18
subota
studeni
2023
Srcem za Vukovar i Škabrnju
Ne može se ubiti Grad.
Ni kada na njega ispale šest i pol miliona projektila. Ni kada ga ubijaju kuću po kuću, ulicu po ulicu. Ni kada iz gotovo razrušene bolnice u smrt odvedu ranjenike i bolničko osoblje. Ni kada rafalima ubiju Ružicu Markobašić i bebu koju je nosila pod srcem. Ni kada ubiju šesnaestogodišnjeg Igora Kačića, jer su znali da mu je otac do smrti branio Vukovar. Ni kada, poput Kate Šoljić identificiraš posmrtne ostatke četvorice sinova. Ni kada na Trpinjsku cestu samo nadiru tenkovi, jer su ih tamo čekali Žuti mravi i Pustinjski štakori i uništavali ih, smijući se smrti u oči. Ni kada, nakon što su prestale detonacije, gladni, izmučeni i prestravljeni Vukovarci iziđu na svjetlost dana iz podruma i ugledaju irealne slike zla - potpuno srušeni Grad i tijela svojih poginulih sugrađana, spaljene krošnje vukovarskih stabala koje su poludjele ptice već odavno napustile. Ni kada se zaustavi glas Siniše Glavaševića i ugasi čarobni osmijeh Jean Michela Nicoliera. Koliko tisuća takvih stravičnih "ni kada" može ispričati svaka stopa Vukovara.
Svake se godine 18. studenog ponovo pretvorim u dvadesetpetogodišnju prognanicu i sjetim se silne kiše koja je toga dana 1991. natapala zemlju; kada je objavljena vijest o padu Vukovara i ja sam, poput neba, zaplakala, nemoćna da išta učinim. Gledala strašne snimke razaranja i nadala se da će ispaćeni ljudi napokon imati mir. Nažalost, tek su se tada nad Vukovarom otvorila vrata pakla. Nezamislivog u civiliziranom svijetu, u srcu Evrope, krajem 20. stoljeća.
Na drugom je kraju Hrvatske istoga dana Škabrnja izgubila svoje stanovnike, na najokrutniji način, nezamisliv normalnom ljudskom umu.
Trideset i dvije godine kasnije gledam Vukovar, i grlim ga odavde, iz svoje Petrinje, koja je po silini razaranja i broju civilnih žrtava bila odmah iza Vukovara.
I opet vam kažem - ne može se ubiti Grad. Ostanu ljudi koji su ga neizmjerno voljeli, i barem neka malena klupa na koju mogu sjesti, dok čekaju da sve prođe. Da rane barem malo zacijele.
Petrinja grli Vukovar i Škabrnju, i srcem, i mislima.
komentiraj (23) * ispiši * #
16
četvrtak
studeni
2023
Slunju, s ljubavlju
Samo dva dana prije no što je Vukovar izdahnuo nakon tisuća ispaljenih projektila, ubijan danima kuću po kuću, i Slunj je doživio stravičnu sudbinu ratom pogođenih područja Hrvatske.
Slunj je tri mjeseca bio u okruženju i potpuno odsječen od Hrvatske. Osamstotinjak hrvatskih branitelja davali su sve od sebe kako bi spriječili zauzimanje slunjskog područja. Nakon višednevnih uzastopnih napada tenkovima, avionima, topovima, minobacačima i višestruko brojnijim vojnim snagama Slunj je 16. studenog 1991. izdahnuo, baš poput Petrinje u rujnu i Vukovara samo dva dana kasnije. Najveći broj slunjskih prognanika preko Bosne je stigao u Hrvatsku.
Slunj ima posebno mjesto u mom srcu. Takva divlja, netaknuta ljepota prirode - okolnih brda, moje vrištine koja mi je toliko puta pružila utjehu kada je u sumrak ispuni pjev ptica ili srne rano ujutro izađu iz vrta gdje su obrstile ciklu, studenvoda Korane i Slušnice ( tako je zovu, iako na tablama piše Slunjčica ), Rastoke kao najljepši dragulj u kruni. Rijetkost je na jednom mjestu doživjeti takvu ljepotu prirode.
Slunjani su divni ljudi. Nema kod njih velikih riječi, ali će ti pružiti ruku onda kada ti je najpotrebnija. Ljudi velikog srca i posebnog smisla za humor, koji te natjera na smijeh i kada ti je teško. Svi koje sam imala čast upoznati baš su takvi. Jure, koji je u Puli pokojnom Mati Parlovu u njegovom kafiću pokazivao svoje boksačke majstorije, Ćuskija koji poskocima barata kao s kućnim ljubimcima, Ivan i Zdravko koji su s nama bili u Petrinji iza onog strašnog prosinačkog dana, Dragana koja mi je na haljinu kupljenu u robnoj kući prišila drukere kao da se podrazumijeva da to treba napraviti. Slunjani su sjajni ljudi, vjerujte mi.
Pa kad su već mediji gotovo nikako popratili godišnjicu njihovog stradavanja prije tridesetak godina, uzela sam slobodu da barem sa nekoliko riječi progovorim o onom što su preživjeli i svemu dobrom što su mi pružili kada je meni osobno bilo najteže.
Slunj i njegovi ljudi to zaslužuju.
komentiraj (24) * ispiši * #
10
petak
studeni
2023
53 godine "Layle"
Neke ljubavi su vrlo bolne; naprosto im nije suđeno da budu ostvarene i ostanu čitavog života poput otvorene rane. Neki je znaju vješto prikriti i nose je dobro skrivenu u džepovima svoje duše, ne dopuštajući da bilo što ukalja njenu čistoću. Drugi hodaju kroz život noseći je vrlo vidljivo, vrišteći u svijet svoju bol, ni ne pokušavajući pronaći zamjensku ljubav, onu koja bi možda popunila ožiljak i zatvorila ranu.
Legenda o Layli i Majnunu vrlo je stara. Lord Byron nazivao ih je Romeom i Julijom Istoka. Qays ibn al-Mulawwah je zavolio Laylu kao dječak, od prvog trenutka kad ju je ugledao, baš kao i ona njega. Za nju je pisao prekrasne ljubavne pjesme i izgovarao ih glasno hodajući ulicama; zato su ga i prozvali Majnun - bezumnik ili luđak, kako hoćete.
Smogao je hrabrosti i otišao kod njenog oca isprositi je; otac je odbio jer je Laylu obećao drugome. Majnun je otišao živjeti u divljinu pustinje, pišući i dalje pjesme djevojci koju je volio. Layla se udala za drugoga i živjela uz njega sve do njegove smrti. Tradicija je nalagala da dvije godine mora provesti u žalovanju za suprugom; umrla je od tuge za Majnunom, tako legenda govori. Čuvši za njenu smrt, Majnun je došao na grob i tugovao sve dok i on nije izdahnuo pored posljednjeg počivališta žene koju je volio.
Legenda o Layli i Majnunu bila je inspiracija za jednu od najljepših pjesama ikad napisanih. Eric Clapton i sam je bio ludo zaljubljen, do te mjere da je kasnije govorio kako je bio opsjednut ženom jednog od svojih najboljih prijatelja. Kad je slušam, zapravo i čujem bol koja izbija iz psihodeličnih zvukova gitare koju je valjda jedino on tako mogao svirati. Bol koja postaje sve jača, i onda slijedi katarza i smiraj, koji kao da govori - pusti, ionako tome ne možeš ništa. Biti će onako kako mora biti.
Ima nešto u tome; kad ti život da limun, napravi dobru limunadu. Ponekad patnja iznjedri nešto toliko lijepo da je riječima neopisivo.
Layla to i jest - neopisivo posebna i prekrasna. Baš poput same ljubavi.
( album "Layla And Other Assorted Love Songs" izdan je na jučerašnji dan prije 53 godine; ovo je meni za dušu )
komentiraj (14) * ispiši * #
06
ponedjeljak
studeni
2023
Grad, to ste vi / Siniša Glavašević
Petrinja je oduvijek i zauvijek moj Grad, najljepši na svijetu.
Odrastala sam u Brezju, najljepšoj ulici na svijetu. Naučila sam voziti bicikl pored pruge ( kraj materijalne grabe, rekao bi moj voljeni Mićo ) i prilikom prvih vožnji zaradila ožiljak iznad oka, radi kojeg je moj tata napravio nered i verbalni delikt globalnih razmjera. U staroj školi krenula sam u prvi razred i zimi uvijek skidala kapu sa glave, jer sam do škole imala otprilike stotinjak metara a mama me uvijek zabundavala radi gnojnih angina koje su me uredno posjećivale svake zime. U novoj školi sam trebala odglumiti predsjednika razreda na oglednom satu razredne zajednice i glatko odbila to učiniti kad je sat trebao početi; stvar je spasila moja ispaćena roditeljica koja mi je prišla i zaklela se svim živim i mrtvim da će mi počupati kosu s glave ako te sekunde ne odem pred ploču.
Pamtim miris lipa na fihplacu i nasipu u lipnju, kada me tata često znao posjesti na bicikl i odvesti prvo na sladoled kod Behadina, a onda napraviti krug nasipom do moje tete Marije. Pamtim nedjeljna kupanja na Kupi kad bi mama napakirala jela kao da idemo na ekspediciju i svaki put bi se usput opet ogrebala za sladoled, tata je uvijek pazio da ne ostanem zakinuta za sve svoje prohtjeve. Pamtim kupanja na Petrinjčici dok sam bila mlađa, i konačno kupanja na Kupi bez nadzora i komandi u vodu - iz vode, ne moči kosu, legni na ručnik.
Voljela sam ići u kino i sjediti sa ekipom iz škole u čarobnjaku kraj meteorološkog stupa u parku. Voljela sam i ići iz škole okolnim putevima, pa sam jednom zgodom usred zime sjela na naslon na klupi na nasipu i strmoglavila se na leđa, jedva su me iščupali na nasip iz snijega. Voljela sam miris knjiga u našoj staroj knjižnici; gutala sam a ne čitala knjige. Voljela sam obići i naše lipe ilirke, stabla koja pamte sve od Napoleonovog doba naovamo i šteta je što ne umiju govoriti, ili je bolje da kažem šteta je što nisam šaptač stablima pa da razumijem što sve šapuću njihove grane koje dosežu nebo. Voljela sam ući u Bonbonierru i kupiti grožđice u čokoladi, to mi je oduvijek bila najdraža slastica.
Bila sam ponosna na mog tatu koji je svojim poštenjem i trudom stekao ugled među radnicima Gavrilovića. Bila sam isto tako ponosna na moju mamu koja je izvela brojne generacije učenika radeći prvo u Strašniku, a onda i u Gorama. Oni su me naučili da volim svoj Grad, svaku njegovu ulicu i ulićku - naše Brezje, Majdance, Ciganjsko selo, Kanižu, Bikanu. Naučili su me da Grad ne čine samo kuće, zgrade i izlozi dućana, nego i svi ljudi koji u njemu žive.
Prije trideset godina Petrinja je preživjela i proživjela strašnu sudbinu, zahvaćena vihorom rata. Brojni su Petrinjci postali dijelom nebeske vojske onih koji čuvaju svoj Grad iz plavetnila vječnosti. Nestali su lukovi mostova na Petrinjčici i Kupi koje sam toliko voljela. Izranavljeni Grad dočekao nas je nakon četiri godine, vrišteći svojim uništenim kućama i razorenim ljudskim životima. Teško da se može reći da se konačno uspio barem malo uspraviti kada Ga je zadesio vrisak iz dubine zemljine utrobe, toliko snažan i razoran da je donio najveće uništavanje Gradu u njegovoj višestoljetnoj povijesti. Lice Grada, ona stara jezgra koju smo toliko voljeli, živa je tek u našim mislima i srcima.
A Petrinjci? Petrinjci su, dragi moji, posebna vrsta ljudi. Tvrdoglavi u svojoj ljubavi i spremni pružiti ruku onda kada ti je teško; jednako kao što će pjevati i radovati se onako kako su to učili od svojih roditelja. I dobro je da je tako.
Grad bez nas neće opstati. Gradu su potrebni ljudi koji Ga vole i koji Ga nose u srcu. Gradu trebaju neka nova djeca koja će trčati njegovim ulicama jednoga dana kada iz ruševina niknu nove kuće. Gradu trebaju grlice i golubovi koji će savijati gnijezda u krošnjama Njegovih stabala. Gradu treba duga, moćna poput njegovih ljudi, koja će svojim blještavim bojama donijeti nadu u bolje sutra koje tek treba doći.
Zato volite naš Grad. Ljubav koju nosimo za Njega jedino je što ne može uništiti ništa na ovom svijetu - ni mržnja, ni ljudska glupost, ni potres. Ljubav će se iz nas preliti i Gradu dati nezemaljsku snagu. Samo nosite naš Grad u svojim srcima i čvrsto Ga grlite svom svojom ljubavlju.
komentiraj (20) * ispiši * #
31
utorak
listopad
2023
Ah te vene...
Ajme šta ja imam usrane vene; ko da mi ih je napravilo od jebenog celofana šta se nekad na zimnicu stavljo.
Pa i Bože pomozi kad treba izvadit krv, uspiju mi nekako iz te usrane krhke vene nakapat u epruvete. Al za igle većeg kalibra...bolje da mi otfikare nešta pa uglave iglu nego da je probaju instalirat u moj krvožilni sustav ( samo problem bi onda bio zaustavit krvarenje, jel tako ). Doista, ne volim baš igle pa se možda malo i splašim i eto ti situacije – skvrči se to malo vena i pucaju ko petarde.
Pa recimo ideš napravit cete i moraju ti uglavit veću iglu, jer kontrast ubrizgava nekakva pumpa. U davna vremena se fino davalo malo infuzije, pa kontrast, milina jedna. Al to je bilo u davna vremena. Sad je igla ko glogov kolac, malo tanja od moje podlaktice, i treba bit čudotvorac za uglavit to čudovište u moje sjebane vene.
Ubod prvi , sestra prva– puca ko led; meće vatu i ljepljivu traku. Pipa dalje po ruci, e možda bi ova mogla izdržat. Ubod drugi, sestra prva – puca ko ledenjak koji je potopio Titanik; opet vata i ljepljiva traka. Ubod treći, sestra druga – izgleda ko da će izdržat, al ništa od toga, puca i treća; opet vata i ljepljiva traka. Prelazimo na drugu ruku, al sam biće isprestravljena od iglurine i pucanja iz prva tri pokušaja, pa i vene na drugoj ruci odbijaju suradnju. Ubod četvrti, sestra treća - puca i četvrta. Idemo mi dalje, ubod peti, sestra treća – puca i peta. Ja sva znojna, ne prima se više ni ljepljiva traka , i slabo mi dolazi od same pomisli da opet treba izabrat venu pogodnu za uglavljivanje čudovišta.
Sestre su divne i cijelo vrijeme mi se ispričavaju ko da su one krive šta imam krvožilni sustav ko ove stare vodovodne cijevi koje nonstop pucaju. A onda dolazi četvrta sestra i konačno uspijeva instalirat čudovište u moju venu bez da je trepnula. Znojna ja ko da sam boksala sa Kličkom. Još kad su mi rekli – biće dobro ako žila izdrži pa ne pukne kad krene kontrast...preznojila se sedmi put, al na najjače. I tu me sreća pomilovala, prošo kontrast ko kroz rastopljeni margarin.
Kasnije je malo gadno poskidat sve te ljepljive trake jer sam obljepljena ko mumija, al to barem ne puca ko ludo, a i malo su ruke ušljivane od uboda.
Vidiš ti, pa sa mnom se ni vampiri ne bi usrećili. Mogli bi me grist do sudnjeg dana, moje bi vene odbijale suradnju a kapi krvi niotkud.
Ako imaju kakav vampirski katalog, moju sliku bi prekrižilo i napisalo – nejestiva, zaobić u širokom luku.
komentiraj (18) * ispiši * #
24
utorak
listopad
2023
Svaštanešta fengšui
Svako malo izleti iz bespuća interneta svaštanešta fengšui.
Pa da bi živjeli dugo i sretno morate ispoštovat svakakva nekakva pravila i regulative vezane za razmještaj prostorija, namještaja, cvijeća u teglama i bogznašta sve ne. E pa onda uz ostalo postoje i neka pravila koje feng šui postavlja ko ultimativna, a vezano za održavanje težine.
Između ostalog spominju da treba pobacat sve stare okrnjene tanjure i ranjgle kojima su otpale ručke ( ne kužim kakve veze to ima sa kilama, al ja nisam autoritet za feng šui pa samo prenosim ). Znači odma sve andrmolje koje je za ništa pobacat, kog će vam vraga jer ionak nemrete jest iz tanjura koji se okrhno kad je bubno u sudoper.
Dalje spominju da ne treba jest u prostoriji u kojoj se kuvalo. Eto novog problema; jel to onda znači da blagovaonski stol treba stavit u šlafcimer il da treba jest naležećke, radi težeg varenja? Isto tako preporučuju da se u prostoriji u kojoj se jede stavi špigl, da ne kažem ogledalo, jer navodno vam se smanji apetit ak se gledate u špigl dok jedete. Po tome je najfengšui metoda jest u kupaoni; staneš ko čovjek pred špigl, iznad lavaboa, i jedeš dok ti ne prisjedne.
Navodno je vrlo mjerodavan i oblik tanjura iz kojih se jede, četvrtasti tanjuri skroz smanjuju prehrambene porive. Znači odma pobacat okrugle špajzservise s ružama i kupit ultramoderne četvrtaste, jednobojne. Kile same cure kad iz njih jedeš.
Naravno da ima još metoda, kolko su fengšui ne znam al može se probat. Pa kaže jedna od njih - obavezno okrenut frižider vratima prema zidu. E to zvuči već onak...dosta obećavajuće. Nećeš majci u pol tri ujutro rovat po frižideru i prelađivat sinuse ladnim zrakom. Jer dok okreneš frižider prema sebi izgubiš volju za životom. Mali nedostatak je to šta svaki put kad ti nešta zatreba moraš okretat rashladni uređaj, ali - to je cijena dobre linije.
Možda bi se recimo frižider mogo i zalokotat, a ključ stavit na teško dostupno mjesto, recimo iza ormara u nekoj sobi. Pa svaki put pomiči ormar da dođeš do jebenog ključa od lokota. Već to natezanje sa ormarom ima bonus tjelovježbe, znači nemojte imat ugradbene ormare jer kak ćete do ključa? Nikako, jedino da svaki dan ugrađujete pa razgrađujete ormar a majstori koštaju.
Nadalje, navodno je i maslinovo ulje vrlo zdravo i korisno za organizam, a ponajpače je efikasno ako se njime namaže pločice ispred frižidera. Pa kad ošineš jedno četrnajst puta možda proradi instinkt za preživljavanjem; jedino je problem šta bi u slučaju mazanja pločica trebalo ulazit u kuhinju s kacigom na glavi, a u cilju izbjegavanja potresa mozga usljed ošinjavanja.
Zanimljiv i jako fengšui je recimo i beštek za jelo čije drške imaju pravo trnje. Kreneš jest, pa da bi primio žlicu moraš nataknut one rukavice za tačkat drva. Pa dok izmanevriraš do usta ispadne pola nazad u tanjur i popizdiš i ostaviš se jela. A prstima možeš jest vrlo malo stvari, tak da je takav beštek bogom dan za rješavanje loših prehrambenih navika.
Feng šui je zapravo pravi jedan multipraktik za rješavanje svekolikih problema, samo se treba malo potrudit.
komentiraj (34) * ispiši * #
21
subota
listopad
2023
Moje sve
Dugo nisam pisala o mojim najdražim frajerima.
Najdraži frajer je vrlo visok, mislim da neće trebati još puno da me preraste. Sav je u obavezama – glazbena škola, pa treninzi nogometa, utakmice vikendima. Danas je zabio gol za pobjedu na prvenstvenoj utakmici, i to majstorski. Iščeprkao loptu u šesnaestercu i zašiljio je pod rašlje. Bila sam tako ponosna dok sam gledala snimku. Ja zdušno navijam za gitaru, koju tako prekrasno svira, ali je činjenica da on silno voli nogomet i da puno jače proživljava svako igranje i poraz ekipe. Sviranje mu nekako ide pod normalno, zna da je jako dobar, ali nogomet...toliko je sretan kada odigra dobro i kada pobijede.
Manji najdraži frajer svakodnevno putuje autobusom u malenu seosku školu u Hrastovicu, on je prvačić koji do sada sve testove ima sto posto riješene. Prekrasno crta i silno je sretan kada se pohvale njegove uredne crtančice. On trenira gimnastiku. Ljetos mi se krv sledila u žilama kad je u trampolinu, ničim izazvan, napravio salto. Junior i ja se zblanuto pogledali, pitali – jel možeš ti to još ponovit i on ponovio, nakon par skokova u trampolinu. Spretan je i jako sluša trenericu, nema labavo.
Pa ih tako gledam i razmišljam koliko sam sretna i zahvalna što imam takva dva prekrasna dječaka, takve dvije velike ljubavi, krv moje krvi koje bezuvjetno volim. Oni su najveća radost i blagoslov koji imam. Moji ljepotani; potpuno različiti a opet tako slični zbog ljubavi koja nas povezuje.
Ne postoji rečenica ljepša od – bako, ja tebe tako puno volim. A moj odgovor uvijek glasi – ja tebe volim najviše na svijetu, uvijek to pamti.
komentiraj (24) * ispiši * #
16
ponedjeljak
listopad
2023
Navik on živi ki zgine pošteno
U listopadu 1991. imala sam žuti prognanički karton, nešto robe koju sam na brzinu pokupila i dane ispunjene urlikom aviona i detonacijama projektila koji su padali po Sisku. Zapravo sam cijelo vrijeme imala osjećaj da glumim u nekom niskobudžetnom ratnom filmu čije će snimanje uskoro završiti i vratiću se svakodnevici od prije početka snimanja. Ići ću na posao i voditi svoje dijete u vrtić i peći kestene u svom dvorištu.
Vukovar, hrvatski Staljingrad, krvario je daleko teže i daleko gore od moje voljene Petrinje. Pod milionima granata, okružen stotinama tenkova i tisućama topova koji su svakodnevno, sustavno ubijali prekrasni grad na Dunavu. Kuću po kuću, stablo po stablo, pticu po pticu. Vukovar je bio klaonica u pravom smislu te riječi. Kakvu su agoniju živjeli Vukovarci i oni koji su pokušavali zaustaviti moćnu oružanu silu - to samo oni znaju.
Trpinjska cesta postala je groblje tenkova. Onih istih koji su, na polasku u krvavi pohod posipani cvijećem, svojim gusjenicama neumoljivo gazili sve pred sobom, nastojeći ubiti Vukovar do kraja. Jedan od onih koji su se smijali smrti u oči i zaustavljali tenkovske gusjenice bio je Blago Zadro. Njegovi suborci kažu da je bio ludo hrabar i da je kao njihov zapovjednik uvijek išao prvi. Nekadašnji radnik Borova postao je sinonim za hrabrost koja kao da nije bila od ovog svijeta i prkosni otpor šačice ljudi koji su uništavali tenkove čime god su znali i umjeli.
Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. u Kupskoj ulici, blizu Trpinjske ceste, pokošen rafalom dok je vodio svoje suborce u akciju. Njegovo su tijelo uspjeli izvući tek nakon žestoke paljbe. Pokopan je u lijesu sa označenim brojem koji je znalo tek četvorica njegovih suboraca. Ekshumiran je 1998. godine iz masovne grobnice zajedno sa još 937 žrtava na vukovarskom novom groblju.
Obzirom da nisam pripadnik nijedne političke opcije, govorim o njegovoj ljudskoj veličini i hrabrosti. Blago Zadro nije imao vremena biti ni depresivan, ni anksiozan, ni nezadovoljan sustavom i državom. Po njemu su padale granate, na tisuće. Oko njega su fijukali meci, na tisuće. Gledao je i živio krv i smrt, puno krvi i smrti prije nego što je i sam poginuo braneći Vukovar.
Navik on živi ki zgine pošteno.
( i ovo je jedan od onih postova koje ponavljam, da se ne zaboravi; photo Blage Zadre - Mišo Lišanin, rujan 1991. )
komentiraj (8) * ispiši * #
15
nedjelja
listopad
2023
Bez naslova
Neću pisati ništa, niti jednu jedinu riječ o krvoprolićima kojima sam kroz život svjedočila.
Svatko ima svoju istinu, svoje razloge, svoju ideologiju od koje ne odstupa. Bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest ili boju kože, svijetom izgleda vladaju ljudi koji bez imalo oklijevanja, bez da trepnu okom ubijaju druge ljude drugih istina, drugih razloga, drugih ideologija.
Samo ću reći – sram vas bilo. Vaše su ruke i duše ukaljane tolikom nedužnom krvlju. Kojim pravom i u čije ime činite zvjerstva?
Pogledajte svoju djecu. Zašto ih osuđujete da plivaju u moru krvi?
A svi se nazivamo ljudima.
( photo by The Sydney Morning Herald, nastala prije par godina u sklopu kampanje #JewsandArabsRefuseToBeEnemies; nažalost, puno bi djece moglo biti na sličnim fotografijama...pokušajte je otvoriti na Googleu i pogledati )
https://static.ffx.io/images/$width_740%2C$height_417/t_crop_fill/q_86%2Cf_auto/f0d332cd9928c8985c841df54f36c882d0c823be
komentiraj (16) * ispiši * #
12
četvrtak
listopad
2023
Kupusologija
Idući tjedan stiže kupus, pravi ogulinski, za kiseljenje.
Zapravo jedva čekam da isfermentira i ukiseli se dovoljno da se može dinstat, kuvat, motat sarme. Ja strašno volim kiselo zelje, i oduševljava me moj najdraži frajer koji bi sarmu jeo za doručak, ručak i večeru kad je ima skuhane. Dok je bio malen, govorio je da je Ogulin, citiram, "jedan veliki grad iz kojeg stiže kupus koji ćemo kiseliti za sarmu". Prema našoj dugogodišnjoj, zajednički osmišljenoj strategiji, i sam kapetan Kuka je inzistirao da se na brodu sarma često kuha, jer ju je on najviše volio jesti ( ne pitajte otkud to, dala bi se i od toga napisat kraća priča ). Pa na svaki upit što bi najradije jeo, uglavnom je odgovor sarma.
Često se sjetim i divnih običaja vezanih za kiseljenje kupusa u mojoj rezidenciji u Brezju dok sam bila dijete.
Gotovo svake godine okupila bi se ista ekipa, dvije tete i dva tetka ( jedni s mamine, drugi s tatine strane, valjda da se kupus bolje skiseli, šta li ) i moji starci. Pa se dan prije pribavi logistika u vidu svega šta je potrebno za kiseljenje - sol, papar u zrnu, vino i nešto žere ( posljednje dvoje valjda zbog bolje fermentacije kupusa ). Za jelo il lovački ( nekih kobasica i sira ) il nešto na žlicu, da se barem malo uspije zaustavit brzo djelovanje šta vina, šta žere. Pripremi se i zaliha šta zavoja, šta flastera, šta onih gumica za nataknut na prst, ako dođe do krvnog stradavanja da se može radit dalje ( a uvijek je dolazilo, to se valjda podrazumijeva ).
Tata je obično noževe nabrusio tak jako da već u četvrtoj minuti padne prva kolateralna žrtva rezanja kupusa, koja onda il lijepi flaster il mota prst zavojem il natakne gumicu na prst, zavisno o kutu posjekotine i količini krvarenja. Već nakon par minuta pada i druga žrtva, pa se obavlja i druga trijaža, a ubrzo se ukazuje pomoć i trećem unesrećenom. Trebam li reć da su unesrećeni svake godine bili iste osobe, muški sjekači kupusa, koji bi se onda primili kartanja i jela, pa kasnije i harmonike i pjesme ( ako bi tetak ponio harmoniku, a uvijek ju je imo u gepeku od fiće, ako zatreba da ne mora ić doma po nju ). Cure bi jamrale i očistile glavice i srezale sav kupus same, strpale ga u bure, i onda još zajedno sa ranjenicima pjevale do neko doba, uz uvjet da ranjenici prvo prevuku bure tamo gdje je već trebalo stajat.
I svake godine tako, ista priča. Ritual koji je bio neizbježan i nije moglo bit drugačije. Već dugo nema tog rituala, i moram priznat da mi fale te jesenske radosti.
( Ja kupus kiselim u glavicama, riješim sve za tili čas, i mogu vam reć da se kupus jednako brzo skiseli sa i bez kartanja i harmonike. )
komentiraj (26) * ispiši * #
07
subota
listopad
2023
Protiv očobolje
Danas samo kratki osvrt na fenomenalan lijek za očobolju, na koji sam slučajno nabasala na nekom tamo portalu.
Naime nisam pojma imala da britanska kraljevska kuća ima tako impresivnog dvorjanina. Bio je i tjelohranitelj pokojne kraljice, a obzirom da se izgleda pokazo dobrim novi kralj ga je zadužio da vodi brigu o osiguranju, putovanjima i organiziranju kojekakvih službenih ivenata.
Ima on završenu i vojnu školu i svaštanešta ( štajaznam, tipa skakanje padobranom ). Al to sve pada u vodu i bude manje bitno kad je u pitanju liječenje očobolje, jer frajer izgleda ko milion novaca. U odijelu – ko Džejms Bond, u kiltu se vide noge istesane kojekakvim sportovima. Visok stoosamdeset, plave oči, smeđa kosa. Ramena ko oni nekadašnji regali od punog drveta. Sve ne znaš kud bi prije pogledat. A kad se nasmije...pa to maska za varenje treba, koliko blješte zubi.
To bi točno trebalo imat poster u prirodnoj veličini, pa ga nablekačit na zid, i onda kad ti je svega pun kufer skuvaš kavu i pariš oči. Pa bolje to nego štračit po teveu il po mobitelu; na teveu nikad nema ništa, a iz mobitela samo iskaču posvuduše il kojekakve ružne vijesti. Možeš se nekad i izjadat, pod uvjetom da si sama doma i da su zatvoreni prozori. Al u svakom slučaju oči su na dobitku.
A bome na dobitku su i svi koje taj dočeka i isprati. Ove koji ga gledaju dok hendla oko Čarlsa i ispaćene supruge neću ni spominjat; e one imaju očobolju izlječenu na najjače.
( e da, čovjek se zove Johnny Thompson, ako bi vam palo na pamet guglat za fotke il neki video, jerbo hoda jednako dobro ko šta izgleda, a ja i dalje ne stavljam fotke po novom sistemu )
komentiraj (26) * ispiši * #
05
četvrtak
listopad
2023
Učiteljima, s ljubavlju
Biti učiteljem plemenit je i bremenit poziv.
Svakoga dana dati sve od sebe da malene, bistre glavice nauče nešto novo. Tješiti ih kada su uplašeni ili tužni; tko drugi to može kada roditelj nema tu? Biti ponosan na njihove uspjehe i bodriti ih da ne odustaju čak i onda kada rezultati nisu najbolji. Slušati njihov zvonki smijeh i smijati se zajedno s njima. Ispratiti ih dalje, u više razrede, kada dođe vrijeme, i uživati u svakom susretu s njima godinama kasnije, kada pred sobom ugledaš odraslog čovjeka kojem si širom otvorio vrata jednog novog svijeta i pomogao mu da hrabro zakorači u njega.
I moja majka bila je učiteljica. Prvo učiteljsko mjesto dobila je u školi u Strašniku, onda u Gorama, a zadnje dvije godine prije mirovine u Mošćenici. Jako je voljela svoj posao; i nakon silnih godina u razredu uvijek se pripremala za nastavu, kao da tek počinje raditi. Mislim da je i kao učiteljica i kao majka bila istovremeno i blaga i stroga, već kako je bilo potrebno. Bila sam neizmjerno ponosna na njeno zvanje; moram priznati da i danas, nakon tolikih godina, osjećam ponos kada vidim da je njeni nekadašnji učenici nose u lijepom sjećanju.
Imam u obitelji jednog mladog učitelja koji uistinu voli svoj poziv, pa onda i ne čudi kada za svoje učenike osmisli nešto što nikome u školi prije njega nije palo na pamet. Ove će godine njegovi mališani u sklopu vannastavnih aktivnosti naučiti raditi svašta šareno, fino i jestivo. Započeli su izradom šarene, miješane salate za zimnicu. Pomagali su ono što mogu - čistili i prali povrće, miješali ga u velikoj plastičnoj posudi i punili teglice. Roditelji će dobiti teglicu za probu, a onih nekoliko koje preostanu možda netko poželi kupiti, da proba koliko su uspjeli u svom naumu i da mogu nastaviti dalje u pustolovinu kulinarstva. Mislim da će ih najviše razveseliti zimski mjeseci kada će se okušati u izradi pravih petrinjskih češnjovki. Možete li zamisliti njihova lica dok budu gledali kakva čarolija nastaje pred njihovim očima?
Ja mogu. Prije dvadeset godina moja mama zauvijek je sklopila oči. Posljednje riječi koje mi je uputila bile su - čuvaj mi ga, kao najveće blago. Mogu zamisliti i kako bi bila ponosna da vidi koliko ljubavi pruža djeci koju uči njen unuk.
Svim učiteljima sretan njihov dan; budite ponosni što baš vi odgajate buduće liječnike, učitelje, arhitekte ili kuhare, unatoč tome što je vaše zvanje vrlo podcijenjeno i slabo plaćeno. Budite sigurni da će vas djeca zauvijek nositi u svojim srcima i sjećati se vaših riječi i svega što ste im pružili.
( napisano prije dvije godine; za mene uvijek aktualno jer sam imala i imam učitelje u obitelji )
komentiraj (30) * ispiši * #
02
ponedjeljak
listopad
2023
Repriza insomnije...
Opet me baš dobro krenulo nespavanje. Mislim zaspim ja uz pomoć šlaftableta, al se uredno probudim najkasnije oko dva i onda krenu zakulisne igre. Malo prevrtanja, pa se malo dignem jest jer sam živčana šta ne mogu zaspat, onda nakon jela zalijem tekućinom da se opet ne dižem usljed žeđi, pa u povratku obavim i vece...upalim teve pa gledam šta već ima, a uglavnom nema ništa gledljivo. Uglavnom strava jedna.
Pa sam išla opet malo guglat, reko možda je izmislilo neke nove sisteme otkad sam zadnji put čačkala tražeć pomoć za zaspat po bespućima interneta. I da znate da sam našla nešta, nije baš po mojoj mjeri al ko zna...ako bi spavala, vrijedilo bi.
Za početak predlažu stolicu za ljuljanje. Šema zvana - i djeca brže zaspe kad se nunaju. Pa onda il stolica za ljuljanje il mreža za spavanje, navodno se brže zaspi i duže spava kad se ljulja. I za šta sam ja onda kupila dormeo madrac, da ga sad izbacim pa da ide na glomazni otpad na proljeće? Kak da raščepim mrežu prek sobe, oću još puzat ispod da dođem do ormara il do prozora? Da ne spominjem eventualnu mogućnost ispadanja sa stolca il iz mreže za slučaj prevrtanja vamotamo. Već se vidim sva izubijana, ko će mi vjerovat da sam ispala iz mreže jebote; to odmah ide kuloarska priča da me prebilo ko mačku a ja ko spavam u mreži pa ispala, moš mislit.
Onda neki psiholog tvrdi da treba brojat ovce unazad. Krenut od tristo i samo koristit brojeve djeljive sa tri. Navodno time prisiljavaš mozak da se odmakne od briga i prčkaš s matematikom. Pa dobro da ne treba imat one drvene trokute i šestar i ploču, pa šibat geometriju il eventualno naganjat s njima ovce čiji broj se ne da podijelit sa tri. Još ako je pastir gadnije naravi i počne ispitivat da šta se uznemiruje stado kad one ne znaju koji su broj i da jel nemam pametnijeg posla u dva ujutro nego radit geometriju ko Pitagora.
Nadalje predlažu jogu, petnajstak minuta za opuštanje mišića. Taman da se preznojim pa moram ić lokat vodu i mijenjat pidžamu, pa onda iza lokanja vode čekat da me potjera na vece da me ne probudi kasnije. Pa bi tak u krug mogla do ujutro, malo joga malo popratni sadržaji. E onda se nadovezuju i na tjelovježbu, navodno je istraživanje pokazalo da dnevno vježbanje od stopedeset ( !!!! ) minuta dnevno kroz šest mjeseci značajno smanjuje nesanicu. Ajde da su rekli šezdeset minuta, i božepomozi; al dva i pol sata, halo?! Svaki dan?! Jedino da krenem vježbat u to nedoba kad se probudim, možda bi me satralo nakon mlaćenja od jedno sat vremena pa bi spavala ko klada.
Dalje kažu da i sok od trešnje puno pomaže jer ima prirodno visok melatonin, hormon koji pomaže u reguliranju ciklusa spavanja. Srećom kod nas kila trešanja ne košta šest il sedam eura, koliko li, u sezoni kad ih ima. Napravim soka za tri, četri hiljade kuna umjesto da kupim drva za zimu. Nek se smrzavam al možda budem spavala ko Trnoružica pa mi neće ni bit zima.
I posljednji, meni najslađi savjet - nemojte al nikako spavat preko dana jer to doprinosi nesanici. To šta sam ja legla u jedanajst, spavala do dva, pa bila budna dva sata, pa ubila oko još dva sata ( znači spavala sam možda pet sati ) uopće nije problem. Šta je za mene problem zbog jebenog nespavanja imat podočnjake ko sarme i u svakom crnom autu vidjet Betmena.
Sve se mislim da sad idem vježbat, možda se smorim dovoljno da večeras ovce pasu na miru.
komentiraj (18) * ispiši * #
01
nedjelja
listopad
2023
Budite uz njih...
Ako imate tu sreću da su vam roditelji živi, onda gledate njihove ostarjele i sve nemoćnije ruke, lica izborana i smijehom i tugom kroz sve godine života.
A nisu takvi bili. U sjećanjima čuvate neke davne godine kada im ništa nije bilo teško, kada su mogli i htjeli i željeli sve. Sjećate se zasigurno svih lijepih trenutaka koje ste proveli s njima.
One prve neprospavane noći zbog vaših temperatura ili plača doživjeli ste tek kad ste i sami postali roditelji. Ali sigurno pamtite njihove utješne zagrljaje kad bi bilo razbijenih koljena, sve brižno kupljene i zamotane poklone koje ste toliko željeli za rođendan ili Božić. Sve fine nedjeljne ručkove koje nitko nikada ne skuha kao mama; i vi ih sada kuhate, ali rižoto ili pohano uvijek su bili finiji kod mame. Pamtite sigurno i zajednička ljetovanja ili izlete dok ste bili klinci.
Kasnije su došla i neka prva ograničenja ili sukobi uvjetovani vašim odrastanjem i njihovim nastojanjem da od vas stvore dobre ljude. Sve to shvatiš puno kasnije, kada i sam postaneš roditelj i svjestan odgovornosti koju roditeljstvo nosi.
Što tek reći o bakama i djedovima? Posebna je ljubav koju u srcu nose samo za svoje unuke. Sve se podređuje njima, i živa je istina da nad unucima strepiš više nego nad vlastitim djetetom. Učinio bi sve da ih zaštitiš od svega i da im skineš zvijezdu sa neba, ako je požele držati u svojoj ručici.
Nikada si nemojte dozvoliti da ne možete pronaći i odvojiti vremena za svoje roditelje, ili bake i djedove. Sve isprike – umoran sam, sutra ću, ne da mi se sada...odmah ih odbacite. Njima vaša posjeta ili poziv znače sve. Iako su vam istu priču vjerojatno ispričali bezbroj puta jer im je bila smiješna, nasmijte joj se opet. I opet. Stotinu puta ako treba. Držite njihove naborane ruke i smijte se s njima. Doći će trenutak kada više nećete imati koga nazvati i nećete imati koga posjetiti. Ostaće tek izblijedjele fotografije i živa sjećanja na sve ono što su vam pružili. Doći će trenutak kada ih naprosto više neće biti u onom voljenom, fizičkom obliku. A onda je kasno za – trebao sam, mogao sam, htio sam...isprike samom sebi ništa neće izmijeniti.
Međunarodni je dan starijih osoba. Ako niste danas, nazovite ih ili posjetite sutra. Vrijeme provedeno s onim tko te uistinu voli je najskuplji poklon koji mu možeš dati.
komentiraj (16) * ispiši * #
27
srijeda
rujan
2023
Papica za dečke
Da ne ispadne da bljezgaram samo o ženskim problemima i situacijama. Išla sam tražit neki recept na stranici kod Crochefa, kadli ispod recepta koči se članak pod nazivom „Top deset namirnica za povećanje penisa“.
Onda sam ga išla otvorit, da znam šta može pomoć ako slučajno nekom poznatom zatreba pa da znam preporučit, a ima tu i video sa nabrojenim namirnicama. Evo dragi muškarci šta je tu sve nadrobilo, pa se izvolte pridržavat ukoliko ste mišljenja da trebate poradit na, kak bi se to moglo nazvat, kritičnoj masi il hidraulici. Nisam muško pa mi je teško pronać prave riječi, šta da drugo kažem.
Kaže na samom početku – smokve; navodno su pune nekakvih aminokiselina koje povećavaju seksualnu energiju i libido. Još ja mislim šta se koju vražju mater onaj filmić iz kamenog doba zvao „Grčke smokvice“, sjećam se da su dečki iz razreda išli to gledat u kino cijeli vikend, dvaput dnevno. Eto zašto su spominjali smokve; znači našibaš se smokvi i libido bude takav da od prodavačice na kiosku vidiš Barbiku 90-60-90 i spreman si riskirat goli život da bi joj objasnio zašto držiš ceker s prednje strane jakne ( ono, kud ćeš takav našiban smokvama hodat sa ispupčenjem u hlačama, još da misle da si manijak jebote ).
Dalje – kokošja jaja, za koja svi znamo da su puna bjelančevina al ne znamo da podižu razinu hormona. Divno; samo udrite po jajima i podiće vam se hormoni gore nego tlak kad gledate utakmicu. Ak ste si onak bezvoljni…ma odma u dućan po friška jaja i deknite pet – šest komada, da vidiš kad hormoni krenu ( dobro, možda malo i podrigivanje il vjetrovi, al nemre sve bit idealno, jel tako ).
Lubenica navodno opušta krvne žile pa krv lakše odlazi tamo kud treba. Je da ćete visit na veceu nonstop kad maznete pola lubenice, al žile će vam se opustit do te mjere da ćete opet hodat sa cekerom ispred sebe kud god išli, da ne spominjem da nećete znat jeste pošli il ste došli.
Bosiljak isto poboljšava cirkulaciju i samim time dotok krvi u područje koje želite bolje prokrvit. Trpajte ga u sve šta jedete i bićete prokrvljeni ne samo u donjem katu neg naskroz.
Bademi su navodno prepuni masnih kiselina koje pak podižu razinu muških hormona. Sad sam malo i zabrinuta; jel to znači da će nama ženama narast brkovi i da ćemo predlakavit ako jedemo bademe? Ajmo onda mi žene za svaki slučaj obustavit konzumaciju, a muški dio populacije – hešteg samotrpaj.
Banane veli isto podižu libido i povećavaju erektilnu funkciju. E pa šta sam ih jela – jela sam ih; piću ja kalij u tabletama, oću još ja morat nosit ceker ispred sebe il na glavi usljed libidoznih situacija, radi jebenih banana?
Češnjak isto tak zbog sastojka alicina poboljšava cirkulaciju i čini nered u donjem katu. Pa sad sam u još većem šoku; ja češnjaka pojedem na godišnjoj bazi za pola moje županije, a cirkulacije ne da nemam nego je za mene pojam cirkulacije potpuno nepoznat. Ja usred ljeta spavam u flafi čarapama jer su mi noge hladne ko led. Al dobro…ja sam žensko, možda na muškarce češnjak udara skroz drugačije.
Kamenice isto tak dižu razinu testosterona i povećavaju libido. Eto vam odgovora zašto ljudi sa morskih obala slove za najveće zavodnike - jedu uneznano te školjketine i žene padaju ko na poledici. Šta ćete napravit po tom pitanju vi kontinentalci koji ne znate živjet bez kobasica i špeka - e to ne piše jebiga.
Dalje navodi tunjevinu, punu nekog vražjeg enzima koji djeluje na prokrvljenost, i lososa koji vrvi omega tri masnim kiselinama, a one pak osnažuju tkivo tog tamo donjokatnog organa.
Sad znate šta trebate jest. I nemojte nizamajkubožju sve zbiksat zajedno, jer vam sjedenje na vece školjki ne gine. Ajde zamislite utrpat u sebe istovremeno lubenicu, smokve, jaja i kamenice, pa ima da vas nema. Znači dozirat sastojke, ovisno o situaciji i željama, i pretvorićete se u Kazanovu par ekselans.
E da, obavezno si kupite i ceker. Kamuflaže radi.
komentiraj (22) * ispiši * #
25
ponedjeljak
rujan
2023
Propade mi ambasadorstvo / ima cinka i sa drugog linka
Eto mi je propala prilika da na svojoj skromnoj stranici budem, kako sami to nazivaju, ambasador izvjesne tvrtke koja se bavi prodajom poprilično skupih dodataka prehrani.
Kupila ja od njih cink u kapima, da malo dignem imunitet i svaštanešta. Naručila telefonski, sve pet, pa kasnije išla još malo pogledat šta sve imaju u ponudi. I dođem do kraja stranice, kadli tamo piše – želite li biti naš ambasador, prijavite se.
Kliknem ja na kućicu „prijavi se“, e tu me traži neke opće podatke i broj pratitelja na fejsbuku i instagramu. Ajde upišem ja broj pratitelja, i već tu mi je jasno da od ambasadoriranja neće bit ništa. Jer činjenica jest da me čita puno više ljudi nego šta je oficijelni broj pratitelja. A nemam ni zanimljive fotke, nemam silikona ni umetaka; šta mislite kad su otvorili moju skromnu stranicu pa ugledali fotku gaća sa motivom Betmena i Sofiju Loren kako u nevjerici bulji u cicke Džejn Mensfild? Otkud oni znaju da su to samo fotoilustracije za moje volšebne pričuljke stare par godina i ponovno objavljene? A i ako su krenuli čitat, sto posto su pomislili da sam gadno nepismena jer eto sirota pišem u nekakvom jebenom slengu. Pa šta će im takav ambasador za njihove fensi artikle?
Kadli eto meni meila, i to na engleskom, u kojem oni meni kažu: „Helou, hvala vam na registraciji. Odlučili smo ne surađivati s vama, ali obavijestićemo vas ako se išta promijeni. Ugodan dan, blabla."
Obzirom da ja ne mislim da se engleski na kruh maže, odgovorim ja gospodi, na savršenom engleskom: „Hvala vam na negativnom odgovoru. Ako smijem pitati, iz kojeg ste razloga odlučili ne surađivati sa mnom? Uistinu bih željela pročitati odgovor. I vama ugodan dan. Iako mislite da nisam dovoljno stručna za neku vrstu suradnje, barem znam odgovoriti na vaš mail na engleskom.“
Nisu mi odgovorili. Šta će odgovarat nepodobnom ambasadoru, jel tako? Pa ne prati mene dvjestosedamdesetosamhiljada ljudi pa da im budem možda zanimljiva.
A ne znaju da bi vi svi, samo zato šta me volite čitat, u slučaju potrebe kupili njihove proizvode.
Ovako im više ni ja neću kupit jebeni cink. Nek ga sami piju.
Reklo bi u bećarcu:
Ima cinka i sa drugog linka,
ovaj neću ni da dadu vreću. ( @ morska, hvala na inspiraciji za dodatak :) )
komentiraj (20) * ispiši * #
19
utorak
rujan
2023
Potop
Davnih godina, točnije kad sam imala trideset i tri, išla sam na testiranje za terenskog prevoditelja za jednu inozemnu tvrtku.
Uopće nisam razmišljala o tome da ljudi kojima ću prevodit neće slušat samo moje znanje jezika. Pojma nisam imala da i te kako paze na odabir odjeće i još svaštanešta nevezano za znanje jezika.
Par mjeseci prije toga umrla je moja mama i ja sam još uvijek nosila crninu. Znači crna dolčevita, crna suknja malo iznad koljena, crni kaput i čizme...crna ko najcrnja noć. Dijametralno suprotna bila je moja boja kose, tad sam se farbala u crveno ( doista ne ono tehnopartinaglocrveno, ali crveno ) pa sam i nokte nalakirala nekim tamnim lakom, iskreno rečeno ne sjećam se boje. Srećom nisam nikad bila sklona nekom žešćem šminkanju, malo maskare i pudera i to je sve.
Ušla ja unutra, odradila poprilično zahtjevno testiranje i kažu mi – možete li pričekat vani par minuta. Ja izlazim, i kroz glavu mi prolazi – nisi prošla. Al ne znam si objasnit zašto, jezično je sve prošlo savršeno. Ubrzo me jedna od tih tamo članica komisije zove unutra; kad sam sjela kaže mi – jako mi je žao šta vam moram reći da niste prošli. Jezično je bilo savršeno, dapače – vrlo ste snalažljivi i niste nesigurni, govorite savršeno, bez akcenta, kao da ste rođena Britanka. Ali...prevoditelj mora biti takoreći neprimjetan u prostoru, dakle njegova je uloga da poput sive eminencije prevede što treba i to je sve. A vi nipošto niste nezamjetni. Razmislite malo o tome, pa možda bude još prilike za neku suradnju.
Izašla ja van, plačem ko ljuta godina; nadala se poslu, znam koliko znam i sjebe me šta? Boja kose, noktiju i odjeće, eto šta. Dolazi i tramvaj, ja tu već toliko blekećem da ne vidim kud hodam. ( To je recimo moj problem – ne plačem često, al kad krenem to je opći potop. ) Stropoštam se na sjedalo, blekećem još jače. Nekontrolirano. Kad osjetim takva šmrkava i razbleketana da me neko dira po ramenu. Kontrola karata. A ja kartu imam negdje u taški, al je nisam pocvikala. Ridam ja i dalje, kopam po torbi da nađem maramice i tu jebenu kartu, pa da čovjeku objasnim šta me snašlo i zašto mi karta nije pocvikana. Kadli on izvadi papirnatu maramicu, pruži mi je i kaže – gospođo, nemojte molim vas ništa tražit, primite moju iskrenu sućut. ( Možete mislit koliko sam bleketala i našta sam ličila kad je tip pomislio da mi je neko umro. ) Ode on dalje, ja ostala blejat na sjedalu. Do autobusnog kapci ko sarme jebote.
To mi je jedna od najčudnijih životnih zgoda.
( Na testiranje sam išla ponovo nakon par mjeseci, ovaj put u nekoj golubljesivoj košulji i crnim hlačama, kratkih nenalakiranih noktiju, sa istim znanjem jezika, i prošla. Kontrole u tramvaju nije bilo, a taj put sam pocvikala kartu. )
komentiraj (24) * ispiši * #
18
ponedjeljak
rujan
2023
Hey Joe...
Sva sam si neka čudna. Možda je najprikladnije reći – osjećam se poput ispuhanog balona.
Teško je životno razdoblje iza mene. Rujanski su dani za mene uvijek teški, kao i za sve ostale Petrinjce; irealne slike proživljenog zla koje se svake godine vrate, htio ti to ili ne. Sjećanje na krasnu kolekciju gramofonskih ploča koju je tko zna tko razvukao tko zna kamo; mojeg Claptona, Rolling Stonese, Deep Purple, Azru, Bijelo dugme...pa i ovog samoukog ljevaka gitarista koji je „Hey Joe“ snimio one godine kada sam se ja rodila. Moj brat ga je fantastično skidao, sve njegove solaže, a puno godina kasnije moj junior ga je pjevao u rijetko dobrom rock bandu koji je kasnije promijenio vrstu glazbe.
A Jimi Hendrix? On je bio virtuoz, psihodelik, čudovište na gitari. Nešto sam ga se naslušala dok je brat skidao njegove rifove. Jimi je umro 18. rujna 1970. sa 27 godina, živio je divlje i brzo. Kao da je slutio da neće doživjeti neke zrele godine.
Sve ovo izgleda nepovezano, jelda? A povezano je – i sve ono što sam proživjela zadnjih desetak mjeseci, i rat koji mi je uzeo najljepše godine, i glazba koja je oduvijek bila moje utočište. Sve je to kaleidoskop mog života.
Čuvajte u sjećanjima čak i one najbanalnije trenutke radosti. Dobro će vam doći kad vas umori život.
komentiraj (18) * ispiši * #
16
subota
rujan
2023
Krvavi petrinjski rujan...
Rujanski su dani oduvijek Petrinju ovijali tracima ranojesenjeg sunca, berbom grožđa i petrinjskim pjesmama koje bi se pjevale po završetku berbe.
Rujan 1991. donio je Petrinji dane pakla, razaranja i smrti, nezapamćene kroz povijest grada lipa obgrljenog zelenim rukama Petrinjčice i Kupe i vinorodnim brežuljcima. Ratni vihor prekinuo je brojne živote i zauvijek izmijenio tolike sudbine.
16. rujan bio je zasigurno jedan od najtežih dana, i crnim je slovima upisan u stranice petrinjske povijesti. Na položajima oko Nove bolnice i Vile Gavrilović zarobljeno je i strijeljano sedamnaest pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. Četrdesetak ranjenih civila i gardista doveženo je u sisačku bolnicu. Stravičnu je sudbinu doživio gospodin Stjepan Komes, koji se na središnjem gradskom trgu rukovao sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom prilikom njegovog prijašnjeg posjeta Petrinji; nakon nečovječnog mučenja ruka mu je odrezana, a on je preminuo od teških ozljeda i krvarenja.
598 petrinjskih života progutao je vihor rata.
Samo, ne može se ubiti Grad.
Mogu se slomiti lukovi Njegovih mostova koje sam toliko voljela. Mogu se srušiti tornjevi Njegovih crkvi. Mogu se razbiti izlozi Njegovih dućana. Mogu se ubijati Njegovi stanovnici. Mogu se spaljivati Njegove kuće i vrištati u nebo dok gore. Ali Grad se ne može ubiti.
Grad koji je postao prije toliko stoljeća i preživio toliko osvajača i razaranja ne može se izbrisati sa lica zemlje. On naprosto strpljivo čeka da prođe uragan zla, i u samoći vida svoje rane sve dok ne dođu ljudi koji će Ga voljeti. Čeka da dođu neka nova djeca, koja će sjediti na klupama u parku, gledati lipe Ilirke koje su posadili Napoleonovi grenadiri, i moćno stablo gingko bilobe koje se uzdiže visoko iznad parka, prosipajući ujesen najljepši žuti tepih koji sam ikad vidjela ispod svoje prekrasne krošnje. Čeka da se iz nanovo izgrađenih kuća, koje su vrišteći gorjele, opet začuje dječji plač i smijeh.
Grad nosiš u srcu kud god da odeš. Ovijaš Ga svojom silnom tugom i ljubavlju, i tako skriven duboko u tebi ostaje onakav kakav je bio prije strašnog razaranja. U tvojim mislima i snovima Njegove su kuće pune života i smijeha; nema zadaha smrti, slomljenih krošanja i nagorenih ruševina. Nema stravične tišine koja je zavladala nakon što je utihnula rika topova; u tvojim mislima i snovima zrak je ispunjen lepetom krila i cvrkutom svih Njegovih ubijenih ptica.
Kada Mu se konačno vratiš, nakon godina izbivanja, grliš svaku Njegovu ranu, otireš i svoje i Njegove suze, grliš stabla lipa koje nigdje tako zlatno i mirisno ne prosipaju svoj prah kao na stazicama tvoga djetinjstva i života.
Neka se nikada nigdje ne ponovi pokušaj ubijanja Grada kakav je preživjela Petrinja u rujnu 1991. godine.
komentiraj (16) * ispiši * #
13
srijeda
rujan
2023
Peti element
Svakodnevno svjedočimo silovitoj demonstraciji bijesa Majke Zemlje.
Požari, potresi, poplave...ljudske žrtve koje se broje u tisućama poginulih i ranjenih. Očajni ljudi koji su u sekundama ostali bez svojih najmilijih i onoga što su imali. Životi su im nepovratno promijenjeni.
Nije to zlo pokrenuto samo od sebe. Koliki nuklearni pokusi, korištenje oružja strahovite razorne moći za koje nam nitko ne može garantirati što sve sadrže, zagrijani oceani prepuni plastike, životinjske vrste ili istrijebljene ili pred istrebljenjem. Eto to je svijet u kojem živimo, nažalost. I sami izloženi opasnosti da budemo izbrisani sa lica Majke Zemlje.
A što mi činimo? Baš ništa. Oni moćni, koji u rukama imaju sudbine svih nas, govore jedno, misle drugo, a rade treće. Oni bi možda nešto mogli i izmijeniti, jer imaju moć da izmijene. A mi obični, mali ljudi pokušavamo kao razvrstavati otpad ( a i to kako tko ), zgrozimo se kada putem medija doznamo za neku novu prirodnu kataklizmu i to je sve. Dijelimo fotke užasa sa natpisima „Pray for Turkey/ Morocco/ Libya“.
U svakodnevnici i dalje grizemo jedni druge, trujemo sami sebe i sve oko sebe kojekakvim glupostima i sve je manje ljudskoga u nama. Pa pogledajte samo komentare ispod članaka po portalima i po društvenim mrežama. Toliko mržnje, toliko zloće, toliko ružnog bljuvanja žuči. A svi smo ljudi, krvavi ispod kože, sa svojim vrlinama i manama; nema savršenih. Zar je toliko teško biti čovjek drugome čovjeku? Gledati sebe u svakom ljudskom biću koje ti dolazi u susret? Pa ako smo već dovedeni u situaciju da živimo u vremenu prepunom užasnih prirodnih katastrofa, ne svojom krivnjom, možemo li barem biti ljudi jedni drugima? Život ima krhkost fine kristalne čaše; jedan krivi pokret i nepovratno se rasprsne na tisuće nespojivih komadića.
Zemlja, voda, vatra i zrak četiri su osnovna elementa potrebna za život. A toliko nam nedostaje peti element, onaj koji spaja i ima u sebi nadnaravnu moć.
Nazvan je ljubavlju. Jeste li ga zaboravili osjećati? Ako niste, pokušajte darovati svojim najmilijima, svim poznatim i nepoznatim ljudima, svemu što vas okružuje ljubav. Neće taj peti element spasiti svijet, ali će izmijeniti lica i srca svih nas.
A možda i spasi svijet, kao na filmskoj vrpci; nikad se ne zna.
komentiraj (28) * ispiši * #
12
utorak
rujan
2023
Nogometno ludilo
Moj tata je, osim boksa, obožavo i nogomet.
Ako se, sačuvajmebože, gledo prijenos na teveu, to je uvijek bio spektakl žešći od onog na terenu. Teve razjapljen do daske ko u disku, a on u predinfarktnom stanju galami da nadjača komentatora, jer uvijek je znao sve bolje, i od trenera i od igrača.
-Gle budale...pa kome tamo daješ for, KOME?! Kud gledaš, u vražju mater?! Sad još kad im ovi kontru potegnu...pa da, nego šta nego će...ma RUŠI GA!!! Tako, da, jebeš žuti karton, bitno da niste gol dobili.
Onda ispaćena roditeljica šuti i dura jedno dvadeset minuta, pa polako ulazi u sobu i mora i ona galamit:
-Daj stišaj televizor, cijelo Brezje skup s tobom gleda utakmicu.
On puši, dima ima ko da je izgorilo deset bengalki, i galami i dalje ko da nje ni nema.
-A pazi ovoga, molim te...to je trener?! Pa on ne bi dvije nacrtane gliste mogo utrenirat da plaze...Kud ti sad srljaš ispred televizora?
Ona ide otvorit prozor da uđe malo friškog zraka, jebiga treba navečer spavat u sobi. Vraća se nazad, a on nabraja:
-Daj se makni, još će zabit gol dok bauljaš tuda...Ma ne njemu dodavat, kud njemu? Pa ja ću poludit, jeba me pas ako neću.
Ona diže obrve, odmahuje rukom i izlazi van iz sobe, napola gluha. On drelji iz sobe, pao je gol:
-MA TOOOOO! Pa tak se to radi! Ljubica...LJUBICAAAA!
Ona opet ide u sobu:
-Stišaj televizor, prozor je otvoren. Šta je bilo?
-Šta šta je bilo, nemam više cigareta, ajde mi molim te done...pa šta radiš, idiote? Pa jebo te onaj ko te ne izvadi van takvog aljtravog.
Ona uzima ćikobernicu ( čitaj pepeljaru ) da je isprazni i ide po frišku kutiju Opatije. Dolazi susjeda na dogovorenu popodnevnu kavu, šapće – skoro nisam ni došla, mislila sam da se svađate. Mama odmahuje rukom, kaže – ma gleda luđak utakmicu, glava mi otpada. Nosi mu pušačke rekvizite i kaže:
-Na dvorištu sam, pijem kavu sa Zorom.
On je ni ne gleda, naslijepo pipa po nahtkaslu da dohvati cigarete i urla i dalje:
-Dobro si se i sjetio budalu izvadit. Ne bi on meni igro ni minute.
Mama kuva kavu, njih dvije sjedaju na drugi kraj kuće na terasu, i jedva mogu razgovarat jer se on i kroz zatvorena vrata čuje kako pjeni.
Susjeda srče kavu i kaže:
-Blažen moj Mišo, on ne voli nogomet. Drugi put kad bude utakmica pijemo kavu kod mene.
Mama se smije ko luda; šta ti vrijedi bit u tuđem dvorištu i pit kavu kad se on svejedno čuje, ko da sjedi kraj njih.
Otvoren prozor jer on pali jednu na drugu.
komentiraj (28) * ispiši * #
10
nedjelja
rujan
2023
Nema se tu što novo reći...
Početkom rujna, ako se dobro sjećam baš desetoga rujna, nekadašnji gigant, Prva hrvatska tvornica salame Gavrilović ( kasnije nazvana Mesna industrija Gavrilović ), obilježavao je svoj dan.
Moj bi otac uvijek obukao neku finu košulju i odijelo i s ponosom otišao u fabriku, kako je volio reći. Za tu se tvornicu zajedno sa tisućama drugih radnika nadavao dnevnica i samodoprinosa kako bi velika, nova tvornica proradila što prije i iz starog pogona u središtu Petrinje preselila na novu lokaciju, gdje stoji i danas. Moj otac bio je poslovođa u kobasičarni, i svi su ga oslovljavali sa "majstore"; bila sam strašno ponosna na njega jer je radio najfinije češnjovke, laks karee i paštete. Nikad ga nitko u tome neće nadmašiti. Iz te iste fabrike nikada ništa nije donio kući; svoje je mesarske noževe kupio, kao i špricu za izradu kobasica. Bio je prepošten da bi uzeo nešto iz tvornice koja je hranila našu obitelj.
U monografiji, izdanoj povodom 150 godina Mesne industrije Gavrilović, naišla sam na podatak da je Mesna industrija Gavrilović 1970. imala 125 trgovina, izvozila je na četiri kontinenta i jedina radila za vrlo zahtjevno američko tržište, a samo na području općine Petrinja imala je 303 kooperanta. Moglo bi se o uspjesima i dosezima tog giganta ispisati na tisuće riječi i stranica; meni su danas na pameti svi vrijedni i pošteni stanovnici Petrinje i okolnih mjesta koji su sav svoj rad i trud uložili u prosperitet tvornice koja je hranila njihove obitelji. Među tim je ljudima moj voljeni otac, oba njegova brata, dvije njegove sestre, moj voljeni brat, tri moja tetka, dvije strine i devetero mojih bratića i sestrični, te moja malenkost. Svima njima danas hrle moje misli i sjećanja.
A Georg Gavrilović? Na njega ne želim trošiti ni vrijeme, ni riječi; njemu Petrinja i ljudi koji su svojim poštenim radom izgradili novu tvornicu Gavrilović nikada ništa nisu značili. Prašina na asfaltu Turkulinove, nekadašnje bikane, kojom su svi spomenuti u ovoj priči išli na posao, u tvornicu koju su izgradili svojim predanim radom i odricanjem.
( tekst je napisan 2020., ništa se nije promijenilo da bi bilo vrijedno pisati iznova; fotografija je iz monografije izdane povodom 150 godina Gavrilovića, grupa radnika kobasičarne, moj otac je ovaj naočiti visoki čovjek s brkovima, stoji na desnoj strani )
komentiraj (22) * ispiši * #
06
srijeda
rujan
2023
Kad ja zašerafim teglu...
Mi rođeni u prošlom stoljeću, tamo nekih godina, jasno se sjećamo da se domaća zimnica zatvarala celofanom i lastikom za kosu, jel tako.
Koji poklopci, koje šerafanje, koja pasterizacija. Moja ispaćena roditeljica uredno je svake godine kiselila al sve šta se skiselit dalo, uključujući i moje omiljene paprike punjene kupusom, i nikad joj se ništa pokvarilo nije. A nije recimo stavljala konzervans. Skuva naprimjer paprike, slaže vruće u flašice, zalije sirketom ( za neupućene – octom ), zašuška dekom i drugi dan dolije ako fali sirketa, natrtrlji gore celofan i lastiku i u špajzu na police. Jedino je ajvar imo drugačiju proceduru – kad se nagrabi onda ide u rol da se malo uhvati korica, pa se isto zašuška i kad se smlači tanko se nalije ulja, i opet celofan i lastika pa u špajzu.
Vremena su se promijenila. Šta ću se zajebavat i rezat celofan, pa još i riskirat da mi se to šta sam nakuburila za zimu pokvari ( jer budimo realni, danas više ništa nije normalno pa ni povrće ni voće ). I onda ko gospođa žvajznem na teglicu ugrijani poklopac, zašerafim ga krvnički uz pomoć kuhinjske krpe i dalje po potrebi pasterizacija il šta već, ovisno šta radim.
I pred jedno dvije godine radila ja sataraš za zimnicu, nekih sedam osam flašica za probu da vidim kako će ispast. Biće me silno razjarilo i čišćenje i rezanje i miješanje i sve, jer sam osobno ja šerafala poklopce na teglice prije pasterizacije, i zašerafala ih da se valjda poklopac ne bi pomako ni u slučaju da dekne božemeprosti atomska bomba. Pa kad krenem otvorit teglicu...ajme meni. Poteži, uzimaj opet krpu al sad u svrhu otvaranja, pa na kraju guraj pod poklopac onaj tanki nož da se čuje „plop“ jer se onda otvori bez problema. Uglavnom, znojna ko da sam trčala maraton dok rašerafim.
Došlo vrijeme da se otvori zadnja tegla sataraša. Ne ide i ne ide. Džabe nož, nema „plop“ ni pod razno. Lajem ja i nabrajam u kuhinji, kad će se ukazat ispaćeni životni supatnik u vidu masteršefa, da jel bi on probo. Reko – ajde, eto ti tegla da te vidim, majstore. Pocrvenio sav, drklja...ništa. Reko – probaj ti malo ispod poklopca gurnut nož, možda ti se posreći. Ja odem čistit salatu na blagovaonski stol, ne mogu od živčanoće ni gledat. Tu on šta? Slomi vrh od noža jer su i njemu pale klapne. Pa i on počeo lajat. Da jel baš mora se otvorit taj satataraš. E pa reko sad se otvara, makar ja razbila teglicu pa vadila staklo iz sataraša van. Daj mi je vamo, da joj se ja sad majke najebem.
I lapim teglicu, valjda sa adrenalinom dovoljno visokim da nokautiram Tajsona, i skinem poklopac. Nikad se slađe nisam sataraša najela, života mi.
Puno kasnije konstatiro je – lako se skine kad majstor načne poklopac.
Ja sam samo podigla obrvu. Jer on pojma nema kako sam ja jaka u rukama.
( molim vas, za ilustraciju pogledajte fotku kod našeg dragog kolege @ Eura, ako već niste )
komentiraj (12) * ispiši * #
05
utorak
rujan
2023
Nije mene rodilo za sport
Šta sam ja mrzila tjelesni dok sam išla u školu, to je bilo prestrašno. Nije mi bilo groznije noćne more od sata tjelesnog. Dovoljno je reć da sam u osmom razredu kupila Adidasove tenisice i imala ih dok nisam maturirala, jer mi je prestala noga rast. Onda znate da se na tjelesnom nisam vruća vode napila.
Još je kako tako moglo proć dok smo igrali graničara il košarku, al kad su došle na red gimnastičke sprave.... ma fuj. Gredu i dvovisinske ruče sam mrzila iz dna duše. Kak ne bi ja uživala šta u naskoku, šta u saskoku sa grede, o manevriranju na tom drvenom govnu da ne govorim. A tek na ručama, mila majko; kaže - ma lagano je to, samo se prebaciš i okreneš, ti si lagana. Kako ne, još u saskoku napravim trostruki salto sa rotacijom od osamstošezdesetpet stupnjeva, za posramit Nadiu Komaneci.
Pa me profesor nagovaro da branim u rukometu, ono - visoka klipača pa ću moć. Jedva me nagovorio, stala na gol i odustala kad me lopta par puta deknula u facu i noge. Jebote imala sam masnice tjedan dana po nogama. Na idućem satu kaže - Ross na gol, reko neće moći profesore, osim ako imate oklop i vizir za na glavu. E onda sam se malo zainteresirala za stolni tenis, jer mi se strašno sviđo dečko koji je bio maher u tome. Malo trenirala i odustala kad sam skužila da me ne ferma ni pol posto, i da osim same igre za stolom treba i trčat, i trbušnjake radit, i sklekove i kojekakve druge bljezgarije. A mogla sam daleko dogurat, ljevorukih igračica nema baš puno ( čuj mogla sam - trebala sam, da nije bilo trčanja oko dvorane i trbušnjaka i svega nabrojanog; ko se s tim može smarat).
U srednjoj školi smo prvo imali fenomenalnog profesora, koji je nama curama dozvoljavo da ne radimo tjelesni kad imamo one dane u mjesecu. I onda se sjebeš u koracima i zaboraviš koliko često se izvlačiš na one dane, pa ti prof kaže - slušaj, ti imaš teški hormonalni poremećaj jer si u zadnja tri mjeseca imala menstruaciju sedam puta. Pa još sretne ispaćenu roditeljicu u gradu i njoj kaže isto; jedva je spriječila da me isti tren ne vodi doktoru, reko moji hormoni su ok al ne da mi se skakat po dvorani pa se preračunam i zaboravim kolko puta sam se izvlačila na tu foru. Kad me nije ubila. ( Profesor me kasnije malo i razočaro, izjavio da bi me najrađe srušio jer neću preskakat jebeni kozlić; kaže - eto ti noge ko u žirafe da kozlić prekoračit možeš a ne preskočit. )
Onda smo dobile profesoricu koja nas je tjerala da ko budući odgajatelji za vježbe oblikovanja radimo sljedeće - skačemo ko žabe, hodamo ko rode i tak to. Ili donese gramofon i ploču od Lada, i natjera nas da plešemo drmeš ( valjda da možemo djecu u vrtiću učit da drmešaju). Oduševila me jedino kad je tražila da se radi neka teška vježba na već spomenutim ručama, pa kad smo počele kolutat očima rekla - razgrnite se, djevojke, saću vam ja pokazat kak to ide. Znači kad se krenula prebacivat vamotamo… vrtilo nam se u glavi još dva dana, čak je i tkačev napravila. I priprijetila da neće dat potpis nijednoj koja barem djelomično ne izvede to šta je tražila. Bila sam izubijana ko da sam boksala s Kličkom, al potpis sam dobila.
Ni dan danas ne kužim to nafrikavanje oko vježbanja, al nikako. Jedino mogu malo pucat po vratima s najdražim frajerima; to moram, nema labavo. Sve ovo drugo - što dalje od mene, to bolje. Nije me rodilo da budem sportski tip, ende.
komentiraj (24) * ispiši * #
03
nedjelja
rujan
2023
Naglojaki puvar
Jel znate vi šta je puvar? Ono, jeste čuli kad taj izraz? Ako niste, evo saću vam ja brzinskom verbalnom metodom objasnit o čemu se radi.
Znači kad vani puše vjetar orkanske jačine, onda u Lici kažu - makni se s tog puvara, il nemoj stajat na tom puvaru. Samo lako se maknut sa puvara kad si obični smrtnik; kad si naprimjer prva dama onda ti ne gine hodat i po zvizdanu i po puvaru. Pa je tako oko kamere zabilježilo bivšu prvu damu Amerike kako po puvaru izlazi iz aviona. Da se razumijemo, žena tako dobro izgleda da joj ni turbojaki puvar nemre ništa. Malo ju je raščupalo ( dobro, malo jače ) i držala je haljinu jednom rukom da se ne ukaže i etiketa od gaća ako još malo jače sastavi puvat, al uopće ne izgleda strašno. Izgledalo bi strašno da je na njenom mjestu bilo puno drugih žena.
Najgori puvar u životu doživjela sam hodajuć prema knjižnici u Željezari kad je bilo otvorenje izložbe autorice ilustracija moje skromne knjižice. Išlo nas nekoliko, svojom pisanom riječju eventualno uljepšat otvorenje, pa sam za tu prigodu obukla svoju takozvanu Šeron haljinu ( zašto Šeron haljina - duga je to priča ) i pripadajuće cipele, da ne dođem tamo u trenirci i pasent majici. Još dok smo kretali počelo se navlačit nevrijeme, al računamo - brzo ćemo doć pa nikom ništa, nije Željezara Njujork pa da imamo klipsat dva sata do knjižnice.
Izlazimo iz auta, kad tamo puvarna situacija. Ajde šta je nebo crno ko da će smak svijeta sastavit svake sekunde, al puše da me sve strah izać iz auta, da me ne baci na krov obližnje stambene zgrade. I izađem ja na jedvite jade iz auta, nosim one svoje isprintane papiruse i torbu. Znači kad je puhnulo… ode moja Šeron haljina ravno u nebo. Ja drfljam rukama da pohvatam te glokne i još moram pazit da mi ne popadaju jebeni papiri. Jedva nekako salatim prvi nalet vjetra, eto ga opet. Kud me baca po cesti, tud haljinu ne kontroliram al nikako. Pa je jedva nekako zafafuljam među noge i hodam ko da mi je friško slomilo obadvije potkoljenice, jebiga nemreš hodat normalno kad ti među nogama tarlaha cca metar i pol do dva materijala. Pa još jači nalet vjetra i eto je opet u zraku. E onda mi je zamračilo pa sam lamatajuć ko Betmen plaštom pretrčala do ulaza, vijorilo je oko mene samo tako. Da ne kažem da sam bila raščupana ko Vila Ravijojla; ja naime ne koristim trovremenski Taft, osim u ekstra prilikama kad je betonaža nužna.
Srećom se materijal od haljine ne gužva, pa nisam izgledala ko da me izvadilo nesloženu nakon dugotrajnog boravka u naftalinu. I srećom nije bilo nikoga da ovjekovječi moju borbu sa vjetrom, u haljini i sa papirima i sa raščupanom nepostojanom frizurom. Na oficijelnim fotkama izgledala sam skroz normalno. ( Mislim kolko mogu izgledat normalno. ) E od tada ja pod naletima vjetra, da ne velim na puvaru, nosim isključivo robu koju ni direktan pogodak groma nemre dić u zrak.
( namjerno nisam htjela stavit fotku sebe u Šeron haljini; Melania je ipak ljepša, čak i ovak razrundžana...photo by AP )
komentiraj (14) * ispiši * #
31
četvrtak
kolovoz
2023
Žena sa ( samo ) četri rođendana
Ja sam jedina žena koju poznajem a da može obilježavat četiri rođendana.
Prvi je onaj upisan u knjigu rođenih 16. siječnja, i to tri tjedna ranije, jer je eto moja mama u naletu tjeskobe lopatala snijeg pa dobila trudove debelo prije termina i donijela me na svijet. Taj više ne slavim, ne zato šta ga ne bi slavila nego iz praktičnih razloga. Jedan je recimo taj da na tortu jedva može stat tolko svjećica, pa bi paljenje istih moglo dovest do požara koji bi zahvatio firange il stolnjak i doveo do intervencije vatrogasaca. A ne da mi se al nikako mijenjat namještaj iza eventualnog požara zbog jebene torte. ( I nemoj da mi sad neko kaže - pa imaju i one svjećice - brojevi; to je bezveze, mora bit svjećica koliko je godina i amen ).
Drugi je onaj upisan u jednu sasvim drugu knjigu 28. lipnja 2017., i taj put su stvarno intervenirali vatrogasci da me zajedno sa kolegama s posla izvuku iz hrpe lima u kojem smo pukim slučajem preživjeli. Iza tog rođendana mi moj junior nije dao da se pogledam u ogledalo šest dana, a kad mi se konačno otvorilo oko i kad sam se mogla pogledat imala sam bome šta i vidjet. Izgledala sam ko sve, samo ne ko ja. E taj drugi rođendan mi je pa onak...izmijenio poglede na svijet, i to poprilično. Postala sam naglo svjesna i bitnih i nebitnih stvari u životu, i odlučila sam pustiti svoje riječi u svijet. Do tada sam mislila da one nikoga neće zanimat, i da je to istrčavanje pričuljaka skroz bezveze.
Treći je posto virtualno stvaran 31. kolovoza 2017., kad sam na svojoj skromnoj stranici na fejsbuku ostavila prvi pričuljak, o kupovanju naočala u Getaldusu. I svaki dan odnekud izroni nešto novo; ničim izazvano izroni neko sjećanje, il me strefi neka nepredviđena situacija, il neki "dogodilo se na današnji dan" trenutak...uglavnom već šest godina uporno ostavljam pričuljke. Nisam postala influenserica tipa krutejebo priča, vidiimamsise fotki, al nisam to ni htjela. Mene i dalje silno veseli izvlačenje pričuljaka u svijet. Knjižica je 2019. ugledala svjetlost dana, predstavljena je u Petrinji, na zagrebačkoj Knežiji i u Virovitici, i da nije bilo korone prošetala bi i Siskom i fensišmensi Bogdanom Ogrizovićem u Zagrebu.
Četvrti rođendan sam počela slavit 22. studenog prošle godine; toga sam dana operirana i vanzemaljac čarobnih ruku u Petrovoj odstranio je iz mene zloćudno govno koje me imalo ozbiljnu namjeru uništit. I slavim ga svakodnevno, iza završenih zračenja i kemoterapija, i dajem sve od sebe da se vratim u normalu. Ono što me naučio 28. lipanj 2017. dobrano me podsjetio 22. studeni 2022. – nikada ne znaš što te čeka u danu koji dolazi i kojom ćeš stranputicom morat proć da bi se vratio u život.
I zapravo sam sretna šta imam četiri rođendana. Pa to nema niko koga poznajem. I znam da su sretni svi oni koji me poznaju, vole ili čitaju moje pričuljke. Hvala svima, onako od srca.
( fotka nije friška, nisam oprala kosu, rano je za selfije i već znate da nisam savladala tehniku prebacivanja fotki na novi način )
komentiraj (18) * ispiši * #
30
srijeda
kolovoz
2023
Duga iznad Kornata
iza duge sam ti, majko
sve ove puste godine,
a šesnaest ih je, mislim, prošlo
iza duge ti se, majko,
godine ne računaju kao tamo
gdje si mi ti u suzama ostala
iza duge sam ti, majko
isti kao onog dana
kad sam te zagrlio odlazeći
iza duge godinama, majko
slušam tvoju strašnu bol
a ne mogu te utješiti
znaš li da te poljubim, majko
svakom kišnom kapi
i svakom zrakom sunca?
znaš li da te zagrlim, majko
svakim naletom vjetra
i krilima galeba nad morem?
iza duge te čekam, majko
i doći ću ti u susret
kad mi kreneš u zagrljaj, u vječnosti
Dino Klarić, rođen 16. prosinca 1974., JVP Šibenik
Ivica Crvelin, rođen 12. lipnja 1955., JVP Šibenik
Ivan Marinović, rođen 24. travnja 1975., JVP Šibenik
Marko Stančić, rođen 25. prosinca 1990., DVD Tisno
Gabrijel Skočić, rođen 15. travnja 1988., DVD Vodice
Hrvoje Strikoman, rođen 11. veljače 1989., DVD Vodice
Ante Crvelin, rođen 26. prosinca 1983., DVD Tisno
Tomislav Crvelin, rođen 18. rujna 1984., DVD Tisno
Marinko Knežević, rođen 5. lipnja 1955., JVP Šibenik
Josip Lučić, rođen 12. veljače 1988, DVD Tisno
Karlo Ševerdija, rođen 1. prosinca 1984., DVD Vodice
Ante Juričev Mikulin, rođen 20. rujna 1985., DVD Vodice
( photo by Nikolina Vuković Stipaničev, Cropix; današnja duga iznad Kornata, nešto je posebno; molim vas potražite fotku na Internetu )
komentiraj (10) * ispiši * #
29
utorak
kolovoz
2023
To je tako...
Umor duše daleko je teži od umora tijela.
Umorno tijelo utone u san bez snova, teško poput olova i željno počinka. Umorna duša pokušava pronaći mir i skutriti se u tišini, u sigurnosti svog doma, preumorna da shvaća ili traži rješenje.
Pa pijući čaj od matičnjaka pusti Amiru Medunjanin, sklupča se poput nekadašnjih štrena vune iz kojih su nastajale najljepše veste i sklopi oči, prelazeći u jednu sasvim drugu dimenziju u kojoj nema ni straha, ni boli, ni nerješivih situacija.Ležeći tako sklupčana dovuče se do tijela koje već naveliko spava, uvlači se u krhko vozilo koje nam je dano na ovom ponekad tako surovom putu i nemirna čeka trenutak da počine i barem na tren zaboravi svoju tugu.
I sve je dobro dok pjeva Amira; kad utihne njen prekrasni glas ostaje mukla tišina prepuna demona i tuge. Duša se uvlači sve dublje i dublje u tijelo pokušavajući odahnuti, skinuti svoj teret od uspomena, od boli, od razočaranja. Uglavnom budna dočeka novo jutro, novu nadu da će svitanje iznjedriti svjetlost i razvući olujne oblake.
Kad uvidi da nije tako, skupi ono malo snage preostale za novi dan, nadajući se da će kismet učiniti svoje.
Ako i ne učini, opet ostaje divna Amira koja svojim glasom tako divno miluje dušu.
I tako danima. Sve dok umor ne ishlapi poput boce loše zatvorenog vina i ne ostane samo gorak okus u ustima; jer mora doći dan da se gorčina prelije u radost i rasvijetli dušu poput najljepšeg plavetnila proljetnog neba.
Treba samo izdržati. Doći će taj trenutak. Prije ili kasnije.
komentiraj (22) * ispiši * #
27
nedjelja
kolovoz
2023
Otapam se
Otapam se ko sladoled.
Mislim, znam da se svi otapate, ali...nit možeš normalno jest, nit spavat, ništa. Ja sam zakinuta i mogućnošću da se odem negdje bućkat, sunca bez ove godine. Navečer, kad bi malo i gurno čovjek nos van, satraše komarci. To su cijele eskadrile, ko bombarderi; jesi promolio glavu van, eto ih. Točno čekaju u zasjedama.
Predvečer sam izašla na par minuta zalit nekih par cvjetića, kad me nisu pojeli. Jedva utekla nazad u kuću.
Još sam skinula zavjese da se malo sprefriškaju u vešmašini. Zaključak – jebale me zavjese. Skinula ih nekako, a vratila na jedvitu muku, točno mi je došlo da ih idem zapalit nasred dvorišta al bile su mokre.
Cijeli dan imam mokri ručnik oko vrata i samo ga močim i vraćam. Vode i čaja sam polokala toliko da bućkam dok hodam. Sve mi muka dolazi, al moram pit tekućinu, šta da radim. Jedem na mahove, pojedem par zalogaja pa se preznojim i nastavim za petnajstak minuta, kad se dobijem od žvakanja tih par zalogaja.
Moj naklon do poda svim ženama koje po ovoj kipućoći kuhaju kompletan ručak za recimo četveročlanu obitelj. Ono, juha, pohanje, krumpir i salata. Mislim da bi skrenula s uma da sad to moram. Kad zahladi – može, sad – nema teorije.
I kad smo već kod zahlađenja...eto bi navodno sutra trebalo stić. Nastojim ne čitat najave raznobojnih upozorenja i meteoalarma, jer se ionako užasavam grmljavine i sveg tog sranja. Kud ću se još s tim plašit, ionako sam sva ižmikana.
A sad idem popit malo vode ( nisam jedno pola sata pila ) i pojest jedan sladoled. I zamišljat da je vani minus deset.
komentiraj (20) * ispiši * #
25
petak
kolovoz
2023
Me, myself and I
Ovo sam ja, prije dvije godine. Blažen fejsbuk koji podsjeti šta se objavilo prije godinu, dvije, osam, nebitno. Ova mi je fotka došla ko naručena za ono šta sam htjela reć.
U nekoliko sam navrata spomenula da nikako ne podnosim podcjenjivanje, pogotovo kad podcjenjuješ nekog koga uopće ne poznaješ. A zapravo je još strašnije kad podcijeniš nekog koga poznaješ, pa makar i površno. Nismo svi isti i svako bira svoj način i svoj put. Neka žena uz puno odricanja i truda postane vrhunska znanstvenica. Neka žena se svede na komad mesa i koristeći tijelo ko najjače oružje glođe banane na terasi i pozira svugdjenegdje, jer je to njen način predstavljanja svijetu. Neka žena trpi zlostavljanje jer se ne usudi iskoračiti iz zla koje ju proždire. Neka žena cijeli život provede u ribanju, peglanju i kuvanju.
Ja sam godinama bila vrlo, vrlo nesigurna u sebe, u ono što jesam. Zašto - pojma nemam. Uvijek mi se činilo da sam nezgrapna, da sam previsoka, da sam premršava...uglavnom sve nešta nepovoljno po mene. Godinama sam počinjala nešta s pisanjem i prestajala; mislila sam da riječi koje bi pustila u svijet naprosto nikog neće zanimat. Godinama sam jela govna, servirana u raznim oblicima, i kad sad o tome razmišljam ne mogu se načudit koliko sam ih pojela. Ni kriva ni dužna. Toliko ružnih stvari preživjela i progutala; to znaju oni koji me dobro poznaju.
Progledala sam ubrzo nakon one stravične prometne koju smo čudom preživjeli. Samo se probudila jednog jutra, i pomislila - pa hoćeš li stvarno otić s ovog svijeta, a da nikakav trag ne ostane iza tebe? Počela sam pisat, i iz mene je krenula bujica riječi zadržavana godinama. Shvatila sam da je moj odraz u ogledalu zapravo nebitan, i da sam se godinama opterećivala glupostima. Godinama nisam nosila suknju jer sam bila ubijeđena da imam pretanke noge. Nikada nisam ni pokušala iskoristit eventualne tjelesne predispozicije; to mi je bila zadnja rupa na svirali. Meni ne predstavlja problem objavit fotku na kojoj sam raščupana i bez šminke; nisam ni fotomodel, ni posvuduša, ni zvijezda. Imam previše kilometara u nogama i previše godina da bi me fermalo jel sad ta fotka prikladna za objavit ili nije; uostalom da me tak nešta fermalo bavila bi se nekim drugim stvarima u životu i vjerojatno puno lagodnije živjela.
Pa kad mi neko u prolazu kaže da imam komplekse, mogu se samo nasmijat od srca; uzimam ekskluzivno pravo da ja o tome odlučujem. Nekad sam ih imala. Više ne. Spoznaja da živim po drugi put poklonjene dane rješava sve komplekse ko čarobnim štapićem. Zapravo sam to htjela preporučit i vama; jako je dobar osjećaj bit samo svoj i bit ono šta zapravo jesi. Bez obzira na bilo čije riječi.
Trebali bi živjet u nečijoj koži da bi spoznali šta se krije iza nečijeg osmijeha. To nažalost nije moguće, ali je moguće i izvedivo uvijek i u svemu bit čovjek drugom čovjeku.
( sva sreća pa sam uspjela nać jednu fotku od prije dvije godine koju sam tako nekako i objavila ovdje na blogu, jer ja ni dalje ne vladam spoznajom o prebacivanju fotki :))) na fejsbukari je druga fotka, koju ne znam prebacit da me neko ubije )
komentiraj (24) * ispiši * #
