Vidim, ovaj blog polako pa sigurno postaje neka mala crna kronika.
Jedno sasvim memljivo i tiho jutro presjekla je već pri početku tragična vijest: mladić iz Kutine kalašnjikovom je ranio policajca na ulazu u zgradu Vlade, a potom otrčao na nedaleki Jabukovac (u blizinu Veleposlanstva Republike Srbije?) i tamo si oduzeo život, prethodno na svome Facebook profilu ostavivši poruku: „Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gaženja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti.“
Već nakon nekoliko sati krenulo je more komentara i odobravanja ovog čina, jer potlačeni i obespravljeni narod podržava svoga revolucionara, kao i Filipa Zavadlava, koji je istim tim oružjem u Splitu zimus smaknuo tri dilera. Pri tome, letargična masa ne računa na to da se sila vrlo lako okreće na sve strane ne birajući žrtve, jer kako je još Andrić pisao u Travničkoj hronici – nema stvari koja nastaje u većoj moralnoj čistoći, ali niti stvari iz koje nastaju veća čudovišta – od revolucije!
Ono što je pak meni ovdje zapelo za oko nisu ni desničari ni ljevičari (jer primjerice niti za ne tako davne podsusedske bombe pod vlakovima još uvijek nitko nije pravomoćno osuđen, pa niti već optuženi sličan fejsbuk ratnik lijeve provenijencije kod kojega su bile nađene čestice eksploziva; sjećate li se toga uopće u ovoj čudesnoj povijesti zaborava?). Nisu mi za oko zapeli niti branitelji (a vele da je mladić iz – kako ta fraza nevjerojatno zvuči – „braniteljske obitelji“) ni policajci (iako, ranjenome policajcu želim brzo ozdravljenje), već činjenica da takvo što može počiniti praktički jedva punoljetno dijete pred kojim je čitav život.
Naravno da će vijesti u sljedećim danima stizati jedna drugu i vjerojatno biti sve šokantnije, a zgražanje ljudi ili čuđenje nad mirnim i dobrim susjedom smjenjivati ogorčenost stanjem u društvu. Ionako su za sve uvijek i svima krivi – drugi.
Stoput sam se pitao, gledajući na čelu države moju generaciju ljudi koji su liječničkim potvrdama izbjegavali mobilizaciju – u čemu je njihova krivica? Pa to što sam ja svoj poziv čekao i dočekao nije nikakva vrlina (a i sam sam zapravo bio isto tako mlad, ne znajući što me čeka, zastranjen nekim pričama o boljoj budućnosti); pa to je naprosto bila stvar moga odabira; tko me je spriječio da pokupim prnje, uzmem neki postdiplomski koji mi se nudio nakon rektorove nagrade i odem van?
Pri tome, pucati u drugoga čovjeka koji radi svoj posao da bi prehranio obitelj ili ostvario snove na dopušten način - može se lako okvalificirati kao duševna poremećenost, ali i do te poremećenosti mora se nekako doći, odnekuda krenuti. Upravo u tome i jest problem psihologije i psihijatrije – da bez određenog sustava vrijednosti one ne mogu dati valjanu dijagnozu, pa tako u društvu u kojemu se hoda sa gaćama na glavi neće nekoga zbog toga podvrći ispitivanju, a od nošenja gaća na glavi do nadmoći nad drugima nije dalek put, zar ne?
Ili, kako to jedan napirlitani djevojčurak, vjerojatno vršnjakinja ovog samoubojice nedavno na fejsu u jednom kratkom klipu kaže:
- Zakej u socijalizmu nije bilo dobro? Pa oni nisu imali niti ajfon!
Barem deset puta gledao sam taj video, a dobar prijatelj, dugogodišnji nastavnik u školi, uvjeravao me satima u to da se ne radi ni o kakvoj glumi; da današnji srednjoškolci ako nisu gimnazijalci najvjerojatnije zaista ne znaju da mobitela prije tridesetak godina nije bilo, a da je to što moje dijete to zna, ili što bi o tome počelo razmišljati kada bi se o tome povelo govora – moj problem.
Mržnja, neznanje, isključivost, ignorancija - uče se kod kuće. Valjalo bi se upitati jesmo li i koliko krivi za to što su pod našim krovovima rasli i mladi ljudi prepuni tih i takvih stvari, koji će tako polupismeni i potpuno nezainteresirani za svako smislenije znanje i trud, lako pasti pod utjecaj simbola, mase, zajednice, grupe bilo koje vrste i fele. Svaka roditeljska rečenica izrečena sasvim usput, za večerom ili nekim gledanjem televizije može pri tome biti fatalna, jer će ih učiti tome da je sasvim lako i jednostavno za svoje probleme potpuno nekritički okriviti drugoga; pripadnika nekog drugog naroda, ili vlasti, ili neke društvene grupe koja je drugačija, svejedno je. Svaka usput izrečena riječ kojom smo ljude u pustoši svoje tamne i izgubljene duše nazivali tukama, pederčinama, anemičnim govnima, lignjama, fićfirićima, vratit će se kao bumerang. Otuda, pa preko postova u kojima će se slaviti skidanje Srba snajperom, do pucanja u druge ljude, očito je – jako je kratak put. Ne za nas – za one koji dolaze. Ili bi trebali doći, a nikada više neće.
Kako, kako to?
Post je objavljen 12.10.2020. u 17:38 sati.