21

petak

siječanj

2022

Blistaće dok me bude

Idem doma s posla, sretna što je petak i gledam ostatke naših života, krhotine nekadašnje ljepote kako blistaju na siječanjskom suncu.

Netko će reći - pa ostaci i krhotine ne mogu blistati. Još kako mogu. Kada svjedočiš nestajanju onog što voliš, onda u sjećanjima pronađeš najljepše trenutke po kojima pamtiš sve te ostatke i krhotine i udahneš im život. Pred tvojim očima sve je onako kako je bilo nekad.

Nekad je Behadinova slastičarna bila moja najdraža usputna stanica do kupališta ili parka. Koliko sam samo puta ušla tamo popiti limunadu ili pojesti najfiniji sladoled i kremšnite u Petrinji. Behadin je uvijek bio nasmijan i ljubazan, uvijek je natrpao više sladoleda u kornet djeci. Pa kad kreneš prema parku u vrijeme dok su lipe u punom cvatu, jedeš sladoled i gledaš kako se zlaćani prah poput najljepše čarolije prosipa sa divovskih krošanja lipa ilirki koje pamte korake Napoleonovih grenadira. To ja vidim na prvoj fotografiji.

Nekad je zgrada gimnazije bila prepuna smijeha, žubora glasova, iščekivanja spasonosnog zvona i jurnjave niz stepenice na veliki odmor. Kada sam se ja upisivala u srednju školu, bila sam prvi D. Bilo je još nekoliko prvih razreda srednjoškolaca. Bilo je plesnjaka, potajnog nadanja da će onaj tko ti se sviđa naići baš kad ti kreneš niz stepenice ili ćete ući zajedno u knjižnicu. Bilo je vrijeme bezbrižne mladosti, prvih ljubavi i slušanja ploča na proslavama rođendana. Bilo je vrijeme nastupa za školu u Domu kulture, na koje je moja mama uvijek dolazila natapirana, u nekom fensi kostimu, da me sluša kako recitiram. To ja vidim na drugoj fotografiji.

Nekad su u starom pogonu dozrijevale primabalerine među salamama i najfiniji delikatesni naresci kojima nadaleko nije bilo ravnih. Izrađivale su ih i sušile vrijedne ruke naših očeva, stričeva i ujaka. Voljela sam ići na praksu u stari pogon, tamo bi stavljali etikete na graničarsku ili čajnu i slagali ih u kartonske kutije. Svaki bi poslovođa već po prezimenima znao čija smo djeca, pa kad bi za gablec bio kelj ili neki drugi čušpajz rekli bi samo - djeca, danas gablecujemo tu, samo neka netko ode po kruh. Pa narežu, slože na tanjure i stave pred nas tu finoću koja je tako neodoljivo mirisala, a ja sam bila tako ponosna jer je moj tata bio poslovođa u kobasičarni, a stric je bio poslovođa u selhovima, tamo gdje su se primabalerine i sve delikatese sušile. To ja vidim na trećoj fotografiji.

Sve je to život. Kada ti uzme i uzima ono što najviše voliš, onda složiš sjećanja poput najblještavijeg kaleidoskopa i udahneš im svoj dah.
Eto tako ostaci i krhotine mogu blistati. I blistaće dok me bude.







20

četvrtak

siječanj

2022

Šok na šok

Danas dvostruki šok, i to kakav.

Naime, ove sam godine ostavila bor dok ne prođe moj rođendan. To se zadnji put u rezidenciji Brezje desilo dok sam još bila mali curetak, dok je moj tajo, moj spasioc na svo mamino negodovanje govorio - ostavi joj bor, nek se dijete veseli. E sad...ja sam malo i prizaboravila u šta bi se mogo pretvorit bor koji okićen stoji u toplom ravno dvadesetpet dana. Pa sam danas u dvorištu zatekla nemili prizor; znači ono šta je još jutros bilo okićeni silver popodne više nije imalo nijednu jedinu iglicu. Moj ispaćeni životni supatnik u mom je odsustvu poskido kuglice i girlande, s njima porušio i sve iglice i iznio ovo šta vidite na fotki na dvorište. Ne usuđujem se uopće pitat koliko mu je trebalo da pobere iglice i kud je s njima; parket je cijel, znači zapalio ih nije u sobi na podu, a to je najbitnije. Moram mu skuvat nešta fino, da se odužim i da zaboravi na bornoigličastu traumu.

Jedva se privikla na sobu bez bora pa odgledala rukomet. Nisam neki veliki ekspert, al ja sam sigurna da je njihov golman najodgovorniji za naš poraz. Ajde šta dobro brani, to smo svi vidjeli, al šta urla i mlati rukama ko vjetrenjača - nešta neviđeno. Pa ako ste bolje gledali, mogli ste primijetit da je svim ženama koje su bile bliže njemu kosa sva raščerupana i da nakreću glavu kad im se neko obrati. On kad drekne iza obrane četri žarulje ispadnu iz onih ogromnih reflektora. I normalno da je isprestravio naše dečke, i oni su se ful čudno ponašali po terenu. Nikako se sporazumjet, nikako proradit vanjski šut, obrana mekana ko maslac...od čega je to nego od te njegove deračine i mlavljenja rukama? IHF bi izrijekom trebo zabranit takvo ponašanje na terenu. Ja sam sigurna da Slovenci još spavaju pod sedativima, ako im i to djeluje, a mogli bi i naši dečki imat posljedice. Jebote, ja gledam na teveu znam da mrcina nemre do mene, al svaki put se stepem kad on razjapi ralje i počne urlat i mlatarat rukama da proslavi rođenu obranu. Kud oštećuje sluh, tud bude i propuha od tih njegovih turbonaglih pokreta rukama, a svi znamo da je propuh najkarakušljivija boljetica na našim prostorima.
Znači - dečki do subote boravit u blago zamračenim prostorijama, priredit im čaj od matičnjaka i kamilice da se smire, pa umšlage i čuvarkuću da im se uši malo dobiju. i onemogućit pristup svima onima koji su grlati i mlate rukama. Oće ostat trajno oštećeni, majkosvetabožja.

Lako za mene, ja sam evo stavila kuvat grah za salatu i pomalo se dobila od obadva šoka. Ma žene su čudo jedno; nema toga šta nas može šokirat a da ne prođe za dvadesetak minuta.

( fotka - ostaci mog bora, a golmana se nisam usudila ić tražit fotku, možda djeluje i kroz ekran na živce )

18

utorak

siječanj

2022

Babin rječnik

Pokojna baba mog nekadašnjeg životnog supatnika bila je nepresušno vrelo iskrivljenih riječi i čudnovatih situacija.

Tako je recimo od susjede donijela bijele naciste ( čitaj - narcise ), na groblju je razbila fazu ( čitaj - vazu ), a kad je imala gripu tražila je da joj kupim margarinke; na moj upit šta su margarinke blijedo me pogledala i rekla - pa ono malo okruglo narandžasto šta se guli. Ispostavilo se da joj se jedu mandarine, dobro da nisam nakupovala il margarina il pekla one turboslatke salame punjene ekstraktom i margarinskom kremom. Držala se za delenger ( to valjda znate da je gelender ) i išla u detonaciju ( čitaj - donaciju ) po tablete za tlak. Za slona je bila uvjerena da je to gumeno, jer da od čega bi životinja tolika narasla i da šta jede pa da to proba davat svinjama. I inače je za sve bilo glavno pitanje - jel se to može jest?

Dvije najjače provale imala je tijekom kućne posjete sa hitne. Prvi put nabrala je nekih krušaka pa dobila žešću crijevnu virozu iza konzumacije. Nazvala ja hitnu, objasnila da je malo starija i da povraća i ima proljev al odbija sve šta bi moglo zaustavit tegobe. Kaže doktorica - evo saćemo mi doć, pa možda i malo infuzije, vidjećemo. Obukla ona čistu spavaćicu, oprala zube i leži ko faraon na četri jastuka. Eto doktorice - dobar dan baka, kako ste? Da je odlično i da nije ni trebalo zvat hitnu; pa joj se digne želudac i bljune u lavor. Ja s lavorom jurišno u vece, operem ga i trk nazad da ne bude reprize. Pita doktorica - baka jel imate stolicu? A ona, blago meni, odgovara - imam dijete, s naslonom, da mi se roba ne zgužva kad se skinem. Doktorica zamrla, ja se skoro zadavila, reko - ma pita doktorica jel idete na vece. Da šta je onda tak ne pita, kakve veze ima stolica sa zahodom. Prikopčala joj žena malo infuzije da se prije dobije, a ona - da skrati vrijeme dok infuzija kapa - prepriča kako je, dok je bila mlada, otjerala vuka preslicom od ovaca pa šutila jedno tri dana od šoka. Uglavnom naslušala se doktorica svačega, jer od crijevne viroze ne prestaje govor.

Druga kućna posjeta bila je isto vrlo zanimljiva, jer je dežuran bio naš Loca ( Petrinjci znaju, oni koji ne znaju - takvog doktora svijet nije vidio jer ispali prvo šta mu padne na pamet ). Stiže on, ona opet ko faraon na četri jastuka, pa joj kaže - šta je bakac, šta te muči? Da šta bi je mučilo, malo slabije jede al to zato šta je žuljaju zubi. Izmjeri on njoj tlak, presluša je, prepipa abdomen i veli meni - slušaj Rossovka, živiće ko Metuzalem, jebote tlak ima stotrideset sa osamdeset. Pluća čista ko suza. Daću ja njoj jedan apaurin da malo ubije oko i da smanji žuljanje zuba. I navlači on apaurin, pita ona - doktore, šta je meni? On kaže - a malo te jebe godina proizvodnje, ko i mene. Da joj pikicu i ode. Pita ona mene - pa šta je on meni to reko? Odgovaram - da ste stari. Ona skida zube koji žuljaju, zijevne i kaže - slušaj, nemoj ti meni više te doktore zvat. Ništa oni ne znaju, sjećaš se one sa stolicom i eto ovoga sad sa godinom proizvodnje? Ja sa svoja četri razreda znam više nego njih dvoje skupa.

Moram priznat da mi je žao šta nisam zapisivala njene izraze, znali smo se do suza nasmijat kad tako izvali pa se onda i sama počne smijat i pita - šta sam izvalila?

(photo by 24 sata - baka Ljubica koja ima 97 i još sama peče rakiju )


Bjuti tretman

Nisam stigla jučer pisat, tako se poklopilo. Pa evo jedna arhivska, jedna od men najdražih, dok ne našrajbam novu pričicu.

U drugom osnovne, nekako početkom proljeća, dobijem ja vodene kozice. Pa lezi s temperaturom, natrackana onim odvratnim krečom, kozice svrbe ko bijesne a ne smiješ se češat ( rekla mi mama - da se nisi drapala, ostaće ti ožiljci ko babi vještici; a naive ko u Hlebinama, pa ja sam tad već znala da vještice straše samo skroz malu djecu a ja drugi osnovne, kud ćeš me time plašit ).

Starci na poslu, brat u školi, meni dosadno dozlaboga. I kak sam se drapunjala po glavi ispadne mi pramen kose iz pletenice; guraj, turaj, ništa ja njemu ne mogu. Rasplest pletenicu ne smijem jer je ne znam splest. I uzmem ja škare i fraknem taj pramen skroz do čela, reko neće se vidjet, imam ja kose ko vila Ravijojla.
Pa se sjetim mamine kolegice Barbare koja je imala krasne tanke obrve, pa si mislim - ajd već kad se riktam saću ja i obrve malo dovest u red, pa nije to Božje slovo. Neš ti umjetnosti, stanjit obrve. Pa uzmem onaj mali špigl, male škare i ožeži. Štric vamo, štric tamo; slabo to ide i rezultat nikakav. Uzmem ja tatinu britvicu za brijanje, reko s tim bi moralo ić puno lakše. Jao majko. Ne možete ni zamislit šta sam napravila od obrva ovom svojom lijevom rukom i britvom. Ni sam Pikaso ne bi nacrto čudnije obrve na dječjem licu.
Tu mene hvata panika; dobro, znam da neću dobit batina jer imam kozice pa me neće nabubat da ta sranja ne popucaju, al čupanje i verbalni delikt od strane majke mogu komforno očekivat. Tu se ja sjetim da je doktorica rekla da je najbolje ležat u polumraku; spustim ja rolete i čekam mamu, moleć sve šta me baka naučila.

Eto mame kući, ulazi u sobu, pita s vrata - ko je spustio rolete? Reko ja, pa znaš da je rekla teta doktorica da u polumraku prije prolaze. Veli mama znam, al ti moram namazat kozice. Tu ona diže rolete, ja nemam kud neg ležim i okrećem očenaše. Dakle njenog izraza lica kad me vidjela...neprocjenjivo; stajala je jedno pol minute u skroz šoku, a onda samo rekla - ti stvarno nisi normalna. Šta si napravila od sebe, majko sveta Božja. Ja u plač, reko htjela sam imat obrve ko teta Barbara i bilo mi je dosadno. Veli mama - obrve su sve sam ne obrve, a dosadu ću ti ja tretirat samo kad ti prođu te jebene kozice, ubiću Boga u tebi, sam da znaš.
Pa se sprigne da mi namaže kozice, pa skuži i pokušaj šišanja, pa se počne smijat, i opet samo kaže - ti stvarno nisi normalna.

I onda se svi čude šta ja za sebe povremeno tvrdim da nisam normalna; pa mama mi je to ucijepila u mozak, još negdje u dobi od šest sedam godina.

16

nedjelja

siječanj

2022

Rođendanska

Danas mi je rođendan, kolege blogeri, pa kad sam već objavila tekst na svojoj skromnoj stranici staviću ga i ovdje, možda me i vi sastavite sa lijepim željama :)

Ajme koliko sam puta danas napisala "hvala" i zakeljila srce ko odgovor na čestitku...evo mi je sve slabo, znate vi šta znači jedno četristo puta napravit jedno te isto?

Ali drago mi je da ste me zasuli šta buketima, šta lijepim riječima. Dobar je osjećaj, bez obzira šta komuniciramo u virtualnom svijetu. Pogotovo ovdje, na ovoj skromnoj stranici, gdje me puno ljudi prepoznaje tek po mojim riječima. Meni to govori da moje riječi pronalaze svoj put i da imaju smisla.
Rođendan ko rođendan, ne mogu reć da sam si nešta jako radosna. Godine čine svoje, htjela bi toliko toga a onda se uhvatim da kom-tom nešta napravim pa sjednem, pa kom-tom nešta napravim pa legnem. Boli kičma, škripe koljena, svaštanešta me snalazi nesukladno rođendanskom ugođaju. Jedva nekako uspjela pririktat sve za dolazak najdražih frajera i njihovih roditelja, najeli se uneznano i ja si sve razmišljam kako bi bilo dobro leć i varit ko udav da se sve to slegne. Pa se sjetim kak sam nekad nažderana išla plesat; sad se jedva dignem od stola i dođem do trosjeda, ne bi me vilama natjeralo na neki korak viška.

Manji najdraži frajer me pita - a koliko ti onda sad imaš godina? Odgovaram - previše, zlato moje. On me gleda s puno upitnika oko glave, ja izbacujem broj, a on onak znalački klima glavom i kaže - puno. Da puno - punopuno. I prohujale su a da ne znam ni kuda, ni kada. Ko da sam jučer imala trideset, naprimjer. A imala sam trideset prije dvadesetpet, skoro duplo jebote.
Uglavnom hvala na silnim lijepim željama, nadam se da sam uspjela svima stavit barem neko srčeko. Ako nisam - nije namjerno, pripisaćemo to mojim puno godinama i slabijem vidu.

Obzirom da sam ja danas slavljenik, evo vam malo Claptona za gušt; nećemo ić sa žestokim stvarima, malo mjuze iz "Čarobnjaka iz Oza" i zvjezdane prašine da se prospe po vašim prekrasnim željama.

15

subota

siječanj

2022

Domovini

Domovina je samo jedna. Baš poput majke.

Kao što ne možeš imati bezbroj onih koje su te nosile u utrobi i u mukama donijele na svijet, tako ne možeš imati ni bezbroj domovina. Samo jednu. Hrvatska je toliko malena zemlja, a tako bogata prirodnim resursima da je to zapravo nevjerojatno. Krenite od Slavonije koja bi svojom teškom, plodnom crnicom mogla prehraniti sve nas, pa preko moje ispaćene Banije ( ili Banovine, kako god je nazvali ) sa najvećom šumom kestena u Evropi, preko kršne Like pogodne za razvoj stočarstva i moćnog Velebita sa kojeg puca pogled na najljepše more svijeta. Gdje je Istra, Dalmacija, Međimurje sa svim svojim bogatstvima. Gdje su bistre studenvode Korana i Mrežnica, Plitvička jezera, Krka.

Hrvatska je međunarodno priznata prije trideset godina., okupana krvlju Vukovara i Škabrnje, Petrinje i Struge i svih onih gradova i sela koji su međunarodno priznanje Hrvatske doživjeli u ruševinama, spaljeni i uništeni. Koliko je majki i supruga primilo u ruke državni stijeg ispraćajući svoje sinove i muževe na put bez povratka. Mlade ljude u naponu životne snage koji su položili živote za svoju domovinu.

Zato danas ne gledam dnevnik. Ne želim i neću slušati kako Hrvatskom pune usta oni kojima do Hrvatske nije stalo koliko ni do lanjskog snijega. Sjedim u svome skromnom domu, u razrušenom gradu na pedeset kilometara od Zagreba i prisjećam se golgote koju je Petrinja proživjela 1991. Naših žutih prognaničkih kartona i dobrote ljudi koji su mi u tim strašnim danima pomogli i bili uz mene i moju obitelj. Priznanje Hrvatske dočekali smo u podrumu, pod zračnom i općom opasnošću. Trideset godina kasnije - još strašnija slika grada koji je sve te puste godine sustavno zanemarivan i ostavljen da propada. Od nekadašnjeg pravog malog bisera kontinentalne Hrvatske ostala su samo sjećanja u našim srcima.

Domovina se voli. Domovina se ne uništava i nije na prodaju. Domovina je samo jedna.
Baš poput grada u kojem si odrastao i majke koja te donijela na svijet. To voliš više od ičega i ne daš nizašto, ako išta ljudskog imaš u sebi.

14

petak

siječanj

2022

Bez naslova

Moji će najdraži frajeri jednom pričati svojoj djeci kako pamte dan kada se u Petrinji zaustavilo vrijeme.

Neće to biti bajkovita priča. Nema u njoj radosti koju djeca trebaju pamtiti. Pripovijedaće im o danu kada je u sekundama nestalo sve ono što su njihove obitelji toliko voljele. O ruševinama kroz koje su išli na sladoled u centru grada. O strahu kojeg su osjećali.
A opet - pripovijedaće im koliko su se radovali sladoledu ili odlasku na klizanje, kao da nisu gledali trenutke razaranja i nestajanje kuća koje su morale biti uklonjene. Naša djeca silno vole Petrinju, koliko god u njoj trenutno bilo teško odrastati. Odu negdje i raduju se povratku, jer je ovdje njihov dom. Nekako mi se čini da su oni sve ove traumatične trenutke već izbrisali iz svojih glavica; povremeno se sjete ali već nakon nekoliko trenutaka idu dalje. U vrtiće, u škole, na probe zbora ili na treninge. Njihovi roditelji znaju koliko im je straha u srcima kad ih isprate s kućnog praga. Strah je opipljiv i zalijepljen za sve nas, koliko god se trudili da ga potisnemo i nastavimo živjeti. Ali djeca...zapravo ih je čudesno gledati nasmijane i vedre dok hodaju ulicama koje su nekad bile srce grada.

Zbog njih se moramo boriti i ne odustati, nikada ne odustati od nastojanja da Petrinja opstane i da joj se udahne novi život.
Njihova nasmiješena lica to zaslužuju. Oni su pravi mali junaci u košmaru kojeg - nadam se trenutno - živimo.

( photo - Sanja Bistričić, uhvatila je sjajnu mladu novinarku Mateu Grgurinović i mene u Nazorovoj, ulici koja živi a nije živa )


12

srijeda

siječanj

2022

Samo snivaj

Najdraža moja,

toliko dugo nismo razgovarale - osim u mislima i molitvama - da sam kroz godine izgubila boju tvoga glasa. Ostala su samo sjećanja na sve one obiteljske proslave s kojih si kući dolazila promuknuta od pjevanja.

Ostala su sjećanja na tvoju ljepotu, na način kojim si uvijek popravljala onaj neposlušni pramen kose koji nikako nije htio stajati ispod šnale. Na tvoje haljine na kopčanje koje si najradije nosila doma i tvoje suknje i kostime koje si nosila na posao. Na tvoj dolazak na priredbu povodom Dana žena u Dom kulture kada sam nabadala u cipelama na petu, prvima koje si mi kupila. Na tolike krasne trenutke mojeg bezbrižnog odrastanja, jer si ti podmetala svoja leđa gdje god si mogla. Na prvi doček Nove godine na koji si me pustila, i to do jutra, da ne kljapam kući u koje doba noći, kako si rekla. Mogla bih tako nabrajati do sutra i opet ne bi sve spomenula.

Uvijek me fascinirala tvoja snaga. Koliko god ružnoga i teškoga život donio, uvijek si iznašla način da se odupreš i prkosiš svojim smijehom. Kako si uspijevala - to samo ti znaš. Nikada te nisam čula da zapomažeš, da cviliš, da kukaš. Glava gore i najljepši osmijeh na lice; danas znam da te to sprečavalo da ne posrneš pod teretom koji si nosila, za sve nas.

Tvoje posljednje riječi sam ispunila. Čuvala sam tvog mezimca koliko sam god više mogla i umjela. Postao je krasan mladi čovjek, prosvjetar poput tebe i otac moja dva najdraža frajera. Ali ti to ionako znaš, negdje gore u plavetnilu vječnosti. Ti ne bi bila ti da nas ne pogledaš, ne čuvaš i ne bdiješ nad nama. To je naprosto tako; onaj tko te voli čuva te svojom ljubavlju i kada ga više nema u onom poznatom, voljenom tjelesnom obličju.

Mirno mi snivaj.

11

utorak

siječanj

2022

Brrrrrrr....

Ajme šta je danas hladno. Nije neki debeli minus, al drži sjeverac pa je šljiva samo takva.

I onda ja krećem kući s posla. Na sebi imam majicu kratkih rukava, dolčevitu, vestu na kopčanje, grilonke, flafi čarape iz lidla, hlače, pernatu jaknu, debelu kapu i rukavice. I cvokoćem. A onda vidim tipa koji ide prema autu na parkiralištu U MAJICI KRATKIH RUKAVA. Još se sagne jer mu je nešta ispalo pa sijevnu gola leđa. Tu je meni momentalno još hladnije, iako imam robe na sebi da jedva hodam.

Pa mi palo na pamet kako je prije dosta godina jedna frendica slavila rođendan. Krenulo se u bircu za lagano zagrijavanje, pa se odlučilo produžit u disko, kad je bal nek je maskenbal. Kad ja pogledat kroz prozor...a vani vijavica. Znači snijeg ne da pada, nego ne vidiš ništa vani koliko pada. Šta sad, do diska ima pun kufer hodat? Srećom ugleda slavljenica u bircu nekog svog poznanika, pita da jel nas može odvest. Može on, kak ne bi mogo, al da mu pomognemo očistit auto od snijega kojeg je nakrvalo četrdeset centimetara minimum. Pitamo - koji je tvoj auto, kaže on - eno ga preko na parkiralištu, treći po redu.
Izašle mi, krenule čistit, eto i njega - osto platit cugu. Gleda on auto koji postaje vidljiv, i kaže nešta za ne povjerovat - jebote pa ovo nije moj auto. Mi prvo ostale ko začuđeni svatovi, a onda ga skoro zadavile. Srećom je nekom palo na pamet da pogleda luđak registraciju, da ne čistimo sve aute redom dok ne skuži koji je njegov.
Jedva se nekako probili do diska po toj mećavi, a onda ko šlag na tortu slavljenica i vozač pali na tri metra od ulaza i razbili se ko sijalice pa ušli u disko ko dva snješka. Bila je to jedna od proslava koje pamtiš sto godina.

A ja sam zapravo htjela reć da ne volim zimu, evo me zafafuljana u toplu dekicu i pijem čaj. Kad će ljeto...

( photo by Zajebanko )


08

subota

siječanj

2022

Nikotinska

Ne smijem ni razmišljat o godinama svog nikotinskopušačkog staža. Recimo da bi sad već mogla ić u zasluženu penziju.

A sve počelo bezveze. Bila sam jedna od rijetkih nepušača u razredu, pa me stalno napadali - ti vaka ti naka, štreberica, boji se mame...i šta mi je drugo preostalo nego se pridružit čoporu? Ispočetka mi je to bilo odvratno, pa sam pućkala i pretvarala se da je to nešta fenomenalno. Najgore mi je bilo maznut tati koju cigaretu, jer je pušio Opatiju. Ajme strave kad zapališ; to se vrti u glavi, baca te u hodu vamotamo, pluća zapomažu od očaja. I s vremenom se navikneš i postaneš okorjeli pušač, koji čim otvori oči prvo pali cigaretu a onda ide dalje.
Dio sam generacije koja pamti ona divna vremena kad se pušilo čak i u bolnicama. Dođeš nekom u posjetu, pa zasjednete u hodnik na klupu i siti se napuše i pacijent i posjeta. Ono, ljepše je razgovarat kroz dimnu zavjesu. Znali su hodnikom proć i doktori sa cigaretama, prava kućna atmosfera. Pušilo se i u autobusima; mogu samo mislit kako je bilo putovat nepušačima u busu u kojem je pušilo desetak putnika, plus vozač ( on je moro pušit, pa stres je vozit pedesetak ljudi i bit sabran, a kak će bit sabran ako ne puši ).

E onda su pomalo došle zabrane pušenja kojekuda. Još je kod nas i dobro, nema tak strogih mjera ko u nekim zemljama koje propagiraju zdrav nepušački život. Pred par godina sam bila u Beču, rauhen ferboten u hostelu. Ajme meni muke...probudila se ujutro i bržebolje po kavu, pa bržebolje pred hostel zajedno sa ostalim supatnicima pušačima. Sjeverac mlati, jedanajsti mjesec, a mi cvokoćemo i pijemo kavu i pušimo. Pa se uđemo malo zgrijat, pa opet van, jebeš jutarnju kavu bez tri četri cigarete. Putovanja neću ni komentirat, to kad vidiš da će bus stat skačeš sa sica i juriš na vrata sa pripremljenom cigaretom i upaljačem, i čim se otvore vrata brže pali, da stigneš ispušit bar još jednu dok bus stoji. O putovanju avionom - ne smijem ni mislit, jer kad prođeš kontrolu i čekaš na ukrcaj pojedeš kesu bombona i ukrcavaš se u avion sa nemjerljivim šećerom. A tek divote kad konačno uspiješ izbauljat iz aviona, obavit sve peripetije i konačno zapalit pred aerodromskom zgradom...vantjelesno iskustvo.

Vi koji niste pušači nemate pojma koja je to muka. Blago vama jer se niste dali u srednjoj školi uvuć u nikotinski čopor.

( fotka je iz 2018., sve gledam kak nisam imala bore...)

06

četvrtak

siječanj

2022

Zaokret

Točno se bavim mišlju da prestanem pisat ove svoje pričuljke i da na lakši način postanem influenserica.

Evo recimo gledam te kojekakve grupe gdje se objavljuju recepti. Poslikaš šta si skuvala, uz obavezne napomene šta se kuvalo posebno za one koji ne vole jest glavni meni, i eto hiljadutristo lajkova i šesto komentara. Nekad za promjenu postaviš neko pitanje za neki recept, štajaznam - pomagajte, dolazi mi svekrva na par dana a ja bi htjela speć meso da bude i saftno i ukusno, da vidi kako joj sin fino jede. Eto osamsto lajkova i hiljadupetstotrideset savjeta, plus pohvale jer je divna kad tako brine šta će ispaćena svekrva jest. A ja se satirem da napišem nešta šta bi eventualno moglo nasmijat one koji me redovno čitaju - da se ne ponavljam, da bude aktualno, da ispadnem ful šaljiva. Pa daj vi šta redovno čitate, molim vas savjet - bi li vas zanimalo da slikavam svoje juhe, čušpajze i pohano, pa da usput nabrojim šta sam sve skuvala i koliko je to sve fino? Bar da probam, pa da vidimo hoće vas zanimat? Ako ispadne da vas ne zanima moje prisiljeno zelje - nastavim pisat ko i prije. Šta ću fotkat ranjgle i tanjure ako vas to ne zanima, jel tako.

Ili naprimjer, baš sam jučer pročitala - žena pospremila nekakvu neurednu kuhinju, stavila na jutjub snimku prije, za vrijeme i poslije ribačine. Znate koliko pregleda? Oko tri miliona. Pa jebote šta je to zanimljivo gledat nečiju zmazanu kuhinju kak postaje čista? A zasulo je komentarima - svaka čast, eto sve blista da treba maska za varenje jer nemreš gledat u to sve tak čisto, e jesi vrijedna...I kad to sve tak vidim i pročitam točno mi dođe da napravim zaokret i olakšam si obitavanje u virtualnom svijetu. Šta ja ne bi isto ribala po zahodu i metala na jutjub? Mislim, radije bi kuhinju jer je nova al sad me ova pretekla, a i nije mi zatovarena kuhinja ko šta je bila ta koju je ona izglancala. Pa kad ispod vešmašine izvučem sjajilo il pincetu koju tražim, da se ljudi isto razvesele - bravo, pa ti si Šerlok Holms, jel tražiš i po kućama zagubljene škare i toplomjere?

Moram razmislit i vidjet koja opcija je jednostavnija. Možda ipak kuvanje, jer kad čistim zna bit i verbalnog delikta kad ne ide kako bi htjela il kad nađem ono šta tražim pola godine kojekuda po kući.
Šta mislite, dajte me prosvijetlite.

04

utorak

siječanj

2022

Da zašto su se raspali...

Gledala sam neki dan dokumentarac o grupi ABBA, švedskom pop čudu koje je prodalo mislim četristo miliona albuma. Pa da je svaki album košto jednu švedsku krunu, eto love do plafona.

Krenula ja pronać neku njihovu fotku za uz tekst, upisala ABBA, kadli odmah nudi - zašto se ABBA raspala. Tu se ja bacila u razmišljanje, i nije mi bilo teško zaključit zašto su se raspali. Pa gdje im je bila pamet ženit se tak unutar benda, ajde recite? Znači od nula do dvadesetčetri gledaš isto lice kraj sebe. Ako tonska proba - iste njuške, ako snimanje - iste njuške, ako koncert - iste njuške. I onda s tom istom njuškom sjedaš u auto i ideš kući. Pa to mora propast hoćeš - nećeš, da je ne znam kakva zatelebačenost bila u pitanju ispočetka.
Na stejdžu recimo cure pjevaju, njih dvojica drkljaju po instrumentima, i normalno da vide u prvim redovima sve one koji s obožavanjem gledaju šta cure, šta dečke, i misle si - dok svira radio šta bi to radio ( nananana ). Kad završi svirka, eto scena i ispada ljubomore - ti vaka ti naka, drugi put se još više razgoliti, eno još kupe slinu sa džogerima kraj bine. One isto napadaju - ajde ne seri, ko da ja nisam vidjela onu naflajbanu crnku šta ti je cijelo vrijeme ko vjetrenjača domahivala rukama. Pa gluva misa dan, dva dok se ne smire strasti.

Osim toga, život nije samo mjuza. U Švedskoj je zima za poludit, snijega ko u priči. Pa ženski dio benda stalno napada - daj razlopataj, eno je zakrkalo bijelog govna šezdesetpet centimetara, i nacijepaj i donesi drva, nema više ni klipe. A oni taman skladaju i raspisuju harme, kak ne bi išli lopatat i drva nosit a imaju pred sobom hit u nastajanju. I tak ih prekinu jedno sedam, osam puta i na kraju se namrtvo posvađaju, jer se one moraju čuvat prehlade pa ne mogu glumit grtalice po vani, jebeš hit ako ga nema ko pjevat. I onda kad muški dio ogladni od stvaranja hita, dočeka ih cedulja na stolu - jaja su u frižideru a tavicu prvo treba oprat, mi ležimo pod četri popluna jer je vani minus trideset. Pa opet gluva misa dan, dva dok se malo prizaboravi da je u kući ledara i da se dva dana jelo kruh i pekmez dok se skladalo, jer oni ne znaju ni jaja ispeć a za tavicu nisu ni čuli.

Tak da mislim da je raspadu kumovalo to šta su stalno bili zajedno, pa ajde zamislite stalno gledat jedne te iste face i doma i na poslu, to nemreš ni pristojan napad peemesa imat jer već čuješ da ti iza leđa koluta očima, i znaš šta će reć čim otvori usta jer je nonstop kraj tebe.

Baj d vej, slušala sam ih, iako je rock oduvijek bio moj prvi odabir, uz to sam odrastala. I dan danas kad krene "Dancing Queen" mene ponese koreografija u neka davna vremena.
Zamislite koliko bi miliona albuma još prodali da im nije palo na pamet poženit il udat se za nekog u koga nonstop gledaš?

(photo by abbasite )



02

nedjelja

siječanj

2022

O najlonkesama

Eto je od jučer zabranilo korištenje najlonkesa sa debljinom stijenke od pedeset mikrometara.

Pa ja sam u šoku. Na čemu će mi sad pucat ručke kad krenem kući natovarena iz dućana? Jesam se nešta nakupila krumpira, paprika i koječega po nogostupu i navezala čvorova na ručkama. E sad više neću. Kažu iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja - nosite platnene vrećice il košare. Sve pet kad idem u dućan u veću nabavu, al šta ću ujutro kad krenem radit, šta? Jer meni treba sendvićak, malo peciva, banana il jabuka, neskafe, cigarete...kud da ja to sve strpam, ajde mi objasnite? Pa meni treba manja putna torba za sve to andrlje pospremit, plus novčanik, tablete i ono kojekakvo smeće koje moraju bit u torbi, tipa kemijske koje ne pišu, pa prazno pakiranje od vlažnih maramica, pa puno pakiranje vlažnih maramica, papirići od bombona i sve šta naprosto mora bit u torbi jer mora. Pa ne mogu košaru nosit na poso ko da na plac idem, a platnene vrećice sam nekad imala dvije i njih sam nekud zaturila, nisu mi trebale kad se moglo kupovat najlonkese pa se s njima natezat kad krenu pucat. I kakav je to način, ne najavit da neće više bit najlonkesa? Šta bi ja sad trebala ić kopat po ormarima za tim platnenim torbama, ko zna gdje su uopće završile?

Znači po tome ja sutra ujutro moram krenut jest čim izađem iz dućana, jer nemam u šta potrpat sve šta inače uzimam za jelo. Eto sekiracije u cik jutra, pa korona harači i nemrem jest dok ne operem i ne dezinficiram ruke, jel tako. Neće bit druge nego kojekuda po džepovima potrpat neskafe i cigarete, i nadat se da će banana i sendvićak stat u torbu. Moram sad kad završim ić iz torbe povadit spomenute kemijske koje ne pišu i te kojekakve prazne kutiješine od koječega, da ne budem gladna.

Sve nekako mogu trpit, al glad nikako. A sve radi najlonkesa, koje su se eto sad sjetili zabranit a o tom pričaju još negdje od 2015. Tak da znate, da ne ostanete u šoku - nema više bojazni od kesurina i pucanja ručki. U modu se vraćaju košare, rogožari i platnene kese.

31

petak

prosinac

2021

Pidžama parti uz zvuke petardi

Najrađe bi opet o kalendaru s australskim vatrogascima, čisto radi poboljšanja kvalitete vidnog polja, al nema smisla da opet ponavljam da bi dobar postotak žena zbog njih non stop palio oko kuće, šta svoje šta susjedove.

Ne znam kakva je situacija kod vas, ovdje je do maloprije bila u tijeku baražna paljba petardi, pištolja sa šljaštećim raketama, nema šta nije bubalo. Sad se malo stišalo, biće su pucači sjeli večerat da bi mogli nastavit sa pucačkim aktivnostima radi boljeg varenja večere. Nisam baš za tu bubačinu, nisam bila ni prije a sad pogotovo. Šta će tek bit u ponoć, mila majčice...znači nema svrhe popit šlaftablete nikako dok se ne raziđe dim od petardi i svačegnečeg iza ponoći. Ako zaspim pred teveom, probudiće me pa ću pričekat dok stane bubanje i onda potrošit spomenute tablete.

Za doček sam odabrala pidžamu koja ima crvenu majicu i naglokarirani donji dio sa crvenom mašnom. Kažu da crvena boja donosi sreću, šta me košta obuć. Sad ćemo još malo ić večerat i zaglavit se pred teve, šta drugo. Priredit malo čipsa za uz film, čaše i flaše ni blizu da se ne isprevrće rukama kad iznenada kresne petarda na cesti. Gledat Pakleni šund iza baražne paljbe u ponoć dok me ne sašiju tablete.

Novogodišnje odluke nisam slagala, čemu ću ih slagat kad ih se ionako ne pridržavam. Al sam si dala truda pa pronašla novogodišnje odluke iz 2017. gdje izrijekom piše:
1. počeću zaozbiljno radit na tome da sve šta pišem ima hepi end, hoću samo smijeh i još smijeha
2. kupovaću samo robu koja se ne treba peglat, em je to čisti gubitak vremena em ću uštedit na struji em ne volim peglat
3. ako bi ne daj Bože radila kakve oblatne, probaću ih pritisnut gajbom pive ko šta sam vidjela na stranici ero gag
4. ako slučajno dobijem na lotu il eurodžekpotu, kupujem otok i svu dodatnu opremu za život na otoku; ne bojte se, vi koji pratite moj rad dobićete izvjesnu sumu da lakše pratite moj rad i dalje
5. pobacaću, tako mi svega, sve one prnje koje se vuku po ormaru a idu u grupu - trebaće mi nekad za nešto, samo se pogubim kad mi zbilja nešto treba pa onda izgubim sat vremena dok se iskopam iz te "trebaće mi nekad za nešto" formacije
6. neću više uopće otvarat one napise o smaku svijeta, jer ove godine zbog tih sranja nisam pokrečila spavaću sobu i kuhinju, a špajzu sam krčila tek kad je trebalo stavit kupus da se kiseli
7. prestaću nakuvavat za te žestoke svece koda imam manje svatove u dvorištu; onda samo ležim i žderem i varim ko anakonda i dobivam takve ideje da samu sebe splašim
8. radiću na tome da počnem čitat sve te veleumne priručnike tipa "kako privući sreću u svoj život", "kako se obogatiti u tri i pol sekunde", "kako svaštanešto"; možda me nadahnu da zbilja postanem novi Neale Donald Walsh
9. radiću na tome da se ludilo moje i dalje istrčava van, e da bi vi imali zanimljivo štivo za uz kavu il jutarnje tablete
10. biću ko i do sada takva kakva jesam - samo svoja, možda neznatno spaljena ( al nije kritično ) i spremna u svakom trenutku razmotrit svaku pojedinu odluku, pa ak zaključim da je bezveze odma odustanem, da se ne zlopatim
( moram priznat da sam neke djelomično i ostvarila, al ne odmah tu godinu, da ne prenaglim iza svih onih kad nisam ostvarila nijednu )

Vama želim lude provode, što ljepše pidžame onima koji ostaju pred teveom i svetačnu robu onima koji idu na doček, i jednu Novu koja će biti dovoljno dobra da zaboravimo zadnje dvije.
Voli vas Rossovka.

29

srijeda

prosinac

2021

Tu smo mi

Može li vam srce puknuti nekoliko puta u istom danu?
O da. Još kako može.

Težak je danas dan za Petrinju. Jedan od najtežh u njenoj povijesti. Jedan od onih za koje poželiš da se nikada, nikome, nikada ne ponove. Dan u kojem se probudiš sa neizrecivom i neopisivom bojazni koja je toliko snažna da se pretvara u klupko mučnine u utrobi. Srce lupa sve snažnije i nemirnije kako se kazaljke sata primiču onom trenutku kada je vrijeme stalo na tornju župne crkve svetog Lovre. Sve ono proživljeno i preživljeno zapljuskuje te poput mora boli. Trudiš se samo ostati sabran i disati. Trudiš se potisnuti slike koje samo naviru. Trudiš se i govoriš sam sebi - prestani, da te ne uguši silina tuge koju osjećaš.

Danas su Petrinjci, u organizaciji građanske inicijative Petrinjsko proljeće, grlili svoju izranjavljenu gradsku jezgru. Odvojeni transparentima načinjenim od tkanine, kako bi ispoštovali epidemiološke mjere, grlili su gradski trg, naše škole, naš prekrasni park. Grlili svoje uspomene, svoja sjećanja, sve one sretne trenutke koje su doživjeli u srcu svoga grada.
Danas smo po prvi puta na ekranima mogli vidjeti spot za pjesmu "Izgovaram tvoje ime glasno" u režiji Branka Schmidta, snimljen u centru Petrinje. Veliku glazbenu divu Terezu Kesoviju i našu djecu, kao i simbole svih onih koji su na današnji dan prije točno godinu dana iz svih krajeva Hrvatske pohrlili u Petrinju, opet ponavljam jer moram - riskirajući vlastite živote kako bi pomogli i učinili sve što je u njihovoj moći da olakšaju strahotu koju smo preživjeli. Znate što ću vam reći? Dušu sam isplakala. Kako da je ne isplačem kad čujem stihove "neuništiva ljubav to je"? Jer je uistinu neuništiva ljubav koju nosimo u srcima za taj gradić koji nas je zauvijek vezao mirisom svojih lipa i ljepotom koju sada nosimo samo u sjećanjima.
A onda vidim fotku naših vatrogasaca koji su na obilježavanje godišnjice potresa išli sporednim ulicama, i riječi jednog od njih:"Najveće poniženje u 23 god vatrogastva sam doživio kad su nas poslali u mimohod sporednim ulicama na godišnjicu potresa." I sjetim se kako smo stajali na raskršću, svi isprestravljeni, neki u kućnim papučama i bez jakni, ni ne znajući kakva se strahota dogodila u samom srcu grada. Iz Vatrogasne ulice, uz zavijanje sirena, iz svoje su baze prema centru grada jurila sva raspoloživa vatrogasna vozila. Pa dragi naši dečki, dajte da vam nešto kažem, i sigurna sam da nisam jedina koja to misli. Možda ste danas hodali sporednim ulicama, ali ste 29. prosinca 2020. nudili svoje živote čudovištu iz podzemlja dok ste spašavali sve one koje ste spasili. To se ne zaboravlja, i vaš vam današnji mimohod služi na ponos i čast, koliko god išao sporednim ulicama. Hvala vam na svemu što ste učinili za naš grad.

Progurali smo današnji dan prepun emocija, strašnih sjećanja, tuge. Pokazali smo da nismo nevidljivi ljudi u nevidljivom gradu.
Još kako smo mi vidljivi i još kako smo tu.

( fotke - zagrljaj grada, snimanje spota - PS portal, vatrogasci - Marlena Ljubičić i Kristijan Cavrić )










28

utorak

prosinac

2021

Pravimo se da ne vidimo

Čemu nas je naučilo 365 dana straha, tuge i boli za svakim komadićem Petrinje koji je nestao u nepovrat?

Da grad volimo i nosimo u srcima gdje god bili, da svaku ranu koju je pretrpio doživljavamo kao svoju, da strašne ruševine stare gradske jezgre gledamo onakvima kakve su nekad bile. Pravimo se da ne vidimo kolikom je silinom razoreno sve što smo tako voljeli i poznavali.

Da postanemo još bolnije svjesni kako je naš grad posljednjih trideset godina sustavno zanemarivan i ostavljen da propada. Što drugo reći o gradu pedeset kilometara udaljenom od Zagreba koji nema ni autobusnu ni željezničku postaju? Pravimo se da ne vidimo koliko smo svih tih godina bezobzirno prepušteni sami sebi.

Da stoički krpamo samo ono najnužnije, mi koji smo imali sreće da nam kuće požute ili pozelene. Da postavljamo hrpu pitanja na koje nam ne znaju dati odgovore oni koji bi ih trebali imati. Pravimo se da ne vidimo kako se pukotine na našim ili susjednim kućama šire, pravimo se da ne čujemo nesuvisle odgovore koje nam daju.

Da gledamo našu djecu kako i u takvim uvjetima, iza svih stresova i straha, kroz ruševine idu na probe zbora, u glazbenu školu, na treninge ili sa svojim tetama u vrtiću crtaju znamenitosti Petrinje. Kako hodaju ispod takozvanih sigurnih koridora ili kolnikom tamo gdje ih nema, a kuće su označene tablama – kretanje na vlastitu odgovornost i omeđene trakama, pa se nogostupom ne smiju kretati. Pravimo se da ne vidimo kolikoj su opasnosti zapravo izložena naša djeca.

Da ipak uživamo u pogledu na naš stoljetni park, tako prekrasno okićen u ovo božićno vrijeme. Krošnje lipa ilirki i dalje dodiruju nebo. Zajedno s nama prave se da ne vide što je grad preživio.

Da suspregnemo osjećaje i suze svaki put kada krenemo prema centru grada jer moramo njime proći. Vrijeme koje je proteklo nije donijelo olakšanje, i teško da ga može donijeti. Pravimo se da ništa ne osjećamo dok prolazimo krhotinama svojih života.

Da naprosto prestanemo slušati sva isprazna obećanja koja su to samo i ostala. Da prestanemo očekivati ispunjenja rokova jer su odavno iscurili. Pravimo se da ne vidimo koliko sve to vidimo.

Onima koji u svojim rukama imaju moć da podignu Petrinju s koljena možemo reći tek slijedeće – pravimo se da ne vidimo kako ćete sjesti u automobile, doći u Petrinju, napraviti pokoju fotografiju i nizati obećanja, pa zaboraviti gdje ste bili čim pređete kupski most.

Naša djeca zaslužuju živjeti u svome gradu i hodati obnovljenim ulicama i živjeti u obnovljenim kućama. Naš izmučeni grad zaslužuje da ga se podigne iz ruševina. Naša ga srca i ruke grle cijelog života, ne samo proteklih 365 dana straha, tuge i boli za svakim komadićem Petrinje koji je nestao u nepovrat.

( photo by Franjo Mihaljević )

27

ponedjeljak

prosinac

2021

Poput bajke

Ako postoji mjesto na kojem se isprepliću mašta i stvarnost, onda su to Rastoke. Nigdje drugdje ne mogu zamisliti neke male vilenjake, koji prosipajući noću srebrni prah oživljavaju bajku. Male drvene kuće u kojima žive ljudi. Silna ljepota i snaga vode kojom je optočeno ovo malo seoce. Huk Evinog buka, koji je najljepši od brojnih manjih i većih kaskada.

Cijele su Rastoke satkane od bajkovitih prizora, ali ovaj drveni mostić je nešto posebno. Ne znam što je to u njemu da me toliko privlači. Uvijek se spustim do tog čarobnog mjesta, udišem ljepotu i snagu koja izbija iz svakog pa i najmanjeg kamena i puštam vodi da odnese svaku tugu. Ovdje se studenvoda Slušnice pjeni ledenomodrom bojom kakvu nigdje drugdje nisam vidjela, hučeći u zagrljaj još hladnijoj Korani. Ovdje zastanem i osluškujem sebe, onakvu kakva jesam. Razmišljam o onome što me boli ili tišti, i uvijek imam osjećaj da mi se sa duše skine silan teret. Toliko je ljepote i mira u ovom mjestu, toliko je snage u ovom malenom drvenom mostiću i studenoj vodi koja pjeni silovitom snagom ispod njegovih dasaka.
Danas sam ovdje zatekla bjelinu snijega, koji je vjerojatno tokom jutra zapršio selo. Bilo je prilično hladno, nije bilo nigdje nikoga, samo ja i staza koja vodi prema ovoj divoti. Stajala sam poprilično dugo, puštajući kao uvijek da sav teret bude odnešen snagom vode, gledajući kako se njena ledenomodra boja čvrsto isprepliće sa pjenom koja nastaje na malenoj kaskadi, prije negoli će doći do mostića. Takav mir, takav neobjašnjiv osjećaj da će sve biti kako treba nigdje drugdje ne uspijevam postići. Zato se valjda uvijek i vraćam ovdje, posebno onda kada mi treba rasterećenje.

Ovdje jasno primam poruku da se uvijek sve dešava onako kako mora biti, i da će sve biti dobro. Ovdje pronalazim i primam potrebnu energiju, ponekad toliko snažnu da je gotovo opipljiva.
Ovdje mašta postaje stvarnost i otapaju se sve tuge.


24

petak

prosinac

2021

Badnjak

Stigli su na ručak u jednakim košuljama, sa sobovim roščićima na glavi.

Stigao je s njima i smijeh i gužva oko srebrne jele, na koju sam već stavila lampice. Krenuli smo s kićenjem, ja sam stavila girlande misleći da će oni stavljati kuglice, ali je manji najdraži frajer nakon jednog pokušaja stavljanja konstatirao:
- Tvoj bor jako bode. Vidi kako me sad boli prst.
Dala pusu u upiknuti prst i predložila da mi dodaje kuglice, da ga više ne bode, a najdraži frajer je kitio jelku zajedno sa mnom, iako je i on na kraju izjavio da baš bode moj bor.
Dok smo čekali da se ručak zgotovi manji je frajer izišao van staviti poneku kuglicu i na grm borovice u dvorište. Brzinski smo se dogovorili da stavim poklone pod bor, jer najdraži frajer ionako kuži da smo svi mi Djed Božićnjak, a i nije nas previše slušao. Pa sam pod okićenu jelu jurišno stavila poklone, upalila lampice i čekali smo da manji najdraži frajer uđe u sobu. Ušao i sjeo...i onda je nastao urnebes.
- Gle poklone pod borom. Mamaaaa, dođi vidi!
Ja glumim kao oskarovka, ispitujem je li tko što čuo i tvrdim da smo cijelo vrijem sjedili u blagovaoni.
- Pa jeste vi što vani čuli? - pitam.
- Nismo, valjda je došao s druge strane - kaže on i brzinom svjetlosti otvara svoje poklone. Presretan je jer je dobio baš ono što je poželio. Ja i dalje tvrdim da pojma nemam kako ga nismo čuli, a na konstataciju da je možda ušao kroz dimnjak manji najdraži frajer otpuhuje:
- Ma daj...pa gori peć, ispekao bi se. Možda je ušao kroz prozor.

Ručali, nagovarali ga da proba ribu ali bez uspjeha ( srećom bilo je i rezervnih opcija koje on voli jesti ). Sladoled je odbio, ali čokoladu nije. A onda je najdraži frajer izvadio gitaru i svirao Jingle Bells dok su obojica pjevali. Ja sam možda malo i gutala knedle, gledajući konačno žičani instrument u dječjim rukama. Junior zna svirati, ali nikad nije volio previše vježbati pa ostaje da vidimo hoće li najdraži frajer ustrajati u učenju.
Složili su i nešto legića koje je dobio manji najdraži frajer, a onda ih je uspavala toplina sobe pa su počeli kunjati i ubrzo krenuli kući. Odlaze, a manji najdraži frajer kaže:
- Tko zna je li Djed i kod nas kod kuće već ostavio poklone?
Mi svi uglas krećemo u elaborat da djedica ima pune ruke posla i da je pitanje je li stigao do njihove kuće ili će doći do sutra.

Kod mene je malo podranio; ranije darivanje zvano Brezje sindrom se nastavlja. Što mogu kad volim gledati radost u dječjim očima.

22

srijeda

prosinac

2021

Bez plastičnjave

Naravno da nisam kupila plastični bor. Vamotamo po dućanima, gledaj šta još fali ( jer popis nikad ne ponesem ) i jutros dok sam pila kavu padne mi na pamet da sam kupila nove kuglice, al umjetne borove nisam ni pogledala. Toliko o tome da više neću skupljat iglice po kući do ljeta.

Pa sukladno tome, kupili danas srebrnu jelu i novi stalak, jer stare stalke nemrem nać da mi život ovisi o tome. Negdje su u mauzoleju, nabasaću na njih kad mi ne budu trebali. A ovaj novi ću - kad se raskiti bor - zapakirat i napisat na najlonkesi "stalak za bor", pa ako se i onda zagubi e onda jedino preostaje da ga stalno sa sobom nosam u torbi.
Uglavnom privelo se kraju njurlanje po dućanima, šta je najgora stavka, jer je to uvijek najgore a kamoli u pandemiji. Sad samo laganini, krenut kuvat to šta se misli kuvat i pripremit bor da ga najdraži frajeri na Badnjak okite. Ove godine sve prepuštam njima, nek oni srede bor kak misle da je najbolje. I ne sumnjam da će bit savršen.
Sad idem namočit grah da se sutra može prvi stavit na kuvanje i izvadit meso za sarmu. I dok pišem, palo mi na pamet da nisam kupila sve šta mi treba za juhu. Znači nisam skiksala samo sa plastičnim borom, ima i jestivih stavki koje su nepotpune. Srećom stignem još popravit stvar.
I tako svake godine isti repertoar, uglavnom sve isto; pa neću na Božić kuvat kelj il mahune, detoksikacija ide iza blagdana. Od Božića do iza Nove godine hešteg samojedi, i kome god dođeš samo dotrpavaš nepoznate količine kalorija, a kod svih isto - odojak, francuska, grah salata, sarma i šesto vrsta kolača.

Kad bolje razmislim, možda čušpajz i ne bi bio loša ideja, al kud ću sad sa svim ovim šta sam nakupovala za kuvanje?
Nema druge nego ispoštivat tradiciju i ponašat se sukladno uobičajenoj jelskoj ponudi. Nekako sam sigurna da je i kod vas isto.

19

nedjelja

prosinac

2021

Plastičnjava

Točno ću kupit umjetni bor. Neki mali, zgodan, samo ga svake godine iščeprkam iz kutije i nasandrčim gdje treba.

Jer ovo smolavljenje svake godine će me izludit. Prvo dok natrefim bor koji mi se sviđa...čudo jedno. Ako je manji, onakav kakav hoću, onda il je grbav il ima rijetke grane. Velike borove ne volim, jer čim ga vidim odma imam viziju iznošenja na sveta Tri kralja - dok skineš kuglice i lampice pola iglica je dolje. Dok zapneš za sve štokove i vrata popada ono pola šta je ostalo na granama. E onda obiđi pet, šest prodavača dok jedva uspijem pronać ono šta mi se sviđa. Dok vadim novce taman zinem reć - nemojte mi ga motat u mrežu, eto ga je već ko buđolu spakiralo. Šta znači da kod kuće prije nasađivanja u stalak treba obuć staru jaknu zbog smole i pikanja, dok ga ispetljam iz one mreže zrela sam za apaurine.
Pa spuštaj sic da stane u gepek, pa ga drkljaj iz gepeka i čisti sic. Onda prvo predah i pripreme za vađenje iz mreže. Pa ispaćeni životni supatnik nasađuje, i uvijek problemi sa stalkom. Ima ih tri il četri, al nikad nijedan ne paše. Pa me saziva svake pol minute van da vidim. Šta imam vidit, nasadi bor jebote, znaš da smičem sve šta moram smaknut da se bor unese. Možda se neznatno i pokačimo jer on ne zna jel bi ga zakajlo il ne bi, obzirom da stalak baš ne paše. Pa odmor i pripreme za unošenje.
E kad se unese opet šou - kud ga zakrenut, eno je pala jedna kajla, bil ga prema tamo...Pa se sjetim da nisam izvadila kutiju s kuglicama i girlandama; miči bor da mogu do mauzoleja gdje stoji i nakit. Kad iznesem kutiju, opet potjera za kajlama i namještanje. I tako svake godine urnebes.

Pa jel bi možda bilo vrijeme da kupim plastičnjavu koja će stajat u kutiji i kad dođe vrijeme samo izvadim kutiju ko gospođa i smontira se bor, bez biranja i mreže i kajlanja jer stalak ne valja.
Nekako mi miriši da bi moglo bit kupnje plastičnjave.

18

subota

prosinac

2021

Rođendanski meniji

Gledam najavu za večerašnju romantičnu komediju, u kojoj Džejlo upada peta u šahtu i spašava je gelipter koji postaje čovjek njenog života, i sjetim se kako se meni ista stvar dogodila na sisačkoj špici, samo šta meni niko nije priletio u pomoć i jedva sam iščupala jebenu petu jer je bila širine taman ko razmak između rešetki na šahti. Nakon te egzibicije nije me Sisak vidio neko vrijeme, imala sam osjećaj da bi svima bila pred očima zaglavljena peta u šahti i ja kak je čerupam van.

Al nisam o tom htjela pisat. Naime danas je rođendan Bredu Pitu, blažena bila majka koja ga je rodila. Pa ne bi baš ovima s tevea pala kruna s glave da su stavili neki njegov film. Recimo Troju, iako već znam gdje šta kaže, al to nema veze; gledaš samo Ahila i ništa drugo. A obzirom da sam jučer ispisala elaborat o pire krumpiru, palo mi na pamet da bi Bred - obzirom da je Amer i živio je s one dvije čačkalice - uživo u rođendanskom ručku u vidu sarme i pire krumpira. Zamislite koji bi mu se horizont otvorio da proba tu divotu, uz malo dodatka koljenice kuvane u sarmi. Umjesto rođendanske torte štajaznam...palaćinke u vajnšatou ili princeskrafne. Idealno bi bilo da recimo zasere košulju sa listom od sarme, pa da je odma mora skinut za namakanje u nekom od onih čudotvornih prašaka, našla bi mu već neku majicu da je nategne na sebe. Da proba sarmu i pire krumpir odbio bi se vratit u Holivud i posvetio život gastronomskim užicima naše hrvatske kuhinje.

A onda sam, ponukana komentarom jedne gospođe koja je spomenula Balibega, išla vidjet kad je njemu tođendan. E pa na Badnjak je rođen, blažena babica koja ga je porodila. To bi malo iziskivalo kompliciraniji ručak, sarmu motam nažmirećke. Za Balibega - punjene pastrve sa kremastim krumpirom i blitvom i matovilcem. S tim se baš nemre zasrat dok jede, al nože za desert bit nešta jako čokoladno tak da košulja i u njegovom slučaju ide na namakanje, a on nek sjedi kako god mu volja, u čemu hoće. I svakako ga zadržat do dolaska Božića pa mu poservirat fini gulaš s domaćom tjesteninom, tak da i on zaboravi jel pošo il je došo kad proba vajngulaš koji isto kuvam nažmirećke.

Kad bolje razmislim, bolje da im ne mogu kuvat. Dopalo bi im se pa bi me odveli kući da kuvam njihovim gospojama, koje vjerojatno kuvaju jedino vodu za kavu.
Prestara sam ja za to pusto nakuvavanje.

17

petak

prosinac

2021

Elaborat o pire krumpiru

Jel možete vi vjerovat da ljudi izmišljaju toplu vodu i od pire krumpira? Ne možete? E pa izmišljaju.

Čitam danas da se krumpir za pire treba kuvat u kori i onda stemfat ( prvo ogulit, naravno ). Pa moja mama da to pročita zanesvijestila bi se devet puta. Zna se da se krumpir u kori kuva samo za salatu i restanje, barem se u njenoj - a sad i u mojoj - kuhinji tako kuva. Kak ću stemfat krumpir kuvan u komadu jebote? Drugačije je strukture skroz kad se kuva pod korom. Šta da mu radiš, da plačeš nad njim pa da ga suze malo razmoče da lakše ispadne pire od njega?

Ja recimo krumpir za pire kuham u slanoj vodi, narezan na komade, ocijedim i dodam vrhnje, stemfam i gotovo. Pa sam išla guglat da vidim kak ga prave ovi fensišmensi kuvari. Jamie Oliver ga isto guli i kuva narezanog. Marry Berry, ona koju viđate u britanskom slastičarskom showu ga isto guli i kuva, jedino malo izmišlja toplu vodu pa kad hoće iznenadit jedače onda recimo nabuba u pire il senfa, il hrena, il poriluk narezan na kolutiće. ( I ona me razočarala; da ona ne zna da se senfom maže meso za pečenje i da se u senf bure hrenovke, a hren ide najbolje uz šunku, kućeš mi hren trpat u pire krumpir? Poriluk uopće neću komentirat, to je strašno. ) Gordon Ramsay kuva krumpir na pari za radit pire. Tu ja vidim moju mamu s podignutom lijevom obrvom kak skida krumpir s pare i istresa ga u lonac kipuće vode nad kojim se dotad pario ko da se inhalira, i ne da Ramsayu ni pisnut jer da šta krumpir ima radit na pari? Dobro da ga ne pegla u parnoj postaji.

I onda kad to sve tak pročitaš skužiš da ti fensišmensi kuvari zapravo izmišljaju toplu vodu oko svega, pa čak i oko pire krumpira. On dok skuva krumpir na pari ja sam svoj već pojela i oprala suđe, i to tanjure bez onih pustih mrlja za koje nikad ne znaš jesu dekoracija, jel ih treba jest il mu je ispo tanjur dok ga je pružo konobaru da te podvori za stolom.

16

četvrtak

prosinac

2021

O ukradenoj radosti

Nekad sam se tako radovala Božiću.

Ne onom iskomercijaliziranom, koji uđe u izloge dućana mjesec i pol dana ranije i odzvanja iz zvučnika trgovačkih centara. Nije to smisao Božića. Radovala sam se unošenju bora u kuću na Badnjak i mirisu koji onda ispuni svaki kutak. Vađenju nakita iz kutija i sjećanja na one nekadašnje lomljive kuglice koje su se zamatale u papir da se ne oštete i ne razbiju, i ptičica koje su se pričvršćivale na grane metalnim kvačicama. Pa božićnih pjesama dok se bor kiti, i sjećanja na baku koja bi nam dala za napršnjak medene rakije i češnjaka i meda, da nam coprnice ne zametu pute - tako bi govorila. Sjećanja na salon bombone koji su se isto metali po boru, a bili su zamotani u sjajni papir i načinjeni valjda od samog šećera i vode. Sjećanja na maminu mađaricu od osam ili devet kora, koju je rezala na rombove, a ja bi neumorno kusala one ficleke viška. Sjećanja na neodoljive mirise blagdanske juhe, sarme i strogog posta za bakinog režima na Badnjak, dok u mislima jedeš svu tu ljepotu koja je pripravljena tek za drugi dan.

Sve me to poput valova zapljuskivalo svake godine i silno me radovalo. Ove godine imam osjećaj da mi je Grinch ukrao Božić. Ne mogu se uopće prisiliti da perem božićne stolnjake; moram kupiti nove jer me ovi podsjećaju na nešto sasvim drugo. Moram kupiti i nove kuglice, drugih boja i oblika. Iskreno, najradije ne bih ni kitila bor, ali što ću reći najdražim frajerima kad na Badnjak dođu k meni, nasmijani i puni radosnog iščekivanja? Zbog njih i samo zbog njih ću kupiti bor, da ga oni okite kako žele. Zbog njihovih osmijeha valja mi zaboraviti na Grincha i potisnuti svu tugu koja samo raste kako se Božić približava.

Zbog njih moram razvući najširi osmijeh na lice i praviti se da ne vidim svu tugu koja ovija moj grad studenim plaštem.
Jer oni ne vide ni Grincha, ni tugu. U njihovim je očima radost koja se nikada ne smije ugasiti, pogotovo ne zato što sam je ja izgubila i skupljam svoje krhotine već godinu dana.

13

ponedjeljak

prosinac

2021

Treba imat jaku ženu

Prije par godina kad se odvozio glomazni otpad odlučili mi iskrčit takozvani mauzolej, da ne velim sobu koja se ne koristi pa se unutra natovarilo svaštanešta, korišteno zadnji put pri naletu kmetova na Stubicu.

Osvanula nedjelja, krasan sunčan dan, ručalo se i popila se kava, znači visinske pripreme izvršene. Otvorili ogradu i krenula evakuacija mauzoleja. Kad se to krenulo nosit, majko mila... dva polukauča, četri fotelje, četri stolice koje su stajale ako nekad zatrebaju, noge od stola koji je išo uz jebene stolice dok se nije razbilo pripadajuće staklo, tri nahtkasla, dvije prastare karniše, jedan prahistorijski luster, dva stolića ko za kavu pit, neke lajsne ostavljene za ak bi nekad zatrebale, stari ormarić za cipele, dva pokvarena usisavača i produžni kabl koji me skoro ubio. Pa ja nagruvala u vreće još nekih starih firangi i prnja, papira raznih sorti za jedne tačke, kutija od kojekakvih servisa i suđa. Čudo jedno gdje je sve to stalo.
I zadnji će se iz garaže iznest tiš šparet na kojem sam kuhala zimnicu, propalo mu ložište. Taman dečki krenuli da će ga privuć hrpi mebla, kad staje tamić. Muž i žena, nikad veće žene u životu vidjela nisam.
- Dobar dan, jel može malo da preturimo pa ako šta odgovara da vozimo?
Može komforno. E al vide oni šparet.
- Izvinte, jel i onaj šparet za u smeće pa da uzmemo?
Mi se zgledavamo, kažem ja - pa kak ćete ga iznijet preko ove hrpe?
- Ništa ti gospoja ne brini, mi raskrčimo i iznesemo i vratimo nazad.
Ajde pustićemo mi nek se raskrči i iznese i vrati. Ma za tri minute eto prolaza, ona ko grtalica smiče stvari. Lapi peć, on malo samo primio tek tolko da sudjeluje i ode šparet iz dvorišta ko da ga bilo nije.
Kažu moji dečki - bome jaka ti je žena, on veli:
- Pa znam ja da biram. Gospoja (pa glavom prema meni) ni metlu nemož' da digne, jel izlazi ona van ako jako duva?
Ja ko prozvana gospoja uvrijeđeno odmarširam usisavat mauzolej. Usisavam ja, kad odjednom znate onaj osjećaj kad vam se čini da vas neko gleda. Dignem glavu - žena na vratima.
- Izvini gospoja, poslali me mladići, kažu da imaš neko špiglo pa da vidim.
Pokažem ja špiglo, ona prezrivo odmahne rukom:
- Jebeš to, ja mislila da je venecijaner pa da imam za spavaću sobu.
Htjede reć - jel i gondolu trebaš kad je već venecijanski štih u šlafcimeru, al nisam, prevelika je bila, da me ne zavitla kroz prozor u živicu.

Odoše njih dvoje u tamiću, a moji mladići vrište od smijeha. Da kakva sam ja žena kad nemam venecijansko špiglo. Reko sjebana. Pa jel vas pred deset minuta pito čovjek da jel izlazim kad jako duva.
I onda skužimo da su maznuli i metlu; srećom bila je i ona u raspadu. Pa kad je bal...

12

nedjelja

prosinac

2021

Neslani Rus

Kad nisi zadovoljan salinitetom skuvanog ručka il večere, najjednostavnije se dić pa prisolit jelo. Inače riskiraš da te rođena žena izbode nekih tridesetpet puta nožem, i to na spavanju.

Znači, istinita priča iz Rusije. Muž stalno nabrajo i pribrajo da je jelo neslano, da ona to namjerno radi i da ga ne voli, jer da ga voli onda bi solila sukladno njegovim afinitetima prema slanoći. I to je trajalo, i trajalo, i trajalo ( tak bar tvrdi žena ). Sve dok nije osvanula njegova posljednja božemeprosti večera. Kreno on opet oko toga da je sve neslano i da nemre to jest i da je onavakanaka, i to pred gostima. Pa kad je cirkus Kolorado oko jela završio i kad su se gosti povukli na spavanje, oni se nastavili svađat i tu je on nju navodno zašerafio po gubici i otišo leć, iživciran višegodišnjim nedostatkom soli. Žena pričekala da zaspi i izbola ga kuhinjskim nožem ( tridesetpet uboda, da budemo precizni ). Onda je probudila jednog od gostiju da nazove hitnu i policiju.
Drugovi iz komiteta za istrage kažu da je istragom ustanovljeno da su se i inače svađali uglavnom oko soli, šta je rezultiralo korištenjem hladnog oružja u svrhu prestanka prigovaranja i nedostatka soli u čušpajzu i mesu. Pa je neslani Rus završio u groblju, a Ruskinja u kućnom pritvoru jer imaju malo dijete pa ga treba čuvat a nema ko.

Dakle šta reći? Prvo i osnovno, dragi muškarci, ako niste zadovoljni korištenjem soli u vašem kućanstvu, držite solenku neprekidno nadohvat ruke; pa kad ugrabite jelo u tanjur uzmete solenku i utarabinjate soli već prema svom nahođenju. Bolje i to neg da vam gost zove za vaše osobno mrtvozorstvo i policijski uviđaj jer zadnjih četrnajst godina svakodnevno jamrate kak je sve neslano. Možda ne bi bilo zgorega napravit i krvne pretrage, da vidite čega vam sve od elektrolita fali, pa uz obligatnu solenku držat kraj sebe recimo i kalij, i magnezij, i štajaznamštasvene, a u cilju održavanja normalne komunikacije nad tanjurima i sprečavanja korištenja noža u neprehrambene svrhe.
Drage žene, ak već nariče i nabraja svaki jebeni dan da mu je neslano – evo jednostavnog rješenja. Pregrabite u neku manju rajglicu to šta ste već skuvale, bubnite unutra jušnu žlicu soli i poslužite uz osmijeh a la kart. Ak slučajno kaže da mu je preslano, e onda valja poduzet korake u vidu bacanja ranjglice sa presoljenim jelom kroz zatvoren prozor ( bolje i to neg mu je salit na glavu, jer ćete vi morat prat stol i pod i kupit sve šta ste zasrali tijekom intervencije, on će morat sapirat naprimjer kelj sa glave ).

Bilo bi poželjno da svi oštri predmeti budu pod lokotom čiji ključ imaju prvi susjedi i da vam noževe daju na korištenje samo za vrijeme kuvanja, a u odsustvu potencijalne žrtve nedostatka soli. Time se zapravo mogu izbjeć ovakve kataklizmične situacije, jedino su onda susjedi malo u banani jer svako tolko moraju dolazit razlokotat ladicu da odrežete šnjitu kruha i namažete djetetu Linoladu kad je gladno.
Sol zbilja zna bit zajebana.

10

petak

prosinac

2021

Pa šta je ovo

Odem danas poslije posla u katece po neke sitnice. Božićni je ugođaj u punom jeku, iz zvučnika Mariah Carey pjeva tamo nekom da bi samo njega htjela za Božić.

Ja bi faširanog - nema ni lopatice ni buta. Ja bi batke il zabatke - nema, Uzimam pile od kilu i osamsto jer nema manjeg. Pa malo čvaraka, mlijeko, tak neke potrepštine i usput gledam šta sve ljudi rade. Gledam ženu koja prepipava redom šta stigne - narandže, paradajz, limune...stišće ko da sok ide radit. Pa mi dođe da joj kažem - eno ima i krumpira, ajte malo stiskat i krumpir da se prije skuva za pire. Odustajem jer ona iznenada kihne, a nos joj nije pokriven maskom, kud ću joj ić objašnjavat krumpire?
Kod frižidera tip prevrće po zapakiranim narescima; znači naresci složeni po vrstama, a on svako pakovanje u ruke, pa pogleda, pa vrati nazad. Pa tako jedno četrdeset puta. Jebiga biće mu doma dosadno jer nema ništa na teveu, pa odabire nareske ko da bira novu mis svijeta.
Dok iz zvučnika Chris Rea objavljuje da se vozi kući za Božić, gledam ženu kako otvara omekšivače, pomiriši, zašerafi i vrati nazad na policu. Maska spuštena, pa nemre kroz masku njjuškat. Vidi da je gledamo pa mrmlja nešta tipa - kak se sad ne mogu sjetit koji je ono bio, da me neko ubije.
Uglavnom svi nešta stišću, prevrću, pipaju i odšerafljuju. Uzimam još neke juhe i bris na blagajnu. I vidim krasan veliki narandžasti kišobran, sjetila se da mi je onaj mali sklopivi osto kod kolegice u autu. Stojim u redu kad osjetim da me nešta pimpla po leđima. Malo se okrenem - žena laktom operira po mojoj jakni, koja distanca, uzjašila me naskroz. Pa reko - gospođo, daj se malo izmaknite, osjetim kroz masku da ste poriluk ručali. Ona me gleda ko da sam s Marsa pala, odmakne se dva koraka i veli - pa išla sam uzet žvakaće. Ok, al daj ih uzmi dalje od mene, ženska glavo, ispoštuj bar metar razmaka.

Znate šta ću vam reć? Točno mi dođe da napravim ogromnu robnu zalihu i da ulazim u dućan jednom u mjesec dana.
Ovo zbilja nije normalno.

08

srijeda

prosinac

2021

Pik - pik

E jesam se jučer nasekirala, a sve bezveze.

Naime ja sam oduvijek mrzila cijepljenje. Nije mi bilo goreg nego kad učiteljica najavi da tad i tad dolaze u školu cijepit i da ponesemo zdravstvene knjižice. I onda ajmo u red po abecedi, i čekaj da dođe do tebe. Pa kad dođe do mene, ja u sedam nesvijesti padam. Počnem blejat još dok sestra ni vatu ne natopi alkoholom, a kad krene prema ramenu blejanje se pretvara u orkestraciju. U tom blejanju ni ne skužim da me cijepilo dok mi sestra ne kaže – ajde pekmezaro, gotova si, makni se da cijepimo dalje. U višim razredima sam već oguglala, a i bilo me sram blejat, pa sam stoički podnosila čekanje u redu i bavila cijepljenje.

Jučer sam imala primit prvu dozu cjepiva. Ne da sam izbjegavala cijepljenje, al ono – sve se nadaš da će ta kuga nestat sama od sebe. Pa sad više ne možeš ni u poštu ni kojekuda bez ausvajsa, i vidiš da nema druge nego ić pod iglu.
Dan prije isturpijala stopala i obrijala noge, odrezala nokte i sve te gluparije, ako mi nedajbože dođe slabo da sve bude po peesu. Šta ako se zanesvijestim, a noge neobrijane, jel tako. Ujutro uz kavu sastavilo me razmišljanje – a šta ako ovo, a šta ako ono; svašta čitaš i čuješ, pa mi prisjela i prva jutarnja kava. Obavila jutarnju higijenu, obukla majicu kratkih rukava ispod dolčevite da me lakše pikne i na poso. Cijepljenje u jedanajst, i treba doć doktor kojeg poznam i koji zna za moje probleme sa sinusima iza prometne, pa će me i pogledat prije pikanja. Jel možda trebam reć da nije došo on nego neka mlada doktorica? Tu mene malo hvata panika, al šta je – tu je. Došla na red, malo pojasnila šta me muči, a žena rikta iglu i uvlači fajzer u špricu, kaže – ništa ne brinite, samo opustite ruku. Pik, gotovo.
Sjedam malo dalje i iščekujem reakciju. Naravno da vidim najcrnje slike – hitnu pod rotirkom, oživljavaju me čim stignu, infuzija curi...sve to ja vidim, al se ništa ne dešava. Sjedim desetak minuta – ništa. Sve ko da se ni nisam cijepila. Dižem se, oblačim jaknu...sve normalno. Zaboravljam rotirku i infuziju, idem polako prema uredu i sva sam si važna. Kad sam počela osjećat glad negdje za sat vremena, znala sam da je sve ok. Čim mene glad muči, ništa od teških scenarija.

I da znate da mi je sad lakše. Jer kad primim drugu dozu moći ću uć u poštu i svaštanešta. A i manja je mogućnost da me sastavi ova kuga u najgorem obliku ( bar se nadam ).
Znači dala sam svoj doprinos imunitetu krda, pa možda baš ja prevagnem da ovo sranje od korone stane.

07

utorak

prosinac

2021

Juri, za put u vječnost

Danas sam imala najbolju namjeru napisati ekspoze o panici oko cijepljenja, ali to će pričekati neki drugi dan.

Ostala sam zatečena i tužna viješću o smrti čovjeka koji me od prvog trenutka kad sam mu došla u kuću dočekivao kao člana obitelji i znao me nasmijati, i to jako. O njegovim bi se dogodovštinama, koje povremeno graniče s paranormalnim, dao napisati jedan dobar roman.

Meni osobno najdraža je ona o njegovom susretu s Matom Parlovom, olimpijskim pobjednikomi svjetskim prvakom u boksu. Naime Mate Parlov u Puli je imao kafić u koji je, ničim izazvan, ubasao naš Jure. Zatekao se u Puli u nekoj posjeti i šljakeraju, pa je već bio i blago našpajzan kad su došli u Matin kafić. Kad su mu rekli tko je vlasnik kafića razgalamio se:
-Gdje je taj gazda, da mu pokažem kako se izvodi sedam udaraca u sekundi a svi smrtonosni?
Igrom slučaja, Mate Parlov zatekao se u kafiću i čuo ga kako larma, pa je došao do stola i odgovorio:
-Ja sam gazda, prijatelju. Mate Parlov. Atko si ti?
Naš se Jure bez pardona predstavio, i opet ponovio tvrdnju da je u stanju izvesti sedam smrtonosnih udaraca u sekundi. Ovi što su bili s njim ispričavali se, govorili - nemojte mu zamjerit, čovjek je malo popio pa lupeta.
-Ko lupeta, nek mi da rukavice pa da vidiš - larmao je Jure i dalje.
Mate se nasmijao, otišao od stola i vratio se sa svojim boksačkim rukavicama, pružio ih Juri i rekao:
-Ajde da te vidim, evo pomoći ću ti i da ih staviš.
Jure je odmah ustao, velikodušno dozvolio olimpijskom pobjedniku da mu stavi rukavice na ruke i zaveže ih, a onda izveo spektakl zvan sedam smrtonosnih udaraca u sekundi, i to višekratno, tako da se Mate zakocenio zajedno sa ostatkom ekipe u kafiću. Možete samo zamišljati kako je to izgledalo.
- Ti si moj posebni gost - rekao mu je Mate, i dodao - kad god budeš u Puli kod mene imaš besplatno piće.
Jure nije baš bio zadovoljan izvedbom, tvrdeći da su mu Matine rukavice prevelike i da nisu bile dobro zavezane, a Mate se smijao i smijao.

Baš poput mene kad god sam slušala njegove dogodovštine. Uvijek ih je pričao toliko živo da sam točno mogla zamisliti i vidjeti što mu se dešavalo. Jedan od njegovih izraza koji mi je najdraži je - disciplina mozga pilota. Koristio ga je kada bi htio naglasiti koliko je zahtjevno nešto što se treba napraviti; onda bi rekao - e to zahtijeva disciplinu mozga pilota.
Snivaj mirno, Jure. Čuvaj svoje vrištine i griče iz nebeskog plavetnila.

( ovo je moja fotka, moje omiljene vrištine; ovako ja zamišljam put kojim je Jure otišao u vječnost )

06

ponedjeljak

prosinac

2021

Kljovologija

Moj je tata jedno nedjeljno jutro osvano sa monstruoznom zuboboljom. Ni pričat ne može kolko ga boli.

Pa sjeda, pa liježe, pa hoda ko lav u kavezu. Pa neće popit tabletu za bolove, jer je nekad davno od nekog čuo da je najbolje uzet rakiju pa mućkat po ustima jer da onda utrne i prestane bolit. Pa mućka, pa još malo mućka, pa se zajebe i proguta umjesto da pljune. Nakon nekog vremena umorilo ga mućkanje, pa se umirio i zaspo ko klada.
Probudio se za dva sata, sad već boli cijela baza lubanje a ne samo zub.
- Ajde se spremi i odi zubaru, pa neće ti glavu otkinut. ( To mama izdaleka daje najlogičniji mogući savjet. )
Da pogled može ubit, pala bi mrtva nasred kuhinje, al na sreću ne može. On odmahuje rukom i jedva razumljivo odgovara da će se smirit ak možda promućka još malo rakije. A i nedjelja je, koji zubar radi nedjeljom.
- Ti kak si kreno trebaće ti još par litara rakije šta za mućkat, šta za progutat. Daj se spremi i odi zubaru, mora neko bit dežurni.
On demonstrativno odlazi u šlafcimer ležat na miru, bez mogućnosti maminih savjetodavnih funkcija. Pa ga čujemo da hoda, psuje, liježe i ustaje. I tak cijeli božji dan. Jel možda trebam reć da cijelu noć niko oka s okom nije stisno jer je on hodo gore dolje, otvaro vrata, ispala mu flaša kad je kreno još malo mućkat, lupo vratima od vecea i šta sve ne. Strava u ulici brijestova.

Svanulo konačno jutro; izlazi on iz sobe, izbezumljen al obučen u košulju i hlače na peglu, traži svoju zdravstvenu knjižicu i odlazi uz tresak vratima. Vraća se po novčanik i cigarete, pa opet tresak vratima. Pa ga nema sat, dva, tri.
Mama u sto briga, da ga nije šta božemeprosti satrlo na cesti onakvog izbezumljenog. Kad eto njega konačno; košulja sva krvava ko da je koljevinu obavljo, al sretan i presretan. Jebeš košulju, drže one četri inekcije šta je primio za čupanje zuba ( naime on je zubarici izrijekom reko da vadi to smeće van kak god zna i umije; žena veli - pa daću vam antibiotik da popijete, smiriće se upala pa ćemo onda vadit. Neće se on trovat antibioticima i durat bolove; nek čupa momentalno, subito odma taj tren. Žena šta će, nafilala ga inekcijama i ajmo. Pa udri čupat, a on korijenje od kutnjaka imo ko mamutove kljove, zato se i nije dao zubaru. Pa mu žena čupala kutnjak jedno dva sata, došo valjda i drugi zubar u ispomoć, i jedva nekako završili sa zahvatom. Doista zakrvarili ga maksimalno, al iščupali upaljeno govno van. )

Sjeo u kuhinju, sav blažen, skinuo onu krvavu košulju, natočio si još jednu rakiju ( sad ne za mućkanje ) i veli mami - ja ne znam kud stane to tolko velko korijenje. Drugi put kad me zaboli zub odma me ubij, imaš moje odobrenje. Jer ja ovo više ponavljat ne mislim. Dobro da nisam iskrvario na onom stolcu.
Mama je mrtva ladna, bez komentara, otišla oprat košulju da ne ostanu flekovi od krvi. On je zaspo ko beba, satrlo ga noćno bdijenje i sjedenje na stolcu u trajanju od par sati. A i bio je dobro anesteziran.

05

nedjelja

prosinac

2021

Ljudima velikog srca

Danas je međunarodni dan volontera. Onih nesebičnih, posebnih ljudi koje u životu vodi srce više od razuma, koji čine sve što je u njihovoj moći da ublaže nečiju patnju i pomognu kada je najteže, ne očekujući ništa zauzvrat i često riskirajući i vlastite živote.

Već sam nekoliko puta spominjala i zahvaljivala onoj rijeci ljudi koja se slila u Petrinju krajem prosinca prošle godine, i želim to ponovo učiniti. Pripadnici navijačkih skupina, dobrovoljnih vatrogasnih društava, planinari, pripadnici HGSS-a sa potražnim psima i puno onih koji su naprosto sjeli u automobile nakon što su sakupili nešto pomoći i dovezli je u Petrinju. Najbolji hrvatski chefovi na petrinjskom su središnjem trgu, pod šatorom, kuhali obroke i dijelili ih ljudima. Iz svih krajeva Hrvatske stizala je rijeka ljudi, i ne postoje riječi dovoljno snažne i velike koje bi mogle izreći našu zahvalnost. Rušili su dimnjake, pokrivali oštećene krovove, donosili toplu odjeću i deke, hranu za djecu, no više od svega donijeli su svoja velika, topla ljudska srca koja su kucala zajedno s našima i skupljali krhotine naših srca i kuća petrinjskim ulicama. Pritom ne treba zaboraviti da je tlo i dalje podrhtavalo, i to snažno. Osobno, želim još jednom zahvaliti članovima Planinarskog društva hrvatskog liječničkog zbora koji su sa krova mog skromnog doma skinuli dimnjak koji je probio krovište i srušili preostala dva jer su bili rasklimani, te zatvorili krov da kuća ne prokišnjava. Hvala im iz sveg srca, iskreno se nadam da će doći vrijeme da susretnem te ljude i počastim ih pravim petrinjskim ručkom.

Ni Petrinjci nisu zaostajali, puno se njih javilo Gradskom Crvenom križu i volontiralo, pomažući potrebitima. I sami oštećenih domova, razvozili su hranu i ostale potrepštine nemoćnima i bolesnima koji nisu mogli doći do šatora na trgu. Susjed je pomagao susjedu i čovjek čovjeku, koliko god je mogao.

Ne zaboravlja se to. Ruke koje otiru suze i pružaju pomoć ostaju zauvijek urezane u pamćenje.
Svi vi koji ste došli i pomogli kako i koliko ste mogli, znajte da ste i vi postali Petrinjci i da vam je Petrinja drugi dom, čak i ovakva izranjavana. Zajedno možemo sve. Pružiti ruku u najtežim trenucima mogu samo veliki Ljudi; hvala vam što to jeste. Hvala vam do neba i natrag.

( na fotografijama - petrinjski volonteri Gradskog Crvenog križa i planinari - liječnici na djelu, na mom krovu )




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.