vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 17.11.2020.

Od svijeće do sunca

Za mrtve se pale svijeće. Vukovar nije mrtav, taj je grad još kako živ, i ne mogu večeras paliti svijeću za njega. Mogu, ipak, upaliti svijeću imajući na umu sve ono što se tamo dogodilo i – što je vjerojatno najstrašnije - još kao da nije završilo, a to je zapravo ono što me ponajviše i potiče paliti svijeću i pisati o tome.
Šutim i oblačim se toplo, pa u džep stavljam maleni lumin zaboravljen negdje na dnu ostave i upaljač, izlazeći potiho na verandu, u spokoj i mrak prve večeri.
Kada pomisliš na mrtve, pogotovo one vezane uz tragediju Vukovara, sasvim je svojstveno ljudskoj prirodi kalkulirati: zašto su poginuli, ima li to ikakva smisla, jesu li ipak sada mogli biti živi? Sjećaš se nekih događaja koji su prethodili mjesecima prije toga, nekih svadbi ili utakmica ili odgledanih filmova, pa pomisliš: vidiš, tada su ti ljudi još bili živi, i nisu niti slutili da im je kraj tako blizu.
Sjetiš se tako i pisaca i mislilaca koji za projekt države govore da je propao, pa pomisliš: ma, vi se možda jednostavno ne znate izraziti. Vi mislite na izvedbu, na građevinu, a ne na nacrt, jer izvedba je teška i zahtjevna; projekt ne može propasti ako je izvedba loša.
Ili ipak vele, usitnjavanje je loše – bolje je bilo okrupnjavanje? Ali, dajte mi pokažite kako je taj projekt okrupnjavanja mogao opstati? Da je bilo dovoljno stvari da ljude drže skupa?
Ili, da progovorimo jednom strašnom rečenicom iz nekog beogradskog parka devedesetih:
- Tko je ubio Stojana Galamonju?

Pa pitaš projektante, i kritičare - postoji li projekt vrijedan života?
Ili je život vrijedan samo toga da se brani, on sam, ili drugi životi; da se očuva ljudskost?
Pisao si ovdje, ima već tome barem pola godine, o jednom drugom projektu, onome na čijim je razvalinama ta država tada nastajala, i za taj raniji projekt točno i znaš koji je datum propasti njegove izvedbe - jednog davnog, davnog marta na Terazijama, prije svih onih leševa i ratova i nevolja što se tek nakon toga uslijedile - i kada je još bilo neke nade. Još uvijek nitko te ne može razuvjeriti da je u onoj, razrušenoj i raspaloj državi, prepunoj mržnje i želje za osvetama, krajem osamdesetih, dok se nasuprot tome mraku i blatu živjelo i ljubilo punim plućima - bilo mjesta i budućnosti, u što te duboko uvjerilo i sve što se dešavalo poslije, devet gora i rijeka i mora odavde - posvuda, kada je primirje ovdje već bilo potpisano i kada se tvoj naraštaj, promrzao u rovovima i zemunicama tog strašnog rata tako naivno nadao miru usred pakla ratova, i to je ta tanašna nit koja ne pušta da za sve te ljude kažeš: uzalud ste poginuli. Sebična i kalkulantska priroda, nadalje, neće ti dati mira: zahvalit ćeš tim ljudima što su svojim tijelima spasili tvoje i zaustavili tu vatrenu, pijanu i tamnu bujicu što se prijeteći valjala topeći pred sobom maglene i ledene ravnice. Njima ćeš upaliti svijeću.
Jer, da nije bilo njih, tko bi tu bujicu zaustavio, kada se jednom pokrenula?
No, ljubiti valja sve, bez razlike. U tvome plamičku mora biti svjetla i za one Druge, one s druge strane: one koji bi te zarobili, možda i ubili smjesta, pa da te i nisu uhvatili sa tom jadnom puškom što ti je dadoše u ruke. Šutke, ne bez osmijeha na rubu promrzlih usana, sjetiš se koliko si sreće imao, pa uočavaš jedan trak toga plama i za njih: hvala im što su nestali i rasplinuli se na rubu te zasniježene ravnice, i što svoju nesreću i zulum nisu širili dalje.
Ima i tamo živih, još kako, i dobrih, i pametnih; sjetiš se jednog sada već davnog razgovora što si ga vodio sa nekim Željkom u Lici prije skoro petnaestak godina u nekom veselom planinarskom društvu, jedne tople ljetne noći uz cvrčke, kobasice i pivo. Nakon treće pive reče čovjek – eto vidiš, sada tu pijemo pivu i pričamo, a prije deset godina pucali bi jedan na drugoga. Pa se sjeti nekoga svoga kapetana, koji je – ugledavši vatromet što je ubrzo uslijedio, nakon priznanja, svojim momcima proročanski kazao:
-Zaj..ite vi momci, državu, ove su priznali, nema nama od toga kruha. Mi ga gledali kao ludaka, a napravio mi je najveću uslugu u životu: shvatio sam da ako se ne prihvatim nekog posla, odosmo i djeca, i žena, i starci i ja u tri lepe. Pa završio školu i udario u kompjutere.
Pa kažeš tim ljudima, Onim mrtvima, za koje si upalio svijeću, ali još više i Onim živima: znam ja, nisam ja vaš, jer me takvim ne osjećate, a niste niti vi moji – opet, jer me takvim ne osjećate, i šapneš još pride svima usput – znate, sve je manje mojih, gotovo da su nestali, a sve sam više - sam i ničiji, a moji su oni koji nikada niti pomislili ne bi da ti i takvi jesu.
To je tako ljudski i ponavlja se svaki puta u povijesti: kada krene sila, i kada počnu pištati granate i letjeti šrapneli, oni režu meso bez obzira na to čije je, i svo to meso postaje tuđe i protivničko meso i krv, jer oružje ne pita za to jesi li spreman razgovarati, miriti se, ne tući se, ili nisi.
O Bože, treba li okretati drugi obraz ili se braniti?
Nekada ti se čini da se niti jedan pobjednik nikada nije znao poniziti i niti jedan poraženi uzvisiti, i da od toga ljudi toliko i ginu, kao muhe. I da poraženima dolaze vrline, da ih krijepe, pa da ustanu i krenu dalje, sve dok i oni jednom ne postanu opijeni silinom pobjede, koja ih vodi na dno.
Iako i dalje gledaš u tračke tog plama, ali nekako s druge strane, sasvim si očišćen od svake naivne vjere u opći napredak i sreću, što je ljude u tim strahotama tako pijano prožimala onih strašnih davnih dana, pa sa nevjericom i zebnjom gledaš u slike pobijene djece; usuđuješ se pitati, ne bez zlobe, a zloba prema sebi teška je, no neizbježna: da smo mi, a ne oni - tada imali i više od te jedne puške na trojicu; da su nam u rukama bili ne samo minobacači i bojleri sa čavlima, nego svi ti višecijevni bacači i topovi i tenkovi i avioni, bi li i od njih ginula djeca, a djeca nisu – kao što i sam znaš – vaša ili naša, nego van svake sumnje ničija, djeca Božja?
S tim se mislima ne bi dalo živjeti. Pa zahvališ Bogu što te toga poštedio. I uopće, zahvališ jer nisi nikoga morao ubiti, i onda živjeti.
Da, toliko On voli.
Pa onda gledaš: svijet je sagrađen po mjerilima ljudi, i u tom strašnom svijetu sila je ta koja vlada, bila to gola fizička sila, ili strah, ili jednostavna internalizacija tuđi mjera – svejedno je. No, duboko u sebi znaš i osjećaš da taj svijet nije jedini, i da ga proći valja, što manje okrznut tim mrakom i nesrećom… da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne plašim…
Strah te na ono pitanje odgovoriti; misliš da znaš odgovor, a u sljedećem već času učini ti se da ne može biti taj i takav, pa gledaš dalje.
Evo novoga traka u plamenu: onog posljednjeg, najslabijeg, ali najbližeg sredini, tamo gdje nema gorenja i gdje je vječna ugoda i radost. Koliko će još smrti biti potrebno da bi se živjelo, jer ljudi ne znaju drugačije do li umirati? Nije svaka sila do vijeka i ništa ne traje vječno, pa tako neće niti ova država trajati, niti ona poslije nje, ako država tada uopće i bude bilo, i hvala Bogu da to nećemo doživjeti, a sve te zajednice i unije i republike i carevine odnijet će plameni vihor, jer svi se pomalo trude ugraditi u taj rasap i svoj kamenčić i zabiti drugome neki nož u leđa, ne znajući da niti to možda, o Bože, neće ići bez mrtvih…
Ostario si već i oslabio, pa sa strahom gledaš u budućnost… na što će se sve to dati i podijeliti? Na crvene i crne? Tovare i purgere? Ratnike i nevjernike? Desne ili lijeve? Bogate i siromašne? Kojom će planinom ili rijekom prolaziti ta krvava i strašna granica, koliko će godina do toga proći? Čitava si se života trudio shvaćati i jedne i druge, krv ti je i jednih i drugih, ne znaš kamo pripadaš i najradije bi postao mravak što zemljom ponosno brodi, najradije bi u zemlju unišao kao krt, samo da izbjegneš dalje okretanje tog strašnog kola.
Pa uzvikneš, poučen svim tim strašnim primjerima iz povijesti: što je više mržnje, prije će doći kraj; potisnemo li svu mržnju, zaustavit ćemo kotače i konačno - živjeti! I kada sve stane, kada nastupi potpuna tišina, nazrijet ćemo na tamnom nebu prepunom oblaka daleki trak moćnoga sunca.
Kao kada iz tamne, blatne i vlažne šume iziđeš u sumrak na široku pokošenu livadu, željan svjetla, topline i radosti. Pa osjetiš kako ti se obrazi sami, jedva primjetno, ali snažno i nezaustavljivo, izdužuju u smješak, kojeg više nitko nikada neće prekinuti.



17.11.2020. u 16:45 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.