03

petak

veljača

2023

Idemo na nokaut

Sutra je svjetski dan borbe protiv raka.

Ove ga godine doživljavam iz malo drugačije perspektive. Uskoro krećem u drugu rundu borbe sa govnom koje me nemilo iznenadilo u listopadu prošle godine. Prvu rundu okončala sam uspješno zahvaljujući sjajnim liječnicima i osoblju sisačke bolnice, a onda i čarobnim rukama dr Planinića i skrbi i podršci svih mojih sestara sa Ginekološke onkologije 2 ( dakle – Renata, Dijana, Emma, Valentina, Petra, Lorena, Ana Marija, Evelyn, Danica , Elena, kao i svi ostali već nabrojani - hvala vam na svakom trenutku koji ste proveli uz mene, hvala za svu podršku i snagu koju ste iščupali iz mene, a nisam ni znala da je imam ). Druga runda će, čvrsto vjerujem, biti samo modni dodatak prvoj rundi; jedino to priznajem kao rezultat.

Danas mi je moja školska kolegica, moja Goga, donijela teglicu svojeg finog, domaćeg meda od kestena. Da ne kupujem kojekakve drljotine koje sa medom nemaju veze. Njene pčelice skupljaju cvjetni prah u čistoj, netaknutoj prirodi naše lijepe Banije / Banovine, kako vam drago. E sad...zašto nju spominjem? Ona je dvostruka Lavica; ona je karcinom pobijedila ne jednom, nego dva puta. Podnijela je stravične doze kemoterapija. I znate što? Ostala je ona ista vedra, nasmijana, prekrasna žena koju ne vidim često, ali se svaki put nasmijemo do suza. I danas smo se smijale, svemu i svačemu. Pa kad te zagrli takva Lavica i kaže ti – sve će biti dobro, onda se njoj mogu samo duboko nakloniti i reći drugoj rundi– idemo u fajt, jedan na jedan, i ja ću te nokautirati.

Svima onima koji se bore sa strašnim dijagnozama mogu tek poručiti – samo hrabro, niste sami, smijte se u lice svome neprijatelju.

Vama koji nam trebate kao suport...nemojte oklijevati uzeti barem telefon u ruke i upitati – kako si? Ne bojte se odgovora, ni razgovora; u trenutcima takve nadljudske borbe svaka riječ podrške puno znači.

Jer to govno od karcinoma uistinu može biti samo poglavlje u životu, nipošto cijela priča. Da ponovim – jedino pobjedu priznajem kao rezultat.

( fotka – Kronike Velike Gorice )

02

četvrtak

veljača

2023

Večera za pet, moja verzija

Nekoć davno, dok sam ja odrastala, nije bilo nutele za mrljat na kruh.

Pa se na kruh mrljo ili pekmez od šljiva ( mamin ) ili od šipka ( Podravkin, meni najfiniji ). Naravno, u slučaju da padne sol a ne šećer u tu svrhu se koristio ajvar ( mamin ) ili svinjska mast.
Obzirom da sam trenutno u nastojanju da se barem malo zbuckam, pekmezi otpadaju ko opcija. Radije koristim kobasice, špek i mast. Doista, kad je sama namrljam na kruh nikad mi nije fina ko šta mi je bila fina kad bi je za večeru priredio moj tajo. Masti ni previše, ni premalo; luk sitno narezan pa poprašen crvenom paprikom. To mi je, uz čvarke i luk, bila najdraža večera.

E pa večeras sam se natrpala ko da sam kopala u rudniku. Sad još dodatak u vidu pudinga i koja kruška ili jabuka, da malo razblažim tu mašćobu. Al to kad prodišem, nema smisla da sad odmah trpam. Još će mi slabo doć, a šteta je narušit osjećaj blaženstva koji nastaje sljubljivanjem špeka, kobasice i svinjske masti.

( Vi koji imate lajt večere nemojte mi sad uzet za zlo; samo radim na tjelesnoj masi ).

01

srijeda

veljača

2023

Nova pravila za korištenje

Svi koji donekle redovito čitaju moje drljobe znaju da se uzaludno pokušavam preobrazit u naprimjer Hajdi Klum uz pomoć raznoraznih čudotvornih krema za lice koje peglaju bore i svaštanešta izmijene pri korištenju.

Do sada nije bilo nikakvih rezultata, iz više razloga. Prvi – možda se ja uopće ne mogu preobrazit u Hajdi; šta ako bi se recimo trebala preobrazit u neku domaću posvudušu? Drugi – kupujem krive kreme, jer očekujem preobražaj u skroz krivu ženu. Treći – euforija me drži tri dana pa se prestanem trackat. I normalno da se onda ni u koga ne mogu preobrazit. Pa nemre krema djelovat u roku sad; jesam samo otvorila kutiju, trenutno me iz špigla gleda spomenuta Hajdi. Malo morgen.

E zato sam sad kupila najnoviju kremu. Obzirom da sam trunčicu smršavila, možda sam se trunčicu više nagužvala u licu. Pa sam u naletu želje da popravim situaciju kupila najnoviju kremu, koja čini čuda, ako je vjerovat onome šta piše na kutiji. Jer ona pegla bore, zaglađuje kožu i učvršćuje je. I sadrži proretinol, hijaluronsku kiselinu i ce vitamin. I štiti od UV zračenja.

Tek kad sam došla kući palo mi je na pamet da sam sve to već pročitala na prijašnjim kutijama. Pa sukladno nastojanju da konačno zategnem lice bez plastičara, koristeći uvijek obećavajuće kreme, došla sam do sljedećih zaključaka:
-nebitno je šta piše na kutiji, jer na svima piše skoro isto - te nova čarobna formula, te antiejdžing krema, te ovo te ono
-uopće se ne trebam opterećivat u koga ću se preobrazit; navrla na Hajdi pa ne znam sjašit. šta fali naprimjer Džejlo ( dobro, tu mi fali gluteusa al sad govorimo o licu, jel tako )
-obzirom da neću očekivat preobražaj u Hajdi, ona krema nikako ne može bit kriva
-moram održat euforiju na nivou barem dva tjedna, jer trackanje od samo tri dana a dalje krema stoji na vešmašini i plaši pauka Đuru očito ne daje rezultate, znači trackat redovito i to ne pred ogledalom, tako da kad se nakon dva tjedna pogledam u špigl ostanem zblanuta jer će me iz špigla gledat skroz novo, nepoznato lice bez bora

Ne znam jedino jel taj ce vitamin iz kreme djeluje na boju kože, da ne budem žuta ko limun il kiseli kupus. O narandžama neću ni mislit.

31

utorak

siječanj

2023

Ona je bomba

Samo podsjetnik na neka druga vremena, kada nije bilo filtera i silikona.

Znači - kako si ispala na slici ispala si, nema dorade i propuštanja kroz devet filtera da te rođena mater ne prepoznaje. Šta mater, ni sama sebe ne prepoznaješ. E al zato je trebalo imat i nešto malo više od ljepote i fotogeničnosti, ono nešto što je ondašnjim divama bilo dovoljno da postanu dive, bez filtera.
Nadalje, nisu bile pune silikona ko sudoperi i tuškade. Nisu bile napuhane ko luftmadraci. Ništa od toga im nije trebalo. Imale su tijelo kakvo su imale, i vjerojatno bi se nasmrt isprepadale ovih današnjih silikonski dopunjenih samoprozvanih zvijezda.
Nadalje, one su - ako mene pitate - i dalje dokaz da se lijepo tijelo vidi i u normalnoj odjeći. Pa pogledajte samo Sophiju Loren na ovoj fotografiji.

Ako se mene pita, a pita me se, ovo je stvarna ljepotica i bomba od žene. A gle čuda, ima haljinu do koljena. I izgleda ko milion novaca.

( photo - FB stranica Flower Power "60"s )

30

ponedjeljak

siječanj

2023

Petrinja živi

Fotografija govori snagom tisuću riječi.

29. siječnja 2021. godine, točno mjesec dana od potresa, Magdalena Vidas u raskošnoj plesnoj haljini i Jakov Bjelac u fraku zaplesali su usred ruševina, u razorenom centru grada. Prvaci Hrvatske u sportskom plesu u raznim dobnim skupinama, navikli na ples u potpuno drugačijem okruženju. Ovo je fotografija koja je ovjekovječila njih dvoje u plesnom pokretu, okružene ostacima nekadašnje stare gradske jezgre. Nestvaran, irealan spoj života i destrukcije.

A 4. veljače Petrinja će biti domaćin prvenstva Republike Hrvatske u standardnim plesovima. Sportska dvorana osnovne škole Mate Lovraka zabljesnuće prekrasnim haljinama i ispuniće se čarobnim zvucima glazbe i plesnim pokretima.
Petrinja živi, unatoč ruševinama i kontejnerima. Petrinja živi.

( photo by Davor Kovačević )

29

nedjelja

siječanj

2023

Audicija za život

Anita Lasker-Wallfisch u Auschwitz je deportirana 1943. godine kao osamnaestogodišnja djevojka.

Potpuno golu, ošišanu do kože, sa svježe istetoviranim brojem na ruci pitali su je tek ovo - što je radila prije rata. Odgovorila je - svirala sam violončelo. Nije znala da joj je glazba u tom trenutku spasila život.
U logor smrti stigla je u vrijeme kada tamošnji orkestar nije imao violončelista. Odveli su je u takozvani glazbeni blok, dali joj instrument u ruke i Anita je odsvirala audiciju za život. Ne baš život dostojan ljudskog bića, ali nije otišla u plinsku komoru za razliku od milion i pol svojih sunarodnjaka čije su zadnje misli i nade ugasle u Auschwitzu.
Anita je svirala i za Anđela smrti, kako su ga logoraši nazivali. Ne želim niti napisati njegovo ime; Neljudi su bjelančevinaste nakupine čistog zla i ne zaslužuju da se njihova imena uopće ikada spomenu.Anđeo smrti volio je Schumanna i uglavnom ga je opuštalo Schumannovo "Sanjarenje".
U jednom intervjuu izjavila je:"Dok sam svirala nisam osjećala ništa. Znala sam da je on tu, da moram svirati ne gledajući ga uopće. Ali znate, glazbu ne možete zaprljati; oni su bili zagađeni, ali ne i glazba, ona je previše moćna".

Pokušavam se zamisliti u njenoj koži, koži vrlo mlade djevojke odjevene u prugastu logorašku odoru koja svira jedan od najljepših klasičnih komada ikad skladanih Nečovjeku koji je skrivio smrt tolike nedužne djece, žena i muškaraca. Svira Nečovjeku koji je poželio malo opuštanja uz klasiku nakon svih gadosti koje je taj dan počinio. Svira za svoj život, jer ga jedino tako može sačuvati.

Anita Lasker-Wallfisch preživjela je Auscwitz i otišla u London, gdje je osnovala Engleski komorni ansambl u kojem je godinama svirala. Ne više za život; svirala je svjesna koliko je glazba moćno oružje, koliko je glazba u stanju prenijeti u sasvim drugu dimenziju i rasvijetliti najcrnju tminu.

Na svijet dolazimo ne donoseći ništa; tako i odlazimo - ne odnoseći sa sobom ništa, jer ono što smo činili tijekom života ostaje iza nas poput traga u beskraju. Nitko od nas ne može rođenjem odabrati spol, vjeroispovijest i boju kože, ali može odabrati želi li biti svjetlost ili tama svijeta.To je uistinu stvar odabira svakog od nas. Zapitajte se što želite biti, svjetlost ili tama. Ali bez uvjetovanja. Jeste li spremni biti lučonoša dobra, gledajući u svakom čovjeku koji vam dolazi u susret samoga sebe? Možda baš vaša luč dobrote i ljudskosti donese prevagu i zauvijek rasvijetli tamu. Zlo se ionako uvijek na kraju samo pojede, tako to ide, bez iznimke.

Ja znam što sam oduvijek birala. Glazba je i moje utočište, baš poput smijeha. Biram svjetlost. Biram logorašicu koja svira za goli život, i svijetli poput najsjajnije zvijezde na vedrom ljetnom nebu.

( napisano o obljetnici oslobođenja logora smrti Auschwitz 27. siječnja 2020.; photo - Anita Lasker Wallfisch prije deportacije )

28

subota

siječanj

2023

Gondola, balerina, mačak i ja

Jel se sjećate vi onih gondola, koje su uglavnom stajale na teveima, na heklanom miljeu? Nasred gondole stajala je balerina, a kad se navine onaj mehanizam počne lagana glazba pa se balerina okreće?

Mi je nismo imali, znala je moja ispaćena roditeljica da balerina ne bi dugo plesala kad ja sama ostanem doma. Ona je radije pokušavala uzgojit fikus, diranje fikusa me nikad nije zanimalo. Al zato je gondolu imala moja teta. Nije stajala na teveu, nego na psihi, isto na heklanom miljeu. Kad god smo išli teti, svaki put sam slušala istu priču – nemoj slučajno da ti padne na pamet da sama navijaš onu gondolu, jel jasno? ( Već sam u nekoliko navrata ponavljala da je moja mama ili bila vidovita ili imala rentgenski vid, a nekad mi se činilo da vidi i kroz leđa šta radim. Točno je znala šta sam dirala, a nije me mogla vidjet ni pod razno. ) Ja bi, naravno, svaki put rekla – neću mama, rekla si mi i prošli put.
Pa onda dođemo kod tete, i ona mi navine gondolu da malo gledam balerinu kako se vrti, znala je da to volim.
Teta je, na moju sreću, imala i ogromnog sivog tigrastog mačka, koji je najradije spavao na polukauču, na svojoj dekici. Naravno da je polukauč bio blizu psihe, isto na moju sreću. Jer da nije bilo mačka, ko zna na koga bi ja mogla svalit nesreću u kojoj je nastradala balerina na gondoli.
Njih su dvije otišle van da teta mami da neke pelcere od cvijeća, a ja sam ostala mazit mačka na spomenutom polukauču. Normalno da sam išla navinut gondolu, da šta bi drugo radila. Pa navijala sam je svaki put, kad god bi mi se ukazala prilika da sama šerafam po gondoli. E taj put došlo je do incidenta; onaj mehanizam za navijanje nešto je šteko, ja uprla ko sivonja nebil uspjela sve riješit dok se one vani bore sa pelcerima i desi se šta? Desi se da mi je gondola pala na pod, pri čemu je balerina skroz nastradala, da ne velim otpala. Tu ja u panici pokušavam nariktat balerinu da stoji u jebenoj gondoli al ona odbija suradnju. Nema mi druge nego probudit mačka i nasandrčit ga kraj gondole, koju je navodno srušio i strgo balerinu.

Kad sam ga nariktala u odgovarajuću pozu ( a to je bilo lako jer je bio ko od plastelina ), zvala njih dvije da im priopćim da je mačak skočio i srušio gondolu na pod i da ja nemam ništa s tim osim šta sam mazila mačka. Teta se nasmijala i rekla – ma zalijepićemo je nekako, skužila žena da sam mačak bila ja i da ću nadrapat. Mama se nije nasmijala, samo je podigla lijevu obrvu i pogledala me da sam se momentalno smrzla.

Mog taje, mog superheroja nije bilo doma, radio je pa je onda malo radila i šiba. A ja se dan danas, svaki put kad vidim Veneciju u nekom dokumentarcu, trenutno sjetim sebe, gondole, balerine i mačka. ( Tetak je inače uspješno zakeljio balerinu, al sam ja usljed primjene drvene pedagogije izgubila interes za gondolu; ni gledala je više nisam. )

( fotku sam jedva pronašla, izvor – FB stranica Samo dobre stvari )




27

petak

siječanj

2023

Nemate vi pojma....

Gledam jučer prijenos sjednice Sabora.

Saborske klupe poluprazne. Nazočan je novoizabrani ministar graditeljstva, koji odgovara na pitanja vezana za obnovu potresom pogođenih područja. Između ostalog, iznosi podatak da je do sada u kojekakvu infrastrukturu uloženog šesto i nešto miliona novaca ( uistinu, na terenu slabo vidljivih) i da je eto predana na korištenje sedma kuća na Baniji ( ili Banovini, to je jako bitna razlika u ovakvoj situaciji). Doista, kuća neće skoro biti useljiva jer navodno nema priključke struje i vode, ali brojka obnovljenih kuća se konačno popela sa šest na sedam. Isto tako govori o mogućnosti korištenja montažnih drvenih kuća kako bi se ljude maknulo iz kontejnera, i spominje L'Aquillu, grad u Italiji koji je prije nekih desetak godina pogodio potres iste magnitude kao petrinjski. Kaže novi ministar da se ljudi u L'Aquilli ne daju više van iz tih kuća. Kaže i da će biti onih koji će obnovom dobiti puno bolje kuće od onih bez kojih su ostali.

Zastupnik Dretar spomenuo je potres u Skoplju 1963. i činjenicu da je tada za godinu dana izgrađeno 14000 stambenih objekata. Zastupnica Mrak Taritaš izdvojila je fascinantan dio elaborata nužnog za uklanjanje dimnjaka, gdje izrijekom stoji - dimnjak uklanjati tako da se pažljivo skida cigla po cigla.
Dalje nisam mogla slušati. Ugasila sam televizor i zapitala se, po tko zna koji put, u kojem paralelnom svemiru žive odgovorni za stanje u kojem Banija i Petrinja umiru već treću godinu iza potresa, a trideset i drugu godinu iza početka Domovinskog rata 1991.

Danas čitam da je u Americi uhićen ne čovjek, nego nakupina bjelančevina koja je gospodinu Stjepanu Komesu, Petrinjcu i jednom od uglednijih poslovođa nekadašnjeg Gavrilovića, u rujnu 1991. odrezala ruku jer se na središnjem gradskom trgu rukovao sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom. Gospodin Komes samo je jedna od gotovo šest stotina duša koje su postale nebeska vojska Petrinjaca u onim strašnim rujanskim danima.
I kao da nije bilo dovoljno ratno razaranje, tolike civilne žrtve i sustavno zanemarivanje Petrinje kroz sve godine od 1991. naovamo, dogodio se 29. prosinac 2020. Dan kada je u Petrinji vrijeme stalo.

Pa gospodo ministri i svi ostali odgovorni što zborite o revitalizaciji, o obnovi sedam kuća, o utrošenim milionima, o obnovi koja će sada zasigurno krenuti, o montažnim drvenim kućama.... možete li uopće pojmiti tko smo mi, ljudi kojima se obraćate i što smo sve preživjeli? Možete li shvatiti da želimo živjeti u svome gradu, unatoč činjenici da je razrušen i da se naša djeca već treću godinu ne smiju samostalno kretati centrom grada, da ne poginu?

Znam da ne možete shvatiti. Nemate vi pojma što znači voljeti Grad.

26

četvrtak

siječanj

2023

Dijetna situacija


Divim se ljudima koji su u stanju držat dijetu. Ono, pazit na kalorije i strogo se pridržavat rasporeda obroka. Ja sam naime požderuh kolosalnih razmjera i pojma nemam kako bi se bila u stanju nosit sa restrikcijama. Pa ću probat zamislit kako to uopće može izgledat kad se žena primi recimo liposukcijske dijete, kojom se navodno može skinut deset kila u deset dana, pod uvjetom da ne krepaš od gladi nakon prva dvadesetčetri sata.

Dan prvi, šest nula nula: ustaje za na poso, pije limunadu bez šećera i sili se napravit i pojest smuti od nečega ( nebitno je od čega, bitno je da ga ima za pet žličica ). Pije kavu da malo zavara tragove gladi jer ju je smuti samo razjario.
U dućanu ne kupuje uobičajeni sendvić, slane štapiće i kroasan. Kupuje samo kavu za na poso, pa je prodavačica pita jel bolesna. Ponosno odgovara - ja sam na liposukcijskoj dijeti i nema jela do popodne.
Devet nula nula: tolko je gladna da ima osjećaj da će past pod stol. Pije vodu ko mahnita, a oko pola dva pije i čaj i dolazi joj da pojede filter vrećicu. Sprečava je jedino mogućnost da se zadavi filterom. Tolko joj kruli po crijevima da ide pit još čaja, šta dovodi do sedamnajstog odlaska u vece.
Šesnajst nula nula: dolazi kući gladna ko lav koji je bio na jogurtu sedam dana, a nakon šta se jedva zaustavila da uđe u pekaru kupit burek. Ide pravit liposukcijski ručak - poha jednu tikvicu i pravi kupus salatu. Pojede to u roku tridesetosam sekundi i zalije sa još dvije čaše vode, nebil taj usrani želudac bio barem malo miran. Radi po doma i samo razmišlja o jelu; dok usisava vidi se kak jede filanu papriku i hrpu pire krumpira pa ide popit još čašu vode.
Devetnajst nula nula; ide pravit liposukcijsku večeru - peče komadić bifteka i pravi zdjelicu zelene salate. I to pojede u tri sekunde i zalijeva nepoznatom količinom vode. Razmišlja kak će uopće zaspat. Izbjegava palit teve da ne naleti na kakav kuvarski šou koji bi je mogo natjerat da razbije teve u naletu gladi. Uzme čitat neke novine, kadli tamo pri kraju recept do recepta. Demonstrativno se ide tuširat i odlazi u krevet. Prevrće se, gladna ko četri lava, i na jedvite jade zaspi.
Sanja da je na nekakvom gala ručku i sjedi za švedskim stolom da ne mora stalno hodat vamotamo i trpa u sebe sve šta joj je nadohvat ruke, ne jedne neg obadvije.
Jedan sat i trinajst minuta u noći: budi se tak gladna da bez zadrške u mrakači odlazi u kuhinju, otvara frižider i trpa u sebe zdenka sir, krumpir salatu od dana ranije i dok žvaće reže i kobasicu i pravi veću zdjelu sira i vrhnja. Okrajak od kruha otkida rukama, nož je zauzet rezanjem kobasice. Najede se ko da je radila na mješalici, sve dobro zalije sprajtom i liježe u krevet. Zaspi ko klada nakon minutu i pol.

Dan drugi, šest nula nula: ustaje za na poso, krene pravit limunadu bez šećera i neki vafl, pa se sjeti da je malo prije pola dva ujutro izjela za manje afričko selo. Zaključuje da putem treba svratit u željeznariju po lokot za frižider i pilu za željezo, ak i tu noć ogladni iza jedan sat da može otpilit lokot i uživat jeduć, obasjana svjetlom frižidera.

Jer frižider zato i ima svjetlo, da ne moraš palit rasvjetna tijela dok ždereš po noći.

25

srijeda

siječanj

2023

Za pravicu

U nekoliko sam navrata pisala o tome koliko me iritira podcjenjivanje drugog čovjeka.

Pa kada ispod članka o štrajku radnika zagrebačke Čistoće pročitam komentar tipa – to je posao koji se može raditi sa 3 razreda osnovne škole, i kada se te iste radnike naziva smetlarima, e onda mi padne mrak na oči.

Za početak, nemamo svi jednake mogućnosti i uvjete za uspjeh i školovanje u životu. Gdje piše da netko od tih radnika nije mogao završiti fakultet da su mu okolnosti u kojima je odrastao bile bolje? Gdje piše da i danas ne žali zbog svojih neostvarenih snova, a da bi imao za život prisiljen je raditi krvav i težak i nezahvalan posao? Ljeti udiše neizdrživ smrad iz svih kanti za otpad i kipi od vrućine na užarenom asfaltu, a zimi se smrzava da bi njegov grad bio čist. I onda još treba doživjeti da ga se podcijeni kao čovjeka, jer nije dovoljno što radi u takvim uvjetima i što radi za malu plaću.

Pogledajte vi tu platnu listu. Teški uvjeti rada – 278 kuna mjesečno. 29 radnih sati subotom – 162 kune. Neto mjesečno – 5200 kuna. Za udisanje smrada, za težak fizički rad, za toplotne udare ljeti i smrzavanje zimi. Plus podcjenjivanje od strane spodoba koje bi trebale biti zahvalne tim ljudima što čiste iza svih i svakoga. Plus nerazumijevanje onih koji dolaze na posao u odijelima, sjede u toplom i klimatiziranom prostoru i zarađuju tko zna koliko puta više od ovih radnika.

Nije ništa drugačije ni sa puno drugih zanimanja. Nisu li ni naši liječnici, medicinske sestre, učitelji, odgajatelji, prodavači isto tako debelo potplaćeni za svoj posao? Samo, nabrojena zanimanja ipak uživaju barem nekakav ugled, a ove radnike treba gaziti jer eto rade posao za koje su dovoljna tri razreda osnovne škole, kako je to stilski dubokoumno napisala jedna gospođa u komentaru.
Pa dajte vi pljuvači, i vi kravataši, obucite samo jedan dan njihova odijela i odradite jednu njihovu smjenu. Možete recimo već sutra, nakupilo se sad smeća jer ljudi štrajkaju. Samo da na jedan dan pokušate shvatiti zašto štrajkaju. Mislim da bi im se prekosutra klanjali do crne zemlje.

Podrška radnicima Čistoće, iz sveg srca. U kojem god gradu radili. I onima koji imaju koliko god već razreda škole, i onima koji nisu dosanjali svoje životne snove. Ustrajte i ne dozvolite nikada nikome da vas podcijeni.

( fotka – index )


23

ponedjeljak

siječanj

2023

Koji dobar dan :)

Ajme koji dobar dan danas, bez obzira na kijamet od vremena.

Imala sam za obaviti neke stvarčice u bolnici, neophodne za uspješno završiti medicinsku priču do kraja, pa sam se vozila sanitetom. I tu sam se baš ugodno iznenadila; vozač je bio vrlo ljubazan, uzeo mi iz ruku moje jastuke i torbu i pomogao mi da se smjestim. Jednako je tako pomogao ući u vozilo starijem čovjeku, težem invalidu. Razvezao nas kud je trebalo i dao mi broj službenog telefona da se mogu javiti kad budem gotova.

U bolnici me dočekala moja draga, toliko pažljiva onkologinja i uspješno smo obavile što je trebalo ( o tome ću drugi put, pa ne mogu sve odjednom ispucat ). Vozač je stigao ubrzo nakon poziva, i jednako kao i u Brezju pomogao mi da se ukrcam, kisnući zajedno sa mnom jer se nebo nad Zagrebom otvorilo a ja još uvijek nisam baš brza. Pokupili smo i mog suputnika i krenuli prema Petrinji. Kako to obično biva, porazgovarali smo onako usputno tijekom vožnje, i on mi je onako usputno rekao da sutra on i njegova stara ( tako ju je nazvao, šta da radim ) slave pedeset godina braka; i ne samo to, vjenčali su se na njen rođendan. Kaže da je bilo užasno hladno i da je bilo snijega do pasa.

Nismo još puno razgovarali. Ostali svatko sa svojim mislima. Ja sam pokušavala zamisliti kako je izgledala ta davna, zimska svadba prije pedeset godina po teškoj studeni i snijegu. Pa mi je palo na pamet da će njih dvoje sutra možda biti i sami na svom zlatnom piru; spomenuo je da su djeca rasuta svijetom i nisam imala srca pitati ga hoće li sutra napraviti kakav dernek dostojan pedeset godina zajedničkog života. I onda je meni počelo kopati po glavi imam li doma nešto, bilo što da mu simbolično poklonim za sutrašnji dan. Jedino što sam bila sigurna da imam jest jedna obična bombonjera, doista sa finim bombonima ali i nije baš nešto posebno. A tako sam ga htjela barem malo razveseliti.
Kad smo stigli u Brezje, zamolila sam vozača da samo malo pričeka pred vratima. Ušla u kuću što sam brže mogla, uzela bombonjeru i dala je mom današnjem suputniku. Rekla – nije puno, ali od srca je, da se barem malo posladite vi i supruga, i sretna vam sutrašnja godišnjica. Nasmiješio se i zahvalio, nije se čovjek ni nadao da će dobiti bombonjeru za pedesetu godišnjicu braka; pa tko to još daruje? ( Nisam imala šampanjca ni vina, što da radim. )
A vozač? E pa vozač je dobio knjižicu na dar, i silno me razveselio jer je rekao – pazi sad - da čita moju skromnu stranicu.

I neću sad nikakve komentare tipa – ajme divna si, vakanaka si. Idemo po jedno srce za sutrašnje slavljenike, supružnike koji su pedeset godina proveli zajedno, i za još jednog ljubaznog čovjeka koji tako dobro radi svoj posao, pa čini i više nego što treba za bolesne ljude koje vozi.
Htjela sam samo po tko zna koji put ponoviti da je tako dobar osjećaj biti čovjek drugom čovjeku.

( ja u pingvin izdanju )



22

nedjelja

siječanj

2023

Bolnička priča treća


Prije točno dva mjeseca, nekako u ovo vrijeme, konačno sam se na intenzivnoj probudila potpuno svjesna gdje sam.

Budila sam se i ranije, ali bi brzo potonula u sigurnost sna. Ono što je meni najfascinantnije je činjenica da me nije budio bol, nego tlakomjer koji mi je svako toliko pritiskao nadlakticu. Bola uopće nije bilo, a ja sam se danima psihički pripremala za bol koji ću morati istrpjeti nakon zahvata. Sjećam se da mi je nakon buđenja ta misao neprekidno razvlačila lice u osmijeh – pa je li moguće da nema bola? Je li moguće da je nestao i onaj stravični bol koji sam trpjela do zahvata?

Dodirnula sam trbuh i napipala nešto što je izgledalo poput debelog flastera, bilo je zalijepljeno od kuka do kuka. Napipala sam i drenove; e to je zaboljelo. Bila sam tako silno žedna. Zamolila sam sestru samo malo vode, vrlo blago mi je rekla da još ne smijem piti. Ali mi je zato dohvatila toaletnu torbu u kojoj su bile naočale, mobitel i nikotinski flaster. Uspjela sam nekako nataknuti naočale i nazvati juniora. Nemam pojma što sam mu rekla niti koliko smo razgovarali, ali bilo je tako dobro čuti njegov glas.Naravno da sam nazvala i ispaćenog životnog supatnika,tek toliko da se čujemo i da zna da sam budna, svjesna, bez bolova.

Tek kasno uvečer dobila sam par gutljaja vode sa tabletom za spavanje. Ni ne znaš koiliko te gutljaji vode mogu razveseliti dok ne osjetiš takvu žeđ. Spavala sam, i dalje bez bolova, tek povremeno su me budili glasovi žena koje su dovozili na intenzivnu tijekom noći i tlakomjer koji se svako toliko napuhavao.

Ujutro su sestre konačno maknule tlakomjer i cjevčice iz mog nosa, prebrisale me vlažnim maramicama i obukle mi spavaćicu. Ustajala nisam jer mi se užasno vrtilo, pa su zaključile da je bolje da i dalje ležim.
Na mjesto dosadnog tlakomjera zalijepila sam nikotinski flaster, kad već ne mogu ništa piti ni jesti da barem pušim na ruku.
Uskoro su dvije sestre sa odjela došle po mene. Došlo je vrijeme da ostavim iza sebe intenzivnu njegu i krenem u pustolovinu oporavka.

Obzirom da u onim nekim prvim pisanjima nisam spomenula, evo sada ću – hvala sestrama koje na intenzivnoj njezi tako savjesno rade svoj posao. Intenzivna je bila doslovno pretrpana cijeli dan i cijelu noć dok sam boravila tamo, a one su samo klizile od kreveta do kreveta i činile sve što treba za svaku od nas, ne stajući ni za trenutak.

Zato hvala još jednom, od sveg srca. Trebalo bi svakoga dovesti na intenzivnu ili bolnički odjel, da vidi kako krvavo i teško medicinske sestre zarade svoje plaće.

21

subota

siječanj

2023

Kako bi oni meni fino papali...

Čitam danas da Ronaldo nemre nać kuvara. A nude on i žena plaću od pet i pol hiljada eura.

Kažu kandidati da su možda malo prezahtjevni jer bi oni htjeli jest sve od portugalske do azijske hrane, a tu je i petero djece za koju treba kuvat pa je to ko premalo love za toliku odgovornost.
Pa sam išla malo guglat da vidim šta bi trebalo znat skuvat a da je portugalsko. Pa recimo spominje Caldo Verde; navodno je to kupus narezan na nekakav poseban način i u to se dodaje pečena kobasica sa roštilja. I šta bi recimo falilo malo ih iznenadit pa zdinstat kiselo zelje i speć češnjovke, plus restani krumpir il onaj fino zapečen u rolu? Ko da baš svaki put mora bit kupus skuvan na žlicu i unutra nabacana kobasica sa roštilja.
Dalje spominje Alheiru; veli da može izgledat ko kobasica, al se puni raznim vrstama mesa, od teletine do zeca, zbijeno je s kruhom i uz to jedu pržena jaja i čips. E pa tu ništa ne razumijem, života mi. Šta to uopće znači – zbijeno je sa kruhom? Tu bi ja njima podvalila faširanu štrucu sa obligatnim kuvanim jajetom unutra, a čips nek jedu pred teveom. Plus sezonska salata, da ne trpaju u sebe samo mesurdu.
Pa Sardinhas. Znači srdele. Jel može jednostavnije, dragi Portugalci? Znači ispeć dušu u njima i fina krumpir salata.
Dalje drobi o nekakvom Peixe Grelhado. Mislila da je bogznašta, a ono marinada od maslinovog ulja i krupne soli kojom se prelije riba i peče da bude hrskava.

I ne da mi se dalje nabrajat, al uopće. Jer ovo šta sam pročitala da su neki specijaliteti kod nas bi se kuvalo lijevom nogom.

Ja bi iznijela recimo finu bistru juhu sa grisknedlima, za riblji slijed štuku u toj famoznoj marinadi kad je već tako hvale ( marinadu mislim, ne štuku ) i hrskavi krumpir iz rola plus matovilac. Za mesni slijed naše blago odimljene kobasice koje se prvo malo prepeku, pa se podliju malo vodom i bijelim vinom i krčkaju se, a dobijete takav toć da bi me Ronaldo na rukama nosio po repete, prilog ajde nek bude zelje i kremasti pire krumpir.

Šta bi tek rekli da probaju našu sarmu, il grah i zelje, il grah sa ječmenom kašom, a sve oplemenjeno finim okusom dimljene koljenice? O pilećem paprikašu neću ni pričat, ni o piletini iz rola koja se za hrskavu kožicu nadrlja začinima i crvenom paprikom i stalno prelijeva dok se peče, pa na pladnju izgleda ko milion novaca.

O azijskoj kuhinji neki drugi put, ogladnila sam dok sam pisala pa idem pod hitno jest. Uglavnom, mislim da bi familija Ronaldo porasla sa konfekcijskim brojevima i da bi kiselili po tristo kila zelja da mene plaćaju pet i pol hiljada eura mjesečno.

20

petak

siječanj

2023

...tko sam zapravo ja :)

Obzirom da uz onaj regularni, nedavni rođendan komotno mogu obilježavati i dva datuma kada mi je život doslovno iznova darovan, kada su me ruke nevidljive ljudskom oku obavile i grijale dok sam obitavala negdje na pola puta između stvarnosti i ništavila, uzimam si za pravo izreći nešto što većina možda naslućuje, a puno vas se u to i uvjerilo.

Uz vas će rubom ponora hodati vrlo malo ljudi. Zapravo samo oni kojima je uistinu stalo do vas, do onoga što vi jeste. Samo će oni smoći snage da vas nazovu, da vam vrate nadu i vjeru da će sve biti kako treba. Samo će oni pitati treba li vam što.

Nemojte se razočarati kada shvatite da ima tako puno onih koje ste rado susretali, razgovarali s njima i bili ubijeđeni da bi za vas učinili puno toga...a nisu. Nisu oni zbog toga manje ljudi; naprosto ne funkcioniraju na vaš način. I ne mogu vas razočarati oni, nego očekivanja koja ste imali misleći da ih dobro poznajete.
U trenutcima kada vam život doslovno visi o niti naprosto niste u stanju razmišljati o tome. Kasnije se sve iskristalizira. Kao da razvučete tamne zastore i pustite sunčevu svjetlost da vam miluje lice.

Zato čuvajte ljude kojima je stalo do vas kao najveće dragocjenosti. Svaki pogled na njih i svaka riječ koju vam upute ispuniće vas i ganućem, i radošću, i zahvalnošću. Oni drugi rasplinuće se poput balona od sapunice pred čovječnošću kojom ste bili obgrljeni u najtežim danima svog života.

„Imam mali krug velikih ljudi
S kojima sanjam, za koje se trudim
Uz koje znam
Tko sam zapravo ja“
( Ivan Dečak je u samo četiri stiha majstorski stavio sve što sam prethodno napisala; a fotka...e to sam ja, negdje između ova dva darovana datuma )


19

četvrtak

siječanj

2023

... ona je ljubav koja ne može proć

mislila sam pisat nešta ozbiljno, ali sam gledala rukomet. dakle Hrvatska kontra Danaca koji su gotovo cijelu utakmicu u napadu igrali sa praznim golom, dakle sedam plus dva španjolska suca koji bi se trebali sramit svoga suđenja. to nam daje devet naprama šest na terenu. moglo se unatoč tome dogodit da se Danci okliznu pa izgube po prvi put od 2017. nije im bome puno falilo.

pa sam htjela reć - hvala vam, dečki. baš ste mi uljepšali današnji dan. kada bi barem naši vrli političari imali samo trunčicu vaše tvrdoglavosti i borbenosti, pa napravili zasluženi Eldorado od ove naše prekrasne ispaćene zemlje.

18

srijeda

siječanj

2023

Balada o gaćama

Legenda kaže da su nekoć postojale ogromne, turboudobne pamučne gaće, koje su na pasu imale lastiku. Kad bi lastika pukla, iz kutije sa šivaćim priborom bi mama izvadila frišku lastiku i zihericom je uvukla na mjesto stare lastike koja je stradala u iskuhavanju bijelog veša.

Još su mi udobnije izgledale one zimske gaće veličine popluna koje je nosila moja baka, sjećate se toga? Zvale su se pumperice, bile su do koljena i na štrik su stala tri, eventualno četri komada zbog impresivnog volumena.

Nema toga više. Gaće su se s vremenom tolko smanjile da sad recimo ima modela veličine nekadašnje lastike koja se uvlačila u gaće normalne veličine. Da ne spominjem kolko fela gaća sad ima, to je da ne povjeruješ. Pa tak spominju:
- brazilke, dobile naziv po modelima kupaćih koji se nose na plažama Rio de Janeira; visoko rezane, slične boksama, al navodno najbolje pristaju supermodelima tak da ne vrijedi puno o tom trošit riječi ( a i stručnjaci tvrde da se znadu onak malo zavuć pa žuljat, koji bi vrag to duro, dajte molim vas )
-tange, šta manje to bolje jer se brzo peru i još brže suše; isto se preporučuju modelima i lasvegaskim plesačicama i ženicama koje glume u filmovima za odrasle, jer sve nabrojane imaju idealne gluteuse, za razliku od nas običnih smrtnica koje te trake samo žuljaju i jebu u zdrav mozak
- francuske bokserice, izrađene od svile il satena, a namijenjene pazi sad - veli stjuardesama i uniformiranim ženama iz fantazija; opet ništa za nas koje nismo najveći leteći sisavci il medicinsko osoblje, mi nek nosimo pamuk jer nam ne trebaju takvi rekviziti; al s druge strane možda i bolje, jer navodno ak se nose cijeli dan stvaraju statički elektricitet pa još ubiješ nekog nesretnika ak te nedajbože krene skidat, a kažu i da se jako skližu pa riskiraš rasut se ko lubenica kad prokližeš sa stolca
- stezne gaće, koje imaju čarobnu moć da sav onaj tehnički višak oko struka i na bokovima učine al potpuno nevidljivim; znači obuče ih žena sa nekim viškom i eto figure holivudske dive u par minuta dok ih nateže na sebe, problem je možda kad treba ić na vece jer treba to svuć sa sebe, naročito ak je jako priša na zahod, a nošenje ljeti neću uopće spominjat, ne znam ko bi riskiro toplotni udar da ima ispod haljine struk od šezdeset centimetara
- pamučne gaće veličine Brazila ( dobro, možda malo manje ) koje su tople i ne kolju i preudobne su, al nisu baš nešta izgledne; to bi bilo recimo za po doma, jer šta ak te ćapi recimo napad bubrežnih kamenaca i moraš na ultrazvuk, pa to trebaju tri tehničara i čistačica da ti spuste te gaćurine na stolu od ultrazvuka, a i ljepše je vidjet neke fine gaćićke kad se ide doktoru, jel tako.

Ne znam kak druge žene, al ja biram pamuk. Doista teško se više može nać onih na lastiku, al udobnost prije svega. Ima se nekih par komada za ić doktoru il za ispod haljine onak nekih svetačnih modela; sve je drugo balada o gaćama.

16

ponedjeljak

siječanj

2023

56

Nemojte me pitati zašto uvijek odabirem ovu pjesmu za zahvalu. Ja volim misliti da je ona odabrala mene. Možda je do ovih moćnih vokala koji se tako toplo i savršeno slažu i ovijaju dušu.

Uglavnom, hvala svima na lijepim željama. Ja sam sretna jer sam se danas kod naše doktorice Galijan onako rođendanski i usput vagnula i skužila da sam dobila kilu i pol na težini. Sretna sam jer su mi moji najdraži frajeri danas popodne pjevali "sretan ti rođendan". Sretna sam jer sam odvalila dobar dio puta na kojem sam se našla krajem prošle godine; doista, ima tu još nekog posla za odraditi ali riješiću ja i to.

Kako kaže pjesma:
...u svemu sad mogu naći nešto lipo,
i reći - živote, dobar ti dan.

Voli vas Rossovka. Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.

15

nedjelja

siječanj

2023

Davno je davno bilo to...

Da se pitalo moju ispaćenu roditeljicu, ko zna jel bi ja sad uopće ovo pisala.

Naime, kad je skužila da je trudna pronalazila je sve moguće argumente da mome taji to nenadano povećanje brojnog stanja obitelji prikaže najcrnjim mogućim scenarijem. Te kuća još nije skroz završena, te brat će napunit osam godina pa je razlika u godinama prevelika, te prestara je za opet rađat ( a rodila me sa dvadesetosam, neš ti godina ). On je sve to uredno odslušo, pa joj samo mrtvo ladno reko:
-Ako samo pomisliš napravit to šta mi se čini da pomišljaš, možeš odmah i na sudu podnest zahtjev za razvod braka. Jer ja silno želim imat kćer, i znam da ćeš je ti rodit.

Naravno da je odustala od svojih argumenata, na sam spomen kćeri. Termin za porod bio joj je oko Svijećnice, tada vrlo mladi doktor Banić govorio joj je – ako bude djevojčica, dobićete malenu Mariju.
Kako to zna bit s vremena na vrijeme, stvari se izokrenu i krenu neplanski. Jer je tog davnog siječnja zakijačio ne snijeg, nego snježina, pa je moja roditeljica u nastajanju došla na ideju da popodne lopata snijeg sa trbuhom do zuba ( tajo je radio drugu, pa je ona bez kontrole mlavila po dvorištu ). Legli spavat, al nisu se nešta naspavali jer je dobila trudove, skoro tri tjedna prije termina. Tajo u panici brže po tom kijametu otišo po kolegu s kojim je dogovorio da će bit prijevoznik do rodilišta. Probudila cijela gungula i mog brata, koji je izrazio želju da – ukoliko dobije sestru – dotična dobije ime Gordana.
I bi tako. U šest ujutro, 16. siječnja na svijet sam došla ja.

Tajo je bio izbezumljen od sreće. Strinka je uvijek spominjala da je nju zamolio da ide s njim kupit ružičasti muslin za košaru ( neki se možda i sjećaju tih velikih pletenih košara za bebe koje su se oblačile il u roza il u plavi muslin ), pa se kupovina pretvorila u turneju četri skakaone po birtijama jer je on stalno nekog sreto pa se moralo nazdravljat i zalijevat moj dolazak na svijet. Navodno su sa kupljenim muslinom kući stigli u nepoznati komad noći, srećom je brat bio kod bake.

Uglavnom, mom se taji ispunila želja. Dobio je kćer koju je onda razmazio do krajnjih granica.
( A ja sam sve to saznala iz njihovih priča, mislim na činjenice da mama baš i nije bila preoduševljena i da je bez obzira na to išla rodit i da me rodila ranije jer je glumila ralicu u zadnjem mjesecu trudnoće. I nema sad komentara tipa – sretan rođendan, to izvolite sutra čestitavat. )

13

petak

siječanj

2023

Jeff Beck

jedan od najvećih ikada napustio je ovaj svijet, Čovjek iznimnog, vrlo posebnog dara za sviranje.

Jedan od onih čije sam ploče slušala kad brata ne bi bilo kod kuće, ili slušala brata kako pokušava sknuti njegov način sviranja.

Glazba prenese čovjeka u sasvim drugu dimenziju, a on je bio majstor za to.

Ugasila su se svjetla pozornice. Ostaju ovakve sjajne snimke vanzemaljca na gitari.
Preslušajte ovo. Pavarotti govori kroz žice.

12

četvrtak

siječanj

2023

744

Iza nas je 744 dana od onog jezivog, stravičnog, prosinačkog dana koji je zacrnio nebo prašinom srušenih kuća i zauvijek promijenio naše živote.

Što se učinilo da se barem nešto izmijeni nabolje? Umorni smo od ponavljanja, pa tko nam vjerovao tko ne. Naslušali smo se obećanja, brojki, objašnjenja koja tako šuplje zvuče; izmjena kojekakvih zakona i pravilnika i detektiranje uskih grla zbog kojih sve zapinje. Žute naljepnice nisu se niti za milimetar pomakle sa mjesta. Toliko je još crvenih koje treba ukloniti. Toliko je onih koji po kontejnerima čekaju obnovu ili rušenje pa obnovu.
Koliko je onih koji su odselili u potrazi za boljim životom. Koliko je onih koji su umrli u kontejnerima ili privremenom smještaju po domovima umirovljenika. Koliko je ljudi oboljelo uslijed preživljenog stresa, tuge, očaja.
Zapita li se uopće itko u kojoj su mjeri istraumatizirana naša djeca koja svakodnevno hodaju ruševinama? Odrasle nećemo ni spominjati, već smo rekli da neizbježno obolijevaju. Naravno da naš grad nema psihološko savjetovalište, čak ni ono za djecu i mladež.

Što će nam donijeti smjena pojedinih ministara i državnog tajnika Središnjeg ureda za obnovu? N i š t a. Vrtimo se u začaranom krugu papirologije, hodanja od vrata do vrata, uvijek iznova novih izlaženja na teren kojekakvih eksperata iza kojih se mjesecima čeka rješenje, a ono onda zahtijeva neke nove izlaske na teren i rješenja.

A imali smo krasan grad, i ne odustajemo od njega ni ovakvog izranjavanog i razrušenog. Nemamo rezervni, i nemamo drugi. Samo ovaj, i želimo dočekati da se njime sigurno krećemo i da zablistaju novi krovovi na obnovljenim kućama.

Zar je to previše nakon 744 dana? Postoje li ministri koji iz trenutnih ruševina, nakon pune dvije godine mogu početi stvarati grad?
Dobro pogledajte ove fotografije. Ovo smo mi izgubili, i od ovog ne odustajemo.



11

srijeda

siječanj

2023

Mojoj Ljubici

Davnih godina ( dakle zbilja davnih, bila sam prvi srednje ) moja se mama jezivo porezala sjekirom praveći sitno za potpalu. Tata je već nekoliko godina bio teško bolestan, brat u vojsci, a meni nije dala ni prismrdit sjekiri, jer ja sam ljevakinja i oštri predmeti bili su mi ograničeni za uporabu širokog spektra.
Znači dolazim ja doma iz škole - sve krvavo, ko da je Džek Trbosjek kasapio po kući. Krvava kvaka, krvave pločice u hodniku, krvavo sve po kupaoni...nema šta nije krvavo. Idem prema spavaćoj sobi gdje je tata ležao, i po tepisonu tragovi krvi. Sve me strah otvorit vrata. Ulazim u sobu, tata sav uspaničen, kaže - mama se strašno posjekla sjekirom i otišla je na šivanje. Odbija jest dok se ona ne vrati. Ja operem kvaku, hodnik, kupaonu, i taman počela prat tepison - eto majke roditeljice prokušanih vrlina. Sa ogromnom udlagom na kažiprstu lijeve ruke.
- Krv najbolje silazi hladnom vodom, čime to mrljaš?
- Pa stavila sam Čarlija, sići će valjda. Šta je s prstom?
- Presjekla tetivu, sašili sve i stavili mi ovo govno. Sad neću moć ništa radit.
- Pa pomoći ću ti ja sve šta treba.
Ne da ona ni čut, al vrlo brzo shvaća da zbilja ništa neće moć radit s tim čudom na prstu, a i bolilo ju je ko sam vrag. Pa je oćeš - nećeš morala dopustit da pristavljam jelo kuhat, prostirem veš, ložim peć i sve ono šta ona definitivno nije mogla. Doista, hodala je ko kobac stalno za mnom i nadgledala jel sve po peesu, uz hrpe korisnih i beskorisnih savjeta, stalno ponavljajuć - ko će dočekat da mi skinu ovu skalameriju s prsta?
Strefilo se da smo imali i neke majstore, i staviće se peć komad odojka u rol, za ručak šta nama šta majstorima. Ja idem u dućan i kažem joj - ne diraj ništa s tim prstom, začas sam doma, mesu nemre ništa bit dok se vratim. Da šta ja balava pametujem, nije ni mislila ništa dirat.
Dolazim doma, nje nema. Ulazim u kuhinju, pod mastan ko sto vragova, a u rolu čujem da meso cvrči. Vidim vani da fali jedan od majstora, ova dvojica rade. Pitam - šta se desilo, kažu oni meni:
- Ma gospođa Ljubica krenula podlit malo odojak pa joj ispo pekač na nogu i sfurila se malo žešće. Odvezo ju je kolega na kirurgiju.
Operem pod u kuhinji ( trodupla doza Čarlija, bilo masno ko stođavo ), ogulim i spečem krumpir, napravim salatu. Taman postavljam stol da idu ljudi jest ( a i tata i ja skupa s njima ) kad eto dvostruke ranjenice; jedva hoda, lijevo stopalo zamotano, ide bosa ko karmelićanka jer nemre ništa obut. S vrata mi kaže:
- Zamisli, radio opet onaj kirurg šta mi je skrpo prst. Kad me vidio, kaže - gospođo, toplo preporučam boravak u zamračenoj prostoriji uz puno limunade i mirovanja, vi kak ste krenuli božemeprosti nećete živi dočekat kraj tjedna. Baš njega briga šta ja imam majstore doma...jel meso dosta pečeno?
- Je, mama, već sam ga narezala. I napravila krumpir i salatu.
- Ti si rezala meso?! Šta sam ja tebi rekla za rezanje, oćeš si prst otfikarit, jel vidiš šta je mene snašlo?! Daj da vidim, gdje je meso?
Gleda, klima glavom ( u smislu - pa nije ni loše za ljevorukog rezača ), šepa se u sobu presvuć i zove me:
- Ajde mi raskopčaj šos, nemrem nikak jednom rukom.
A pekač je mogla izvuć jednom rukom i sfurit stopalo do kosti.
To je bila ona. Naprosto me htjela štititi od svega lošeg šta me moglo snać, uključujući i povrede oštrim predmetima i opekotine po kuhinji. I tako je činila sve dok je bila uz mene, sve dok je disala.

Sutra če biti pune dvadeset i dvije godine kako je usnula u vječnosti, a toliko je živa u mojem srcu.

10

utorak

siječanj

2023

Lomljava

Danas je međunarodni dan smijeha, pa je najprikladnije obilježit ga čime drugim nego smijehom. Onim koji tjera suze na oči.

Meni osobno, jedna od najsmješnijih scena domaćeg filma je ona iz filma „Majstori“. Tko nije gledao, glavni akteri su Keka i Baja, bračni par; Keka na godišnjicu braka dočekuje ispaćenog supruga sa frizurom, u novoj haljini, sa pohanim mesom i zelenom salatom. On sjeda za stol i jede, nema blage veze da im je godišnjica i tu se kvari bojler, onaj mali kuhinjski. Hvata se telefona i zove se Ilija, majstor za sve, koji stiže šest sekundi iza poziva. Ilija je zaljubljen u Keku pa joj uručuje buketić cvijeća, a onda ulazi u kuhinju i nastaje lom. Naime, Ilija je traljav da traljaviji ne može bit, pa se popikne na stolac i ruši sve pred sobom – stolac, stolnjak i tanjure sa pohanjem i zdjelu sa salatom, pa diže stol iz kojeg ispada i ladica. Uz isprike, dok se diže, sruši prvo Keku a onda i ispaćenog supruga na pod.
Ja to vraćam barem dvadeset puta, gledam ispočetka i plačem od smijeha. Toliko je dobro odglumljeno da to nije normalno.

Sličnu scenu sam preživjela osobno ja, u jednom restoranu, sa svojih šesnajstak godinica. Imala sam ludu sreću pa me niko nije prepozno jer sam se dan ranije ošišala na kratko pa me niko nije identificiro, a sve se desilo na terasi restorana u ljetno doba oko pola deset navečer pa mi je na ruku išla i mrakača.

Naime, na spomenutu terasu sam došla na spojak sa jednim tipom koji mi se duže vremena uvaljivo, friško ošišana i u suknji ( šta je bilo ravno mogućnosti da se svemirski brod istovremeno spusti tamo na terasu ). Nije uopće bilo slobodnih stolova pa sam sjela za jedini slobodan stol, koji konobar još nije stigo ni raskrčit – to tanjura i kostiju od mesa, zdjelica od salate, čaša, flaša od pive i Radenske...staklovinja i keramike ko stvoreno za ono šta će uslijedit. Jer on je kasnio. A ja sam alergična na kašnjenje. Još sam alergičnija ako sam žedna, i ako sjedim za zakrčenim stolom a konobara niotkud.
Eto njega za petnajstak minuta. Prvo me uopće nije skužio jer sam dužinu kose izmijenila bez najave, pa je skoro prošo kraj mene, šta je rezultiralo pogoršanjem alergije. E kad sam ga povukla za ruku, prvo je sjeo pa je postavio dva kriva pitanja; prvo – zašto sam se ošišala jer mi ko ljepše stoji duga kosa, a drugo – jel nisam mogla nać stol bez rabljenog suđa. Došlo je do težeg verbalnog delikta, jer ja kad sam alergična znam bit i malo neugodna. Nije on iza ta dva pitanja stigo puno pričat; ja sam rekla šta sam imala za reć i ustala da odem sa terase. Usljed napada alergije i nošenja suknje zapela sam ko zna čime za jebeni damastni stolnjak, i dok sam ja ko slavodobitnik Sinjske alke odlazila sa terase čula se meni iza leđa lomljava spomenutog andrlja, koje se sa stola slamazdralo na pod.

Ako vas zanima jel se javio – je. Za par dana me uspio locirat u disku na Kupi ( tad još nije bilo mobitela ni zivkanja ). Dalje neću ić u dubioze, uživajte u mentalnoj slici suđa koje se krši sa stola.

( screenshot iz filma "Majstori" )


09

ponedjeljak

siječanj

2023

Faca

Apropo Elvisa, koji bi danas – da je živ – pregledavao sve poklone koje je dobio za rođendan ( a bio mu je jučer ).

Mama jedne od mojih najboljih prijateljica bila je veliki fan Elvisa Presleya. I pronašla je tko zna gdje neku adresu na koju je poslala pismo Elvisu, sa molbom da dobije njegovu potpisanu fotografiju. I znate što? Dobila ju je. Ne sjećam se što je Kralj imao na sebi, ali je fotka bila potpisana. I ne samo to; za Božić je stigla čestitka od obitelji Presley, mislim da je motiv bio njihovo imanje Graceland. Jel trebam reći da je to stajalo u posebnoj kutiji, zamotano u onaj fini tanki papir, koverte zamotane zajedno sa Kraljevom fotkom i čestitkom? Meni je to bilo fascinantno za vidjeti; danas razmišljam koliko su zapravo ljudi koji su radili za Elvisa pazili na to da njegovim obožavateljima barem na takav način pokažu da su fanovi bitan dio njegove karijere.

E sad malo o meni. Prije dvadeset i tri godine sestrična i ja smo bile u Zagrebu, pa sjele na kavu odmoriti iza silnog hodanja po dućanima. Ljetno doba, sjedi se na terasi i ja krajičkom oka vidim Davora Šukera par stolova dalje. U ženskom društvu čovjek sjedi, pa ću ja zamolit konobara da se spomenuti golgeter na bilo čemu potpiše za mog juniora. Kaže konobar – hoće sigurno, on je baš ok tip, često dođe ovdje i uvijek se svima potpiše ili se slika sa ljudima. Ode konobar do stola, prigne se Šukeru i kaže što ga muči; Šuker se malo nagne, pogleda prema našem stolu i ništa. Popili on i gospodična kavu i odoše. Ja bijesna ko ris, došlo mi da odem konobara zadavit u sudoperu; razmišljam gdje mi je pamet bila, zašto sama nisam otišla do stola? Kadli...eto Šukera na terasu i ide prema našem stolu. Pita može li sjesti. Donio čovjek autogram kartu iz auta, pita – kako se dečko zove, i napiše cijelu litaniju mom junioru. Pristojno se pozdravi s nama i ode.

Ja rijetko ostanem bez teksta, ali me on stvarno ostavio bez teksta. Iza svjetskog prvenstva 1998. bio je ne zvijezda, ne selebriti, nego planetarno poznati sportaš. Mogao je ignorirati molbu, mogao se potpisati na neki blokić...a on je otišao u auto, vratio se do našeg stola i jednom klincu ostavio krasnu uspomenu.
Šuker je baš ispao Faca.

07

subota

siječanj

2023

Možda bi i moglo proć...

Crkle su mi lampice od bora. Kupljene lani.

Inače sam danas, dok smo skidali kuglice i girlande i te krepane lampice, a iglice sa bora padale po parketu proizvodeći onaj stravični zvuk koji se čuje samo kad tristo iglica padne dok skidaš samo jednu kuglicu, došla na sjajnu ideju, al malo prekasno.

Jel vidite vi tu hrpu iglica na fotki? Bilo ih je tri na podnim lokacijama iza iznošenja bora. I zašto se recimo te iglice ne bi mogle iskoristit nagodinu, mislim da se ne kiti bor? Spakiraš ih u vrećice, u kištru ( da ne izgube boju ), na Badnjak ležerno izvadiš iz kištre skupa sa mesom za juhu. Kad malo otpuste, staviš prvu vrećicu iglica na avzac za kolače, opleteš okolo malo girlandi i potrpaš kuglice. Za miris pošpricaš onog mirisa bora šta ima za kupit. Drugu vrećicu iglica staviš recimo u neku fensi pletenu zdjelu od voća; e tu napraviš i svjetlosnu instalaciju sa lampicama za u dnevni boravak, da se vidi kroz prozor da šljašti. Treću vrećicu iglica zbubaš isto u neku pletenu košarku pa u prozor na šlafcimeru, pa gore isto onu svijetleću zvijezdu il nešta slično.
Nit problema sa nasađivanjem, nit smole po jakni, nit problema sa kićenjem nit raskićivanjem bora. Nema iznošenja bora i svađanja namrtvo sa onim ko iznosi bor ( a zna se ko iznosi ) da jel se moralo zapet šesnajst puta dok se već polugoli bor iznosilo iz kuće, pa je u dvorište iznesen samo kostur od bora, iglica u kući za pola vreće za smeće od stodeset litara. Nema skupljanja iglica do Uskrsa. Nema dizanja bora svaki put kad se mačka zaigra pa skrši bor i kitiš ga deset puta dok na kraju mačka ne dobije zabranu ulaska u kuću za vrijeme blagdana.

Pa jel ne bi bilo dobro barem svaku drugu godinu koristit te iglice i s njima obavit kićenje? Ne znam jel bi se dale više zamrzavat zbog boje, pa onda recimo svaku drugu godinu kitit bor a između koristit iglice kad su već pootpadale.

Žao mi je samo šta sam se kasno sjetila, jer su iglice već bile u smeđoj kanti. Ko bi ih odvajo od ljuski krumpira i kora od mandarina.
Pa možda da nagodinu probam?

06

petak

siječanj

2023

To ću u idućem životu

Da imam dvadeset godina manje, dala bi sve od sebe da postanem influenserica. Pa to je nešta fenomenalno. Nije uopće bitno na šta ćeš influensirat, bitno je da samo keljiš fotke po društvenim mrežama e da bi vojska pratitelja mogla normalno zaspat navečer.

Pa čitam kak je neka fitnes trenerica, šta li je, dvadesetčetri sata iza poroda odma bubnula frišku fotku da obožavatelji vide na šta je nalika nakon šta se porodila. Uz srceparajući popratni tekst da eto neće vježbat idućih šest tjedana jer se mora posvetit obitelji. Meni je recimo strašno žao šta influenserice još uvijek ne koriste opciju prijenosa uživo, poglavito iz rađaone, jer ono šta se tamo dešava zapravo je puno zanimljivije od fotki. Jebeš fotku nakon dvadesetčetri sata, daj ti nama da čujemo kak urlaš na bistričkog bokca zvanog muž jer ti nije uspio uhvatit ruku na vrijeme kad je kreno još jedan u nizu trudova, il napadaš babicu da jel ti više misli pomoć da taj cirkus Kolorado od bolova i poroda konačno bude gotov. A možda influenserice porađaju nekim vanzemaljskim tehnikama, pa onda taj svekoliki ivent prođe ležerno i umirujuće i za osoblje i za porađateljicu.

Zapravo još se jedino ne zna kak influenseri i influenserice bave vece. Ono, jel utvrdo il u meko, jel troši vece papir u boji il regularni bijeli, il sa mirisom breskve, il troslojni il se uopće ne briše. Sve druge situacije su popraćene - buđenje, ustajanje, doručak, promišljanje kud izać a da budeš viđen, ulazak u lift, selfi u veceu al ne kad se koristi - samo da se vide sanitarije i pločice i možda kotlić, pa sa večernjom haljinom, pa bez večernje haljine, pa zalijeganje prije bjutislipa s krastavcima na kapcima. Kud god krenu - eto popratnog izvještaja u vidu fotke, uz heštegove tipa - vide mene, samo jako, kud plovi ovaj brod, jesam pošla il sam došla. I ne kužim kak ih lakat ne boli od tih tolikih nakretanja da se uslikaju, pa meni ruka utrne dok uspijem napravit jednu profilnu sliku ( istinabog, nisam baš prefotogenična pa mi treba vremena ko da oslikavam Sikstinsku kapelu ).

E zato ću ja nastojat da u idućem životu budem influenserica. Sad sam neznatno zakasnila; teško da svekoliku svjetsku javnost može zanimat moja nesanica, pa sad već rijetki ispadi vrućine usljed privođenja klimakteričnih promjena samom završetku, pa moje priče bez kraja i konca. I šta da tu fotkam? Sebe, nadrndanu na entu jer nemrem zaspat pa izgledam ko gladni alien u pol tri ujutro? Il sebe svu zajapurenu kak ribam šparet po kome je iskipila paradajz juha jer nisam na vrijeme smanjila temperaturu kola na kojem kipi? Il hrpu veša koju trebam krenut peglat, a pravim se da imam očobolju pa je ne vidim?

Ništa od toga. Ljude koje prate influensere zanimaju sasvim druge pojedinosti. Pa ću u drugoj reinkarnaciji krenut na vrijeme, tak da mogu po cijeli dan se samo naslikavat i stavljat fotke uz pripadajuće heštegove. I svakako moram savladat tehniku dakfejsa, to mi je bolna točka. I moram prestat pisat, to nikog ne zanima.

05

četvrtak

siječanj

2023

Smijeh iber ales

Danas je jedan od onih dana kada mi se po glavi vrti puno toga, a naprosto ne znam kako to uobličiti u riječi.

Pa ću vam naprosto reći - smijte se, uvijek i svemu usprkos. I kada mislite da je nemoguće da se počnete smijati. I kada vam je teško; sjetite se nečega što vas je nasmijalo do suza. Pronađite samo točkicu smijeha u sivilu svakodnevice, i vidjećete da će sivilo izblijediti pred smijehom.

Ogledni primjerak - ovo sam ja četrdeset i tri dana iza dana D. Frizura i nije nešto ( biće, kad se još malo dobijem ), šminku već dugo ne koristim, filtere u životu nisam koristila za fotke, ali mi se zato vide mandule ( krajnici, za one koji nisu iz Petrinje ).
Život je lijep. Voli vas Rossovka.

03

utorak

siječanj

2023

Progorelić

Dugo nisam imala progorelića u kuhinji.

Donio ispaćeni supatnik polugotovu picu sa mocarelom i paradajzićima iz Lidla. Nismo to nikad ni kupovali; zapela mu za oko pa kupio. Ja se raspametila, iza tih pustih sarmi, mesurde i francuske ( dobro, i današnjeg poriluka ) za večeru ćemo čalabrcnut malo pice.

Prvo sam jedva uspjela pročitat naputak za pripremu; slova ne da su sitna, nego ne vidiš ni etiketu kak treba a kamoli slova. Al dobro, popalilo se svjetla ko u Betlehemu i uspjelo se dešifrirat uputstvo. Kaže – ugrijat pećnicu na blabla, stavit picu na blabla i peć cca 6 – 8 minuta. Sve ja to tako pririktala, bubnula picu u rol i sva sreća šta nisam nabacala gore još buđole i šunke, ko šta je ispaćeni supatnik predlago.

Jer kad sam za osam minuta otvorila rol, evo šta sam zatekla ( pogledat sliku ). Znači progorelić samo takav; mocarele i paradajzića nigdje, crno ko da je hobotnica tintu pustila, a tijesto tvrdo ko zidine Crnih dveri iz Mordora. Pita on da jel pica gotova. Reko – je, daj sjekiru iz šupe da je srežem na slajsove.

Zapratite me za više progorelića, pardon recepata, spravljenih po jedva pročitanom naputku za pripremu.


02

ponedjeljak

siječanj

2023

Velikih 6

Marcus Tullius Cicero, J. R. R. Tolkien, Mel Gibson, Michael Schumacher imaju jednu jedinu dodirnu točku – rođeni su trećeg siječnja, baš kao moj manji najdraži frajer.

Onaj koji svojim ogromnim trepavicama i bling bling treptanjem šarmira sve redom; ne samo nas nego i liječnike, prodavačice, tete u vrtiću, susjede i usputne prolaznike. Onaj koji se užasava Krampusa otkako je vidio fotku spomenutog čudovišta na internetu i vjeruje u Djeda Mraza. Onaj koji još uvijek tu i tamo zaboravi da je velik, pa kad padne ja moram uredovati s metlom jer ga je navodno srušio zec. Onaj koji ima savršeni sluh, ali ne želi pjevati ako skuži da ga netko sluša. Onaj koji prolazi kraj starijeg brata koji svira, pa kao slučajno potegne rukom onaj “drloinks” po žicama i ode dalje.

Onaj koji mi neki dan nije dao da mu ogulim i narežem jabuku, jer je – citiram - striček doktor rekao da ja moram mirovati. Onaj kojeg smo poslali van na dvorište na sami Badnjak, nakon kićenja bora, kako bi održali tradiciju Brezje sindroma ( malo preuranjenog darivanja ) i nabrzinu potumbali darove pod bor kako bi ga razveselili. Nastao je dar –mar od veselja; pa kako ga nitko nije čuo, pa gdje ste vi bili…pa otvaranje poklona i sreća kad se iz šarenih papira ukazalo baš ono što je htio.

Onaj sa kojim možeš sve dogovoriti ako ideš lijepo. Kreneš li ružno, teško da ćeš nešto postići. Smišlja nevjerojatne priče, izražavajući se dramatično šekspirijanski. Njegov smijeh zvoni poput srebrnih praporaca ili zvončića. I najmanji tračak mrkve u žlici dovodi do toga da ne želi jesti ( osim ako ga ne uspijem zavaljati sa pričom o baki Elzi i njenim vukićima, pa onda gleda u mene a ne u žlicu ).

Onaj kojem sam prije četiri godine, na samog svetog Nikolu, išla u Sisak po jednoroga na kojem se može jašiti jer je plakao zbog njega.

Jer sam baka koja teško podnosi dječje suze. Svaka dječja suza za mene je teška poput kamena. I onda činim sve što je u mojoj mogućnosti da suze nestanu što je prije moguće. Uostalom, to je bakino glavno zaduženje, čak i obaveza.

Sutra je veliki dan za mog manjeg najdražeg frajera. Jedva čekam jutro, da ga nazovem i otpjevam mu “sretan ti rođendan”. Zauzvrat ću iz slušalice čuti najzvučniju pusu ikad.
Nema novca koji može platiti takvu ljubav. Nije još izmišljen.


01

nedjelja

siječanj

2023

Sjeti se, sjeti se...

Danas sam ispalila na živce, jer se al nikako nisam mogla sjetit imena mog profesora glazbenog.

Sad će neko reć – kakve on veze ima s Novom godinom? E pa ima. Jer smo morali odslušat novogodišnji koncert Bečke filharmonije, zapisat šta se sve sviralo na koncertu, svaštanešta. One za koje je posumnjo da su eventualno od nekog prepisali spisak odsviranih valcera i polki i marševa, iz zafrkancije bi pito kakvo je cvijeće bilo u aranžmanima il tako nešto.
I danas gledam na teveu prijenos iz Beča, usput štračim po fejsu i naletim na objavu jedne školske kolegice koja komentira koncert iz Beča. Tu i naš školski kolega prokomentira našeg profesora iz glazbenog, al samo prezime. E tu kreće muka po imenu; ne bi se sjetila imena, nema šanse. Zovem treću školsku kolegicu da vidim jel se ona sjeća; naravno da se ne sjeća, al zvaće četvrtu jer bi se ona morala sjećat. Šalje poruku za deset minuta da se ne sjeća ni četvrta. Šaljem upite na još par ljudi, i konačno jedan od upitanih šalje u poruci ime, pa mi trenutno biva lakše jer bi ja vjerojatno još sad razmišljala, sve dok se ne bi sjetila.

A već kad spominjem tog našeg profesora glazbenog, zaslužan je šta smo u drugom srednje išli u Lisinski gledat rock operu „Gubec-beg“. Sjećam se da sam nosila tamnocrvene suknja-hlače, crnu dolčevitu i nove crne cipele. Jel možda mislite da me nisu počele žuljat još prije nego šta sam ušla u bus? I onda sam ja u Lisinskom, dok su se gasila svjetla, izula lijevu cipelu i držala stopalo na cipeli. Uživala u sjajnoj izvedbi na stejdžu sve dok mi nije došlo da krenem prekrižit noge i moja lijeva cipela se otkondrljala u red ispred, pod stolac. Kad je završio glazbeni spektakl, morala sam čekat naklon ansambla, pa bis, pa svaštanešta da bi konačno došla do cipele koju je taj tamo neko ispred mene sa čuđenjem gledo i ko zna šta je mislio otkud ta cipela. Srećom je nije diro nego ostavio da stoji, pa sam je jedva dobavila i obula se, da ne idem kući samo u desnoj cipeli.

Uglavnom, mene je današnji koncert iz Beča vratio u davna vremena, a i istreniro pamćenje nekolicini onih koje sam ispitivala za profesorovo ime.
I kad smo već kod koncerta – Helga Vlahović je bila ko stvorena za vođenje prijenosa iz Beča. ( To samo da pokažem da nisam baš sva imena zaboravila. )

( photo by Sound Report )


31

subota

prosinac

2022

Sretna Nova

Čemu vas je naučila godina koja je na odlasku?

Mene koječemu. Više od ičega zahvalnosti i poniznosti pred spoznajom koliko snage sam u stanju skupiti, jer ono što sam prošla morala sam proći sama. Imala sam puno podrške, puno divnih pozitivnih ljudi koji su me hrabrili, fantastične liječnike koji su mi – mogu reći – povukli život sa ruba ponora i medicinske sestre koje su me hrabrile i svakodnevno govorile da moram i da mogu. Ali u bolničku sobu morala sam ući ja; na operacijski stol morala sam legnuti ja. Svjesna silne podrške koju imam, ali i činjenice da je to moja borba. Pomilovala me sreća, pomilovala me nova prilika da koračam dalje kroz život. Nemoguće je zapravo pronaći prave riječi i opisati što sam osjećala i još uvijek osjećam; najbliže su riječi zahvalnost i poniznost.

Zato vam želim da u Novoj imate najviše zdravlja, a onda ćete i sve ostale želje lakše ostvariti.
Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima. Voli vas Rossovka.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.