Marketing
Kako konstruirati stvarnost
Što će biti s tim malim, misao je koja te muči već danima. Sve više shvaćaš da nikakve pripreme za maturu neće moći zamijeniti ono što on ne bude u sebi odabrao i ojačao kao put, kao cilj. Imati maturanta u ova vremena, nije lako.
Misliš tako, pa se tješiš: već godinama ne radiš s njime ništa, i sve što radi - radi sam kao prst; sve što je uspio, uspio je sam. Da li je to dovoljno? Pokušavaš se sjetiti sebe iz tog doba, i sve čega se sjećaš, to su strah i nelagoda koje vidiš u njegovim očima kada se povede razgovor o toj temi. Pa znaš da u njima vidiš sebe, i to je ono što te najviše plaši; jer ti si imao Starog, i Stari je znao i mislio i odlučivao, a ti si se samo trebao suprotstavljati da bi bio i ostao svoj; ovaj, kome si ti stari, on mora sam krčiti taj gustiš – jer si se još davno zarekao da niti jednu jedinu odluku nećeš donijeti umjesto njega ili za njega.
Od svih tih prijetnji, izolacija, strahova, loših vijesti bježiš onda van: provodiš ova posljednja lijepa popodneva u šumama i na vodama, tražeći utjehu i spokoj. I stvarno: nalaziš ih, u svojim mislima, ili barem jednoj, spasonosnoj, koja ti znade na um pasti, a ovaj puta glasi – vidiš, nisam već dugo bio kod gospona Šibera.
Pa odeš tamo, prosurfaš minutu-dvije, i nađeš u tim pabircima jedan koji savršeno paše tvome stanju. Nađeš pjesmu koja se zove Resursi i budale, i znadeš da se Antonio sigurno neće ljutiti što ga ovako bezočno citiram. Jer, naći nešto što je lijek, znači primiti dobro od drugoga, i poželjeti slati dalje: možda još kome dobro dođe, zlu ne trebalo.
Djeca danas idu u škole
Da postanu resursi na tržištu rada –
Baš sam tako čuo
Sinoć u reklami
I pomislio da je možda
Neodgovorno da
U vezi s tim
Dajem bilo kakve savjete
Kao što sam prije nekoliko godina dao
Jednom pametnom omladincu
Koji me pitao što mu je činiti
I gdje otići
A da nešto nauči
I nešto postane.
Ja mu rekoh da je to posve nebitno
I da je njegov život puno veći od toga
Da bi ovisio o tome gdje bi se trebalo otići
Da se nešto nauči
I nešto bude
Te da se ne brine
Jer se u tome
Uopće ni ne može pogriješiti.
Važni tokovi teku posve onkraj
Svega toga
Jer život nimalo ne sliči šahu
Da bi se u njemu moglo
Povući krivi potez
I pogriješiti
Ili pobijediti.
Ishodi su takvih igara
Uglavnom nevažni
Za ono što jesmo
I što ćemo biti
To je posve nevezano za resurse.
Resursi nemaju baš ništa s tim.
Ne znam zašto me ta djeca
Uopće išta pitaju
Valjda još nisu shvatili
Da sam budala devetnaestog stupnja
I da, općenito,
Nemam pojma o resursima.
Post je objavljen 08.11.2020. u 19:03 sati.