Oblaci bez glasa šeću kroz daljine;
uzduhom se teška, prazna vuče tama.
Sjedimo u sjeni pozaspalih krošnji;
negdje u visini mjesec šuti s nama.
Kroz noć tihu, meku, umornu od bdijenja
zazivamo neka neznana imena -
na oknima neba zvijezde mudro šute;
zirkaju iz prošlog, dalekog vremena…
… u vrijeme naše
kroz bitke i viku
prolupano što je…
Razbijene čaše.
Nad ljudima mrtvim
osvete se roje.
Post je objavljen 13.10.2020. u 14:08 sati.