Marketing
Plamen
Izvor: pixnio.com
Nekidan, u moru strašnih i tragičnih vijesti na internetu, kao prilično malu, zapostavljenu i usputnu crticu pronašao sam informaciju o događaju iz Nižnjeg Novgoroda. Na stranu to što svakom domoljubnom uhu taj toponim već oko dvije godine donosi neku toplinu oko srca, meni se sada ohladio za sva vremena. Vijest je, naime, glasila ovako: Irina Slavina, urednica lokalnog internetskog portala, polila se benzinom, zapalila i umrla na trgu u tome gradu ostavivši prije toga na Facebooku poruku o tome da za njenu smrt treba kriviti Rusku Federaciju. Izgleda da je gospođa bila već – barem u Rusiji - poznata po borbi protiv politike vladajućih, jer je dan prije toga, policija navodno pretražila njezin stan i uzela njen i laptope te mobitele njene kćeri i muža, zbog čega je – kako je napisala – ostala bez sredstava za rad.
Namjerno sam pričekao neko vrijeme sa ovim svojim osvrtom, kako bih pokušao naći vijest o tome što je na tim laptopima ili mobitelima nađeno i ima li to ikakve veze sa tragičnim krajem kojeg je gospođa Irina odabrala, jer sam vjerovao kako bi ikakav ne daj Bože kompromitirajući materijal vlast protiv disidentice olako iskoristila da je ocrni.
Međutim, i takva je vijest izostala: očito, ono što je gospođa Irina napisala bio je osnovni razlog njenog čina.
Sjećam se, još sam bio na fakultetu, sličan slučaj desio se čak i u Zagrebu, pred zgradom Sabora tadašnje SRH, negdje u listopadu osamdesetiosme, radilo se o sada već odavna zaboravljenom Ivanu (zapamtio sam ime) prezimena čini mi se Horvat, koji se na takav čin odlučio radi gubitka posla. Srećom, ako me sjećanje služi, čuvari institucija na tome trgu uspjeli su relativno brzo ugasiti plamen, tako da ozljede ne samo da nisu bile smrtonosne, nego niti posebno teške, ali mi se taj grozan čin usjekao u pamćenje kao vapaj očajnika. Susretat ćemo se poslije sa takvim stvarima puno puta, nije se radilo samo o političkim stvarima (npr. Kurdi) već čini mi se češće i o osobnim problemima ljudi koje je društvo ili netko njima drag odbacio.
Nije mi, nadalje, ovdje nikakva namjera voditi niti polemike o politici vlasti u Rusiji (o tome je dovoljno pogledati primjerice tek dva sjajna filma genijalnog Sibirca Andreja Zvjagintseva – Leviathan ili Loveless), jer ionako smatram da je na ovoj planeti vlasti nad čijim se vladanjem ne treba zamisliti - nimalo, ili tragično malo. Ono što po meni ovaj slučaj posebno izdvaja iz drugih, jest to da do sada nisam čuo da bi ovakav tragičan kraj odabrala žena, napose majka. Bilo je slučajeva spaljivanja udovica u Indiji, ili samospaljivanja žena radi nasilja koje se u vezi sa njihovim udovištvom provodi, najčešće u Aziji ili Africi, ali za takav drastičan slučaj u ovoj, našoj, nesretnoj zapadnoj civilizaciji – nisam još čuo.
Gospođa Irina očito više nije mogla podnositi pritisak vlasti na nju i njen život, i odlučila se na taj strašan korak.
Što je to što jednu ženu koja je dokazana i uspješna u poslu kojim se bavi, fakultetski obrazovana, očito orijentirana na probleme drugih ljudi, zrela, odgovorna; jednu ženu koja, što u današnjem površnom, uskogrudnom i sebičnom svijetu nije nevažno - sasvim dobro izgleda, i koja je – na kraju, ali nikako ne i najmanje važno – majka – natjeralo na ovakav očajnički čin? Svakako ne ono što ženama u posljednje vrijeme, okrivljujući ih za propast ove civilizacije, pokušavaju natovariti: da misle samo na sebe, svoj užitak i izgled, da ne žele više žrtvovati se za druge, da su sebične i bahate (usput, kao da i mi muškarci nismo takvi i kao da je to naše ekskluzivno pravo). Iz vijesti koje dolaze dade se razabrati da je u njenoj okolini bilo ljudi koji su je pokušali ugasiti, ali da se oštro protivila i onemogućavala ih, što znači da se ne radi o jednom trenutku odluke, već dubokom promišljanju svoga kraja.
Možda se radi samo o mojoj zatucanosti ili konzervativizmu, ali moram to ovdje glasno i jasno reći: naučio sam na svijet u kojemu muškarci ginu radi tako površnih, glupih i prozaičnih stvari kao što su politika ili imetak.
Najdubljim dijelom sebe osjećam tiho i snažno zadovoljstvo što se mome životu polako bliži kraj u svijetu u kojemu za takve stvari i na takav nepojmljivo strašan način počinju ginuti žene i majke; one koje su nam uvijek bivale svjetlom, utjehom i radošću u tminama prošlosti i koje su umjele izdignuti se iznad nasilja, nepravdi i sile. Jer, što se sile tiče, za nju nema drugog lijeka osim onog kojeg je otkrio još jedan davni rimski car imena Marko Aurelije, a suština tog lijeka sastoji se u tome da je blagost nepobjediva.
Nepobjediva?
Ili se radi o onome što moja ostarjela duša više ne može pojmiti: da je srce gospođe Irine bilo toliko nepojmljivo veliko da u njemu mjesta ima i za kćer i za supruga i za sve druge ljude i da ljubav prema jednome ne potire onu drugu? Od Irine bi se onda dalo učiti o tome kako se to može toliko voljeti, ali bojim se da srca nas, običnih ljudi nisu niti izbliza toliko velika i da u njih ne može stati baš puno: dvije ili tri stvari, možda jedna duša i malo što još drugoga, tragično malo.
Jer, negdje sam davno čuo definiciju dobrog čovjeka; to je – kažu – onaj koji nikada neće do kraja biti zadovoljan dok oko njega postoji itko tko imalo pati. Taj plam, taj plamičak – jedini je izvor svjetla za čovječanstvo u ledenoj tmini povijesti.
Post je objavljen 07.10.2020. u 10:59 sati.