19

subota

siječanj

2019

Neshvaćeni genij

Kad malo bolje razmislim, cijela je vojska onih koji su cijeli život radili ono šta vole i umrli neshvaćeni i neostvarenih želja da uspiju u svom naumu. Pa sukladno tome, računam da bi mogla barem posthumno imat bestselere u vidu većeg broja izdanja mojih pričuljaka, obzirom na to kolko ih već sad ima, a imam ozbiljnu namjeru pisat ih još jako dugo.

Evo naprimjer današnji slavljenik Paul Cezanne. Rodilo ga u Provansi 19. siječnja 1839., otac prvo bio šeširdžija pa se raskuražio i posto bankar, i to vrlo uspješan. Paul je studiro pravo i radio u banki kod oca, al je stalno crto i sliko i crto i sliko. Pokušavo je nešta i izlagat, al ga kritičari ismijali i isprdali, tipa - čuj majstora od kista al se razulario, eto šarotinja samo takvog, ko da nogama slika. On se duboko razočaro, vratio se doma u Provansu i dalje crto i sliko i crto i sliko. Tek kad je imo pedesetšest godina smilovo se neki trgovac slikama i organiziro mu prvu samostalnu izložbu. Povuko se skroz u atelje i samo sliko. I onda izašo iz ateljea, pokisno slikajuć u prirodi i umro od upale pluća 1906. I šta se onda dešava? Već iduće godine njegova djela ostvaruju silan uspjeh i utječu na pojavu kubizma, naglo se njegovo šarotinje pretvorilo u čudesne poteze kistom. Znači trebalo ga je nestat pa da shvate šta on uopće želi dokazat svojim malanjem. I da ne zaboravim - njegova slika "Kartaši" ima cijenu od samo dvjestopedest miliona dolara, šta je skroz ok za slikara kojeg nisu htjeli ni izlagat.
Poučena Cezanneovim primjerom ( a ima ih bogme još, kolko hoćeš ) ja više bez kišobrana ne idem ni u šupu po drva; jebi ti to, okrene kiša i pokisnem i eto situacije, a ne bi je bilo da sam ponijela spomenutu iznadglavnu alatljiku i raspečila je kad je krenulo močit. Nadalje, neću uopće nikakvim tamo kritičarima davat na uvid moja pismena; šta će meni ko ocjenjivat moje pismene uratke i pametovat da drljam gluposti? Uostalom, ak drljam - ja drljam, nekad ničim izazvana a nekad svačim izazvana. Nema da iko od veleumova dobije uvid u moje minijature pa mi soli da kak sam vakanaka, da koga zanimaju moje drljobe, da nek se naučim pisat etcetera. Pa onda kad roknem sjete se da sam zapravo neshvaćeni genij od pera. Ništa od toga.

Nemam namjeru prestat pisat, ionako sam prekasno krenula u projekt "olovkom i smijehom protiv svega". E sad...hoće li to ostat neshvaćeni amaterizam pa se razbuktat naknadno zapravo je nebitno. Bitno je da uvijek pri ruci imam kišobran i izbjegavam one koji su ubijeđeni da su oni osobno izumili sve napisano od pojave papirusa naovamo. Jer nisu.



( meni najljepši Cezanne - "Harlekin" )

18

petak

siječanj

2019

Jaje - model

Pa jel možete vi vjerovat da jedno jaje ruši sve rekorde lajkanja na Instagramu? Preko četrdesetosam miliona lajkova za fotku kokošjeg jajeta, koje je vjerojatno već pojedeno il u frižideru čeka svoj red da ga se ubije u tavicu, a vidjelo ga toliko ljudi.

Ajde da je u pitanju nojevo jaje, bar je veliko; negdje sam pročitala da jedno nojevo jaje ima skoro dvije kile. Jebate, pa to četri jaja moraš kuvat u kotlenki na dvorištu, a usput sa kuvanim jajima nahraniš cijelo susjedstvo il ima za cijele svatove za uz nareske. Jedino ne znam jel se lako gule, znate ono - jel treba čekić za razbit ljusku il ga se mora otvarat brusilicom.
Neš ti hita, fotka od jajeta. Pa kad je ikad fešta od jaj' opjevana u Nadalini, uz nabrajanje svih mogućih modulacija kulinarske obrade tog ljuskavog čuda. To je trebalo smislit, lako je uslikat jaje i nakeljit uz poruku - ajmo lajkat da vidimo oće jaje srušit Internet. I ljudi udri lajkat, ko da nikad jajeta vidjeli nisu.
Apropo jaja, jeste ikad razbili veću količinu jaja? Ono, jel vam ispalo recimo ne jedno neg pedeset komada na beton? Meni nije, al je mojoj mami; friška domaća jaja namijenjena za pečenje svatovskih kolača. Nije babac na placu imo kutije za jaja, neg ih je složila u najlonkesu, popustile ručke tijekom transporta i nasto fenomen zvan pedeset nijansi jaja u najlonu, neiskoristivih za daljnju uporabu. E to je trebalo slikat pa stavit da ljudi lajkaju, imala bi barem tristo miliona lajkova za pedeset jaja rascmuljenih u najlonu. O verbalnom deliktu koji je uslijedio na licu mjesta, pa putem nazad do placa, pa doma neću ni pisat. Pedeset jaja neslavno je okončalo u smeću, a mogla su postat planetarno popularna da je bilo Instagrama kad ih je roditeljica skršila zbog popuštanja ručki.

Šta još pametno reć o jajima? Skoro pa ništa. Jedino mi pada na pamet jedan suptilni prijevod izraza "jaja na oko" na engleski, gdje neupućeni prevoditelj kaže "eggs on the eye". Pa se barem možeš nasmijat; bolje nego piljit u fotku kokošjeg jajeta ko da gledaš Šeron Stoun u badekostimu, i to u njenim najboljim danima.
Zato treba fotkat sve i svašta; paštetu, kocke za potpalu, papir od bureka, štajaznamštasvene...nikad ne znaš jesi možda posto autor najlajkanijeg nečeg ikada. ( Da se razumijemo, mislila sam ić poslikat jaja koja ćube u mom frižideru pa ko malo ilustrirat riječi, al ko će to vadit iz frižidera, pa slagat, pa štrocat mobitelom, pa vraćat u frižider, pa još nek koje bubne na pod da moram čistit...uostalom, valjda znate kak izgleda jaje. Ak ne znate, eno na Instagramu ima fotka, brže ajte pogledat. )

17

četvrtak

siječanj

2019

Moji vremenski blizanci

Zapravo sam se trebala rodit na samu Svijećnicu ( pod uvjetom da je ispaćenoj roditeljici dobro izračunalo termin poroda ). Međutim, znate kak trudnice imaju kojekakve čudnovate prohtjeve i fiks ideje? E pa moja mama nije imala prohtjeve za jelom il ispade plača; obzirom da je tu zimu snijeg zakijačio do pasa, njoj se eto svidila ideja da razbacuje snijeg s trbuhom do zuba dok je tata bio na poslu, tijekom noći dobila trudove i rodila mene brzinom svjetlosti, 16. siječnja u 6 sati ujutro, skoro tri tjedna prije termina. Navodno je i doktor koji joj je vodio trudnoću bio osupnut kad je došo u vizitu u rodilištu i zateko je tamo, tipa - pa šta radite vi tu ( znači već onda je bilo onih koji su se čudili ko pura dreku, pa kućeš ženu pitat šta radi u rodilištu, nije sigurno došla izvadit mandule ).

Al nisam o tom htjela pričat. Htjela sam onak uzgred spomenut koji selebritiji su rođeni na isti datum, pa da znate onak bar otprilike koja je kombinatorika u igri.
Evo recimo nek prva bude Kate Moss. Pa jel može bolje, supermodel i vješalica ko što sam i sama, otpuše je malo jači vjetar; ja recimo kad jako puše posrćem i pletem nogama ko metiljava krava, pa u takvim ekstremnim vjetrovitim situacijama obično u dućanu kupim dvije dupke pune najlonkese da lakše dođem doma ( kad kažem lakše mislim na hodanje, ne na teglenje ).
Pa onda dalje Dian Fossey, to vam je ona ženica šta se borila svim silama da spasi gorile u Kongu i Ruandi, pa je ubili krivolovci. Znači i ona je imala posla sa dosta majmuna u svom životu, neznatna je razlika šta je ona svoje majmune pokušavala sačuvat a ja sam se svojih pokušavala otarasit, i obadvije smo imale onak manje - više uspjeha u svojim nastojanjima.
Pa recimo Zdenka Kovačiček, žena koja glasom još uvijek može otpuhat pola estrade, iako je dobrano zagazila u godine. Ili Hari Mata Hari ( Varešanović upisan u matičnu knjigu, ovo je bilo samo zato da se zna ko pjeva u bendu ),izvođač možda najkrvavijih šta cvilojeba, šta žiloreza ikad napisanih. Pjevanje je, uz smijeh, moj najdraži bijeg od svega. Osim toga, ko pjeva zlo ne misli.
Onda je u tom biranom društvu glavom i bradom Kabir Bedi ( za neupućene, govorimo o Sandokanu ). Ajme koji je to hit bio, to se nije propuštalo epizodu ni da kuća gori. Imala sam i album sa sličicama, on i Marijana vamo, on i Marijana tamo, pa tigrovi, pa borbe, sto čudesa samo takvih. Sve šareno i turbani na glavi, divota za gledat. ( Doista teve je bio crnobijeli, al album je imo slije u boji pa sam se čudom čudila kak Sandokan nosi te prnje šarene ko djetlić, a taki frajer; tu se recimo ne vidim, al nikako, najsumiljepše jednobojne spreme ).
Onda je tu i John Carpenter, jel uopće treba nabrajat šta je sve snimio? Haloween, Magla, Stvor, Princ tame su mi odma pali na pamet, ima on toga još ijuju. Ni tu se ne vidim, horore ne gledam jer onda nema majci ni do kuhinje otić, znači spavanje uz rasvjetna tijela popaljena ko u Betlehemu i na svaki šušanj skakanje do plafona, jer šta ak ide ubojica spreman da me rastrančira u roku sekunda. Tak da ne kužim otkud Carpenter u tom društvu, biće je njega mater prenijela pa mu naškodila mekonijska plodna voda.

Pa kad sve zbrojiš i oduzmeš - nisu loši, nimalo. Ubacila bi još recimo Bacha kad bi ikako mogla u ovu grupaciju, al nećemo se lagat, on je u siječnju još plivo mami po trbuhu i nije mu padalo na pamet doć na svijet još dva i pol mjeseca. I ja bi produžila boravak u trbuhu i ostala do proljeća da sam mogla birat, al kad je spomenuta roditeljica morala lopatat...išla sam pod mus van. Usred teške zimulje, bez mogućnosti da rođendan slavim na dvorištu u kratkim rukavima; ljepše je slavit s lopatom za snijeg.

15

utorak

siječanj

2019

Slatki eksces

Srećom sam prestara za rođendanske torte. Ko prvo, one svjećice koje se zapale prve dogorile bi do balčaka dok se upali zadnja, a ko drugo kakve sam sreće plamen bi zahvatio firange i ode kuća ko da je bilo nije. ( Dobro, budimo realni, nisam prestara za tortu, al nisam maher za složit je tako da izgleda ko milion dolara, pa onda kao - čemu je peć, to ionako niko ne jede, samo se vuče po frižideru...treba se nekad znat i snać. )

Al ajde reko da malo vidim kakve sve torte majstori rade, kadli...gle čuda, ima i ovakvih filanih ekscesa koje se metnu pred ljude prigodom rođendana, svatova i raznoraznih svečanih prigoda. Neznatno je i nakrivljena ( nadam se usljed transporta, možda je ispala na pod il tak nešta ); file bome isto slabo ima, biće onaj ko je peko pazi da se ljudi koji će je navodno pojest ne zaflekaju spomenutom filom il voćem; bočni ukrasi su fenomenalni, ne znaš jesu to neki zavijutci il štukature il šta je to. Preljeva od čokolade je malo pofalilo pa na jednom dijelu nema ništa, tu bi se recimo dao uglavit neki cvijet il lišće il štagod bilo samo da ne zjapi goli biskvit. A tek majstorski potezi zaglađivanja kreme; to je maestralno. Ovo da vidi Meri Beri ( znate je, to je onaj babac, vrhunaravni britanski slastičar ) držali bi je na intenzivnoj jedno dva tjedna, pa onda boravak u zamračenom prostoru, pa onda vrlo oprezno među ljude, bez spominjanja ičega šta ima veze sa kolačima il nedajbože tortom.
Sjećam se jedne zgode kad je frendici sin ujašio u kremšnjite koje je stavila na terasu da se stisnu, jer u frižideru nije bilo mjesta. Dijete pošlo po loptu i uskočilo usred lisnatog i žute kreme i štaubšećera; ko bi se nado slatkoj barikadi na podu od terase. Jeli su samo domaći, zaobilazeći otiske tenisica na lisnatom.
Ima jedno divno pravilo - ako ne znaš napravit, onda kupi. Dođeš ko čovjek, dobar dan - dobar dan, treba mi torta na tri kata ( il već šta ), kakvu bi vi, ja bi evo takvu, može, koštaće vas 500 kuna, daš pare i ajmo dalje. Bolje i to neg da na stol izneseš hrpu biskvita koja stoji nahero i odma podijeliš žlice pa nek jedu s tog velikog tanjura, jer je ne smiješ dirnut da se ne razleti po stolu, kućeš dozvolit da ljudi sa stolnjaka gule tortu.

Pa se proseravaš kad te pitaju za recept, kažeš - to je obiteljska tajna, recept star dvjesto godina, nemrem to nikak dat. Nek ti proklinju sve živo i mrtvo, jer torta izgleda ko da je rađena za krunidbu Luja četrnajstog ( kupovna naravno, ne tvoja; tvoju su pojele susjedine kokoši ).



( fotka je sa neta, da ne bi mislili da je meni torta pala sa stola )

14

ponedjeljak

siječanj

2019

Ubi me komentator

Da moram birat šta najviše volim makedonsko, teško bi se odlučila. Jako teško.

Ajmo prvo spomenut jela, da šta drugo. Pa ko ne voli gravče na tavče, fenomenalno jelo kojeg kad pojedeš tanjur možeš kopat u rudniku cijeli dan, pod uvjetom da ti dostavljaju vodu na kante ak se začini po propisu. Pa ajvar ( kojeg sam se nešto nakuvala u svom životu ), pa ljutenica ( koje sam se nešta manje nakuvala jer se sve mora sjeckat i gulit, pa traje i traje i nikad gotovo ), pa pečene paprike...moram prestat oko jela jer sam već večerala, a sve nabrojano jedem na kile a ne na tanjure.
Ajmo dalje sa glazbom. Moji roditelji silno su volili pjevat baš makedonske pjesme, pa mi je taj makedonski melos od ranog djetinjstva osto u uhu. Puno kasnije se pojavio Toše Proeski, prekrasan mladić koji je na svijet došao valjda samo zbog toga da pokaže kako se pjeva, i nažalost otišao vrlo tragično.
Pa recimo ohridski biseri, i oni su mi se silno sviđali sve dok nisam izgubila ogrlicu koju mi je mama donijela sa jednog izleta po Makedoniji i skoro me zadavila kad sam joj morala priopćit da je ogrlica neslavno završila; da jel nisam u stanju ni ogrlicu na vratu sačuvat, da vaka da naka, da mi nikad više ništa kupit neće.
Prebacilo me malo u makedonskom smjeru, jer sam odgledala naše rukometaše u sjajnoj partiji protiv Makedonaca. Odigrali ko da imaju malo jači trening, čak i debitanti poput pivota Šipića koji ima tek dvadeset i dvije a igra ko da je osvojio sve što se u rukometu moglo osvojit. Šegu neću ni spominjat, sanjaju ga svi protiv kojih je bio na našem golu. Moglo se čut i Raula Gonzalesa, selektora Makedonije, koji govori makedonski ko da je rođen tamo; to dovoljno govori o njemu kao čovjeku. Moglo se vidjet hrvatske i makedonske zastave i navijače izmiješane na tribinama, svako je bodrio svoje bez ijednog krivog pogleda.

Al zato mi se naš komentator krvi napio, ošlo je barem dvije kante. Da nije govorio na hrvatskom točno bi mislila da slušam komentatora televizije Skoplje. Znači naši vode sa četri, pet golova razlike, a on melje ko mahnit da su se eto Makedonci opet počeli približavat i da ima još puno do kraja i da blahablaha. Pa sam oćeš - nećeš morala poduzet korektivne mjere u vidu stišavanja tevea jer mi je digo tlak na ko zna koje vrijednosti. Pa kad je završilo dodam ton slici, a on trkelja o veličanstvenoj igri naše reprezentacije. Sve si razmišljam kak bi bilo dobro da ga RTL proda nekoj od televizija pa nek vergla šta dalje - to bolje, ko će ga istrpit do kraja prvenstva, majko moja mila. Gdje je još kraj, tek je počelo; pa moraću ić na transfuziju ak nastavi ovim ritmom ispijanja krvi, jebeš sedam Drakula šta je on sa svojim komentiranjem. A imam nula krvnu grupu, kakve sam sreće ne bi je ni imali da me malo isporave nakon ovog luđaka.

13

nedjelja

siječanj

2019

U klinču sa žirafom

Probudila me noćas žirafa. Mislim, ne prava žirafa; sanjam ja da je žirafa usred mog dvorišta i besramno glođe moju magnoliju ( čiju sam sadnicu baj d vej platila nekih dvjesto kuna ).

Tu ja pokušavam otjerat glodačicu grabljama, metlom, lopatom za snijeg. Ne doživljava me, samo trepće onim ogromnim bling - bling trepavicama i glođe li glođe. Uzimam ja svoju crvenu dormeo dekicu, ko da idem na bika, i mlatim ko bijesna. E tu se i ona zainteresirala, pa mi počela otimat deku iz ruku i u tom povuci - potegni s dekom probudim se znojna ko da sam boksala s Tajsonom.
Dignem se iz kreveta, dođem u dnevni boravak - ono dva i deset. Krasno. Zapalim jednu, odem na vece, izađem na štinge po jedno drvo za kamin ( doista oprezno, šta ja znam da nije žirafa zamakla iza živice pa vreba da mi otme i pidžamu ), stavim u kamin i vratim se leć. Ma kakvi; prevrni, okreni, zakreni, vamotamo...zaspat nikako.
Uzmem dekicu i opet u dnevni boravak; tri sata okruglo. Upalim teve, neki kaubojac ima. Prištekam se na ruter, da vidim šta znači sanjat žirafu, kad me već mrcina probudila. Pa ima svašta - negdje piše da ću se selit, negdje da ne mijenjam ništa i da uživam u životu, negdje da ću bit sretna. Ajde kad me već probudila pa da je barem dobar znak. Probavam zaspat; pa mi je vruće, pa se otkrijem pa mi je zima, pa se pokrijem pa mi je vruće. Na teveu Indijanci nadiru sve u šesnajst, gasim teve da me ne ubije neko od sukobljenih strana u pol četri ujutro.
Taman zadrijemam, eto dvije mačke pa udri jaukat po ulici Drelje ko bijesne, pa uzjebale i cucke. Ori cijelo Brezje ko da je ratno stanje. Tu sam ja budna ko zvijezda Danica, pa sam malo i prigladna; pala mi je sol pa jedem malo kobasice i kruha i zalijevam Sprajtom. Legnem petnajsti put; opet palim teve, Indijanci i dalje mlate skup sa kaubojima, konji njište, a nigdje drugdje po programima nema ništa pametno. Palim još jednu, jer sam sad već nervozna al naskroz. Pada mi šećer pa se dižem i mažem pekmez od marelica na kruh i jedem. Razmišljam šta sve trebam kupit u dućanu. Zamišljam stado ovaca kako pase i brojim vunodavajuće travopase, nebil dragi Bog dao da zaspim jer sam na rubu da se dignem i idem skuhat kavu i pit, već je petnajst do pet. Gledam ovčice kad najednom eto opet žirafe sa bling - bling trepavicama, ševrlja s onim dugačkim nogama i opet ravno prema magnoliji.

Demonstrativno se dižem, stavljam vodu na peć i idem kuhat spomenuti topli napitak. E pa nećeš me maltretirat u rođenoj kući i nabadat mi po dvorištu i glodat moje skupo plaćene nasade. Znam se ja i ustat kad vidim da al nikako više nema spavanja.
Otišla i žirafa čim je skužila da se dižem. Ne znam šta ću ak se večeras opet pojavi, jer se ne da otjerat al ničim. Moraću proguglat da vidim čeg se najviše boje.


12

subota

siječanj

2019

Dvostruki ranjenik

Davnih godina ( dakle zbilja davnih, bila sam prvi srednje ) moja se mama jezivo porezala sjekirom praveći sitno za potpalu. Tata je već nekoliko godina bio teško bolestan, brat u vojsci, a meni nije dala ni prismrdit sjekiri, jer ja sam ljevakinja i oštri predmeti bili su mi ograničeni za uporabu širokog spektra.

Znači dolazim ja doma iz škole - sve krvavo, ko da je Džek Trbosjek kasapio po kući. Krvava kvaka, krvave pločice u hodniku, krvavo sve po kupaoni...nema šta nije krvavo. Idem prema spavaćoj sobi gdje je tata ležao, i po tepisonu tragovi krvi. Sve me strah otvorit vrata. Ulazim u sobu, tata sav uspaničen, kaže - mama se strašno posjekla sjekirom i otišla je na šivanje. Odbija jest dok se ona ne vrati. Ja operem kvaku, hodnik, kupaonu, i taman počela prat tepison - eto majke roditeljice prokušanih vrlina. Sa ogromnom udlagom na kažiprstu lijeve ruke.
- Krv najbolje silazi hladnom vodom, čime to mrljaš?
- Pa stavila sam Čarlija, sići će valjda. Šta je s prstom?
- Presjekla tetivu, sašili sve i stavili mi ovo govno. Sad neću moć ništa radit.
- Pa pomoći u ti ja sve šta treba.
Ne da ona ni čut, al vrlo brzo shvaća da zbilja ništa neće moć radit s tim čudom na prstu, a i bolilo ju je ko sam vrag. Pa je oćeš - nećeš morala dopustit da pristavljam jelo kuhat, prostirem veš, ložim peć i sve ono šta ona definitivno nije mogla. Doista, hodala je ko kobac stalno za mnom i nadgledala jel sve po peesu, uz hrpe korisnih i beskorisnih savjeta, stalno ponavljajuć - ko će dočekat da mi skinu ovu skalameriju s prsta?
Strefilo se da smo imali i neke majstore, i staviće se peć komad odojka u rol, za ručak šta nama šta majstorima. Ja idem u dućan i kažem joj - ne diraj ništa s tim prstom, začas sam doma, mesu nemre ništa bit dok se vratim. Da šta ja balava pametujem, nije ni mislila ništa dirat.
Dolazim doma, nje nema. Ulazim u kuhinju, pod mastan ko sto vragova, a u rolu čujem da meso cvrči. Vidim vani da fali jedan od majstora, ova dvojica rade. Pitam - šta se desilo, kažu oni meni:
- Ma gospođa Ljubica krenula podlit malo odojak pa joj ispo pekač na nogu i sfurila si je nogu. Odvezo ju je kolega na kirurgiju.
Operem pod u kuhinji ( trodupla doza Čarlija, bilo masno ko stođavo ), ogulim i spečem krumpir, napravim salatu. Taman postavljam stol da idu ljudi jest ( a i tata i ja skupa s njima ) kad eto dvostruke ranjenice; jedva hoda, lijevo stopalo zamotano, ide bosa ko karmelićanka jer nemre ništa obut. S vrata mi kaže:
- Zamisli, radio opet onaj kirurg šta mi je skrpo prst. Kad me vidio, kaže - gospođo, toplo preporučam boravak u zamračenoj prostoriji uz puno limunade i mirovanja, vi kak ste krenuli božemeprosti nećete živi dočekat kraj tjedna. Baš njega briga šta ja imam majstore doma...jel meso dosta pečeno?
- Je, mama, već sam ga narezala. I napravila krumpir i salatu.
- Ti si rezala meso?! Šta sam ja tebi rekla za rezanje, oćeš si prst otfikarit, jel vidiš šta je mene snašlo?! Daj da vidim, gdje je meso?
Gleda, klima glavom ( u smislu - pa nije ni loše za ljevorukog rezača ), šepa se u sobu presvuć i zove me:
- Ajde mi raskopčaj šos, nemrem nikak jednom rukom.
A pekač je mogla izvuć jednom rukom i sfurit stopalo do kosti.

To je bila ona. Naprosto me htjela štititi od svega lošeg šta me moglo snać, uključujući i povrede oštrim predmetima i opekotine po kuhinji. I tako je činila sve dok je bila uz mene, sve dok je disala.

11

petak

siječanj

2019

Majci, s ljubavlju

Ovo mi je jedna od najdražih majčinih fotografija. Crno bijela je, pa se ne vidi prekrasno zelenilo njenih očiju; ja ga vidim vrlo jasno kad god pomislim na nju.

Bila je u svemu posebna, iznimna žena koja se glasno smijala, glasno pjevala i glasno plakala. Sve što je činila bilo je ravno iz srca, ona naprosto nije znala ni mogla drugačije. Sve što je govorila bilo je ravno iz duše. Ostavila mi je toliko prekrasnih uspomena, toliko trenutaka u kojima sam mogla prepoznati koliko je lijepa izvana i iznutra, bez obzira što ju je život toliko izranjavao. Nikada je nisam čula da se žali, da očajava, da govori da nešto ne može. Čak i u najtežim trenucima hodala je visoko podignute glave, kao da se smije udarcima sudbine, kao da joj želi reći - ja mogu sve podnijeti, ništa mi ne možeš.
Nikada na posao nije otišla u hlačama, uvijek u nekom zgodnom kostimu ili haljini, vrlo malo našminkana; bila mi je tako lijepa, još se sjećam njenog smeđeg zimskog kaputa koji joj je prekrasno stajao. Hodala je uspravno, za razliku od mene, kratkim i lepršavim korakom ( doista, bila je i puno niža od mene, ja i da hoću ne mogu tako hodati ). Bila sam silno ponosna na nju, na sve ono što je postigla tijekom svog života samo zato jer je bila borac, jedan od najvećih koje sam ikada upoznala.
Pekla je najfiniju mađaricu koju možete zamisliti, mislim da je imala osam ili devet kora, i uvijek ju je rezala ukoso pa sam se mogla ogrebati za one fine slatke okrajke koji nisu išli na plavi stakleni tanjur za kolače. Nedjeljom je kuhala najfinije ručkove; i sada, kad god poham meso, sjetim se njenih pohanaca, restanog krumpira i krckave kristal salate.
Bila je pravi šoumen, nikakvo slavlje ili obiteljsko okupljanje nije prošlo a da nije došla doma bez glasa i stopala naotečenih od plesanja. Bila je puna života i smijeha i radosti, unatoč i usprkos svemu.

Najteže mi pada što sam sa godinama izgubila boju njenog glasa i smijeha. Sutra će biti osamnaest godina kako je njen glas i smijeh utihnuo zauvijek. Nije utihnula ljubav koju i danas nosim u srcu za nju, nisu utihnula moja sjećanja, nije utihnulo sve dobro koje mi je pružala svakim svojim udahom. Sutra možda uspijem prizvati neku vedru priču s njom u glavnoj ulozi; danas sam preplavljena tugom jer je mogu susresti samo u sjećanjima i zagrliti samo u mislima.

10

četvrtak

siječanj

2019

Ograničen ko balkon

Jel i vi jako volite pacijente zvane kvaziintelektualci, koji dođu u određene godine i onda u nedostatku inspiracije gnoje takve gluposti da je milina jedna?

E pa jedan takav, star pedeset godina, mi je zapeo za oko velebnom izjavom da on naprosto ne može voljeti svoje vršnjakinje jer nemaju iznimna tijela; naime privlače ga isključivo dvadesetpetogodišnjakinje i to Azijatkinje. Ne smatra to rasističkim jer unutar azijske rase postoji velika raznolikost. Ne misli da će njegov verbalni proljev naškoditi prodaji njegovih knjiga, već naprotiv.
Pa ćete mi dozvolit da malo rastrančiram ovo bljezgaranje. Naime, nekoliko je mogućih teorija o razlozima ovakvog ponašanja.
Prvi je vrlo jednostavan - njegova je ispaćena roditeljica imala vrlo lagan porod, pa je samo ispo na pod i odbio se od pločice nekoliko puta, što je dovelo do toga da povremeno ima nalete blekauta gdje onda verbalno jede govna i sanjari.
Drugi je možda malo kompliciraniji - njegova je ispaćena roditeljica imala iznimno težak porod, pa je osto bez kisika i prvi put uspio reć da je gladan u četvrtom razredu osmogodišnje škole.
Treći je opet jednostavan - misli da je vrhunaravno biće zvano direktor svemira sa svojih pedeset godina. Kako ne bi bio. Dapače, ja sam sigurna da će sad dobit dve milijarde ponuda od Azijatkinja navedene dobi, koje jedva čekaju da jedan takav samo namigne pa da one brže polete e da bi ispunile sve šta mu padne na pamet.
Četvrti je opet malo kompliciraniji - dopodne mrzi sebe a popodne ostatak svijeta, jer je ušo u muški klimakterij pa ga pere svaštanešta; nemre spavat, nemre izgledat ko nekad, nemre ništa šta je mogo nekad, pa ajde sad malo će lupetat ko džigericom od plot jer će si olakšat vrijeme potrebno da jebeni klimakterij okonča.
Peti je opet jednostavan - šupalj je ko zvono od kelnske katedrale ( ako mislite zašto od kelnske, pa eto palo mi je na pamet da je kelnska katedrala ogromna pa onda i zvono nemre bit ko ono od bicikla ). Ne znam samo gdje je studiro i kak je uspio diplomirat takav pametan ,mislim kak su profesori uopće dopustili da takav briljantan um uopće gubi vrijeme na faksu, trebali su mu odma dat diplomu da ide svijetom i gnoji do unedogled.
Neću više o razlozima, ispuhala sam se pa ću samo još pripomenut da njegova ispaćena životna supatnica ima četrdesetdevet godina. Trebam li spomenut da bi, da nekom jezivom nesrećom obitava u mom životnom prostoru, za jelo trebo kušače ko rimski carevi i da bi spavo sa obadva oka otvorena?

Prvotno sam htjela stavit njegovu fotku da vidite to vrhunaravno biće, al onda sam odustala, glupost zna bit i prelazna pa da se ne zarazimo svi kolko nas ima. Radije pogledajte fotku na Facebook stranici "Nemogu", jer je on baš kako kažu ovi genijalci u tekstu - ograničen ko balkon. Nisu mogli nać prikladniji izraz, ko da su mene pitali.

09

srijeda

siječanj

2019

Hajdemo u planine

Neki dan u busu slušam ja ženicu kak priča drugoj ženici kak je eto ona vanserijski talent za skijanje i obožava snijeg i jedva čeka da se odmetne u novu avanturu na skijama.


To nema skijališta gdje je nije bilo, nije spomenula valjda samo Aspen ( šta je i razumljivo, kak ćeš do Aspena u avionu dovest stodvajstosam sarmi u manjem kotlu, vreću krumpira i kobasice osmišljene za doručak; jaja neću ni spominjat, kud s njima u vražju mater, zamotat ih u ski odijelo pa sam povadiš ljuske i spečeš kajganu za cijeli jebeni hotel ). Tu ona pelja niz najveće strmine, niko od njenih ni ne gleda ( boje se valjda za budalu ), uživa u brzini i vjetru u kosi. Pije kuvano vino pa opet na stazu; nije spomenula, pretpostavljam da iza vina slijede akrobacije sa i bez štapova, kolut letom sa ski žičare i tak. Uglavnom ona je vanserijski talent, da je samo slušaš a ne vidiš mislio bi da je Janica Kostelić od tebe na dva metra i drži motivacijski govor mladim skijašima.
Ova druga bleji u nju ko u osmo svjetsko čudo, divi se njenim vještinama pa kaže:
- Joj ja ti ne bi stala na skije da mi plate, ja sam pala sa sanjki ko dijete i otad ni blizu na snijeg, sam kad baš moram, i to hodat.
Ski ekspert odma kreće u novu ofenzivu, tu je ona vozila i one motorne sanjke, to je za nju sve pisofkejk, sam nek je na studeni i nek zaleđeni šmrklji vise iz nosa. Kaj da je pingvinka il Eskimka, smrzavaš se dok je slušaš sam kak trkelja. E onda pita ta druga:
- Ček, pa kak ćeš na skijanje ak ćeš sada morat krenut na terapije, kažeš da te boli kičma?
Ma nije to problem, ona ide malo radi kičme, nemre sjedit, boli je ( a skijat može, dapače; kad stane na skije naraste joj nova kičma s pripadajućim rezervnim dijelovima poput ruku il nogu il novih diskova ).


A ja siroče slušam i mislim si - pa kak niko ne zna kakav vrhunaravni ekspert ima kod nas za te zimske sportove. Sve si mislim bil zguglala broj Hrvatskog olimpijskog odbora pa da ženu uzmu za savjetnika il šta već, pa imali bi olimpijskih pobjednika četrdesetšest na svakoj olimpijadi; kakva Janica i njenih pet, šest medalja. Kreno bi nas i bob i hokej i klizanje i ono kad guraju nekakvi komad nečega, pa s partvišima gurmičaju ispred ( al to samo u Kanadi prakticiraju; uz ovu ženicu i taj bi sport procvjeto kod nas ).
Sebe neću uopće spominjat, jer sam antizimski i antisnježni talent. Mene da je stavit na skije ispalo bi takvo deveto svjetsko čudo da bi se nazočni promatrači oporavljali od šoka tjednima i progovorili možda nakon pola godine. A meni bi nakon pola godine valjda zarasli svi lomovi i prošle sve šljive koje bi zadobila usljed skijanja. Možda bi čak mogla počet i jest bez slamke.


07

ponedjeljak

siječanj

2019

Velike tajne malih majstora

Znate kak svi veliki kuhari objavljuju knjige recepata, koje onda razgrabe sve domaćice željne udivljenih pogleda i užitaka za nepce prilikom degustacije nekog novog jela? Imaju ih i Karapandža i Jamie Oliver i sve te kuharske veličine.

E pa dobrostivošću moje frendice Nade imam veliko zadovoljstvo predstavit vam doista skromnu i ne baš najjasniju knjižicu recepata kakvu garantirano niste imali prilike vidjet. Naime ona ju je pronašla u ladici, u komodi, pod prilično čudnim okolnostima koje nisu bitne za priču, i ostala osupnuta pročitanim uputstvima za pripravu nekih jela. Nažalost, knjižica nije obimna ko ruski klasici, al već iz prvog recepta biće vam jasno o čemu pokušavam pričat.
Riječ je o meni vrlo omraženoj prežganoj juhi.
Znači ne mogu je vidjet ni na fotki, a kamoli jest. Moj pokojni otac strašno je volio prežganu juhu, ne znam jel više sa umućenim jajima il sa kockicama preprženog kruha. Iskreno, muka me popadala kad vidim da mama reže kruh na kockice i suši ih u rolu, jer je to bio znak za alarm na najvišoj razini, kuvaće se prežgana juha pa će me se ubjeđivat da kak je to prefino i kak nisam normalna jer mi se al nikako ne jede. Pa kad unutra zakuha umućena jaja, ona šmrkljasto žuto proviruju iz juhe, a kad u tanjuru zalije prepržene kockice kruha one se tu sekundu razmoče i pretvaraju u neopisivu masu koju bi ja kao trebala s užitkom jest. Znači - prestrašno, barem meni.
Al vratimo se na knjižicu. Obično kulinarski velemajstori daju stroge naputke za količine svih namirnica u receptu. Ovdje toga ne da nema, neg nema ni u tragovima; sve je prepušteno mašti na volju. Oćeš masniju, rjeđu, bljutavu, preslanu, kakva god ti na pamet padne prežgana juha - e takvu ćeš skuhat.

Kako možete vidjet na priloženom slikovnom zapisu, izrijekom kaže:
"Stavi se u ranjglu masti na peć da se ugrije, ali se ne smije pregrijati jako mast, tada se naspe brašna i to se brašno prži dok ne požuti. Kad požuti tada se nalije vode koliko se hoće da ima juhe i utijani se peć da polako kuha."
Mišljenja sam da bi kulinarske veličine šlagiralo da vidi ovaj recept. Koliko vidim, najbitnija je peć, jer oko nje se sve i vrti; nebitno je koliko masti, koliko brašna, koliko vode ( sol se ni ne spominje ) - kolko ti paše tolko natrpaj i pazi da peć ne gori prejako jer juha mora polako kuhat. Osim soli, ni spomena od crvene paprike il jaja il kockica kruha.
Što znači da bi ja po ovom receptu dobro i prošla, morala bi samo pazit na temperaturu peći.
Pa sad zamislite kakvu maestralnu juhu po ovom naputku može skuhat neko ko nikad u životu nije vidio prežganu juhu. Za prste polizat.

( Ima još nekih ovako jednostavnih recepata, ovaj je samo za detoksikaciju iza prejedanja ovih blagdana. Ako se odlučite po ovom kuhat - neka vam nebo bude na pomoći ).

06

nedjelja

siječanj

2019

Djevojka je zelen bor nosila

E sad iza krvavih predbožićnih i prednovogodišnjih šopinga, kuvanja ko da izbija treći svjetski rat pa treba napunit police u skloništu jelom za tri godine, prejedanja odojkom, sarmom, grah salatom, raznašanja kolača kojekuda ( eto baš su mi dobro ispali pa reko da probate ), skidanja fleka svih navedenih jela sa božićnih stolnjaka, sad slijedi nemoguća misija zvana iznošenje bora iz kuće uz minimum kolateralnih žrtava.

Za ovo je nužno bit na apaurinu il popit neku dobru krušku, da imaš kirurški rad ruku. Jer dok skineš kuglice, anđele, šljašteće girlande i otpetljaš lampice spadne 50% iglica. Unatoč poduzetoj predradnji sediranja ( apaurin il žera, dođe mi na isto ),ostalih 50% spadne dok zapneš za dvosjed, stol, štokove i vrata, a sve praćeno psovkama dostojnih najžešćih kočijaša. Na dvorištu završi golo golcato drvce plus stalak, koji jedva skineš jer je bor bio zakajlan koječime sa sve četri strane da stoji ravno. Da čovjeku nije žao parketa, bilo bi ga najbolje zapalit usred kuće, al to onda zahtijeva i krečenje i gašenje nedajbože zahvaćenog namještaja.
E onda skupljaj iglice rukama, partvišom, saugerom ( to tek mrzim jer imam usisavač kojem treba čistit vrećicu pa se nabadam na iglice sve do drugog Božića ). Pa nosi jebeni kostur od bora bliže kakvom kontejneru, sveudilj moleći svevišnjeg da se ne sapleteš i ne zasmoliš ko majmun. I tak svake godine svečano obećaš da nema više toga majci, od idućeg Božića ide umjetnjača, al onda dođe to blagdansko ludilo i opet kupiš živi bor jer eto on miriši. E pa kad oćeš miris šume jel nije lakše objesit dva tri ona borića za u auto da puštaju miris borovine ( a navodno se ima i sprej ko nekadašnji Pino Silvestre pa se može umjetnjača i pošpricat svako tolko ) neg brat iglice s poda idućih mjesec dana?

Pa ponukana spoznajom da bor treba ostat in da haus puno duže neg do Tri kralja ( idealno bi bilo barem do Uskrsa, al kak da to objasnim ak nedajbože neko neupućen grune k meni pa zatekne bor s kojeg je spao i nakit i iglice i duša mu je spala, a ja u božićnom duhu i zanosu eto baš još neću van s njim, nek zgnjili u mom dnevnom boravku pa usput i parket povadim kad bor krenem iznest van ) ja htjela ostavit krucijalni komad božićnog ugođaja da obitava još nepoznat broj dana u mojoj rezidenciji.
Al onda mi je zatrebala neka stara vindjakna, koja stoji u ormaru u sobi pored čijih vrata stoji bor. Reko malo ću ga samo pomaknut da mogu tamo...e viš, to je bio početak kraja. Nagno se ko Titanik pred potonućem, par češera i dvanajst kuglica i jedna girlanda spale taj čas a bor nakrenut ko da ima 4 promila. Čuju se iglice kak onak siktavo zapinju za kuglice i padaju po parketu. Brže miči stol, diži tepih, sklanjaj dvosjed, miči sve dok se ne slamazdra na već spomenuti dvosjed pa na tepih, jer mi onda ne gine skidat iglice do pred jutro ( dobro, loše spavam, al to ne znači da trebam ležat na podu i kupit iglice u dva sata u noći ). Zapela jedno triput - dvosjed, prvi štok, drugi štok ( bez psovki, valjda bila u šoku od nagnuća ), bubnula ga na dvorište, pobrala za manju kantu iglica, usisala i šibaj ka kontejneru.
Nigdje žive duše, fala nebesima. Kad na pola puta eto nekog pametnjakovića, ulazi u auto, veli:
- Izvinite, jel bor za prodaju?
- Dapače, ček samo da skoknem kući i po onu kantu iglica pa ti i nju istresem u auto, i da se vratim po vrećicu od usisavača, da i ti spoznaš šestopedesetosam nijansi sive, ničim izazvan. Kad već pitaš.

Nije htio čekat. Upalio auto i otišo, postalo mu jasno da sam neuračunljiva od kupljenja iglica i smole.

05

subota

siječanj

2019

Sretan rođendan Snježnoj kraljici

Imala je samo dvadeset godina kada je u Salt Lake Cityu pomela svjetsku skijašku kremu i osvojila tri zlatne i jednu srebrnu olimpijsku medalju. Ne jednu, nego četiri olimpijske medalje. Skromna, jednostavna djevojka očaravajućeg osmijeha i vedrine kojoj ništa te olimpijske godine nije moglo stati na put. Tri sam puta plakala kao godina slušajući himnu dok je Janica stajala na pobjedničkom postolju, i bila sam ponosna i sretna kao da ja tamo stojim.
Koliko je truda, muke i znoja uloženo u njene uspjehe zna samo ona. Govorimo o bavljenju sportom u koji se u Hrvatskoj ali baš ništa nije ulagalo; svjetske skijaške velesile svojim su vrhunskim skijašima i skijašicama omogućavale treninge u vrhunskim uvjetima, pod ne znam ni ja kakvim balonima i čudesima, u specijalnim odijelima i sa najskupljom mogućom opremom. I onda dođe cura iz neke tamo zemljice sa četiri i pol miliona duša i pospremi u džep i njih, i balone, i opremu, i odijela. Sve uz osmijeh i riječi - dat ću sve od sebe.
Kada je postala pomoćnica ministra za sport bilo je puno pametnjakovića koji su komentirali - šta ona, pa ona nema adekvatnu stručnu spremu, pa ovakva pa onakva. Pritom su zaboravili na njene sportske zasluge, na sve ono što je postigla bez ičije pomoći i podrške. Njene medalje promovirale su Hrvatsku više od silnih dušebrižnika; njen uspjeh jedinstven je u svijetu sporta, uistinu je malo vrhunskih sportaša poput nje.

Janica danas navršava trideset i sedam godina. Želim joj sve najbolje, jer ako je itko Snježna kraljica onda je to ona. Kraljica toliko jedinstvena i skromna, toliko vedra i nasmijana, kraljica koja je u svoju domovinu donijela četiri olimpijska odličja i ostala skromna obasjana njihovim sjajem.

04

petak

siječanj

2019

Gluteus par ekselans ( za razliku od mog stanja)

Jutros se rano probudila, stavila kuhat fini poriluk sa suhom koljenicom, pa ću malo prečeprkat po fejsbuku da vidim čega sve ima, al nisam baš očekivala da ću ostat začuđena ko začuđeni svatovi.

Naime, u nekoliko sam navrata spominjala, da ne kažem pisala, da je moj gluteus naprosto nevidljiv. Ja to nemam, kraj priče. Ne moram se bojat da ću za nešta zapet i srušit pozadinom, čak i kad imam na sebi pernatu zimsku jaknu, a kamoli kad je nemam. I onda meni takvoj oglodanoj, bezgluteusnoj, izleti na stranici "Aunty Acid" koju pratim, znači izleti mi cura od dvadesetpet godina, koja ima obujam kukova - pazi sad - 182 centimetra. Meni skoro ispala šalica s kavom, ne zbog njenog gluteusa, jebe mi se za njen gluteus, neg zato šta ja nemam al baš ništa na toj stražnjoj strani. Pa ja od njenih tangi imam za sebe za jednodjelni kupaći kostim, sve me muka popala.
Pa ću ja malo pročitat da vidim šta kog vraga jede, jel to do hrane il do čega je. E sad ima tu svašta; ona zapela pa oće i oće imat najveći gluteus na svijetu, pa je malo ( dobro, malo puno ) bilo i operativnih zahvata ( potrošila nekih šezdesetpetiljada dolara na svaštanešta, eto vidite na fotkama ), al saznala sam da pojede šest kila Nutele na mjesečnoj bazi. Jel znate vi šta je šest kila Nutele? Pa ja to nisam pojela u svojih pedeset godina. A ja kuvam poriluk, jebomeporilukdamejebo. Saću prolit poriluk u vece školjku i idem u Lidl po Nutelu, i od danas kuvam samo Nutelu dok mi gluteus ne bude barem zeru veći. I sladoled jede, i picu, ne piše količinski kolko al jede. Znači i sladoled moram kuvat i picu naručivat dok ne dopizdim obadvema picerijama koje dostavljaju po mom gradiću pa mi se ne prestanu javljat na telefon. Uglavnom dnevno unosi 6000 kalorija ( normala je 2000, samo za podsjetnik ), pa ja ak mislim za života barem upola dostić njeno trenutno postignuće moram se zaozbiljno primit ovog režima prehrane, možda čak poduplat Nutelu na dvanajst kila mjesečno.

Jedino ne znam šta ću sa visinom; cura je visoka 155 centimetara, ja sam tek dvadeset centimetara viša. Jebiga, moraću otić kod ortopeda da vidim jel mi mogu otpilit malo noge i nekako to pokrpat, pa da sve bude po peesu. Znači skratit noge i kuvat Nutelu od sada do vječnosti. Bar znam u čemu sam grdno griješila do sad, ja Nutelu ne mažem ni u palaćinke.
Eto šta te snađe kad nemaš gluteus, a nema te ko posavjetovat.



( nisam uspjela stavit poveznicu sa tekstom, pa evo fotka šta se može postić sa šest kila Nutele mjesečno)

02

srijeda

siječanj

2019

Most iznad uznemirenih voda

Ako postoji mjesto na kojem se isprepliću mašta i stvarnost, onda su to Rastoke. Nigdje drugdje ne mogu zamisliti neke male vilenjake, koji prosipajući noću srebrni prah oživljavaju bajku. Male drvene kuće u kojima žive ljudi. Silna ljepota i snaga vode kojom je optočeno ovo malo seoce. Huk Evinog buka, koji je najljepši od brojnih manjih i većih kaskada.
Cijele su Rastoke satkane od bajkovitih prizora, ali ovaj drveni mostić je nešto posebno. Ne znam što je to u njemu da me toliko privlači. Uvijek se spustim do tog čarobnog mjesta, udišem ljepotu i snagu koja izbija iz svakog pa i najmanjeg kamena i puštam vodi da odnese svaku tugu. Ovdje se studenvoda Slušnice pjeni ledenomodrom bojom kakvu nigdje drugdje nisam vidjela, hučeći u zagrljaj još hladnijoj Korani. Ovdje zastanem i osluškujem sebe, onakvu kakva jesam. Razmišljam o onome što me boli ili tišti, i uvijek imam osjećaj da mi se sa duše skine silan teret. Toliko je ljepote i mira u ovom mjestu, toliko je snage u ovom malenom drvenom mostiću i studenoj vodi koja pjeni silovitom snagom ispod njegovih dasaka.
Danas sam ovdje zatekla bjelinu snijega, koji je vjerojatno tokom jutra zapršio selo. Bilo je prilično hladno, nije bilo nigdje nikoga, samo ja i staza koja vodi prema ovoj divoti. Stajala sam poprilično dugo, puštajući kao uvijek da sav teret bude odnešen snagom vode, gledajući kako se njena ledenomodra boja čvrsto isprepliće sa pjenom koja nastaje na malenoj kaskadi, prije negoli će doći do mostića. Takav mir, takav neobjašnjiv osjećaj da će sve biti kako treba nigdje drugdje ne uspijevam postići. Zato se valjda uvijek i vraćam ovdje, posebno onda kada mi treba rasterećenje.

Ovdje jasno primam poruku da se uvijek sve dešava onako kako mora biti, i da će sve biti dobro. Ovdje pronalazim i primam potrebnu energiju, ponekad toliko snažnu da je gotovo opipljiva.
Ovdje mašta postaje stvarnost i otapaju se sve tuge.

01

utorak

siječanj

2019

Doček u zatvorenom

Kak ste dočekali Novu? Na otvorenom, u zatvorenom, sriktani, u pidžami, prejedeni, na rezervi s prehrambenim artiklima?

Ja sam kvalitetno napunila želudac raznovrsnom jelskom ponudom, zalila sve sa Pipi narandžadom i onda otvorila limenku Budweisera. Pofarbala se nisam, nije mi se al nikak dalo trackat farbu na glavu jer sam već u startu znala da doček Nove ide u vidu ležanja na trosjedu, pa šta ću mrljat farbu po glavi a nikud ne idem. Sukladno neidenju, obukla sam najmidražu pidžamu i iskovrnula se pred teve sa spomenutom limenkom pive.
Pa daljinski u ruke i štrači po kanalima, šta ćeš drugo radit kad ostaneš u kući. Pa izvela Boni da obavi toalet i otvorila još jednu limenku Budweisera. Pa još štračenja po teveu i fejsbuku, da vidim ko šta direktno prenosi i otkud, da vidim šta propuštam.
E onda je već negdje oko jedanajst krenula artiljerijska priprema za nadolazeće novo ljeto - petarde koje kad opale izbiju stolariju ako je loša i pištolji koji izbacuju svekolika šljašteća čuda. A u ponoć...majko mila, ko da sam se u Bejrutu zatekla. Sa svih strana je tolko bubalo da me bilo strah ležat u rođenoj kući. Mislila sam izać van vidjet vatromet - malo morgen, pa to je bilo ko za najžešćih dana bitke za Staljingrad. Falilo je malo većih projektila, al i ovo šta se ispaljivalo bilo je za nebilivit. Tu ja pričekam da malo stane baražna paljba da izađem po drva za kamine, natrpam peći i izvalim se opet na trosjed da dovršim Budweiser kad sam ga već otvorila. I u tom dovršavanju Budweisera zaspim ko klada.
Kad je oko pola četri neko bubno mamuticu u ruševinu od nekadašnje autoradione pored mene...kad je to opalilo...kad sam ja skočila s trosjeda i glavom zapela za bor ( koji je eto ove godine zeru veći pa na trosjedu ležim ko na Jahorini, ispod borovih grana ) pa se obrušilo desetak kuglica i jedna girlanda...Ja izbezumljena, stodvadesetšest otkucaja srca u minuti, ležim u kuglicama i mislim si kak bi bilo dobro izać van i naspominjat se matere tom tamo nekom ko je žvajzno petardu pa ga natjerat da uđe unutra, vrati kuglice i girlandu na bor i pobere one iglice koje su usljed mog skoka popadale po trosjedu. Naravno da sam odustala, još da mi takav trešten pijan iskovrne cijeli bor pa da kupim šta iglice, šta kuglice danas cijeli dan. Jedva nekak zaspala ( razbudilo me vraćanje kuglica na prvobitnu poziciju i dodatno metanje u peć i provjeravanje ko je gdje dočeko baražnu paljbu i jedenje kompota od ananasa u četri ujutro, jer sam iza kompota još morala i zapalit ).

Nadam se da su vaša sačekivanja i dočekivanja ponoći bila daleko produktivnija od mojeg. Kud je pucalo ko na ruskom frontu, tud me jedan ispaljeni projektil doveo u stanje predrušenja borne instalacije. Moram poradit na tome da za idući doček odma iza ponoći odbauljam u krevet, pa makar Budweiser pila ispod popluna.


31

ponedjeljak

prosinac

2018

Kalendar ( sretna vam Nova )

Imala sam najbolju namjeru ispisat divan ekspoze, dirljiv do suza, o 2018. godini koja će trajat još samo nekih šest i pol sati. Znate ono, o osobama godine, o događajima godine, o svačemnečem po čemu ću je pamtit.

Al dok sam tražila prikladnu fotku koja bi mogla odgovarat mome dirljivom obraćanju - iskočio kalendar za 2019. godinu, za koji su pozirali australski vatrogasci sa životinjama, šta udomljenim, šta divljim. Znate šta ću vam reć? Ako su australski vatrogasci zaozbiljno ovakvi ko na fotkama iz kalendara, mene iznimno čudi da se cijela Australija već nije pretvorila u lomaču. Pa to nije nego za nonstop spaljivat granje, staru robu, kartonske kutije, pustit da gore palaćinke na šparetu i pile u rolu i sve da gori samo da možeš zvat vatrogasce.
Ak si blagoslovljena da budeš Australka, onda barem jednom tjedno, kad ti dođe da odmoriš oči, nakupiš andrlja pa zapališ i pustiš da izmakne kontroli, il kreneš peć štagod u kuhinji, pa na prvi znak dima brže za telefon i zovi.
- Dobar dan, ako bi došli, evo mi planulo neko granje i lišće i nemrem nikak s tim na kraj izać, pa ako bi mogli poslat dečke na intervenciju. Naročito ak radi onaj šta je s vombatom na fotki, prošli je tjedan bio na slobodnim danima.
- Gospođo, pa jel vi nemate pametnijeg posla neg stalno spaljivat kojekakve pizdarije oko kuće?! Svaki tjedan kod vas urnebes.
- E pa prošli tjedan je plano krumpir na šparetu dok sam skupljala grane za spaljivat ovaj tjedan na krijesu. Šta ja mogu kad imam grmlja oko kuće ko u priči. Jel radi frajer s vombatom il ne?
- Radi, i on i onaj šta mačke hodaju po njemu i onaj šta ljubi koalu.
- Odlično, samo nek sjedaju u kamion i nek dolaze. Piva je u frižideru i fotoaparat spreman. I nek se požure, evo je možda malo zahvatilo susjedovu živu ogradu pa gori jače neg pretprošli tjedan, nisam pazila gdje palim.

E onda dok oni stignu napraviš i koji sendvićak, da se zadrže šta duže, jer vatru zagase taj čas, ipak su to profesionalci. Pa se brže presvlači u neku svetačnu opravu, popravi malo frizuru, bez ruža da ne bude preočito. Da ispadne da si naprosto malo neoprezna s vatrom. Jedino treba al baš pazit kad gori u kuhinji da ne zahvati mikrovalnu il frižider, da ne rikne struja, jer električari nisu radili kalendar pa njima ne liječiš očobolju, mogu samo doć popravit kvar i uklanjat električne progoreliće, a to i nije neki praznik za oči, i košta peglanja kartice na dvanajst rata za nove uređaje.

Pa kad već pišem o kalendaru, onda da vam usput poželim i sretnu Novu; neka bude puno bolja od ove koja je na izmaku i neka vam donese ispunjenje svih želja. Budite svjetlost i radost jedni drugima.

( na fotki je vombat, čudesna australska životinjica, plus vatrogasac koji služi umjesto prokulin kapi za oči )

30

nedjelja

prosinac

2018

Doček sa principom

Koji doček Nove pamtite?

Ja sam imala svakakvih, al jedan sam zapamtila zbog smijurije, da čega drugog, prije ne smijem ni reć kolko godina.
Sestrična i ja se uglancale ( frizure, flajbanje, oprave, ales) pa za Zagreb na doček. Kud bi, šta bi, ajmo na cigansku živu svirku ( idealno, to ima prolaz i kad si loš i kad si dobar u glavi ). Dođemo tamo, sve puno ko čep, al ajde stvore odnikuda stol za nas dvije. Sviraju maheri da se raspametiš, ponijelo bome i mene pa se ja rasplesala na najjače. Pa u tom skakanju skužim odma iza nas al hrpu Roma, obučeni markirano, vidi se da su pernati; pod stolovima spavaju deca kojoj se spavalo, ostala rušu sve pred sobom. Pušu svi stariji od 10 godina. Žene sedu al kad zasvira ono što volu op na stolac i ožeži. A u jedno ćoše razlupali za dvoje tačke tanjura i čaša, al kulturno ( samo u to ćoše, pa kasnije kad su pošli kapo di tuti kapi platio sav lom; kad je otvorio novčanik najsitnija novčanica 500 maraka, prestrašno).

Al to nije sve. Pauza za svirači, kad eto klavijaturiste k nama; širok osmijeh i zlatan zub, kaže meni:
- Izvini gospoja, jel mogu nešta da pitam al da se ne naljutiš?
- Pucaj, majstore.
- Pa malo mi je nezgodno, kako da ti kažem... jel to prirodno il je silikon?
- Koje? - pitam ja.
On rukama pokazuje poprsje ( svoje srećom).
- Prirodno, jel ti izgledam da imam para za silikon?
On se okrene prema stolu sa sviračima i viče tamo nekom:
- Jesam ti reko, jebotimatersvoju, pa to se vidi da nije silikonsko, jebemteuoči. Fala gospoja, saće kelner piće da vam donese. A ti vadi pare, nema labavo, jesčuo?
- Čekaj, gdje sam ja u toj priči, pa ja sam ti donijela pare? - pitam.
- Gospoja, ma i nisu neke pare, pedest marki, al nije do para nego do principa. Saće kelner, fala ti ko sestri. I ajde nešta da odsviramo tebi za dušu.
- Pa to te pitam, majstore. "Sosnicu" čim se primite instrumenata. Jel ide?
- Ide gospoja, kako ne, dobar ti je ukus za muziku - bljesne zlatni zub i ode on po svojih pedest marki.

I odsvirali mi "Sosnicu", zbog informacije i principa.

29

subota

prosinac

2018

Još malo o ledu

Moj najdraži frajer ide u školu klizanja. Kako je sinoć spavao kod mene, mene je zapala dužnost da ga jutros u deset sati odvedem na klizalište. Još smo sinoć razglabali o tome koliko je klizanje opasno, doista nakon razgovora o lisici.
- Što misliš, gdje je sada lisica?
- Pa sigurno lovi nešto za večeru.
- A što lisica uopće jede?
Tu ja naprežem moždane vijuge, jer mi prvo na pamet padaju kokoši.
- Pa lovi svašta...miševe, zečeve, ptice...
- Pa ti bako pojma nemaš. Mačke love miševe i ptice. Kako može lisica lovit ptice kad ne leti?
- Pa ni mačka ne leti, a lovi ptice.
Tu on zastane, razmišlja par sekundi, pa prebacuje lopticu na klizanje.
- Jesu tebi rekli da ja sutra idem u školu klizanja? Ponio sam i debele hlače i rukavice, klizaljke ćeš mi morati obuti tamo.
- Rekli su mi, naravno. Moram te samo pitati zar se ti ne bojiš leda? Ne bojiš se da ćeš pasti?
On me gleda u nevjerici.
- Pa kako me to uopće pitaš? Naravno da se ne bojim, i kad padneš to ti ništa ne boli. Dgneš se i kližeš dalje. Hoćeš ti ići sa mnom na led?
Ja njega gledam u nevjerici; moj najdraži frajer ne zna da se ja užasavam leda i da ću morat popit normabel da ga pustim na klizaljkama na tu ledenu strahotu.
- Ja ću gledati kako ti kližeš, i napraviti koju fotku.
- Može, pa ćeš mi ih pokazati. I moraš mi skuhati čaj kad dođemo kući nakon klizanja, jel može?

Ujutro doručak, malo slaganja legića i konačno oblačenje za klizalište. Neka djeca su već na ledu, meni sve slabo dolazi dok ga vodim prema kućici gdje će dobiti klizaljke. Jedva mu od panike namontirali klizaljke na noge, on pak jedva dočekao i ulazi na led bez imalo problema. Malo se pridržava za ogradu, pa se pusti i nesigurno otklizava i proklizava po ledu. Da mi je bilo izmjerit tlak, mislim da bi tlakomjer eksplodiro; svako njegovo mlataranje ručicama rezultira tahikardijom i znojenjem, pa raskopčavam jaknu i palim cigaretu da se barem malo smirim. Uto vidim da se dvoje odraslih raspružilo na gumi postavljenoj oko klizališta; skužim da se na toj usranoj gumi kliže isto ko na ledu, i sad mi je još gora panika jer nastojim njega gledati a moram pazit da se ja ne strmoglavim. On uživa u svojim klizačkim pokušajima, pomažu mu i učitelji klizanja i dva dječaka koja treniraju hokej i kližu ko pravi maheri. Uspijevam nekako okinuti i dvije - tri fotke dok je skupljao nekakve loptice po ledu zajedno s drugom djecom.
Konačno dolazi do vrata, kaže - umoran sam jako, ne mogu više. Ja sva sretna što je sunce malo otopilo led na gumi pa ne moram pazit hoću se zblekačit pred djetetom. Izuvamo klizaljke i idemo doma, završiti ručak.
- Jesi vidjela kako ja kližem? - pita me, sav sretan i nasmijan.
- Sjajno kližeš, pao si samo dva ili tri puta.
- Ma to ti ništa ne boli, zato i nosim debele hlače. Jedino me boli malo onaj žulj, zato što ga nisi poljubila...ali to ćeš sad kad dođemo kući, jelda?
Doma se izuvamo, ja bržebolje ljubim žulj nastao nošenjem kopački ( nogomet je i dalje broj jedan, zna se ) i hvalim nebesima što sam tako hrabro preživjela gledanje svog najvećeg blaga na klizaljkama.

Ovo dvoje su bili čarobnjaci na klizaljkama, pa da malo podebljam umjetnički dojam, jer sam ja antitalent za korištenje leda u sportskom smislu ( padanje me išlo, to sam ispričala jučer ).



28

petak

prosinac

2018

Revija na ledu

Blagoslov kuća je eto baš dobar razlog za još neznatnog živčanjenja u ovim blagdanskim danima.

Em si prežderan i pun CO2, em iglice na boru već naveliko cure, pa kad konačno saznaš kad kreće pohod tvojom ulicom opet sve glancaš i visiš svakih deset minuta na ogradi i dovikuješ se sa susjedima koji isto vise na ogradi i pokušavaju odredit rutu kretanja i mogući dolazak u dvorište.
Al nisam htjela o tom puno pričat. Htjela sam vam reć da sam ja vjerojatno jedina žena na županiji, a vjerujem i šire, koja je poluhrvačkim zahvatom oborila kapelana na pola dvorišta.
Naime, te je godine baš na dan blagoslova padala ledena kiša. Pa posipaj pepel, pa bacaj sol, pa svaštanešta. Šta god napraviš - staza na dvorištu ko klizalište. I ajde uspijem ja odševrljat do ograde, i vidim da taman ulazi kod susjede. Tu ja zapalim i čekam, jer nazad se vratit i stić dok krene k meni - nema teorije.
Eto njega za 5-10 minuta.
-Hvaljen Isus i Marija.
- Navijeke hvaljeni, samo izvolite.
Tu ja prokližem do vrata i pustim njega da ide ispred mene. Klizavo ko u Oberstdorfu na skakaoni, al nemamo ni skije ni kacige ni velečasni, ni ja ko domaćica. Ševrlja on ispred mene, ja ševrljam za njim, oboje komentiramo da kak je to prestrašno i kak je jako klizavo. Ja se ničim izazvana okliznem, i u padu se uhvatim čovjeku za kaput i noge, i mac...padamo obadvoje, na moj ogromni užas. Ja malo poprijeko pala preko njega, ovaj mali šta kupi koverte zanijemio od smijeha. Dić se nemreš nikako, noge samo otklizavaju. Tu ja četveronoške dopužem do oluka na kući i usplentram se u uspravan položaj, drukčije nije išlo. On se batrga, veli:
- Pa oću i ja morat puzat? Pa mislio sam da se ne kliže u ovim cipelama.
Ja ko Gracija stojim slavodobitno uz oluk, reko:
- Samo izvolite, kad se dočepate oluka vući ćemo se uza zid i na konju smo jer je to pod krovom, nema više leda.
On nije htio puzat, valjda ga bilo sram, pa je bubno još jedanput taman na dva koraka od oluka. Ja pružim ruku, pomognem mu da se digne i svečanim korakom ulazimo u kuću. Mali od koverti se doklizo, pametno dijete.

Jel trebam uopće reć da su susjedi s druge strane ceste imali stending ovejšns tijekom revije na ledu? Čovjek nabrzaka poblagoslovio, drmno čašu crnog vina ( za hrabrost, da živ dođe do plota ) i otišo govoreći - ovo mi se nikad u životu nije desilo. Ko da meni je. Meteorološki uvjeti bili su neadekvatni za normalan prolaz dvorištem i ulaz u interijer, iza kojeg je uslijedio brzopotezni blagoslov.

Pratila ih do ograde nisam, valjda vam je jasno zašto.


27

četvrtak

prosinac

2018

Multipraktik koji nisam

Blago svima onima koji su imali tu sreću da se rode ko multipraktik talenti. Pa mic po mic svijetu pokazuju za šta su sve sposobni, znate ono - kad zašteka jedan talent odma nakon kratkog vremena iskrsava drugi, ničim izazvan, a u svrhu pokazivanja i dokazivanja umjetničkih kvaliteta širokog spektra.

Pa tak recimo počneš studirat talijanski i latinski, studiraš osam - devet godina i usput budeš po reality showovima, pa se malo igraš pjevačice, teve voditeljice, pa malo pišeš knjigu. Usput ispadaju verbalne bombe tipa:
- puno pozdravljam roditelje, naročito mamu i tatu ( šta je logično, zar roditelji moraju bit samo oni biološki, možeš i susjeda smatrat roditeljem )
- nekoga boli glavobolja, a neko ima gingivitis ( a nekoga i mozak boli, a i štošta drugo kad naleti na ovakvo poznavanje medicinske terminologije )
- on meditira pola sata a ja trideset minuta ( kud ćeš bolje, zna se i na sat; barem ne kasni kud krene, jedino možda ne zna jel pošla il je došla )
- da sam pilotkinja, definitivno bi upravljala vlakom ( znači i na to će doć red, pitanje je dana kad će bit prva žena koja je poletila vlakom i aterirala nakon vrlo kratkog leta, jebeš Valentinu Terješkovu šta će ovo bit )
- uvijek sam uključena u mobing, imam pet mobitela ( e to je umjetnica, uvijek dostupna i u mobingu, lakše ju je locirat nego američkog precjednika )
- ja ne da sam vatra nego me dva adrenalina ne bi mogla spojiti ( e sad šta je ovo trebalo značit to je jako dobro pitanje, al nebitno je šta znači jer zvuči vrlo efektno )

Ima toga još, al ne da mi se više prevodit. Ono šta je trenutno najvažnije jest sljedeće - otkrila je slikarski talent. Eno otvorilo joj i izložbu. Ima narisanih divnih konja, pa nešta faraona, pa žena pod suncobranom, pa nekakva tri puža plus gratis morska zvijezda ( ak sam dobro vidila, a i ne razumijem se baš u slikarstvo ). Cijena - sitnica, daš petsto eura i nosi kući nešta neviđeno još od vremena Rembrandta.

Ja sad čekam da mene prebaci u još neke umjetničke vode, pa neću valjda do smrti samo pisat. Barem da me krene ručni rad, da recimo proheklam il proštrikam pa da imam miljeića, stolnjaka i vesti i kapa za pokazat. Likovno nisam baš pretalentirana, to su više neprepoznatljivi šematski prikazi; jedino da uspijem ubijedit likovne kritičare i one neupućene da u sebi nosim umjetnički bunt, koji onda rezultira takvim neprepoznatljivim narisanim čudima.

Kud me nije rodilo ko multipraktik, sad sam očajna.

26

srijeda

prosinac

2018

Zamatanje i riža i ostala čudesa

Ne mogu više pisat o prejedanju i kolačima i sarmi i francuskoj. Al zato sam danas, obzirom na blagdansku spriječenost korištenja vešmašine i pegle i usisavača, malo nešta čitala i pročitala svašta pametno.

Navodno Japanke imaju čudotvorna pomagala za održavanje kože mladom i zategnutom. Čim je iskočio naslov, brže potegnem mišom da se otvori, nebil se podmladila u roku dok čitam. Pa u uvodu trkelja da kak one izgledaju puno mlađe neg šta jesu, blahablaha, zahvaljujući genetici al i načinu na koji njeguju kožu lica. ( Dobro, genetiku mislim da ću teško promijenit, kud ću sad se pretvorit u Japanku; znate vi šta to znači? Odma mijenjaj osobnu, putovnicu, ales; pa dokazuj kud god dođeš da si ti zapravo ona ista koja si bila, al si eto promijenila genetiku da imaš kožu zategnutu ko Japanka. Neizvedivo. Znači čitaj dalje da saznaš s kojom vražjom materom se trackaju da bi bile zategnute i porculanskog tena, tak barem piše autor članka. )
Eto odma odgovora - koriste neku spužvu za pranje lica koja se radi od biljke zvane vražji jezik, božemeprosti, al ima je samo u Aziji. E sad ga jebi. Sad bi ja trebala uzet godišnji i odletit u Aziju i nać vražji jezik i nekog da mi da pelcer pa da ga probam posadit doma; il kupit osamiljadašestopedesetšest spužvi da imam dok sam živa za prat lice. Kak da te spužve smuvam u avion, pod uvjetom da uspijem dobit godišnji? Šta njih briga šta ja oću izgledat ko da imam dvadesetosam godina?
Dalje kaže da se umivaju vodom u kojoj se kuvala riža. Još jedan problem. Ja naime rižu rijetko jedem, znači morala bi je kuvat samo za umivanje. Lako one, ionak svaki dan riža u loncu, pa odgrabi šefljom i opere se i eto je ko Šeron Stoun u najboljim danima.
Navodno strogo paze da se ne izlažu suncu i štetnim UV zračenjima, pa se bandažiraju maramama i mrljaju kremama protiv sunca i nose maske. Pa zato sve one kosooke žene šta hodaju po Rastokama i Plitvicama budu pod kišobranima i nose maske i rupce i šta sve ne; čuvaju ten. A ne ko ja; čim grane sunce brže se leti sunčat jer mi treba de vitamina, a koža se samo gužva i suši. E saću se i ja motat; ma šta motat, zamotaću se ko Tutankamon da ne vidim ni sunca ni mjeseca. Pa kad se razmotam za pet godina, biću ko da imam šesnajst. Malo se pokažem i opet u bandažu. Ne znam samo kak ću jest i pit kavu i pušit, al o tome ću mislit usput, preče mi je da izgledam ko san ljetne noći.
I za kraj kaže da koriste i uljni skidač šminke za uklanjanje nečistoća s lica. Pa kak ću se šminkat ak sam zamotana, za boga milog? Uostalom, ak sam zamotana nemrem ni imat nečistoće na licu.

Kad se ja sad krenem zamatat...Nemojte se prepast ako u dućanu naletite na ženu u pernatoj jakni sa glavom zamotanom ko iz piramide i zimskom kapom na glavi.. To moram bit ja i niko drugi.

25

utorak

prosinac

2018

Jedi, pa još jedi, pa promišljaj

Kad si gladan nisi svoj.

E zato sam ja za vrlo rani ručak pojela tanjur goveđe juhe i jednu sarmu bez pire krumpira, nije mi se dalo gulit. Pa kod frendice slučajno pojela malo šunke pečene u tijestu, hrpicu francuske i veću hrpu grah salate.
Sad slijedi invazija na kolače; bil suhe il japanski vjetar ( i ko se uopće sjeti kolaču dat tak blesavo ime, unutra orasi i fila, japansko al baš ništa ). Bolje suhe, pojedem pet šest, ima se breskvica i medene pite i svaštanešto. Pa maznem narandžu. Pa zalijem Kokakole. A u želucu kemijska reakcija ko u Fukušimi. Kak da preradi svu tu žderačinu? S tim što sam utrpala u sebe rudar kopa dva dana da se ne umori. I šta je još gore, do noći opet po kolačima i možda čipsu, znam da sam kupila al ne znam kud sam ga zgurala u sveopćoj euforiji. Ko će to sad ić tražit. Pa navečer repriza ručka plus francuska i malo odojka, opet trpaj u sebe ko da nikad jela nisam. Čista diskofrazma. 6453 kalorije po obroku. I samo sve zalijevaš sa što više CO2 radi boljeg varenja. Pa kad negdje oko 8 navečer krene žgaravica, pa traži sodu i rigaj vatru ko Godzila obasjan lampicama od bora.
Osim toga, mene to prežderavanje ubija. Trpam u sebe sve i svašta, onda varim ko udav i dubokoumno promišljam. Pa mi recimo palo na pamet kak pisci uopće dođu na ideju da kraj knjige ( a onda i film) ne bude hepi end. Evo recimo Love story; zatelebaju se, ožene i onda ona umre od leukemije. Ja tjedan dana nisam normalno spavala. Prohujalo s vihorom da ne pričam; Skarlet cijelo vrijeme leti za onim mekušcem Ešlijem, udaje se ko zna kolko puta da spasi kućerinu i kad tri minute pred kraj skuži da voli Reta i dolipše kući da mu to kaže on izgovori čuveno - ma baš me boli, i ode u maglu. E tu sam bila van sebe još duže. A naša Breza, e to je tek žilorez; kud se udala u onu bijedu, tud je izgubila dijete i odma marš za kravama po onoj kišurini, i ode Janica Bogu na istinu. A Romeo i Julija? Zaljubljeni, mladi, al treba od tog napravit totalno sranje, da obadvoje završe od otrova u groblju.
E pa dosta je meni toga. Ja sam kante suza isplakala radi budala koje pišu pa moraju upropastit kraj. Pa ću ja sukladno tome uzet napisat roman sa završetkom tak sretnim da se mora suza od sreće pustit. Pisat znam, žalost mrzim, pa kad se ja raspišem...ništa suze, ništa čmrljenje, a kraj pogotovo; tolko sreće da bude slatko ko šampita, odma pokvareno 7 zuba od jednog kolača.

Trenutno još ne mogu počet, pretovarena sam sarmom, grahom, francuskom i kolačima, al kroz par dana krećem, čim provarim sve što sam požderala zadnjih par dana. Taj će bestseler prodavat umjesto Apaurina i onih prirodnih prašaka za smirenje. O lučenju hormona sreće da ne pričam. Tak da se pripremite na abnormalnu sreću, vi koji redovno bacite oko na moje pričuljke i volite hepi endove.

24

ponedjeljak

prosinac

2018

Nessun Dorma / Niko neće spavat

Ustala u šest i petnajst, bez alarma ( ludo pa živi ). Pristavila vodu za kavu i naložila kamine. Zakuhala kavu, pa odma stavila kuhat govedinu za juhu, sjebo me jučer Doktor Živago i Gospodar prstenova pa sam zaboravila skuvat juhu usljed filmskog maratona. Očistila grincajg i oprala peć jer je juha pokipila dok sam mlavila po mrkvi i celeru i peršinu.
Otišla kupit kruh, zamijenit kućne šlape jer sam kupila broj premale za poklon, kupila produžni kabal da se mogu uštekat lampice. Vratila se s pola puta jer sam zaboravila kupit jebene kukice za vješat kuglice na bor. Došla doma taman prije nego je kiša sastavila padat. Došlo do manjeg verbalnog delikta jer me se pitalo da oće se unosit bor; reko neće, spalićemo ga nasred dvorišta, to je sad najnoviji hit zapalit bor kad ga se kupi, barem neću čistit iglice do Uskrsa po cijelom stambenom objektu.
Nakon šta se unio sporni bor očistila i narezala češnjak i peršin za punit pastrve, oprala pastrve jednom pa drugi put, jer je juha opet počela jako kipit pa sam u žurbi da smanjim kipež laktom zapela sa oval s jebenim ribama ( srećom pale su samo dvije ). Priredila papir za pečenje, složila ribe i stavila ih peć. Očistila blitvu i krumpir, procijedila juhu. Stavila božićni stolnjak, složila tanjure i beštek, prepolirala čaše. Opekla se na pleh s ribama jer mi se izmakla kuhinjska krpa, dobro da nije sve ošlo na pod. Prebrisala stol u dnevnom boravku i stavila mali božićni stolnjak i pripadajući adventski ukras pa ga makla da manji najdraži frajer može vozit aute po stolu.
Stavila poklone pod bor, jer znam da najdraži frajer nemre dočekat da vidi šta je djedica ostavio za njega. Stigli najdraži frajeri s roditeljima, pa nakon otvaranja darova okitili sporni bor ( drugi najdraži frajer nije baš puno pomago, više su ga zanimale plastične životinje koje je dobio za poklon ). Obrisala vodu koju je manji najdraži frajer prolio po podu i sok od jabuke koji je najdraži frajer prolio po stolnjaku.
Dovršila pastrve, krumpir i blitvu, prekipila sarmu ( za one koji na spomen ribe dobiju osip ), sjeli jest. Najeli se, složila kolače. Probali kolače. Najdraži frajeri otišli ubit oko jer idu kasnije na put. Manjem najdražem frajeru u naletu pozdravljanja ispala breskvica na nogostup, srećom nije stao na nju pa nije bilo dreke.
Oprala tri kubika dubokih i plitkih tanjura, beštek, male i velike ranjgle s pripadajućim poklopcima, čaše. Pojela još dva kolača i skuhala kavu. Sjetila se da nisam djeci ponudila kavu, doista prekasno al eto. Sad slušam božićne pjesme, divim se boru i razmišljam kad bi bilo najprikladnije složit večeru. Noćas Nessun Dorma - niko neće spavat usljed baražne paljbe od petardi, pa da se ne stresam gladna pred teveom.



( na fotki je tek djelić mog bora, nije mi se dalo penjat na kamin da uslikam cijelo stablo; neizmjerno me raduje i sama pomisao da ću ga kad - tad morat iznosit, a ove godine je skoro do plafona...biće to vantjelesno iskustvo )


23

nedjelja

prosinac

2018

O sretnom završetku

Prvi puta sam ih susrela kao srednjoškolka; na crno bijelom tv-u, u ciklusu filmova nagrađenih Oscarom, pred mojim se očima odigravala jedna od najtežih ljubavnih priča ikada ispričana, ona koja zapravo ostavlja gorak okus u ustima - ona o Lari i Juriju.

Cijelo sam se vrijeme nadala sretnom završetku, njihovom bajkovitom životu u ledenom dvorcu u Varikinom i ljubavi koja će trajati do vječnosti. Dok su se redali sjajni filmski prizori vjetra u krošnjama breza, narcisa uzbibanih proljetnim vjetrom i strašne studeni koja ledi sve osim ljubavi nadala sam se sretnom završetku. Nije ga bilo; Boris Pasternak bio je prilično okrutan i okončao je priču tako kako jest. Jurij i Lara sreli su se, zavoljeli i zauvijek nosili jedno drugo u svojim srcima, gdje god da su bili. Tek kratko vrijeme proveli su jedno pored drugog i ponovo bili razdvojeni.
I danas jednako razmišljam, godine nisu puno promijenile moj stav. Ljubav je najsnažnija sila koja može povezati dvoje ljudi, privučenih jedno drugome poput magneta. Nema načina da se zaboravi, da se izbriše i potisne. Život može donijeti razdvajanje, može donijeti puno boli, ali je ne može uništiti. Onaj tko zavoli svim svojim srcem zauvijek u mislima ima urezanu sliku onoga koga voli. Nema načina da slika izblijedi i nestane kao da je nikad nije bilo. Uvijek je tu; dok radiš, hodaš, dok usnivaš i budiš se - ona je tu, nježna poput snoviđenja i moćna poput divlje rijeke.

Ponekad se pitam je li veća kazna voljeti ili ne voljeti. Ako uistinu voliš, zna silno zaboliti; tek dišeš i zapravo ne postojiš u odsustvu bića koje te smrvilo u prah i pepeo. Ako ne voliš, hodaš kroz život poput duha ali rasterećen siline ljubavi koja je u stanju promijeniti sve.

U jedno sam sigurna - da sam imala priliku napisati priču Lare i Jurija sve bi bilo vrlo jednostavno i ostvarivo. Ljubav bi nadišla sve prepreke jer to tako mora biti.
Zato i ne gledam kraj filma; u mom svijetu Lara i Jurij žive idiličnu, bezvremensku ljubavnu priču sretnog završetka, gledajući unuke kako trče dvorcem u Varikinom, koji više nije leden - ispunjen je plamsajima i pucketanjem vatre i ljubavlju.

22

subota

prosinac

2018

Sve je pod kontrolom

Jel i vama sve po kući izgleda ko da je vebeer direktno ispraznio 32 komada direkt u interijer?

E sad mi je dosta; saću skuhat kavu i gledat "Dnevnik Bridget Jones" po stopedesetosmi put, uopće me više ne zanima ništa. Pokloni su kupljeni i zamotani, to je ono najvažnije; o interijeru ću razmišljat kad me prestanu bolit noge od hodanja i ruke od teglenja vrećica
Moja iskrena sućut onim ženicama koje imaju kletu sudbu da u dvorištima imaju uzidanu pecanu, jer treba speć i odojka ovih dana ( barem jednog, obično se utrpa neki kum il bratić il ko već ), pa kud sva muka i borba po kući tud još treba pazit da se muški oko pecane ne izmaknu kontroli. Mislim, izmaknut će oni kontroli, al pazit da prase ne bude reš pečeno do te mjere da se uopće neće moć skinut s ražnja, kak ćete ga s ražnjom unest i rasjeć, za ime Božje?
Kuhinja vam je sigurno ko da je i tamo ispraznilo još dodatno punjenje vebeera? Imam jako dobar recept - kupiš kilu i pol kupovnih kolača i zbogom, ko k njima - ko od njih. Ak su baš teški požderuhi, nek ih sami peku, pod uvjetom da potpišu izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika da će kupit novu kuhinju ak slastičarstvo pođe po zlu, pa izgori kompletna postava kuhinje koju ste teškom mukom oribali prošli tjedan. Kupaonu se svakako mora oprat još jednom, jer je promenada gora neg na bečkom Prateru, nonstop je neko unutra ( ako imate one šta peku već spomenutog odojka, možda je neko i povratio malo po pločicama pa nije vidio pa ostalo kiselit, vidjećete vi kad večeras krenete pod tuš ). Uglavnom, lom je na sve strane. Ko da niko u kući nije živio petnajst godina, a oni šta su bili prije držali i koze unutra da im ne bude zima. Prestrašno.
Pa sukladno tome, kava sam što nije zakipila, pa ću ja ležerno se ispružit ko carica i srkutat, praveći se da ne vidim sve šta me okružuje, jer sam polumrtva. Preporučujem da sve poduzmete iste korake, da nadolazeći Badnjak protekne u ugodnoj atmosferi, bez svađe oko toga kolko se puta dogovorilo da se ne treba nalokat dan i dva i tri prije Badnjaka i ulazit u očišćenu kuću ko u javni vece.

Ako ništa drugo, zato da ne morate same još i bor preksutra nasađivat; uz malo sreće možda se i poreže pa završi na kirurgiji, da s mirom možete peć ribu i kuhat blitvu dok on krvari po kolima hitne pomoći i zapomaže ko da se porađa. Uz još malo više sreće, ostaće u bolnici ( jer ga neće smjet šivat zbog četri i pol promila zarađena oko pecane ) pa ćete na miru dočekat porođenje Kristovo i zaspat s neviđenim osmijehom na licu.

21

petak

prosinac

2018

Završna faza

Od danas samo ležerno. Osvanuo je prvi dan godišnjeg odmora, koji će trajat sve do iza Tri kralja, pa ću sukladno tome dat sve od sebe da pozavršavam sve ono šta nisam učinila da bi Božić zasjao punim sjajem i u mom stambenom objektu.

To otprilike znači da ću se danas i sutra satrat da doperem i posaugam sve šta nisam sve ove dane, a nisam jer sam izgubila raspored čišćenja po danima. Bilo je i nekih nepredviđenih momenata; nezgodno je kad ti vrećica s pepelom koji si očistila iz kamina malo popusti i pukne usred hodnika, pa spoznaš pedesetprvu nijansu sive usred rođene kuće, koja iza popuštanja vrećice izgleda ko Pompeji. Srećom nije popustila iznad tepiha u dnevnom boravku, nisam baš sigurna koje bi dalekosežne posljedice to izazvalo.
Znači imam dva dana za uređenje interijera, jer već u nedjelju biće red primit se okolopećnih aktivnosti - kuhanje juhe i sarme i pravljenje francuske i grah salate. Sarma me najviše veseli, skuvaš lonac i veselo podgrijavaš sukladno osjećaju gladi. Možda, ali samo možda spečem i princeskrafne, šteta je ne izgubit par sati na pečenje krafni pa ih rezat pa pravit kremu i pretvorit one kuglice od krafni u princeskrafne. ( Dakle kuhinju ne trebam dirat dok ne završi epizoda zvana kuhanje i pečenje, jer ću zasrat sve šta se može zasrat. Predlani mi je ispala vrećica štaubšećera na pod, naravno otvorena, bilo je vrlo zanimljivo; u sekundi sve bijelo i slatko ko u najljepšoj bajci, a ja ne znam jel da prvo plačem pa idem usisavat, il da prvo usisavam pa onda plačem. )
Na sam Badnjak dodatne okolopećne aktivnosti, ovaj put riblja tematika sa prilogom u vidu blitve i krumpira. Pa stavljanje božićnih stolnjaka i unošenje bora uz neviđene mjere sigurnosti. Znači nema majci dok se jede da ti pastrva u naletu vađenja kosti padne na stol, il da laktom rokneš čašu sa crnim vinom koje će natopit jadnog soba il Djeda Mraza na stolnjaku. Za unošenje bora prvo se popije normabel, tako kad tijekom unošenja krene zapinjat kojekuda po namještaju il se nakrivi dok se kiti jer je ispala klipa kojom je zakajlan u stalak nemaš napade panike; samo podigneš lijevu obrvu i držiš bor dok ostatak ekipe traži klipu ispod bora i pokušava ustabilit smolastu instalaciju.

Da rezimiram - pod punom odgovornošću i pri zdravoj pameti konstatiram da me čekaju tri zanimljiva dana kako bi onaj četvrti dan osvanuo i proteko onak kako treba i biti, jer on označava i da je krvavim predblagdanskim visinskim i nizinskim pripremama došo kraj. Samo treba sjedit i jest i jest i još malo jest, obasjan treperenjem lampica na boru. Pa onda varenje slično onom anakondinom kad proguta antilopu, pojačano konzumacijom Pepsija il Kokakole. Jedva čekam doć u tu fazu.


19

srijeda

prosinac

2018

O čestitkama

Nedostaju li i vama čestitke, one koje ste ispisivali i slali ljudima do kojih vam je stalo? One koje vam je poštar ostavljao u sandučiću u vrijeme božićnih ili uskršnjih blagdana, za Novu godinu ili za rođendan?

Svaka je donosila puno radosti i lijepih želja, ali i djelić onoga tko ju je poslao. Otvoriš kovertu, izvadiš čestitku i dok je čitaš pred očima imaš živu sliku člana obitelji ili prijatelja koji je daleko od tebe, ali ti daje na znanje da je zapravo vrlo blizu i da te nosi u srcu i svojim mislima. Dokazuju to njegove ili njene riječi ispisane i poslane u prigodnoj čestitki.
Vremena se mijenjaju. Malo tko danas šalje čestitku u takvom obliku. Uglavnom se pošalje prigodna poruka ili se kratko nazove, a i to samo one najbliže. Gube se mnoge sitnice koje su nekada povezivale ljude.
Upravo zbog toga, ali i nekih mojih razloga, želim vam reći – budite radost i ljubav jedni drugima. Nađite u strci u kojoj svi živimo vremena za ljude do kojih vam je stalo. Obradujte ih lijepom riječju, svojim osmijehom i postojanjem u njihovim životima. Pokažite im koliko vam znače, na bilo koji način. Možda će vaša napisana ili izgovorena riječ učiniti pravo malo čudo i rasvijetliti život onome kome ste je uputili.
Budite izvorom radosti i svjetlosti svakom biću koje vam kroči u susret. Pružite ruku i osmijeh i onima koji su vas možda povrijedili, time ćete samo pokazati koliko je jednostavno i prekrasno biti čovjek. Pomognite onima kojima treba vaša pomoć, makar utješnom riječju ako već ne možete drugačije. Rasvijetlite ove blagdanske dane svojom dobrotom i darujte svim ljudima koje volite sebe; ljepši poklon im ne možete dati. Nema veće radosti nego ugledati na vratima doma nekoga koga voliš i čvrsto ga zagrliti; nijedna prigodno kupljena stvar to ne može zamijeniti. Slično je i sa čestitkama, onim nekadašnjim, koje su se slale ne reda radi, nego zato što si htio nekog obradovati i uljepšati mu blagdane.

Želim svima da pronađu u sebi taj tračak svjetlosti koji se možda izgubio. Želim svima sve najljepše što se može poželjeti. Zamislite da ste ovakvu čestitku pronašli u poštanskom sandučiću nekoliko dana prije Božića; sigurna sam da bi vas obradovala.


Samo trpaj

Danas neka mi na pomoći budu svi sveci raspoloženi za pomoć šopingu nesklonoj ženi. Ja naime moram krenut u potjeru za nabavkom svega onog šta je neophodno u svakom domaćinstvu da bi Božić zasjao u punom sjaju.

Popis za kupovinu moraću zalijepit na unutarnju stranu jakne da ga opet ne zaboravim na stolu, jer toga tolko ima da me sve muka hvata. Na popisu nisu jedino rezervni kotač za tačke i brusni papir. Pa kad ja ubauljam u recimo Lidl, pa krenem ubacivat u kolica sol, šećer, ulje, brašno, jaja, krumpir, povrće za juhu, povrće za francusku, majonezu, sir, meso za juhu, ribu za Badnjak, meso za speć u komadu, rezervno meso ako pofali, meso za sarmu, crveni luk, bijeli luk, grah, pa nešta voća nek se šareni na stolu. Pa trenutni životni supatnik opetovano ima fiks ideju da se kupi cijela pura; ko prvo u zamrzivaču nema mjesta ni da se šibica gurne, ko drugo ne znam samo ko će je izjest cijelu, a i remeti mi koncepciju ustaljenog menija.
Kad se ustabili incident oko pure trpa se dalje gazirane sokove, negazirane sokove, mineralnu vodu, vino, pivu, još nešta sredstava za pranje, mirisne svijeće, kolače na kojima piše ručno rađeni ( ne razumijem čime bi inače trebali bit rađeni ), senf, hren, žele bomboni, one fine slane grickalice jer idu uz božićne filmove i uz njih se lakše vari sve drugo šta se pojede, smokve.
Već slutim da će uletit i neki božićni stoljnjak, možda i nove lampice za bor jer sam lani primijetila da ih par bojkotira svoju rasvjetnu funkciju. Pa salvete, kocke za potpalu, usput i neke flafi tople čarape sa božićnim motivima. Uglavnom ne znam kak ću to sve dogurat do blagajne, jer će onaj ko to obično radi bit smrtno uvrijeđen zbog jebene pure i pustiće me da sama glavinjam s tim pretovarenim kolicima. Pa dok to sve natrpam na onu traku, pa s trake u vrećice, pa s vrećicama u auto, pa nosi iz auta i istrpavaj iz vrećica.

Evo mi se već sad vrti u glavi i ruke su mi do poda od nošenja. Bilo bi idealno sve to prespavat; kud me nije rodilo ko medvjeda da izbjegnem gužvu po dućanima i predblagdansko grabanje s polica.

18

utorak

prosinac

2018

Muke po Kafetinu

Svaki put kad uđem u ljekarnu po Kafetine ja naletim na neko vrhunaravno biće za koje je bostonski davitelj mala maca. Ne znam jel se to može povezat s lošom karmom, al sve sam sigurnija da nije slučajno.

Neko jutro ću ja prije posla svratit u ljekarnu po već somenuti Kafetin, sedam i pet je ujutro, kad unutra ženica već kupuje medikamente sa širokim spektrom djelovanja na prehladu, kašalj, grlobolju i sve ostale simptome kojih se može sjetit a vezani su za prehladu. Na pultu je pred njom već manja hrpa onog šta je odabrala da bi izliječila šta sebe, šta obitelj.
- Sirup za kašalj ću isto trebat. Baš čudno svi kašljemo, nije onaj klasični suhi kašalj, ima i sekreta, pa sad nisam sigurna šta uzet.
Ajmo akcija sirupom protiv kašlja; ovaj ne djeluje, ovaj je jako gorak, ovaj djeca neće ni pod prisilom pit, ovaj ima čudan okus, pa negdje iza četrnajst pokazanih i objašnjenih djelovanja raznoraznih preparata na jedvite jade odabere jebeni sirup koji još nisu probali.
- Septolete za grlo će mi isto trebat, svi smo već promukli od tog kašlja, pa ću vas molit neke koje brzo djeluju.
Kako ne bi djelovale, ove sve nove septolete čim uzmeš kutiju u ruku momentalno počnu djelovat još dok su u pakiranju. Pa akcija septoletama protiv grlobolje; ove su slabe, ove muž ne voli cuclat, ove su preslatke, ove joj se ne sviđa kutija, pa negdje iz dvanajstog puta odabire one od kojih će im svima narast novi krajnici.
- Kapi za nos najradije ne bi, al zna nam se i nos pozačepljivat pa ću vas onda molit i kapi za nos.
Pa akcija kapima protiv čepova u nosu; opet prijedlozi šta uzet i argumentirano odbijanje svega ponuđenog dok konačno iz ne znam više kojeg puta nije odabrala kapi. Hrpa na pultu je sve veća, meni vrijeme curi ( a boli me i glava otkako sam oči otvorila ).
Ali to nije sve.
- Uzela sam baš tu kod vas neke testere kreme za lice, fantastični su, pa bi uzela kremu.
Koji proizvođač - ne zna, za šta je krema - ne zna, al zna da će se odma iza prvog nanošenja kreme probudit drugo jutro ko Hajdi Klum. Ajmo pretres testera, nije nijedan taj koji je uzela, pa kak sad više nema a baš joj je odgovaralo za kožu, pa jel ima još testera tamo negdje iza ( nije bilo, fala nebesima ).
- A onda ništa, naplatite mi ovo pa možda drugi put bude tih testera pa ću moć uzet kremu.
Dok magistra provlači lijekove ispod čitača ženica i dalje melje o simptomima koje će eto ubit čim pređe kućni prag sa kesom punom lijekova, i kak je silno razočarana jer nema tih testera a baš se odlučila proljepšat kad kupi kremu.
Pa nemre nać karticu za platit. Pa nemre nać karticu od ljekarne, znate onu za skupljanje bodova. Pa jedva plati i natovarena zdravljem konačno napušta pult.

Ja konačno dolazim na svoje, reko - meni jurišno Kafetin i molim vas i čašu vode da promptno deknem jedan, jer mi u glavi zvoni ko da neko hilticom štema pločice u kupaoni. Platim, bubnem Kafetin i jurišam još u dućan po sendvićak, sretna šta sam zdrava ko dren i imam bjuti kremu s trenutnim djelovanjem pa ne moram kopat po testerima do dana.

A možda da promijenim tablete; možda je to sve povezano s Kafetinom. Moram to uzet u razmatranje.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.