09

nedjelja

svibanj

2021

Mama je nezamjenjiva

Moram se i ja oglasit apropo Majčinog dana, šta ću kad sam prestara i presjebana da se naslikavam recimo polugola sa oguljenom bananom u rukama na terasi. Kad bi to mogla ne bi trebala ni pisat, jel tako - tako je.

Pa sam recimo negdje pročitala da svaka čast majkama i njihovim trudovima, al da nema primalja ne bi bilo ni poroda. Ko primalje imaju glavnu ulogu. E tu bi ja mogla napisat roman debljine Tajne Krvavog mosta o šestnajst sati mog rođenog poroda, gdje je primalja u noćnoj imala nas sedam za porodit i porodila žena sve osim naravno mene. Ja sam ostala za prvu smjenu, na mene su potrošili sve zalihe dripa u rodilištu. Ova šta je došla u prvu smjenu il se namrtvo posvađala kod kuće s mužem večer prije il je bila u gadnom peemesu, jer me nije jebala ni za suvu šljivu. Da se nju pitalo, možda bi još i sad ležala u onom boksu i ušla u Ginisovu knjigu rekorda ko žena sa najdužim porodom u povijesti čovječanstva. Još se izgalamila na mene kad sam je zvala da dođe jer da ću rodit ( vi koje ste rodile znate o čem pričam, pa osjetiš kad dijete krene, jel tako ); rekla mi da šta se dreljim kad ni dragi Bog ne zna oću se uopće porodit. Pa su zahvaljujući njenom neangažmanu na kraju uz mene bila dva doktora i tri primalje, ložač nije mogo doć jer je bilo pohladno pa se borio sa centralnim; kad su dovukli kolica sa onim silnim klještima i željezarijom mislila sam da inkvizicija ulazi u boks. Jedva me porodili, uz korištenje svih klješta i željezarije sa kolica. Bila sam zahvalna kad su mi rekli da sam rodila dečkića, samo zato da nikad u životu ne prođe kataklizmu koju sam ja prošla.

Moja mama je rađala ko da vadi zub - ošla u bolnicu i rodila. Moja baka po ocu rodila je kod kuće desetero djece, babice tad još valjda nije ni izmislilo. Uglavnom se svodi na to da je teško postat majkom. Koliko god porod bio kratak, dolazak novog života na svijet je poprilično bolan. Al to je samo početak. Mama je zapravo unikatno i nezamjenjivo stvorenje. Ona tješi i grdi, najfinije kuha i nitko osim nje nema pravo držat pridike o bilo čemu. Moja mama je recimo imala taj profinjeni način podizanja obrve za koji nije trebala ni koristit riječi; po tome sam znala da je vrlo blizu rub njenog strpljenja. Mame imaju i oči na leđima, šta je isto unikatna pojava; pa kak drugačije može znat šta radiš a uopće te ne gleda i onda kaže - prestani ove sekunde i nemoj da ja tamo dolazim. Al niko nema nježnije ruke i pametniji savjet od mame. Mama je naprosto nezamjenjiva.

Moja već dugo sniva u vječnosti, ali je zapravo uvijek uz mene. U srcu i u mislima, u svemu što radim ona je uvijek tu. Nezamjenjiva. Moja ispaćena roditeljica prokušanih vrlina, najljepših zelenih očiju koje sam ikad vidjela.

08

subota

svibanj

2021

Priča o kredencu

Puno mi je snage trebalo danas da iz Brezja pješice prođem centrom grada do tržnice.

Nestvarnoplava boja neba i sve puno sunca. Dan kao stvoren za hodanje, za susret sa ljudima koji su stigli sa otoka Krka kako bi upoznali Petrinjce kojima su donirali i uredili kontejner, u kojem će naš zbor moći održavati probe kada to bude moguće.
I sve je bilo dobro dok nisam stigla do skretanja prema nekadašnjem pogonu Gavrilovića u kojem su se sušile primabalerine među salamama, kako su ih nazivali, jer su to uistinu i bile. Od tog skretanja počinje hod kroz irealnu sliku Grada. Naš DM ima samo staklene izloge i prednji zid. Našeg hotela više nema, tek komadić zida i stolica koja stoji i čeka tko zna koga. Stravično izranjavana zgrada u kojoj je nekad davno bilo za kupiti prekrasnog posuđa. Izlog na kojem je još uvijek natpis "Sretan Božić". Iza Behadinove slastičarne slika je još strašnija, jer su sve kuće sa desne strane slomljenih krovova. Vide se dijelovi namještaja, luster koji njiše blagi povjetarac...i ponovo, kao u vrijeme rata, imam osjećaj da je sve to samo vrlo ružan san iz kojeg ću se probuditi.

Plakati sam počela još kod spomenutog skretanja. Hodala sredinom ulice, na vlastitu odgovornost, kako to piše na znaku, i pokušavala obrisati te suze koje su neumoljivo curile i curile. Da napravim neku fotku. Sustigao me čovjek u odijelu noseći buketić cvijeća, mislim da je danas bila krizma u parku. Sustigao me i mladi bračni par sa dvoje malene dječice. A ja sam plakala i plakala, kao da moje suze mogu zacijeliti te silne ožiljke na licu mog voljenog Grada.
Pogled na ovaj nekadašnji kredenc me dotukao. Kada ga pogledam, ja ne vidim uništeni stari komad namještaja; vidim ga prepunog porculanskih tanjura i osjetim miris finog nedjeljnog ručka. Čujem zveket pribora za jelo i pod rukom osjetim mekoću bijelog damastnog stolnjaka kojim je prekriven stol. Slušam glasove ljudi koji hvale juhu i vode sasvim obične razgovore dok jedu.

Trebalo mi je nešto vremena da se smirim, da obrišem lice i prođem pored strojeva koji ruše stambenu zgadu kraj suda. Ruše nečije živote i snove rušeći zidove.

Kada jednom sve ovo prođe, imaću osjećaj da je sve bio samo vrlo ružan san. Do tada ću pažljivo hodati, da ne probudim snove koji žive iza srušenih zidova.

( naprosto nisam mogla prebaciti nijednu fotku, pa sam odlučila iskoristiti ovu, već iskorištenu za haigu...doista govori više od tisuću riječi )


07

petak

svibanj

2021

Ovo će biti dobra noć ( predosjećam )

Danas nakon malo kasnijeg ručka ( a kvalitetno sam se natrpala graha s ječmenom kašom ) napravim kardinalnu grešku i legnem, ko da samo malo ispravim leđa iza osmosatnog sjedenja za kompom. Upalim teve, navodno sam trebala gledat onu emisiju Kod nas doma, kak li se već zove, il šta je već trebalo bit na programu.

Probudim se, kadli dnevnik u punom jeku: pogledam na sat i smrači mi se iste sekunde - 19:24. Vani potop biblijskih razmjera, pada kiša ko mahnita. Dignem se i mislim si - pa ja zbilja nisam normalna. Trebala sam počupat obrve, oprat, kosu, usisat. Čupanje obrva otpalo u startu, jedva ih vidim počupat na danjem svjetlu a kamoli u sumrak, trebala bi imat špigl šta povećava stopedesetdva puta, veličine satelitske antene. Ajde krenem bar oprat kosu. Uhvatim za tuš, znači kad je grom bubno...cijela se kuća stresla. Ostavim se ja i pranja kose, sjetila se susjede koja je za grmljavine bila pod tušem i skoro je ubilo ko zeca, jebiga kuća im kraj trafostanice a grom bubno u spomenutu trafostanicu. Imala je blizne po tijelu ko da ju je bičevalo, i to jako, a u kući izgorilo sve od električnih aparata osim miksera jer nije bio uštekan u struju. Ić usisavat? Kud po grmljavini, a i na katu sam, baš da u osam navečer bubam usisavačem nekom po glavi nema smisla. Pa sam oprala suđe i dočekala ispaćenog životnog supatnika koji se vratio s posla, malo nešta večerali i on se pobro spavat. Eno hrče da ori cijeli šlafcimer; reklo bi se, spava snom pravednika.

A ja? Ja u 22:32 razmišljam jel da se napijem il da poduplam dozu tableta, da možda zaspim tamo oko jedan il pola dva. Evo slušam Claptona i pušim. Kiša je prestala, al sad da idem prat kosu i sušit je...pa neću zaspat do ponedjeljka ujutro, a i ovi ispod već spavaju. Probudiću ljude fenom jebote, u pol jedanajst navečer. Ima nekog veša za peglat, al imam alergiju i na šištanje pegle kasno navečer. Da idem hodat po vani - ni to nije sigurno, još mi samo fali da se u mrakači sudarim sa pet šest migranata. Moraću leć u šlafcimer i gledat teve dok me malo ne ošamute tablete, a onda preć legnut na sigurno, da ne oglušim od hrkanja.

I sad ti budi normalna. Pa nemrem bit i da hoću.

Moj mali svijet















( sve su fotografije moje, osim posljednje; njen je autor Josip Samaržija, dobra duša našeg ranjenog Grada )

06

četvrtak

svibanj

2021

Nije mene rodilo za brod

Kornate sam prvi put posjetila kad sam imala šest i nešta kusur godina.

Moja majka - roditeljjica prokušanih vrlina vodila je svoje osmaše na takozvani mali maturalac u Zadar, pa je obiteljsko vijeće odlučilo da se i mene povede tamo jer sam ko dijete stalno imala gnojne angine. Pa eto nek i ja idem nebil me do zime barem jednom zaobišli gnojni čepovi u grlu i penicilinske pikice.
Sve se to meni ludo sviđalo - i putovanje vlakom do Zadra, i hotel, i svakodnevni raporti taji koji je ujutro oko osam zvao da pita šta sam jela, jesam izgorila, jel više trpam u sebe sladoleda od vanilije il od čokolade, jel idem u vodu sa šlaufom i tak to. Sve mi se, kažem, sviđalo sve dok nije osvano dan da se krene na Kornate. Otkud sam ja mogla znat šta su Kornati; jedino šta mi je odokativno zvonilo u glavi a poznato ko izraz bio je kornet od sladoleda.
- Danas idemo na Kornate brodom, to su ti krasni otoci...
Dalje nisam ni slušala. Pa oću ja sad morat sa čvrstog tla morat uć na brod i vozit se u nepoznatom pravcu, nepoznato dugo vremena, e da bi vidjela otoke, jer ne znam ni šta je otok?
- Ja ne bi išla.
- O još kako bi ti išla. Vidiš da ideš - govori ona meni tegleć cekerčinu sa ručnicima, kremama, vodom i bog zna čime sve ne. Čak smo imale i haljine od jednakog materijala, bijele s nekim žutim cvjetovima.
- Al ja ne bi išla, reko mi je tata da ne idem u duboko.
- Pa nećeš ić u duboko, malo ćemo se vozit brodom, pa ćemo tamo papat i kupat se i svaštanešta.
Da neću ić u duboko, jedino ću se vozit brodom, a ispod voda duboka valjda do same Kine. Objesila se ja ko visibaba, al šta ću - idem jer me ona drži za ruku pa bi se moglo desit svašta jer se njena ponuda al nikako ne odbija.
Ulazimo na brod, ja se vučem ko da me vode na giljotinu. Isprestravljena. Brod kreće, mene muka hvata sve više kako odmičemo od obale. Voda je sve tamnija, kopno sve dalje; ne gledam ja nikud osim u pod, jer kad god pogledam prema moru hvata me nalet panike.
- A koliko ćemo se vozit do tamo? - pitam.
- Ma malo, dva i pol sata. Hoćeš jest?
Dva i pol sata?! Sjedit i plutat po toj vodurini?! Kad se tad nisam onesvijestila neću valjda nikad.
- Ja se ne bi vozila dva i pol sata.
Pa to ponavljam kad god mi mama priđe. Pa joj je dopizdilo, pa se s najljepšim smiješkom sagnula k meni i rekla:
- Ajde mi još samo jedan put reci da se ne bi vozila dva i pol sata, uzeću te za pletenicu i spustit u vodu. Jel jasno?
Zavezala ja momentalno, šta ak me zbilja lapi za onu moju kosurinu i potopi u more?

Konačno pristali na odredište, e tu je već bilo onak skroz ok sve dok jedan od njenih đaka nije donio morskog krastavca i stavio ga na moj ručnik. Ja u vrisak ko da je krokodila donio, prisjelo mi i kupanje i jelo i sve. Eto mame opet k meni:
- Oću ja opet ponavljat šta ću napravit s tobom i pletenicom? Ne blekeći, to je morska životinjica, pa neće te pojest.
Pa opet diskofrazma dok smo se brodom vratili do Zadra. Više nisam spominjala da se ne bi vozila dva i pol sata, jer nakon cjelodnevnog maminog natjeravanja sa osmašima po brodu i na kupanju moglo se zbilja desit da ja nadrapam ko žuti mačak.

Jedino sam tati drugo jutro rezolutno rekla - ja s mamom više neću ić na more, ispričaću ti doma zašto. Nisam znala da je on već bio upućen u moje silno negodovanje vezano za brod.

( fotke su nastale prigodom mog drugog posjeta, prije par godina )




05

srijeda

svibanj

2021

Otela se kontroli

Dobro jel ti Kinezi išta mogu napravit kak treba?

Ajde šta za Dajhman stižu kontejneri puni cipela iz Kine kraj kojih Gajger-Milerov brojač podivlja jer koriste neke jebačke materijale od kojih cipele zrače ko rengen. Ajde šta je iz Vuhana krenula pošast radi koje ćemo nosit maske još petnajst godina. Ajde šta jedu sve šta se može pojest a da prije ne pojede njih, srećom su izumrli dinosauri jer bi i njih dinstali u saftu. Al da u svemir pošalju raketu koja se onda otme kontroli pa ne znaju ni gdje je ni kad će past ni kud će past...e to je malo veći kumst. A ima samo dvadesetjednu tonu i dugačka je trideset metara, jebeš to. Malo veće od bicikla.
I sad ta raketa mandrlja svemirskim bespućem i niko pojma nema gdje će deknut ono šta ne izgori prolaskom kroz atmosferu. Navodno je na sjeveru rizičan potez Njujork - Madrid - Peking, a južno Novi Zeland. Srećom nije velik prostor, a pitanje je i koliko je siguran potez, ne znam samo kak su izračunali kad ni ne znaju gdje je jebote. Od one zadnje rakete šta im je izmakla kontroli dijelovi popadali u Obali Bjelokosti, srećom niko nije nastrado.
Neki Nasin stručnjak veli da je Kina jako nemarna, jer da se nemre dopustit da stvari te tonaže nekontrolirano padaju s neba. E pa gle kak se može dopustit. Sjebo se il zaglavio neki gumb i eto ti problema.

A ja danas cijeli dan slušam prelete aviona, imaju neku vježbu, šta li, i svaki put kad preleti pomislim - evo saće se to kinesko govno od rakete stubekat i pašće nasred dvorišta. Samo onda bi izbio međunarodni incident, jer se u tegle pometalo friške duple lize i karanfile, pa se izneslo flance od crnog paradajza na friški zrak i ako to skrši spomenute biljke...eto prosvjedne note kineskom veleposlanstvu, ako ne i težeg verbalnog delikta u telefonskom razgovoru sa tamo nekim šatro diplomatom usljed nerazumijevanja našeg dijapazona psovki.

Srećom svako malo sa tamićem prolaze oni šta skupljaju sve, od igle do lokomotive. Valjda bi uspjeli tu skalameriju natovarit i odvest, da nemam očobolju od gledanja u spiganu raketu koja je pala jer Kinezi u centru za lansiranje raketa drže zaposlene kuvare, a ne raketare.
Pa čisto da i vi znate, ako vam nešta veliko metalno dekne u dvorište, da se ne isprestravite. To je samo raketa koja se otela kontroli, jebem ih u kontrolu.

( photo by Reuters )


04

utorak

svibanj

2021

Hvala vam, hrabri Ljudi

Oni su postali naši heroji nakon 29. prosinca 2020. U Petrinju je u pomoć svojim kolegama stiglo 366 vatrogasaca sa 50 vatrogasnih vozila i 11 potražnih pasa. Ostavili su svoja srca pomažući koliko su god mogli hrvatskoj Hiroshimi i neizmjerno im hvala na tome.

Ispričaću vam svoje iskustvo s našim, petrinjskim vatrogascem. Nazvala me susjeda u popriličnoj panici oko osam sati navečer i rekla da joj se čini da zid ruševine pored moje kuće još više visi. Ja sam u još većoj panici nazvala svoju prijateljicu koja mi je dala broj telefona čovjeka kojeg nisam u životu vidjela. Možda smo prošli jedno pored drugog na cesti, ali se ne poznajemo.
Javio se odmah; predstavila sam se i ukratko opisala o čemu se radi. Saslušao me i odgovorio:
- Znam gdje se to nalazi. Ništa ne brinite, sad ćemo nas dvojica sjesti u auto i otići vidjeti kako to izgleda. Nazovem vas čim pogledamo.
Za nekih petnaestak minuta nazvao me i umirio, rekavši da ipak nije došlo do urušavanja koje bi moglo dovesti do oštećenja moje kuće. Rekao je i da to svakako treba što prije rješavati, ali da za to trebaju strojevi puno jači od onog čime raspolažu vatrogasci.
Dok sam mu se zahvaljivala, pitao me:
- Oprostite, kako ste ono rekli da se zovete?
Ponovila sam svoje ime i prezime, a on mi je nakon kratke stanke rekao:
- Ja sam bio među onima koji su vas izvadili iz auta nakon prometne nesreće.

Ne mogu niti pronaći riječi kojima bih opisala ono što sam osjećala. Jeza je možda najbliža riječ, i neizmjerna zahvalnost. Zapljusnula su me sjećanja na sve zvukove i izgovorene rečenice koje sam povremeno čula iz mraka u kojem sam tonula toga lipanjskog jutra. Čovjek s kojim sam razgovarala izvukao me krvavu i onesviještenu iz hrpe lima i spasio mi život, i meni i mojim kolegama s posla.
- Pa Vi mene onda i poznajete. Doista, ja se Vas uopće ne sjećam, iz objektivnih razloga, ali zahvalna sam što sam neočekivano dobila priliku da Vam se zahvalim za ono krvavo jutro, ali i za ovo što ste večeras učinili.

Moram priznati da sam se kasnije, nakon završenog razgovora, i rasplakala. Neisplakane suze nakon potresa i podsjećanje na stravu koju sam čudom preživjela učinile su svoje. Zapravo je najveći okidač vjerojatno bila dobrota čovjeka koji svakodnevno riskira svoj život da bi nekome pomogao.
Sretan vam vaš dan, hrabri i dobri ljudi. Želim vam od sveg srca da imate što manje posla, zbog svega onoga što ste odradili samo tijekom ovog užasa koji nas je snašao, da ne spominjem ništa osim toga.

( photo by Željko Lukunić / Pixell - Petrinja odmah nakon potresa )


03

ponedjeljak

svibanj

2021

Maja u zrnju graška

Danas sam za ručak spravila grašak. Onak po peesu, krumpir na šajbe i noklice, kakav volim pojest.

Pa sam se sjetila da sam i ko mala volila jest grašak, za razliku od poriluka i kelja od kojeg me nesvjestica hvatala i slaboća mi dolazila. Džabe mama s kuvačom određivala ritam ubacivanja žlice u usta i iznosila elaborate kak će mi narast rep i kak ću morat primat inekcije kad opet dobijem gnojnu anginu. Ionak sam je dobivala svake zime barem dvaput, sa i bez poriluka i kelja. Al grašak je imo prolaz.
I sjetim se kak sam išla prespavat kod moje tete, na ulazu u Brezje. Teta presvukla frišku posteljinu od damasta, nariktala krevet ko za princezu.
- Milo, šta budeš večerala? - pita ona mene.
- Pa meni je svejedno, teta.
I sad nabraja ona šta ima po frižideru, a ja vidim rekli bi Petrinjci nekakvu ranjicu u frižideru i pitam da šta je to.
- Grašak, milo, s nokrlima.
Naručila ja grašak da se podgrijava. Još mi ona fino kaže:
- Jel ti ne bude to preteško za večeru?
Šta će mi bit preteško kad volim grašak, svašta.
Napucala se ja graška al onako zidarski. Popila sok i kad je došlo vrijeme legla u čisti krevet.

Probudila se neke dobe noći, zlo je meni da progovorit ne mogu. U želucu centrifuga. Imam osjećaj da će mi grašak i na uši iscurit van, ne samo na usta. Ja naopako zinem da dozovem tetu i desi se šta? Povratim u krevet, eto šta.
Pali se svjetlo, krevet naglozelen i skeljen, ja počela blejat. Tu mene teta smiruje i skida posteljinu.
- Nemoj se milo plakat, pa bude to mašina oprala. A daću ti svoju spavaćicu pa budeš još ljepša.
Presvlači ona krevet, a meni opet zlo. Krenem prema veceu i na jedvite jade uspijem stić, da ne zabljujem još i hodnik. Skuvala teta čaj od kamilice, onaj pravi ( nekad se naime kamilica brala i sušila pa se kuvo čaj ). Polokala ja čaj i zaspala ko klada.

Ujutro se probudim, eto tete s dvopekom i kamilicom. A ja gladna ko tek rođeni Uruk Hai, jebiga večera mi završila šta u krevetu šta u školjki. Reko - ma idem ja doma, teta.
- Pa nemreš doma bez fruštuka, ajde malo samo pojedi.
- Ma začas sam ja doma, ne brinite ništa.
Jurišno kući kroz Brezje, zavija meni želudac ko sirena. Ulazim u kuću i s vrata zjalim da šta ima za jest.
- Pa koji te vrag dotjero doma tak rano? Jel nisi jela kod tete? - pita mama.
Mažem ja paštetu na kruh i prepričavam epizodu i jedem.
- Pa i trebala si dvopeka pojest, šta ako se opet zabljuješ?
Tata spušta sportske i objašnjava da dvopek ne bi pojeo ni da je na samrti, da to samo njegovoj sestri može past na pamet djetetu dat dvopek ujutro da jede, i zalijeva ga kamilicom.
- Samo ti Majo jedi paštete. Gladna je, pusti nek se najede pa kak bude.

I bilo je dobro. Pašteta je opstala, za razliku od zelenog zrnja i nokrla večer prije.
A grašak nisam jela sigurno godinu dana iza te epizode.


02

nedjelja

svibanj

2021

Poglavičarenje

Većinom ljude misle kak je divno imat važnu političku funkciju, nit brige nit pameti. Ono, jednom kad se uflokiš - sve behara i sve cvjeta. Sva su ti vrata otvorena, sve je podređeno tvom liku i djelu, uostalom za sva važna pitanja postoje ljudi koji rješavaju tekuće probleme, pa nećeš se ti baktat sa svim i svačim.

E pa malo morgen je tako. Ima biračkih tijela koja po vokaciji spadaju u vrlo rizičnu skupinu. Ajde nek te takvi rizikanti izaberu za poglavicu na Papui il u Francuskoj Polineziji, naprimjer. Tamo nema majci labavo. Pa to na trepavicama moraš hodat da bi svi u selu bili zadovoljni i donosit odluke koje će zadovoljit svačiji ukus. Jer ako se potrefi krivi koračić - eto problema. Odma vade kotlove i meću dinstat veću količinu luka i paprike; ne moraš uopće pitat za koga kuvaju tolko sataraša, instinktivno osjetiš da si krivo procijenio kad su se neka tamo dvojica potukla oko ampera vode. Pa se ispričaš da se žuriš kući jer te silno boli glava, a nemaš kod sebe Kafetina, i bježi kolko te noge nose. Ne stigneš se ni sa familijom pozdravit, jer dok kod kuće objasniš šta si sjebo eto njih po tebe, ko da probaš jel sataraš dosta slan pa im u probavanju slučajno upadneš u kotao.
Tamo zapravo pristat bit poglavica može jedino neko kome baš i nije previše stalo do života, neki depresivan tip koji si nemre baš puno pomoć jer kod njih još nije izmislilo Ksanaks i te kojekakve praške protiv živaca i depresije. Ko imalo normalan može pristat bit poglavica tamo gdje te biračko tijelo stalno gleda ispod oka i mjerka bil te bilo bolje skuvat u gulašu il bacit na roštilj, i samo čekaju da iskrsne prava prilika, da usereš nešta šta se moglo puno bolje riješit.

Ja bi tamo silno prosperirala; obzirom na moju kilažu ne bi im palo na pamet da me skuvaju ( šta će skuvat kad nemaju šta pojest ), a ne bi im baš davala ni puno povoda. Šta god se desi, održim ekspoze ko Kastro i prepustim biračkom tijelu da donese odluku šta napravit, pod izlikom da ja ko poglavica nikako ne mogu dopustit da moje biračko tijelo ne sudjeluje u donošenju odluka od krucijalnog značaja za dobrobit našeg umilnog sela. Samo bi morala i vrača dobit na svoju stranu; oni su uvijek kontra svega i sve im je suspektno. Ako bi u tome uspjela, mogla bi recimo doživotno poglavičarit, bez rizika za svoje krhko zdravlje.

( photo by Matrix World )

01

subota

svibanj

2021

Uzbuna na odjelu voća i povrća

Zapravo sam mislila danas ne ić u dućan, ono - simbolično pružit podršku oima koji su danas na Praznik rada morali ujutro ustat i otić radit. Al onda sam skužila da mi fale neke sitnice za moj prvomajski zapečeni grah i da sam zaboravila kupit sok koji pršće tipa Pipija il Fante, a koji bi mi trebo pomoć da provarim duplu porciju graha koju sam isplanirala pojest.

I odem ja u dućan, žive duše nema. Poberem to šta mi treba i sjetim se da bi mogla uzet i malo banana, da dignem kalij. Otrgnem četri banane, strpam ih u najlonkesu i saću ja to dobavit na pult da mi se vagne. Kadli s druge strane nadire gospođa u naglocrvenoj majici i kad je vidila da i ja idem na tu stranu jasno daje na znanje da joj oduzimam prednost prolaza, dakle puše ispod maske i udara se po butini, znate onaj živčani pokret kad ti nešta zasmeta, i usput prevrne i očima dvatriput. Dobro da nije okrenula cijelu glavu ko u Egzorcistu.
E sad...ona ne zna da sam ja izrazito alergična na takve živčanoće, i da ću joj odgovorit ko šta slijedi:
- Gospođo, nemojte puhat jer ćete me otpuhat. I slobodno prođite prvi, ugrist ne mogu kroz masku.
Ona me gleda, malo je ko i pocrvenila al šuti. Meni malo i žao šta šuti, baš bi volila da dođe do verbalnog delikta na odjelu voća i povrća, da ženama koje su morale doć radit bude malo zanimljivije jutro. Al šuti i prolazi prva.
Pa krenem dalje, sjetim se da nemam papira za pečenje - eto nje opet, jedva se krajcamo. Vraćam se po sladoled, eto je opet, kopa po rashladnom uređaju, pa jebote samo nas dvije u dućanu a ona ko da se s kraja na kraj dućana teleportira i stvori baš tamo kud sam ja pošla.
Pa krenem na blagajnu, jel trebam reć da je taman i ona krenula s druge strane? Reko - samo dajte, izmakla se ja još tri metra nazad. Tu će ona meni velikodušno ponudit da nek ja idem prva, ko imam manje stvari. Reko - nenene, samo trpajte, imam ja svo vrijeme ovog svijeta. Pa istovarila onu silesiju iz kolica, pa joj nije jasno da šta ima na računu za tristosedamdesetosam kuna, a natrpala kolica ko da puni zalihe u atomskom skloništu. Pa kopa po novčaniku, jedva sabrala za cifru sa računa i izlazi van.

Ja istrpavam svoje na onu traku i mislim si, e sad ak još bude vani kad izađem onda zbilja ima neke natprirodne sposobnosti. Kadli ja van, a ona kokodače sa susjedom koja me teleportirala do dućana. Pala joj usta do poda kad je vidila da prilazim njenom autu i pocrvenila još gore nego u dućanu.
Jedino nije više puhala i prevrtala očima, biće je istrošila baterije dok je reagirala na moje oduzimanje prednosti.
Ko zna jel mogla i ručat kolko se nasekirala.

30

petak

travanj

2021

Broj je bitan

Daj da malo otvorimo oči zajedno.

Nedavno sam spomenula kako o potresu nisam razmišljala sve dok nas nije zadesio. Minuta koja nam je svima promijenila živote 29. prosinca u 12 sati i 19 minuta. Prošla su četiri mjeseca; pred mnogima je pakao rušenja njihovih domova, neki poput mene imaju crvenu naljepnicu zbog tuđih zidova koji predstavljaju ugrozu života i imovine. Iza mnogih popucalih zidova još uvijek na stolovima stoje božićni ukrasi, obiteljski albumi i kuharice njihovih baka strpljivo čekaju da netko dođe po njih. Ljudi žive u kontejnerima, neki i dalje žive u svojim uništenim kućama...strašne su slike naše Petrinje ovih mjeseci. Pogotovo sada, jer je krenulo rušenje i vrlo je bolno gledati kako nestaje lice Grada kojeg nosiš u srcu.
Htjela sam vas pitati jeste li ikada čuli za gradić Amatrice u Italiji? Vjerojatno niste. A 24. kolovoza 2016. doživio je silinu potresa poput ovog petrinjskog. Puno je više ljudi poginulo i bilo zatrpano pod ruševinama. Među poginulima bilo je i dosta djece. Nema tko im nije izrazio podršku i ponudio pomoć - njemačka kancelarka, francuski predsjednik, nizozemski premijer. Iz talijanskog ministarstva ekonomije i financija obećali su 234 milijuna eura za područja pogođena potresom, Amatrice je bio epicentar. Dakle 234 MILIONA eura su spominjali.
Vjerojatno slutite što dalje slijedi, pa ću vam i to reći. Carlo Doglionio, direktor talijanskog Instituta za geofiziku i vulkanologiju kaže da su u središnjoj Italiji u zadnjih pet godina imali 120.000 naknadnih udara nakon potresa iste magnitude kao u Petrinji, koji je razorio gradić Amatrice. 'Koliko sam vidio iz snimaka iz Petrinje, razmjeri štete su nešto manji od onih u Italiji. Nisam u stanju procijeniti ranjivost zgrada. Nadam se da se neće dogoditi u Hrvatskoj ono što se dogodilo u Italiji, da i 12 godina nakon potresa u L’Aquili moramo još puno zgrada obnoviti. U Amatriceu se niti nakon četiri godine još nitko nije vratio kući'. Eto to je gospodin Doglionio izjavio 15. siječnja 2021. godine.

Što želim reći? Čitam predizborna obećanja, i ne želeći nikoga uvrijediti reći ću samo ovako - naprosto ne mogu vjerovati da su ljudi u stanju i obećavati i očekivati da će kroz godinu ili dvije biti sve još ljepše samo ako damo glas tom i tom. To je nemoguća misija. Daleko uređenije i bogatije zemlje godinama saniraju posljedice ovakvih razornih potresa, a mi očekujemo ili bi trebali povjerovati da će to kod nas ići brzinom svjetlosti. NEĆE, morate to shvatiti. Silina razaranja je bila takva da je to naprosto neizvedivo. Tlo još uvijek podrhtava i dolazi do oštećenja i onoga što je bilo cijelo.
Mene i dalje najviše bole rane moga Grada. Zapravo i ne slušam ono što se obećava; ne mogu čuti jer svaka srušena kuća vrišti u nebo svojim krovištima i zidovima. Zapomaže svaka ulica koja je dovedena do neprepoznatljivosti uslijed rušenja koja se moraju odvijati, i što prije završe biće bolje, zbog sigurnosti svih onih koji žive u Petrinji. U jedno sam sigurna, i ničije me riječi ne mogu razuvjeriti - trebaće puno vremena da se stanje barem malo vrati u normalu.

Naravno da treba izaći na izbore, to je neosporno i dužnost nam je to učiniti. Jedino treba dobro odvagnuti koliko velik broj treba obuti na noge. Što veći - tim bolje.

( photo by bespuća interneta; ne volim objavljivati fotke za koje ne znam tko ih je stvorio, ali ova govori tisuću jezika )


29

četvrtak

travanj

2021

Nebo

Moji najdraži frajeri nisu upoznali svog djeda po majci. Usnuo je u vječnosti nekih mjesec dana prije rođenja najdražeg frajera. Bolest je bila nemilosrdna i neumoljiva, i odnijela ga je zauvijek, ne dopustivši mu da dočeka dolazak djetešca kojem se toliko radovao.

Bio je sjajan bubnjar i volio je rock. Imao je izrazito plave oči. I onda nam se rodi djetešce sa izrazito plavim očima, a oba roditelja imaju smeđe oči, i sa nekih pet godina počne slušati Claptona, Queen, Red Hot Chilli Pepperse ( doista, uz oca je to počeo slušati ali je činjenica da voli rock ).
Jednom je prilikom došao na prespavanac kod mene i popodne smo išli na groblje. Uglavnom idem kad me povuče želja da odem obići moje roditelje, ne čekam neke posebne datume.
- Hoćemo otići zapaliti lampion i kod mog djeda? - pitao me.
- Naravno - odgovorila sam i kupila jedan lampion više.
Na groblju je strpljivo čekao da stavim cvijeće i zapalim lampione; nikada ne molim naglas, pomolim se u sebi. Kad smo krenuli prema grobu njegovog djeda, pitao me:
- Zar se ti ne pomoliš za svoje roditelje?
- Pa pomolim se, ali ne naglas.
- Ja se kod djeda pomolim naglas, da znaš.
Zapalila sam lampion i dala mu da ga spusti na djedov grob, i on je naglas izmolio "Anđele dragi, čuvaru mili", tad još nije znao neku drugu molitvu.
- Znaš li ti da su oni na nebu?
- Znam, mili. Čuvaju nas i paze.
- Meni je žao što se oni ne vide na nebu, a ni ovdje.

Kad smo došli u Brezje, palo mi je na pamet da na youtubeu ima snimka s jednog zajedničkog koncerta našeg zbora i gradske limene glazbe, u kojoj je njegov djed svirao bubnjeve. Na pozornici je istovremeno bilo petero članova najuže obitelji mog najdražeg frajera - njegov djed, otac, dvije tete i ja.
- Hoćeš vidjeti djeda? - pitala sam ga.
Pogledao me onim svojim plavim pogledom i rekao:
- Ali kako je to moguće?
Objasnila sam mu da postoji snimka na kojoj se njegov djed vidi, a i mi ostali. Sjeo je pred zaslon, povećala sam na cijeli ekran i pustila mu prvi stavak Carmine burane, koju smo tada izveli. Pokazala mu djeda, a i nas ostale.
- Imao je sijedu kosu - rekao je.
- Pa i ja imam puno sijedih, samo se farbam - odgovorila sam mu.
Odslušao je snimku do kraja i prokomentirao - pa moj je djed zbilja odlično svirao bubnjeve.

I kada jednom zauvijek odu, drage osobe ostanu živjeti u sjećanjima i u srcima svojih najmilijih. Zahvaljujući dobu u kojem živimo, moguće ih je vidjeti i nakon što nas napuste, na snimkama sa nekih nastupa ili obiteljskih druženja.
Na nama je da djeci prenesemo i sjećanje na one koje nisu upoznali, a voljeli bi ih više od života, kao i mi.
Sigurna sam da on moje najdraže frajere čuva iz neke druge dimenzije. Iz bespovratnog plavetnila koje nas sve čeka da mu dođemo.

( fotka neba u prevečerje, osobno moja )


28

srijeda

travanj

2021

Hanzaplast

Išla pojest sladoled i usput pročitat nešta korisno, kadli opla - iskočiće meni članak o senzacionalnom sredstvu za mršavljenje koje bi moglo riješit muka sve one koji se satraše s dijetama i bore s viškom kila.

Izmislilo najnoviji flaster, reklo bi se po starinski hanzaplast, koji se navodno samo zakelji i rješava sve ono šta ne može najrigoroznija dijeta i liposukcija zajedno. To čisti tijelo od toksina, nisi uopće gladan, poboljšava metabolizam, to smanjuje celulit i povećava energiju.
Pa kaže - tokom prvog tjedna naglo se diže energija i ubrzava metabolizam; znači kad tokom prvog tjedna u naletu energije sami okrečite cijelu kuću na jednom tanjuru kelja...biće vam svi zavidni ( mislim na susjede, čuje se samo iz kuće rondanje namještaja i svaki dan predvečer se pere kanta od jupola i valjak, da svi vide kak se svaštanešta korisno dešava ).
Drugi tjedan najavljuju još bolje raspoloženje uz smanjenje celulita do 40 posto i još smanjeniji osjećaj gladi. To valjda onda znači da ćete oprat sve prozore iza krečenja, uglancat svu stolariju i namještaj na tanjuru juhe. Šta ćeš kuvat kad imaš zakeljen hanzaplast, a i sve je friško pokrečeno pa da se zadrži šta duže onaj miris čistoće u kući. Susjedi primjećuju i da ste fulgas ljubazni i raskešeni ko papudžijski mačak kad god vas vide.
Treći tjedan donosi vidljiv struk i smanjenje masnog tkiva do 80 posto. Jelo više uopće ne spominju, znači nema rovanja po frižideru u dva ujutro jer si na režimu stroge dijete pojela za večeru četri zrna riže na pol lista salate, pa te probudilo kruljenje u želucu ko kad vešmašina centrifugira, i onda trpaš u sebe šta ti padne u ruke dok lampica iz frižidera svijetli.
Četvrti tjedan skroz odnosi celulit i potrebu za grickanjem među obrocima. Pa kojim obrocima kad ih u trećem tjednu uopće nisu ni spominjali?! Al dobro, nećemo cjepidlačit, to je revolucionarna metoda pa u naletu ushićenja zaboravili spomenut jelo u trećem tjednu.
Jedino ne piše ništa kolko ima tih hanzaplasta u jednom pakiranju i kak se često mijenjaju. Sumnjam da jedan hanzaplast ima tu forcu da te za mjesec dana pretvori u Hajdi Klum. Cijenu uopće ne spominju, to kad klikneš na link tak da te mogu davit meilovima do sudnjeg dana.

Pa sukladno tome, možda je jeftinije zakeljit obični hanzaplast ( šta jedan, tri do šest ) preko usta il stavit lanac i lokot na frižider, a ključ bacit u šahtu na cesti. Pa kad u dva ujutro kreneš tražit pilu za željezo da možeš otfikarit lanac sa frižidera i jest...vantjelesno iskustvo.

27

utorak

travanj

2021

Moraš bit umrežen

Bit dio društvene mreže je prava pošast.

Šta god kreneš radit - ajde objavljuj prije neg šta kreneš. Jer kak ćeš ručat a da nisi posliko juhu, pa meso, pa salatu? Pa oni najodaniji frendovi brže komentiraju - dobar tek, jel ima viška, ja više volim ciklu s pohanjem, pa kak nema kolača etcetera. Dok im odgovoriš ručak je debelo pothlađen, il su oni normalniji u familiji pojeli sve do zadnje mrve dok ti odgovaraš na komentare da nema viška / ima viška ( zavisi ko pita ) i da nemaš druge salate jer natijebolja cikla i da je kolač izgorio dok si fotkala tanjure i objavljivala fotke.
Kak ćeš bit bolestan a da brže ne nakeljiš na zid objavu - taj i taj osjeća se bolesno na toj i toj lokaciji. Pa eto odmah upita - pa šta je bilo, ajde drži se, jesu ti napravili pretrage, kad su posjete etcetera. E sad...ako je nešta gadno u pitanju, onda kad drugi put uletiš na društvenu mrežu treba ti cijeli dan da odgovoriš na upite i polajkaš sve one koji su baš jako zabrinuti ( a moraš odgovorit, neće drugi put ni tužnog smajlića stavit, sam te preskrola na tačskrinu ).
Kak ćeš kupit nešta novo, a da odma to novo ne natafrljiš u vidu fotke uz komentar - stigo poštar, eto sam u devet nesvijesti. Odma euforija - to lete srca, to oduševljenje isijava iz komentara - pa divno, nek si baš kupio/la, pa šta je to ( u slučajevima gdje eto baš moraš komentirat a pojma nemaš šta je na fotki, al komentiraš da ne ispadneš nezainteresiran ).
Kak ćeš otić negdje, a da ne objaviš barem četrnajst postova tipa - evo saćemo još malo stić, pa označi lokaciju, pa označavaj one šta su s tobom jer je nos do plafona ak nekog zaboraviš. Pa opet lete srca i komentari - sretan put, samo uživaj, ajme divno. Dok to sve polajkaš i odgovoriš barem izbjegneš da moraš stavljat i petnajstu lokaciju, recimo Macolu, pa na miru odeš popit kavu jer ti je pun kufer smajlića i bonvojaž želja.
Kak ćeš otić na neki koncert a da ne iskoristiš opciju prijenosa uživo, naprimjer? Pa to je ko da nisi ni bio na koncertu. Pa se desi recimo ko jednoj gospođi na sjajnom koncertu gospela, na kojem sam bila, da joj ide prijenos uživo a mobitel joj dekno na pod. Ljudi na stejdžu i dalje pjevaju, a ona pogurena tavrlja i diže mobilni uređaj, vidno razočarana jer se smeće ugasilo kad je palo i propo prijenos uživo. Dok ga je upalila i unijela pin i razlokotala sve šifre - ode pjesma. Pa ajmo na drugoj opet prijenos, kad je već prvi pokušaj propo; ovaj put drži mobitel s obadvije ruke, da opet ne bubne na pod. Šta će reć, gdje je bila a prijenosa uživo nije imala?
Kak nećeš nakeljit neku prastaru fotku ( za koju zna svega nekoliko ljudi ) pa iščekivat da se tih nekoliko javi, uz komentare prepoznatljive samo sudionicima prapovijesnog iventa? Onda ovi koji ne znaju o čemu se radi stavljaju samo smajliće, kud će pisat kad pojma nemaju ni ko je bio, ni kad je bio, pa ispadaju neupućeni, a dobri su s objavljivačem i nezgodno je ne komentirat.
Kak nećeš nakeljit neku najnoviju fotku pa pratit lajkove i komentare tipa - ajme kako dobro izgledaš, eto te ko filmska zvijezda, šta jedeš kad tak pucaš od ljepote, šta si starija sve si ljepša. Pa brže odgovaraj - ma nisam baš nešta ispala, eto imam ja i puno boljih fotki al hvala, promijeni dioptriju i tak ( sve zavisi ko je komentiro ).

Znate šta ću vam reć? Iskreno žalim za vremenima kad nismo piljili u mobitele, kad smo razgovarali i smijali se i živjeli bez prijenosa uživo.
Evo i ja ovo pišem i sve gledam kroz prozor na koju stranu će niska naoblaka il će kakav grom bubnut pa mi spalit i ruter i komp. Kak ću vidjet jel ima lajkova il nema?

25

nedjelja

travanj

2021

Plastičnjava

Razmišljam kak se kroz godine mijenjaju poimanja ljepote.

Ne baš tak davno ( dobro, možda malo davno ) prođu su imale ljepotice bez dorade. Znači kakvu je rodilo, takva se pojavljivala na filmskim platnima il modnim pistama il na cesti. Brigitte Bardot, Sophia Loren, Monica Bellucci, da sad ne nabrajam filmske dive ( dobro, možda još moja omiljena Šeronka ) sjale su punim sjajem bez plastičnih dodataka, i pritom ne mislim na najlonkese. Njihova ljepota nije bila dorađivana, barem ne u dobi od trideset ili četrdeset godina. I izgledale su ko parsto miliona novaca. Pala mi je na pamet Barbra Streisand, žena koja je prodala više ploča od Beatlesa i Stonesa, a nikad joj nije palo na pamet operirat nos, iako je imala i ima love da joj plastičar dođe kući i napravi joj operaciju u rođenom dnevnom boravku, i to nos kakav poželi. Nije se opterećivala svojim nosom, pjevala je i glumila neopterećena nosom koji je sve samo ne savršen.

Današnje vrijeme donijelo je galofak generaciju, znači šta više plastike to bolje. To se pumpaju usta, podižu jagodice, rade mačkaste oči, poprsja postaju nemjerljiva...srećom ne trebaju ni grudnjaci jer ta plastičnjava stoji ko da si kamenje naguro u recimo haljinu. Šta izobličenije - tim zanimljivije vojsci šta obožavatelja, šta hejtera. Odu na operaciju normalne, a vrate se neprepoznatljive, to je transformacija ko u onoj emisiji "Tvoje lice zvuči poznato", samo ova lica nit zvuče nit izgledaju poznato. Jer se ispostavlja da se tu vrte pare; šta više plastike i gume na strateškim mjestima to bolje. Izgledaju ko predimenzionirane Barbike, i samo svako malo još nešta dorađuju jer se stalno pojavljuju nova lica s novim doradama pa se mora bit u trendu. Ode vojska obožavatelja dalje, nekoj koja je još malo pripumpala strateška mjesta i samo izbacuje dubokoumne heštegove uz pripadajuće fotke.

Ja sam prestara i presjebana za to sve gledat. Mene bole koljena, iskrivili su mi se nožni prsti do palca pa me sad počinju i bolit, imam kurje oko koje lječim kojekakvim preparatima, škripim ko ormar iza onog karambola u autu i primjećujem sve više bora kojekuda. A sumnjam da hazezeo pokriva estetske zahvate koji bi me preobrazili u baku Barbie, pa onda tu i tamo naletim na neko čudo od kreme koje bi me trebalo preobratit u Hajdi Klum, malo trljam po licu i vratu i za tjedan dana skužim da me iz špigla stalno gleda moje lice, znači preobrazba - nula bodova.

Nisam na vrijeme skužila da jedino skalpel čini čuda, jebeš kreme i trljanje.

( photo by Pinterest, i baj d vej Barbru ni ne vidim jer gledam u Roberta Redforda )


24

subota

travanj

2021

Neka mirno sniva

Svega nekoliko dana prije svog devedesetog rođendana nebeskoj vojsci Petrinjaca pridružio se dugogodišnji član HPD Slavulj, naš Slavo Lovreković.

Dijelom zbora postao je sedamdesetih godina i neprekidno je pjevao dok god mu je to zdravstveno stanje dozvoljavalo, sve do 2012. godine. Vrlo siguran u svoju dionicu, vrlo drag i skroman mali veliki Čovjek. Obzirom da pjevam u altovskoj dionici, uvijek sam ga mogla čuti jer je bio dijelom basovske dionice. Možda mu je povremeno zadrhtao glas, ipak je bio u poznim godinama, ali intonativno je bio besprijekorno točan. Nije bio među najglasnijim bukačima kad se išlo na putovanja, ali znali smo mu se itekako nasmijati. Sjećam se kako je jednom prigodom, prije koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu, pretrčavao cestu da vidi košulje u izlogu. Gledao cijene i ostao šokiran jer su košulje bile besramno skupe, pa se dovikivao preko ceste da jel bi neko došao preko pogledati jel on to dobro vidi cijene. Da ne kažem da se jedva vratio nazad jer je Gundulićeva vrlo prometna, a nije mu se dalo ići na zebru, pa je vrebao prilično dugo da ilegalno pređe cestu.

Strašno mi je žao što živimo u vrijeme kuge modernog doba i što ga kao mješoviti zbor, kao ljudi koji su ga toliko godina poznavali i pjevali zajedno s njim, ne možemo pjesmom ispratiti na posljednji počinak. Zaslužio je to svojim dugogodišnjim članstvom i pjevačkim doprinosom koji je nesebično davao najstarijem pjevačkom zboru u Hrvatskoj.
Neka mu je laka petrinjska gruda, i neka mirno sniva u vječnosti. Bio je uistinu vrijedan dio naše glazbene obitelji.

( fotografija s koncerta 2010. godine, naš Slavo stoji u prvom muškom redu prvi s desne strane )


23

petak

travanj

2021

Dolje pravila

Jel vama ikad palo na pamet da se devedesetdevet posto života svodi na poštivanje pravila i zabrana?

Dok si klinac - moraš pojest sav kelj iz tanjura inače će ti narast rep; moraš pokupit sve igračke inače nema van na igranje; ne šaraj po zidu, nisi normalan; ne špricaj van vodu iz kade, jučer je bila generalka; ne otimaj sestri igračke, neće ti Djed Mraz ništa donest za Božić; ne prolijevaj po sebi, nije još izmislilo prašak za veš koji iza tebe može skinut flekove s robe.
Kad kreneš u školu - ne napišeš li svu zadaću nema van; zašto su ti stvari razbacane po sobi; kak se nije reklo za onu jedinicu iz matematike, nećeš nosa promolit nikud dok je ne ispraviš; kaže učiteljica da stalno laješ pod nastavom, nema van; rekla mi je susjeda da ste se tukli putem iz škole, nemoj da to više čujem.
Kad malo frkneš - ajde peglu u ruke, ajde kuvaču u ruke, ajde prat prozore, ajde saugat, ajde riljat po kupaoni; trebaće ti to sve u životu, a i da ti ne treba - nema nikud dok ne napraviš ono šta treba.
Kad se udaš - uz peglanje, kuvanje, pospremanje dođe i sakupljanje čarapa, odštopavanje lavaboa od dlaka i pjene od brijanja, neuspješne edukacije o podizanju i spuštanju daske na vece školjki, pa porodi koji zapravo nisu ništa strašno, možda traju šesnajst sati al teže je svakako onima koji čekaju da se porodiš nego tebi. Pa se kroz izvjesno vrijeme ti reinkarniraš u svoju ispaćenu roditeljicu i namećeš pravila koja se imaju ispoštovat. Na poso - s posla, svaki dan ista priča, uz pojačano ribanje pred Božić il Uskrs.

I u svemu tome prođe život. Samo jednog dana skužiš da si u menopauzi, da te šibaju naleti vrućine i da više nemreš u cugu, u jednom danu skuvat turu ajvara nego jedan dan pereš sve šta ti treba, drugi dan kuvanje paprika i pečenje patlidžana i meljava, treći dan kuvanje i na jedvite jade pranje ranjgle.
I onda se samo po sebi nametne pitanje - jebote, pa kad sam napravila nešta za sebe, nešta šta me baš razveselilo? I nemreš se sjetit kad je to bilo i jel uopće bilo.
Zato sad iz ovih stopa momentalno obustavite sve navedene aktivnosti; gasi peglu, puštaj kuvaču i napravit nešta za sebe. Bilo šta, nebitno je. Lajat s frendicom na mobitel, čitat knjigu, razvrnut do daske mjuzu koja ti paše da svi cucki u ulici počnu zavijat od straha. Promijenit boju kose. Uzet daljinski i prebacit na neki cvilojebni film koji vam se gleda, na sveopće zgražanje ostatka življa koji s vama dijeli stambeni objekt. Natrpat se čokoladom iako se ne preporučuje žderat slatko poslje ne znam sad kolko sati navečer.

Život nas pregazi i ne napravimo puno toga šta smo sanjali. Pa daj počnite ostvarivat snove, koliko god oni maleni bili. Odnekud morate počet.

( photo by Dreamstime; jer mi to zaslužujemo )


22

četvrtak

travanj

2021

56 594

56 594 kvadratna kilometra. To je površina Hrvatske. Pronađite mi još jednu zemlju koja ima prirodne resurse kakve ima Hrvatska, dam vam što god hoćete.

Od slavonske plodne, mirisne crnice koja bi nas sve mogla hraniti, teškog žitnog klasja i žutih glava suncokreta. Od vinorodnog gorja Kutjeva i Istre, koja daju neka od najpoznatijih svjetskih vina. Od najveće evropske šume kestena na Baniji, Od surove Like, pogodne za stočarstvo, gdje je krumpir nenormalno velik i ukusan. Od prirodnih ljepota od kojih zastaje dah - silnog Velebita, kamenog biserja Kornata, očaravajućih Plitvičkih jezera, da ne nabrajam dalje. Od vjekovne ljepote jednog Dubrovnika. Od studenvoda poput Mrežnice, koju ispod slunjskog poligona možete bez straha zagrabiti rukom i piti. Nema toga nigdje na svijetu.
Meni se duša slama kad samo pomislim što bi se s tim resursima moglo napraviti. Kakva bi gospodarska sila mogli biti kada bi samo progledali oni koji u svojim rukama imaju moć da izmijene sve one crne i zastrašujuće brojke koje se povezuju sa Hrvatskom. Samo Slavonija bi nas svojom teškom, plodnom zemljom mogla podići iz mrtvih, a gdje je sve ostalo prirodno bogatstvo koje imamo.

Pa daj progledajte, ljudi. Nije još prekasno. Ovakav komadić prirodne ljepote i bogatstva ne postoji nigdje drugdje na svijetu, samo ga mi imamo. Može li to doprijeti do vaših glava? Možete li iskoristiti samo Bogom dane resurse koje imamo, ne treba nam ništa više? Ekološki čisto tlo i voda u svijetu su već dugo nepoznanica, a mi ih imamo i ne koristimo. U slavonskim selima rijetko se čuju poljodjelci i mukanje krava ujutro. Lika postaje prava pustoš. Banijske šume se nemilice sijeku.

Ima li netko tko bi ovih 56 594 kvadratna kilometra iskoristio za dobrobit svih onih koji su ostali ovdje živjeti?
Još se stignete trgnuti. Za par godina gledalo bi nam u leđa puno evropskih zemalja, samo zato jer nemaju silno prirodno bogatstvo koje mi imamo.
A možda nemate dušu, pa vam se nema što ni slomiti.

( fotke - bespuća interneta, uglavnom croatia.hr - Slavonija, Kutjevo, Plitvice, Velebit i Kornati, službene stranice )









21

srijeda

travanj

2021

O ušobolji

Oduvijek smo imali čuvarkuću. Pritom ne mislim na psa čuvara nego na divnu ljekovitu biljku, koju je moja baka Rossovka držala na krovu svoje nekadašnje štalice, obzirom da je bio nizak. Nikada za upalu uha nisam koristila ništa drugo osim čuvarkuće; iscijediš jedan ili dva lista, neko ti ulije u uho i za dan dva stvar riješena.

E sad...desilo se prije izvjesnog vremena da me na poslu počelo žigat uho, i to poprilično. Dok sam krenula kući počelo bolit, i to onak...fajn. I šta ću ja drugo neg na hitnu, jel tako. Da mi se da neki antibiotik i kapi za ušobolju. Došla ja, nigdje nikog. Kaže sestra - tu je doktor, saću ja njega zvat da dođe. Ja sjedim, držim se za uho, a njega nema pa nema. Ide ona prvi, drugi pa i treći put; ne ukazuje se on niotkuda. Reko - oprostite, jel da ja sjedim il da idem kući? Ne ne, saće on, samo šta nije.
Eto njega konačno. Jedna strana lica zajapurena i s onim štrajfama od jastuka, znate kad skušljate jastuk dok spavate. Jedva kapke drži otvorene. Pita me da kaj je bilo. Ja pokažem na desno uho, kažem da me počelo bolit na poslu. Tu će on pogledat moje ušno stanje, uzeo ono za pregledat uho i jedva pogodio. Gleda i gleda i gleda. Pa vadi pa opet stavlja i gleda i gleda. Pa kaže sestri:
- Ja tu niš ne vidim, dajte gospođi isperite uho pa ću onda pogledat.
Kopa ona po ladicama, nađe najveću špričetinu i našiba je punu vode, a meni uvali onaj metalni bubreg da držim dok mi ona ispire uho. Krenemo mi ispirat uho, kad će ona laktom maznut u jebeni metalni bubreg i voda se izlije kud - meni u krilo. Nije dosta šta me uho boli, još izgledam ko da sam se upišala. Jedva se ispere te moje uši, eto njega opet k meni. Gleda i gleda i gleda.
- Jel imamo kakvu veliku pincetu? - pita on sestru.
Ja slušam i ne vjerujem; razmišljam bil ga pitala jel mi misli obrve čupat, al odustajem od pokušaja da budem šaljiva i pitam - a šta vi mislite radit meni sa velikom pincetom po uhu?
- Niš vi ne brinite, samo sjedite.
Na moju ludu sreću, u ladicama nije bilo velike pincete a izjavio je da mu je mala pinceta niškoristi. Pa me počelo mučit šta imam u uhu jebote, da nije alien izrasto?
Tu on odustaje od pregleda, sjeda za stol pa piše i piše, ko Šolohov. Da jesam alergična na kakve ljekove. Reko nisam. Daje mi recept i ja sretna šta nije bilo pincete i s mokrim flekom od ispiranja ušiju šibam u ljekarnu. Dobar dan - dobar dan. Dajem recept, kad žena nosi kapi. Ja mislila napiso mi antibiotik, al očito je smatro da mi ne treba. Ajde dobro. Kadli žena kaže:
- Tri puta dnevno ukapati bolesno oko.
Reko - koje oko, pa nemam ja očobolju, mene uho boli. Al ajde, spremim kapi u tašku za slučaj očobolje. Nikad ti ne znaš šta te može snać.

Idem kući, svi me gledaju ispod oka jer se meni na krilo prolilo tri deci vode, a nemam vremena svima objašnjavat da nisam upišana nego mi je ispiralo uši.
Došla doma, otrgla dva lista čuvarkuće i prešla susjedi da mi ulije u uho. Ujutro još jednom, poslije posla još jednom. Prestala ušobolja u roku dva dana.
A ja riskirala goli život zbog jebenih kapi. Da je u ladicama bilo velikih pinceta, mogo mi je i bubnjić onakav pospan probit.
Pa ako nemate, nabavljajte čuvarkuću šta prije. Nekada su ljudi vjerovali da štiti kuću od vatre ili udara groma. Meni uvijek spasi uši.

( moja čuvarkuća, zlata vrijedna )


20

utorak

travanj

2021

Alergen

Osim šta sam alergična na pljuvače, još sam alergičnija na podcjenjivače. To je još iznimnija podvrsta ljudskog soja.

Jer oni naime sve najbolje znaju. Upućeni su u sve, od velikog praska kojim je nastao svijet preko izuma klinastog pisma i kotača ( struju da ne spominjem, bez njih bi Tesla čuvo ovce po Velebitu ) pa sve do potresologije, tako naime mi sa manjim mentalnim kapacitetom nazivamo znanost o potresima. Šta ja znam šta je seizmograf, na prvu bi rekla recimo da je to multipraktik za gulit patlidžane i pečene rogove. Magnitudu da ne spominjem, mi neupućeni mislimo da je to nešto ko Šopenova etida samo se neko manjeg mentalnog kapaciteta sjebo u pisanju pa ispala magnituda.
Sve najbolje znaju, pa recimo od kuvanja poriluka nastane elaborat ( ajme šta znači ta riječ? ) kojim se ispaćenu kuvaricu natjera da kuva pod misarima il normabelima jer ne zna otkud je donešen poriluk i kad, ne zna ga pravilno narezat, nema blagog pojma koliko poriluk sadrži folne kiseline i be i ce vitamina. Pa dok kuva usput odsluša jednoiolsatno predavanje o biljnoj vrsti koja kipi u loncu i sve joj dođe da mu lonac nabije na glavu, samo da zatvori usta jer je propuh, otvoren je prozor jebiga radi mirisa od poriluka.
Nadalje, ne postoje medicinski zahvati u koje nisu upućeni i niko, pa ni sam kirurg, ne zna kakav veleum mu leži na stolu. Tek kad ga anesteziolog, instrumentarke i kirurg okruže u sali za operaciju onda on razveže teoriju i protokol po kojem bi ga se trebalo operirat, pa anesteziologa polijevaju vodom da se dobije, da ga može uspavat nebil presto propuh mlatarat po sali.
Zapravo ne postoji područje u koje nisu upućeni i vole to neprekidno davat do znanja svima oko sebe, da podsjete ako je neko slučajno zaboravio s kakvim kapacitetom ima čast razgovarat.

A ja al nikako ne podnosim da mi se obezvređuje logika i podcjenjuje moj mentalni kapacitet. Možda nisam izmislila struju i sve teorije zavjere, al ne možemo to svi.
To samo odabrani mogu, oni u rangu faraona il direktora svemira koji sami sebi govore vi kad se pogledaju u špigl.
A i ti špigli se svačeg nagledaju, majkosvetabožja.

19

ponedjeljak

travanj

2021

Najdraže gostovanje ikad

Sva su putovanja HPD Slavulj uvijek bila posebna, ali subotička avantura je bila i više od toga, vjerujte mi na riječ.

U Suboticu smo pozvani na Dane Albe Vidakovića, koji su održani u svibnju 2014. godine povodom stote godišnjice rođenja i pedesete godišnjice smrti jednog od najvećih skladatelja sakralne glazbe, utemeljitelja Instituta za crkvenu glazbu čija je djela HPD Slavulj snimio na dvostrukom CD izdanju. Pa to naprosto nije moglo proći bez nas, jel tako - tako je.
Put ko put, uvijek prepun bogatog doručka i smijurije. Na granici je u bus ušao granični policajac za kojim je glasno uzdahnuo ženski dio zbora, a poznam i neke koje su konstatirale da bi ih trebalo pregledat jer su sigurno nešta sakrile. Dočekali nas preljubazni domaćini, članovi njihovog katedralnog zbora, i rasporedilo nas na spavanje. Nas četiri umjesto u privatnom smještaju završile na Paliću, gdje nas je dočekao vlasnik osobno, uz rukoljub ( to sam dakle jedino tamo i od njega valjda doživjela ) i ručao s nama. Probale riblje čvarke i najfiniji fiš koji sam pojela u životu. Smjestile se ko princeze na zrnu graška i spavae na krevetima na kojima se, ako nisi oprezan, možeš porezat na plahtu kak je zapeglana. Odradio se koncert u čast velikom Albi, onako kako je i zaslužio, a nas četiri po dolasku na Palić uz večeru dočeko i orkestar tamburaša, da lakše dočekamo večeru i da lakše i brže ostanemo bez glasa jer nas je maestro razriješio obaveze pjevanja mise u nedjelju ujutro. Napjevale se, ostavile i nešta eura svircima i otišle spavat.
Ujutro, zajedno sa ostalim sudionicima obilježavanja uputili se na groblje odati počast velikom skladatelju, gdje je došlo do manjeg incidenta jer su vjenconosci zaboravili ponijet vijenac. Trebalo je imat hrabrosti prišapnut to zborovođi, pogotovo šta smo mi ostali isto ostali osupnuti spoznajom da jedino mi nećemo stavit vijenac na grob, a po to smo tamo i došli, jel tako. Pa je onda tročlana delegacija donijela spomenuti vijenac i položila ga bez viška ljudi; mislim pa i lakše je stavit vijenac na grob kad se ne naguravaš s nekim.
Kako smo bili razriješeni pjevanja mise, tako smo se razvili u strijelce kud koji - mili moji, i onda se uputili kod biskupa na mali domjenčić prije puta. Čim smo ušli, ugledala sam tamburaše kak se uštimavaju u hodniku i znala sam da će to završit euforično. Još kad mi je naša preljubazna domaćica rekla da je to ansambl Hajo, bački tamburaši koji prate Zvonka Bogdana...koji domjenak, koje salate. Stavila pare u džep od hlača, naoružala se intonacijom i k njima. Znači kad su dečki zasvirali...rajske dveri su nam se otvorile. Pa moraš, hoćeš - nećeš, pjevat s njima kad te svakom pjesmom pogode u sam vršak srčanog zaliska. Tjeralo nas u autobus jedno deset puta, i jedva smo se mi rastali sa tamburašima i krenuli na put.
I šta se desilo? Pogađajte dva, tri puta. Počelo dimit i gorit nešta na zadnjem kraju busa, eto šta se desilo. Pa ajmo van i udri pjevat, na autoputu, šta ćeš drugo. Svi smo jednoglasno zaključili da bi bilo bolje da smo još malo ostali s tamburašima jer bi se bus još malo odmorio i ne bi gorio ko baklja ivanjska.
Jedva uspostavilo autobus u vozno stanje i nastavili kući. To je bilo prvi put da sam kući stigla potpuno bez glasa, valjda su mi glasnice popucale od pjevanja.

I onda kad te neko pita kako ti se da pjevat u zboru...Ma jedva čekam da konačno krenu probe, imamo već listu dugovanja proslava kojekakvih obljetnica i lomljava.

( fotke - malo busa, malo Subotice, počivalište Albe Vidakovića i sjajni tamburaši, pokojni Dejan Bažant i Branko Kutuzov, najbolji basprimaš kojeg sam imala priliku čuti kako svira )








18

nedjelja

travanj

2021

1000

Dragi moji blogeri, pred vama je broj 1000.

Počela sam objavljivati u ožujku 2018. godine. Bilo je tu svačega - mojih zgoda i nezgoda, povjesnica, teških tema.

Pa neka post broj tisuću bude potpuno drugačiji. Zahvaljujući našoj @ demetri, koja mi je otkrila haigu, spoj riječi i fotografije, danas nešto sasvim drugačije, i moram priznati da se meni jako sviđa.

biserne kapi
poput proljetnog pljuska
ispiru dušu




nježan poput sna
nad krošnjama se njiše
čudesni oblak




nježnim latima
kraj neubranog ploda
rascvjetan život



Voli vas Rossovka, tisuću puta :)

17

subota

travanj

2021

Bez naslova

O zlu razmišljaš tek kad ti se desi. Nisam razmišljala o ratu sve dok me nije pogodio i pretvorio mi život u krhotine straha i neizvjesnosti. Nisam razmišljala ni o prometnim nesrećama dok nisam čudom preživjela frontalni sudar. Nisam razmišljala ni o potresu dok nisam ugledala mog najdražeg frajera kako stoji držeći se za štok ispod zida koji mu puca iznad glave.

Prošla su tri i pol mjeseca, i Petrinja postaje veliko rušilište. Svakim danom se gubi lice Grada koji nam je svima urastao duboko ispod kože. Petrinjci su na izmaku, na rubu snaga. Treba imati strašno puno hrabrosti i živjeti na tlu koje neprekidno podrhtava i zapravo učiti hodati s tim stravičnim teretom na leđima; dovoljno je da protutnji kamion ili neko jače zalupi vrata i da krene onaj gorki okus straha i mučnine u utrobi. Treba imati strašno puno hrabrosti i gledati kako nestaje sve ono što voliš i poznaješ. Puno Petrinjaca ostalo je bez svega jer će njihovi domovi morati biti srušeni.
I onda kad počnem čitati kojekakve pljuvače...pa zlo mi dođe. Zar nije dosta sve što je Petrinja pretrpjela i što tek reba istrpjeti dok se prvenstveno ne smiri ta divlja zvijer u utrobi zemlje, koja svakodnevno reži i upozorava da je tu, o onome što tek predstoji ne treba niti govoriti? Zar nije dosta hodati kroz ruševine i umirati od straha kad odeš na posao, a dijete ti je u vrtiću ili školi i ne možeš do njega, a vani trese? Zar nije dosta skupljati svu snagu svijeta za vađenje papirologije i svega što je nužno da bi se moglo predati za nekaku pomoć ili obnovu? Još treba čitati i novinarske bljuvotine tko je i koliko ukrao?

Pa gospodo novinari, dajte da vam ja kao Petrinjka nešto kažem. Petrinja je nastala puno prije nego što ste vi piskarali svoja sranja. Petrinja je jedan od prvih slobodnih kraljevskih gradova; 1240. godine, dakle dvije godine prije nego što je Bela IV dao Zagrebu bulu Petrinja je dobila Kolomanovu povelju. Petrijom su harali Turci, Napoleonovi grenadiri, nema vojske i odore koja njome nije pustošila. Petrinja je po broju civilnih žrtava u Domovinskom ratu odmah iza Vukovara. Čeznula je za svojim prognanim stanovnicima isto kao oni za njom.
Nakon povratka u Petrinju mijenjala se gradska vlast, mijenjale su se stranke, mijenjali su se predsjednici države i NIŠTA se pod milim Bogom nikud nije micalo. Stara gradska jezgra sve je donedavno bila onakva kakvom smo je zatekli 1995. - devastirana na maksimum, izrešetanih i oronulih fasada, potrgane stolarije. I kada se konačno nešto napravilo, kada se polako počelo vraćati ono staro prepoznatljivo lice Grada, kada su počele sijati nove fasade - osvanuo je 29. prosinca 2020. Dan koji je Petrinji donio najstrašnije razaranje u njenoj tisućljetnoj povijesti.

I dajte, gospodo novinari, da vas kao Petrinjka pitam nešto - gdje ste bili sve te godine?! Dvadeset i pet godina je prošlo od povratka u Petrinju, i nikada nikome od vas nije palo na pamet doći u gradić pedesetak kilometara udaljen od Zagreba i pitati nas kako živimo. Osim prateći političare u predizbornim kampanjama, a i to nakratko; posjedali odmah iza njih u aute kad se najedete i natrag. Trebala se desiti ovakva strašna prirodna katastrofa koja je pogodila Petrinjce da bi se sjetili da mi postojimo. A i to ne pišete o Petrinjcima, samo bljuvotine o malverzacijama. Kako se nitko ne sjeti pisati o hrabrim vrtićkim tetama, učiteljima, liječnicima, svima onima koji svakodnevno gledaju ruševine i žive ruševine odgajajući našu djecu, liječeći sve potrebite, radeći dok im klizi tlo pod nogama? Malo vas je obišlo starčad po selima vidjeti kako žive i treba li im što. Puna su vam usta i pera teških i ružnih riječi, koje Petrinji neće pomoći niti na trenutak.

Petrinja ima sreće što nije izbrisana sa lica zemlje. Potres u Iranu, u gradu Bamu 2003. bio je 6,6 po Richteru i poginulo je 24 000 ljudi a grad je gotovo sravnjen sa zemljom.
Pa ako nam nudite samo ovakvu vrstu pomoći, dakle bljujući ružne riječi - nemojte, molim vas. Dođite živjeti u Petrinju tjedan dana. Mislim da bi prestali pisati zauvijek.
( Čast rijetkim iznimkama koje su pokušale javnosti prenijeti bilo što drugo osim krađe i malverzacija. )

photo by Hrvatski seizmološki zavod, lakše mi je staviti ovo nego strašne slike rušenja koje je u tijeku

16

petak

travanj

2021

I did it my way

Kak postaješ stariji, sve se više sjećaš nečeg šta je bilo prije tristo godina a nemreš se sjetit recimo kak se zove planinarski dom u kojem si bio na timbildingu prije dvije godine. Pa zadrijemaš pred teveom, trgneš se za dvadeset minuta i breinstorming ti kaže - Petehovac. Iznad Delnica.

Pa se digneš popit šlaftablete i usput napisat par riječi o današnjem ručku. Dugo nisam radila šarenu rižu, kako ju je zvao moj junior dok je bio mali. Sataraš sa dodatkom riže, ukratko, i pohana piletina.
Moja mama je uglavnom radila rizibizi il špinat i pire krumpir uz pohanje. Pire krumpir da, pohanje da, al rizibizi il špinat...ne bi pojela da me ubiješ. Onda odslušam traktat da kak djeci koja to ne jedu naraste rep ( to dok sam bila manja i dok nisam skužila da mi rep neće narast od ničega, a i tata je dao svoj doprinos konstatacijom da šta me zajebava s repom zbog riže il nečim zelenim šta na tanjuru izgleda ko da je pura drisnula ), da kak sam mršava i slabokrvna ( to kad sam već malo frknula pa sam valjda trebala pojest i špinat i ranjglu u kojoj se kuvo da mi naraste željezo ). Da će sve kiki bombone pobacat u kantu za smeće i da nema mrdnut od stola dok ne pojedem. I onda šta radit; bolje zažmirit pa nekako zgutat omraženi rizibizi il špinat i imat mira nego jest i slušat oratorij za simfonijski orkestar, mješoviti zbor i soliste u jednoglasnoj izvedbi ispaćene roditeljice.

Kad sam ja počela kuhat, nepisano pravilo je izrijekom izbacilo i riječ rizibizi, a kamoli kuvanje istog. Samo sataraš ko podloga pa dodam kuvanu rižu. Još otkako sam u Lidlu ( više za vas ) otkrila rižu koja se skuva u vrećici, znači nema keljenja i pjene i tih gluparija...divota jedna, skuvaš u vrećici i samo istreseš u fino povrće. Za pohanje sam isto unijela reformu - piletinu poham bez kože. Nije mi bilo goreg nego kad na pohanom batku ispod onog finog hrskavog prezla naletim na kožu, nit kuvanu nit pečenu. Pa opet traktat - to je fino, znaš kako ja poglođem noge iz juhe...Znate kad bi ja oglodala noge iz juhe? Nikad, pa ni tad. Pa sukladno neslaganju mog probavnog sustava sa pilećom kožom - koža ide proć prije pohanja, i onda dobijem ono šta mi paše.
Zadržala sam recimo držanje kuhinjske krpe prebačene preko ramena dok kuham; bez toga ne znam ni pohat, ni motat sarmu, ništa. Krpa mora bit na ramenu i gotovo. Ta mi je mamina slika u glavi i sad, nakon tolikih godina. Hoda po kuhinji, panira meso il guli krumpir, šta god, a kuhinjska krpa od faks helizim praška na ramenu. Doista njoj je bila na lijevom ramenu, meni je na desnom jer sam ljevakinja.

Uglavnom jako sam zadovoljna današnjim ručkom, skuhanim po mom protokolu, uz dodatak malih pogačica koje ispečem jer uvijek ostane jajeta i brašna od pohanja. Za njima je uvijek tukež, pa onda još i pridodam malo jaja i brašna da ih bude više.
Život i čine male stvari koje te raduju, poput sjećanja na davno prošle dane il ručka koji napraviš sebi za gušt.


15

četvrtak

travanj

2021

Lova do krova

Znači ovako stoje stvari.

Ponukana testom koji sam u naletu dosade išla rješavat, a koji mi je predskazo da ću u iduća dva mjeseca dobit pare na lutriji. ja sam odma išla provjerit kolko iznosi Ojrodžekpot ovaj tjedan. I da znate da je dobra parulja - sedamdesetpetmiliona kuna iliti odokativno deset miliona eura. Pa sukladno rezultatu testa, ja ko Martin Luter King već imam viziju, da ne kažem slikoviti prikaz ostvarenja bajke. Jebeš sve Pepeljuge i Trnoružice šta će ovo moje bit ( ak ništa drugo, ne moram se taljigat u tikvi na bal i bojat se vretena ko njih dvije, i to je nešta ).
Dakle, petak navečer nakon izvlačenja ja sa dobitnim listićem ( a znam da je dobitni jer mi je reklo u testu ) ležim u dnevnom boravku i redom obavještavam one zaslužne, koji nikada nisu izgubili vjeru u moju svrhovitost na ovom svijetu, da je na Ojrodžekpotu izvuklo baš moje brojeve i da sam teža za deset miliona ojra. Cijelu noć primam šta čestitke od onih koji me zbilja vole, šta isprike od onih koji su eto malo izgubili kompas pa naglo shvatili da sam ja zapravo jedna divna žena, a nakon šta sam na društvenim mrežama objavila da Ojrodžekpot putuje u Brezje.
Subota ujutro donosi još veći priliv želja, čestitaka i pozdrava od svih prijatelja i neprijatelja, uključujući i te tamo u sjedištu gdje se izvlače brojevi, a koji mi potvrđuju da ja više u životu ne moram ni treptat jer mogu platit ko će treptat umjesto mene. Pitam samo - kad mogu dobit pare, pretpostavljam da kažu - u ponedjeljak ujutro dođite sa dobitnim listićem tu i tu. a možda im treba samo poslikat i poslat karticu da uplate pare. Nisam nikad dobila džekpot pa ne znam protokol.

Pa onda moram recimo brzinski se otić ošišat, nemrem ko najfriškija milijunašica bit raščupana. Moram javit i na poso da zbog epidemioloških mjera trenutno nemrem organizirat parti, al čim se malo smiri odmah ide projekt proslave. Kad konačno dobijem potvrdu da je moj listić, koji čekam zadnjih trideset godina, zaozbiljno dobitni i da trebam samo dat broj računa da mi prebace lovu...e onda prvo dajem broj računa. Prvo odma rušim zidine kraj kuće, a onda za početak zovem Kleptonovog menadžera da mi hitno da Kleptonov broj telefona il da ga sam nazove, jer bi trebo doć svirat u Brezje za najuži krug mojih prijatelja, za pare ne pitam. Ima se - meže se. Ima još domaćih kobasica, valjda ih smije jest, a ketering za ostatak benda i pratećih vokala će se već riješit. Gdje će svi stat o tom neću razmišljat, dvorište je dosta maleno, al nek sviraju anplagd, pa ne mora se vuć sve te zvučnike i kojekakve gluparije. Bitno je da se on ko takav pojavi. Svakako moram obavijestit i policiju da će bit svirke, da moji prijatelji - ljubitelji Kleptonovog lika i djela mogu doć i uživat u jedinstvenom koncertnom spektaklu koji će pamtit dok su živi. Ketering i cuga će možda malo bit problem zbog broja ljudi i trenutne situacije sa dućanima i svime, al platiću pa nek se neko drugi s tim zajebava.

Kad se riješi glazbeni vid proslave mog oparavanja, e onda slijedi automatsko rješavanje mog daljnjeg smještaja. Rezidencija u Brezju ide u kompletnu obnovu, znači moram kupit neku lokaciju negdje na moru da imam gdje bit dok traju građevinski i svekoliki drugi radovi na mojoj ljubljenoj kući. Pa ovim putem molim one koji su spremni prodat nekretninu na moru da mi u inboks dostave ponude. Naravno samo one gdje kroz prozor mogu umočit ruku u slanu vodu, pa neću hodat do mora dvjesto - tristo metara. Jebate moraću angažiraqt nekog da mi asistira u organizaciji svega toga, pa neću ja to sve sama moć zbavljat. U inboks onda molim i ponude za sve one koji se smatraju sposobnima organizirat daljnje aktivnosti jednoj novopečenoj milijunašici koja zapravo tek treba smislit kud će sve slupat novce.

Pa kad grunem u šnajderaje u Milano, pa kažem - ajmo šivat haljina za parstohiljada ojra...i nemoj da mi slučajno neko kaže da ne mogu dobit svog osobnog šnajdera koji će radit na popunjavanju mog novog ugradbenog ormara šta na moru, šta u Brezju dok se ne zanesvijesti.

Sad me izvinite, idem radit na konstrukciji odabira brojeva. Danas je već četvrtak, a ja još nemam dobitnu kombinaciju koja će mi riješit sve probleme u životu.

14

srijeda

travanj

2021

Ministrica u nastajanju

Moram priznat da se dugo nisam nasmijala ko danas.

Prvo naletim na objavu dežurnog pljuvača opsjednutog uhljebima, katolibanima u Hrvata, ma nema čime nije opsjednut čovjek a sve je izrazito loše po zemlju u kojoj spletom okolnosti svi živimo, jel tako. A istovremeno za sebe na sudu izjavi da nema ni nepokretne ni pokretne imovine, znači spava u parku na klupi i pješke ide kud god krene. Naravno nema ni love, pa su malo kontroverzne njegove fotke sa kojekakvih egzotičnih destinacija, valjda stopira do tamo; da ne spominjem bijesne pile koje vozi. Al ne čudi mene on; on nije svjestan svoje nesvijesti jer radi sve isto ko i oni po kojima nemilice pljuje, mene čudi skoro pedeset hiljada ljudi koji prate šta on pisuka i oduševljeno komentiraju - e nek si im reko, ti si kralj etcetera. ( Doista, ima i onih koji prokomentiraju da jel zna na kojem planetu uopće živi, al ti ne komentiraju dugo jer ih poblokira pa nek komentiraju mami svojoj. ) I to meni recimo ukazuje na činjenicu da možda svjedočimo sumraku civilizacije.
Onda naletim na komentar koji možete pročitat, da ga sad ne ponavljam, a kojim je čovjek koji vjerojatno nije stopiro do egzotičnih destinacija sve reko šta je trebo reć. Žao mi je samo šta nije nastavio nabrajat dalje, dalo bi se nabrojit svašta i svakoga.

Pa obzirom da svjedočimo sumraku civilizacije i da se svako može svačega laćat, točno se bavim mišlju da malo zarujem u političke vode. Šta bi recimo falilo da sa svojim sposobnostima postanem naprimjer ministrica znanosti, obrazovanja i sporta? Da uđem u povijest kao ona koja je iz sumraka izvukla jednu malu zemlju u kojoj se svako petlja tamo kud ne treba, uključujući i mene? Jer ja bi recimo inzistirala da roditelji čitaju svojoj djeci prije spavanja, da djeca zavole školu, da zajedno s profesorima idu na koncerte i predstave i da se ne desi da maturira neko ko misli da je Nessun Dorma nova vrsta Nutele. Ordem e Progresso, ko šta piše na brazilskoj zastavi. Jedino bi za sport morala uzet savjetnika jer je moj krajnji domet malo se provozat na biciklu, pušač sam pa nemrem i pušit i vježbat. E za tu svrhu bi uzela Roberta Jarnija, jer čovjek ima najljepše noge ikad viđene; Ronaldo da stane kraj njega mogo bi se samo potuljit i otić plakat u svlačionu. I onda ko savjetnik za sport samo sjedi u kratkim hlačama, onima za tenis, i savjetuje po potrebi, ako je baš nužno.

Sigurna sam da bi moj doprinos smanjenju sumraka civilizacije bio nemjerljiv i vrlo osebujan, ko recimo Baretov doprinos rješenju problema nabave ljekova.

( fotke - komentar koji me oborio s nogu i moja stara fotka iz HGZ-a, koja tek vizualno može dočarat mene ko ministricu u nastajanju )




12

ponedjeljak

travanj

2021

Čokoterapija

Nešta si razmišljam čime u ovo ludo vrijeme podić osjećaj sreće. Ono, ako ne ide milom da ide silom.

Pa sam išla njuškat po guglu i našla neke prehrambene artikle koji podižu razinu endorfina iliti hormona sreće do pred stanje euforije i smanjuju anksioznost, ovisno o količini koja se utrpa u želudac. I naravno da je na prvom mjestu šta? Čokolada. I naravno da napominju tamnu čokoladu, al ja je ne volim ni na slici vidjet pa bi ja recimo endorfin podigla do neslućenih razmjera toblerone čokoladom il nekadašnjim runolistom, to su mi najdraže netamne čokolade. Dalje spominju kajenski papar, i halapenjo i čili papričice. Ajde ti to reci; za razliku od čokolade, ovo skuri sluznicu nosa i grla pa tjera mozak da luči endorfin. Pa onda recimo banane koje uvijek drkljam u torbi ako mi padne kalij, a one i euforiju stvaraju; pa zato sam ja stalno raskešena, od tih silnih banana. I od voća još spominju agrume, ananas i marelice ko najveće stvarače hormona sreće.

E sad...anksioznost je jebena stvar. Imaš recimo neki gadan sastanak il razgovor za poso, il trebaš sjest u avion kojeg se bojiš ko vrag tamjana. Pa jel nije lakše ponest dvadeset deka čokolade i uć na razgovor il u avion sa nemjerljivim šećerom nego vuć sa sobom čili u flašici? Pa odšerafi, pa vadi žlicom, pa kiši i kašlji dok se smiriš usljed prevelike doze. Banane bi ajde mogle i proć, pojedeš dve tri i kore frkneš u smeće, al ananas...kućeš s ananasom u najlonkesi unutra, plus jako oštar nož kojim treba otfikarit ono zeleno lišće i rezat kriške, a sok samo curi po novom kostimu. I to bi ko trebalo smirit anksioznost? Plus šta unutra ulaziš skeljena ko da te zalijepilo na onu traku za miševe, ljepljive i ruke i taška i kostim i sve.

I sve se čudim kako još nikom nije palo na pamet spojit čokoladu i tableturine protiv živaca i anksioznosti? Pa zamislite tu divotu. Oni koji vole punjene čokolade - u kremu našibat apaurina, praksitena, misara, sanvala, na kraju krajeva napravit blaže i jače varijante. Oni koji vole recimo čokolade sa mljevenim lješnjacima, tu našibat među lješnjake sitno stucane navedene praške. Za najteže slučajeve ostavit praške u komadu, znači odlomiš red čokolade a u svakoj kocki po jedan prašak, i kad se to majci otopi u probavnom sustavu...pa ulaziš na razgovor il u avion ko Bare na binu. Sve ti ravno odavde do Rusije. Možda malo djeluješ onak preležerno, znači treba obuć protuproklizavajući materijal na sebe, kad sjedneš da od ležernosti ne odeš pod radijator il stol, il ne odeš pitat pilota u kabinu jel mu treba popravit recimo kravatu.

Pa tih čokolada ne bi mogli nasmagat. Ja bi prva kupila zalihu za mjesec dana minimalno. Legnem u šlafcimer i jedem dok ne zaspim, pa se konačno probudim dvehiljadetridesetiprve godine i letim gledat jesam prespavala alarm za na poso.
Daj ko ima kakvu žnoru u plivi, pa nek porade malo na tome. Da budemo sretna i skulirana nacija.

( photo by Europeana - meni ne baš najdraža, al tak bi se fino dala napunit praškima )




11

nedjelja

travanj

2021

Ljepota je u skromnosti najvidljivija

Selo Gora oduvijek ima posebno mjesto u mom srcu.

Moja mama je iz malene škole u Strašniku, gdje joj je bilo prvo učiteljsko mjesto, prešla raditi u školu u Gorama. I tada je škola nosila ime Ivana Gorana Kovačića, i sjećam se da je u hodniku stajala velika crno bijela Goranova slika i da su u zbornici imali veliki akvarij sa prekrasnim ribicama. Često me vodila u Goru ako bi subotom imala nastavu, ali i na izlete sa svojim učenicima. Sjele bi na autobus koji je tada kretao iz centra grada i osam kilometara vijugave ceste brzo bi nas dovelo do njene škole. Gora je bila prekrasno selo, puno divnih ljudi koji se i danas sjećaju moje mame. Gorjanke su mami znale donijeti finog prevelog sira koji sam uredno tamanila u zbornici dok se mama borila sa svojim razredom.
U Gorama sam 2017. na poklon dobila život. Rodila se po drugi put. Uvjerena sam da je snaga iz neke druge dimenzije, nevidljive ljudskom oku, svojim rukama ovila naša tijela i spasila nam živote. Još uvijek osjećam nelagodu kada stignem do te uzbrdice na kojoj sam onog lipanjskog jutra mogla otići zauvijek, ali i zahvalnost što živim poklonjene dane. Mislim da me mogu razumjeti samo oni koji su tako nešto doživjeli.
I danas na stranici osnovne škole Gora vidim prekrasne mlade djevojke u narodnim nošnjama koje su možda izradile i njihove prabake. Bogatog veza, prekrasno izrađene. One su u nošnjama primile sakrament svete potvrde. Moram priznati da sam zasuzila. Živimo u tako ludom vremenu, u kojem se na pijedestal podižu potpuno krive vrijednosti. Na cijeni je sve ono što je zapravo potpuno nebitno. I onda ugledam njih u nošnjama njihovog rodnog kraja; ljepše su nego da su obukle brendirane haljine s potpisom. Šalju poruku koju sam danas već jednom napisala - ljepota je u skromnosti najvidljivija.

Želim im živote ispunjene radošću i svjetlošću. Želim im da uvijek ostanu ovako lijepe kao što su danas bile. Želim im da uvijek ostanu Gorjanke, ponosne na krasno selo iz kojeg su potekle i u kojem su duše njihovih predaka našle svoj mir.

( fotografije - gorska prošlost i sadašnjost, moja mama sa grupom svojih učenika i djevojke iz Gora, hvala Valentina Vujnović )




10

subota

travanj

2021

Kad ja krenem sa selfijima...

Ajde da i ja skromno doprinesem vojsci nefiltriranih, dorađivanih i prerađivanih selfija.

Naime, sve posvuduše prvo imaju visinske pripreme u vidu šminkanja ( znači podloga, podpuder, puder, oberpuder, falš trepavice kojima mogu srušit čovjeka od osamdeset kila ako se naglo okrenu, štift i nadštift za usta ), pa odabir prnja, pa odabir pripadajućih štikletina. Onda idu nizinske pripreme u vidu zauzimanja najdrukčije poze, u kojoj se još nijedna posvuduša nije poslikala. E onda filtriranje, do te mjere da same sebe ne prepoznaju na fotki, pa objava uz obligatan hešteg tekst koji nema veze sa fotkom, al eto da se vidi i da znaju nešta napisat, po mogućnosti na engleskom, da se vidi da su i poligloti.
Obične smrtnice - kako koja. Neka tu i tamo ćušne neku fotku na kojoj je dobro ispala, a neke svaki božji dan meću friške selfije uz popratni tekst - eto me na balkonu, bome vani puše, jedva čekam ljeto il tako nešta kratko, čisto da nije samo selfi u igri.

Ja ne pripadam ni u jednu grupaciju. Posvuduša nisam bila, nit mogu bit; nemam dovoljno atributa, ne volim se flajbat i ne znam koristit filtere, a imam i možda malo previše godina za te gluparije. Fotogenična u tragovima, uglavnom mi treba tona živaca kad se nakanim promijenit fotku na profilu. To je čudo jedno kako loše uspijem ispast na fotkama. Pa se nakreni vamo, pa gledaj tamo, pa nagni glavu...strava jedna. I onda šta se imam svaki dan silit i objavljivat fotke i izgubit sat dva dok uspijem dobit jednu na kojoj izgledam normalno? Eto zato se na svim mojim fotkama vidi i podbradak i bore i jedno rame više u zraku od drugog. Jebote ja ne znam normalno ni sjedit, kamoli se nonstop škljocat mobitelom.

Pa evo skazanja i prikazanja moje nove dunklblau oprave, jedna sjedeća na stolcu i jedna stajaća, da ne sjedim stalno na podu jer se teško dižem, ubi me kičma. Nema ni pripadajućeg heštega ni objašnjenja jel puše il ne puše, koga briga za to.
Ja sam sretna da sam ispala donekle normalno.



09

petak

travanj

2021

Naprosto Čovjek

Rijetko gledam dnevnik. Nakon osam sati kompjutera ne fali mi nimalo pogled na vijesti koje me samo uznemire, pa ako i gledam nešto onda su to uglavnom serije tipa Teorija velikog praska.

Danas sam nakon dugo vremena na tv ekranu ugledala Damira Vanđelića. Njegova je životna priča pomalo i nevjerojatna, više liči na neki filmski scenarij. Jedan od onih za koje se može reći da slavi dva rođendana. On je kao dvadesettrogodišnji student 1991. i dobitnik Rektorove nagrade samo godinu dana ranije dragovoljno otišao na Baniju zahvaćenu vihorom rata. U rujnu 1991. zarobljen je na brdu Djed iznad Hrvatske Kostajnice i odveden u zatvor u Glinu. Tamo je proveo 173 dana i bio izložen susutavnom, svakodnevnom ponižavanju i premlaćivanju.
- Tijekom šest mjeseci, koliko sam proveo u zarobljeništvu, nijednom se nisam oprao. Nijednom nisam promijenio donje rublje. Bio sam stalno u istoj uniformi i istim čizmama. Zamislite samo što to znači za gradsko dijete. Bio sam pun mrlja, čireva... Bio sam mršav, imunitet mi je pao, imao sam dijareju koja nije prestajala, bio sam psihički razdražljiv, a na kraju sam dobio i upalu pluća - izjavio je u jednom intervjuu.
U istom intervjuu rekao je i nešto što bi vrlo malo ljudi bilo u stanju reći - da je duboko uvjeren kako ga je sve što je proživio u glinskom logoru samo dodatno osnažilo.
- Sada bolje poznajem ljude, znam kakve životinje mogu biti i znam gdje su moje granice i koliko osobno mogu izdržati. Osim toga, u zarobljeništvu sam upoznao neke ljude koji me čvrstinom svoga karaktera motiviraju i dandanas. To su moji heroji. Jedan je vojni policajac, drugi električar, a treći akademski slikar.
Razmijenjen je među posljednjima, u ožujku 1992. i vratio se studiranju. O uspješnosti njegove karijere ne treba niti govoriti, dovoljno je reći da je do 2016. obnašao funkciju direktora investicija Adris grupe.

No vratimo se spomenutom električaru s kojim je Damir Vanđelić dijelio stravične dane. On je Petrinjac i dugogodišnji član Slavulja. Ja ću reći da sam duboko uvjerena kako je Josu nakon svega proživljenog u život vratila ljubav prema pjesmi i njegov neponovljivi smisao za humor.
Prije nekoliko godina Slavulj je održao koncert u crkvi Svete Eufemije u Rovinju, na koji je došao i Damir Vanđelić sa svojom prekrasnom suprugom i djecom. Vidjeti svog poznanika i supatnika iz nekih drugih, vrlo teških dana. Damir Vanđelić vrlo je ljubazan i jenostavan čovjek; nije on prvi ljudski dokaz da je čovjek jednostavniji što je veći. Nakon koncerta otišao je s nama u restoran u Bale, gdje je za nas organizirao večeru. Na rastanku se pozdravio sa svima nama i izrazio želju da se možda jednom opet tako susretnemo.

Njegova je životna priča dokaz da nema toga što čovjek ne može izdržati i da zapravo nitko od nas ne zna koliko je jak dok se ne probudi u noćnoj mori koju mora preživjeti kako god zna i umije, i mora ostati normalan u užasu.
Ako itko zaslužuje poštovanje, onda je to on. Zbog svoje hrabrosti, ljudskosti i nevjerojatne snage uma koja ga je spasila u paklu logora i kasnije mu donijela veliki ugled u poslovnom svijetu.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.