07

nedjelja

ožujak

2021

Kuće koje žive na vodi

Provela sam vikend s mojm najdražim frajerima. U četvrtak skuhala juhu i priredila sve da u petak samo mogu finiširat pileći paprikaš, našlo se i nešto sarme za pod zub. Znam što vole jesti, pa onda uvijek ide jelovnik po narudžbi.

Najdraži frajer vrlo je rano počeo ostajat na prespavancu kod mene; manji najdraži frajer skroz je drugačiji i jako se teško odvaja od mame i tate. Na moj upit hoće li moći prespavati dvije noći bez njih, odgovorio je:
- Ja sam sad odrastao, naravno da mogu.
Jedva sam dočekala petak popodne da ih zagrlim i izljubim. Došli su radosni i uzbuđeni što ostaju, mašući za mamom. Čak se i manji najdraži frajer pošteno natrpao pilećeg paprikaša ( najdraži frajer je riješio dva tanjura, to mu je jedno od omiljenih jela ). Izvela ih malo na zrak i već se spustila noć. Obzirom da su rano ustajali cijeli tjedan, rano im se i prispavalo, pa smo već iza osam sati završili u pidžamama u krevetu. Slučajno sam na nekom programu nabasala na dokumentarac o Plitvicama.
- I tu sam bio - kaže manji najdraži frajer zijevajući i šuškajući svojom dekicom na točkice.
- Sutra ćemo ići u Rastoke, to su ti male Plitvice - kažem mu.
- Misliš isto ima jako puno vode?
- Ima, i krasnih slapova i bukova. Vidjećeš i...
Čujem duboko disanje; hodanje i paprikaš su učinili svoje, zaspao je kao mali puh.
Jutro je osvanulo zapršeno malenim snježićem. Probudili se prije sedam, pitao ide li doma kad padne mrak. Najdraži frajer ponovio edukaciju da ostaju spavati dva dana i da se s tim složio. Doručkovali, utrpala ih i izvela na vrištine iza kuće, da se malo smrznu i istrče. Tražili smo loge od srna, ali ih nismo našli. Teško da bi nas čekale, uz onoliku graju i smijeh i ciku manjeg frajera koji je stalno stresao snijeg sa grana na sebe i onda se smijao iz sveg glasa.
Ručali smo rano jer su se rano i probudili, pa izmrzli vani. Ubili oko poslije ručka ( pod izlikom da idemo gledat crtiće u krevet ), pa još jedan krug do šume. Opet pitanje jel ide doma kad padne mrak, opet edukacija od strane najdražeg frajera. Presvlačenje, konstatacija da su gladni, pojeli još malo juhe i pečenih jaja pa u Rastoke.
Idemo preko drvenog mosta; najdraži frajer je malo zabrinut, kaže da mu most uopće ne izgleda sigurno. Ali zato manji najdraži frajer skače ko mali vilenjak, cof na njegovoj kapi leti na sve strane. Prelazimo most i ukazuje se ljepota rastočkih kuća.
- Pa te kuće žive na vodi - kaže on.
Smijemo se, kažem - u pravu si, zbilja žive na vodi. U nekima od njih melje se i brašno; priča o brašnu ga previše ne zanima, zaviruje oko ograde i stalno ispituje može li se tu kupati.
- Jako ti je hladna ta voda - kažem mu.
- Ali ja sam velik - odgovara mi sa širokim osmijehom.
- Dovoljno velik da i večeras spavaš tu?
Osmijeh malo splašnjava ali klima glavicom da može. Svidio mu se jako najveći buk, ali je rekao da mu ništa ne govorimo jer ne čuje.
Jedva dočekali ćevape za večeru, natrpali se i opet pitanje jel ide doma kad se probudi. Na potvrdan odgovor se smiješi i šuška svoju dekicu, kaže - idem onda brzo spavati.
Ujutro je još malo probazao vani po debelom mrazu i s vrata pitao - jel sad idemo doma? Ugledao spremljenu torbu i igračke, silno se razveselio, a onda se solidarizirao sa starijim bratom kojem je bilo jako žao što ide pa je izjavio da je i njemu jako žao.

Kuće koje žive na vodi već tonu u san, ovijene hukom vode. I moji najdraži frajeri se vjerojatno već spremaju za večeru i pidžame.
A meni je sve tako prazno bez njihovog smijeha i larme. Njihova radost je moj život.








04

četvrtak

ožujak

2021

Dopustite djeci da dohvate snove

Kada gledam fotografije rušenja Petrinje, prvo što mi padne na pamet je Vukovar, hrvatski Staljingrad. Silina razaranja bila je jeziva; samo hrpe ruševina i pustoš. Bez ljudskih koraka, bez pjeva ptica, bez krošnji ubijenih stabala u kojima bi ptice svijale gnijezda.
A Vukovarci su tako čeznuli za svojim klupama, za svojim ulicama, za svojim životima zaustavljenim u vukovarskom paklu i krvi. I vratili se hrabro kući, ako tako možemo nazvati strašne ruševine koje su ih dočekale. Trebalo je vremena i strpljenja, trebalo je hrabrosti i snage dočekati da izrastu novi krovovi i da se ptice polako vrate u krošnje novoizraslih stabala. Trebalo je čekati; to je ono što svima najteže pada.

Pa kada čitam što sve ljudi pišu, sada u ovoj stravičnoj situaciji u kojoj se Petrinja našla uslijed nezaustavljive sile majke Zemlje koja je podivljala i otvorila pakleno grotlo baš ovdje, ispod naših domova...koliko je cinizma, podrugljivosti, svačega tu ima. Zato želim ponoviti riječi mojeg najdražeg frajera, sedmogodišnjaka koji je 29. prosinca stajao u Brezju hrabro se držeći za štok ispod zida koji je pucao iznad njegove glavice.
Proveo je neko vrijeme kod prabake, pa neko vrijeme kod tete u Zagrebu, pa nekoliko dana sa svojom malom obitelji i na moru, a onda je rekao - meni je ovdje jako lijepo, ali ja želim ići svojoj kući u Petrinju. Vrlo hrabro za jedno sedmogodišnje dijete i pljuska svima onima koji u svemu vide samo loše i samo crno. Jednako hrabro svaki dan čeka autobus da ga odveze u školu u Hrastovicu, jer se njegova škola mora rušiti. Jednako hrabro je nasmiješen, unatoč potresima koji još uvijek kuljaju iz Zemljine utrobe.

Dopustite djeci da dohvate svoje snove, da ih sanjaju i da ih odsanjaju u svome Gradu. Zbog njih budite hrabri i odlučni. Zbog njih izdržite svu muku koja nas okružuje.
Nadam se, iz sveg srca, da će oni koji imaju moć u svojim rukama učiniti sve da iz agonije koju Petrinja trenutno proživljava izraste novi Grad. Zbog mog najdražeg frajera koji Petrinju toliko voli, zbog sve petrinjske djece, zbog svih nas koji Petrinju nosimo u srcu gdje god da pođemo.
Petrinju ne čine ruševine, nego ljudi koji je vole.

( photo by Franjo Mihaljević; ja bi je nazvala "Dijete dohvaća snove" )


03

srijeda

ožujak

2021

Samo budite Ljudi jedni drugima

Život je vrlo kratak i nepredvidiv. Nikada ne možeš znati što će donijeti već idući sat ili dan koji je pred tobom. Uvijek mislimo da imamo vremena; za reći nešto što trebamo, za posjetiti nekoga koga dugo nismo vidjeli, za zagrliti nekog tko nam puno znači.

Nije baš tako. Zna se desiti da neizrečene riječi zauvijek to i ostanu, da zagrljaj ostane prazan jer smo zauvijek izgubili tog nekog posebnog, da postanemo svjesni koliko je sve prolazno tek kada bude prekasno. Uglavnom se tek tada sjetimo svih neispijenih šalica kave, svih obećanja koje smo nekome dali a nikad ih nismo ispunili, svih trenutaka kada smo možda i ne htijući nekoga silno povrijedili.
Baš zbog toga nikada nisam mogla shvatiti ljude koji misle isključivo i samo na sebe, na to kako da zadovolje i ispune svoja htijenja, uopće ne razmišljajući hoće li i na koji način svojim postupcima nauditi nekom drugom. Najlakše je biti takav. Stvoriti svoj svemir u kojem ne postoji ništa drugo osim vlastitih projekcija i želja, i ne mariti previše za ostale. Za one koje se naziva prijateljima ili obitelji. Ostaviti ih bez odgovora, lišiti ih svog prisustva, ne dopustiti im da uopće pokucaju na vrata jer taj netko vidi isključivo i samo sebe.
Ako me ičemu naučilo moje postojanje, onda je to prvenstveno spoznaja da sam tek prolaznik u ovom vremenu, i ništa ne mogu učiniti da ostanem kraće ili duže ovdje. Ali mogu prilaziti drugima sa poštovanjem, mogu im ako ništa drugo darovati lijepu riječ ili osmijeh, mogu svakom ljudskom biću pristupati kao samoj sebi. Ono što boli ili vrijeđa mene, zasigurno bi zabolilo i povrijedilo i drugog čovjeka. Nastojim svoj kratkotrajni boravak živjeti tako da nikoga ne povrijedim, ne zato što sam ja nešto posebno, nego zato što naprosto ne znam drugačije. U mom svemiru nema mjesta samo za mene i moje želje; takav svemir mi ni ne treba.

Želim reći - naučite biti ljudi jedni drugima. Barem pokušajte razmišljati o drugim ljudima kao o sebi ravnima. Zabljesnite ih svojim osmijehom i lijepim riječima; možda će ih baš to izdići iznad nekog njihovog ponora u koji su upali. Činite drugim ljudima ono što bi i sami htjeli doživjeti na svom tako kratkom putu.
Život je zaista prekratak za sve drugo.

( a zašto moja fotka? e pa zato što sam je baš htjela staviti ispod ovih riječi )


02

utorak

ožujak

2021

U širinu bi trebala ić

Puno ih se danas nešta prisjeća Marije Jurić Zagorke, pa daj da i ja obilježim njen rođendan jer sam u nekoj tinejdžerskoj fazi gutala i Gričku vješticu i Gordanu i sve šta je žena ikad napisala. Čak je i moja ispaćena roditeljica stradala ko kolateralna žrtva mog noćnog čitanja Gričke vještice, kad mi je u naletu tjeskobe krenula išerafit žarulju iz noćne lampice pa se maznula u prst od noge. Ima priča o tom nemilom događaju u knjižici.

Idemo prvo malo bit romantični.
''Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas.
Kad gledam kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti!
Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenijeg od bijelog papira i rujne krvi iz mojih žila.
Da mogu naći papir velik kao cijela zemlja, i da na njega potrošim svu krv svoga tijela, još mi srce ne bi moglo iskazati svu ljubav što je osjećam za tebe. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan, jer mi je sva grud ispunjena tobom...”
Ovo je samo jedno od pisama Siniše voljenoj Neri, i to je krvlju piso e da bi se osjetila najsilnija gradacija njegove čežnje. Pa on je zapravo bio preteča dobrovoljnih davatelja, al u pismenom obliku. Kad sam ovo Sinišino pismo Neri čitala u Gričkoj vještici sa nekih petnajst, mislila sam - jebote koji frajer, pa on je voli više od života dok je u stanju rovat sam sebi po žilama i krvno stradavat da bi joj se javio. Kad ga sad čitam, svjesna sam tek činjenice da je Sinišine riječi pisala žena, šta znači da ja sa petnajst zbilja nisam bila svjesna svoje nesvijesti.

Zagorka je pisala široko ko ruska stepa; to zapleta, to ubojstava, to dvorske kamarile i spletki...nema čega nije bilo. I sad recimo gledam šta ja radim već četvrtu godinu. Znači svaki dan ja napišem nešta, neki pričuljak otprilike formata A četri, puta četrdesetdva mjeseca, puta dani u mjesecu, i ispada da sam do sada mogla napisat tisućudvjestošezdeset stranica nekog naprimjer cvilojebnog romana. Grička vještica ima dvijetisućesedamstosedamdesetpet stranica, znači mogla sam bit negdje na pola puta il dat gas pa pisat po dvije strane A četri formata dnevno i ubrzat tok događaja. Pa u tvrdi uvez, naglotamnozeleni il crveni, da paše ljudima uz namještaj u dnevnoj sobi.

Al kad ne znam pisat u širinu i dotrpavat pun kufer likova i stresnih događaja koji bi privukli pažnju širokog spektra čitatelja i doveli me do statusa širokopojasne spisateljice.
Jebale me priče, damejebale.

( photo by pinterest )


01

ponedjeljak

ožujak

2021

O zidu i zboru

Trebala su proći dva mjeseca i stići četvrti par statičarskih očiju da zaključe da je moj skromni dom neuporabljiv usljed mogućnosti da se zidić Kulmerovih dvora visine dvanajst metara skrnjada i možda neznatno ošteti šta kuću, šta mene ko dio inventara u kući. Mogu razumjet brzi pregled, ajmo navrat nanos, al ne mogu razumjet da neko ne vidi zid od dvanajst metara. Jebote pa Berlinski zid je bio visok tri metra i šezdeset pa ga je vidjelo, a ovaj od dvanajst metara nevidljiv za nečije oči. Znači il pate ljudi od očobolje pa ne vide ( toplo preporučam šta prije kod okuliste po dioptrijske naočale ) il ne znaju kud trebaju gledat, ne znam šta bi uopće mislila. Pa stoga najtoplije pozdravljam ove današnje statičare koji su procijenili da zid jest ugroza života i imovine. Moj naklon, dečki, da imam vaše adrese dostavila bi vam malo ajvara i po knjigu svakome. Ono, sigurno vidite i čitat ako ste prvi vidjeli jebeni zid koji meni moju krv pije već trideset godina, a sad je prevršilo svaku mjeru i granicu.

Nadalje, otvorilo je terase. Nemam ništa protiv, dapače - zaželili se ljudi sjest vani i popit kavu il neku cugu, već smo zaboravili ponašat se među ljudima od te usrane korone. Al recimo nema ni dalje mogućnosti da jedan mješoviti zbor održava probe. Pritom ne mislim na zbor Crvene armije od dvjesto ljudi, nego na zbor od plafon četrdesetak duša u punom sastavu. Pa ne sjedimo jedni drugima u krilu, zamajkubožju. Raštrkano smo sjedili i inače, nije baš da je to neka silna gužva pa ćemo svi kihat i kašljat jedni u druge. Jel vama normalno da se igraju nogometne utakmice, igralo se rukometno prvenstvo, znači kontakt samo takav, a nama bokcima ne daju održavat probe?

Izgleda da očobolje ima na sve strane, da ni svjetski kongres okulista ne bi stigo sve slučajeve porješavat. Jebeš koronu šta je očobolja, a nema cjepiva ni načina da se izlječi.

( i fotke koje govore ko tisuću riječi )






28

nedjelja

veljača

2021

Jednorogovo šišanje

Manji najdraži frajer zaželio se svog jednoroga. Onog velikog, na kojem se može jahati i zbog kojeg je sveti Nikola ( da ne kažem ja ) išao ravno s posla u Sisak da ga kupi, jer je čuo da je manji najdraži frajer plakao ko kiša kad ga je vidio u Intersparu.

Zovu me, i junior izrijekom šapće - reci da pojma nemaš gdje je jednorog, puna mu je soba igračaka, kud još jednoroga da stavimo. Manji najdraži frajer traži telefon:
- Znaš onaj veliki jednorog što ga je donio sveti Nikola na kojem ja jašim, on je u sobi u Brezju. Hoćeš mi ga molim te donijeti?
Ja sam na sto muka, jer sam dobila naputak da nemam pojma gdje je jednorog.
- Jesi baš siguran da je u sobi?
- Jesam, jesam. Vidio sam ga tamo i jahao na njemu. Hoćeš mi ga molim te donijeti?
- Pogledaću, nisam sigurna je li u sobi pa ako je...
- Ma daaaaj, mora biti u sobi. Vidio sam ga. Hoćeš mi ga donijeti?

I šta meni preostaje nego da drugi dan malo isprašim jedoroga, da ga jedva uguramo na zadnji sic i da ga vozimo manjem najdražem frajeru? Šta drugo da radim?
Dolazimo s jednorogom i nastaje stampedo. Jurišno pozdravljanje i silna radost jer se jednorog pojavio. Odvl:ači ga presretan u dnevnu sobu i brblja:
- Jesam rekao da je u sobi u Brezju?
Stišće uho, koje ima neku tipku i kad se pritisne čuje se topot i rzanje. Uho malo i visi na nekoj žici od prijašnjih stiskanja, pa ga fafulja pod ormu od jednoroga.
- Jesi ti primijetila kako mu je griva raščupana?
Naravno da sam primijetila; obzirom da je vjerojatno made in China dobro da smo svi živi iza kontakta s jednorogom. Ona turboduga griva je sva skušljana u klupko, pa uz frajerovo odobrenje pravim jednorogu pundžu dostojnu Marge Simpson. Isprva mu se svidjela, ali onda se sjetio pletenice kakvu ima Elsa iz Ledenog kraljevstva.
- Ne može se od grive isplesti pletenica, vidiš kako je popetljana.
- Ali ja želim pletenicu kao Elsina. Molim te ispleti.
One velike smeđe oke se pune suzama. Kako da ispletem pletenicu od nečeg što izgleda kao svračje gnijezdo, majkosvetabožja?
- A što misliš da mu ošišamo grivu?
Suze se naglo povlače, eto i osmijeha.
- Da skroz ošišamo grivu?
- Pa da. Biće puno uredniji i ljepši.
Donosi mi male dječje škare, a onda ide i po one velike jer s dječjim škarama grivi ne mogu ništa ko ni žaba lješnjaku.
- Jesi siguran? Da počnem šišati?
- Šišaj, biće ljepši.
Ja šišam grivu, a on nadgleda iz velike blizine kako griva nestaje. Kad sam završila, kupi ono što sam ošišala i odnosi u smeće. Gleda jednoroga, pipka šiške i kaže:
- E sad nije raščupano, sad možeš isplesti malu pletenicu.

Tako mi i treba kad dobivam turbopametne ideje i laćam se škara. Bilo bi mi bolje da sam od one sfafuljane grive probala napravit dreadlockse; šta fali, malo štiha Boba Marleya na jednorogovoj glavi.

Hvala, Štolcer Slavenski

Do mene je danas stigao krasan poklon pjevačkog zbora Josip Štolcer Slavenski. Sisačke Lipe organizirale su humanitarnu akciju za pomoć nama koji tako silno volimo glazbu u potresom pogođenim područjima.

Moram priznati da me duboko dirnula njihova spremnost da se odazovu i pošalju nam nešto što nam može dobro doći. Mene su najviše razveselili njihovi CD-i, kutijica kolača i priloženo pisamce u kojem na kraju kažu:
"Želimo vam od srca da uvijek čujete glazbu, da joj se vraćate kao domu. Neka vas ohrabri kada je teško i prizove sjećanja sretnih trenutaka. Pronađite u njoj nadu i onaj pravi izlaz za dalje, neka vas tješi i drži...Od srca, obitelj u glazbi, pjevački zbor Josip Štolcer Slavenski."
Sjećam se da je prije dosta godina u Petrinji održana Državna smotra malih vokalnih ansambala, Slavulj je bio organizator i ja sam bila "hostesa" muškom vokalnom ansamblu Štolcera Slavenskog. Dakle moja je briga bila da ih na vrijeme dovedem na tonsku probu, da pripazim da mi ne zakasne na nastup i da se osjećaju kao doma. Tada je u njihovom malom vokalnom ansamblu pjevao i Bojan Jambrošić, dečko prekrasnog glasa; čak su mi prije nastupa nešto i otpjevali prije izlaska na scenu. Smjestila sam ih i na njihova mjesta za večeru i pozdravila se s njima kad su kretali za Čakovec.
Susrećemo ih svake godine na državnoj smotri zborova koja se isprva održavala u Novigradu Istarskom, pa je preseljena u Rovinj. Uvijek ih rado susretnem i pozdravim, jer je riječ o sjajnim pjevačima. Sada su mi pokazali i da su sjajni ljudi.

Glazba je uistinu nevjerojatno oružje ili medij, kako hoćete. U trenu vas odnese u neku sasvim drugu dimenziju, potpuno odvojenu od grube stvarnosti u kojoj živimo, gdje barem dok traje glazba nestaje sve ono bolno i ružno što nas okružuje. Biti dijelom zbora posebna je radost; mi smo pjevači amateri i tim je radost još i veća, jer izvodimo zahtjevna djela, da ne kažem krupne zalogaje koje treba imati hrabrosti savladati. I uvijek naprijed, uvijek nešto novo i posebno, još neizvedeno.
Hvala od srca, dragi Čakovčani, jako ste me i dirnuli i razveselili svojim poklonom. Eto još jednog razloga više da vas čvrsto zagrlim kada dođe vrijeme da se smotra zborova održi u normalnim uvjetima. Hvala vam što ste uistinu obitelj u glazbi.
To i jest smisao pjevanja - potpuno nepoznate ljude spojiti glazbenim partiturama i pokazati im da mogu biti dijelom glazbene čarolije. Hvala vam, voli vas Rossovka, Petrinjka, kako hoćete.


26

petak

veljača

2021

Lice moga Grada

U mojem srcu, u mojim mislima lice moga Grada cijelo je i puno života. Valjda je to obrambeni mehanizam koji onemogući čovjeku da skrene sa zdrave pameti i potone u potpuno irealni svijet.

Kolike su generacije maturanata sa proslava godišnjice mature, u cik lipanjskog jutra, došle iz Štuke ili sa Pigika i čekale da se otvori Mlječni u šest ujutro, da popiju još po kavu i onda se raziđu. ( Mi smo se malo modernizirali; najuporniji su završavali u Brezju, u našoj "sigurnoj kući", da barem još malo ostanemo zajedno. ) Dok sam bila tek malena curica, više me privlačila Bonbonierra preko puta; cvebe u čokoladi, mini runolist i kiki bomboni koji su stajali u velikim staklenim posudama i prodavali se na vagu. Pa frizeraj, i odmah pored njega Duhan u kojem mi je tata toliko puta kupio najfriškiju Maja slikovnicu. Pa Šucina cvjećarna prepuna prekrasnih složenih buketa ( rekli bi Petrinjci - puketa ), lončanica i kaktusa. Još malo dalje niz ulicu dućan sa metražom i pozamanterijom, u kojem nema čega nije bilo - gumba svih veličina, boja i oblika, konaca za goblene i šivanje; tamo sam uvijek pocupkivala dok bi mama kupovala konac za heklanje ili vunu.
Kasnije me ipak više interesirala špica, Mlječni i stari hotel u kojem je vikendom bila živa svirka. Mogao si bez opasnosti da te itko skuži vrebati neku svoju tajnu simpatiju i vrludati za njom poput sjene. Šetati gore - dolje prije odlaska u kino, spustiti se prema parku na kremšnite ili limunadu kod Behadina pa se vratiti natrag vidjeti ima li kakvih promjena u sastavu na špici.
Uvijek sam voljela sjesti na terasu Mlječnog, pa i kad se promijenio naziv u Croatica meni je nekako taj naziv Mlječni ostao puno bliskiji, možda zato što me podsjeća na djetinjstvo ili zato što i moj brat koristi taj naziv. Sjedneš nad šalicu dobre kave i imaš vidik na sve strane; tko dolazi, tko prolazi i izdaleka vidiš da stiže ona ili onaj kojeg čekaš.

Sve je ovo sada prošlo svršeno vrijeme. Koliko god slike u mojem srcu i glavi bile vividne, uskoro će nestati ono tako poznato i voljeno lice mog najdražeg Grada. Jednom će izniknuti nove zgrade. Voljela bih da budu poput nekadašnjih, ovakve kakve nosim u sebi. Zbog naše djece, zbog svih Petrinjaca se nadam da će to biti vrlo brzo.
Možete li uopće pojmiti što znači imati Grad bez lica i gledati Ga uništenog, a istovremeno u srcu nositi Njegovo lice koje takvim pamtite otkad pamtite sebe?
Nikome ne bih poželjela da oćuti tako nešto. Jer boli više od ičega.

( fotke - Biram DOBRO i petrinjski e-spomenar, lice moga Grada kojeg više nema )


25

četvrtak

veljača

2021

O špajzservisima

Danas je tako lako darivat mladence. Neće više poklone, šta je i logično; staviš novce u kovertu i bez teglenja kutiješina ideš u svatove s kovertom u taški.

Legenda kaže da je nekad davno darivanje mladenaca predstavljalo ozbiljan problem, šta darovateljima šta mladencima. Onaj najuži krug familije se treba isprsit, jel tako. E tu je ajde i bilo koverti, da ne nose vešmašine i šparete i televizore u salu za svatove. Nisu onda bili tevei plazme ko sad; veliki teve bio je teži valjda i od vešmašine, glomazan zbog onih silnih lampi u kutiješini sa zadnje strane tevea. Pa nedajbože da bubne kad kreneš sa teveom kroz salu između stolova darivat mladence, ode ekran a da se nijednom nije ni upalio.
Špajzservisi su priča za sebe. Moralo ih se dobit barem tri, četri komada u većim svatovima. Meni je recimo ujna kupila špajzservis od češkog porculana, sa prekrasnim jušnikom i lihtsmeđim ružicama i pupoljcima. Ujak je mimo špajzservisa gurno i kovertu, uz napomenu da je jebalo to andrmolje jer su se iskilavili dok su donijeli kutiješinu i da bi bilo bolje da se i za to dalo novce pa da sama odaberem, al eto ona nije dala. Sestričnu ispaćenog supatnika iz Zagreba sam na jedvite jade odgovorila od kupnje kobaltnog špajzservisa; jebote kraj tog ne smiješ ni kihnut ako imaš traume ko recimo ja iza razbijanja maminog kobaltnog tanjura za voće. I kad bi to iznosila na stol, i šta onda, svima nabrajat - pazite kak jedete, to je kobaltni servis koji košta ko Ronaldove noge. Ma dajte molim vas. Tak da je ona kupila kristalne čaše, poplun za bračni krevet i duplu posteljinu koja se nije morala peglat, šta me oduševilo. Al je zato jedna od teta kupila još jedan špajzservis, nije me ništa ni pitala neg samo osvanula sa kutiješinom veličine polukauča. Mislim dobro sam i prošla, samo dva špajzservisa i to sasvim solidna.
Pa onda kristala, pa damastnih posteljina i stolnjaka prljavoroza boje, set emajliranih ranjgli u kutiješini ko dva polukauča, nešta onih finih nekadašnjih vuteksovih deka...Prošla sam bez kutija za kruh i rakijskih čaša, bili manji svatovi jebiga.

I onda ti špajzservisi stajali u komodi i rijetko kad se koristili, da se ne raspare tanjuri, isto ko i mamine kristalne čaše. Ja sam sebi kupila keramički naglocrveni špajzservis i koristila samo njega, ovi svatovski su tu i tamo išli na stol, recimo za Božić il kad dođu neki gosti.
A nema ljepšeg nego u tako neki fini duboki tanjur ugrabit juhu sa grizknedlima pa se prvo divit kako je juha dobro ispala i kako su knedli jako apetitlih, a onda je i posrkat nadajuć se da neće bit kolateralnih žrtava u vidu okrhnutog tanjura kad se bude pralo suđe. I zvuk žlice koja čvrkne po porculanskom tanjuru skroz je drugačiji od onog kad je u igri keramika. Baš onak...fensišmensi, kako to grizknedli i zaslužuju.

( ovo nije tanjur od svatovskog špajzservisa, al je juha moja )


23

utorak

veljača

2021

Osmijeh koji je ubio mržnju

Alice Herz Sommer jedna je od najfascinantnijih žena za koju sam čula. Iskreno, strašno mi je žao što je nisam imala prigodu osobno poznavati. Naprosto je bila čudesna, prvenstveno po načinu razmišljanja a onda i po svojoj životnoj priči.

Rođena Pražanka čiji su roditelji prijateljevali sa velikanima poput Franza Kafke, Gustava Mahlera i Sigmunda Freuda, vrhunska koncertna pijanistica koja je u dobi od četrdeset godina odvedena u pakao logora Theresienstadt i preživjela ga je jedino zahvaljujući činjenici što je znala tako sjajno svirati. Dobila je bitku s karcinomom i moždanim udarom. Na vječni je počinak ispratila svoga sina. Umrla je u Londonu 23. veljače 2014., u dobi od 110 godina, i svirala je klavir svakoga dana, sve do svoje smrti. Glazba je bila njen pokretač, njena najveća ljubav i njen bijeg od zla koncentracionog logora. Glazbu je udisala i živjela cijelog života.
Pogledajte samo njene fotografije. Na prvoj je prekrasna mlada žena blještavog osmijeha, koju život još nije izubijao strašnim udarcima. Na drugoj je prekrasna starica identičnog blještavog osmijeha, koja je preživjela pakao na svome putu.
Dokumentarac "Gospođa sa broja 6" pršti njenom nevjerojatnom energijom, njenim smijehom i životnom radošću. Ta žena zrači kroz oko kamere tolikom snagom i pozitivom da se morate zapitati kako je moguće da tim svojim širokim osmijehom gleda svijet, nakon svega što je proživjela i preživjela. U njenim riječima nema niti traga mržnje ili gorčine. Gledajući je, ostanete pomalo i posramljeni što ponekad planete i za najmanju sitnicu, što nemate snagu oprostiti nekome, što možda napravite dramu od bezazlene situacije. Slušajući je, postajete svjesni koliko je snage u njenom duhu i tijelu i koliko je zapravo blagoslovljena jer je sazdana od takvih moćnih misli i osjećaja.
Ovo su tek neke njene riječi, nad kojima nam se valja dobrano zamisliti:
"Svaki dan je čudo. Koliko god moje okolnosti bile loše, imam slobodu izabrati svoj stav prema životu i čak pronaći radost. Zlo nije novina. O nama ovisi kako ćemo pristupiti dobru i zlu. Tu nam moć nitko ne može oduzeti.
Moj svijet je glazba. Glazba je san. Vodi vas u raj.
Glazba mi je spasila život i još uvijek ga spašava. Ja jesam Židovka, ali Beethoven je moja religija.
Zahvalnost je neophodna za sreću. I dalje sam zahvalna za život. Život je dar."

Sigurna sam da na širokim nebeskim poljanama i dalje blješti njen čarobni osmijeh. Isto sam tako sigurna da mržnja nikome ne može donijeti ništa dobro. Sjajno je i to izrekla: „Mržnja proždire dušu onoga koji mrzi, ne onoga kojeg mrze“.
Pa kad nam je već dana mogućnost izbora, između tame i mržnje naspram svjetlosti i ljubavi odaberite ovo drugo. Strašno je ionako kratak život provesti okovan mržnjom; budite svjetlost i ljubav jedni drugima.

( photo by Wikipedia i GrowingBolder )




22

ponedjeljak

veljača

2021

RIP, Sarač

Nikad nisam bila za neko ozbiljnije bavljenje sportom. Radije sam čitala i slušala bratove ploče. Sjećam se kako me naš profesor tjelesnog nagovaro da se bavim rukometom, da probam stat na gol jer sam bila visoka; probala sam, pogodila me lopta par puta i to gadno i ja sam odustala. Nosila masnice od jebene lopte jedno tjedan dana šta na rukama, šta na nogama.

Al sam zato navijač par ekselans. Nema tekme naših reprezentacija koju ću propustit. Opskrbim se rekvizitima - znači čips, koja limenka pive, cigarete i dva upaljača ( ako prvi crkne da se ne moram dizat, da ne ureknem rezultat ) i urlam da me čuju i susjedi preko puta. Ponese me, šta da radim.
Dobro se sjećam utakmice naših rukometaša za zlato na Olimpijadi u Atlanti 1996. Igrali su protiv Švedske, koja je tada bila nedodirljiva. Na poluvrijeme su naši dečki otišli sa mislim šest golova prednosti; bio je to svemirski rukomet, a ja sam do poluvremena već promukla skroz. Nije da su me mogli čut kako navijam, al nema tu pomoći - urlaš jer ti je to antistres terapija zbog mogućnosti da izgube.
Tijekom drugog poluvremena sam se takva promuknuta namrtvo posvađala sa ispaćenim supružnikom, jer su naši dečki počeli gubit a on je nabrajo i nije se gasio, jer da će papci izgubit dobivenu tekmu. Pa sam u jednom trenutku rekla - slušaj, sad je dosta gnojidbe; il začepi i gledaj il odi spavat. Živ sa trosjeda otić u šlafcimer nećeš nastaviš li srat. Biće sam bila uvjerljiva, il ga je možda prepalo režanje kojim sam jedino mogla pričat jer se stvarno uvrijeđeno digo i otišo spavat. U završnici za infarkt dobili smo Šveđane sa jednim golom razlike, i ja sam toliko vrištala da sam iduća dva dana bila skroz bez glasa, znači slike ima - tona nema. Pa sam dušu isplakala gledajuć slavljeničku gusjenicu naših dečki na terenu i dodjelu odličja i slušajuć himnu.

Jedna od najupečatljivijih fotki mi je baš ova, Zlatka Saračevića kojem Šveđani trgaju majicu dok puca. Bio je strašan vanjski pucač, jedan od onih koji se pamte za sva vremena.
Olimpijski su pobjednici još od antičkih vremena ovjenčani slavom i besmrtnošću. Tako je i Zlatko otišao u vječnost, ovjenčan zlatnim olimpijskim odličjem i ljudskošću koju je pokazivao na terenu i izvan njega.

Hvala mu, za svaku kap znoja koju je prolio i za svaki udarac koji je tokom igre primio. Za trenutke radosti koje nam je pružio svojom sjajnom igrom.

( photo by Twitter )

21

nedjelja

veljača

2021

O satiri i nespavanju

Meni recimo slabo dođe kad se neko ide zajebavat sa stvarima koje nisu za zajebanciju, a to upakira u britku satiru ( tako to sranje barem nazivaju njegove matične novine, i još ga plate da piše takve zajebancije ).
Pa recimo briljantni britki satiričar Večernjaka u svom satiričnom pregledu tjedna satirično piše, citiram:
"Agenti SOA-e i tim naših vrhunskih seizmologa noćima rade u tajnosti i sada više nema dvojbe. Otkrili su da je potres na Banovini i njoj pripadajućoj Baniji dio specijalnog rata Srbije protiv Hrvatske. Naime, otkrilo se da se Petrinja nakon potresa pomaknula 46 cm prema Srbiji i da se svakim novim potresom primiče još više. Srbijanski znanstvenici navodno su u Vinči konstruirali stroj prema nacrtima Nikole Tesle kojim proizvode velike trešnje i privlače hrvatske gradove. Sumnja se da i Slovenci surađuju s njima, jer se Glina pomaknula par centimetara sjeverozapadno!" Popraćeno fotkom razrušenog centra Petrinje. Pa dajte da vam samo kratko odgovorim, britki satiričaru - mene bi recimo bilo sram ovako nešta napisat i objavit, o gradu koji je razorilo 6,3 po Rihteru. Vama je to za satiru, stravično pomicanje tla koje traje već skoro dva mjeseca i ne prestaje? Budite sretni šta ne živite u doba inkvizicije, jer bi vas skurilo na lomači bez da bi vam dalo šansu da uopće otvorite usta. Sram vas može bit.

E sad sam se ispuhala pa se mogu kratko osvrnut na svoj stari problem zvan nespavanje. Odlučila sam probat neka ko prirodnija sredstva od šlaftableta, pa uzela magnezij noć. Pa trebala sam u startu znat da magnezij nikako ne može razlikovat dan od noći, pogotovo ne u mom slučaju. Popila znači magnezij noć ( koji nema blage veze da bi me trebo uspavat ), pa gledala teve. Možda mi se malo pridrijemalo kad su se uzjebali cucki; lajali taman dovoljno da mi prekinu onaj prvi drijem. Digla se i pojela četri napolitanke, zalila Koktom i legla nazad. Možda mi se opet malo pridrijemalo, kad eto policije ispod prozora, zaustavili neki auto pa u pregovore jedno deset minuta. Rade auti, iz auspuha se dimi; ja opet u kuhinju po još šest napolitanki i ponesem flašu Kokte kraj kreveta. Požderem napolitanke i zalijem Koktom, taman me treći drijem počne hvatat kadli eto mački. Ravno ispod prozora, bez auspuha, i ne uvlače jezike. Sad da idem otvarat prozor i zijat šic, majku vam jebem nema mi smisla, pa se dižem i pušim i jedem čips. Ipak pijem šlaftablete jer me magnezij noć ne jebe ni pet posto ( jedva našla Koktu, jer sam je ranije odnijela kraj kreveta ). Gledam neko krvoproliće na teveu, dva je ujutro, i razmišljam o tome da se ja već skoro četri godine nisam naspavala.

Možda da krenem pisat satirično, možda bi bolje spavala, šta mislite?

( photo by Pinterest )

20

subota

veljača

2021

Priča o Crnoj gazeli

Život zna donijeti puno teških trenutaka, da naprosto ne znaš kako dalje i možeš li smoći snage za to. Za takve trenutke postoje ovakve nevjerojatne životne priče; kad ih pročitaš vidiš da je samo nebo granica onima koji vjeruju u sebe i hrabro ispruže ruku da dohvate snove.

Wilma Rudolph bila je dvadeseto dijete u siromašnoj afroameričkoj obitelji u Clarksvilleu, država Tennessee. Prije navršenih pet godina oboljela je od dječje paralize; liječničke prognoze bile su da nikada neće prohodati. Njena majka, kućna pomoćnica u bogataškim kućama bijelaca, na svoj je jedini slobodni dan u tjednu, noseći Wilmu na rukama, pune dvije godine prevaljivala autobusom 90 milja do klinike u Nashvilleu, jer u njima bližoj, lokalnoj bolnici crncima nije bilo pristupa. Kasnije je i sama nastavila s Wilmom raditi kod kuće, a kraj Wilme se uvijek našao netko od brojnih sestara i braće; izmjenjivali bi se masirajući njezinu oduzetu lijevu nogu. Sa šest godina Wilma je dobila metalnu protezu. Majka joj je stalno govorila da će prohodati, i tako je i bilo; Wilma je prohodala u dobi od osam godina. Prvo je igrala košarku, a onda se počela baviti trčanjem. Kao srednjoškolka, u dobi od 16 godina, Wilma se kvalificirala za Olimpijadu u Melbourneu i kao najmlađi član američke ekipe, u štafeti osvojila brončanu medalju. Sa 18 je na Državnom sveučilištu Tennesseeja upisala studij psihologije i osnovnog obrazovanja.
A onda je došla Olimpijada u Rimu 1960. Crna gazela, kako su je mediji prozvali, osvojila je tri zlatne medalje - na 100 i 200 metara i u štafeti 4x100 metara, rušeći dotadašnje svjetske rekorde. Po povratku u rodni Clarksville, olimpijska je pobjednica na paradu u njezinu čast pristala pod jednim uvjetom – da ona ne bude segregirana. Bio je to prvi rasno integrirani događaj u njenom rodnom gradu.
Jednom je prilikom izjavila : “Kad sam prolazila kroz to najslavnije razdoblje mojeg života, znala sam često Boga pitati zašto sam ovdje i koja je svrha mojeg postojanja. To sigurno nisu mogla biti samo ona tri zlata. Moralo je, za moj život, biti i nekog drugog razloga.”

I bilo ga je. Pokazati sebi i svijetu što možeš učiniti svojom upornošću, uz podršku svoje obitelji. Pobijediti hendikep koji bi nekog drugog ostavio prikovanog za krevet. Rušiti rasizam i segregaciju. Osnovati vlastitu zakladu za pomoć mladim atletičarima. Koliko je upornosti, hrabrosti i snage trebalo Crnoj gazeli da se izdigne iznad siromaštva, teške bolesti i predrasuda društva u kojemu je živjela. I uistinu joj je samo nebo postalo granica.
Sjetite se njene priče kada vam bude teško. Ništa nije neostvarivo i nemoguće; samo treba hrabro zakoračiti u svoje snove koji se čine tako daleki.

( photo by Britannica )

19

petak

veljača

2021

Nošen dahom sna

Nije On bio neki petparački stihoklepac i prosječni glazbenik koji bi se zadovoljio svirkama tek tako da zaradi za nekakav život.

Svaka je Njegova pjesma bila jedan roman u malom, nekad manje nekad više likova, ovisno o čemu je pisao. Lako su pisali ruski klasici, potegne na tisuću stranica i razvija radnju kud želi. On je u stihovima svojih pjesama opisao cijeli jedan ljudski život, i u nijednoj nije nedostajao niti jedan stih. Sjetite se Vase Ladačkog; čitav jedan život sažet u nekoliko strofa, a baš sve je rekao, opisao onu crticu koja stoji između godine rođenja i godine smrti. Toliko je tuge, radosti, ljubavi i smijeha iznjedrio svojim pričama. Za mene su njegovi stihovi bile priče, ispričane onako kako je to samo On znao. Jedinstven i rijedak, vrlo rijedak baš po tome što je u stihove umio pretočiti čitave živote i dirnuti do srži.

I nije On otišao nikuda. Samo je promijenio dimenziju, to je neumitna sudbina koja nas sve čeka. Više nije ovdje u prepoznatljivom tjelesnom obliku, ali je živ kroz sve ono što je napisao i ostavio generacijama koje će ga tek upoznati. O nama koji smo odrastali kupujući Njegove ploče neću ni trošiti riječi.
Kao Boža zvani pub koji s anđelima navrh neba igra raub, preferans i ajnc. Tako On sada, udaljen iz ove dimenzije, navrh neba postaje svjestan koliki je trag ostavio u životima tolikih ljudi. Koliko su moćni bili njegovi romani zbijeni u par strofa pjesme. Koliko je težine imao svaki stih.

Dugo neće biti ovakvog pjesnika i romanopisca istovremeno, u to sam sigurna. Otplovio u vječnost, nošen dahom sna.


Fengšui, moš mislit

Svako malo iz bespuća interneta izleti svaštanešta fengšui.

Pa da bi živjeli dugo i sretno morate ispoštovat svakakva nekakva pravila i regulative vezane za razmještaj prostorija, namještaja, cvijeća u teglama i bogznašta sve ne. E pa onda uz ostalo postoje i neka pravila koje feng šui postavlja ko ultimativna, a vezano za održavanje težine.
Između ostalog spominju da treba pobacat sve stare okrnjene tanjure i ranjgle kojima su otpale ručke ( ne kužim kakve veze to ima sa kilama, al ja nisam autoritet za feng šui pa samo prenosim ). Znači odma sve andrmolje koje je za ništa pobacat, kog će vam vraga jer ionak nemrete jest iz tanjura koji se okrhno kad je bubno u sudoper.
Dalje spominju da ne treba jest u prostoriji u kojoj se kuvalo. Eto novog problema; jel to onda znači da blagovaonski stol treba stavit u šlafcimer il da treba jest naležećke, radi težeg varenja? Isto tako preporučuju da se u prostoriji u kojoj se jede stavi špigl, da ne kažem ogledalo, jer navodno vam se smanji apetit ak se gledate u špigl dok jedete. Po tome je najfengšui metoda jest u kupaoni; staneš ko čovjek pred špigl, iznad lavaboa, i jedeš dok ti ne prisjedne.
Navodno je vrlo mjerodavan i oblik tanjura iz kojih se jede, četvrtasti tanjuri skroz smanjuju prehrambene porive. Znači odma pobacat okrugle špajzservise s ružama i kupit ultramoderne četvrtaste, jednobojne. Kile same cure kad iz njih jedeš.
Naravno da ima još metoda, kolko su fengšui ne znam al može se probat. Pa kaže jedna od njih - obavezno okrenut frižider vratima prema zidu. E to zvuči već onak...dosta obećavajuće. Nećeš majci u pol tri ujutro rovat po frižideru i prelađivat sinuse ladnim zrakom. Jer dok okreneš frižider prema sebi izgubiš volju za životom. Mali nedostatak je to šta svaki put kad ti nešta zatreba moraš okretat rashladni uređaj, ali - to je cijena dobre linije.
Možda bi se recimo frižider mogo i zalokotat, a ključ stavit na teško dostupno mjesto, recimo iza ormara u nekoj sobi. Pa svaki put pomiči ormar da dođeš do jebenog ključa od lokota. Već to natezanje sa ormarom ima bonus tjelovježbe, znači nemojte imat ugradbene ormare jer kak ćete do ključa? Nikako, jedino da svaki dan ugrađujete pa razgrađujete ormar a majstori koštaju.
Nadalje, navodno je i maslinovo ulje vrlo zdravo i korisno za organizam, a ponajpače je efikasno ak se njime namaže pločice ispred frižidera. Pa kad ošineš jedno četrnajst puta možda proradi instinkt za preživljavanjem; jedino je problem šta bi u slučaju mazanja pločica trebalo ulazit u kuhinju s kacigom na glavi, a u cilju izbjegavanja potresa mozga usljed ošinjavanja.
Zanimljiv i jako fengšui je recimo i beštek za jelo čije drške imaju pravo trnje. Kreneš jest, pa da bi primio žlicu moraš nataknut one rukavice za tačkat drva. Pa dok izmanevriraš do usta ispadne pola nazad u tanjur i popizdiš i ostaviš se jela. A prstima možeš jest vrlo malo stvari, tak da je takav beštek bogom dan za rješavanje loših prehrambenih navika.

Feng šui je zapravo pravi jedan multipraktik za rješavanje svekolikih problema, samo se treba malo potrudit.

( bome bi i autora ove izreke trebalo nagradit; obzirom da ne znam ko je, moram napisat - fotka by bespuća interneta )

18

četvrtak

veljača

2021

Petrinjske kronike - priča o Pepi

Pepu sam najviše zapamtila po esembe šinjelu kojeg je nosio cijelu godinu; ko da je zarasto za njega. Moglo ga se vidjet posvuda po Petrinji; sjećam se da je jednom zgodom u disku na Kupi završio na plesnom podiju u rolšuhama, uz ovacije svih nazočnih, i pokazo da je Travolta za njega čisti amater.

Jedna od najurnebesnijih zgoda za koju sam sigurna da nije samo pusta priča jest ona iz svatova mog brata. Prošla večera, svatovi se rasplesali, i moja strinka izašla van malo udahnut friškog zraka, jebiga gadno je kuhat za svatove u sedmom mjesecu, a ona je kuhinju imala na svojoj grbači. Sa ladnom trajnom i ružmarinom na bijeloj kuti u kojoj je uvijek kuhala, stoji ona dakle pred ulazom u salu tadašnjeg Doma kulture, kadli eto Pepe, forsira nogostup iz pravca parka. U šinjelu, ko i obično.
- Dobro veče, gospođo Milka, jel su to svatovi u sali? ( moju je strinku poznala cijela Petrinja i šire, kuhala je nema kome nije )
- Jesu, Pepa, al ti kolko vidim ružmarina nemaš. Znači u startu ćemo se dogovorit - dobićeš juhe, odojka i grah salate i dvije pive, poješćeš to kod mene u kuhinji i nokat dalje. Jel dogovoreno?
- Gospođo Milka, a kad nije bilo? Ak vi tak velite, nemre bit drugačije.
Uvede ona Pepu u kuhinju, natrpa mu tanjure i stavi mu sa strane stolac da se najede i dobavi dvije ladne pive iz korita punog leda. Pepa se najeo, mazno jednu pivu i ipak odlučio malo uć u salu, čisto da vidi koga sve ima. I bratovi kolege ga posjednu za stol, da nek popije s njima još po jednu.
Pepa sjedne, šta će kad su ga već zvali, pa prvo iz čarape ( ne lažem, života mi moga ) izvadi kutiju Partnera. Pitaju ga oni da zašto nosi cigarete u čarapi.
- E pa zato šta mi stalno ispadaju iz džepa. To je jedno, a drugo - stalno neko fekta, to nemreš nadavat. I onda izvrnem džep i kažem da nemam. A one u čarapi, niko za njih ne zna. Nekad i ja zaboravim.
Tu će Pepa zapalit jedan Partner, kadli...skužimo svi da ima nalakirane nokte na desnoj ruci, i to žarkocrvenim lakom. Pa pitamo šta je to.
- Da šta je, lego sam se na klupu samo na tri minute da odmorim oči i jebiga probudim se sa nalafranim noktima. Ko ih je nalafro - pojma nemam, al da znam jebo bi mu sve po spisku.
Pitamo ga da šta ne skine to acetonom s noktiju.
- Pa nisam poludio, šta ću kupovat aceton. Rađe kupim pive za te novce, to će ionak spast kad perem ruke. Siđe to.
I tak se mi smijemo od Pepe i od noktiju, kad eto strinke. Krpa na ramenu, ruke na bokovima, i ravno k nama. Pepa se potuljio ko malo dijete.
- Dobro, kome ja pričam?! Šta sam ja tebi rekla, najest se i popit one pive i nokat?! Jesam to rekla?!
- Jeste, gospođo Milka, evo saću ja odma se dić i idem, sam da uzmem cigare. Lakonoć dečki, mora se ić, nema tu šta, kad gospođa Milka veli.
Tu i strinka skuži žarkocrvene nokte i veli:
- E da sam vidjela da si nokte nalakiro, ne bi jeo ni pod razno. Sram te bilo, u tvojim godinama baš takvu budalu od sebe radit.
- Ma nisam ja, gospođo Milka, to fakini dok sam u parku...

Strinka ga izvodi prema vratima, a on nam odmahuje rukom ko papa, i to onom rukom s nalakiranim noktima.
Moja mama je kasnije pitala jel to ona iz daljeg dobro vidjela da Pepa ima nalakirane nokte, reko - pričaću ti kasnije, neg šta nego ima nalakirane nokte.
To samo odabrani imaju.

17

srijeda

veljača

2021

O odricanju

Svako odricanje zahtijeva izvjesnu žrtvu. Nemoguće se odreći nečega bez žrtve. Stoga me još i više čudi kada se ljudi u korizmi odriču cigareta, slatkog, masnog, tko zna čega sve ne. Zar je to uistinu najveće i najvažnije odricanje koje je moguće poduzeti u svrhu pročišćenja i postajanja boljim čovjekom?

Ne bih rekla.
Odreknite se mržnje. Ona toliko truje da se s vremenom uvuče u svaku poru i čak i tjelesno vrlo privlačne ljude pretvori u duševne rugobe. Otvorite svoje živote ljubavi, prema svijetu i svim bićima koja vas okružuju. Dozvolite ljubavi da oboji vašu svakodnevicu najljepšim bojama i ukloni i onaj najmanji trag mržnje.
Odreknite se grubosti i grubih riječi i postupaka - prema djeci, prijateljima, ljudima do kojih vam je stalo, životinjama. Nekad će tek jedna lijepa riječ ili osmijeh u prolazu razmaknuti planine za koje ste mislili da ih je nemoguće ukloniti. Budite nježni i prema sebi i prema drugima, pustite da ljepota vaših riječi i djela nadvlada sivilo kojim smo svi postali omotani.
Odreknite se sebičnosti ili škrtosti. Nitko od nas nije centar svijeta. Svi smo ovdje tek u prolazu, i ponekad će neka sitnica koju nekome nesebično učinimo ili poklonimo toj osobi značiti tako puno, a nećemo ni osjetiti da smo nešto učinili ili darovali. Sjajan je osjećaj darivanja, čak bolji od osjećaja primanja nečijeg dara.
Odreknite se praznih izgovora za sve ono što bi mogli učiniti kad bi se samo malo potrudili. Vrijeme je kategorija koja nema cijenu; kada ga poklonite svojim ostarjelim roditeljima, svojoj djeci ili ljudima do kojih vam je stalo otvoriće se i ljušture u koje smo se svi zatvorili, svatko iz svojih razloga. Gledati osmijeh na licu onoga kome ste poklonili nešto svog vremena od neprocjenjive je vrijednosti.
Odreknite se ogovaranja. Svatko živi onako kako misli i osjeća da je za njega najbolje. Razlozi i odabiri pripadaju isključivo onima koji ih biraju i donose. Zar se moramo slagati sa svačijim razlozima i odabirima? Sasvim je dovoljno uvažiti ih; i mi imamo svoje razloge zašto nešto činimo i zašto nešto odabiremo.
Odreknite se gorčine. Život će nebrojeno puta donijeti situacije koje bi bilo najbolje izbjeći; puno gorkih trenutaka treba i proživjeti i preživjeti. Najlakše ih je otjerati prihvaćanjem i smiješkom na licima. Reći ćete - lakše reći nego učiniti, a zapravo je tako jednostavno. Udahneš, nasmiješiš se i kreneš dalje. S vremenom gorčina izblijedi kao da je nikad nije ni bilo.

Ako se već odričete, onda se odreknite nečeg što će vas uistinu pročistiti. Odreknite se onog lošeg što vas pritišće i ne dopušta vam da živite onako kako biste trebali - kao sretni i ispunjeni Ljudi.

( napisano o Pepelnici 2019, ali uvijek aktualno; photo by Pinterest )


16

utorak

veljača

2021

Saga o pilećem paprikašu

Pileći paprikaš je često na mom jelovniku. Naravno onakav kakav je kuhala moja mama; gdje god sam ga probala jest nijedan mi nije bio ni nalik maminom paprikašu.

E sad...lako ga je sad kuhat. Nažmirećke ću ga napravit. Al kad sam tek počinjala čačkat po ranjglama...majkosvetabožja. Šta god krenem pitat, mama odgovori - ja ti to od oka stavljam. Kolko luka - od oka; kolko paprike - od oka; kolko mesa - od oka.
- Pa daj mi reci kolko luka da ogulim, evo gle šta ima od mesa.
Ona pogleda, kaže - oguli tri veće glavice i nareži pa ćemo vidjet. Pa ogulim, ona pogleda i kaže - još jednu srednju.
- A paprike?
- Nareži dvije pa ćemo vidjet.
Pa narežem, ona pogleda i kaže - ne treba više.
E onda sam za modulaciju počela gulit kožu sa piletine. Kad vidim kuvanu pileću kožu meni slabo dođe, a kamoli da je pojedem. To smo se odmah usaglasile da može, jer navodno ni ona nije volila kuvanu pileću kožu al joj se nije dalo gulit. Bitno da je jamrala kad bi ja odvajala kožu sa strane jer je ne bi pojela ni luda.
Pa stavljaj povrće dinstat, ne na prevruće ulje jer se još uvelike koristilo ono usrano emajlirano posuđe za koje se sve lijepilo ko šašavo. Pa miješaj, pa miješaj. Pa još miješaj. Ne puno vode podlijevat ( nikad nisam saznala zašto, al eto...tako me naučilo ). Pa još miješaj i miješaj dok ti duša ne uđe u nos od miješanja, jer od povrća na kraju priče o paprikašu ne smije se vidit ni p, treba dobit samo finu gustu juhu.
- Pa kolko još?
Ona pogleda, pa veli - dok ti ne kažem da je dobro. I onda u nekom trenu veli - e sad je dobro, stavi meso. Dalje je lako, opet ne puno podlijevat i miješat šta češće to bolje. Krumpir ni za živu glavu nikako ne drugačije narezat osim na kriške, na kockice ide samo u čušpajze; znači ja kad vidim paprikaš sa krumpirom narezanim na kocke odmah izgubim apetit. I kad konačno dođe vrijeme za stavit krumpir, onda si na konju. Mora na lagano kipit i konačno više nema miješaj pa miješaj. Rezultat koji ide u tanjur je fina, gusta juha puna mirisa i okusa i krumpir koji onda žlicom usitnjava ko voli, ja ga radije grizem sa žlice. Okus neopisiv. E to mogu jest svaki dan, isto ko sarmu.

Trebalo mi je pun kufer vremena da dođem u fazu od oka. Već dugo sam u fazi od oka, i nikad ne znam reć koliko nečeg stavljam jer sam s godinama dobila rentgenski vid i osjećaj za količinu, isto ko i moja mama. Našla sam i neke cake kak da se povrće prije raspadne al vam neću reć. I krumpir je i dalje na kriške, kocke samo u čušpajz.
S tim nema zajebancije.


15

ponedjeljak

veljača

2021

Mom najdražem toparu

Samo su tebi, kao vjenčanom kumu, mogle na bukliji puknuti hlače na svetačnom odijelu kad si se sagnuo da mladencima dohvatiš aperitive. Auto s mladencima napustio je svadbenu kolonu, da te odvezu u Gajevu mami Pavi da barem pohefta hlače, da se možeš vratiti u svatove u odijelu, jer su ti sva ostala odijela bila što tijesna, što ružna po tvome stručnom sudu. Čekali vas svatovi ispred sale, kao da papa dolazi.
Samo je tebi moglo biti dosadno na dočeku Nove godine, kod jednog od silnih kumova, pa si krenuo pješice negdje oko dvadeset i tri nula nula kod drugog kuma, da vidiš je li tamo zabavnije. Ponoć te zatekla u polju, jer si krenuo prečicom pa si do kuma stigao bez jedne nove Alpinine buce, druga je ostala negdje u snijegu dok si izbjegavao baražnu paljbu petardi i vatrometa i nikada nije pronađena.
Samo je tebi moglo pasti na pamet staviti krv za krvavice u kištru za zamrzavanje u staklenoj flaši koja je naravno pukla. uz objašnjenje da nisi siguran kako je moguće da ti nije uopće palo na pamet da staklo puca pri smrzavanju.
Samo si ti mogao preplesati cijele svatove, uz koreografije neslućenih razmjera, jer si bio sretan što ti se ženi nećak, pa sav znojan za stolom izjaviti - ko vas jebe i ko vam je kriv šta ne znate plesat ko Joe Cocker ( izgovoreno tvrdo toparski - Đo Koker, sa naglaskom na ker kao da je čovjek rođeni Parižanin ).
Samo se tebi na sahrani mogao pod jaknom otvoriti sklopivi kišobran, kojeg si ručkom zakvačio na unutarnji džep jakne; čuo se samo onaj fini zvuk rasklapanja i šuškanja kišobrana i jakna se raširila poput kostima Čovjeka Pingvina iz Batmana. U rikverc si otišao iza mrtvačnice, izvadio kišobran iz jakne i bacio ga, a kasnije si izjavio da si se samo krenuo počešat i da šta ima veze, ko da je neko to primijetio.
Samo si ti na svoj rođendan mogao na vrata od ljetne kuhinje zalijepiti komad kartona na kojemu je pisalo - ulaz bez dezinfekcije na vlastitu odgovornost, pa me čvrsto zagrliti i nakon dezinfekcije reći - idem u selh po kobasice, ti nareži luk i izvadi feferone dok ja dođem.
Samo si ti mogao svojim pričama prepunim smijeha, svojom ljubavlju i vedrinom obavijati našu obitelj svaki put kad bi došao kod svakoga od nas.

Ja te danas ne mogu poljubiti. Ni ti mene ne možeš onako čvrsto zagrliti. Mogu samo u sjećanjima vrtiti sve one trenutke radosti i smijeha koje si mi ostavio da te nikad, nikad ne zaboravim, brate moj. Sretan ti rođendan, tamo negdje gore. Do susreta u vječnosti, dok se ponovo ne zagrlimo, voli te tvoja Rossovka iz Brezja.

( nije neka reprezentativna fotka, ali ni ne mora biti; ja u njoj vidim svu tvoju ljubav i dobrotu, sve ono što si za svoga života bio, dragi naš Mićo; i pojašnjenje riječi topar - Gajeva je nekad bila ulica lončara, koji su topali materijal odnosno glinu za lonce, i naziv za naše Gajevlane ostao je topar, do današnjih dana )

13

subota

veljača

2021

...

Nisam mogla niti pomisliti da ću dva puta svjedočiti stravičnom razaranju mog Grada.

Prvi su puta Njegove kuće vrištale u nebo plamenim jezicima, a Njegove su ulice ostale bez koraka ljudi koji Ga vole. Drugi je puta Njegove kuće, kada su konačno počele poprimati onaj prepoznatljivi obris iz prošlih vremena i zablistale urđenim fasadama, izgrizla zvijer koja je čučala u utrobi zemlje i odabrala 29. prosinca da uništi toliko snova i toliko ljepote. I još uvijek reži, potmula i neobuzdana, izbezumljujući i one Ljude koji su ostali u svojim načetim kućama i one koji nisu imali izbora nego se skloniti negdje jer su njihovi domovi ponovno uništeni, do neprepoznatljivosti i neupotrebljivosti.

Želim tek reći nekoliko riječi onima koji imaju moć mijenjati stvari. Za vas je Petrinja možda gradić udaljen pedesetak kilometara od Zagreba; nama je ona dom, jedini kojeg smo imali i kojeg imamo. Za vas su jezive ruševine koje zjape u nebo objekti koji čekaju rušenje prema listi prioriteta; za nas su one cijeli jedan život ispleten nedjeljnim ručkovima, vraćanjem iz škole, unošenjem bora u kuću na Badnjak. Za vas smo mi bili nevidljivi i onda kada smo se vratili po prvi puta, nakon četiri godine neizvjesnosti i progonstva, u Grad koji nas je dočekao nijemom radošću.

Vi koji imate moć u svojim rukama, ispružite svoje ruke što prije i pomognite da život ostane u Petrinji, ovakvoj izranjavanoj i razrušenoj. Nemojte dopustiti da naša djeca odu iz Grada kojeg vole, negdje u svijet, daleko od zelenih ruku Kupe i Petrinjčice, daleko od Brezja, Majdanaca i Kaniže. Pokrenite se, što prije, i pomognite ljudima da ne hodaju kroz ruševine svojih života, po tlu koje i dalje podrhtava pod nogama. Gdje će lastavice graditi gnijezda kad se na proljeće vrate? Gdje će grlice podizati svoje mlade ptiće? Gdje ću voditi svoje najdraže frajere na sladoled ili na predstavu za djecu?

Pomognite. što prije, da život ostane i opstane u našem Gradu kojeg toliko volimo. Neka vas povijest pamti kao one koji su Petrinju podigli iz ruševina. I učinite to što prije; zbog naše djece, ako već ne zbog nas.

( photo by Franjo Mihaljević )



12

petak

veljača

2021

Hešteg mrzimčekat

Ne znam kako vi, al ja mrzim čekat, bilo šta i bilo koga. Pa mene je i rodilo tri tjedna prije oficijelnog termina, biće mi se strpljenje istanjilo boravkom u trbuhu pa sam stigla na svijet u siječnju umjesto u veljači.

Znači ja kad moram čekat...to je vantjelesno iskustvo. Prvo budem nervozna ko u peemesu, ribam rol i tuškabinu i jebem sve po spisku. Onda nervoza pređe u bijes, e tu već postoji opasnost verbalnog delikta težeg oblika, ovisno ko mi naleti, na kraju krajeva ne piše mi na čelu - ona nema strpljenja ni crno pod noktom. I završna faza bude ravno mi je odavde do Crnog mora, samo to je opet jako dugo za dočekat, al opet na kraju dođe do te faze.
Obično se kockice poslože tak da prije il kasnije to šta sam morala sačekivat i načekivat osvane niotkuda, ničim izazvano. To je zapravo najopasnije, jer sam u stanju bit pa i neugodna, da se sama čudim šta mi je. Opet ko u peemesu, šizoidna cijepanja samo bez povisivanja decibela; kad prođe peemes onda valjda skužiš da dernjava nema svrhe i da je puno učinkovitije počinit verbalni delikt glasom slatkim ko šećerna bolest. Divno je i gledat reakciju dok serviraš ono šta imaš za reć; obično se usta otvore ko ladica i zjenice rašire do veličine one nekadašnje šalice za kavu na rožice. I nenadjebiv je osjećaj kad vidiš da ono šta ti je skakalo po živcima zapravo nije vrijedno ni ganglija ni živčanog završetka. Verbalno prekoračiš ko najlonkesu na cesti.

Šta sam zapravo htjela reć? Nije uputno poigravat se tuđim strpljenjem, al nikako.
Pogotovo kad je neko nestrpljiv ko recimo ja. Onda to ima nesagledive posljedice.
Kak vi stojite s tim, jeste strpljivi il ono šta hoćete morate dobit jučer a ne danas il nedajbože sutra?

( izletila mi ova pošalica nepoznatog autora u bespućima interneta, pa reko da malo piskaram o strpljenju, bolje rečeno o nestrpljenju )


11

četvrtak

veljača

2021

Priča o pralji

Dok sam bila tek malena djevojčica, svakoga sam tjedna gledala jednu gospođu koja je dolazila mojoj mami i baki pomoći oprati veš. Govorimo o vremenu bez vešmašina, sve se pralo na ruke. Svima je to bilo dobro - mami i baki jer se nisu one morale navlačiti sa rifljanjem i ispiranjem velikih komada posteljine, košulja ili stolnjaka, a gospođi jer je na taj način zarađivala za život.

Sjećam je se vrlo jasno. Imala je sijedu kosu, češljala se na stranu; njena odjeća nije bila nova ali je uvijek bila čista. I mama joj je ponekad znala pokloniti neku vestu ili košulju da si ponese; uvijek bi se nasmiješila kao da je dobila ne znam što i toplo zahvalila. Njene ruke su bile hrapave i izrađene; koliko je samo vrtova ištihala i prekopala, koliko je tuđeg veša oprala da prehrani svoju obitelj. Bila je točna kao sat u dolasku i prilično šutljiva; svoj je posao odrađivala savršeno.
Sa mnom je voljela razgovarati. Znala sam stati pored nje dok pere i ispitivati je tko zna što sve ne. Uvijek je sa smiješkom i strpljivo odgovarala na sva moja zapitkivanja i bila ljubazna. Tako mi je jednom zgodom palo na pamet da je zamolim da opere haljinicu moje velike lutke, one koju sam dobila od štrigane kume i koja je mogla zatvoriti oči kad se polegne.
- Naravno da ću je oprati - rekla je uz široki osmijeh.
Otpirila sam u kuću, skinula haljinicu s lutke i donijela je van. Ona ju je vrlo brzo oprala, a onda kasnije i isprala i objesila na štrik zajedno sa ostalim vešom.
- Evo, sad će tvoja lutka isto biti u čistoj robi - rekla je.
Zahvalila sam joj, a ona se tek nasmiješila.

Kad je mama stigla kući s posla, odmah je na štriku vidjela i haljinicu.
- Tko je prao haljinicu? - pitala me.
- Pa teta koja pere naš veš, ja sam je zamolila.
Posjela me pored sebe.
- Znaš li ti koliko ona veša svaki dan opere? Pa ne pere ona samo kod nas. Jesi li vidjela njene ruke?
Klimala sam glavom; meni nije palo na pamet da joj otežavam ionako gorak kruh koji jede, a ruke si morao primijetiti, onakve izrađene i ispucane.
- Jesi li joj barem zahvalila?
- Jesam, mama.
- Drugi put kada budeš htjela prati haljinicu onda ćeš je zamoliti da ti pokaže kako ona to radi, da te nauči. A iz svog ćeš šparavca dati novce da joj kupimo malo kave. Može?
Klimnula sam glavom, a bilo mi je tako teško i žao jer u mojem dječjem svijetu nisam razmišljala o tome kako je život nekima maćeha.
Kad je gospođa trebala doći drugi put, moja je mama kupila i zamotala dvadeset deka kave u bijeli papir.
- Ovo ćeš joj ti dati da joj se zahvališ.
Ušla je u dvorište, čulo se kucanje na ulaznim vratima. Otvorila sam ih sa onim paketićem kave u rukama. Nasmiješila se, kao i uvijek.
- Ovo je za vas, zato što ste oprali haljinicu mojoj lutki.
Gledala je mene, pa zamotuljak i niz njeno su lice kliznule suze. Pomilovala me svojom hrapavom rukom i rekla - hvala, milo, pa nije se to trebalo kupovati.
- Trebalo je, jer vi puno radite i teško vam je. To je samo kava.
Spremila je kavu u svoju torbu i krenula sa poslom, i zahvalila se ponovo kad je išla kući.
Kroz neko sam vrijeme uistinu skinula haljinicu sa lutke i zamolila je da mi pokaže kako da je operem. Opet široki osmijeh na licu i nadziranje mog traljavog pokušaja pranja.
- Fino si je oprala, samo ja ću je ižmikati, ti si premalena.
Objesila je haljinicu da se suši, a ja nisam mogla dočekati da mama dođe kući s posla, da se pohvalim kako sam sama oprala haljinicu uz pomoć naše vrijedne, skromne pralje.

Cijenite tuđe ispucale, hrapave i žuljevite ruke. Nemaju svi mogućnost postati nešto veliko u životu jer se život ponekad tako okrutno poigrava našim sudbinama.
Budite uvijek Ljudi jedni drugima i gledajte sebe u svakom čovjeku koji vam dolazi u susret.

( photo by SBPeriskop )

09

utorak

veljača

2021

Hešteg samotoči

Palo mi je na pamet da nisam napisala ni slova, nijednom, o jednom volšebnom svatovskom običaju koji je oduvijek bio mast hev u Petrinji.

Buklija je bila obligatna, jednako ko i skupljanje svatova i potpis kod matičara il u crkvi. Običaj je nalago da poslje dirljivog obreda vjenčanja svatovi prođu mladenkinom i mladencovom ulicom, koje su u svrhu svečanog defilea obilovale alkoholom. Znači svaka kuća iznijela bi drveni štokrl, ovlaš prekriven sa heklanim il veženim deknom ( za neupućene miljeić il mali stolnjak ) i na štokrl natrpala male čašice za pripadajuće alkoholne napitke. Od krucijalne važnosti je napomenut da je svaka kuća iznosila svoju felu alkohola; znači jedna kuća recimo šljivku i višnjevaču, druga Badelov konjak i orahovac, treća travaricu i amaro, četvrta vinjak...uglavnom široki asortiman alkoholnih pripravaka. Obzirom da se pred svakom kućom moralo stat i popit, jel možete vi zamislit na šta su kićeni svatovi ličili iza minimalno pedesetak buklija? Rijetko je iko osim ispaćenih mladenaca pogađo na vrata od restorana il sale za vjenčanja. Znam za neke svatove u kojima su se gosti isporavljali od buklije negdje do pred ples sa mladom, a i onda su štrikali nogama ko metiljave krave. Znači četrnajst promila u sali u zraku, konobari posrću dok dvore.

Kad se moj brat ženio, moja je ispaćena roditeljica zadužila muža od svoje sestrične da ostane dežurat i iznese bukliju u dogovoreno vrijeme. Mi dotrubili sa friško povjenčanim mladencima, buklija po peesu čeka pred ogradom, al on malo van struje. Bilo mu vruće ( srpanj mjesec, jebiga ) pa dok je sve iznio i posložio po dobivenom nalogu ožednio i popio pivu, dvije. Pa mu bilo dosadno čekat, pa bubno još pivu, dvije. Pa kad je čuo trubež dobio tremu jer nije znao jel dostojan ukazanog povjerenja i bubno je još jednu pivu. Uglavnom zatekli smo ga kak se drži za ogradu i točit nije mogo, jedva ga je odvojilo od ograde. Nije bio baš ni za pričat, neznatno mu se pleo jezik i jedva se malo dobio tek poslje večere.
A kad se ženio moj junior, došlo je do teške zabune. Meni ni na kraj pameti nije bilo da bi povorka mogla krenut na drugu stranu a ne kroz Brezje; skužila sam prekasno i baš mi je bilo krivo. Još mi je bilo krivlje kad su mi susjede rekle da su iznijele bukliju i crvale se vani na tridesetdevet stupnjeva ( života mi, toliko je bilo taj dan ), a onda malo popile same kad su skužile da od svatovske povorke nema ni p.

Ja bi recimo bukliju isto proglasila nematerijalnom kulturnom baštinom. Ne mora to Unesko ovjerit i potpisat, al da se zna da to tak mora bit i da ne mogu majci svatovi proć bez da se u okićenu salu ulazi sa spomenutih četrnajst promila.
Samo mladence poštedit, ako zbog ničeg drugog da izgledaju kak treba na snimci i na fotkama. A to snimanje isto treba zabranit, al o tom ću nekom drugom zgodom, da ne bacim sjenu na posebnost buklije.

08

ponedjeljak

veljača

2021

Kad dužd poludi

8. veljače ljeta Gospodnjeg 1075. godine mletački dužd Dominik Silvije dočeko je u svojoj palači normanske velmože. Dao ih je pozvat jer mu je - blago rečeno - dopizdilo to šta se dešava po Dalmaciji.

Oni posjedali i čekaju il da dužd progovori, il da ih neko ponudi osvježavajućim napicima.
- Vidim da se vrpoljite, gospodo. E pa odma da vam kažem - nema ni lokanja ni žderanja danas. Jeste došli - jel prije krulji po želucu i žedni ste ko grabe. Danas nema švedskog stola, kuvar ima gripu već četri dana i ja osobno nisam pojeo ništa žlicom otkad on bunca u temperaturi, meso da ne spominjem. Samo donose jaja na sto načina, jebala ih jaja.
Uzvrpoljile se velmože još više, treba dočekat da dužd završi pa ić tražit nešta za jest, jer ni sami nisu baš nešta prežderani, trebalo je stić do Mletaka.
- Preživićete, već vas vidim kako okrećete štagod na ražnju. Al nisam vas zvao da se igramo tri, dva, jedan - kuhaj. Zvao sam vas da vas obavijestim da od današnjeg dana ni vi, a bome ni drugi strendžeri nemate šta radit u Dalmaciji. Jer je sitacija tamo izmakla kontroli.
Jedan od velmoža se prokašljava, ko da bi nešta imo za reć, dužd ga poklapa:
- Da nisi usta otvorio, jezik ću ti iščupat. Pa jebote koji ste vi divljaci, to je nečuveno. Ja mogu shvatit - u Dalmaciji je fino toplo, dođete zaleđeni iz tih svojih vukojebina pa bi onda uživali na sto posto. Al šta ostavljate smeća, brate dragi, pa to je prestrašno. To je poguljenih životinjskih koža pobacanih kojekuda, to je kostiju za dinosaura složit, sve se ostavi iza žderanja, ko neko će već pokupit. To je flašurina na sve strane, kažu domaći ljudi tamo da se samo sapliću na njih. Pa svaku božju noć lumperajke uz more, gore vatre ko kad je onaj luđak Neron Rim zapalio, to se pjeva i ždere i loče do pred zoru. Pa opet uz more ostaje šta košćurina, šta flašurina. Navodno se neki i bosi plentraju po onim brdusinama i vrletima iznad mora, pa skapavaju od gladi i žeđi dok ih ne nađe kakav pastir pa ih takve napola mrtve ne smandrlja dolje. Navodno i žene počele rađat čudnu djecu, ni nalik domicilnom stanovništvu. E pa gospodo, dosta je bilo. Znači sa današnjim danom - skupljaj kablove svi kolko god vas je naviklo dolazit i tergijat po Dalmaciji i da vam nije više palo na pamet ić tamo. Dobićete napismeno moju odluku i izvolićete je isporučit svima naokolo koji su se nešta krvi napili jadnim Dalmošima. I nemoj da mi neko sad kaže da ne znate ko sve dolazi, jer znam da još imate živa sjećanja sa zadnjeg tergijanja.
Pisar donosi cijeli hrpu duždevog pismena, u nebrojeno kopija, i dijeli ih nazočnima.
- Znači ovaj je bogac crko prepisujuć, a ja sam crko potpisujuć. Izvolite to razdijelit i dobro se pobrinite da tamo više ne bude plažnih incidenata. E da, do mene je došla vijest i da planirate radit nekakve brodove na kat pa da vas se više može natrpat i ić tamo ludovat. Nemoj slučajno da do mene dođe vijest da je neka takva skalamerija doplovila do Dalmacije, jer će svi sa broda požalit dan kad im je babica presjekla pupčanu vrpcu. I sad ravno razdijelit ova pismena, i ni blizu Dalmacije. Ni sad, ni ubuduće. Kad razdijelite - ravno kući.

Dužd izlazi, Normani se zgledavaju.
Nije im jasno otkud dužd zna za njihove nestašluke.
- Ma to je sigurno onaj šta je pjevo i pio s nama...znate onaj šta je pjevo iz sve glave "Dalmatinac saaaaam, tu sam rođen jaaaaa"...dam se kladit da nas je on sjebo. Sto posto. Meni je pričo da ima neku gažu u Mlecima. Pa je popio i prolajo i eto ti sad - kaže jedan od njih.
Normani klimaju glavama.
- Al nije ni to loše, okrenućemo malo pa udarit na drugu stranu. Ima mora kolko hoćeš, ko zna dokle možemo stić. I dosadilo mi više brate, svako ljeto isto, a i vino su lani opako razređivali vodom, dva se dana nisam uspio napit ko čovjek. Ja vam kažem da ovo nije loše.

I tako je Dalmacija po prvi put u povijesti ostala bez strendžera po svojim kalama.

07

nedjelja

veljača

2021

Od Godoa ni traga, ni glasa

I tak. Psi laju, karavane prolaze. Ja i dalje čekam Godoa, kojeg nema ni za lijek.

Velebno zdanje, točnije dvorište velebnog zdanja pored mog skromnog doma sve je više puno cigli. Popadale langzam, mic po mic usljed ovih osamstodevedesetdva potresa. Zid do mene izgleda još ljepše, pukotina ispod nadvoja je još malo duža a ima i žbuke i cigli šta kod njega, šta kod mene u tom dijelu dvorišta. Divno izgleda kroz kupaonski prozor kroz koji sam gledala; da ne znam da je to ruševima stara trideset godina mislila bi da sam recimo na Jamaici i da pijem fini koktelčić, onaj sa suncobranom i svačimnečim unutra. A i ljubazna gospođa iz banke je rekla da na gugl mepsu to ne izgleda tak dramatično; nije žena kriva, ne zna da su fotke na gugl mepsu iz dvije i jedanajste.
Pa gledam to sve i pitam se samo hoće li izdržat dok se neko ne smiluje i ne dođe skrvat taj horor koji mi visi iznad glave. Ko svi znaju, napraviće se nešta, a od napravit se još ni n ne vidi a kamoli cijela riječ.

Pa daj recite nije li divno iščekivat? Ko u onoj slavnoj poeziji - čekaj me i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo. Samo ovdje nema ničeg dobrog za nadat se. Jedino se pomolit da ako i kada se odlomi komad zida ne bubne na moju stranu neg na suprotnu. Nisam pitala statičara šta on misli, koja je vjerojatnost da bubne k meni. A i šta ću ga smarat, pa nije on baba Vanga. Otkud može znat hoće vamo il će tamo.
Pa mi sve dođe žao šta nisam ulagala u sebe i svoju karijeru pa položila za rukovanje tom rušilačkom mehanizacijom. Jebote dođe mi da dignem kredit i kupim veseli stroj pa da onda upišem neki brzi kurs koji bi me jurišno obučio za krvanje ovakvih skalamerija.

Ja i dalje nekako mislim i nadam se da sve ovo sanjam i da ću se uskoro probudit. I da će se Godo pojavit, kukala mu majka, i poravnat ono šta me jebe u zdrav mozak već mjesec i pol dana.


O opančarima

Nije lako bit administrator neke grupe, uopće.

Recimo ja sam bila član neke fensišmensi fotogrupe, ono - kad nekud idem da prikeljim kakvu fotku, čisto da se zna kud sam hodala. I stavim danas neke dvije - tri fotke Korane, kad će administrator meni ostavit komentar tipa - je to neviđena ljepota, još da je dobro kadrirana. Jebote, ko da sam ja Annie Leibowitz pa sad sudjelujem na nekom natječaju pa sam promašila i šefa i stanicu.
Odgovorim pristojno, tipa - pa meni je bitna ljepota, možda i nisam majstor od kadriranja ali sam fotoamater. Da bi meni vrli administrator odgovorio - pa ne moraju zato fotke bit opančarske.
Opančarske veliš, zonenšajn? A ti si ko neki veliki neshvaćeni umjetnik kojem je eto jedino ostalo administrirat u grupi i vrijeđat bespomoćne žene u pedesetima kad objave nešta šta se ne sviđa njegovom visočanstvu? Tu ja izađem iz grupe, bez obzira šta nisam spomenuta Annie, pa neće mene niko podcjenjivat jer je to jutro usto na desnu nogu.

Sjetilo me to priče o administratoru neke gastarbajterske grupe u kojoj je osvano zalijepljen moj tekst kodnog naziva "Radujte se narodi", objavljen i u knjižici. Pošaljem poruku da želim da se moj autorski tekst makne, jer je objavljen u mojoj knjizi. On pita - i u čeme je problem? Ja opet objasnim u čeme je problem, da je znam ko je i kad zalijepijo ( tako mi života, napiso je zalijepijo ). Pogledam skrinšot, dam mu podatke, kad za minutu eto odgovora - eto je obrisato, jel ti sad srce na mijestu? Reko je, fala ti ko bratu.

Šta hoću reć? Kad već administriraš, onda bi se za početak mogo naučit pravilno pisat, a ako si neshvaćeni umjetnik onda bi mogo pronać u sebi tračak kulture pa ne bit bezobrazan i neugodan kad neko objavi nešta šta ti se ne sviđa. A pogotovo to reć meni, koja ko ispušni ventil imam pisanje i jedva čekam da mi neko nešta moje proglasi opančarskim.
E saću objavljivat fotke bez presinga jesu opančarske il nisu. Jerbo ću ih stavljat na svoju stranicu, na svoj profil i u grupu za koju znam da me ne smatraju opančarkom.
A gospodinu bi preporučila da si kupi bonton. Obzirom da administrira, moro bi vladat osnovnim civilizacijskim normama. Pa ne misli valjda da se to na kruh maže.
Zapravo je pogubno i jadno šta si neki ljudi dozvoljavaju. Direktori svemira su za njih male mace.

05

petak

veljača

2021

Dobrim, hrabrim vilama

Zamislite koliko teba imati hrabrosti, ljubavi i snage da bi preuzeli odgovornost za nečije dijete? Ne jedno, nego puno njih, u ovom strašnom vremenu? Između ostalog, i za mog manjeg najdražeg frajera koji od ovog tjedna hrabro ide u vrtić.

- Malo sam plakao za mamom, ali kasnije je bilo dobro - kaže mi kroz telefon.
Tko zna što se odvija u njihovim malenim glavicama, koliko je jeziv strah kojeg ne znaju oblikovati u riječi? Mogu tek plakati i time dati do znanja da im je teško i da se boje.
E tu stupaju na scenu hrabre Žene. Njihove tete, koje bdiju nad njihovim snovima i tjeraju sve strahove ovoga svijeta u mišju rupu. Govore im da je prošao kamion pored vrtića kad strese 4 po Richteru. Pjevaju i plešu s njima, ne bi li barem malo ublažile nekad slabiju a nekad jaču riku zvijeri iz utrobe zemlje, koja nikako ne posustaje. Tješe ih i umiruju umjesto roditelja koji moraju raditi. Tješe i umiruju njihove roditelje koji su i sami izbezumljeni od neprekidnog podrhtavanja tla, pa zovu i pitaju trebaju li doći po djecu. Uglavnom čuju odgovor - oni se igraju, sve je u redu.

Ovo je moćna poruka svima koji toliko podcjenjuju odgajateljsko i učiteljsko zvanje. Koji ih vide samo kad su na praznicima i misle da je njihov posao lagan i bezbrižan. Znate li vi što znači ujutro od roditelja preuzeti desetero ili više djece jasličkog uzrasta, bebe od godinu i pol, i preuzeti odgovornost da će s njima biti sve u redu dok roditelji ne dođu po njih?
One su prave dobre vile. Pod njihovim okriljem nestaju svi strahovi. One svojim rukama i glasom rastjeruju sve demonske vriskove iz dubine zemlje i čuvaju ono najdragocjenije što imamo - živote naših najmanjih, najdražih, najvoljenijih. Živote onih čija svaka suzica prodire u dubinu srca. One daju sve od sebe da naše dragocjenosti što manje dožive strahotu koja reži iz zemljine utrobe. Mislite da se one ne boje? A trebaju umiriti i utješiti sva ona prestrašena dječja lišca, i svakog od njih barem na trenutak primiti za ručicu, da prođe strah.

Moje najdublje štovanje svim vrtićkim tetama, hrabrim Ženama, moćnim vilama koje brane naše mališane svojom ljubavlju, baš poput njihovih roditelja.
Ne postoji štit moćniji od toga.

( photo by Pinterest )

04

četvrtak

veljača

2021

Dejavu o direktorima svemira

Strašno sam umorna, i baš imam potrebu ponovit nešta šta sam napisala prije više od dvije godine, jer me silno smaraju direktori svemira s kojima se puno nas mora borit. A i kažu da je ponavljanje majka znanja.


Danas bi se mogla pozabavit jednim volšebnim izrazom koji ima primjenu ko antibiotik širokog spektra, znači može ga se koristit za svakojake vrste i podvrste pripadnika ljudskog roda.
Riječ je o formulaciji zvanoj direktor svemira. Zgodno, jelda ? Mislim, složenica sama po sebi je vrlo zgodna. Još kad skužiš o čemu se radi, postane svakodnevna poštapalica, jer svako malo naletiš na nekog ( mislim direktora svemira ).
U davna vremena u tu bi kategoriju vjerojatno ubrojilo vođe čopora, il one šta sjede zdesna faraonu, ako ne i same faraone. Već iz toga dade se naslutit da je riječ o vrhunaravnim bićima, božanskih karakteristika, bez kojih bi sve ošlo u vražju mater. Bez takvih bi čopor crko od gladi a Egipćani nikad ne bi došli na ideju gradit piramide pa u njih zakapat faraone ko takve.
Današnji direktori svemira još su opakiji igrači. Naime, oni su tolko važni da sami sebi govore vi kad se pogledaju u špigl. Oni rješavaju svekoliku sudbinu svijeta i uvijek su jako zauzeti do te mjere da nemaju vremena ni pozdravit kad ih sretnete, ni odgovorit na vaš upit ili poruku a kamoli je samoinicijativno poslat. Sve šta oni rade od neprocjenjive je važnosti za opstanak ljudske vrste, pa je logično da ih se onda titulira direktorima svemira.
Isto je tako logično da za takve ljude moraš imat uputstva za upotrebu, isto ko za peglu il vešmašinu il novi teve. Pa nemreš s takvim ljudima baratat ko sa sebi ravnima, za boga miloga. Oni zahtijevaju vrlo oprezno rukovanje.
Uputstva su vrlo jednostavna, upitno je samo kolko dugo možete gutat a da ne popizdite. Jedno od glavnih glasi – nikad, al nikad ih nemojte uznemiravat; uvijek su prezauzeti i u gužvi, rješavaju stvari od krucijalnog značaja i samo im još fali da ih vi recimo pitate jesu dobro il nedajbože zatražite njihovu pomoć il lijepu riječ. Nadalje, uvijek čekajte da oni vas pozdrave il vam se obrate na bilo koji način; to je velika milost i nadahnuće za vaš cjelokupni život, jer kad ti se direktor svemira obrati onda momentalno moraš past u svekoliko oduševljenje i bit najsretniji živući smrtnik. Znači, nema veće sreće, jer oni su miljenici bogova i kad ti se ko takvi obrate imaš odma na prvu odreagirat ( žene uglavnom nesvjesticom, muškarci ne znam čime jer nisam muškarac; smislite nešta sami ). Nikad im nemojte ni pokušat nametat svoje mišljenje, jer vi zapravo pojma nemate o ničemu, samo bespotrebno trošite kisik i usput njihovo dragocjeno vrijeme, jer dok se bakću s vama mogli su tolko toga bitnog riješit, a vi im se našli pametovat u svojoj gluposti. Ko da oni uopće stignu kraj svih svojih dilema i problema još se zlopatit sa vašim gluparanjem. Ništa im nemojte ni u ludilu predlagat, valjda ste do sada skužili zašto – nemaju vremena za vaše budalesanje. Ajde sad priznajte da vam je tlak od svega nabrojanog narasto na do pred puknuće tlakomjera.
Moglo bi se tu iznapisat još more božje uputa, al sve se svodi na isto – nemojte ih uznemiravat jer nemojte.

U Lici imaju divan izraz, koji ujedno sadrži i rješenje ( doista zakašnjelo, al šta se može; nije se reagiralo na vrijeme ) za takve nakupine bjelančevina, pardon vrhunaravna bića, gdje izrijekom kažu – šteta šta ga nije izdrkalo u živicu ( nisam ja tvorac ovog divnog izričaja, tek spontani interpretator, pa oprostite ak sam prevulgarna; naprosto sam to pokupila u Lici ).
Ako hoćete malo više na finjaka, evo jedna dobra rečenica; nije lička, al definitivno zorno prikazuje moj stav o direktorima svemira. U snu se ne snili.

( photo by bespuća interneta )


02

utorak

veljača

2021

O načelima, a vezano za torte

Kad smo već kod pisanja i pozitive, pala mi je na pamet Louise Hay. Ko ne zna čime se bavila, barem je čuo pjesmu Ede Maajke u kojoj se on bori sa prikazama i tješi se knjigom spomenute autorice.
A ona ih je prodala - pazi sad - u više od pedeset miliona primjeraka. Pa ti misli jel se ne isplati pisat o pozitivi. Dobro, ja ne pišem o pozitivi, ja ko nešto pokušavam bit šaljiva, manje - više uspješno. Al činjenica je da je Louise požnjela silan uspjeh svojim knjigama i afirmacijama. Pa po nekoj njenoj teoriji devet je načela sretnog življenja koja bi vam trebala pribavit čuda neviđena.

Drugi je par cipela kako primijenit njena načela u svakodnevnim situacijama koje se znadu gadno zakomplicirat. Evo recimo ja sam oduvijek imala silnih problema sa pečenjem torti. Il izgori biskvit, il se ne digne biskvit. il je krema prerijetka, il je torta sva izvitoperena...uglavnom da skratim - moje su torte uglavnom pojele susjedove kokoši, a švarcvaldicu je smazala susjedova kuja kad sam je bacila u živicu ( tortu, ne kuju ). I sad naša Louise nastupa sa devet načela. Šta napravit kad ti torta sjebe dan do balčaka?
Prvo načelo - jednostavnost. Znači nije ispala dobro? Bacaj kokošima ko i dosad, šta ćeš izmišljat toplu vodu.
Drugo načelo - optimizam. Jel opet nije ispala dobro? Bacaj kokošima i nadaj se da če drugi put ispast remekdjelo epskih slastičarskih razmjera.
Treće načelo - strpljivost. Znači nije ispala dobro? Jebiga, bacaj kokošima i ne žuri drugi put kad se torta bude pekla, pa nemre bit gotova za četrnajst minuta.
Četvrto načelo - imaj povjerenja u svoje životne puteve. Jel opet nije ispala dobro? Bacaj kokošima i eventualno probaj zamijenit pečenje torte nekim drugim kolačem.
Peto načelo - rast. Znači opet nije ispala dobro? Bacaj kokošima, to je samo još jedan kamen spoticanja, pardon neuspjela torta u tvom osobnom rastu. Iduća će bit bolja sto posto.
Šesto načelo - služiti drugima. Jel opet nije ispala dobro? Bacaj kokošima i namrtvo se posvađaj sa onima koji te uporno tjeraju da pečeš jebene torte, a znaju da ste ti i torta dijametralno suprotne i da nema šanse da spečeš normalnu tortu ikad za života.
Sedmo načelo - stop crnim mislima. Znači opet nije ispala dobro? Bacaj kokošima al prije toga je vizualiziraj ko svatovsku tortu na devet katova koju ni najbolji pariški slastičari tak ne bi ukrasili, i skužićeš da već drugi put mora ispast takva il te ne bit.
Osmo načelo - ne gubiti nadu. Jel opet nije ispala dobro? Bacaj kokošima svjesna da jednom mora upalit, jebiga. Naletiće neki recept koji nije napisan na tri strane a četri formata i kojim ćeš pomest neviđeni uspjeh.
Deveto načelo - magnetizam, da ne velim znat privuć ono što ti treba. Znači opet nije ispala dobro ko i obično? Bacaj kokošima i odi kupit gotovu tortu kod nekog ko je zna speć i ko očito bolje koristi Louisina načela.

E da - obavezno imat susjeda koji drži kokoši.
Kod mene je to recimo bio ključ uspjeha svih načela vezano za torte.
Sad ih više ne pečem, susjed je odselio i više ne drži kokoši.

01

ponedjeljak

veljača

2021

PresvlačiJona

Ajme šta se moj ispaćeni životni supatnik danas napresvlačio. Za nečijih barem tri, četri dana.

Usto se, obuko za po kući i popio kavu, pa se obuko za u dućan i otišo u dućan po kruh i cigarete. Vratio se, skino traperice i svetačnu jaknu pa se obuko u radno izdanje i otišo malo razlopatat ono šta je grtalica nabila na izlaz na cestu. Znači navuko debelu jaknu i zimske cipele i otišo lopatat. Vratio se, izuo i skino jaknu i taman kreno malo štračit po teveu, kadli zove ga mama da jel bi je odvezo frizerki. A bi, šta će joj drugo reć. Pa presvlačenje u traperice, svetačnu jaknu i zimske cipele za u grad i odoše. Vratio se, skino traperice i svetačnu jaknu i kreno malo čitat. Pitam da šta se presvlači kad će morat opet ić po nju, da šta onda, to je čas posla. Bio mir jedno pol sata, taman se udubio nešta čitat kadli zove mama da je gotova. Opet obuko traperice, svetačnu jaknu i zimske cipele za u grad i otišo po nju.

Vratio se, psuje ko kočijaš. Jer je grtalica opet prošla i opet nabila na ulaz nove grudice bijelog govna. Pa skino traperice i svetačnu jaknu, obuko se u radno izdanje i otišo razlopatat višak sa ulaza. Tu je već negdje bilo vrijeme ručka, jeli i opet on ide van, donest drva i malo sklatit snijeg sa čempresa. Oblači radno izdanje, reko ne sagibaj se previše, grah je bio za ručak pa da ne bi bilo nismo znali. Donio drva i sklatio snijeg sa čempresa, presvuko se u ono za po kući. Bacio kratku drijemku, gledo teve, pa se išo presvuć za na poso ( znači komplet presvlaka zbog tuširanja ).

Ko mi vjerovo, ko ne - umorila sam se dok sam ga gledala kak se presvlači ko mlada. A najjače mi je bilo kad je konstatiro da zapravo nije normalan jer da šta se koju vražju mater presvlačio za u grad, kad ionak nije izlazio iz auta u gradu.

Ja sam samo podigla obrvu, bez riječi. To sam od svoje mame naučila. Govori ko slika, više od tisuću riječi ta podignuta obrva.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.