Marketing
Struktura priče
Ajmo, prvo uvod. Uvod ne mora biti previše pametan, dovoljno je da bude pomalo intrigantan. Dakle, odabir dana za putovanje.
Idealna kombinacija je ona u kojoj je dan neradni kod nas, a radni u inozemstvu; u toj varijanti moguće je otputovati nekamo bez bojazni da ćete igdje zateći gužvu; koristimo tu priliku koja se ne pruža često, pa još u proljeće – i ne obeshrabruju nas vijesti o snijegu koji se te noći čak hvatao na Primorskoj autocesti u Sloveniji; iako su planovi još ranije obuhvaćali hodanje po nekim stazama oko Vršiča, sada je to nemoguće, zato se na koncu odlučujemo za provjerenu stvar: Stradu Napoleonicu, staru cestu koju su krajem osamnaestog stoljeća iznad samog Trsta gradile francuske okupacijske trupe, a danas predstavlja idealnu pješačku stazu koja povezuje Opicinu i Prosecco praktički u izohipsi, sa sjajnim pogledima na more i vidicima od Krasa na istoku pa sve gotovo do Venecije i Alpa na zapadu.
Vjetar ponad Ravbarkomande nije prejak i već smo oko jedanaest na parkingu iza Opicine; hodanje čovjeka s jedne strane umiruje i oraspoloži, a s druge te ugrije, pa već nakon možda kilometra skidamo topliju odjeću čudeći se ljudima koji iz suprotnog smjera dolaze u zimskim jaknama.
Staza je duga oko pet kilometara u jednom smjeru, uključujući i posjet Contovellu i ispijanje kave u obližnjem kafiću s divnim pogledom na primorsku šumu; na povratku Ona ostaje lunjati ravnijim dijelom u šumi tražeći šparoge, dok se ja upućujem prema vidikovcu što se na visini od skoro kakvih tristoipedeset metara nad morem pruža iznad staze – i nad svetištem Monte Grisa s druge strane brda, u unutrašnjosti; tamo okidam većinu ovih fotografija a vjetar me ubrzo tjera da se spustim.
Od Opicine se kasnije može spustiti u Trst kraticom - onom cestom koja izlazi na more negdje već na zapadnom rubu grada, pored Fara della Vittoria; mislim da se nikada nije desilo da ne bih uspio pronaći parking oko one lučice, a onda otamo lungomare vodi prema Miramareu.
Obzirom na vrela ljeta, ova staza zapravo je idealna za šetnju u proljeće ili jesen, pa najčešće i zimi, kada kontinent okuje magla i čovjek se poželi spustiti do mora kako bi doživio sunce i toplinu. Njen pandan, samo nešto zahtjevniji i izloženiji suncu čini predivna Sentiera Rilke koja se pruža od Sistiane do malog zamka Duina na stijeni iznad mora, dijelom i kroz staze usječene u stijenama što su ih izduble mnogobrojne vojske koje su ovuda prolazile.
Zaključak; e, taj mora biti jako, jako pametan. Koji je onda ovdje pametan zaključak? Da čovjek mora imati zdravlja, nešto novaca, vremena i volje kako bi pomakao stražnjicu u određenom smjeru; ti uvjeti dapače moraju biti kumulativno ispunjeni; bez jednog od njih, stvar propada.
Eh sad, ali zaključak ne bi smio biti u sredini; jer ja kada napišem zaključak, sjetim se još barem tri stvari koje ne smijem propustiti napisati - i onda mi se ne da preslagivati, ubacivati te naknadna pametovanja negdje u sredinu ili čak na početak, mijenjati koncepciju kao Luis Enrique kada pucketaju grede.
Evo, recimo, ovo: kuda sad s pričom nakon mudrolije o propasti. Sasvim je sigurno kako ništa neće propasti, pa onda negdje oko deset, kada se razbude ovi koji navodno mijenjaju svijet i koji su umorni ostali u krpama - stigne poruka "pa jel ste vi opet negdje zbrisali?"
Nas se dvoje uvijek lako dogovorimo za pokret; svi uvjeti bez pogreške bivaju ispunjeni još negdje prethodnog dana oko deset uvečer; kada se odmrzava piletina za đuveč kojeg će se poslije ujutro samo uvaliti u neku plastičnu posudu i posuti parmezanom iz vrećice. Mislim; ja sam slab sa odabirom konačne točke; svejednost u tome u mene često preteže; najčešće velim, znaš dobro kuda ja idem, ne gledam baš previše okolo dok se tamo ne stigne; moja nadležnost prestaje u trenu kada odredim opći smjer, upitam "imaš osobnu?" i provjerim ulje u motoru.
Dalje je sve stvar toga koliko se ruke uspiju ispreplesti tamo negdje do iza Logateca ili Razdrtog.
Ili ne ispreplesti, pa odu malkice predaleko, osobito kada je toplo i putem nema više nikakvih hlača od trenerki, hulahopki, čizama i sličnih smetala. E onda, je li, kasnije; nakon dobre kave sa gledanjem u oči tamo negdje oko Lipice - i prethodnog grča i držanja negdje oko lakta ili zgloba dok se žmiri i šuti i diše duboko - ni sama Venecija nije predaleko, osobito ako se krenulo oko šest, što ovdje nije bio slučaj.
Ma dajte, najte, kakva Venecija, sasvim dobar je i običan, dobri, stari Trst. Njoj šparoge i daljina, meni pogled i tišina; sunce za ekipu.
Čovječe, na kraju mi zaključak ispao pola priče; mora biti da je jako pametan. Ali, čekaj, ova druga polovica, pa to uopće nije zaključak. Opet sam sve pomiješao. Ma ništa, eto slike; otputite se i vi dolje, nećete pogriješiti.
Post je objavljen 02.05.2024. u 15:36 sati.