vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 08.03.2024.

Dan žena

Priča u koju ste upravo ušli kao glavnog junaka na dlanovima drži baš vas, bezazlena namjernika što luta ulicama grada, pa ga negdje na brdovitoj periferiji uhvati kakva iznenadna kiša ili čak – kako to na vremenskoj prognozi znadu lijepo reći – pljusak snijega iz niskog, olovnog oblaka pogonjenog snažnim i hladnim vjetrom što se sa sjevera upravo spustio nad grad. Uspjeli ste snaći se u trenu i stati pod nadstrešnicu javnog gradskog prijevoza zajedno s još dvoje ili troje ljudi, pa se zbilo ono što ste najmanje očekivali: u taj je čas, dok još niste uspjeli niti izvući kišobran s dna ruksaka što vam bezbrižno visi o leđima – stigao gradski autobus, gotovo prazan. Veselo ste ušli kroz vrata što su se pred vama otvorila, pronašli kartu koju ste poništili na automatu, pa sjeli negdje pri sredini, gdje gotovo nikoga nema – više onako, prema kraju autobusa.

U taj čas shvatit ćete da su negdje u stražnji dio autobusa ušla dvojica mladaca; mužjaka pravih i rasnih, kakvi već po najboljim i najljepšim okrajcima naših gradova brzo i snažno rastu kao što se loza obavija nad njihovim trijemovima i ogradama. Započela je gotovo pa nekontrolirana vika i buka; glasan smijeh i lupanje nogama po sjedalima i podu s vremena na vrijeme odmijeni kakva psovka ili povik; u kutu oka dok ste sjedali shvatili ste da negdje u njihovoj blizini sjedi kakvo staro čeljade, pa vam nije sasvim jasno obraćaju li se oni njemu ili njoj, ili ih čak diraju i guraju, ili se to viče onako, reda radi; da se pokažu snaga, jačina i odlučnost – kako to već mladi mužjaci puni vječne kemije života u nas rade i kako se to od njih po boljim običajima zapravo i očekuje.

Mlado muško s periferije; kakav strašan obrazac na svim meridijanima i u svim vremenima ove predvidive i pomalo već naporne planete. S dvanaest već je naučio akrobacije na motociklu, probao prvu cigaretu i napio se u obližnjoj vikendici sa starijom ekipom; s četrnaest su se možda već njih nekoliko jedne takve pijane večeri, nakon što su raskopali motor prvog Fiata u svome životu - izredali na kakvoj lokalnoj djevojci željnoj malo pažnje ili uvažavanja. Jedine djevojke koje će upoznati bit će isto ovako uplašene, pregažene i ogrubjele kakvi su i oni sami, zakriveni maskama i iskrivljenim govorom poput lutaka; naučit će da je tako braniti se od svijeta oko sebe jedini način koji dovoljno jamči preživljavanje u džungli koju će pomalo početi nazivati društvom. Do osamnaeste imat će već nekoliko prekršajnih prijava za remećenje reda i mira, pa će s ovećim naporom do dvadesete završiti kakvu tehničku, građevinsku ili obrtničku školu – i tu možda za njih život zapravo i završava.

Ma daj, pa nije sve tako sivo – tješite se u sebi. Mora biti da iza ovih zidova u vijugavim uličicama što se spuštaju prema gradu, uz jurnjavu čelične grdosije gradskog prijevoza i tek propupale grmove ili krošnje forzicija, magnolija i japanskih trešanja, kuca srce kakvog mirnog, usamljenog i blagosti željnog dječaka ili djevojčice?

Toliko ste baš znatiželjni da vas to kopka? Pa siđite onda i uvjerite se sami, samo ako ćete biti dovoljno bezobzirni da biste zagledavali iza navučenih zavjesa naših finih kuća i kućeraka. No da; ne pretjerujmo: nemamo mi baš toliko volje i vremena da bismo se bavili još i drugima; dovoljna su ova dvojica što gazduju straga u autobusu pa da po njima možemo poznati čitav svijet - tješite se ne bez gađenja na sebe same.

Dva su, međutim, puta među koja će zapravo ova dvojica momaka moći, ili je možda pravilnije reći - morati izabrati: jedan će od njih završiti tu gdje i jest; nakon godina ispraznog života, ili bunta kojeg jedva da će biti i svjestan, ili potucanja svijetom uz nadničarenje i tminu – vratit će se u smiraj života umrijeti u staroj kući što su je – jer su mislili da tako treba - gradili davno već ostarjeli i oboljeli roditelji; oko kuće i nekoliko strmih i loše poduprtih gradilišta posvađat će se u krvavim razmiricama s bližom i daljom rodbinom nakon što usput svijetom ostavi dvoje ili troje djece ili kući dovede kakvu nesretnu i zlovoljnu družicu. Drugi je put - put među zvijezdama, ali onim zlatnim i šarenim, što vise sa stropova obližnjih birtija i dućana: onaj put u kojemu, kako je netko jednom davno kazao - glupost nije nedostatak – a to je ulazak u društvene strukture; u vlast i slast. Tko bi ga znao, pitat ćete se pomalo zlobno, što od toga zapravo očekuje ovu dvojicu momaka koji sada tako glasno putuju svijetom, da svatko znade i na umu imade kada bekrije u grad silaze?

U takvom vas razmišljanju prene zvuk nekog udarca, jauka, što li; pitate se biste li se okrenuli ili ne bi; je li u takvoj situaciji najpametniji učiniti da nam se čini kako ništa nismo čuli – ili postati dionikom kakve oveće nevolje; je li pametno pomagati slabijem ili nije. I dok vi tako razmišljate i dvoumite se, pa vam se oči susreću s putnicom što sjedi s druge strane autobusa i oprezno se poput vas okreće prema stražnjoj strani – otvaraju se vrata na novoj stanici, a na njoj u autobus ulazi ona; ona koja će promijeniti sve.

Brzo je pored vas prošla odbijajući se i hvatajući se da ne padne u kretanju i ubrzavanju vozila; trajalo je sekundu ili dvije; bilo je dovoljno samo da vas zapahne miris svježine s njene odjeće i tijela. Ni ovog se puta niste okretali; čemu biste uopće – ali već kako je autobus krenuo, shvatili ste da je u stražnjem dijelu zavladala grobna tišina; da su se ona dvojica huligana smirila i zašutjela, kao da su u zemlju propala, pa se sada usuđujete tiho i jedva primjetno okrenuti prema nazad.

Da, bilo je baš kako ste u prvi mah i pomislili; sjela je točno nasuprot njima tamo, na kotaču autobusa, čak niže od njih dvojice, gdje se sjedala susreću gledajući jedna prema drugima; bez ikakva straha, srama ili nelagode – ušla je u njihov svijet kao što jutrom tek otvoreni cvijet trešnje pozdravlja olujno nebo, prvi vjetar i kišu.

Eh, što može dobro u ženi, to nitko nikada neće umjeti; pomislite veselo. Uopće zapravo niste uspjeli niti promotriti je, pa sada više zamišljate nego li se sjećate: nije ni visoka ni niska, ni debela ni mršava, ni ružna niti lijepa; kosa joj nije niti duga niti kratka, a oči niti plave niti crne; možda je tek prešla dvadesetu, pa užurbano kasnim jutrom žuri stići na prvo popodnevno predavanje nakon što je odradila neku jutarnju smjenu u kakvom dućanu ili kafiću, kuhajući prve kave i natačući prve konjake i travarice očevima i stričevima ovih što su do maloprije bučili otpozadi. Nosi hlače, košulju i dugi kaput; vrat je od zime što još uvijek ne posustaje zaštitila kakvim dobro pletenim šalom, a u ruci joj je neka knjiga i s glave u brzini skinuta kapa; njeno slabo ili nimalo našminkano lice ponajviše prekriveno kosom što ju je raznio ovaj vjetar teško je pamtljivo sve dok vas poput preplašene srne ne utopi u svojim očima – a to se, možete biti posvema mirni, vama baš nikada neće desiti, no desilo se, još kako - onoj dvojici nevoljnika.

Jer, sa sobom i svijetom pomireno i ostarjelo muško dobro znade ono što je uistinu – samo ako nisi zao ili bolestan - jedina dobra strana vječna i nepromjenjiva zakona strašnoga patrijarhata: ako ti ništa ne učiniš, ništa se, eto - baš nikada neće niti desiti. Pa se tisuću puta upitaš: kako je, pobogu, tim ženama kada tako rijetko smiju birati a često primati ili odbijati; gadi ti se već taj skriven a tako jasan jezik i kodeks kojeg moraš trpjeti i gledati kroz život kao da je zakon prirode i jačega i kao da je svijetu i ljudima dan svisoka otpočetka, poput vode, zraka ili travki, da ga udišemo, pasemo i napijamo se iz strašne naravi tog uzvišena i nedodirljiva kanona do samog konca.

Eto, jedino što se protiv takve stijene od snage, sirovosti i praznine može učiniti, to je gledanje u oči: tko je jedne oči jednom ugledao, ušutio je i umirio se zasvagda, pitajući se konačno već jednom nakon godina i milja šutnje - kamo ide i što zapravo želi i je li ono što toliko želi baš njegovo, ili je nešto prihvatio i pristao na to samo zbog toga što su mu jači i važniji oko njega rekli da tako učini, pa je u nekom času uvidio kako je tako dobro i kako se ubiru plodovi; čineći ili propuštajući tako i on sam?

Ona je tako postala Ona: ona u koju nije moguće zaljubiti se niti zaboraviti je, samo ako je sretneš, pogledaš i tako upoznaš, kao što bi upoznao travku ili laticu, pa ako imaš osamnaest ili dvadeset, kada ti još sva ta snaga, tmina i težina tutnje u ušima poput bolesti ili kakve sjene – pomisliš ono što će te jednoga dana uistinu spasiti: bi li ona mogla biti dio moga života, ili još bolje - bih li ja ikada smio i umio biti dio njena? Ona je to za koju ti je od prvog časa jasno kako je ne možeš imati niti posjedovati, jer nije stvar, pas ili prva sunčeva svjetlost pa da je uspiješ uhvatiti jutrom poput paučine i pospremiti je u kutiju sjećanja što je nosiš sa sobom još od davnina. Ona je još jedino mjesto gdje se ovaj strašni, ogrubjeli i već dobrano prepukli i propali svijet može izliječiti – i samo je na nama razumjeti i odlučiti dopuštamo li takvo što ili se vječno opredjeljujemo za propast i gluhoću.

Baš kao u ovom autobusu što se već spustio u grad, pa polako i tiho grabi sivim i dosadnim ulicama; tako se nevolja, grubost i zlo mogu kao od šale jednom za svagda izliječiti jednim lepetom leptirovih krila.

Sada više ne zamišljate, moj putniče - nju; sada zamišljate jednog od dvojice ovih mladića. Ušutio je i usukao se u se poput umorna mačka; čitava jedna planina ljepote, smisla i značenja pala mu je niotkuda u naručje i poklopila ga jednom zasvagda. Možda ipak nije baš sve propalo, s neskrivenim smiješkom na svome licu morat ćete i vi pomisliti dok budete napuštali autobus na posljednjoj stanici, uz škripu tramvaja i posljednje kapi kiše na asfaltu.

08.03.2024. u 08:53 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.