vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 03.03.2024.

Gledanje


stoimazavidjeti


- Imaš još puno?
- Pet minuta.

Obučen i obuven sjeda na stepenice u hodniku; pregledava podsjetnike i vremensku prognozu na mobitelu; još mu je samo preostalo obući jaknu koja visi kraj ulaznih vrata.

Ona maže lice nekom kremom u kupaoni, onda će mazati ruke, pa vrat; nakon ruku – znade on već to napamet – zamolit će ga da joj pridigne kosu tako da može namazati i dio vrata ispod tjemena; zaboravila je prije mazanja skupiti kosu na vrhu glave.

Uvijek kada vidi da je to zaboravila, znade kako će tada on poslužiti za taj posao; njene ruke već su masne od kreme i ona ne smije sada njima dirati kosu. Nekada davno, dok su još svakud žurili i dok im zajednički izlazak iz kuće nije bio tolika navika - pitao je: a otkud ti znaš da su moje ruke čiste, na što je dobio prodoran i oštar pogled, pa takvo što nije više ispitivao.

Drugi put na koncu tog rituala trebat će joj skupiti kosu kada obuče jaknu – tada će njenu kosu s obje ruke uzeti negdje ispod tjemena pa izvlačiti prema gore, polako i jednakomjerno – da je ne bi počupao. Kada sva kosa padne na leđa, stavlja dlanove na njena ramena pa je tako drži nekoliko časaka; pogledi im se susreću u mrakom okupanom ogledalu kupaone; vrata su baš toliko odškrinuta da je moguće u njemu vidjeti njihove oči.

Tada mogu poći dalje.

Kada izađu iz hodnika van na verandu, predstoji još posljednji pregled stvari iz njena ruksaka: mobitel, novčanik, ključ i naočale. Monoklina; smislio je taj izraz prije nekoliko godina; kada je ostala bez posla i kada su počinjali zajedno izlaziti a da užurbano ne idu na posao; tada je zapravo sve ovo i započelo; u danima kada on ne radi u gradu, već od doma, pa uhvati nekoliko sati samo za njih – odlaze zajedno van spremajući se bez ikakva pritiska, gledanja na sat i žurbe. Posve im je svejedno koliko pojedini dijelovi toga puta traju; ono što je važno jest da traju.

Monoklina; samo njima poznato značenje ove riječi: nitko se osim njih na njenu koncu ne bi sjetio naočala – a naočale gotovo da su najvažnije; bez obzira na godišnje doba, pa čak i vrijeme (osim kada pada kiša ili je vrijeme izrazito tmurno) služe joj za to da u prvim minutama dnevna svjetla prevlada tegobe s očima.

Postoje vremena, faze, etape i doba u životima dvoje ljudi. U svakom od njih moguće je pronaći ono što ih spaja ili razdvaja; što je vremena iza dvoje ljudi više, to je onoga što razdvaja manje - samo ako se potrude gledati.

Kako se događaji budu nizali, ostavljat će njih dvoje same u sve većoj praznini; što su dulje zajedno, to sve više bivaju napušteni od svih i svega. Budu li umjeli biti dovoljni jedno drugome, praznina oko njih postat će nezamjetna.

Onu riječ stvorenu za pamćenje on više gotovo da i ne izgovara; to nakon nekog vremena nije potrebno. Ne treba ti više ništa osim naočala; govori joj dok se oboje smiješe: s malo ili bez novca i novčanika odavna su već naučili hodati svijetom, pa više kao da i ne primjećuju kada ga imaju i koliko ga je; još uvijek svaki otkriveni dukat po džepovima u njih izaziva osmijeh i veselje; na mobitel ih ionako neće zvati nitko tko im i bez toga ne bi mogao banuti u bilo koje doba nenajavljen, a da ih to ne obraduje; dovoljan im je jedan jedini ključ za njih dvoje - zato će ga trebati pažljivo spremiti u džep; ionako se rijetko razdvajaju. Doista: od te četiri stvari ostale su još samo naočale.

- Nekada sam ti možda pred suncem pravio toliku tamu da ti pored mene sunčane naočale nisu trebale - govori joj tiho; zadovoljan je jer takva misao podupire njegovu ideju o tome kako je čovjek bogatiji što mu manje stvari treba.

Kada sunca ne bi bila toliko jaka a njene oči već osjetljive i nježne, pomisli on, možda bi se moglo i bez sunčanih naočala, ili - lako je za naočale - istinski važno je biti bez zabrinutosti; njene zabrinutosti: što će se zbiti ako ih zaboravim?

- Ne sjećam se toga (dosta joj je sjećanja na tamu za čitav jedan život - dalo bi se iz tona njenih riječi zaključiti); možda ljudi imaju pravo: sunce je svake godine sve jače - odgovara mu ona glasno.

Doista, sada i on vidi - jedino što im zapravo treba to su jedan ključ i jedne naočale; sunčane, za njene oči; one ispod koji će, kada stanu negdje na putu pa je pogleda u njih, nazirati iskre od kojih mu postaje toplo tamo negdje niže.

Sve ostalo postalo je nebitno.

Ona njegova riječ koja pomaže pamćenju ne uključuje upaljač i cigarete; to je nešto što ne bi bilo loše s vremena na vrijeme zaboraviti; ona znade da on tako o tome misli, pa nikada ne poteže pitanje o tome zbog čega smišljena mnemotehnika ne uključuje i ove dvije stvari. One ionako najčešće stoje već spremne u džepovima jakne.

- A što ako si sva jaja stavila u jednu košaru? - upita je on, sada već posvema blizu vrata.

- Možda nikada nije niti bilo neke druge košare - odvraća ona odlučno izlazeći.

Nema se više puno toga za reći; ostalo je samo gledanje; dobro, možda jednom i diranje; dodirivanje, polaganje ruku, pomicanje dlanova s mjesta gdje su pali - na neka druga mjesta. No, nija ova priča o tome, o tome ovaj vaš nespretni pisac može kojom drugom prilikom, ako mu dopuste da ih zatekne tada i takve; ova priča završava gledanjem. Zato on zaključava vrata prethodno navlačeći jaknu pa ruksak obješen na ventilu radijatora u hodniku, a onda sprema ključ u džep hlača. Samo ako polaze vozilom dalje, onda taj ključ odlaže u pretinac vozila – kako bi njena ruka mogla dirati njegovu nogu dok vozi. No, ovoga puta vozilo ostaje u dvorištu: ključ može spustiti u džep hlača. Velim vam, nije ova priča o diranju.

Sada su još pod trijemom verande; znade on dobro zašto je ona zastala; da ga pita: a ti nemaš naočale?

Njegove sunčane naočale negdje su u ruksaku, možda mu posluže kada sunce postane jako; no ono što nju zanima nisu sunčane naočale – nego to zbog čega nije ponio naočale za vid koje je do maloprije nosio, još tamo za računalom.

- Nemam ih zbog čega nositi kad sam s tobom; ti ćeš gledati za mene. Sve što trebam vidjeti mogu vidjeti bez njih.

03.03.2024. u 18:28 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.