i tako, ulazak nepoznate djevojke stvara mir , bolje reći stid ne sramoćenja momaka s periferije ŽENA i kad ne govori ništa može očito mnogo toga postići
08.03.2024. (09:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tada kiša i snijeg iz olovnog oblaka, hladni vjetar, čekanje autobusa, ulazak u autobus na koncu miris i svježina mlade žene postaje nezaborav, poezija sjećanja...a to nema godina...
08.03.2024. (09:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zapravo, napisao si jednu strašnu, mučnu priču u kojoj se igraš našim živcima. onako fino, nježno, kakva ti je i dušica, onako kako bi trebalo među lljudima. nježno. pogledom. no usput ispričaš višegeneracijsku kalvariju kroz koju prolaze mnogi. od djetinjstva gurkani prinudom golog opstanka. kao u tvornici ukalupljeni i ugurani u određeni model bivanja po svojim malim životima. karmički određeni hoće li im se smilovati kairos i istrgnuti ih iz valjajuće gomile koja je gurana prema nemilosrdnoj provaliji. ili će biti dovoljno napumpani određenim hormonima da se izlaktare i postanu allfe u svojem malom predgrađu. možda i u stranci. ili na položaju u vojsci, krijumčarima oružja, droge ili trusta autoprijevoznika i građevinara.
kako je lijepo čitati idealiziranu priču o dubokom pogledu. o ženi koja mijenja sve. ženi koja gotovo vlada životom i smrću. koja upravlja cijelim svijetom svojim nenametljivih autoritetom, svojom čistoćom, energijom, pojavom. žena blagoslovljena čudesnim moćima stvaranja, mirenja, oplakivanja.
što se tiče autobusa, da, i ja sam bila žena koja se u kasne sate vraćala doma iz popodnevne. za vrijeme studija sam povremeno radila jer nisam imala drugog izlaza. iz periferije gdje su bile tvorničke hale valjalo je promijeniti bus, pa tramvaj-dva, pa opet bus, pa onda još pješice do doma. billo je slobodnih mjesta, sjela sam do prozora. na slijedećoj stanici ušla su dva takva momka.. ono, cvijet mladosti, snage, perspektiva naše budućnosti. pomalo pijani. snimili su situaciju, jedan je zapazio slobodno mjesto pokraj mene. iako je bus bio poluprazan, bilo je prostora. ne, sjeo je pored mene. a onda me pomalo počeo gurkati nogom. pa se gnijezditi i značajno me pogledavati. njegov pajdo se cijelo vrijeme zlobno cerekao i namigavao mu. pomicala sam se koliko sam mogla. a onda više nisam mogla nikud. ustala sam i zamolila da me pusti izaći. nije dao. gurnuo me natrag vičući: ne,ne, sad nikud, sad si moja. povlačio me za ruke, gurao natrag, tražila sam pogledom pomoć od ljudi, ništa, vikala prema vozaču: dajte pomozite, pomozite, molim vas! vozač je preko retrovizora gledao i - smješkao se. ljudi su pogledavali, a onda pokunjjili glave. ovaj me i dalje stiskao. procijenila sam na brzinu, možda sam bila u krviu, no zgrabila sam ga i gurnula svom snagom. cimnuo se, a onda jače navalio. e onda sam skupila sve iz sebe i tresnula ga van stolca, i dalje je pokušavao me zgrabiti, nisam se dala, tako smo se mlatili sve dok nije pao na pod, priskočio je onaj drugi, od straha sam ovoga na podu cipelarila, vrištao je: nemoj, nemoj, vidiš, ova je luda, ova je luda! ljudi su krajičkom oka uživali u neočekivanoj sceni. hja, valjda su mislili da će me ova dvojica izvući van i otepljati u tko zna kakvo grmlje u tom mraku. zajeb! uto je došla i slijedeća stanica, vozač je mrtvo-hladno otvorio vrata i dalje zureći u retrovizor. na brzinu je onaj drugi pokupio lika s poda i izvukao ga van na sigurno. a svi su onda unutra odahnuli i s odobravanjem mi se smješkali. da sam loše procijenila, da nisu možda bili pripiti, da su očekivali takav otpor, da ovo-da-ono, tko zna kako bih završila. možda kao truplo negdje u nekoj živici. toliko o lijepim očima. nedavno sam gledala tv emisiju o afganistanskim ženama. a prije toga o somalijskim. bolivijskim. i našim koje pristaju biti drugotne. onima koje udaju što prije, a onda ih natjeraju da prose. onima koje jedva čekaju da se udaju da bi se osjetile bitne i zbrinute. onima koje prvo gledaju kakav auto i kakve šuze ima potencijalni partner. ova tirada će ostati nedovršena. povremeno je mogu nadopunjavati. pa i vlastitim iskustvima. sretan dan žena.
08.03.2024. (12:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ajjooj, sori, sad vidim da sam pomalo neumjesna u ovoj čestitarskoj euforiji. netaktično kvarim ugođaj. ako nalaziš shodnim, makni ovu moju neumjereno pesimističnu štoriju s vidika.
08.03.2024. (13:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stara teta, zašto bih tvoj komentar maknuo, Bog s tobom; to tvoje iskustvo vrijedi više od bilo milijun mojih priča, pa još prigodnih; činjenica da si nakon sat vremena osjetila potrebu ispričati se što kvariš ugođaj svjedoči o tome koliko su tvoje namjere iskrene, dobre i plemenite; mislim, ja sad ajmo tako reći osjećam potrebu - osjetiti potrebu da napišem priču o tvojem iskustvu, ali niti to umijem, a niti baš smijem, jer je eto... neprikladno, licemjerno i besmisleno; jer očito o tome baš nemam pojma. Ne zato što bi bilo nepodesno današnjem danu ili bilo kakvoj drugoj sličnoj piz..riji, nego je zapravo neprikladno da ja bilo što o tome mislim pisati i znati pored tebe žive i zdrave, znaš? Mislim, doživio sam ja na svojoj koži te neke muške i svjetske sile nemalo po vojskama i poslu i svukuda, pa se nekako s time nosim i to čerečim kako znam i umijem, ali ovo o čemu ti pišeš nisam nikada. Pričala mi je Najdraža kako je doživljavala da u rano jutro muškarci skinu hlače pred njom na pustoj cesti, da su je pratili po gradu ili slične strahote, ali da bi joj netko prepriječio put u životu, e to nije nikada.
Žao mi je prije svega što te ova moja priča sjetila tog događaja iz tvog života; kada sam još bio sasvim mali svjedočio sam jednom sličnom događaju u prepunom autobusu s ocem; tada su još preko Save vozili samo autobusi i žrtva nije bila žena nego mlađi dečko; njega su zbog tko zna čega, dok je bespomoćno vikao, dvojica ili trojica izvukli na stanici van iz autobusa i nemam pojma što je s njim bilo poslije, a siguran sam da me obuzeo isti ovaj osjećaj kojeg si ti opisala: da nitko prstom nije maknuo, sretan što je preživio bez ogrebotine.
Možda je jedina razlika ovog vremena sada i onog onda to što se zapravo o „tome“ danas više priča, čak nešto hvala Bogu i poduzima – statistike pokazuju takvo što, i uvijek iskreno želim iskočiti iz kože kada se recimo nađu mudraci koji pobijaju brojke i ideju o tom nekom femicidu pa kažu, da ali petnaest žena koje su ubijene u godini dana je ništa prema pedeset muškaraca koji su ubijeni. Nije tu pitanje broja žrtava, nego broja silnika; kada se zagrebe ispod te kože onda se pokaže da je zapravo ubijanje metoda koja je sporna – i u tome možda ovo vrijeme odudara; žene u svijetu muškaraca uzimaju stvar u svoje ruke i postaju vještiji muškarci od muškaraca, što nije baš teško, ali je za svijet pogubno – jer ga vodi ni u što. Često se na tom tragu sjetim Simone de Beauvoir, koja je svoje najsvjetlije stranice ispisala upravo o konceptu vlasti i ... onog drugoga, zasad nedostižnog i dalekog, ali ne i nepoznatog. Onog što ti ovdje zoveš lijepim očima, a ja, eto, napisah da se ne znam niti kakve su oči; pogrešno si to shvatila :))))
Većinom zapravo sve to što je u tebi i što si opisala u svojoj „čestitci“ prevladava i u meni – jer možda je jedan od tisuću onaj koji će se zapitati nešto o sebi, kao ovaj nad kojim se to nadamo u mojoj priči, pa sve to zapravo budiu čovjeku snažan poriv i osjećaj o kraju koji bi se nad sve ovo nadvukao i tako sve buduće žrtve spasio neumitne i strašne sile. Ako od toga postoji spas, njega ima samo u ženama; to je ono što vjerojatno nisam uspio reći, ili reći uvjerljivo; ili ti se čini da je beznadno, besmisleno i... glupo. Otkud mi pravo da tvoje argumente poreknem i zašto bih te na koncu, kako tražiš - brisao kao da si uradila nešto loše, e to nemam pojma; dapače – od srca ti zahvaljujem na komentaru; ja ti, znaš, nisam naučio da mi se ne protuslovi – i mislim da sam, kad je netko u pravu, sposoban reći, u pravu si.
Ti si u pravu, a priče, bar ja tako mislim, ne moraju biti u pravu, nego moraju u ljudima nešto upaliti, pronaći, probuditi, Koliko je čega moja uspjela u kome, to već nije moja stvar - nego onih koji bi ih čitali :).
Pozdrav :)
08.03.2024. (15:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ni govora da je beznadno, besmisleno, pogotovo ne glupo!
nego ono što sam napisala, možda ne tako jasno: prenježno :))) onako kako ti nisi bio jasan s pisanjem o očima. ili sam naprosto to krivo shvatila, meni nisi bio jasan.
tvoja je priča upalila. neprikosnoveno je da sam verbalno energično reagirala jer imam osobna iskustva, susrećem se zbog posla s nevoljnicama i nevoljnicima, žrtvama, kao i nekažnjenim zlim ljudima. da, zločin "traži" osvetu, pouku, upozorenje, kaznu. da smo u nekom drugom društvenom okruženju frcale bi glave. no ovako nam kao sitnim jezgrama preostaje samo samoizgradnja i poučavanje onih oko sebe. i to po onim postulatima koje osjećamo kao dobre. (da ne ulazimo u cjepidlačenje tipa kako je nekom u glavi normalno da premlati ženu, a neko si ne dozvoljava ni da ubere tratinčicu na livadi, znamo o čemu pričamo valjda).
doduše, ne vjerujem da bi se svijet promijenio samo snagom žena. i među njima ima sadistica, beskrupuloznih, bezosjećajnih, zatucanih, agresivnih. priroda je i jednima i drugima dala neke osobine, čopore vukova, slonova predvode ženke. u krdima su vođe obično oni s najvećim rogovima. kod majmuna vode oni najlukaviji. ne nužno najjači, nego oni s najvoljom taktikom i moći pokazivanja autoriteta. kod bonoba i oni koji su najslađi ženkama. ljudsko je društvo mijenjalo okolinu, pa i svoj habitus. s vremenom sve to preuobličilo u socijalne običaje, a ne prepustilo prirodnom procesu. žene nikad u povijesti nisu povele niti organizirale napadačko ratovanje. izuzetak su sarmatska plemena koja su kao i druga stepska živalj bili napadani sa svih strana. žene su ostajale uz djecu, starce, živinu i zalihe hrane. pa im je valjda dokuferilo i primile stvar (tj. oružje) u ruke i čuvale pleme. baš sam čitala graeber-wengrow: zora svega. knjiga modificirano sagledava ponašanje naših predaka, prikazujući dokaze da nije sve bilo miroljubivo niti ratoborno kako je ukalupljeno u tradicionalnom gledištu. kad se tomu dodaju i istraživanja iz evolucijske psihologije onda shvatimo koliko smo zabrazdili u moderno divljaštvo, sebičnost i agresivno ponašanje. znaš, tak se inače ponašaju lemuri kad ih je previše, vrste odumru kad se nakote preveč, kad izjedu svu travu,, pobrste drveće, požderu sve ribe i izlove svu divljač. znaš ono o tratinčicama na ograničenoj livadi? hja, sumnjam da ćemo tako skoro naći spas u nekom enterprajzu i warpovskom pogonu..
ma opet me odvukle, zapravo sam štela reč da bez emancipacije muškaraca nema ni emancipacije žena. uzalud mi galamimo za svoja prava kad oni s druge strane uopće ne slušaju niti im je u interesu. (no, dobro, pretjerujem i generaliziram, ali su je poanta koja se može aplicirati na većinu životnih situacija. počevši od toga da se pitam jesam li svoje klince dobro odgojila, onako da prežive. kad mi je jedan došao s črnjafkama jer su ga drugi pehali, pa je uzvratio, pa se njih petorica onda osvećivalo. ili kad su ga prozivali u razredu da je antikrist, židov, musliman, zato kaj ne ide nedjeljom na misu, pa se tužio u školi, pa su mu rekli nastavnici da zaista, a zašto on nije na misi nedjeljom. pa onda kad su mu ukrali nove tenisice, pa kad je htio istjerati krivca na vidjelo, onda je od raske dobil po nosu da kako može optuživati svoje prijatelje etc, etc. pa si mislim, trebalo ih je odmah učiti: ak te neko grdo pogleda, odmah mu lupi šamarčinu. a na roditeljskom sam ispala preosjetljiva protektivna mama). da, i ništa bez emancipacije malograđanskih licemjernih kretenuša koje ogovaraju čim stignu i hvališu se kak imaju najmodernije lonce i najbolje gelirane nokte. pastimaterprimitivnugluupaču, fuj!
08.03.2024. (16:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ja sam jučer uspješno zaobilazio blog, i danas sam doduše svratio samo ga zloupotrijebiti, al eto s radošću mogu ustvrditi, nisu svi postovi bili blijedo prigodni ;)
09.03.2024. (10:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tvoja priča započinje slikovito, s protagonistom koji se neočekivano nađe u autobusu za vrijeme kiše i snijega. Ovdje si uspio dočarati trenutak i stvoriti osjećaj prisutnosti. Kroz opis vremenskih uvjeta i autobusa, čitatelj se lako može zamisliti u toj situaciji. Mladi muškarci koji ulaze u autobus predstavljeni su kao tipični “gradski vukovi”. Njihova energija, buka i neobuzdanost dobro su prikazani. Ovdje se osjeća kontrast između njih i starijeg putnika, koji se pokušava skloniti od njihove prisutnosti. Iako je stariji putnik tek spomenut, njegova prisutnost dodaje slojevitost priči. Pitanje je kako će se on nositi s mladim muškarcima i njihovom energijom. Htio si kroz slikovit opis, stvoriti atmosferu kišnog i hladnog dana u gradskom autobusu. Ova scena može simbolizirati sukob generacija, snagu mladosti naspram iskustva starijih, ili jednostavno prikazati živopisnu sliku gradske svakodnevice. Ostavljaš prostor za razmišljanje o međuljudskim odnosima i dinamici u zatvorenom prostoru poput autobusa. Ona? Akcelerator! Motivator!
10.03.2024. (17:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Znaš, promišljam o tvojoj priči već neko vrijeme. Priča je jako moćna, ali...to su već rekli, i sve što su rekli, potvrđujem. No, priča ne bi bila dobra priča kad ne bi potaknula mnoge nove priče u ljudima koji će je pročitati. Vidim,staru tetu je potaknula da ispriča priču o svojoj hrabrosti.. Mene su dotaknuli ti dečki. Vidim ih u dnu tog tvoj autobusa kako se bahate . Prepoznajem ih. Mogla bih im nadjenuti imena i ne bih pogriješila. Moj posao uključuje bavljenje takvim dječacima...Za razliku od onog što im karma može ponuditi u periferiji, mom Malom Mistu nema takve periferije, nema takvih birtija. Naši domaći dečki koji su sazdani od istog materijala kao tvoji iz autobusa obično završe kao stalni gosti kafića u kojima nisu zaposleni ali zarađuju. Šmrčući. I prodajući. Znaš već što. Ne završavaju obrtničke škole, ne, za to ipak treba mrvu vještine, volje i znanja. Ne završe ništa. I koliko god se mi silno trudili da ih izvučemo, da ih poučimo, najbolje što možemo učiniti, i s time se moramo pomiriti, jest da na svom putu premladi ne završe na cilju na kojem će ionako završiti. I to me silno žalosti. Ta nemoć. To što ne možemo ništa. Jer ono što bi trebalo učiniti, to mogu samo njihove majke. A njihove majke....Ah, nekima Bog ne bi smio dozvoliti da to budu.... To je moja tužna priča na koju me potaknua tvoja priča. A imam i jednu bolju, veseliju.
11.03.2024. (19:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ulazak te čiste nedostižne djevojke neodoljivo me podsjetio na vic o odlikašima, onaj kad je Mujo htio motivirati sina da uči i ispravi jedinice...pa je na kraju pokazao Playboy s golim ljepoticama i... Znate li taj vic? E, na to su me podsjetili ti dečki
11.03.2024. (19:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
.Annabonni
i tako, ulazak nepoznate djevojke stvara mir , bolje reći stid ne sramoćenja momaka s periferije ŽENA i kad ne govori ništa može očito mnogo toga postići
08.03.2024. (09:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
tada kiša i snijeg iz olovnog oblaka, hladni vjetar, čekanje autobusa, ulazak u autobus na koncu miris i svježina mlade žene postaje nezaborav, poezija sjećanja...a to nema godina...
08.03.2024. (09:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lastavica
Ima nade, dok ima pravih žena!
08.03.2024. (11:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
stara teta
zapravo, napisao si jednu strašnu, mučnu priču u kojoj se igraš našim živcima. onako fino, nježno, kakva ti je i dušica, onako kako bi trebalo među lljudima. nježno. pogledom. no usput ispričaš višegeneracijsku kalvariju kroz koju prolaze mnogi. od djetinjstva gurkani prinudom golog opstanka. kao u tvornici ukalupljeni i ugurani u određeni model bivanja po svojim malim životima. karmički određeni hoće li im se smilovati kairos i istrgnuti ih iz valjajuće gomile koja je gurana prema nemilosrdnoj provaliji. ili će biti dovoljno napumpani određenim hormonima da se izlaktare i postanu allfe u svojem malom predgrađu. možda i u stranci. ili na položaju u vojsci, krijumčarima oružja, droge ili trusta autoprijevoznika i građevinara.
kako je lijepo čitati idealiziranu priču o dubokom pogledu. o ženi koja mijenja sve. ženi koja gotovo vlada životom i smrću. koja upravlja cijelim svijetom svojim nenametljivih autoritetom, svojom čistoćom, energijom, pojavom. žena blagoslovljena čudesnim moćima stvaranja, mirenja, oplakivanja.
što se tiče autobusa, da, i ja sam bila žena koja se u kasne sate vraćala doma iz popodnevne. za vrijeme studija sam povremeno radila jer nisam imala drugog izlaza. iz periferije gdje su bile tvorničke hale valjalo je promijeniti bus, pa tramvaj-dva, pa opet bus, pa onda još pješice do doma. billo je slobodnih mjesta, sjela sam do prozora. na slijedećoj stanici ušla su dva takva momka.. ono, cvijet mladosti, snage, perspektiva naše budućnosti. pomalo pijani. snimili su situaciju, jedan je zapazio slobodno mjesto pokraj mene. iako je bus bio poluprazan, bilo je prostora. ne, sjeo je pored mene. a onda me pomalo počeo gurkati nogom. pa se gnijezditi i značajno me pogledavati. njegov pajdo se cijelo vrijeme zlobno cerekao i namigavao mu. pomicala sam se koliko sam mogla. a onda više nisam mogla nikud. ustala sam i zamolila da me pusti izaći. nije dao. gurnuo me natrag vičući: ne,ne, sad nikud, sad si moja. povlačio me za ruke, gurao natrag, tražila sam pogledom pomoć od ljudi, ništa, vikala prema vozaču: dajte pomozite, pomozite, molim vas! vozač je preko retrovizora gledao i - smješkao se. ljudi su pogledavali, a onda pokunjjili glave. ovaj me i dalje stiskao. procijenila sam na brzinu, možda sam bila u krviu, no zgrabila sam ga i gurnula svom snagom. cimnuo se, a onda jače navalio. e onda sam skupila sve iz sebe i tresnula ga van stolca, i dalje je pokušavao me zgrabiti, nisam se dala, tako smo se mlatili sve dok nije pao na pod, priskočio je onaj drugi, od straha sam ovoga na podu cipelarila, vrištao je: nemoj, nemoj, vidiš, ova je luda, ova je luda! ljudi su krajičkom oka uživali u neočekivanoj sceni. hja, valjda su mislili da će me ova dvojica izvući van i otepljati u tko zna kakvo grmlje u tom mraku. zajeb! uto je došla i slijedeća stanica, vozač je mrtvo-hladno otvorio vrata i dalje zureći u retrovizor. na brzinu je onaj drugi pokupio lika s poda i izvukao ga van na sigurno. a svi su onda unutra odahnuli i s odobravanjem mi se smješkali. da sam loše procijenila, da nisu možda bili pripiti, da su očekivali takav otpor, da ovo-da-ono, tko zna kako bih završila. možda kao truplo negdje u nekoj živici. toliko o lijepim očima.
nedavno sam gledala tv emisiju o afganistanskim ženama. a prije toga o somalijskim. bolivijskim. i našim koje pristaju biti drugotne. onima koje udaju što prije, a onda ih natjeraju da prose. onima koje jedva čekaju da se udaju da bi se osjetile bitne i zbrinute. onima koje prvo gledaju kakav auto i kakve šuze ima potencijalni partner. ova tirada će ostati nedovršena. povremeno je mogu nadopunjavati. pa i vlastitim iskustvima. sretan dan žena.
08.03.2024. (12:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
stara teta
ajjooj, sori, sad vidim da sam pomalo neumjesna u ovoj čestitarskoj euforiji. netaktično kvarim ugođaj. ako nalaziš shodnim, makni ovu moju neumjereno pesimističnu štoriju s vidika.
08.03.2024. (13:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Stara teta, zašto bih tvoj komentar maknuo, Bog s tobom; to tvoje iskustvo vrijedi više od bilo milijun mojih priča, pa još prigodnih; činjenica da si nakon sat vremena osjetila potrebu ispričati se što kvariš ugođaj svjedoči o tome koliko su tvoje namjere iskrene, dobre i plemenite; mislim, ja sad ajmo tako reći osjećam potrebu - osjetiti potrebu da napišem priču o tvojem iskustvu, ali niti to umijem, a niti baš smijem, jer je eto... neprikladno, licemjerno i besmisleno; jer očito o tome baš nemam pojma. Ne zato što bi bilo nepodesno današnjem danu ili bilo kakvoj drugoj sličnoj piz..riji, nego je zapravo neprikladno da ja bilo što o tome mislim pisati i znati pored tebe žive i zdrave, znaš? Mislim, doživio sam ja na svojoj koži te neke muške i svjetske sile nemalo po vojskama i poslu i svukuda, pa se nekako s time nosim i to čerečim kako znam i umijem, ali ovo o čemu ti pišeš nisam nikada. Pričala mi je Najdraža kako je doživljavala da u rano jutro muškarci skinu hlače pred njom na pustoj cesti, da su je pratili po gradu ili slične strahote, ali da bi joj netko prepriječio put u životu, e to nije nikada.
Žao mi je prije svega što te ova moja priča sjetila tog događaja iz tvog života; kada sam još bio sasvim mali svjedočio sam jednom sličnom događaju u prepunom autobusu s ocem; tada su još preko Save vozili samo autobusi i žrtva nije bila žena nego mlađi dečko; njega su zbog tko zna čega, dok je bespomoćno vikao, dvojica ili trojica izvukli na stanici van iz autobusa i nemam pojma što je s njim bilo poslije, a siguran sam da me obuzeo isti ovaj osjećaj kojeg si ti opisala: da nitko prstom nije maknuo, sretan što je preživio bez ogrebotine.
Možda je jedina razlika ovog vremena sada i onog onda to što se zapravo o „tome“ danas više priča, čak nešto hvala Bogu i poduzima – statistike pokazuju takvo što, i uvijek iskreno želim iskočiti iz kože kada se recimo nađu mudraci koji pobijaju brojke i ideju o tom nekom femicidu pa kažu, da ali petnaest žena koje su ubijene u godini dana je ništa prema pedeset muškaraca koji su ubijeni. Nije tu pitanje broja žrtava, nego broja silnika; kada se zagrebe ispod te kože onda se pokaže da je zapravo ubijanje metoda koja je sporna – i u tome možda ovo vrijeme odudara; žene u svijetu muškaraca uzimaju stvar u svoje ruke i postaju vještiji muškarci od muškaraca, što nije baš teško, ali je za svijet pogubno – jer ga vodi ni u što. Često se na tom tragu sjetim Simone de Beauvoir, koja je svoje najsvjetlije stranice ispisala upravo o konceptu vlasti i ... onog drugoga, zasad nedostižnog i dalekog, ali ne i nepoznatog. Onog što ti ovdje zoveš lijepim očima, a ja, eto, napisah da se ne znam niti kakve su oči; pogrešno si to shvatila :))))
Većinom zapravo sve to što je u tebi i što si opisala u svojoj „čestitci“ prevladava i u meni – jer možda je jedan od tisuću onaj koji će se zapitati nešto o sebi, kao ovaj nad kojim se to nadamo u mojoj priči, pa sve to zapravo budiu čovjeku snažan poriv i osjećaj o kraju koji bi se nad sve ovo nadvukao i tako sve buduće žrtve spasio neumitne i strašne sile. Ako od toga postoji spas, njega ima samo u ženama; to je ono što vjerojatno nisam uspio reći, ili reći uvjerljivo; ili ti se čini da je beznadno, besmisleno i... glupo. Otkud mi pravo da tvoje argumente poreknem i zašto bih te na koncu, kako tražiš - brisao kao da si uradila nešto loše, e to nemam pojma; dapače – od srca ti zahvaljujem na komentaru; ja ti, znaš, nisam naučio da mi se ne protuslovi – i mislim da sam, kad je netko u pravu, sposoban reći, u pravu si.
Ti si u pravu, a priče, bar ja tako mislim, ne moraju biti u pravu, nego moraju u ljudima nešto upaliti, pronaći, probuditi, Koliko je čega moja uspjela u kome, to već nije moja stvar - nego onih koji bi ih čitali :).
Pozdrav :)
08.03.2024. (15:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
stara teta
ni govora da je beznadno, besmisleno, pogotovo ne glupo!
nego ono što sam napisala, možda ne tako jasno: prenježno :))) onako kako ti nisi bio jasan s pisanjem o očima. ili sam naprosto to krivo shvatila, meni nisi bio jasan.
tvoja je priča upalila. neprikosnoveno je da sam verbalno energično reagirala jer imam osobna iskustva, susrećem se zbog posla s nevoljnicama i nevoljnicima, žrtvama, kao i nekažnjenim zlim ljudima. da, zločin "traži" osvetu, pouku, upozorenje, kaznu. da smo u nekom drugom društvenom okruženju frcale bi glave. no ovako nam kao sitnim jezgrama preostaje samo samoizgradnja i poučavanje onih oko sebe. i to po onim postulatima koje osjećamo kao dobre. (da ne ulazimo u cjepidlačenje tipa kako je nekom u glavi normalno da premlati ženu, a neko si ne dozvoljava ni da ubere tratinčicu na livadi, znamo o čemu pričamo valjda).
doduše, ne vjerujem da bi se svijet promijenio samo snagom žena. i među njima ima sadistica, beskrupuloznih, bezosjećajnih, zatucanih, agresivnih. priroda je i jednima i drugima dala neke osobine, čopore vukova, slonova predvode ženke. u krdima su vođe obično oni s najvećim rogovima. kod majmuna vode oni najlukaviji. ne nužno najjači, nego oni s najvoljom taktikom i moći pokazivanja autoriteta. kod bonoba i oni koji su najslađi ženkama. ljudsko je društvo mijenjalo okolinu, pa i svoj habitus. s vremenom sve to preuobličilo u socijalne običaje, a ne prepustilo prirodnom procesu. žene nikad u povijesti nisu povele niti organizirale napadačko ratovanje. izuzetak su sarmatska plemena koja su kao i druga stepska živalj bili napadani sa svih strana. žene su ostajale uz djecu, starce, živinu i zalihe hrane. pa im je valjda dokuferilo i primile stvar (tj. oružje) u ruke i čuvale pleme. baš sam čitala graeber-wengrow: zora svega.
knjiga modificirano sagledava ponašanje naših predaka, prikazujući dokaze da nije sve bilo miroljubivo niti ratoborno kako je ukalupljeno u tradicionalnom gledištu. kad se tomu dodaju i istraživanja iz evolucijske psihologije onda shvatimo koliko smo zabrazdili u moderno divljaštvo, sebičnost i agresivno ponašanje. znaš, tak se inače ponašaju lemuri kad ih je previše, vrste odumru kad se nakote preveč, kad izjedu svu travu,, pobrste drveće, požderu sve ribe i izlove svu divljač. znaš ono o tratinčicama na ograničenoj livadi? hja, sumnjam da ćemo tako skoro naći spas u nekom enterprajzu i warpovskom pogonu..
ma opet me odvukle, zapravo sam štela reč da bez emancipacije muškaraca nema ni emancipacije žena. uzalud mi galamimo za svoja prava kad oni s druge strane uopće ne slušaju niti im je u interesu. (no, dobro, pretjerujem i generaliziram, ali su je poanta koja se može aplicirati na većinu životnih situacija. počevši od toga da se pitam jesam li svoje klince dobro odgojila, onako da prežive. kad mi je jedan došao s črnjafkama jer su ga drugi pehali, pa je uzvratio, pa se njih petorica onda osvećivalo. ili kad su ga prozivali u razredu da je antikrist, židov, musliman, zato kaj ne ide nedjeljom na misu, pa se tužio u školi, pa su mu rekli nastavnici da zaista, a zašto on nije na misi nedjeljom. pa onda kad su mu ukrali nove tenisice, pa kad je htio istjerati krivca na vidjelo, onda je od raske dobil po nosu da kako može optuživati svoje prijatelje etc, etc. pa si mislim, trebalo ih je odmah učiti: ak te neko grdo pogleda, odmah mu lupi šamarčinu. a na roditeljskom sam ispala preosjetljiva protektivna mama). da, i ništa bez emancipacije malograđanskih licemjernih kretenuša koje ogovaraju čim stignu i hvališu se kak imaju najmodernije lonce i najbolje gelirane nokte. pastimaterprimitivnugluupaču, fuj!
08.03.2024. (16:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
luki2
Ma divota! Vjetre, sjajan si pripovjedač! Sjajan! Ljubim!
08.03.2024. (22:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galaksija
Poslije tebe i Stare tete se nema što reći.
Teta nam svima otvori i začepi usta. :)
Tvojim djevojkama želim sretan Dan žena od srca!
09.03.2024. (01:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
smjehotvorine
moćno napisano :)
09.03.2024. (09:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF
ja sam jučer uspješno zaobilazio blog, i danas sam doduše svratio samo ga zloupotrijebiti, al eto s radošću mogu ustvrditi, nisu svi postovi bili blijedo prigodni ;)
09.03.2024. (10:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potok
Tvoja priča započinje slikovito, s protagonistom koji se neočekivano nađe u autobusu za vrijeme kiše i snijega. Ovdje si uspio dočarati trenutak i stvoriti osjećaj prisutnosti. Kroz opis vremenskih uvjeta i autobusa, čitatelj se lako može zamisliti u toj situaciji.
Mladi muškarci koji ulaze u autobus predstavljeni su kao tipični “gradski vukovi”. Njihova energija, buka i neobuzdanost dobro su prikazani. Ovdje se osjeća kontrast između njih i starijeg putnika, koji se pokušava skloniti od njihove prisutnosti.
Iako je stariji putnik tek spomenut, njegova prisutnost dodaje slojevitost priči. Pitanje je kako će se on nositi s mladim muškarcima i njihovom energijom.
Htio si kroz slikovit opis, stvoriti atmosferu kišnog i hladnog dana u gradskom autobusu. Ova scena može simbolizirati sukob generacija, snagu mladosti naspram iskustva starijih, ili jednostavno prikazati živopisnu sliku gradske svakodnevice. Ostavljaš prostor za razmišljanje o međuljudskim odnosima i dinamici u zatvorenom prostoru poput autobusa.
Ona? Akcelerator! Motivator!
10.03.2024. (17:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
modrina neba
Veliki Ti Pozdrav šaljem!!!
10.03.2024. (19:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
medlife
Eto što sve prava žena može :)
11.03.2024. (10:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
WORLD OF A DREAMCATCHER
Baš moćno :)**
11.03.2024. (16:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iznajmljivačica
Znaš, promišljam o tvojoj priči već neko vrijeme. Priča je jako moćna, ali...to su već rekli, i sve što su rekli, potvrđujem.
No, priča ne bi bila dobra priča kad ne bi potaknula mnoge nove priče u ljudima koji će je pročitati. Vidim,staru tetu je potaknula da ispriča priču o svojoj hrabrosti..
Mene su dotaknuli ti dečki. Vidim ih u dnu tog tvoj autobusa kako se bahate . Prepoznajem ih. Mogla bih im nadjenuti imena i ne bih pogriješila.
Moj posao uključuje bavljenje takvim dječacima...Za razliku od onog što im karma može ponuditi u periferiji, mom Malom Mistu nema takve periferije, nema takvih birtija. Naši domaći dečki koji su sazdani od istog materijala kao tvoji iz autobusa obično završe kao stalni gosti kafića u kojima nisu zaposleni ali zarađuju. Šmrčući. I prodajući. Znaš već što.
Ne završavaju obrtničke škole, ne, za to ipak treba mrvu vještine, volje i znanja. Ne završe ništa.
I koliko god se mi silno trudili da ih izvučemo, da ih poučimo, najbolje što možemo učiniti, i s time se moramo pomiriti, jest da na svom putu premladi ne završe na cilju na kojem će ionako završiti.
I to me silno žalosti. Ta nemoć. To što ne možemo ništa. Jer ono što bi trebalo učiniti, to mogu samo njihove majke. A njihove majke....Ah, nekima Bog ne bi smio dozvoliti da to budu....
To je moja tužna priča na koju me potaknua tvoja priča. A imam i jednu bolju, veseliju.
11.03.2024. (19:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iznajmljivačica
Ulazak te čiste nedostižne djevojke neodoljivo me podsjetio na vic o odlikašima, onaj kad je Mujo htio motivirati sina da uči i ispravi jedinice...pa je na kraju pokazao Playboy s golim ljepoticama i...
Znate li taj vic?
E, na to su me podsjetili ti dečki
11.03.2024. (19:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...