09

ponedjeljak

prosinac

2019

Kalendarska

Jeste kupili već kalendar za iduću godinu? Ak jeste, nekakav sa divnim slikama prirode u svim godišnjim dobima il tak nešta, onda mi barem dozvolite da predložim eventualne opcije ukoliko se ipak predomislite, ovisno o afinitetima naravno.

Ajmo krenut sa mogućim odabirom ženske populacije. Znači ja ne znam otkud u Australiji ovakvi vatrogasci, al znam da svake godine izdaju kalendar i poruše sve rekorde prodaje. Pa to gledaš i ne vjeruješ. Ne znaš bil prije išla spaljivat suvo lišće il peć recimo palaćinke pa ko slučajno ostavila da gori tavica na šparetu. Pa brže nazoveš taj već neki broj i dok čekaš da dođu malo popraviš frizuru i obučeš neku ljepšu haljinu, eventualno preko nje prepetljaš pregaču ak gore palaćinke, za lišće malo teže prolazi priča da nosiš haljinu ko za doček Nove godine. Recimo ovaj šarmer je onak frajerski neobrijan, tu su i tetovaže ( ja ih uopće ne volim, al možda se može čitat šta sve piše po njemu dok gasi požar ) i vidljivo je jak u rukama dok ovoliku mačku drži na dlanu. Znači dalo bi ga se zamolit i za eventualno neko pomicanje namještaja il cijepanje drva, ono - eto ja tome ne mogu ništa pa ako bi mi molim vas malo pomogli kad ste već tu. Poznato je da muškarci vole nejake žene koje nisu u stanju same ni jogurt otvorit, a kamoli šta drugo. Pa postoji mogućnost da je uz dobar izgled ujedno i džentlmen, ne znaš ak ne pitaš. Ak se ispostavi drugačije, uvijek postoji opcija - okreni drugi list na kalendaru i probaj nekako izazvat požar kad radi onaj šta drži koalu.
Muškarci bi vjerojatno odabrali dvanajstomjesečna prikazanja baka mrazica. To mi nikad nije bilo jasno; Djed Mraz ima stopedeset kila i pamti seljačku bunu i utrpan je debelom robom, a bake mrazice su cure minimalistički modno dotjerane, pa je recimo njen šosić veličine džepa na kaputu od Djeda Mraza a grudnjak ko cof na Djedovoj kapi. Naravno da su im ruke i trbusi goli, jedino na nogama uvijek imaju štikletine u kojima bi prosječna žena slomila šta noge, šta vrat. Biće zato šta one samo čitaju pisma i pakiraju poklone i vode brigu da sobovi redovno jedu, a Djed Mraz tandrka u sanjkama i raznosi darove. Iako uopće ne sumnjam da bi devedeset posto muške populacije bez trunke razmišljanja radije ugledalo baku mrazicu kak se sagiba pod borom i ostavlja poklone neg premorenom djedici pomagalo da se popne na sanjke i nastavi put.

Pa ako ste kupili kalendare sa ljepotama prirode, smatrajte ovo sredstvom protiv očobolje. Za ovo su Prokulin kapi amaterski pokušaj liječenja vidnog polja.



08

nedjelja

prosinac

2019

Nedjelja u magli

Jutros me petnajst do šest probudio alarm koji jučer nisam ugasila, jer sam promišljala jel da čistim il da peglam. Pa sam skočila iz kreveta i kad sam došla ugasit dernjavu pročitam na zaslonu mobitela - nedjelja. Jel trebam možda posebno naglasit da sam bila bijesna ko ris; valjda ne trebam. Jedan jebeni dan kad ne moram ustat po mraku i meni alarm ostane uključen.

Pa sam takva bijesna stavila vodu za kavu, naložila kamine i malo nešta mrljala po kući, tek tolko da ne ispadne da baš ništa ne radim. Zove junior, kaže - ajmo jedan turbozimski ručak, dinstano kiselo zelje i pečene češnjovke. Ja izvadim glavičetinu kiselog kupusa, narežem je i bubnem dinstat po peesu ( crveni luk, lovorov list, malo crvene paprike i papra ), pa odem do katecea po neke sitnarije, između ostalog i poklončić za mog tetka kojem sam danas obećala doć. U kateceu naravno božićne pjesme, šta će drugo sad svirat. Pa između Zvončića i All I want for Christmas pobacam u košaru te gluparije po koje sam došla, i gledam kak žene prekapaju po božićnim stolnjacima i sjetim se da ja svoje moram pod hitno pregledat i oprat, da ne radim sve u zadnji tren. Nema kruha koji ja volim, pa ulazim u Lonijin dućan, tamo Chris Rea taman kreće vozit kući za Božić dok ja trpam prstiće ( pecivo, ne ljudske ) u torbu i plaćam. Vani magla gusta ko tijesto; ja imam viziju londonskog East Enda i onog manijaka šta se sit naubijo žena, pa mi drago šta je torba teška jer je unutra pronto za drvo i sredstvo za čišćenje kupaone i kutijica sa poklonom i mandarine i dvije limenke pive, sve skupa ima barem četri, pet kila. Računam - ak me ko i krene zaskočit u toj magluštini odbiću mu jetru i lijevi bubreg kad ga kresnem šta torbom, šta martom.
Dolazim doma, završavam zelje i slušam Gold FM, pa tu i tamo izleti i neka pjesma nevezana za sve ovo šta nam tek predstoji. Stiže junior, melje papar i ljutu papriku za kobasijadu koja nam predstoji u subotu, a kojoj će slučajno nazočit i dimnjačar jer treba očistit drugi dimnjak i kamin. A i dimnjačar je srećonoša, tu onda nema greške u manipulaciji mesom. Tak da između pranja tristo metara tankih crijeva očistim i tristo kila čađi. Odlazimo k junioru, ja nosim dinstano zelje i zaspim ko klada pred teveom dok su se pekle češnjovke. Probudili me za ručak, meni neugodno jer sam samo spustila glavu da pogledam Snjeguljicu i probudila se taman kad je princ dopjevo na bijelom konju. Nije pjevo All I want for Christmas, falim te Bože.
Najela se uneznano ( za one koji ne vladaju pojmom, to bi otprilike značilo da sam jela dok mi nije došlo slabo ) i otišla do tetka. Našla ga ko da sam se vratila trideset godina unazad, sjedi i sluša prijenos nogometa na radiju. Pa to nisam vidjela od djetinjstva, sjetila se odmah tate koji je to slušo na najjače i radio niko nije smio ni pogledat a kamoli prebacit stanicu dok ne završi "A sada sport i glazba". Popili kavu, malo porazgovarali i jedva pogodila u rođeno Brezje jer je magla bila gušća jedno šest puta od one jutrošnje gustoće.

Sad sam popila čaj od kamilice i bavim se mišlju da idem čistit tuškabinu. Al uz prigodne zvuke, znači u obzir dolazi samo disko muzika osamdesetih il kad krene žešće ribanje Azra.
Zvončići mi već izviruju iz ovog mog slomljenog nosa. Šta će tek bit kroz još petnajst dana, majko mila...


07

subota

prosinac

2019

Starom morskom vuku

Što nam preostaje u vremenski tako kratkom i tako prolaznom životu nego pokušati ostaviti svoj trag u beskraju, nešto što će dodirivati tako puno drugih ljudi bez obzira poznajemo li ih ili ne? Dodirnuti samo jednu dušu svojom pjesmom, svojom pisanom riječju i svime što činimo je vrlo moćno. Kada dodirnete tisuće i tisuće ljudi, onda to dovoljno govori o onome što činite.

Oliver je bio tako poseban i tako moćan u svom izričaju da će ga teško netko dostići. Njegov glas je bio sveprisutan, u trenucima najveće radosti i najvećeg bola. Imao je tu nevjerojatnu sposobnost milovanja duše glazbom; rijetki to mogu. Vrlo je teško i odabrati tek jednu skladbu, jer je svaka na svoj način bila vanserijska. Meni su "Stine"" vrlo posebne, koliko god bola nosili stihovi. Upakirane uz ovakve prekrasne slike mora, koje je Oliver toliko volio, zapljuskuju još snažnije.

U plavetnilu smiraja dana, tamo gdje se spajaju pučina i nebo, zauvijek će biti utkan njegov glas. Čuvaće galebe, brodove koji traže bonacu i ljudske duše koje traže mirnu luku, poput svjetionika koji i u najgoroj oluji rasvijetli bijes olujnog mora. Sigurna sam da njegova divna, skromna duša rasvjetljuje prostranstvo u koje je zakoračio napustivši ovu ljudsku dimenziju.


06

petak

prosinac

2019

Demonstracija intelekta

Kad navodno imaš dobru genetiku sa stražnje stranje, a ujedno i plastično podešenu prednju stranu uključujuć nos, zube, cicke i štajaznam šta sve ne, onda po cijele dane samo mijenjaš prnje i naslikavaš se od tuškabine preko lifta pa sve do stepenica. Nije lako bit starleta, treba to sve moć savladat, mislim to skidanje i oblačenje i nariktavanje i poriktavanje.

Pa ja sirota to sve tak gledam, taj gluteus veličine Brazila, i sjetim se onog članka o kojem sam već nekad pisala, a prema kojem su žene sa većim gluteusom inteligentnije. Jebote, po tome ova ženica ima kvocijent inteligencije ko Ajnštajn i Tesla i DaVinči zajedno. A ja sam glupa ko točak. Jer ak bolje pogledate moje fotke, nećete vidjet al baš ništa sa stražnje strane. Pa ja bi morala obuć desetero onih gaća sa umjetnom guzicom da dobijem ovaj efekt veličine Brazila il luftmadraca, zavisi jel mi do putovanja il do plutanja po plićaku.
Moj kvocijent inteligencije je prema tom članku ravan onome puža golaća, ak ne i niži. Ja ne znam na čemu uopće sjedim, lako za estetiku ( ak se ovo može nazvat estetikom ). Mislim ne znam - znam, sjedim na kostima jer nemam ovakve pripadajuće zračne jastuke koji mogu zaustavit nalet kamiona sa prikolicom bez da se zatresu.
I sad da se pitam šta je jela da je to tak naraslo, i jel vježbala, i jel to unutra samo ubačeni silikon - šta mi sve to vrijedi kad sam ravna ko daska s te tamo strane. Kak god se okrenem, ne vidim ništa. I šta je najgore, mene uopće ne smara ta pozamašna veličina; mene brine inteligencija, moja naravno. Pa kad me ljudi vide ovakvu zakinutu sa stražnje strane sigurno misle da ne znam ni tablicu množenja a kamoli šta drugo. Kak povjerovat da ja ovakva štrkljava imam u glavi išta, kad je istraživanjem dokazano da zbog veličine mog gluteusa mislim da se Kuala Lumpur šefljom grabi u tanjur.

Ak mislim da ljudi prepoznaju moju pamet, ja pod hitno moram kupit i počet nosit desetero gaća sa umecima. Sigurna sam da će to uvelike pridonijet mojoj intelektualnoj prezentaciji.
Možda progovorim i kineski i steknem znanje potrebno za izvođenje najsloženijih neurokirurških zahvata, a sve samo nošenjem jebenih gaća sa umecima, kad već ja nemam šta stavit u njih. Nadam se da djeluje i kad se koriste umjetni materijali, inače ništa od moje demonstracije intelekta.

( fotka by Instagram i 24 sata, blago meni )

05

četvrtak

prosinac

2019

Kampus

Moj manji najdraži frajer užasava se Krampusa. Vidio ga na slici i sav je u panici, prepričo mi je sve dok je jeo kinder pingui.

- Jako sam se pestašio.
- Čega? - pitam ja.
- Kampusa, on ima jogove i ovak je - pa spušta čokoladu na stol i radi male rogove na glavi i plazi jezik, sav zakeljen čokoladom.
- Ma ne može tebi Krampus ništa, sunce moje. Samo da ja čujem da ga više neko spomene ( pa krvnički gledam njegovog oca, tvorca ideje da manji najdraži frajer uopće vidi sliku tog grozomornog rogatog stvorenja ). Jesi bio dobar?
- Jecam, i u vutiću i u stanu.
- E pa onda se ništa ne boj. Ja ću njega potjerati.
- On nosi sibe.
- Ma ništa on neće nosit kad ga ja dohvatim, ne boj se.
Penje mi se na krilo, jede dalje i opet ponavlja priču o Kampusu koji ga je pestašio.

Ne zna moj manji najdraži frajer šta se mene isprestravljivalo Krampusom dok sam bila mala. Do te mjere da sam se bojala navečer otvorit vrata da rogato smeće ne ubaulja unutra i ne odnese me pod rukom u nepoznatom smjeru.
Pa ujutro, na svetog Nikolu, u mojoj uglancanoj čizmi osvane nešta slatkiša i koja narandža, i ne čak ni zlatna šiba neg ogranak od šljive il tak neka grančurina. Ispaćena roditeljica konstatira da najzločestijima ( a to je bila moja kategorija ) Krampus ostavi te crne šibe zato šta su tak zločesti da i šiba mora izgledat najgore moguće. Onda tata, moj superheroj, izvuče ogranak iz čizme i mrtav ladan ga strga na komadiće i zgura u šparet, uz konstataciju da bi se Krampus mogo malo i prisabrat i ne ostavljat takve gluparije u dječjim čizmama.
- Pa šta meni to govoriš, nisam ja Krampus - njen je argument. - Da malo više sluša, sigurno bi bila zlatna šiba i možda još malo više slatkiša.
Tata vadi iz džepa od kaputa papirnatu vrećicu punu grožđica uvaljanih u čokoladu ( to sam ne jela nego proždirala, i to u nenormalnim količinama ) i tvrdi da je to ispalo svetom Nikoli kod ulaznih vrata od dvorišta. Ja presretna jedem grožđice i pitam:
- Pa kak sveti Nikola zna da ja ovo najviše volim jest?
- Isto ko šta Krampus zna da ogranci u čizmama mogu loše završit. Jel tako, mama?
Ona ga u nevjerici gleda, pa odmahuje rukom i odlazi za poslom.

Dok si dijete neki te plaše rogatim klonovima, a neki bi bilo kakvom klonu koji bi ti poželio naudit bili u stanju polomit noge. Ja sam u ovoj drugoj grupi. Osmijeh i radost mojih najdražih frajera ne smije ni pomislit ugrozit neki tamo Kampus, jer bi mogo ostat bez rogova, zuba i isplaženog jezika. Ne zna Kampus s kim ima posla.



( photo by 24 sata )

04

srijeda

prosinac

2019

Čađava posla

Vi sigurno čistite dimnjake u nekom normalnom vremenu. Kad se ne loži, po vrućini, kad se dimnjačar ne mora sav ispeć dok loštra po dimnjaku.

Ja naravno ne čistim tad dimnjake. Jel nije ljepše dimnjak čistit usred adventa, recimo na današnju Barbaru? Dođem doma s posla, kamin još onak i ugrijan i krenem naložit vatru. Kadli kamin usred mog loženja otkazuje poslušnost. To je dima ko kad se zapali šezdesetosam bengalki. Otvaraj prozore i vrata, čačkaj, šta god da napravim on i dalje nemilosrdno dimi. Tu ću ja skinut vratašca na dimnjaku i ko sama krenut malo pročeprkat, a unutra čađi da bi se mogla kuća sazidat. Dimi kamin veselo, ja za telefon i zovi dimnjačara, šta drugo. Jednom rukom držim telefon, a drugom smičem dasku za peglanje punu veša šta sam mislila krenut peglat al eto nisam stigla jer rastjerujem dim iz kuće. Pa da ne smrdi još i veš po dimu, kad već ja mirišim ko šunka.
- Dobar dan, Rossovka je.
- Dobar dan, poznam glas.
- Slušaj, imam situaciju. Ti znaš da ja nisam normalna i da nikad ne čistim dimnjak kad treba. jelda? E pa sad treba čistit, i to hitno. Evo dima ko na Dinamovom stadionu.
- Imate sreće, taman sam završio. Eto me za par minuta.
Ja brže otključam vrata, priredim kante, vreće za smeće, metlu i to šta već ja imam od pomoćne aparature. Stiže on sa dijagnostičkim pomagalima, iščisti dvjesto kila čađi iz dimnjaka i kaže - moram čistit i kapu. Ja sva sretna šta nisam ni takla dnevni boravak, znači baš me briga šta će sad bit šouprogram u vidu još tristo kila prašine iza skidanja kape i komada gline kojekuda. U kući fino friško, jer moram luftat da izađe jebeni dim. Naš dimnjačar u roku par minuta očisti i kapu, donosi i neku veliku šeflju kojom rošta još tamo negdje iza da pročisti do kraja, a ja izvlačim čađ u dvjema plastičnim posudama, jednoj manjoj najlonkesi i jednoj dopola punoj crnoj vreći od smeća. Imam osjećaj da mi je nos pun čađi ( a možda i je, pa i ja sam kopala po dimnjaku prije njega ).
- Hoću onaj drugi kamin isto riješit?
- Nećeš ne. To ćemo onaj drugi vikend, bitno da je ovaj veliki osposobljen.

Odlazi on, ja brže zatvaram vrata i trpam u kamine. Jurišno brišem bolesnika zvanog očišćeni kamin i usisavam, jer moram stić na zbor. I ko i svaki put polažem svečanu zakletvu da ću od iduće godine čistit dimnjake na plus četrdeset, kad i sav normalan svijet. Sva sreća da nije počelo dimit na Badnjak, pa ja bi neprimjetno izvršila harakiri uz šljaštenje lampica sa bora.

03

utorak

prosinac

2019

Pa ko prepozna - prepozna

Kolko god bila spremna na preobrazbu koja se dešava korištenjem mejkapa, uvijek se štrecnem kad vidim kak neko izgleda sa i bez šminke.

Par vrlo spretnih ruku, manja putna torba kozmetike i za jedno pola sata do sat eto novog lica. I to kakvog. Rođena je ispaćena roditeljica ne bi prepoznala, a kamoli neko ko je vidi onak u prolazu. Ima tu vražjeg posla, ima slojeva ko u priči - podloga, predpuder, puder, korektor, nadpuder, obernadpuder, turbomaskare i olovke i štajaznam šta sve ne, al rezultat je zapanjujuć. Od ženice sa podočnjacima, blijede ko krpa, iza naleta inspirativnog šminkera eto žene za kojom bi se okreno i Bred Pit.
E sad...šta napravit kad dođe vrijeme za skidanje mejkapa, to je pitanje za milion novaca. Prvo pitanje glasi - čime poskidat sve te slojeve s lica? Pa to svaki dan treba jedna flašica onog sredstva za skidanje mejkapa, i dok skidaš moliš Svevišnjeg da ne dođe do kemijske reakcije jer ćeš za ubuduće izgledat ko Džoker iz Betmena. Drugo pitanje glasi - kak se pokazat nekome ko te nije vidio bez višeslojnog mejkapa? Jebote, ak je sklon naletima tjeskobe još će mislit da je neko provalio u stan i dok objasniš ko si i šta trebaš ubije te ko zeca. Treće pitanje - ak baš nećeš da te se vidi bez mejkapa, kak disat ispod najlonkese koju imaš na glavi, i šta reć zašto je imaš, eto da ti se noćna maska bolje upije u kožu? ( Dobro, ne zna on da si zapravo skinula masku na jedvite jade i začepila odvod na lavabou svim tim kemijskim drljobama, a i bolje da ne zna. ) Najsigurnije bi bilo imat papirnati škrnicl pa samo izrezat rupe za oči, da ne prevrneš stolić il nahtkasl dok bauljaš ko Zoro. Još je jednostavnije izrijekom zabranit paljenje svjetla, uz jedino moguće logično objašnjenje - da nikako ne podnosiš štedne žarulje jer su strašno nezdrave; ak ima obične žarulje e onda objašnjenje glasi da ti smeta jaka svjetlost jer da imaš oštećeno vidno polje. ( Dobro, ne zna on da bi njemu oštetilo vidno polje da ugleda pred sobom lice koje u životu nije vidio, a pogotovo šta je pol sata prije toga gledo to lice ko udav antilopu; iza umivanja bi možda mogo zatrebat i psihološku pomoć ).

Pa sukladno svim ovim dilemama, zapravo je najpametnije bit ono šta jesi. Poriktat fasadu onak...u manjoj mjeri, al ne baš do faze neprepoznatljivosti. Koga uopće može zanimat lice koje svakodnevno proživljava preobrazbu goru od one Gregora Samse, koji je osvano u rođenom krevetu ko jebeni kukac?
Pa ja samu sebe ne bi zanimala, a kamoli druge ljude. Proć kraj ogledala pa se zblanut svaki put jer ne znaš ko te odande gleda - ne bi, hvala ko da jesam.

( photo by infoblok )

02

ponedjeljak

prosinac

2019

Kao Petrarca, recimo

Mislim da je najteže živjeti sa spoznajom neprepoznate ljubavi.

Godinama prolazite pored nekog nemajući pojma kakav uragan bjesni u toj duši. Gledate u nekom drugom pravcu, očaravaju vas neke sasvim druge oči i ni ne slutite kolika se količina ljubavi slijeva na vas. Ne prepoznajete je, ne osjećate njenu silinu jer taj netko ničim ne odaje koliko je očaran i zaslijepljen i bespomoćan. Nosi je u sebi poput najvećeg blagoslova i najveće kazne istovremeno, jer osjeća nešto tako moćno i tako čisto a nema hrabrosti razgrnuti svoj kaput i otkriti vam kakva je ljepota skrivena ispod podstave, koliko silno želi da sami to prepoznate i da se desi čudo koje ne dolazi.
I onda hoda kroz život noseći je zauvijek zapretenu u najdubljim kutovima svoga srca, jer tamo nitko nema pristupa i nitko je ne može obezvrijediti ni umanjiti. Živi tek da bi je povremeno usporedio s nekim drugim osjećajima i uvijek ga iznova zaledi spoznaja da ništa nije ni blizu onom što godinama čuva poput najfinije, krhke porculanske šalice koja nikad nije ni bila postavljena na blagdanski stol, a toliko su blještave i prekrasne njene boje i ukrasi. Ona ostaje ispod kaputa, čista i nedodirnuta poput snijega koji zamete čitavu ulicu dok se prosipa cijelu noć nad gradom.

A onda vam se iznenada otvore oči, kao kad širom otvorite žaluzine u svitanje plavetnog ljetnog jutra, i ostanete zatečeni, zgromljeni spoznajom da niste bili u stanju prepoznati nešto tako snažno i očigledno. Pitate se kako je moguće da niste ispod tog kaputa ugledali ono što je tako brižno skrivao. Pitate se koliko se godišnjih doba rodilo i izdahnulo dok ste nesvjesno prolazili pored nečega što vas je moglo obavijati beskrajnom nježnošću i ljepotom i braniti vas od svakog zla. Odgovora nema, i to je ono najteže. Što god da pomislite ili kažete sami sebi neće vratiti vrijeme unatrag. Život će nastaviti teći svojim uobičajenim tokovima.
Ostaće gorka spoznaja da niste prepoznali nešto tako očigledno. A samo je trebalo pogledati u nečije oči i zaviriti ispod nečijeg kaputa.
Ljubav je nemoguće sakriti, ali je treba znati prepoznati.


01

nedjelja

prosinac

2019

Počelo je, počelo

Prohujala godina dana otkako je moja pričica kodnog naziva "Radujte se narodi" poharala tuđe fejsbuk profile; kad više nije bilo mjesta za preljepljivanje onda ju je preselilo na Messenger i Whatsapp pa su i neki moji prijatelji dobili spomenutu priču u poruci. E pa samo da znate vi koji ste je tako radosno keljili kojekuda - možete je pronać u mojoj knjižici, u poglavlju posvećenom blagdanskoj strci.

Ja sam inače pomalo krenula zbavljat sveopće glancanje, čisto da ne ostane sve za zadnji tren. Pa kad sam odmakla vešmašinu - ajme čudesa. Nije baš bilo artefakata tipa Tahijevih kućnih šlapa, al sam recimo našla jednu od onih nagloturbobust maskara, za koje tvrde da će od vaših trepavica napravit čudo neviđeno. Meni nije mogla napravit ništa jer je bubnula iz košare i pala iza vešmašine dok je ista centrifugirala; mogla sam je tražit do sudnjeg dana. Dalje, našla sam staru pincetu koju sam tražila i nisam je mogla nać, pa sam popizdila i kupila novu; jako sam se razveselila jer sam u međuvremenu zagubila novu pincetu i sad se ne moram više sekirat kud sam s novom jer sam našla staru. Ispostavilo se da su pod vešmašinom i flasteri za kojima sam prevrnula cijelu kuću naopako kad sam se posjekla, jedino nisam gledala pod vešmašinu; ono, nisam je mogla micat jer sam tak krvno stradala da sam mislila da ću iskrvarit. Pojavile su se i škare s kojima jedino znam rezat nokte, i turpija za pete koju sam platila ko svetog Petra kajganu. Jebote, pa to bi trebalo iza svake centrifuge micat vešmašinu da vidiš šta je popadalo dok je drndala.
Pa sam povadila one prazne flašice od gela za tuširanje i šampona iz tuškabine, čija je jedina svrha da popadaju kad otvoriš tuš. Sad je ovaj gel i šampon šta se koriste pri kraju pa će oni imat funkciju padanja po tuškabini, nezgodno je da padne recimo pet šest flašica, sapleteš se i sjebeš glavom vrata od tuš kabine u roku odmah. Očistila usput i odvod od dlaka, bilo ih je za napravit pol metra ekstenzija ( a očistila odvod pred mjesec dana ). Da je po količini dlaka i da ne znam ko se tušira, mislila bi da je dovelo barem četri medvjeda da obave osobnu higijenu dok sam bila na poslu.
Pa sam oprala vanjsku stranu tuškabine i vece školjke i toaletnog ormarića, i pobacala one prazne flaše od omekšivača i sredstava za čišćenje koje ko da navečer neko nabuba u kupaonu kad se pogase svjetla. Nastavak sljedi, nije mi se više dalo. Možda još da istresem čuvenu košaricu od morskih trava koja sadrži čuda neviđena - kojekakva eterična ulja, sasušene maskare, poklopce od krema kojima se al ništa ne može poklopit, britvice za bacit i britvice za koristit. Da je samo malo veća, možda bi unutra stao i blatobran od fapa.

A tek kad se sjetim pločica; popni se na stolac pa riljaj, pa siđi sa stolca i isperi krpu, pa se popni na stolac i isperi, pa siđi sa stolca i uzmi krpu za na suho, pa se popni na stolac i osuši preciznim pokretima. Koga sam ono spomenula, Tahija? Blaženo bilo njegovo vrijeme, nit je bilo pločica nit Domestosa nit Mister Muskola, zadnje kupanje prije neg šta skroz otpadne lišće i to u potoku, a školjku nije trebalo glancat jer se stvari rješavalo prek dana u grmlju a po noći u noćnu posudu i kulturno izlilo prek prozora kad svane.
Dobro, možda su malo zaudarali, al nije bilo ribačine keramike i sanitarija ko da dolazi švedski kralj u vizitu. A bili su bome i ekološki svjesni; čime ćeš zagadit tlo i vodu kad još nije ni izmislilo sva ta pusta sredstva za pranje, pa onda usput nisu morali skupljat ni flašice od koječega ko šta mi moramo.
I onda kaže - mračni srednji vijek. Malo morgen.

29

petak

studeni

2019

O prokrvljenosti i cekeru

Da ne ispadne da bljezgaram samo o ženskim problemima i situacijama, išla sam tražit neki recept na stranici kod Crochefa, kadli ispod recepta koči se članak pod nazivom „Top deset namirnica za povećanje penisa“.

Išla ja otvorit, da znam šta može pomoć ako slučajno nekom treba pa da znam preporučit, a ima tu i video sa nabrojenim namirnicama. Evo dragi muškarci šta je tu sve nadrobilo, pa se izvolte pridržavat ukoliko ste mišljenja da trebate poradit na, kak bi se to moglo nazvat, kritičnoj masi il hidraulici. Nisam muško pa mi je teško pronać prave riječi, šta da drugo kažem.
Kaže na samom početku – smokve; navodno su pune nekakvih aminokiselina koje povećavaju seksualnu energiju i libido. Još ja mislim šta se koju vražju mater onaj filmić iz kamenog doba zvao „Grčke smokvice“, sjećam se da su dečki iz razreda išli to gledat u kino cijeli vikend, dvaput dnevno. Eto zašto su spominjali smokve; znači našibaš se smokvi i libido bude takav da od prodavačice na kiosku vidiš Barbiku 90-60-90 i spreman si riskirat goli život da bi joj objasnio zašto držiš ceker s prednje strane jakne ( ono, kud ćeš takav našiban smokvama hodat sa ispupčenjem u hlačama, još da misle da si manijak jebote ).
Dalje – kokošja jaja, za koja svi znamo da su puna bjelančevina al ne znamo da podižu razinu hormona. Divno; samo udrite po jajima i podiće vam se hormoni gore nego tlak kad gledate utakmicu. Ak ste si onak bezvoljni…ma odma u dućan po friška jaja i deknite pet – šest komada, da vidiš kad hormoni krenu ( dobro, možda malo i podrigivanje il vjetrovi, al nemre sve bit idealno, jel tako ).
Lubenica navodno opušta krvne žile pa krv lakše odlazi tamo kud treba. Je da ćete visit na veceu nonstop kad maznete pola lubenice, al žile će vam se opustit do te mjere da ćete opet hodat sa cekerom ispred sebe kud god išli.
Bosiljak isto poboljšava cirkulaciju i samim time dotok krvi u područje koje želite bolje prokrvit. Trpajte ga u sve šta jedete i bićete prokrvljeni ne samo u donjem katu neg naskroz.
Bademi su navodno prepuni masnih kiselina koje pak podižu razinu muških hormona. Sad sam malo i zabrinuta; jel to znači da će nama ženama narast brkovi i da ćemo predlakavit ako jedemo bademe? Ajmo onda mi žene za svaki slučaj obustavit konzumaciju, a muški dio populacije – hešteg samotrpaj.
Banane veli isto podižu libido i povećavaju erektilnu funkciju. E pa šta sam ih jela – jela sam ih; piću ja kalij u tabletama, oću još ja morat nosit ceker ispred sebe il na glavi usljed libidoznih situacija, radi jebenih banana?
Češnjak isto tak zbog sastojka alicina poboljšava cirkulaciju i čini nered u donjem katu. Pa sad sam u još većem šoku; ja češnjaka pojedem na godišnjoj bazi za pola moje županije, a cirkulacije ne da nemam nego je za mene pojam cirkulacije potpuno nepoznat. Ja usred ljeta spavam u flafi čarapama jer su mi noge hladne ko led. Al dobro…ja sam žensko, možda na muškarce češnjak udara skroz drugačije.
Kamenice isto tak dižu razinu testosterona i povećavaju libido. Eto vam odgovora zašto ljudi sa morskih obala slove za najveće zavodnike - jedu uneznano te školjketine i žene padaju ko na poledici. Šta ćete napravit po tom pitanju vi kontinentalci koji ne znate živjet bez kobasica i špeka - e to ne piše.
Dalje navodi tunjevinu, punu nekog vražjeg enzima koji djeluje na prokrvljenost, i lososa koji vrvi omega tri masnim kiselinama, a one pak osnažuju tkivo tog tamo donjokatnog organa.

Sad znate šta trebate jest. I nemojte nizamajkubožju sve zbiksat zajedno, jer vam sjedenje na vece školjki ne gine. Ajde zamislite utrpat u sebe istovremeno lubenicu, smokve, jaja i kamenice, pa ima da vas nema. Znači dozirat sastojke, ovisno o situaciji i žejjama, i pretvorićete se u Kazanovu par ekselans.

( fotka je dio članka, ne piše tko je autor )


28

četvrtak

studeni

2019

Faraonska posla

Ja jako volim faraone, to sam već naglasila u nekoliko svojih ekspozea. One samoprozvane veličine koje su ubijeđene da se Zemljina rotacija odvija jedino i samo zbog njih, i da bi Zemlja ispala sa Mlječne staze u bespuće svemira da nema njihovog postojanja.

Zašto ih volim? Saću ja to brzinski pojasnit. Ko prvo, pa ko ne bi volio ta divna stvorenja koja jedno misle, drugo pričaju, a treće rade? To nikad nemreš znat kud ih je prebacilo i šta će im bit iduća fiks ideja ( šta je i logično, ipak su oni u rangu božanskih bića i ja ko obična smrtnica imam mozak koji nije dostojan da pohvata svo to dubokoumlje koje izvire iz njih mišlju, riječju, djelom i ponajviše propustom ). Dakle kad nešta pitaš, odgovor koji dobiješ je uvijek obavijen mističnom izmaglicom i dramaturškim koloraturama koje nemre smislit niko normalan. To je opravdanja, izvlačenja, muljanja i takvih verbalnih dijareja da ostaneš u čudu ko začuđeni svatovi. Ono, tipa: „ evo znam da će zvučat ko da se izvlačim, al sve mi je tak komplicirano i zapetljano da ne znam kak uopće funkcioniram, tolko se toga dešava da trenutno vozim na četrdesetosam kolosijeka i sve se čudim kak mi to uspijeva, pa nemoj uzet za zlo; ko ti je kriv šta je tvoj život bezvezan i dosadan i ništa tog kalibra ti se ne dešava pa da budeš zauzeta ko ja“.

Ko drugo, morate se osjećat počašćeni samim time šta je faraon našo vremena da svrne svoj božanski pogled na nekog ko nije u njegovom rangu. Već to je dovoljno da malo prodrete kroz mističnu izmaglicu i počnete kljuvit da vas faraon zapravo jebe u zdrav mozak. Ono šta faraon ne zna je sljedeće – mi nefaraoni nismo retardirane nakupine bjelančevina. To šta šutimo i puštamo da se povremeno obrati sa orkanskih visova samo znači da puštamo da izađe na čistac dokle će bezobrazluk ić. A onda u velikom finalu faraon završi dosta loše; dobro, nema krvnog delikta al verbalni ( i to gadan ) ne gine.

Nedavno sam doživjela da me nazove persona u rangu faraona, koja se u nekoliko navrata pravila da me uopće ne poznaje pa mi se čak obratila sa „Vi“ ( jer ko sam ja da bi se mene neko uopće sjećo, ja sam bezlična ko čovječja ribica i tupa ko kramp, a baj d vej poznajemo se od seljačke bune naovamo ). A onda je svizac zamoto čokoladicu i iznenada se sjećanje razbistrilo i ja sam izronila iz mistične izmaglice zaborava i postala naglo prepoznata. Preobratila se iz čovječje ribice u ženu, a da prstom nisam pomakla.

Pa sam samo htjela reć sljedeće – moja šutnja zna bit i jest vrlo simptomatična. Dakle šutim iz jednog jedinog razloga; samo da vidim dokle bezobrazluk ide i koliko je faraon u svojoj veličini u stanju obezvređivat moju logiku. A onda kad mi padne klapna faraon završi ne u piramidi, nego u vražjoj materi, i jedino čega se sjeća je ringišpil u Pušćoj Bistri s kojeg se strmopizdio. Pouka ekspozea jest – dragi faraoni, mojtene čatpri postiglu. Čitam vas ko Alana Forda. A i mogli bi ostat bez nosa, ko Sfinga.

27

srijeda

studeni

2019

Obuvstvena nepismenost

Nešta mi palo na pamet bacit oko na visoko modno osviještene krugove. Ono, čisto da budem u toku; da ne hodam ko seljača i da probam nać nešta barem slično u Borovu il Alpini il tak nekom dućanu.

Obzirom da je Carrie Bradshaw više od ičega volila nosit Blahnika, poklikaću ja nabrzaka da vidim šta ima na lageru kod fensišmensi šustera. Znači prestrašno. Ostala sam zblanuta viđenim, jer ja još uvijek nisam modno osviještena i mislim da su moje marte na rože vrhunaravno ostvarenje. Ne znam samo gdje bi i na šta bi mogla obut recimo čizmetine koje završavaju na kukovima? Kak se na to obuče recimo kaput, pa to moraš svezat prvo oko pasa da ne lamazdra pod kaputom. Boje su fantazmagorične, od nagloroza prek zelenih do imitacije narandžastog. Cijena prava sitnica, obzirom na dužinu čizama, alzo koštaju hiljaduosamstotridesetšest dolara. I sad recimo da poludim pa ih kupim, šta onda radim? Ne skidam etiketu da se vidi cijena il ih okrećem naopako da se vidi neki znak da je riječ o Blahniku? Pa kad u njima ubašem u raskopine usljed izvođenja radova, ostane cijel i čist samo onaj dio od koljena do kukova, znači baš bi ih morala vezat oko sebe. Il kretat od kuće u starim čizmama, a ove nosit u koferu pa se preobuvat kad dođem do civilizacije. I gdje uopće držat to kino, pa to je kutiješina veličine viseće kuhinje jebote. Kak to spremit da se ne sfafuljaju tijekom ljetnih mjeseci?
E onda sam usput bacila oko i na cipele, natikače i balerinke, a bilo bi bolje da nisam. Jer balerinke turbodivljezelene boje koštaju hiljadu eura. A znate kak izgledaju? Ne izgledaju. Ljepše možeš nać u Borovu, al na njima ne piše Blahnik. O nošenju istih po iskopinama neću ni pričat; nosiš ih pod rukom i moliš cijeli katolički kalendar da ti ne ispadnu jer ode hiljadu eura ko da ih bilo nije, možeš ih jedino bacit ak su od antilopa.

Tak da ako ikad postanem planetarno popularna radiću na tome da gospodina Blahnika spojim sa ljudima u Hrvatskoj koji rade isto šta i on, čisto da vidi kak se može napravit komad normalne obuće, a ne skalamerija s kojom bi se ja trebala baktat e da bi se vidjelo da sam puna ko brod.
A možda sam tek modno zanesviještena; nije to za svakoga, nosit čizmetine od Blahnika. To je rezervirano za one žene koje ne ustaju iz kreveta bez ponude od nekoliko desetaka hiljada novaca za neku modnu reviju il koncert. Ovakve ko ja su naprosto obuvstveno nepismene.



( photo by net-a-porter. com)

26

utorak

studeni

2019

Noge od milion novaca

Kad bi morala odabrat numero uno noge svih vremena, bez razmišljanja bi rekla - noge Tine Turner.

Znači žena ima noge od par miliona novaca. Šta god da obuče, njene noge su toliko dobre da oćeš - nećeš piljiš samo u njih. Mogla bi se obuć i u jutenu vreću, opet bi izgledale fenomenalno. Doista, ona godinama popravlja dojam vrtoglavo visokim potpeticama u kojima pleše bolje od pedeset posto žena u ravnim cipelama. Zna šta ima i zna to istaknut i tu je priči kraj. Kraj njenih nogu padaju u sjenu sve ostale, pa da su ne znam čije.
Ja sam godinama silno patila za debelim nogama. Ono, nogarima na kojima možeš normalno hodat a da se ljudi okolo ne boje oćeš se razglavit ko Barbika jer su ti noge ajmo reć fajn dugačke i tanke. Kad sam konačno prestala rast, ispostavilo se da su moje noge žirafasto dugačke. Pa kad su moje cure u školi znale obuć haljine il suknje, meni dođe slabo jer vidim da su moje noge u odnosu na njihove ko trklje za mahune. Godinama nisam nosila ništa osim traperica, očajna jer moji kukovi završavaju negdje u visini poprsja onih nižih cura.
E pa vremena su se otad znatno promijenila. Na cijenu su došle dugačke noge. Došla ja na svoje, možda malo prekasno za pokazivanje nogu po manekeskim pistama al brate mili bar sam počela nosit haljine. Ono, kad već imam dužinu pa da je i pokažem. Ne prečesto, al tu i tamo, čisto da zaboravim da su u međuvremenu po nogama počele pucat kapilare pa sam svjesna da ću ih još malo morat opet počet sakrivat. Još u hulahopkama i bože pomozi, al ljetno izdanje s golim nogama punim kapilara mi se al nikako ne sviđa.
Zato sad, dok još ide, s vremena na vrijeme nategnem haljinu il suknju, čisto da se podsjetim kak sam još prije desetak godina mogla vrljat u petama od deset centimetara i u haljini kolko je trebalo. Sad me stopala zabole čim vidim štikle. Da me nije sram, išla bi svud u borosanama jer su preudobne.

I da zaključimo nožni ekspoze - treba al zaista iskoristit ono što ti je dano. Po mogućnosti damski i elegantno, onak kako to radi Tina. Kolike samoprovikane multipraktik talente, i to puno mlađe, ona svojim nogama može pospremit u džep, to je čudo jedno.
( Baj d vej, žena danas puni osamdeset; sigurna sam da će hodat u štiklama, a ne u borosanama. )

25

ponedjeljak

studeni

2019

Zaustavi se, vjetre

E pa kad me ovaj vikend nije dotuko, ništa me dotuć neće. Pa ja sam zapravo neuništiva, mene nemre dotuć ni glogov kolac a da bi me dotuklo trodnevlje zvano duga mračna noć.

Otisnula sam se sa kućnog praga u petak, u dva popodne, nakrcana kiselim zeljem i repićima, masna do lakata i natovarena prnjama, ledenim čajem, intonativnim pripravcima, kobasicama i sirom. Stigla s voljom i na vrijeme na Knežiju, susrela divne poznate i nepoznate ljude, uživala u sjajnih sat vremena metafizičkog opuštanja i otišla ubit oko kod poznanice do tri ujutro, kad je bio sazvan pokret za Beč. Jedva dočekala šengensku granicu da mogu izać napušit se ko krepatil i onda popit šlaftablete, da odspavam barem od pet do osam ujutro. E onda se stiglo u Beč, pa nas istovarilo u srcu velegrada, na milost i nemilost sjevercu koji me baco od zida do zida; sve me bilo strah da se ne strmoglavim pod konjska kopita il pod kakvu bembaru, da ne završim na najbližoj kirurgiji umjesto na koncertu.Pa onda znate kak to ide na jurišnom razgledavanju - taman se nariktam pred Diorovim izlogom za slikanje, brže leti za grupom da se ne izgubim. Pa tak pred Šanelovim izlogom, pa se više ni ne slikam jer sam im jedva ušla u trag iza Šanela.
Spustili se u kripte kapucinske crkve, da izbliza vidimo relikvije relikvijorum habsburške dinastije. Pa kad sam vidjela u čemu počiva Marija Terezija...e to ja zovem počivalište. Znači nema čega nema - kraljevska kruna, topovi i topovske kugle, anđeli, čuda neviđena. Kvadrature jednosobnog stana, divno nešta za vidjet. Ja bi recimo to rado imala za sebe, jednog dana kad dođe vrijeme za korištenje takve nastambe. Komotno, luksuzno i onak...baš kraljevski.
Pa se smjestili u hotel, pa onda još malo glavinjali do lijepog plavog Dunava, gdje me labud sa fotke skoro ućipio za nos, valjda bio ljut šta mu nisam ponesla nešta za jest. Onda lagano koncert pa večera i konačno krevet. Zaspala sam skoro još ispod tuša, jedva pogodila u krevet od umora.
Ujutro juriš sa kavom pred hotel pušit, a vani vjetar jedva dočeko da ima čime mlatit; prolila pola kave po klupi dok sam palila prvu cigaretu, s drugom je već išlo puno lakše. Lagani doručak ( jaja, kobasice, kroasani, med i maslac za grlo, šalica čaja ) i još jedan nastup. Opet malo jela, pa razgledavanje Šenbruna pod naletima vjetra koji bi prevrno nosač aviona. Ja se još uvijek čudim kak me nije odnijelo na krov, da me vatrogasci uz zvuke sirena skidaju sa šenbrunskog crijepa. Zaleđena ušla u bus, pa jela, pa pila mineralnu, pa jela, pa se malo krebečila, pa pila mineralnu i pokušavala zaspat al nsam uspjela, pa sam se još malo krebečila. Stigla kući sinoć točno u ponoć, sve me bilo strah da ne dođe do neželjene preobrazbe ( lako ak me baci na Pepeljugu, al ako me baci na Drakulu...eto krvnih delikata širokog spektra ).

Jutros alarm zvoni, a meni sve dolazi da progutam mobilni uređaj il ga bacim kroz prozor. Pa na arbajt, pa ravno u Komarevo pjevat misu. I više uopće ne znam jesam pošla il sam došla. Kad ja sad popijem šlaftablete i konačno legnem u normalno vrijeme...koja Marija Terezija, koji bakrači.
Raširim se ko lepeza i spavam ko Trnoružica, bez vretena i baktanja s ručnim radom. Divno je putovat, al doma je ipak najljepše.

( i da - znam da je počivalište Marije Terezije i labud naopako, okretala sam devet puta i opet izlaze naopako...radite šta znate da ih vidite kak treba )









21

četvrtak

studeni

2019

Ko će to sve preživit...

Šta reći, koju poruku poslati? Jer mene čeka duga mračna noć u trajanju od sedamdesetidva sata. Prvo u vidu neizostavnog prisustva na Knežiji, u svrhu populariziranja moje pisane riječi, a onda kroz par sati put u Beč gdje treba otpjevat dva prilično teška koncerta.

Pa sukladno problematici, slažem torbu i odjevne kombinacije. Najviše me zlopati Knežija; pa nemrem nosit istu haljinu ko u Petrinji, još će ljudi mislit da samo tu opravu imam. Onu tamnozelenu sam pred par mjeseci nosila u HGZ-u, a na Knežiju će doć jaka podrška zbora kojem sam u istoj toj opravi u spomenutom HGZ-u vodila program. Jel se mogu nadat da su prizaboravili naglozelenu boju haljine? Il da obučem onu na točke, koja mi vuče na nekadašnje emajlirane ranjglice za kuhanje juhe il grijanje mlijeka za bijelu kavu? Il da udarim u crnu haljinu, to uvijek može proć? Cipele će bit crvene, to je sigurno, al šta s haljinom napravit mila majko? Zažmiriću pa koju nažmirećke izvučem iz ormara ta će ić na mene. Ajde nek sam i tu dilemu riješila.
Pa sam popeglala i složila opravu od zbora, pripremila pidžamu, hlače, rezervne majice. Još trebam potrpat šlaftablete, toaletnu torbu, šunjalice za po hotelu, punjač za mobitel i ko zna šta sve ne. Već sad sam sigurna da ću nešta zaboravit, nadam se da to neće bit šlaftablete jer ću poludit od nespavanja do nedjelje uvečer.
Pa treba još spakirat nešta malo kobasica i sira, da ne zamrem gladna šta po Zagrebu, šta po Austriji. Jesam spomenula da trebam obrijat noge i isturpijat ih? Nisam? E i to moram, dobro sam se sjetila.
Sutra ujutro kreće šouprogram širokih razmjera. Prvo u cik jutra pijem kavu i kuvam repiće i kiseli kupus, to me uvijek razgali i djeluje na moje oratorske i pjevačke sposobnosti. Onda na šišanje i frizuriranje, nema smisla da osvanem u metropoli ko da mi je vuk na glavi jare raščerečio. Onda jurišno u Lidl po higijensko-jestivo-tekuću logistiku, da šta više teglim sa sobom u Zagreb; šta bi vukla samo torbu s prnjama i cipelama kad mogu teglit i jela ko da idem na safari.
Kad to sve popakiram, onda jedem pa put pod noge. I onda kreće fantazmagorična duga mračna noć, koju mogu preživit tek zahvaljujući činjenici da meni ništa neće tu dugu mračnu noć pokvarit.
Jer ja to zaslužujem. I Knežiju, i pjevanje u Beču. Ales.
O umoru ću mislit kad u nedjelju, u neki komad noći, osvanem u Brezju i legnem u rođeni krevet u jakni, s putnom torbom i svom dodatnom opremom.

20

srijeda

studeni

2019

Odrastanje bez konvencije

Dok sam ja odrastala, konvenciju o pravima djeteta potpisivala je moja ispaćena roditeljica. Ona je ujedno jedina imala pravo veta i izmjena svih izglasanih regulativa. Tata je kao moj pravobranitelj interveniro ako su recimo regule bile prestroge i trudio se iz petnih žila da se brojne odredbe krše kad god je to izvedivo.

Ja sam ko dijete poriluk mrzila iz dna duše. Nije mi bilo goreg nego kad se iskljuvim iz kreveta i osjetim miris poriluka koji kipi na šparetu. Jer kad se sjedne jest onda prvo ide kraće edukativno predavanje da kak je poriluk prezdrav, kak djeci koja ne jedu poriluk raste rep ( to dok sam bila manja i nisam bila svjesna svoje nesvijesti vezane za repni rast ), kak ću završit u bolnici jer mi fali željeza i tak sve te divne konstatacije vezane za blagodati zelene gnjusobe u tanjuru. Pa sam znala da me jedino blejanje može spasit, i onda tata - nakon šta ja blekećem dvije tri minute - ustaje od stola, miče moj tanjur i maže mi recimo kruha i masti il donese čvarke i konstatira - smanji doživljaj s porilukom jer me žgaravica ubija i lijepe mi se komadi tog prefinog kuvanja po brkovima. Pa onda neko vrijeme bude zatišje sa porilukom, dok ponovo ne osvane u tanjuru. Sad ga recimo volim u svim oblicima, al onda mi je bio nešta najstrašnije, isto ko hladetina.
Moji verbalni izgredi uvijek su bili gadno sankcionirani. Naime, uvijek sam nekako uspjela izreć ono šta ne treba baš onda kad ne treba. Pa sam tak jednom zgodom, u nekim svatovima, našla za shodno reć sljedeće, i to u trenutku kad su muzikanti prekinuli svirku - mama, kak je meni mladenka jako ružna. Ona je podigla obrvu, otpustila ruku i iz voleja me tak žvajznula da mi je mašna spala sa pletenice. Pogled tipa - nemoj ni disat, kamoli zaplakat. Tata je popravio kravatu, stavio me sebi u krilo, a njoj došapno - pa jel imaš ti oči jebote, daj je pogledaj, otkad se djeca udaraju jer kažu ono šta vide. Sad si to napravila i nikad više, da te nisam više vidio da to radiš. Pa me iznio van da me utješi i da mi kaže da sam u pravu, i da sutra nas dvoje idemo na krug biciklom i na sladoled, da zaboravim na traumu šljaske.
Mamine uredbe su se morale ispoštovat i amen; tu i tamo smo uspijevali smuljat kad je bila na poslu, al bi uredno fasovala ak mama skuži, s time šta je fasovanje moglo proć jedino ako je tata, to jest pravobranitelj radio.
Kad sam frknula i kad više nije bilo potrebe za postavljanjem silnih regulativa, imala sam u mami i prijateljicu i roditeljicu. Tata je do kraja svog života zadržo pravobraniteljsku funkciju, čak i onda kad je bilo mimo svakog protokola bio je na mojoj strani.

Vremena su se promijenila. Drugačiji su i roditelji i djeca. Šta sam starija, sve sam svjesnija koliko je mamina regulativa mojih dječjih prava bila dobro riješena. Znala sam po položaju obrva šta misli i šta će reć kad otvori usta.
Za nju je Terminator bio mala maca, a opet - bila je tako puna ljubavi. To može samo mama.

19

utorak

studeni

2019

Visokostropne situacije

Kad se arhitekt zaigra, onda stvori ovak idiličan prostor prepun svjetlosti, gdje kad sjedneš imaš valjda osjećaj da sjediš nasred oblaka.

To je staklena stijena površine manjeg sela, divne štinge koje vode u nigdjezemski prostor, prema malenom balkoniću punom tegli ( mislim da je paprat u teglama, izgleda da ću morat mijenjat dioptriju ). Mebl za iskovrnut se nasred prostorije, nariktalo i flašu neke žere na stolić da se malo opusti atmosfera i gitaru, ako bi nekom palo na pamet malo prebirat po žicama dok odmara moždano tkivo. Stol pokraj prozora, dok jedeš da se pospješuje varenje i lučenje želučane kiseline pogledom na vedra nebesa.
E sad...ono šta mene najviše muči je kako držat to silno staklovinje pod kontrolom. Pa to je trideset kvadrata prozora, od poda do stropa. Kak oprat to? Tu je nužan viličar i vozač osposobljen za vozanje istog vamotamo, zbog podizanja peračice pod strop. Peračica mora bit zavezana ko da će skakat bandži džamping, jer nedajbože da se nagne kud ne treba - eto krvnog stradavanja i težih tjelesnih povreda. Gitara automatski otpada iz interijera, da je ne sjebe viličar dok se manevrira usljed pranja prozora. Pranje vanjske strane je nemoguća misija, osim ako nisi Spajdermen. Znači otpada i volšebni pogled sa visine, jer je vanjska strana zasrana od ptica i ulijepljena kišom naskroz.
Dalje, kako dobavit paučinu koja se malo - malo stvori? Imat onu trklju za skok uvis pa na nju vezat krpe i probavat dosegnut paučinu s poda? Dat paucima imena i pustit ih da žive sretno po ćoškovima sve do svoje smrti? Il koristit opet viličar i za paučinu, šta je zapravo najjednostavnije - prije pranja prozora razmandrljaš ljubimce iz ćoškova i razjebeš im nastambe, pa onda prioneš na riljanje staklovinja.
Zalijevat paprat isto bude jako zanimljivo. Tegliš šprickantu uz štinge, pa dok radiš na hidrataciji zelenila skužiš da je napukla tegla i da je dolje opći potop. Il zeru samo pomakneš teglu koja kad bubne napravi determinirani kaos i pod izgleda ko da si usred šume Striborove, fale samo Domaći da skaču oko vatre.

Za ovo pospremit moraš imat vrlo discipliniran mozak i psihofizičke predispozicije pilota turbomlaznog aviona. Jedan krivi pokret i ode trideset kvadrata stakla ko da ih nikad bilo nije. Onda je bolje u startu tražit da se zazida taj podstropni dio, skinut teglurine sa zelenjavom dolje i arhitektu reć da su ti oči jako osjetljive na svjetlost i da nemreš hodat po rođenoj kući sa crnim očalama, i da nek proba svojoj ženi složit takve prozore ako je frajer.
Da vidiš kako bi se izgled interijera brzinski promijenio. Prozori na minimum, zidovi na maksimum.
Šteta samo šta na ovo visokostropno čudo nikako ne pašu markizet firange. Zamislite samo speglat firange šta dužine, šta širine sedam do osam metara; to mora bit vantjelesno iskustvo.



(photo by design-dautore. com)

18

ponedjeljak

studeni

2019

Mjesto nezemaljskog bola

Vukovar sam pohodila prije četiri godine.

Posjet bolnici sam nekako i preživjela. Dio puta kojim prolazi kolona sjećanja sam nekako i preživjela. Strašne ruševine nečijih domova koji još uvijek vrište u nebo svojim spaljenim krovovima sam nekako i preživjela. Na jezovitu bol Ovčare me ništa na ovom svijetu nije moglo pripremiti.
Dočekao nas je čovjek koji tamo radi, primajući sve one koji se dođu pokloniti sjenama onih koji su usnuli u vječnosti nakon strašnih muka. Ispričao nam je ono što smo toliko puta čuli - o dolasku autobusa sa ranjenicima i osobljem vukovarske bolnice i svima onima koji su odabrani da budu zaustavljeni zauvijek u koraku, riječi, osmijehu i snu. O strašnom batinanju koje su prošli prije ulaska u hangar. O još gorem batinanju koje su prošli u hangaru. O noći punog mjeseca koja je donijela vrlo bolnu smrt Siniši Glavaševiću, Jean Michelu Nicollieru, Igoru Kačiću, Ružici Markobašić koja je ubijena u visokoj trudnoći i svim ostalima. O tome kako su ih mahnite zvijeri takve polomljene i pretučene vozili do stratišta zvanog Grabovo, gdje su ih dočekale iskopane rake. Tamo je njihov ovozemaljski put završio, nakon strašnog hoda po mukama.

Ušla sam u mrak hangara. Jezivi zadah smrti još je uvijek tamo. Mrak povremeno razbijaju traci sićušnih svjetala, postavljenih na stropu poput točkica; njihov broj odgovara broju ubijenih duša. Na zidovima hangara se pojavljuju i nestaju fotografije onih koji su zauvijek ostali u teškoj slavonskoj zemlji. Spirala smrti, postavljena u sredini hangara, ispisuje i istovremeno guta njihova imena. U slami, poslaganoj uza zidove, stoje njihovi osobni predmeti - ključevi, zdravstvene i osobne iskaznice, ono posljednje što je ostalo od njih.
Ni sada sa sigurnošću ne mogu reći što sam osjećala.Bol, nemoć, jezu, tugu, bijes...sve se to ispreplelo u klupko koje me pritiskalo poput najtežeg tereta, nikad doživljenog. Ćutila sam tek suze, tople i slane, koje su nezaustavljivo natapale moje lice i vrat i majicu. Nisam ih mogla zaustaviti. Nisam ih htjela zaustaviti. Pustila sam ih neka grle duše svih onih koji su svoje posljednje trenutke života proveli u mukama, na betonu hangara. Iskreno, mislila sam da će me ugušiti i suze i sve ono što sam osjećala.
Na mjestu egzekucije, u širokoj slavonskoj ravnici, stoji crni obelisk. Na tisuće je krunica tamo ostavljeno. I ja sam položila jednu i zapalila nekoliko lampiona.

U sablasnoj tišini smo došli, u još sablasnijoj tišini smo otišli. Mislim i znam da je komadić mog srca zauvijek ostao tamo. Neka kuca za one kojih više nema.

17

nedjelja

studeni

2019

Vukovaru i Škabrnji, s ljubavlju

Kada pomislim na Vukovar, redaju se strašne slike zla koje se nadvilo nad grad na obali Dunava i eskaliralo 18. studenog 1991.

Čujem riku miliona ispaljenih granata koje su ga danonoćno ubijale, pretvarajući nekad prekrasan grad u nadrealnu sliku užasa. Čujem stenjanje svake ranjene kuće koja se urušava i gori, gutajući uspomene na život svojih nekadašnjih stanara. Čujem jauke svake slomljene krošnje vukovarskih stabala. Čujem lepet krila ptica podivljalih od straha, koje su pobjegle prije nego je grad izdahnuo u agoniji. Čujem i jezivu, zloslutnu tišinu koja je nastupila kada su konačno zamukli topovi; nažalost, tišina nije donijela toliko željeno olakšanje izmučenom gradu.
Čujem zapomaganje ranjenika u vukovarskoj bolnici, čije je osoblje ulagalo nadljudske napore da ih zbrine, dok su projektili pogađali i samu bolnicu pretvarajući je u ruševinu punu bespomoćnih, teško ranjenih, osakaćenih ljudi. Čujem vriskove onih koji su napustili svijet u strašnim mukama, nezamislivim normalnom ljudskom umu. Čujem jecaje silovanih žena i ćutim njihovu bol.
Čujem plač majki, valjda najteži od svih. Njihove su suze teške poput kamenih gromada, i padaju svakoga dana, svih ovih godina. Njih ništa ne može utješiti ni umiriti; njihova je bol nezamisliva i neizreciva. Njihove su duše umrle zajedno sa njihovom djecom.
Ćutim tugu plodne slavonske zemlje, ljepljive od krvi i straha. Ćutim nezamisliv očaj i nemoć onih koji su proživjeli pakao na zemlji. Neki su preživjeli. Neki su zauvijek zaustavljeni u svojim nedosanjanim snovima.

Vukovaru posebno ovih dana šaljem svoje misli pune ljubavi. Grlim svaku njegovu ranu i sve ljude kojima je 18. studeni 1991. bio jedan od najtežih dana u životu. Molim za duše onih koji su otišli u vječnost. To je jedino što mogu dati divu na Dunavu i svim njegovim hrabrim, izmučenim ljudima.
Škabrnja je sestra Vukovara u bolu, kao i moja Petrinja. I ona 18.studeni dočekuje prepuna tuge za onima koje je zauvijek odnio vihor bezumlja i mržnje.
Da se nikada, nigdje ne otvore ovakva vrata pakla.

16

subota

studeni

2019

Dobar paso, mali paso

Kad smo se vratili u Petrinju nakon završetka rata, zvalo mene sa zavoda za zapošljavanje da budem polovica dvočlane komisije, čija je dužnost bila obić sve kuće ili stanove u određenom dijelu grada i evidentirat tko je u stambenom objektu i u kakvom je stanju ( objekt, ne stanari ).

I ono šta je mene snašlo u jednom od dvorišta moglo je valjda snać samo mene. Zvono ima na vratima od dvorišta, al je prekeljeno trakom na kojoj piše "ne radi". Ajde ući ću ja u dvorište, jer sandučića za poštu naravno nema na vratima a moram ostavit obavijest da se jave u gradsku upravu jer ih nije bilo doma. Druga polovica komisije ostala pušit pred jebenim vratima, na ulici.
Znači ja ispunjavam cedulju pred vratima od kuće, kadli čujem iza leđa neko grepkanje po betonu. Okrenem glavu, a meni iza leđa stoji Hund, dakle prekrasan njemački ovčar. Gledamo se u nevjerici, on pogledom pita - šta radiš ti u mom dvorištu, a ja pitam - jel ti nisi mogo i dalje spavat i zašto na ogradi nema znaka tipa - pazi, oštar pas. Tu ja šutim jedno minutu dvije, pa ću mu se obratit vrlo umilno - ma ko je to meni došo, ko je jako zgodan pas, ko će meni otić nazad iza kuće? On maše repom, ja sva sretna, znači ne da mu se grist, fala nebesima. Eto njega k meni, daje šapu. Kako ja neću uzet šapu, pogotovo jer sam na tuđem terenu? Tu će on malo i skočit na mene, al ne da napada nego igralo bi se pašče. I najednom otrči iza kuće. Ja bris prema vratima od dvorišta, taman da ću za kvaku, kad eto njega; vodi još jednog Nijemca, ovaj put boksera. Meni duša u nosu. Bokser nosi gumenu lopticu pa je spušta pred mene i njuška mi čizme i šuta mi lopticu mlateć veselo onim batrljkom od repa. Zafitiljim ja lopticu prema prolazu nebil pogodila šta dalje da uspijem klisnut van, al nikako dobit da obadva odu za lopticom. Tu se ja počela i znojit, skinula jaknu napol i bacam lopticu ko Joe DiMaggio, nema mi druge jer su dečki željni loptanja. I konačno pogodim kak treba bacit, oni se sjebu i odjapare obadva za lopticom u prolaz iza kuće, a ja uspijem takva preznojena zdimit na ulicu. Oni se vraćaju, Hund nosi lopticu i obojica gledaju za mnom sa neizmjernom tugom u svojim psećim okicama.

Palim cigaretu i brišem znoj sa čela, a druga polovica komisije, zakocenjena od smijanja, kaže meni - pa daj se vrati u dvorište, gle kak su žalosni. Imala je ludu sreću šta je bila znatno teža od mene; da nije, prebacila bi je prek ograde i uživala u pogledu na nju i Hundove u ugodnoj miroljubivoj koegzistenciji.
U dvorišta više nisam ulazila. Ne bi, pa da se Clooney ukazo na prozoru.

15

petak

studeni

2019

Kloferanje

Klofer je nekad bio kućni multipraktik. Šta se s njim isprašilo tepiha i madračina dok se nije krenulo sa usisavačima, a mogo je poslužit i ko pomoćno sredstvo svojevremeno vrlo popularne pedagoške metode u slučaju neposluha.

Sjećam se da je mama jedne zgode prilikom krečenja šlafcimera izvukla madračine na dvorište, u svrhu eliminacije prašine iz istih, i toliko je klajbala po njima da je na jednom pukla ona navlaka na ruže i iskočio feder. Nije ni znala da je tak jaka u rukama. Moram priznat da sam je od tada zaobilazila u širokom luku kad god je imala klofer u ruci, stalno mi je bila slika federa koji veselo viri iz madraca pred očima. Jer ako može devastirat madračinu, šta bi tek meni bila u stanju napravit da me mazne kloferom? Ode glava ko na giljotini. ( Doista, kasnije je priznala da je možda malo pretjerala sa klofanjem i da je navlaka bila malo načeta, al bilo je prekasno; feder više u madrac nije mogo vratit ni Konan barbarin da je osobno došo u dvorište, a ni on se ne bi dobro proveo da ga je roditeljica, bijesna zbog strganog federa, opaučila kloferom po nosu ).
Uvijek sam se čudila otkud tolko prašine zađe u ta krpena govna. To kad izvučeš i počneš klofat par minuta je vidljivost ne sužena neg ne vidiš prst pred nosom. Imaš osjećaj da je izašo Prašimir iznutra i mlati sa sobom na sve strane ( Prašimir ko recimo onaj duh iz lampe, al ne ispunjava želje nego te satra daveći s tom prašinetinom ). Kasnije tri dana iz nosa ispuhuješ crno ko tinta i iskašljavaš oblačiće prašine. Kojih pedeset nijansi sive, ima ih tristopedesetšest i ne znaš koja je gora od koje.
Kad je konačno stigo sauger, manje se klofalo al se slabije i čulo. Znači to je bio zvuk ko da polijeće MIG iz kuće. Pa dok presaugaš sobu treba ti jedno sat vremena da prestane zujat u ušima, ne čuješ ni šta misliš. Dok završiš sa svim sobama možeš jedino čitat sa usta. A kad potegneš preko polukauča moliš boga da ne uvuče draperiju kolko je jako vuko. Srećom nije bio dosta velik da proguta cijeli polukauč.
I onda roditeljica svejedno barem jednom mjesečno konstatira da jebeš sauger i to zvrndanje, pa opet nosi tepihe na plot i mlati kloferom dok ti duša ne izađe na nos. Nagutaš se malo prašine, al barem čuješ sve šta trebaš čut.

Današnje vrijeme donijelo je i one nekakve okrugle pametne robotske usisavače koji - pazi sad - imaju automatsko pražnjenje spremnika, pamte raspored prostorija u kući, pronalaze prljavštinu i prazne se sami. Koštaju samo osam hiljada novaca. Navodno su idealni i za vlasnke kućnih ljubimaca. Sve to dok se ne dokaže suprotno, mislim dok se ne sjebe neki mikročip pa ne usiše mačku i automatski se isprazni nasred dnevnog boravka.
Klofer nisi moro praznit; gdje si ga ostavio tu si ga i našo, željnog prašenja.

( photo by Tportal )

14

četvrtak

studeni

2019

In memoriam Branko Lustig

Branko Lustig bio je izniman, poseban Čovjek. Svojom nevjerojatnom životnom pričom može biti primjer svima onima koji ne vjeruju u snove, ali i onima koji žive živote obojene mržnjom. Danas se pridružio nebeskoj vojsci ljudi zbog kojih je do kraja života poticao na toleranciju, ali i dao sve od sebe da se nikad ne zaboravi pakao koji je on imao sreću preživjeti.

Ovaj sam tekst napisala prije nekoliko mjeseci, želeći obilježiti rođendan Čovjeka, jednog od rijetkih koji zaslužuje ispisivanje te riječi velikim početnim slovom.

Život je uistinu čudo. Doista, zna donijeti puno boli i patnje iz koje se onda iznjedri nešto snažno, gotovo neuništivo.

Branko Lustig je kao dvanaestogodišnji dječak odveden u Auschwitz zajedno s majkom. Nije odveden u plinsku komoru jer je njegova majka slagala da ima šesnaest godina, pa je odveden na rad u rudnik ugljena. Kasnije je bio u radnom logoru u središnjoj Njemačkoj, pa zatim u Bergen Belsenu, gdje je dočekao i oslobođenje. Imao je svega tridesetak kilograma, i u jednom intervjuu rekao je da je, vidjevši Engleze i čuvši zvuk gajdi, mislio da je umro i da mu anđeli sviraju na nebu. Slučajno je saznao da mu je majka preživjela pakao logora i nakon puno muke uspjeli su se pronaći.
Pučku školu završio je u Čakovcu, pa zatim otišao u Zagreb. Bio je član KUD "Joža Vlahović", upisao glumačku akademiju i uzdržavao se, kako sam kaže, recitirajući i najavljujući filmove u kinu Balkan. Tako mu je i ponuđeno da radi kao prevoditelj sa nekom filmskom ekipom iz Mađarske; ostalo je povijest. Malo pomalo pročulo se za tipa u Zagrebu koji zna sjajne filmske lokacije, a 1984. otišao je u Ameriku. Postao je producent, i to kakav, ovjenčan dva puta Oscarom za filmove koje je producirao.
"Schindlerova lista" dobila je sedam kipića, i izišao je na pozornicu zajedno sa Spielbergom. Rekao je:
"Moj broj je A3317. Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Umirući su mi ostavili u nasljeđe da ako preživim, pričam kako je bilo.”
Drugog Oscara dobio je za "Gladijatora".

Što zapravo želim reći? Pomalo je nevjerojatno kakve je kalvarije čovjek u stanju istrpiti, kakve boli i poniženja pretrpjeti, kakve tuge i strašna sjećanja mora nositi u sebi sve do kraja svog života, a ipak usprkos svemu tome ostati čovjek i uspjeti nastaviti živjeti, podsjećajući uvijek da se preživljene strahote i patnje ne smiju zaboraviti. Uvijek se sjetim velike, prekrasne Alice Herz Sommer, vrhunske pijanistice koja je preživjela logor smrti i doživjela duboku starost. Toliko radosti u jednom ljudskom biću rijetko se može sresti. Ona je bila u stanju izgovoriti ove riječi, iza svega što je preživjela:
"Svaki dan je čudo. Koliko god moje okolnosti bile loše, imam slobodu izabrati svoj stav prema životu i čak pronaći radost. Zlo nije novina. O nama ovisi kako ćemo pristupiti dobru i zlu. Tu nam moć nitko ne može oduzeti."

Ljudi poput Branka Lustiga zapravo odašilju vrlo jasnu poruku svijetu - nikada ne treba gubiti nadu, čak ni onda kada se čini da nema niti tračka svjetlosti ni mogućnosti da izađeš kao pobjednik u borbi za goli život. Nakon što pobijediš u takvoj okrutnoj, irealnoj borbi, naprosto shvatiš da je sve moguće, pa i krenuti putem na kojem malo njih uspije.
Sretan rođendan gospodinu Lustigu, nekadašnjem broju A3317. Rijetko hrabar Čovjek koji je dohvatio svoje snove.

Tehnički problemi, od sinoć

Šta ja volim kad mi komp vadi ovo malo masti šta imam, to je čudo jedno. Znači krenem da ću pisat, on ni trc. Izleti na zaslon neka poruka, ne uspijem ni pročitat - nestane. Pa tako jedno četrnajst puta.
Pa drndam po kablovinju, pa opet ništa. Pali - gasi, pali - gasi, pa opet po kablovinju, pa opet ništa. Poruku ne bi ulovila ni da sam osobno izmislila komp. Pa zovi juniora, reko pomagaj, nemrem mu ništa ko ni žaba lješnjaku. Eto njega za jedno pola sata, nešta čačko i uspije ga pokrenut. Probala pratit šta on čačka pa odustala, prebrz je za mene jebiga. Al ja svejedno sva sretna, saćemo mi malo porazgovarat i naspomenem da bi mi bilo najpametnije zamijenit tu starudiju, čisto da me ne bubne struja dok rujem po žnorama. Usuglasimo se da bi to bilo najbolje, jer se ovo već dešavalo, i ode on za svojim poslom.
Ja krenem pisat - neće đubre na gugl. Pa probavam sedamdesetšest puta, ništa. Opet pali - gasi (šta ću, jedino to znam od majstorluka), čačkaj vamo, čeprkaj tamo - ne bi izbila na gugl ko da forsiram Ladoško jezero usred opsade Staljingrada. Bijesna ja ko ris, skidam mu sve po spisku i kompu i onom ko ga je sastavljo i sastavio da meni krv moju pije i onemogućava mi moju kreativnost.
Cimnem ja juniora, slušaj zlato materino, ajde poklikaj kod sebe onaj laptop šta si gledo na dvadesetčetri rate, i to momentalno. Jel baš? Bašbaš. Može, al mi pofotkaj karticu. Krenem fotkat, veli - puna kartica, nema mjesta. Tu sam ja već opasno nadrndana, obrišem pedesetšest slija i pošaljem kartičku da se može obavit transakcija.
Eto za dvije minute poruke - transakcija uspješno obavljena, isporuka bla tad i tad blabla. Odem na pjevanje, dođem doma i opet probam izbit na gugl. Neće al nikako. Ne zna on da si je dana 13.studenog potpiso smrtnu presudu i da kroz par dana stiže nova igračka i da ću ga s apetitom zblekačit nasred dvorišta, da naplatim duševne boli.
On će meni onemogućavat vezu sa svijetom? I ne dozvoljavat mi da podijelim svoje pismene sastave na rođenoj stranici? E pa došlo je vrijeme da okonča njegova zajebancija.
Jedva čekam da ga vidim u garaži, kak čeka glomazni otpad. Još ću ga pokrit kariranom dekom, da mu ne bude zima. I pisat na novom čudu tehnike, a on nek straši vrapce i njima vadi mast.
Meni više neće.

12

utorak

studeni

2019

Jesam pošla il sam došla

Jel i vas smara ovo vraćanje sata vamotamo ? Mene ne smara, ide mi ne na živce nego na ganglije.

Alarm zvoni po mrkloj mrakači za na poso. Pa uglavnom po mrakači bauljam u šupu po sitno za potpalit kamin ( još je veselije ako ima i magle, jedva pogodim na ulaz pa na vrata od kuće ). Pa se jedva malo razdani, odem radit. S posla veselo pjevajući stižem oko pola pet; nedajbože svraćanja u koji dućan, jer kući stižem opet po mrakači. Opet jedva pogodim u šupu po sitno za potpalit kamin, a cijepam jedino u krajnjoj nuždi, da ne završim na kirurgiji ako se sjekira omakne u neželjenom pravcu i pod neželjenim kutem, samo mi još fali da otfikarim koji prst il nogu. I u pet nula nula je mrak.
Stvar se dodatno pogoršava dolaskom zime. Jer onda je već u četri mrakača. Još ako se strefi da pada ono bijelo govno, e onda je narodno veselje. Kad idem s posla prvo po mraku proprtim cipelama do ulaza u kuću, ostavim torbu, pa u šupu po sitno za potpalit kamin i drva, pa kad plane vatra razlopatam snijeg po dvorištu i nogostupu. Taman nešta pojedem i natrpam kamin, eto ralice pa nabaca one gromade skroz do vrata od dvorišta. Ajmo opet lopatarenje, ovaj put teška kategorija jer svaka gromada je barem dvaput teža od mene. Pa ako bijelo govno trpa cijelu noć, ujutro repriza - metnem vodu za kavu i naložim vatru pa lopatam, pa po mraku na poso veselo se skližući i gazeći snijeg ko da osvajam Kilimandžaro jer zimsku službu uvijek zateknu zimski uvjeti.

Uglavnom sa pomicanjem sata imam osjećaj da se pretvaram u krticu il rudara il Drakulu, samo mrak i mrak pa još malo mraka. Jel ne bi mogli ovo veleumovi iznjedrit odluku da se satovi samo onak figurativno pomaknu, šta ja znam ,sa nahtkasla na pod il na stolić, a da se ne miče vrijeme. Pun mi je kufer posrtanja po mrakači; nikad ne znam jesam pošla il sam došla.

11

ponedjeljak

studeni

2019

Selebriti saga

Ko bi reć da kod selebritija ima zapleta gorih neg u Maloj nevjesti? Ono, očekuješ kad su već selebritiji u igri da sve ide po peesu, znači nema trganja živaca i nepropisnih manevara. Kad ono - drek na klipi. Šta sam rekla, Mala nevjesta? Pribrojite i Šeherezadu i Sulejmana i štajaznam kak se sve ne zovu te turske sapunjare ( ne gledam, a sad bi mi dobro došo naziv serije ).

Dakle, ona je crnka, visoka 178 i ima mjere ko flašica od Kokakole. Ne ustaje iz kreveta bez čeka od barem petnajst hiljada novaca. Naravno da takva neće kraj sebe imat nekog anonimusa, pa joj je radijus kretanja od bubnjara preko dedeka pa onda malo nogometaša i konačno glumca. Traži monogamnog muškarca, ako je ikako moguće.
Druga ona je plavuša, visoka 155 i radi od sebe sve šta joj se svidi. Voli sve šta vole mladi, pa na snimanju filma upozna da koga neg glumca i tu se ko požar proširi priča da njih dvoje gadno mute. Ono, kad se pogledaju znoji se cijeli prvi red u kinu, a ni drugom redu nije svejedno.
On je taj bogomdani frajer, muškarac prokušanih vrlina, koji sa crnkom već ima dijete, al ima i divnu majku - ispaćenu roditeljicu koja živi - pazi sad - sa sinom osobno, i to u sobi pokraj. Šta znači da majka samo stoji kraj zida sa čašom u ruci i osluškuje ko lovački pas šta se u sobi pored događa, da može uskočit ako se plod njene utrobe nađe u opasnosti. ( Da malo prekinem dramaturgiju, nije li to divno, imat četrdesetčetri godine i svako jutro raportirat mami jel ti se piški i šta si sanjo i šta bi papo za doručak? Pa to je tako ganutljivo, najozbiljnije vam kažem. )
Gdje sam stala? E da; plavuša i on ko takav se snjuše na snimanju filma i prva verzija glasi da je monogamija ošla kvragu, dakle da je stvar izmakla kontroli i da je on plavuši nafrko dijete. Navodno je htio i sa crnkom još jedno, al kak će stić u fazu trudnoće kad njegova ispaćena roditeljica stalno dežura s druge strane zida i sluša ko šišmiš? Nedajbože da on ispusti kakav zvuk, eto nje sa kloferom u sobu i eto krvoprolića jebote.
Znači usljed svih tih tektonskih poremećaja crnka napušta gnjezdo, jer joj je pun kufer svega - mame, žutog tiska i neprovjerenih informacija o trudnoći koja se mogla desit jer nije bilo mame da zvjerinja ko kobac. Srećom, crnka se brzo snašla - osvanula na nekom tulumu sa nepoznatim tipom u nagloplavom odijelu. Nekako sam sigurna da je jedno od prvih pitanja koje mu je uopće uputila - jel ti mama živi u Africi?
A plavuša i glumac se nikako dogovorit jel ona trudna i s kim je trudna i zašto je trudna i jesu uopće zajedno. Naime ona je trenutno na zapadnoj, a on na istočnoj obali prek velike bare. Ona nastupa, a on skida mami veš sa štrika i bere kvačice koje su pale.

I onda kad neko kaže - e da sam slavna / slavan. Ma nema šanse. Pa tu se ne zna ko kome podmeće i zašto.
Jedino je mami dobro. Ona malo - malo na crveni tepih, pazi da se sin ne saplete i ne padne; ko ga može bolje utješit od mame?


10

nedjelja

studeni

2019

Sve blagodati resveratrola

Jeste čuli vi kad za resveratrol? Ako niste, e pa saćete saznat sve o njemu.

Znači govorimo o prirodnom antioksidansu koji utječe na prohodnost i fleksibilnost krvih žila, a ujedno i značajno smanjuje plak na mozgu ( jebote nisam ni znala da se i na mozgu hvata plak, dobro je s vremena na vrijeme pročitat korisne studije ). Sad bi vas, naravno, trebalo zanimat gdje se može nać to čudo od resveratrola? E pa da znate da ga nema ni u brokuli, ni u špinatu. Ima ga u bobama crnog grožđa, dakle - u vinu. Pa nije baš bezvezno to krštenje mošta i svekoliko konzumiranje grožđanskog nektara; to je naprosto podizanje resveratrola u cilju poboljšanja opće zdravstvenog stanja.
Nadalje navode u studiji sljedeće dobrobiti konzumacije pripravka od crnih boba:
1. povećava razinu dobrog kolesterola; znači, svi koji kubure sa dobrim kolesterolom odmah natočit čašu crnjaka, da vidiš kako dobri kolesterol raste - sve u šesnajst, a o tome da se satire zločesti kolesterol neću ni pisat, to se podrazumijeva
2. od njega se bolje spava; vidiš ti, a ja se trujem sa šlaftabletama, pa jel mi nije bolje leć u krevet i točit dok ne zaspim ( za mjesec dana skinula bi plak sa mozga, ako ne i cijeli mozak, al šta se može - sve za dobar san )
3. smanjuje opasnost od karijesa; eto se i zubarskih intervencija možete riješit, bolje popit čašu dvije vina neg slušat onu brusilicu kak vam drnda po glavi, a i bićete bolje volje od ispijanja neg da čekate u ordinaciji
4. povećava imunitet i smanjuje šanse za gripu; pa svi vi koji se mislite cijepit - odustajte, primite se crnog vina i da vidiš rezultata, nikad zdraviji nećete bit
5. pomaže smanjiti kile; a ljudi se zlopate, gledam onaj "Život na vagi", ubiše se vježbajuć jer nemaju pojma da im je rješenje problema u čaši, dvije vina
6. pročišćava kožu; ovo postaje sve bolje, dakle nema više potrebe za hijaluronskim i kjuten kremama i štajaznam kakvim sve ne budaleštinama, pa te crne bobe su čudotvornije od napitka onog druida iz Asteriksa
7. odlično je sredstvo za opuštanje; naravno da je, naročito kod onih koji inače ne konzumiraju vino, kad bubnu dvije - tri čaše opušteni su u toj mjeri da proklizavaju sa trosjeda il stolice i govore jezike koje inače nikad nisu koristili
8. smanjuje rizik od depresije; nemre bit logičnije, kako možeš bit depresivan kad ti krvnom slikom prokola pola litre crnjaka, cijeli svijet se pretvara u najljepšu idilu i dolazi i do očnih senzacija - žene mogu nenadano ugledat Klunija, a muškarci Hajdi Klum, dokazano jake antidepresive
9. produljuje život; neg šta nego produljuje, pa pogledajte samo Zagorce il Dalmoše, a sve od dobre kapljice kojom okrijepe svoja izmučena nepca, znaju prokušani recept za dugovječnost, bolji od kefira stopedeset puta
10. tjera komarce od vas; divno, ni Autan vam više neće trebat, sad ne znam jel treba puhat u komarce da se ruše il je dovoljno pijuckat, nadam se da se ne treba polijevat napitkom
11. sprečava gubitak pamćenja; pretpostavljam da se podrazumijeva umjerena konzumacija, jer oni koji pretjeraju zadnje čega se sjećaju je ringišpil u Pušćoj Bistri

Sad kad ste prosvijetljeni spoznajom šta je resveratrol, možete sa radošću obilježit sutrašnje Martinje. Samo nemojte pretjerat sa konzumacijom, jer ćete policajcu koji vas eventualno zaustavi teško izgovorit riječ resveratrol, dakle da ste konzumirali zdravlje u punom smislu te riječi.

( photo by medicalnewstoday, blago meni )

09

subota

studeni

2019

Budite Ljudi jedni drugima

Moji najdraži frajeri bili su sa svojim roditeljima u Londonu. Osim razgledavanja prirodoslovnog muzeja i posjete Hamleysu, ogromnoj trgovini prepunoj igračaka, najdraži frajer uživao je i u igri u parku. Jednog dana tamo je bio i maleni dječačić, pripadnik sasvim druge rase, vrlo tamne puti i kovrčave kose. Na pitanje po čemu se on razlikuje od njega, dao je ovaj odgovor - ima drugačiju boju majice.
Moram priznati da sam bila vrlo ponosna i dirnuta kad su mi to prepričali. Dakle on svojom pametnom glavicom i prekrasnim plavim očima ne registrira nečiju različitost; on vidi tek drugog dječaka, koji se baš poput njega igra u parku i uživa. Djeca ne poznaju mržnju i ne gledaju prijekim pogledima na različitosti; u svakom drugom djetetu vide tek ono što jest - drugo dijete s kojim se mogu igrati i dijeliti radost odrastanja i igre.

Što se to desi kasnije tokom života da se neki ljudi preobraze u podivljale zvijeri, koje su u stanju ubijati druge ljude i nanositi im neopisive patnje samo zato jer su druge boje kože ili vjeroispovijesti? Kakvim metodama te sulude, strašne ideje ulaze u ljudske misli i iskrivljavaju njihov odnos prema svima koji su različiti od njih, kao da ih gledaju u razbijenom ili iskrivljenom ogledalu?
Kristallnacht ili Noć razbijenog stakla 9. studenog 1938. bila je uvod u strahotni pogrom ljudi, čija je jedina krivnja bila njihovo židovsko podrijetlo. 1574 sinagoge su gotovo potpuno uništene, više od dvadeset tisuća ljudi odvedeno je u koncentracijske logore koji su - tek u godinama koje su uslijedile - zauvijek progutali milione ljudskih života. Strašno je i pomisliti kakvu su patnju istrpjeli svi oni koji su prošli kroz vrata pakla ulazeći u Auschwitz, Dachau, Buchenwald i ostale logore smrti.
I sami smo bili svjedocima strašnih krvoprolića u srcu Evrope devedesetih. Vukovar, Petrinja, Škabrnja, Sarajevo, Srebrenica tek su neki gradovi koji su nedužnom krvlju platili bezumlje i mržnju. Zlo se razmahalo i silnom mržnjom zauvijek odnijelo tolike nevine živote.

Ako u nešto vjerujem, onda je to ovo - nitko od nas nije mogao odabrati svoj spol, boju kože, vjeroispovijest i mjesto rođenja. Ali zato možemo odabrati biti Čovjekom, onim koji će u svakom ljudskom biću koje mu dolazi u susret vidjeti samog sebe. Biti Čovjekom koji će pružiti nadu i utjehu onima kojima je potrebna. Biti Čovjekom koji će svojim osmijehom i ljudskošću obgrliti svakog, i pružiti ruku kada je to potrebno. Biti Čovjekom koji će svojim postupcima učiniti svijet boljim mjestom.
Za sve je drugo život prekratak, i sve je drugo manje važno. Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.

( photo - djevojčica u crvenom kaputiću, Shindlerova lista )

08

petak

studeni

2019

In Flagranti

Zateć onog s kim živiš u braku il bilo kojem obliku partnerstva sa drugom ženom in flagranti je zajebana stvar. Ono, dođeš ranije doma sa nekog službenog puta il ko zna otkud, kad u šlafcimeru traje program koji se ne preporučuje mlađima od osamnajst godina. Šta bi se tu sve moglo napravit, ajde priznajte?

Pa sam išla malo iskoristit vještinu zvanu guglanje. I saznala da je recimo jedna gospođa iz Egipta u spomenutoj situaciji lapila muža iz kreveta i bacila ga sa drugog kata, prek balkona. Sažalili se susjedi pa zvali hitnu i policiju, navodno nije ni bio jako skršen, i još je bogac reko da je neće tužit. Naravno da neće kad se boji; tak nešta može napravit žena koja je u rukama jača od olimpijskog pobjednika u hrvanju, i to teže kategorije. I kud je tužit, da mu polomi sve ono šta je ostalo cijelo iza letenja prek balkona.
Pa sam pronašla da je jedna Britanka zakipila vodu u čajniku i pofurila suparnicu kipućom vodom. Ono, dok su se oni oblačili il šta već ona valjda otišla u kuhinju skuvat im čaj, šta li, i onda u naletu tjeskobe ipak nije pofurila filtervrećicu neg tu tamo drugu ženu. I sad je čeka suđenje za nanošenje teških tjelesnih povreda. Dok ona čeka suđenje, sumnjam da ispaćeni supružnik zahtijeva išta povezano sa čajnikom, da ga ne bi proguto.
Jedna gospođa iz Brazila je, nakon šta se malo dobila od šoka, natjerala dotičnu da gola golcata ispred nje hoda ulicama Sao Paola. E za ovo ne trebaju ni jake ruke, ni čajnik; samo moraš bit opake naravi i pazit da niko ne prekine mimohod dok te ne zabole noge.
Pa ću recimo bit slobodna opet spomenut svoja četri najdraža tipa žena, i predvidjet njihovu reakciju.
Paničarka najvjerojatnije sluša najkrvavije cvilojebe ikad snimljene, i dok bleji razmišlja o najbezbolnijem načinu da ode sa ovog svijeta, jer kako može dalje živjet bez nekog ko je vrhunaravno biće faraonskih korijena, a prevario ju je jer nije bilo ništa za gledat na teveu i bilo mu je dosadno? Srećom ima barem jednu frendicu koja će joj otvorit kapke debele ko sarme od plača i objasnit joj da na teveu uvijek ima nešta dobro za pogledat i da mu je isprika prozirna ko celofan.
Skulirana žena bez riječi spakira svoje stvari i nestaje u vidu čajnih kolutića. Možda ga tresne nogom u nezgodno mjesto, al to samo ako je pokuša spriječit da završi pakiranje i ode u nepoznatom pravcu. Čemu radit dramu kad imaš pred sobom komediju, i to sa osrednjim glumcima? Pokupiš se i ostaviš Kazanovu da ubuduće sam rješava sve svoje životne probleme, uključujući i kurvarluk.
Žena s opsesivno-kompulzivnim poremećajem dezinficira cijeli stan, znači od kvaka do madraca u šlafcimeru, i dok meće prat posteljinu na program iskuhavanja razmišlja kolko će morat ribat kad se preseli nekud. Dok se veš pere traži si stan u malom oglasniku, i odlazi vidjet neke ponude, sva sretna kad skuži da tamo ima posla ko u priči. Pa dok bude ribala ko mahnita neće razmišljat o šouprogramu koji je zatekla kad se ranije vratila sad već bivšoj kući.
I posljednja, meni osobno najdraža, žena u terminalnoj fazi peemesa. Za nju su gladijatori i Mesalina zajedno čisti amateri. Ona je u stanju recimo ko Egipćanka bacit obadvoje prek balkona, a onda u produžetku iznijet i madrac na balkon pa ga zapalit i zblekačit i njega za Ikarom i njegovom sljedbenicom. Žao joj je šta ih nije prvo uvaljala u katran i perje, al nije joj se dalo otapat ljepenku i uflekat tepihe.
Katran skinut s tepiha je nemoguća misija.

( ne znam tko je autor ovog tekstića na fotki; tko god da je - sjajno je rečeno )

07

četvrtak

studeni

2019

Volumen, i to veliki

Ja u roku hitno moram počet radit na volumenu. Pritom ne mislim na frizuru il na kubikažu auta ( dobro, možda malo na trepavice, al to odrađuje ricinus ).

Dakle, mislim na voluminozno pisanje. Ja pišem već cca dvije godine, u vrlo kratkoj formi. Pa zamislite vi šta sam ja za dvije i kusur godine mogla napisat da sam se primila recimo pisanja romana. Ljudi moji, za mene bi ruski klasici bili hrašćanski čestitari, da ne velim literarni odsjek hlebinske škole. Mogla sam do sada imat prvi tom od sedamstotrideset, ako ne i više, stranica neke besmrtne cvilojebne sage o čemu god. Pa iznapisala sam cijela čudesa o kuhanju, peemesu, čišćenju, odrastanju, Kafetinima...pa jel nisam mogla odmah bit orijentirana na voluminoznu formu? Šta je tak teško zaplest radnju, nać pet šest glavnih likova i dovest ih u nespojive situacije, i još jedno dvadesetak sporednih kojima je jedina zadaća da zagorčavaju život onim glavnima i trude se postat glavni likovi? Pa recimo napišem za deset godina otprilike metar knjiga i idu u tvrdi uvez raznih boja, damogu ljudima pasat uz namještaj. Štajaznam, tamnozeleni, naglotamnocrveni, pariški plavi, i ljudi si uzmu za dnevni boravak, čisto da popune police il šta već. Da im paše uz trosjed i dvosjed i tabure, il tepih. Hoće se nekom dat to iščitavat i sekirat se oko glavne junakinje, koja je recimo vrhunaravna ljepotica prokušanih vrlina, inače vanbračno dijete il barem privremeno slijepa il gluha i samo čeka da njen princ dojaši u sumrak pa da je strpa iza sebe na konja i dok odmiču kasom ona progleda il pročuje il se desi već nešta vanserijsko? Ko da je to bitno. Ono, kad već pišem pa da bude spektakularan rezultat u smislu volumena, tema se uvijek da razvuć na kilometre. Naravno, kod onih koji znaju pisat kilometarski.

Pa sukladno voluminoznom pisanju na metre, mislim da je krajnje vrijeme da napravim radikalan zaokret i osmislim do sada neispisane stranice koje će - ako ništa drugo - zbog volumena i tvrdog uveza ispunit kućanstva neviđenom ljepotom. Dobro, možda malo i prašinom. Znate vi šta je skidat prašinu sa metra knjiga? Jebeš pedeset nijansi sive šta je to.


06

srijeda

studeni

2019

Ricinus iber ales

Naime, primijetila sam da već neko izvjesno vrijeme moje trepavice ne izgledaju baš trepavičasto. Ono, nekakve su mrljave i slabe, bez maskare bi rekla da se skoro ni ne vide. Pa sam pukim slučajem saznala da ricinusovo ulje pospješuje rast istih, ko i obrva i kose.
Malo sam ostala onak zabezeknuta, jer jedino korištenje ricinusa koje mi je poznato je ono za nekakav zatvor, da ne kažem opstipaciju. Pa sam išla malo guglat, da ja vidim jel ta priča o pospješenju rasta trepavica drži vodu. Prema onom šta sam pročitala, moje će trepavice - ako ih budem trackala ricinusovim uljem - kroz izvjesno vrijeme bit tak dugačke da ću dobit potres mozga od dužeg treptanja. Ono, dugačke da ću morat pazit kak hodam da se ne sapletem u njih.
I kupila ja u deemu ricinusovo ulje, sa pripadajućom keficom za nanošenje. Jedva skinula onu zaštitnu plastiku sa flašice, malo bacila oko na uputstvo za uporabu gdje opetovano piše da trepavice od toga rastu ko bijesne i da nije za oralnu primjenu. Pa neću ga pit, jebote, treba mi da postignem dramatik luk, a ne zato šta sam ga baš željna oralno primjenjivat, ne znam za šta. Trackam ja moje trepavice evo već treći dan. Navečer prije spavanja rašerafim flašicu i nadrljam moje trepavice u nastajanju, i nemrem iščekat da se za jedno desetak dana probudim sa trepavicama koje drapaju jastučnicu. Jer ja to zaslužujem.
Baj d vej, zguglala sam i da ricinusovo ulje potiče stvaranje kolagena i elastina, znači moglo bi ga se udrljavat i na lice pa se probudit ko toliko puta spominjana Hajdi Klum. Mogu se stavljat i oblozi za svaštanešta, kojekakve boleštine koje neću uopće spominjat jer ga planiram koristit isključivo u proljepšavajuće svrhe.

Znači - vi koji do sada niste znali za koju vražju mater treba imat ricinus u kupaoni, na vidnom mjestu - odma sutra kupit flašicu ricinusa i udri sa tretmanima, dok ne dođe do vrhunaravne preobrazbe. Legneš normalna, probudiš se ko superstar.
Kud prije nisam znala za blagodati ricinusa, mogla sam sad pisat ovo šta već pišem u Holivudu. Srećom, nikad nije kasno.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.