penetenziagite

subota, 28.11.2020.

Mjere netrebanja

Oko nas ponovno je more. Sve što bješe zemaljsko, postalo je nebesko, ili se takvim čini u sivim i bijelim valovima što nestaju na horizontu. I obrnuto, svakako: sve što nebeskim bijaše, postalo je svijetli i pomno ispleteni nakit svijeta oko nas, pa ne možeš vidjeti granicu onoga gore i onoga dolje. A bez jasne i nesumnjive odvojenosti zemlje i neba, nema niti znanja o tome što je gore, a što dolje jest, i što je uzdignuto, a što prizemno, obično i prolazno.
Ili se to meni takvim samo čini, dok navlačim šal preko brade, i još jače, i više, i snažnije – preko smrznuta nosa, razmišljajući o tome kako mi taj stari i meki komad tkanine sasvim dobro odmjenjuje ulogu maske, bez koje se sada život pomalo nemogućim čini. Pa, ne sasvim bez zajedljivosti, upitam, više mrmljajući u pod, ali tako da me ipak možeš čuti:
- Poznaješ li ti mene?
Znaš ti dobro sve moje smicalice i zamke; godinama ploviš kroz njih kao bijelo, zategnuto jedro na popodnevnom maestralu plave oranice. Ne upadaš lagano u igre riječi koje igramo; poznala si me odavna, i još me poznaš; često i više nego li mi se čini za sebe sama. Vidim tvoje tople i jasne oči u magli i daljini, kada okreneš glavu da me pričekaš, pa odgovaraš:
- Kako te ne bih poznala; ti si onaj koji ništa ne treba!
Jest, taj sam, odgovaram sam sebi. Trideset i više godina uvjeravam te u to da imamo sve i da nam ne treba ništa. Malo je falilo da u tome, nakon duga i sustavna truda i posla i uspijem, ali evo – pretekoše me nenadani dušmani: sve vlade ovoga svijeta, i svi vladari, bučni, bogati i razmetni, upravo su se u tome i složili, pa nam viču pored uha, znajući koliko loše slušati znademo:
- Ne igrajte se, ne tražite, ne trebajte! Budite odgovorni!
Pa nabrajam: jesam li ti rekao, ne trebaju nam kave. Ni napici svi, gazirani i hladni, ili oni topli i gusti. Možemo mi bez toga. Pa da, ne trebaju nam ni frizeri ili teretane, samo to još nismo do kraja shvatili. Ti mene šišaš evo, već skoro čitavu ovu godinu, a i naša kći sasvim pristojno šiša i boji tvoju lijepu i ravnu kosu što me vodi ovim morem bjeline i straha. Zatim, ne trebaju nam niti sportovi. Nogomet, kad je umro Maradona; pa kome taj više treba. Ili košarka; čemu sve one velike i lijepe dvorane kad u njima desetorica natjeruju neku žutu loptu u polumraku da im čuješ ne samo škripu tenisica, nego i zvuk udaraca znojnih i snažnih tijela jedno u drugo. Zima će, pa još tome nije vrijeme, ali kada opet zasjaju proljetne livade, neće nam previše trebati niti dućani: sa svim zalihama što ih imamo, i sa koprivama, maslačcima, prasećim zeljem ili radičima, znat ćemo kako dalje. Onda, okupljanja, obilježavanja, slavlja i tugovanja. Sve to umijemo bolje i jače kada smo sami, zar ne? Rođenja, inicijacije, krštenja, sahrane, svadbe. Drugi nam niti ne trebaju. Kako lijepo: stvarno ćemo otkriti tko nam sve ne treba, i koja su zanimanja sasvim suvišna u ovome ludome i bespotrebnom svijetu.
Eto, uzmimo za početak, kažeš Ti: kako je to moguće da jedan Modrić ili Messi zarađuje toliki novac, a da čovjek koji upravlja nekim brodom i drži u šaci nekoliko stotina života ima par tisuća kuna plaće? Pa da, odvraćam ja, stvarno je to nenormalno. Ne trebaju nam ni Modrići ni Messiji, ni brat Dylan ili sestra Janis; njima sva ta lova koja je oko njih lepršala zapravo niti treba; nisu li o tome zapravo i pjevali, ili još pjevaju? – odvraćam snuždeno ja. Pa ako niti oni ne trebaju, još manje trebaju nekakve Nine ili Kriesovi ili Sare; pustimo mi na stranu to što su nas neki takvi u sada već prilično davnim večerima pod zvijezdama uveseljavali, ili brisali naše tuge kao od šale? Ma, niti zvijezde nam ne trebaju, odvraćam ja – a time niti ovi što ih love po nebu, i za to su smiješno malo plaćeni, pa podozrivo gledam u Tvoja leđa, hoću li što nazrijeti. Ali šutiš na to; šutiš, pa odjednom kažeš: niti mehaničari ne trebaju. Možemo, evo, pješice, kako si me i natjerao da idemo po ovoj zimi. Nije ni tu kraj, odvraćam; Buda je sjedio na stablu; zašto bismo uopće trebali nekuda ići?
- E sad je dosta, kažeš. Ići ću frizeru već u ponedjeljak, samo da nazovem; izgledam kao strašilo.
Naravno, ne propuštaš priliku odvratiti, pa Joj spominješ kako ljepote rastu iz dana u dan, a naročito one koje su nekako unutra, sakrivene, nepoznate svima; i kako se nijedna nikada tako visoko i daleko popela nije, kao Njena. I da sva strašila ovog svijeta mogu sakriti se pred Njenom ljepotom, jer njihove ljepote i snage i uvjerljivosti propadaju na poljima i vjetrovima i ledenim predvečerjima kakvo je ovo, i jer ih ne čuvaju i ljube i ne skrivaju dlanovi i naručja puna topline. Ali, negdje u pola prestaješ, i sam zgrožen koliko si daleko dospio, pa nastavljaš:
- Čekaj, ali stvarno ne trebaju niti kazališta! Umrli su Špiro i Mustafa, i dok izrastu novi i snažniji od njih, tko će to pratiti i gledati, barem pet-šest puta godišnje, kako smo u posljednje vrijeme činili? Niti kina ne trebaju, kada sve te filmove možeš za male ili nikakve pare pogledati doma, u Tvome zagrljaju na krevetu? Ili, recimo, muzeji; pola ih već ima neke virtualne šetnje; pa tko će umarati noge i davate nemale pare za njih?
A Ti opet šutiš, pa moj glas, i nabrajanje, i trud, odlaze u muk u kojem vjetar u ovoj čudnoj magli šušti među suhim i odjednom, kada se spomenu Špire i Mustafe kazališta i filmova, a još više kada se ne spominju Špire i Mustafe naših pjesama, i tuga, i slavlja i sve ostale Špire i Mustafe drugih stvari, kažeš tiho ali snažno
- Zaista, kao da Bog sebi prvo uzima najbolje, zar ti se stvarno ne čini tako?
Ma ne znam, pa nisam ja najbolji, kako bih ja to znao, misliš, ali ne odgovaraš, da ne ispadneš još gluplji nego što jesi. Ali svejedno, nastavljaš samouvjereno i uporno: pa ne trebaju niti koncerti! Jest da smo uživali u njima, i sjetiš se – kao za vraga – što smo stariji bili, tko bi rekao, bilo je bolje i snažnije, a iskreno - možda ti oni i ponajviše fale – domećeš neprincipijelno – pa spominješ R.E.M i Nicka Cavea i Cure, i Ninu Romić, i Cinkuše, i Saru Renar, i pitaš se što ti ljudi sada rade i smišljaju li kakve stvari kojima će ispunjavati neke tuđe živote kao što su ispunjavali naše; ali ne govoriš o tome dalje ništa (jer si siguran da smišljaju, pa što ti tu imaš pitati se; kada oni ništa smišljali ne bi znaš dobro da bi baš ti prestao vjerovati – domećeš u sebi), nego nastavljaš sumanuto: ni putovanja ne trebaju; što uopće imamo nekuda ići kada je svugdje isto, i kada nigdje i ne možeš vidjeti ništa drugo do li čeznutljive i zanesene ljude što sanjare i putuju svemirom kao pravi astronauti? Pa i red je da sada samo dvadeset ljudi može ući nekuda, a ne dvadeset tisuća, jer pamtiš neke tamo Španjolske stube prekrivene slapovima ljudskih tijela kao šumnim potokom života, pa ti je sve do današnjeg dana nekako čudno i žao bilo što zapravo i nisi vidio nikakav kamen, nego ljude poslagane u vis na njima.

Polako i vješto probijamo se tako ovom ledenom pustinjom što pada na ravnicu, i stapke trava nas pozdravljaju svojim bijelim tunikama, a granje i šiblje prepuno vode i leda zapinje nam o ramena i bokove. Ne trebaju nam, jasno, niti oni; ne samo zato što ćemo uskoro od njih biti mokri, nego i zato što je važno ne trebati ništa, pa ni njih, zar ne? Mislim, ne trebati ništa – to jest još uvijek neko trebanje, ali ako je dovoljno posvećeno i važno, onda je to neka zaokružena priča; neka kruna bivanja, što li?
- Ma hajde, pa što nam uopće trebaju svi ostali, i dizajneri i slikari i kipari; zar nismo još prije deset godina, kada ti se od sestre mala upisivala dolje u srednju, vidjeli da nije to kao u Zagrebu?
Ali, čekaj, pa nije ni „gori“ ni doli ništa drugačije; zar Ti nisam stoput pričao kako su mi baka ili djed, vukući me za ručicu pored neke blatne jame iz koje je čovjek lopatom izbacivao zemlju, prijetili: vidiš, ako se ne budeš vučil, budeš moral delati!
A delati se, je li, ne treba, valjda ako se baš ne mora?

Zar je samo fizički posao – posao? I sve ono što plodove daje, to valja, a što ne daje, i ne vidiš mu plodove sada, nego za kratko, ili neko sasvim dugo vrijeme – to ne valja? Jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom – zar ničega drugoga nema pod kapom nebeskom do ispraznosti, o Propovjedniče?

Tu se sve izvitoperilo i iskrenulo, pa u srednju školu za umjetnost i obrt ne možeš upisati dijete; prije ćeš ga u neku gimnaziju ubaciti, jer – je li – ovdje je važno ist, pit i ne radit, a negdje još uvijek ljudi znadu cijeniti čovjeka sa motikom i znadu što je red i koja zanimanja valjaju, je li tako? Ma daj, odvraćaš usput i izdaleka, razmičući neke oveće grane na putu kojim te ja, kao vodim, a ti uživaš, jer kretanje je plodno i dobro i zdravo - onda nam ne trebaju niti tesari ili zidari ili keramičari; ionako je do njih sada teže doći nego li do kirurga; zar nisi ti kao reinkarnirani Štef Loborec godinama pozdravljao onu logiku o slamnatom krovu kao sjajnom izumu koji je tvome djedu ostavio njegov, i kako pošten čovjek niše od toga i ne treba? I neka su sve to zatvorili i poslali djecu u županiji da uče od kuće; kome će takve stvari od koristi biti?

Naravno, slažeš se, ove su mjere stvarno pravi test i odličan pokazatelj toga što nam sve ne treba, i baš ćemo sada vidjeti koliko smo bogati iznutra, pa da ne zavisimo od vanjštine i izgleda, nego od onoga što ćemo tamo, unutra pronaći (a jao si ga nama ako tu unutra pronađemo malo, pa još lošega, ili – još gore -ništa). I neka djeca vide, nastavljam zaigrano i energično, odlučno lupajući po toj sada već ovećoj lopti snijega i leda - kada se sve to ogoli i otkrije, koliko nam ne trebaju drugi, jer sami smo sebi dovoljni, i glavni, i najbolji, pa makar druge i ne trebali, nego možda tek kao kulise naših života; Potemkinova sela stvarnosti. I tko je uopće smislio tu podjelu: ja-drugi? Je li Duh jedan, ili nije, i zašto se to, molit ću lijepo, tako vješto i dugo skriva od nas, kao da je neka igra a ne sasvim ozbiljna i gadna stvar? Nije valjda da su ti drugi, koji bi zajedno sa nama trebali činiti Jedno,toliko gori od nas. Ili barem – velikim dijelom - slabiji, pa će umrijeti, a mi nećemo, jer nismo baš previše stari, niti previše bolesni, niti previše nemoćni. I jer je živjeti uspjeh, a umrijeti nije; samo neka traje, ma kako prazno i tupo bilo. A uspjeh trebaš; što ćeš ako nisi uspješan? Uostalom, je li sada van snage stavljena, barem privremeno, i uspješnost? Do Božića, ili čak kraće – do Hazjajinova rođendana, da se ljudi previše ne naviknu?

Hodaš i slušaš, pa vidim da zirkaš svako malo; ne vjeruješ baš da se mogu toliko sprdati, ali onda se odlučno okreneš, pa me zaustaviš, i pogledaš duboko, onako kako samo Ti znaš, i guraš mi ruku na usta, ne govoreći ništa više, snažno i odlučno, a opet nježno i mekano. Stojimo tako u tišini ovog uspavanog mora, na nekom koraljnom grebenu od blata i povenule trave, sjajnom i oštrom kakvi već grebeni jesu usred oceana; i znam da više nikakvo netrebanje nije vrlina, jer Tebe trebam, i molim i vapim nekuda, valjda gore; ako je to u ovoj igri ravnina prava strana, da mi se Tebe sačuva. Tebe trebati – to nikako nije malo. Sada, kada više niti na tribine ne smijem (a išao bi, iako godinama nisam, jer kada ne smijem, tada je najslađe), bez Tebe ja ne bih više bio niti Zeko; onaj za kojega tamo neki delegat iz male kućice piše još jedan zapisnik više; sjećate se? Pa kada to zaustim reći, znat ćeš što bih htio reći, jer Ti uvijek znaš što bih htio reći; pa ćeš me zaustaviti, ako treba i samim očima, jer ne voliš više slušati moje gluposti.

Ne trebati; da. Možeš misliti; kakva vrlina. Dovoljna da šutim, kilometrima koji slijede i koji su još pred nama, sve do mrkla mraka; do Naše verande. Zavlačiš ruku pod moju (jer ne daš da ja zavučem svoju pod Tvoju; moja je puno duža, i dolazi svisoka i tako bi obje mogle biti u džepovima; ali nije to red, jer Ti si žensko i mene moraš držati pod ruku), pa onda Tvoja ruka tako mora biti žrtvovana van džepa (i ne da Te se nagovoriti da ćemo se doma držati za ruke i da sada staviš ruku u džep i da nam možda čak i rukavice trebaju?), a ja tek osjećam topao i siguran red Tvojih koraka, prepuštajući mu se konačno i bespovratno. Ne gledam više nikuda i oči mi ne vide ništa u toj bjelini što tminom postaje. Šutim i gledam kako mi noge idu, jedna pred drugu, tih i prepun. I radostan, kao malokad prije.

28.11.2020. u 10:23 • 19 Komentara • Print • # • ^

utorak, 17.11.2020.

Od svijeće do sunca

Za mrtve se pale svijeće. Vukovar nije mrtav, taj je grad još kako živ, i ne mogu večeras paliti svijeću za njega. Mogu, ipak, upaliti svijeću imajući na umu sve ono što se tamo dogodilo i – što je vjerojatno najstrašnije - još kao da nije završilo, a to je zapravo ono što me ponajviše i potiče paliti svijeću i pisati o tome.
Šutim i oblačim se toplo, pa u džep stavljam maleni lumin zaboravljen negdje na dnu ostave i upaljač, izlazeći potiho na verandu, u spokoj i mrak prve večeri.
Kada pomisliš na mrtve, pogotovo one vezane uz tragediju Vukovara, sasvim je svojstveno ljudskoj prirodi kalkulirati: zašto su poginuli, ima li to ikakva smisla, jesu li ipak sada mogli biti živi? Sjećaš se nekih događaja koji su prethodili mjesecima prije toga, nekih svadbi ili utakmica ili odgledanih filmova, pa pomisliš: vidiš, tada su ti ljudi još bili živi, i nisu niti slutili da im je kraj tako blizu.
Sjetiš se tako i pisaca i mislilaca koji za projekt države govore da je propao, pa pomisliš: ma, vi se možda jednostavno ne znate izraziti. Vi mislite na izvedbu, na građevinu, a ne na nacrt, jer izvedba je teška i zahtjevna; projekt ne može propasti ako je izvedba loša.
Ili ipak vele, usitnjavanje je loše – bolje je bilo okrupnjavanje? Ali, dajte mi pokažite kako je taj projekt okrupnjavanja mogao opstati? Da je bilo dovoljno stvari da ljude drže skupa?
Ili, da progovorimo jednom strašnom rečenicom iz nekog beogradskog parka devedesetih:
- Tko je ubio Stojana Galamonju?

Pa pitaš projektante, i kritičare - postoji li projekt vrijedan života?
Ili je život vrijedan samo toga da se brani, on sam, ili drugi životi; da se očuva ljudskost?
Pisao si ovdje, ima već tome barem pola godine, o jednom drugom projektu, onome na čijim je razvalinama ta država tada nastajala, i za taj raniji projekt točno i znaš koji je datum propasti njegove izvedbe - jednog davnog, davnog marta na Terazijama, prije svih onih leševa i ratova i nevolja što se tek nakon toga uslijedile - i kada je još bilo neke nade. Još uvijek nitko te ne može razuvjeriti da je u onoj, razrušenoj i raspaloj državi, prepunoj mržnje i želje za osvetama, krajem osamdesetih, dok se nasuprot tome mraku i blatu živjelo i ljubilo punim plućima - bilo mjesta i budućnosti, u što te duboko uvjerilo i sve što se dešavalo poslije, devet gora i rijeka i mora odavde - posvuda, kada je primirje ovdje već bilo potpisano i kada se tvoj naraštaj, promrzao u rovovima i zemunicama tog strašnog rata tako naivno nadao miru usred pakla ratova, i to je ta tanašna nit koja ne pušta da za sve te ljude kažeš: uzalud ste poginuli. Sebična i kalkulantska priroda, nadalje, neće ti dati mira: zahvalit ćeš tim ljudima što su svojim tijelima spasili tvoje i zaustavili tu vatrenu, pijanu i tamnu bujicu što se prijeteći valjala topeći pred sobom maglene i ledene ravnice. Njima ćeš upaliti svijeću.
Jer, da nije bilo njih, tko bi tu bujicu zaustavio, kada se jednom pokrenula?
No, ljubiti valja sve, bez razlike. U tvome plamičku mora biti svjetla i za one Druge, one s druge strane: one koji bi te zarobili, možda i ubili smjesta, pa da te i nisu uhvatili sa tom jadnom puškom što ti je dadoše u ruke. Šutke, ne bez osmijeha na rubu promrzlih usana, sjetiš se koliko si sreće imao, pa uočavaš jedan trak toga plama i za njih: hvala im što su nestali i rasplinuli se na rubu te zasniježene ravnice, i što svoju nesreću i zulum nisu širili dalje.
Ima i tamo živih, još kako, i dobrih, i pametnih; sjetiš se jednog sada već davnog razgovora što si ga vodio sa nekim Željkom u Lici prije skoro petnaestak godina u nekom veselom planinarskom društvu, jedne tople ljetne noći uz cvrčke, kobasice i pivo. Nakon treće pive reče čovjek – eto vidiš, sada tu pijemo pivu i pričamo, a prije deset godina pucali bi jedan na drugoga. Pa se sjeti nekoga svoga kapetana, koji je – ugledavši vatromet što je ubrzo uslijedio, nakon priznanja, svojim momcima proročanski kazao:
-Zaj..ite vi momci, državu, ove su priznali, nema nama od toga kruha. Mi ga gledali kao ludaka, a napravio mi je najveću uslugu u životu: shvatio sam da ako se ne prihvatim nekog posla, odosmo i djeca, i žena, i starci i ja u tri lepe. Pa završio školu i udario u kompjutere.
Pa kažeš tim ljudima, Onim mrtvima, za koje si upalio svijeću, ali još više i Onim živima: znam ja, nisam ja vaš, jer me takvim ne osjećate, a niste niti vi moji – opet, jer me takvim ne osjećate, i šapneš još pride svima usput – znate, sve je manje mojih, gotovo da su nestali, a sve sam više - sam i ničiji, a moji su oni koji nikada niti pomislili ne bi da ti i takvi jesu.
To je tako ljudski i ponavlja se svaki puta u povijesti: kada krene sila, i kada počnu pištati granate i letjeti šrapneli, oni režu meso bez obzira na to čije je, i svo to meso postaje tuđe i protivničko meso i krv, jer oružje ne pita za to jesi li spreman razgovarati, miriti se, ne tući se, ili nisi.
O Bože, treba li okretati drugi obraz ili se braniti?
Nekada ti se čini da se niti jedan pobjednik nikada nije znao poniziti i niti jedan poraženi uzvisiti, i da od toga ljudi toliko i ginu, kao muhe. I da poraženima dolaze vrline, da ih krijepe, pa da ustanu i krenu dalje, sve dok i oni jednom ne postanu opijeni silinom pobjede, koja ih vodi na dno.
Iako i dalje gledaš u tračke tog plama, ali nekako s druge strane, sasvim si očišćen od svake naivne vjere u opći napredak i sreću, što je ljude u tim strahotama tako pijano prožimala onih strašnih davnih dana, pa sa nevjericom i zebnjom gledaš u slike pobijene djece; usuđuješ se pitati, ne bez zlobe, a zloba prema sebi teška je, no neizbježna: da smo mi, a ne oni - tada imali i više od te jedne puške na trojicu; da su nam u rukama bili ne samo minobacači i bojleri sa čavlima, nego svi ti višecijevni bacači i topovi i tenkovi i avioni, bi li i od njih ginula djeca, a djeca nisu – kao što i sam znaš – vaša ili naša, nego van svake sumnje ničija, djeca Božja?
S tim se mislima ne bi dalo živjeti. Pa zahvališ Bogu što te toga poštedio. I uopće, zahvališ jer nisi nikoga morao ubiti, i onda živjeti.
Da, toliko On voli.
Pa onda gledaš: svijet je sagrađen po mjerilima ljudi, i u tom strašnom svijetu sila je ta koja vlada, bila to gola fizička sila, ili strah, ili jednostavna internalizacija tuđi mjera – svejedno je. No, duboko u sebi znaš i osjećaš da taj svijet nije jedini, i da ga proći valja, što manje okrznut tim mrakom i nesrećom… da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne plašim…
Strah te na ono pitanje odgovoriti; misliš da znaš odgovor, a u sljedećem već času učini ti se da ne može biti taj i takav, pa gledaš dalje.
Evo novoga traka u plamenu: onog posljednjeg, najslabijeg, ali najbližeg sredini, tamo gdje nema gorenja i gdje je vječna ugoda i radost. Koliko će još smrti biti potrebno da bi se živjelo, jer ljudi ne znaju drugačije do li umirati? Nije svaka sila do vijeka i ništa ne traje vječno, pa tako neće niti ova država trajati, niti ona poslije nje, ako država tada uopće i bude bilo, i hvala Bogu da to nećemo doživjeti, a sve te zajednice i unije i republike i carevine odnijet će plameni vihor, jer svi se pomalo trude ugraditi u taj rasap i svoj kamenčić i zabiti drugome neki nož u leđa, ne znajući da niti to možda, o Bože, neće ići bez mrtvih…
Ostario si već i oslabio, pa sa strahom gledaš u budućnost… na što će se sve to dati i podijeliti? Na crvene i crne? Tovare i purgere? Ratnike i nevjernike? Desne ili lijeve? Bogate i siromašne? Kojom će planinom ili rijekom prolaziti ta krvava i strašna granica, koliko će godina do toga proći? Čitava si se života trudio shvaćati i jedne i druge, krv ti je i jednih i drugih, ne znaš kamo pripadaš i najradije bi postao mravak što zemljom ponosno brodi, najradije bi u zemlju unišao kao krt, samo da izbjegneš dalje okretanje tog strašnog kola.
Pa uzvikneš, poučen svim tim strašnim primjerima iz povijesti: što je više mržnje, prije će doći kraj; potisnemo li svu mržnju, zaustavit ćemo kotače i konačno - živjeti! I kada sve stane, kada nastupi potpuna tišina, nazrijet ćemo na tamnom nebu prepunom oblaka daleki trak moćnoga sunca.
Kao kada iz tamne, blatne i vlažne šume iziđeš u sumrak na široku pokošenu livadu, željan svjetla, topline i radosti. Pa osjetiš kako ti se obrazi sami, jedva primjetno, ali snažno i nezaustavljivo, izdužuju u smješak, kojeg više nitko nikada neće prekinuti.

17.11.2020. u 16:45 • 20 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 08.11.2020.

Kako konstruirati stvarnost

Što će biti s tim malim, misao je koja te muči već danima. Sve više shvaćaš da nikakve pripreme za maturu neće moći zamijeniti ono što on ne bude u sebi odabrao i ojačao kao put, kao cilj. Imati maturanta u ova vremena, nije lako.

Misliš tako, pa se tješiš: već godinama ne radiš s njime ništa, i sve što radi - radi sam kao prst; sve što je uspio, uspio je sam. Da li je to dovoljno? Pokušavaš se sjetiti sebe iz tog doba, i sve čega se sjećaš, to su strah i nelagoda koje vidiš u njegovim očima kada se povede razgovor o toj temi. Pa znaš da u njima vidiš sebe, i to je ono što te najviše plaši; jer ti si imao Starog, i Stari je znao i mislio i odlučivao, a ti si se samo trebao suprotstavljati da bi bio i ostao svoj; ovaj, kome si ti stari, on mora sam krčiti taj gustiš – jer si se još davno zarekao da niti jednu jedinu odluku nećeš donijeti umjesto njega ili za njega.

Od svih tih prijetnji, izolacija, strahova, loših vijesti bježiš onda van: provodiš ova posljednja lijepa popodneva u šumama i na vodama, tražeći utjehu i spokoj. I stvarno: nalaziš ih, u svojim mislima, ili barem jednoj, spasonosnoj, koja ti znade na um pasti, a ovaj puta glasi – vidiš, nisam već dugo bio kod gospona Šibera.

Pa odeš tamo, prosurfaš minutu-dvije, i nađeš u tim pabircima jedan koji savršeno paše tvome stanju. Nađeš pjesmu koja se zove Resursi i budale, i znadeš da se Antonio sigurno neće ljutiti što ga ovako bezočno citiram. Jer, naći nešto što je lijek, znači primiti dobro od drugoga, i poželjeti slati dalje: možda još kome dobro dođe, zlu ne trebalo.

Djeca danas idu u škole
Da postanu resursi na tržištu rada –
Baš sam tako čuo
Sinoć u reklami
I pomislio da je možda
Neodgovorno da
U vezi s tim
Dajem bilo kakve savjete
Kao što sam prije nekoliko godina dao
Jednom pametnom omladincu
Koji me pitao što mu je činiti
I gdje otići
A da nešto nauči
I nešto postane.

Ja mu rekoh da je to posve nebitno
I da je njegov život puno veći od toga
Da bi ovisio o tome gdje bi se trebalo otići
Da se nešto nauči
I nešto bude
Te da se ne brine
Jer se u tome
Uopće ni ne može pogriješiti.
Važni tokovi teku posve onkraj
Svega toga
Jer život nimalo ne sliči šahu
Da bi se u njemu moglo
Povući krivi potez
I pogriješiti
Ili pobijediti.
Ishodi su takvih igara
Uglavnom nevažni
Za ono što jesmo
I što ćemo biti
To je posve nevezano za resurse.

Resursi nemaju baš ništa s tim.
Ne znam zašto me ta djeca
Uopće išta pitaju
Valjda još nisu shvatili
Da sam budala devetnaestog stupnja
I da, općenito,
Nemam pojma o resursima.

08.11.2020. u 19:03 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>