penetenziagite

utorak, 27.10.2020.

Bunuel na dnu Petrinjske

Kada je teško, a vele da je sada teško, valja se smijati. Uvijek se imaš čemu smijati; a ako ništa drugo – moći ćeš se nasmijati samome sebi.

Otac je bio, kažu drugi, bečka škola. Tako ga i ja pamtim. Nikada u grad bez kravate, cipela i torbe, čak ni na tržnicu subotom. Šibenčanin iz srca Težačke, odrastao među budućim pjevačima i znanstvenicima u neimaštini i stalnom strahu od nevolja, kojeg se grozio više od ičega; prepun vječne vjere u ljudski rod, znanje, napredak i smisao ljudskog djelovanja, pa makar iz djetinjstva pamtio i stravične stvari kao što je preskakanje leševa na Poljani za nerijetkih bombardiranja, o kojima će pričati tek u smiraj života, kada osjeti blizinu kraja i apsurd ovog ludog kola. Dalmatinac na privremenom radu u metropoli, utekao od poslovično neobuzdana obiteljskog ženskog jata, rano je ostao bez oca koji je preminuo nakon nesreće na poslu. Željan svijeta, znanja, vedrine; nikada iz njegovih usta nisam čuo niti najmanju natruhu mržnje, isključivosti, zavisti prema ikome i ikada s osnova porijekla ili pripadnosti. Rječit i veseo već nakon prve bevande, nikada ipak u sebi nije uspio zatomiti onaj nepogrešiv osjećaj sumnjičavosti prema svakom autoritetu i vlasti, ma s koje strane. Na primjeru vlastita života (za što je krivio izostanak oca u formativnoj dobi) često je sa stravom u očima znao kod mene, makar i opreza radi, zatomljavati svaki zanos u pogledu društvenog angažmana, kojeg bi samo naslutio u očima, tražeći bespogovorno ispunjavanje obaveza prema radu, školi, poslu na prvome mjestu. Muči i uči, bila je njegova prva i zadnja. K tome, otići neobrijan na posao ili nemati u džepu maramicu, za njega su bili grijesi ravni izdaji doma i roda svoga. Ne mogu rezolutno reći da je u političkom smislu bio kontra svega i svih; oprez mu je ipak nalagao da se ne zanosi ničime, jer očito je previše pasjaluka i laži u životu vidio, a da bi u takvo što mogao vjerovati onda kada je val devedesetih donio promjene.

Taj i takav, skroman i samozatajan u poslu, bez ikakvih sposobnosti ili poriva za zaradom ili stjecanjem bilo čega više od onoga što ti treba, morao se već nakon dvije-tri godine moga života razići sa majkom, koja – kao žena na pragu četrdesetih, kako to već ide u svako, pa i u ono vrijeme, nije mogla gledati prilike koje su se redale i propadale i u kojima se imovina u obitelji nije povećavala. Ako išta pamtim od malih nogu, to je onda taj – gorkim i teškim svađama roditelja u tom razdoblju proizveden - poriv za preispitivanjem svega i svačega: ne samo zato što nije zlato sve što sja, nego i zato što – sada mi je jasno – ne može čovjeku zadovoljstvo donijeti ništa što bi bilo stvarno, a da nije garnirano puninom, spokojem i odricanjem. Zatvorite me u pećinu, i bit ću sretan, govorio je Stari često, jer ću imati sve što mi treba, ako mi date malo kruha, malo vode, pero i malo papira. A teški i opori varoški humor nalagao mu je i sarkazam na vlastiti račun, pa je na kraju nadometao: ovo zadnje neću potrošiti baš do kraja na vlastitu guzicu!

Naravno, bila su to – hajmo tako reći – druga vremena. Sa užasom u očima gledao je moju oduševljenost glazbom i literaturom, jer je i sam takvo što prošao na vlastitoj koži. Nije se tada puno pitalo; vrlo vješto, praktički bez ikakve sile, pored u biti ustrašenog malca kakav sam bio, lako je uveo novu i nesigurnu dušu u svijet poslova i zanimanja nalazeći interes tamo gdje je osjećao da postoji kakva-takva sigurnost i perspektiva; a najbolje i najsigurnoje bilo je to u struci kojoj je i sam pripadao i koju je odabrao u ono vrijeme, vrijeme vjere u napredak i rad. Pa kada je postigao to što je želio, i kada sam diplomirao i zaposlio se, šuteći je iz prikrajka gledao kako se Najdraža i ja mučimo svladavajući prve zapreke u zajedništvu i neimaštini, spreman uvijek pomoći kakvim savjetom, obavljenim poslom, sitnim poklonom. Osjećajući da stvar neće dobro završiti ako u gotovo cjelodnevnom poslu budem forsirao štednju propuštanjem obroka i hranjenjem suhom hranom, odmah je naslutio da bih bez jela mogao slabiti, izlagati se bolestima i tko zna kakvim još nevoljama. Stoga je jedne večeri uslijedio njegov odlučan poziv:
- Kada si sutra popodne slobodan?
- Pa, oko dva? Zašto?
- U redu. Naći ćemo se na u Draškovićevoj, da ti pokažem gdje se može fino pojesti.
To fino jelo, naravno, nije bio nikakav gurmanluk, bila su to vremena prvog vala privatizacije u kojima su dotadašnji poslovođe hametice preuzimali stare restorane društvene prehrane, krsteći ih domoljubnim imenima kako bi dodatno privukli gladan puk (tek poslije i te prve vlasnike pojest će još veće ajkule što su grabile, gutale i pretvarale što se god moglo u trgovinu, birtiju, kladionicu ili frizeraj). Nije puno prošlo niti da sam se vratio iz rata, pa mi stvarno prohtjevi nisu bili veliki; neka je toplo, zeleno i na žlicu, pa još neka ima kruha, bit će dovoljno. Tom logičkom vođen, živio je u to doba lanac restorana negdje tamo od Šubićeve pa preko Džamije sve do ruba Petrinjske, gdje je na rubu nekadašnjeg grada prestajao stari štih i počinjao svijet novotarija i fast foodova kao prvi glas nova stoljeća. No, taj svemir nosio je sa sobom puno masnoće, puno ugljikohidrata, smrt za zube i želudac, što čovjek kojem se žuri u poslu na kraju dvadesetih već počne osjećati kao nekakav nedostatak. Stoga sam spremno pristao na očev prijedlog. Ipak je on iskusniji i pametniji, valja u takvim stvarima vjerovati starijima. Potrošiti nešto novaca dva ili tri puta tjedno i nije tako strašna stvar ako se na taj način čuva zdravlje i snaga. Naravno, međutim, nije to tako jednostavno: treba mene u to i uvjeriti, a to se ne može bolje nego li da se priča, uvjerava i drži predavanja cijelo jedno popodne, kako to već Stari znade. Ili da se, još bolje, pokazuje primjerom.

Ulazimo na koncu, eto, tako i nas dvojica u jedan takav restoran gotovo na dnu Petrinjske, tamo gdje je danas nekakav dućan na uglu, što li; a već s ulaza bazde češnjak, zelje i faširanci; želudac se nakon nekoliko sati praznine polakomio. Ozbiljni i smrknuti, obojica u sakoima, sa kravatama i torbama, prolazimo lagano polumrakom prazne sale kao ahejski junaci pomireni sa sudbinom: što se mora – mora se, pa makar koštalo i više od frtalj kruha sa parizerom. Negdje pri kraju, već tamo uz prozor - kroz čije će mutno staklo u taj davni spleen dopirati malo slabašnog kasnojesenskog zagrebačkog sunca, što se bori sa visokim kutevima raspadnutih krovišta - sjedi za stolom jedan čovjek, pognut stoički nad svojim tanjurom - i jede. Bez ikakva zastajkivanja, šutke, svaki sa torbom u jednoj ruci, dok je druga u džepu, dolazimo nas dvojica do njega, ne dalje od dva metra. Stajemo, a čovjek usred zalogaja podiže pogled i punih usta gleda ispitivački sad u jednoga, sad u drugoga. Na to će otac, sasvim smireno, vadeći onu drugu ruku iz džepa i pokazujući na ovoga koji jede:
- Eto vidiš: čovjek jede!
I odosmo odmah nas dvojica svojim poslom dalje, turajući opet onu drugu ruku nazad u džep, isto tako, polako i šutke, kako smo i došli. Iza ramena uspio sam tek nazrijeti unezvjereni pogled onog nesretnog gosta koji je, makar mu usta bila i puna, ista širom otvorio ne vjerujući što mu se upravo desilo.

Otada, kada god gledam nekog Bunuela, ili nekog sličnog, pomisim: uzalud vam trud svirači. To što vi radite slabašna je limunada prema onome kako je režirao Stari.

27.10.2020. u 12:46 • 14 Komentara • Print • # • ^

utorak, 13.10.2020.

Zagrebački nocturno

Oblaci bez glasa šeću kroz daljine;
uzduhom se teška, prazna vuče tama.
Sjedimo u sjeni pozaspalih krošnji;
negdje u visini mjesec šuti s nama.

Kroz noć tihu, meku, umornu od bdijenja
zazivamo neka neznana imena -
na oknima neba zvijezde mudro šute;
zirkaju iz prošlog, dalekog vremena…

… u vrijeme naše
kroz bitke i viku
prolupano što je…

Razbijene čaše.
Nad ljudima mrtvim
osvete se roje.

13.10.2020. u 14:08 • 7 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.10.2020.

Mitraljiranje

Vidim, ovaj blog polako pa sigurno postaje neka mala crna kronika.
Jedno sasvim memljivo i tiho jutro presjekla je već pri početku tragična vijest: mladić iz Kutine kalašnjikovom je ranio policajca na ulazu u zgradu Vlade, a potom otrčao na nedaleki Jabukovac (u blizinu Veleposlanstva Republike Srbije?) i tamo si oduzeo život, prethodno na svome Facebook profilu ostavivši poruku: „Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gaženja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti.“
Već nakon nekoliko sati krenulo je more komentara i odobravanja ovog čina, jer potlačeni i obespravljeni narod podržava svoga revolucionara, kao i Filipa Zavadlava, koji je istim tim oružjem u Splitu zimus smaknuo tri dilera. Pri tome, letargična masa ne računa na to da se sila vrlo lako okreće na sve strane ne birajući žrtve, jer kako je još Andrić pisao u Travničkoj hronici – nema stvari koja nastaje u većoj moralnoj čistoći, ali niti stvari iz koje nastaju veća čudovišta – od revolucije!
Ono što je pak meni ovdje zapelo za oko nisu ni desničari ni ljevičari (jer primjerice niti za ne tako davne podsusedske bombe pod vlakovima još uvijek nitko nije pravomoćno osuđen, pa niti već optuženi sličan fejsbuk ratnik lijeve provenijencije kod kojega su bile nađene čestice eksploziva; sjećate li se toga uopće u ovoj čudesnoj povijesti zaborava?). Nisu mi za oko zapeli niti branitelji (a vele da je mladić iz – kako ta fraza nevjerojatno zvuči – „braniteljske obitelji“) ni policajci (iako, ranjenome policajcu želim brzo ozdravljenje), već činjenica da takvo što može počiniti praktički jedva punoljetno dijete pred kojim je čitav život.
Naravno da će vijesti u sljedećim danima stizati jedna drugu i vjerojatno biti sve šokantnije, a zgražanje ljudi ili čuđenje nad mirnim i dobrim susjedom smjenjivati ogorčenost stanjem u društvu. Ionako su za sve uvijek i svima krivi – drugi.
Stoput sam se pitao, gledajući na čelu države moju generaciju ljudi koji su liječničkim potvrdama izbjegavali mobilizaciju – u čemu je njihova krivica? Pa to što sam ja svoj poziv čekao i dočekao nije nikakva vrlina (a i sam sam zapravo bio isto tako mlad, ne znajući što me čeka, zastranjen nekim pričama o boljoj budućnosti); pa to je naprosto bila stvar moga odabira; tko me je spriječio da pokupim prnje, uzmem neki postdiplomski koji mi se nudio nakon rektorove nagrade i odem van?
Pri tome, pucati u drugoga čovjeka koji radi svoj posao da bi prehranio obitelj ili ostvario snove na dopušten način - može se lako okvalificirati kao duševna poremećenost, ali i do te poremećenosti mora se nekako doći, odnekuda krenuti. Upravo u tome i jest problem psihologije i psihijatrije – da bez određenog sustava vrijednosti one ne mogu dati valjanu dijagnozu, pa tako u društvu u kojemu se hoda sa gaćama na glavi neće nekoga zbog toga podvrći ispitivanju, a od nošenja gaća na glavi do nadmoći nad drugima nije dalek put, zar ne?
Ili, kako to jedan napirlitani djevojčurak, vjerojatno vršnjakinja ovog samoubojice nedavno na fejsu u jednom kratkom klipu kaže:
- Zakej u socijalizmu nije bilo dobro? Pa oni nisu imali niti ajfon!
Barem deset puta gledao sam taj video, a dobar prijatelj, dugogodišnji nastavnik u školi, uvjeravao me satima u to da se ne radi ni o kakvoj glumi; da današnji srednjoškolci ako nisu gimnazijalci najvjerojatnije zaista ne znaju da mobitela prije tridesetak godina nije bilo, a da je to što moje dijete to zna, ili što bi o tome počelo razmišljati kada bi se o tome povelo govora – moj problem.
Mržnja, neznanje, isključivost, ignorancija - uče se kod kuće. Valjalo bi se upitati jesmo li i koliko krivi za to što su pod našim krovovima rasli i mladi ljudi prepuni tih i takvih stvari, koji će tako polupismeni i potpuno nezainteresirani za svako smislenije znanje i trud, lako pasti pod utjecaj simbola, mase, zajednice, grupe bilo koje vrste i fele. Svaka roditeljska rečenica izrečena sasvim usput, za večerom ili nekim gledanjem televizije može pri tome biti fatalna, jer će ih učiti tome da je sasvim lako i jednostavno za svoje probleme potpuno nekritički okriviti drugoga; pripadnika nekog drugog naroda, ili vlasti, ili neke društvene grupe koja je drugačija, svejedno je. Svaka usput izrečena riječ kojom smo ljude u pustoši svoje tamne i izgubljene duše nazivali tukama, pederčinama, anemičnim govnima, lignjama, fićfirićima, vratit će se kao bumerang. Otuda, pa preko postova u kojima će se slaviti skidanje Srba snajperom, do pucanja u druge ljude, očito je – jako je kratak put. Ne za nas – za one koji dolaze. Ili bi trebali doći, a nikada više neće.

Kako, kako to?

12.10.2020. u 17:38 • 17 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 07.10.2020.

Plamen

Izvor: pixnio.com

Nekidan, u moru strašnih i tragičnih vijesti na internetu, kao prilično malu, zapostavljenu i usputnu crticu pronašao sam informaciju o događaju iz Nižnjeg Novgoroda. Na stranu to što svakom domoljubnom uhu taj toponim već oko dvije godine donosi neku toplinu oko srca, meni se sada ohladio za sva vremena. Vijest je, naime, glasila ovako: Irina Slavina, urednica lokalnog internetskog portala, polila se benzinom, zapalila i umrla na trgu u tome gradu ostavivši prije toga na Facebooku poruku o tome da za njenu smrt treba kriviti Rusku Federaciju. Izgleda da je gospođa bila već – barem u Rusiji - poznata po borbi protiv politike vladajućih, jer je dan prije toga, policija navodno pretražila njezin stan i uzela njen i laptope te mobitele njene kćeri i muža, zbog čega je – kako je napisala – ostala bez sredstava za rad.
Namjerno sam pričekao neko vrijeme sa ovim svojim osvrtom, kako bih pokušao naći vijest o tome što je na tim laptopima ili mobitelima nađeno i ima li to ikakve veze sa tragičnim krajem kojeg je gospođa Irina odabrala, jer sam vjerovao kako bi ikakav ne daj Bože kompromitirajući materijal vlast protiv disidentice olako iskoristila da je ocrni.
Međutim, i takva je vijest izostala: očito, ono što je gospođa Irina napisala bio je osnovni razlog njenog čina.
Sjećam se, još sam bio na fakultetu, sličan slučaj desio se čak i u Zagrebu, pred zgradom Sabora tadašnje SRH, negdje u listopadu osamdesetiosme, radilo se o sada već odavna zaboravljenom Ivanu (zapamtio sam ime) prezimena čini mi se Horvat, koji se na takav čin odlučio radi gubitka posla. Srećom, ako me sjećanje služi, čuvari institucija na tome trgu uspjeli su relativno brzo ugasiti plamen, tako da ozljede ne samo da nisu bile smrtonosne, nego niti posebno teške, ali mi se taj grozan čin usjekao u pamćenje kao vapaj očajnika. Susretat ćemo se poslije sa takvim stvarima puno puta, nije se radilo samo o političkim stvarima (npr. Kurdi) već čini mi se češće i o osobnim problemima ljudi koje je društvo ili netko njima drag odbacio.
Nije mi, nadalje, ovdje nikakva namjera voditi niti polemike o politici vlasti u Rusiji (o tome je dovoljno pogledati primjerice tek dva sjajna filma genijalnog Sibirca Andreja Zvjagintseva – Leviathan ili Loveless), jer ionako smatram da je na ovoj planeti vlasti nad čijim se vladanjem ne treba zamisliti - nimalo, ili tragično malo. Ono što po meni ovaj slučaj posebno izdvaja iz drugih, jest to da do sada nisam čuo da bi ovakav tragičan kraj odabrala žena, napose majka. Bilo je slučajeva spaljivanja udovica u Indiji, ili samospaljivanja žena radi nasilja koje se u vezi sa njihovim udovištvom provodi, najčešće u Aziji ili Africi, ali za takav drastičan slučaj u ovoj, našoj, nesretnoj zapadnoj civilizaciji – nisam još čuo.

Gospođa Irina očito više nije mogla podnositi pritisak vlasti na nju i njen život, i odlučila se na taj strašan korak.
Što je to što jednu ženu koja je dokazana i uspješna u poslu kojim se bavi, fakultetski obrazovana, očito orijentirana na probleme drugih ljudi, zrela, odgovorna; jednu ženu koja, što u današnjem površnom, uskogrudnom i sebičnom svijetu nije nevažno - sasvim dobro izgleda, i koja je – na kraju, ali nikako ne i najmanje važno – majka – natjeralo na ovakav očajnički čin? Svakako ne ono što ženama u posljednje vrijeme, okrivljujući ih za propast ove civilizacije, pokušavaju natovariti: da misle samo na sebe, svoj užitak i izgled, da ne žele više žrtvovati se za druge, da su sebične i bahate (usput, kao da i mi muškarci nismo takvi i kao da je to naše ekskluzivno pravo). Iz vijesti koje dolaze dade se razabrati da je u njenoj okolini bilo ljudi koji su je pokušali ugasiti, ali da se oštro protivila i onemogućavala ih, što znači da se ne radi o jednom trenutku odluke, već dubokom promišljanju svoga kraja.
Možda se radi samo o mojoj zatucanosti ili konzervativizmu, ali moram to ovdje glasno i jasno reći: naučio sam na svijet u kojemu muškarci ginu radi tako površnih, glupih i prozaičnih stvari kao što su politika ili imetak.
Najdubljim dijelom sebe osjećam tiho i snažno zadovoljstvo što se mome životu polako bliži kraj u svijetu u kojemu za takve stvari i na takav nepojmljivo strašan način počinju ginuti žene i majke; one koje su nam uvijek bivale svjetlom, utjehom i radošću u tminama prošlosti i koje su umjele izdignuti se iznad nasilja, nepravdi i sile. Jer, što se sile tiče, za nju nema drugog lijeka osim onog kojeg je otkrio još jedan davni rimski car imena Marko Aurelije, a suština tog lijeka sastoji se u tome da je blagost nepobjediva.
Nepobjediva?
Ili se radi o onome što moja ostarjela duša više ne može pojmiti: da je srce gospođe Irine bilo toliko nepojmljivo veliko da u njemu mjesta ima i za kćer i za supruga i za sve druge ljude i da ljubav prema jednome ne potire onu drugu? Od Irine bi se onda dalo učiti o tome kako se to može toliko voljeti, ali bojim se da srca nas, običnih ljudi nisu niti izbliza toliko velika i da u njih ne može stati baš puno: dvije ili tri stvari, možda jedna duša i malo što još drugoga, tragično malo.
Jer, negdje sam davno čuo definiciju dobrog čovjeka; to je – kažu – onaj koji nikada neće do kraja biti zadovoljan dok oko njega postoji itko tko imalo pati. Taj plam, taj plamičak – jedini je izvor svjetla za čovječanstvo u ledenoj tmini povijesti.

07.10.2020. u 10:59 • 20 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 05.10.2020.

Priče o smislu djelovanja

„Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima." Heraklit Efežanin, prije oko dvije i pol tisuće godina

Priča prva, možda ne i bitnija po značaju, ali jako indikativna. U manjem gradiću sa periferiji velegrada postoji dvorac i uz njega divan perivoj. Dvorac je sagrađen prije kakvih stopedeset-dvjesta godina; njegovo održavanje posebna je priča koja nas sada ovdje izravno ne zanima; jedino čega se mogu ovako na brzinu sjetiti jest detalj kojeg sam slušao u nekoj radio emisiji koja je svojedobno na nacionalnom radiju bila posvećena tom dvorcu, a u njoj je sudjelovala jedna starija gospođa, očito povjesničarka umjetnosti, koja je nakon dugog izlaganja voditeljice o povijesti kraja i dvorca zaključila kako ovaj naraštaj očito ne zna što bi s time smisleno učinio, pa da je njegov zadatak konzervirati stanje i održavati ga za budućnost, za one koji će doći i koji će takvo što umjeti. Hajde, valja priznati, prije nekih dvadesetak godina doista je i bilo radova na uređenju dvorca, stavljena je nova žbuka i uređen krov, a unutrašnjost je praktički ostala netaknuta. No, nije to ono što je predmet ove priče.
Okolinu dvorca čini predivan perivoj kojeg je očito gradila i sadila vješta ruka posvećena tome poslu. Grofica je, prema predaji, angažirala vodeće hortikulturne stručnjake onog vremena i ovisno o konfiguraciji terena, položaju u odnosu na sunce i drugim važnim stvarima, određivala mjesta sadnje i izgled perivoja. Posljedica jest to da je perivoj uređen tako da čovjek stvarno na nekim mjestima osjeća posebnost mjesta, dobre vibracije i spokoj kojeg staro i bogato drveće širi u okoliš. Dolazak, makar i radi nekoliko časaka šetnje ili odmora na mjestu okruženom starim brezama, hrastovima, kestenima, orasima, u poljima medvjeđeg luka ili maslačka, jamči trenutnu tišinu i veselje. Doduše, odavna već otvoren je na rubu perivoja golf teren, a uz njega i klub sa kafićem, što u pravilu nekoliko puta dnevno znači prolazak automobila perivojem, za one koji ne žele hodati, pa makar takvo što bilo i zabranjeno istaknutim znakovima. No, dobro, što je tu je.
Klub se s vremenom pretvorio u unosan biznis za vjenčanja i razne proslave, kada se uvečer oko zgrade znadu okupiti i desetine vozila. Ali, niti to nije bilo dovoljno. Ono što je sada učinjeno jest to da je nekidan s donje strane šume, od ceste koja povezuje gradić sa novim trgovačkim centrom, ispod travnjaka pretvorenih u golf igralište, probijena nova cesta: ona ne ide kroz sam perivoj, ali vodi potajice do njega. Sada više dame i gospoda u finim cipelicama i odijelima neće morati štrapacirati petstotinjak metara po sitnom šljunku, jer je omogućen dolazak vozilima do samog golf kluba. Ne treba sumnjati da će ovakva prilika već za koju godinu značiti i parkiralište tik do samog dvorca, u perivoju, a potom možda i još štogod drugo. Ono što je meni jasno jest to da će se naša djeca teško u poznijim godinama sjećati kako je taj perivoj izgledao, dok ga unuci vjerojatno neće niti upoznati. Uopće ne sumnjam da je čitav taj projekt popraćen odgovarajućom pravnom regulativom i da je sve učinjeno po zakonu.

Priča druga, ona strašna i pomalo nevjerojatna. Još prije koju godinu u prigradskom vlaku načuo sam da je uprava gradića uspjela namaknuti novac iz fondova Europske Unije za uređenje vodotoka i korita lokalnih rijeka i potoka. Na stranu to što je još prije desetak godina planula neka aferica sa staništima rijetkih ptica na ušću rijeke Krapine u Savu, pa kao da to nije bilo dovoljno, nakon izgradnje lokalnog kolektora otpadnih voda, krenulo se u uređenje korita potoka koji sa sjevera vodi u bogate i praktički nedirnute šume, kilometrima daleko.
Taj projekt nije stao negdje na kilometar ili dva od posljednjih kuća, tamo gdje bi imao smisla i možda čak neke potrebe; on zahvaća duboko, do kraja, dokle god se dade i može i dogle god ima para. I ovdje, uopće ne sumnjam, sve se radi po pravilima: lokalna vlast, ili državna tvrtka za vodoprivredu, ili netko treći - namiče novac od Europe, a potom ga na nekim natječajima dijeli sa izvođačima radova. Uloga tih izvođača radova zapravo se svodi na običan ekocid: sa obje strane korita u nedogled, u širini od desetak pa i više metara, prolaze ogromni bageri i ruju, kopaju, čupaju svo raslinje. I tako kilometrima u pustoš i nigdinu; na mjesta na koja – vjerujte mi na riječ – niti moja noga nikada nije stupila. Ona prekrasna travnata dolina između dvaju sela na sjeveru i zapadu, koju su omeđivale ceste što se u gradiću račvaju na te dvije strane svijeta udaljavajući se i štiteći taj pojas netaknute prirode - sada je jedna blatnjava kaljuža. Sav živi svijet u tom pojasu oko potoka iskorijenjen je kao da je koritom prošla ruka nevidljiva čudovišta.
Još dok se priča odvijala u blizini naselja, razgovarao sam sa jednim čovjekom, očito vlasnikom zemljišta uz potok, koji je sakupljao razrušeno drveće i u nevjerici pokušavao spasiti što se dade, govoreći kako tako ogoljeno korito potoka, bez drveća i raslinja koje bi čuvalo zemlju, s godinama i prolascima bujica i poplava postaje veliko i pusto, jer se njegove pjeskovite stranice gube i nestaju, budući da ih nema što držati.
Ako ona priča sa početka i ima nekog smisla, jer cesta omogućuje vozilima prilazak do nekog mjesta, ova druga nema baš nikakvoga: nikome nikada taj potok nije donio neku poplavu niti ugrozio bilo čiji život ili imovinu.
Jedini smisao svega, koliko ja to mogu razabrati, jest zarada pod svaku cijenu, bez obzira na bilo kakva prirodna ili moralna načela.
Pitat ćete sada, zašto ne djelovati, prijavljivati, vikati? Sve je to već odavna poznato svima kojima treba biti poznato; dapače – od strane vlasti sve je i odobreno. Nekada uspješna vlast koja je gradila ceste, ili barem nadograđivala vrtiće i škole, sada prvenstveno vodi računa o namirenju svih svojih pipaca. Očito, sve je po pravilima. Ovaj svijet ne funkcionira više uopće radi bilo čega drugoga, do li radi ostvarenja profita, kao vrhunaravnog načela.

05.10.2020. u 07:04 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>