vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 14.02.2024.

Je li drug Krleža postrojio Štefa Loborca


"Pustite vojnike neka idu. – Ali, gospodine, to nikada nitko nije napravio prije Vas. – Znam, vjerojatno neće ni poslije mene. Nisam ja nikakav državnik, ja sam pjesnik…" Damir Pilić, „Tito očima Krleže““

Težak i suh pustinjski uzduh pružio se nad ravnicom. Drug Tito sa svitom odmaglio je negdje prema Kairu; Naser čeka, državnički poslovi zovu. Za to vrijeme drug Fritz sjedi na nekom trijemu dok mu nataču vodu s ledom u čašu; kamenice i datulje su na stolu, ali nije drugu Fritzu do datulja i kamenica, naužio se on takvih stvari po plavim podrumima posljednjih godina otkada se riješio Dide i Đide; druge stvari njega muče.
Drug Fritz misli, ima li to moje pisanje ikakvog smisla, i hoće li ikada po tim aleksandrijskim knjižarama prevesti moju Baraku Pet Be, a ako slučajno ikada i hoće – kakvog će to smisla imati u ovoj žutoj pustoši, među ibisima i palmama koje njišu grane, samo još nema trubadura koji će to opjevati.
Dižu druga Fritza iz njegove fotelje; vrijeme je; prva delegacija je u Kairu, on je druga, sporedna, mora krenuti u nekakvu Ismailiju, da tamo obavi državnički posjet druge razine.
I tako druga Fritza dovezu u tu Ismailiju, još u njoj nisu otvorili sveučilište i još Suezom brodovi plove, šezdesetisedma tek treba da se desi pa da ljudi opet kao što su osjećali i kao što će za hiljadu godina osjećati - vide kako je suh pustinjski pijesak od prokletstva rata i smrti. Izlazi on iz dobro zaleglih kola, natače onaj šešir široka oboda na čelo, boreći se sa snažnim pustinjskim vjetrom da mu ga s ćele ne otkotura po ovom bliještećem moru, a pred njega izlazi protokol i svita; gurkaju se reporteri i fotografi, nije to mala stvar: drugi Titov čovjek stigao je na kanal.
- Jour ekselensi, spešal militari junit in Jour onor – pokazuje gradonačelnik rukom u daljinu, prema hrpi muškog mesa pravilno postrojenog na pijesku pred zgradom.
Drugu Fritzu krupni grašci znoja klize ispod bijelog ljetnog šešira; pa mrko odmahne rukom nekamo prema vodi. Sjeti se u tom času Tita kod Gavelle, na dočeku Nove četrdesetprve kada su oko njih ljudi govorili – ah, u ovoj će godini sigurno rat; eh, Bog moj! Rat! A što se tu može? Već gospoda doktori znadu što hoće kad guraju taj rat!”... pa inženjer Babić smireno, s onim svojim plavičastim osmijehom u očima veli; hoće, hoće, samo u ovoga ja neću ići kao feldvebel.
U toj pravilno poredanoj gardi drug Fritz vidi ono o čemu je pisao prije pedeset godina; vidi svoje Loborce, Peseke i Trdake i Blažeke; vidi obične zagorske i podravske kumeke i kmetove i seljake; bog ih ubio, na svim su paralelama i meridijanima isti; vidi njihove slamnate krovove po kojima znadu padati vode nebeske, koje su im ostavili njihovi djedovi, a djedovima njihovi djedovi, pa se ispod njih dade sjediti na trijemu, kako je drug Fritz malo prije ispred hotela i sjedio - i pućkati brezove lule i misliti kako su slamnati krovovi sjajan izum, jer ti voda po glavi ne pada s neba i suh si. Sve on to vidi, a ponajviše od svega vidi leševe tih mladića, jer kroz samo koju godinu opet će stići nekakav rat, jer se kanalom mora ploviti, ili ne mora; mora se samo umrijeti i plaćati porez. Pa će navrijeti Izraelci i Egipćani i suniti i šiiti, i Moluci i Tatari i ratovi križarski, da se kralja Dmitra kamenuje i kletva ostvari; i vatra nebeska će nadrijeti i navrijeti kao ovaj Nil što iz srca prašume navire u more – a meso muško, obično kvrgavo i žuljavo znojno muško vojničko meso stajat će u pravilnom redu pred drugom Fritzom postrojeno njemu u čast, šespet, trbuh unutra, prsa van, jedno uvo oću da se vidi....!

I onda drugi Fritz polaganim korakom ispred gradonačelnika, đenerala i ostale svite dolazi negdje baš pred sredinu voda; onako – da mu i slijeva i zdesna ne ostaje ništa drugoga za ispuniti vidokrug pa značajnim naklonom glavom salutira; dobro je vojsko; ostav, možete sad u svoje spavaone i kupaone, u svoje klaonice i spavaonice; Nil i dalje teče nizvodno; dok teče bit će vojski i klanja i vodova počasnih i nečasnih, što se tu uopće učiniti dade?

Pa dok gleda pod šljemove u one crne i duboke vojničke oči, drug Fritz susreće se s pogledom samog Štefa Loborca, neotesane kalničke seljačke ljudine; a Loborec kao Loborec – o čemu bi sanjao nego o bijegu i o tome kako će nekakvog poručnika zaliti vrućom kavom; Loborcu Štefu svrdlala je i tu, pred samim drugom Fritzom u stroju uvijek jedna te ista misao: da se tamo dolje u selu, gdje su noćili, zavukao u štalu i zakopao u gnojnicu i tako ostao do noći, bio bi se riješio svega i mogao bi da se vrati svojoj ženi.

Sjeti se svega toga drug Fritz, pa se namršti i stane. Neće on tako. Smračit će se njemu pred očima, a u tome mraku i pustoši pred oči mu sleti jedna mala, obična, iskrzana kutija olovnih slova, pa drug Fritz odjednom pomisli: nećete vi mene preveslati.

Nakon duge šutnje, stojeći pod onim neizdrživim pustinjskim suncem odluči da je dosta, pa će onoj bagri masnoj i bijeloj i važnoj reći:
"Pustite vojnike neka idu.
– Ali, gospodine, to nikada nitko nije napravio prije Vas.
– Znam, vjerojatno neće ni poslije mene. Nisam ja nikakav državnik, ja sam pjesnik…"
Neće oni mene razumjeti, da me razumjeti mogu, ne bi ovdje niti bili – mislit će poslije dok gleda kako se vojska miče na mjestu, skida šljemove i pali prve cigarete. Kakva bi to vlast mogla razumjeti pjesnika pa ga prihvatiti prije državnika? Mislit će oni za mene, što tu ovo piskaralo sebi umišlja, da će promijeniti svijet u pet minuta, a nema nego još par mjeseci da će ona židovska ili tko zna koja paščad udariti na nas kao poplava, ili ćemo mi na njih, ili nećemo, samo da se Naser i Tito dogovore u Kairu.
Pa sjedne opet negdje pod trijem; pod bijele plahte u tikovinu; natoče mu još vode s ledom, a on duboko uzdahne i bijelom maramom iz džepa obriše oznojenu ćelu.

Kada bi sada mogao pitati Tita; je li dobro napravio – što bi rekao? Ah Tito, kladio bi se s Rankovićem da bi nakon sedmog piva iz Fritza negdje u dubokoj noći izvukao priznanje kako su Izraelci bili izazvani prvi napasti. Pivo, pivo se s nekim ne pije radi toga da ti ljudi nešto priznaju, nego da nešto priznaš sebi. Naviknuti se na to da je čovjeka natjerati na neko priznanje vještina, a kamo li vrlina - ne mogu baš svi.

Postrojiti Štefa Loborca značilo bi da si postrojio sebe sama.

14.02.2024. u 15:11 • 7 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.