Oko nas ponovno je more. Sve što bješe zemaljsko, postalo je nebesko, ili se takvim čini u sivim i bijelim valovima što nestaju na horizontu. I obrnuto, svakako: sve što nebeskim bijaše, postalo je svijetli i pomno ispleteni nakit svijeta oko nas, pa ne možeš vidjeti granicu onoga gore i onoga dolje. A bez jasne i nesumnjive odvojenosti zemlje i neba, nema niti znanja o tome što je gore, a što dolje jest, i što je uzdignuto, a što prizemno, obično i prolazno.
Ili se to meni takvim samo čini, dok navlačim šal preko brade, i još jače, i više, i snažnije – preko smrznuta nosa, razmišljajući o tome kako mi taj stari i meki komad tkanine sasvim dobro odmjenjuje ulogu maske, bez koje se sada život pomalo nemogućim čini. Pa, ne sasvim bez zajedljivosti, upitam, više mrmljajući u pod, ali tako da me ipak možeš čuti:
- Poznaješ li ti mene?
Znaš ti dobro sve moje smicalice i zamke; godinama ploviš kroz njih kao bijelo, zategnuto jedro na popodnevnom maestralu plave oranice. Ne upadaš lagano u igre riječi koje igramo; poznala si me odavna, i još me poznaš; često i više nego li mi se čini za sebe sama. Vidim tvoje tople i jasne oči u magli i daljini, kada okreneš glavu da me pričekaš, pa odgovaraš:
- Kako te ne bih poznala; ti si onaj koji ništa ne treba!
Jest, taj sam, odgovaram sam sebi. Trideset i više godina uvjeravam te u to da imamo sve i da nam ne treba ništa. Malo je falilo da u tome, nakon duga i sustavna truda i posla i uspijem, ali evo – pretekoše me nenadani dušmani: sve vlade ovoga svijeta, i svi vladari, bučni, bogati i razmetni, upravo su se u tome i složili, pa nam viču pored uha, znajući koliko loše slušati znademo:
- Ne igrajte se, ne tražite, ne trebajte! Budite odgovorni!
Pa nabrajam: jesam li ti rekao, ne trebaju nam kave. Ni napici svi, gazirani i hladni, ili oni topli i gusti. Možemo mi bez toga. Pa da, ne trebaju nam ni frizeri ili teretane, samo to još nismo do kraja shvatili. Ti mene šišaš evo, već skoro čitavu ovu godinu, a i naša kći sasvim pristojno šiša i boji tvoju lijepu i ravnu kosu što me vodi ovim morem bjeline i straha. Zatim, ne trebaju nam niti sportovi. Nogomet, kad je umro Maradona; pa kome taj više treba. Ili košarka; čemu sve one velike i lijepe dvorane kad u njima desetorica natjeruju neku žutu loptu u polumraku da im čuješ ne samo škripu tenisica, nego i zvuk udaraca znojnih i snažnih tijela jedno u drugo. Zima će, pa još tome nije vrijeme, ali kada opet zasjaju proljetne livade, neće nam previše trebati niti dućani: sa svim zalihama što ih imamo, i sa koprivama, maslačcima, prasećim zeljem ili radičima, znat ćemo kako dalje. Onda, okupljanja, obilježavanja, slavlja i tugovanja. Sve to umijemo bolje i jače kada smo sami, zar ne? Rođenja, inicijacije, krštenja, sahrane, svadbe. Drugi nam niti ne trebaju. Kako lijepo: stvarno ćemo otkriti tko nam sve ne treba, i koja su zanimanja sasvim suvišna u ovome ludome i bespotrebnom svijetu.
Eto, uzmimo za početak, kažeš Ti: kako je to moguće da jedan Modrić ili Messi zarađuje toliki novac, a da čovjek koji upravlja nekim brodom i drži u šaci nekoliko stotina života ima par tisuća kuna plaće? Pa da, odvraćam ja, stvarno je to nenormalno. Ne trebaju nam ni Modrići ni Messiji, ni brat Dylan ili sestra Janis; njima sva ta lova koja je oko njih lepršala zapravo niti treba; nisu li o tome zapravo i pjevali, ili još pjevaju? – odvraćam snuždeno ja. Pa ako niti oni ne trebaju, još manje trebaju nekakve Nine ili Kriesovi ili Sare; pustimo mi na stranu to što su nas neki takvi u sada već prilično davnim večerima pod zvijezdama uveseljavali, ili brisali naše tuge kao od šale? Ma, niti zvijezde nam ne trebaju, odvraćam ja – a time niti ovi što ih love po nebu, i za to su smiješno malo plaćeni, pa podozrivo gledam u Tvoja leđa, hoću li što nazrijeti. Ali šutiš na to; šutiš, pa odjednom kažeš: niti mehaničari ne trebaju. Možemo, evo, pješice, kako si me i natjerao da idemo po ovoj zimi. Nije ni tu kraj, odvraćam; Buda je sjedio na stablu; zašto bismo uopće trebali nekuda ići?
- E sad je dosta, kažeš. Ići ću frizeru već u ponedjeljak, samo da nazovem; izgledam kao strašilo.
Naravno, ne propuštaš priliku odvratiti, pa Joj spominješ kako ljepote rastu iz dana u dan, a naročito one koje su nekako unutra, sakrivene, nepoznate svima; i kako se nijedna nikada tako visoko i daleko popela nije, kao Njena. I da sva strašila ovog svijeta mogu sakriti se pred Njenom ljepotom, jer njihove ljepote i snage i uvjerljivosti propadaju na poljima i vjetrovima i ledenim predvečerjima kakvo je ovo, i jer ih ne čuvaju i ljube i ne skrivaju dlanovi i naručja puna topline. Ali, negdje u pola prestaješ, i sam zgrožen koliko si daleko dospio, pa nastavljaš:
- Čekaj, ali stvarno ne trebaju niti kazališta! Umrli su Špiro i Mustafa, i dok izrastu novi i snažniji od njih, tko će to pratiti i gledati, barem pet-šest puta godišnje, kako smo u posljednje vrijeme činili? Niti kina ne trebaju, kada sve te filmove možeš za male ili nikakve pare pogledati doma, u Tvome zagrljaju na krevetu? Ili, recimo, muzeji; pola ih već ima neke virtualne šetnje; pa tko će umarati noge i davate nemale pare za njih?
A Ti opet šutiš, pa moj glas, i nabrajanje, i trud, odlaze u muk u kojem vjetar u ovoj čudnoj magli šušti među suhim i odjednom, kada se spomenu Špire i Mustafe kazališta i filmova, a još više kada se ne spominju Špire i Mustafe naših pjesama, i tuga, i slavlja i sve ostale Špire i Mustafe drugih stvari, kažeš tiho ali snažno
- Zaista, kao da Bog sebi prvo uzima najbolje, zar ti se stvarno ne čini tako?
Ma ne znam, pa nisam ja najbolji, kako bih ja to znao, misliš, ali ne odgovaraš, da ne ispadneš još gluplji nego što jesi. Ali svejedno, nastavljaš samouvjereno i uporno: pa ne trebaju niti koncerti! Jest da smo uživali u njima, i sjetiš se – kao za vraga – što smo stariji bili, tko bi rekao, bilo je bolje i snažnije, a iskreno - možda ti oni i ponajviše fale – domećeš neprincipijelno – pa spominješ R.E.M i Nicka Cavea i Cure, i Ninu Romić, i Cinkuše, i Saru Renar, i pitaš se što ti ljudi sada rade i smišljaju li kakve stvari kojima će ispunjavati neke tuđe živote kao što su ispunjavali naše; ali ne govoriš o tome dalje ništa (jer si siguran da smišljaju, pa što ti tu imaš pitati se; kada oni ništa smišljali ne bi znaš dobro da bi baš ti prestao vjerovati – domećeš u sebi), nego nastavljaš sumanuto: ni putovanja ne trebaju; što uopće imamo nekuda ići kada je svugdje isto, i kada nigdje i ne možeš vidjeti ništa drugo do li čeznutljive i zanesene ljude što sanjare i putuju svemirom kao pravi astronauti? Pa i red je da sada samo dvadeset ljudi može ući nekuda, a ne dvadeset tisuća, jer pamtiš neke tamo Španjolske stube prekrivene slapovima ljudskih tijela kao šumnim potokom života, pa ti je sve do današnjeg dana nekako čudno i žao bilo što zapravo i nisi vidio nikakav kamen, nego ljude poslagane u vis na njima.
Polako i vješto probijamo se tako ovom ledenom pustinjom što pada na ravnicu, i stapke trava nas pozdravljaju svojim bijelim tunikama, a granje i šiblje prepuno vode i leda zapinje nam o ramena i bokove. Ne trebaju nam, jasno, niti oni; ne samo zato što ćemo uskoro od njih biti mokri, nego i zato što je važno ne trebati ništa, pa ni njih, zar ne? Mislim, ne trebati ništa – to jest još uvijek neko trebanje, ali ako je dovoljno posvećeno i važno, onda je to neka zaokružena priča; neka kruna bivanja, što li?
- Ma hajde, pa što nam uopće trebaju svi ostali, i dizajneri i slikari i kipari; zar nismo još prije deset godina, kada ti se od sestre mala upisivala dolje u srednju, vidjeli da nije to kao u Zagrebu?
Ali, čekaj, pa nije ni „gori“ ni doli ništa drugačije; zar Ti nisam stoput pričao kako su mi baka ili djed, vukući me za ručicu pored neke blatne jame iz koje je čovjek lopatom izbacivao zemlju, prijetili: vidiš, ako se ne budeš vučil, budeš moral delati!
A delati se, je li, ne treba, valjda ako se baš ne mora?
Zar je samo fizički posao – posao? I sve ono što plodove daje, to valja, a što ne daje, i ne vidiš mu plodove sada, nego za kratko, ili neko sasvim dugo vrijeme – to ne valja? Jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom – zar ničega drugoga nema pod kapom nebeskom do ispraznosti, o Propovjedniče?
Tu se sve izvitoperilo i iskrenulo, pa u srednju školu za umjetnost i obrt ne možeš upisati dijete; prije ćeš ga u neku gimnaziju ubaciti, jer – je li – ovdje je važno ist, pit i ne radit, a negdje još uvijek ljudi znadu cijeniti čovjeka sa motikom i znadu što je red i koja zanimanja valjaju, je li tako? Ma daj, odvraćaš usput i izdaleka, razmičući neke oveće grane na putu kojim te ja, kao vodim, a ti uživaš, jer kretanje je plodno i dobro i zdravo - onda nam ne trebaju niti tesari ili zidari ili keramičari; ionako je do njih sada teže doći nego li do kirurga; zar nisi ti kao reinkarnirani Štef Loborec godinama pozdravljao onu logiku o slamnatom krovu kao sjajnom izumu koji je tvome djedu ostavio njegov, i kako pošten čovjek niše od toga i ne treba? I neka su sve to zatvorili i poslali djecu u županiji da uče od kuće; kome će takve stvari od koristi biti?
Naravno, slažeš se, ove su mjere stvarno pravi test i odličan pokazatelj toga što nam sve ne treba, i baš ćemo sada vidjeti koliko smo bogati iznutra, pa da ne zavisimo od vanjštine i izgleda, nego od onoga što ćemo tamo, unutra pronaći (a jao si ga nama ako tu unutra pronađemo malo, pa još lošega, ili – još gore -ništa). I neka djeca vide, nastavljam zaigrano i energično, odlučno lupajući po toj sada već ovećoj lopti snijega i leda - kada se sve to ogoli i otkrije, koliko nam ne trebaju drugi, jer sami smo sebi dovoljni, i glavni, i najbolji, pa makar druge i ne trebali, nego možda tek kao kulise naših života; Potemkinova sela stvarnosti. I tko je uopće smislio tu podjelu: ja-drugi? Je li Duh jedan, ili nije, i zašto se to, molit ću lijepo, tako vješto i dugo skriva od nas, kao da je neka igra a ne sasvim ozbiljna i gadna stvar? Nije valjda da su ti drugi, koji bi zajedno sa nama trebali činiti Jedno,toliko gori od nas. Ili barem – velikim dijelom - slabiji, pa će umrijeti, a mi nećemo, jer nismo baš previše stari, niti previše bolesni, niti previše nemoćni. I jer je živjeti uspjeh, a umrijeti nije; samo neka traje, ma kako prazno i tupo bilo. A uspjeh trebaš; što ćeš ako nisi uspješan? Uostalom, je li sada van snage stavljena, barem privremeno, i uspješnost? Do Božića, ili čak kraće – do Hazjajinova rođendana, da se ljudi previše ne naviknu?
Hodaš i slušaš, pa vidim da zirkaš svako malo; ne vjeruješ baš da se mogu toliko sprdati, ali onda se odlučno okreneš, pa me zaustaviš, i pogledaš duboko, onako kako samo Ti znaš, i guraš mi ruku na usta, ne govoreći ništa više, snažno i odlučno, a opet nježno i mekano. Stojimo tako u tišini ovog uspavanog mora, na nekom koraljnom grebenu od blata i povenule trave, sjajnom i oštrom kakvi već grebeni jesu usred oceana; i znam da više nikakvo netrebanje nije vrlina, jer Tebe trebam, i molim i vapim nekuda, valjda gore; ako je to u ovoj igri ravnina prava strana, da mi se Tebe sačuva. Tebe trebati – to nikako nije malo. Sada, kada više niti na tribine ne smijem (a išao bi, iako godinama nisam, jer kada ne smijem, tada je najslađe), bez Tebe ja ne bih više bio niti Zeko; onaj za kojega tamo neki delegat iz male kućice piše još jedan zapisnik više; sjećate se? Pa kada to zaustim reći, znat ćeš što bih htio reći, jer Ti uvijek znaš što bih htio reći; pa ćeš me zaustaviti, ako treba i samim očima, jer ne voliš više slušati moje gluposti.
Ne trebati; da. Možeš misliti; kakva vrlina. Dovoljna da šutim, kilometrima koji slijede i koji su još pred nama, sve do mrkla mraka; do Naše verande. Zavlačiš ruku pod moju (jer ne daš da ja zavučem svoju pod Tvoju; moja je puno duža, i dolazi svisoka i tako bi obje mogle biti u džepovima; ali nije to red, jer Ti si žensko i mene moraš držati pod ruku), pa onda Tvoja ruka tako mora biti žrtvovana van džepa (i ne da Te se nagovoriti da ćemo se doma držati za ruke i da sada staviš ruku u džep i da nam možda čak i rukavice trebaju?), a ja tek osjećam topao i siguran red Tvojih koraka, prepuštajući mu se konačno i bespovratno. Ne gledam više nikuda i oči mi ne vide ništa u toj bjelini što tminom postaje. Šutim i gledam kako mi noge idu, jedna pred drugu, tih i prepun. I radostan, kao malokad prije.
Post je objavljen 28.11.2020. u 10:23 sati.