22

srijeda

svibanj

2019

Šeronka

Šeron Stoun je vraška ženska. Oduvijek bila. Pa ko ne pamti njene najpoznatije uloge u "Sirovim strastima" i "Sliveru"? ( Mislim, glumila je ona u još dosta toga, al nekako je najviše pamte u ovim filmskim izdanjima ).

Šeronka ima IQ 153 i članica je Mense, dakle ne govorimo o ženici koja je eto iskoristila svoje sjajne šta genetske šta druge predispozicije pa je razvlačilo kojekuda. Isto tak ima šezdesetjednu godinu, i izgleda fantastično za tu dob. Sad će oni nabrijani reć - e pa nije se vruća vode napila, pa šminka i filteri čine svoje, ko zna na šta liči kad ujutro osvane iz kreveta.
I listam ja danas vijesti, izbjegavam politiku jer izbjegavam, kad eto Šeronke na naslovnici portugalskog izdanja časopisa "Vogue". U neočekivanom izdanju. Crno bijela fotka, ona pluta mislim u nekom bazenu, vidi se neznatno jedna cicka ( mislim lijeva ). Znate kak izgleda? Ko milion novaca. Naslov naravno vrišti - Šeron Stoun pozirala gola blablabla, mislio bi čovjek - e saću vidjet šta vidio nisam. A ono tek sjajna fotka prekrasne žene. Golotinje vrlo malo, skoro pa ništa.
Moram tu napomenut nekoliko stvari. Prvo, sigurna sam da uopće nije nasekirana oko toga šta će neko reć i mislit oko njenog razgolićavanja; da je drugačije, fotkalo bi je u zimskom kaputu zamotanu ko mumiju jer eto šta ak joj neko vidi vrat. Drugo, sigurna sam da nije volontirala i pozirala iz dosade; ponudili joj, žena se našla u toj računici i odradila ponuđeno. Treće, obzirom na ono šta sam vidjela na fotkama žena izgleda bolje nego sve ove puste silikonjače i dakfejsovi zajedno, a mlađe su od nje barem trideset godina. Četvrto, a povezano sa spomenutim silikonjačama, slabo mi dođe kad vidim šta sve rade od sebe da bi povećale volumene koječega po sebi; sve mi dođe žao tih plastičara koji - istina za masnu lovu - samo dotrpavaju plastiku i silikon gdje već izvoljevaju klijentice. Šeronka od plastike nema ni p; nisam sigurna koliko se dorađivala botoksom il sličnim gluparijama ( sudeći po starim fotkama vrlo malo ), al je činjenica da izgleda fenomenalno.
Znate kakve smo mi žene; tražiš i tražiš manu dok je ne nađeš, te predebela je, te premršava je, te grozno joj stoji plava kosa, te nema struka, a ak ništa drugo konstatiraš da ima blatfus i traljavo hoda. Al ovo šta sam vidjela zapravo nema mane. Pa i da je naflajbana sa trinajst slojeva pudera, tijelo nemreš naflajbat, takvo je kakvo je. Njen genetski kod je čudo; osim visokog kvocijenta inteligencije bome ima i jako visok kvocijent sjajnog tjelesnog izgleda.

Fotke namjerno nisam htjela stavljat, koga zanima nek gugla. Šta se mene tiče, dabogda i ja tak izgledala sa šezdesetjednom. Šeronka je žena - zmaj.

21

utorak

svibanj

2019

Ludi dan

Ludi dan je samo jednom u životu; ne može se ponovit i da hoćeš. ( Mislim ne može - može, meni je svaki dan lud, ali onaj maturantski ludi dan je tad i nikad više ).

Ja sam bila dijelom pripametnog Šuvarovog usmjerenog obrazovanja, i maturirala sam ko suradnik u predškolskom odgoju. Naša je razrednica predavala pedagogiju i davila nas je mjesecima da šta ćemo obuć za ludi dan, jer eto bilo bi zgodno da sve budemo jednako obučene. Na nečiji prijedlog da obučemo potkošulje i zamotamo one pelene za inkontinenciju ( da izgledamo ko divovske bebe ) pala je u sedam nesvijesti i izjavila da bi to bilo skandalozno. Da šta si ne bi dale sašit jednake haljine od recimo nekog prugastog materijala i pasent balerinke i tak preživjele ludi dan. I davila je i davila dok se zbilja nisu dale sašit haljine na pruge ( moja je bila sa crveno - bijelim prugicama, bez rukava plus crvene balerinke od antilopa, baj d vej i one su me nažuljale al krvnički ). Ak se dobro sjećam, jedini dečko koji je obitavao u čisto ženskom razredu obuko je turbopapagajšarenu havajku i objesio neku lančugu oko vrata ( šta je i logično, još je samo falilo da i on osvane u opravi na pruge i balerinkama ). Imam negdje i fotku, išle se sve zajedno slikat kod fotografa prek puta parka, znate ono - palme iza leđa na fototapeti i te fore. Naravno da mi se nije dalo sad to tražit, ko zna u kojem je albumu završila.

Pa se skupili pred školom naoružani dječjim puderom kojim smo nemilosrdno prašili svakog ko je naišo ničim izazvan ( ja sam osobno potrošila mislim šest pudera, otpale mi ruke prašeć za profesorima i onima koji su nas samo mogli promatrat jer nisu bili ni blizu toga da budu maturanti ). E onda su se pojavili mesari, došli na noge iz škole - one kraj Gavrilovića. S njima nije bilo zajebancije; nabavili i bijele mantile, i čizme, i štrajhere stavili u čizme, a bogami bilo je i noževa po džepovima. Al lako za sve to, ponijeli su i nešto krvnih pripravaka sa sobom pa je nekoliko nesretnika otišlo kući krvavo od glave do pete, zahvatilo ih dok su oni mlatarali s tim kesama punima krvi.
Pa lagano zabavni program koji niko nije slušo ( budimo realni, kome je na ludi dan do zabavnog programa; nije bilo ni meni, al neko se moro žrtvovat i čitat te kojekakve gluparije pa sam eto i ja bila žrtveno janje, s još par kolegica ). Pa promenada kroz grad, opet zviždi i praši puderom i mahnitaj. Tu su meni negdje već noge prokrvarile od žuljeva, al šta ćeš - stišći zube i lamataj za ostalima. Otišli i na Kupu; e to mi nije trebalo al nikako. Jer dok sam nasipom došla nazad do grada, došlo mi je da pužem od bolova u nogama. Izula sam ih negdje na skretanju prema Pedagoškoj, u mojoj akademskoj četvrti, i došlo mi je da arlaučem ko kojot od sreće. Doma se izvrnula u svoj sobičak, razmišljajuć kak taj ludi dan i nije baš bogznašto. Nit sam obukla šta se meni sviđa, zaklale me balerinke, ruke nisam osjećala dva dana od prosipanja pudera i promukla od pjevanja.

Sad bi dala sve da se mogu vratit samo na dvadesetak minuta u taj dan. Da osjetim dašak one ludosti i radosti kojom smo isijavali, da pjevam iz petnih žila dok ne promuknem, da vidim sva ona nasmijana lica koja su sad rasuta tko zna gdje i vidimo se tek povremeno.
Ta je godina donijela kraj jednog poglavlja u našim životima. A godinu prije, u prosincu je izišao album na kojem je Tifa je za Bijelo dugme otpjevao meni jednu od najboljih pjesama ikad; kad god je čujem sjetim se četvrtog srednje.

19

nedjelja

svibanj

2019

Žene jakih živaca, komada dva

Ima ljudi koji imaju živce pojačane armaturom, ni cunami je ne bi strgo. Doista, ne poznajem ih puno, al eto složilo se tako da sam jučer naletila na dvije žene čeličnih živaca. Ladne ko špricer. Opuštene ko da sjede namazane Kopertonom na Vaikiki plaži i drže koktel sa suncobrančićem u čaši.

Prva me dočekala na bankomatu. Prislonila bicikl napola na izlog, napola na sebe, i pimpla po onim tipkama ko da piše roman toka svijesti. Pa meće ruku iznad očiju ko mali Hijavata, jer navodno ne vidi šta oće bankomat, smeta joj sunce. Pa opet pimpla po tipkama bankomata, pa diže bicikl koji je kreno padat na nogostup. Usput skida i jaknu, vruće joj, isto od sunca. Stalno mrmlja da ništa ne vidi šta piše i da zašto joj đubre od bankomata neće vratit karticu. Iza nje ja pa još dvoje ljudi čekamo da se bankomat smiluje i ispljune njenu karticu van, jer se stalno moramo nekome izmicat - ženi koja gura kolica sa blizancima, tipu koji vodi psa u šetnju, ženi koja se bori sa djecom na rolama i romobilu, biciklistima koji voze u kontra smjeru il guraju bicikle nogostupom. Jebate, dobro da nije neko od nas pao pod koji auto dok smo se izmicali onima koji su prolazili. Veli ona meni:
- Pa ja više ne znam šta bi stisla, ne da mi karticu nazad.
Tu ću se ja navirit, jedva nekako prek nje i bicikla; piše na bankomatu - unesite pin.
- Unesite pin.
- Pa jesam, već šest puta.
- Pa unesite i sedmi, traži vas.
Maknem se ja, ona opet vata bicikl i unese pin.
- I šta sad dalje, ispiso mi je stanje već šest puta, šta ću sad?
- Pa sad se maknite da vam pritisnem "ne" za neku novu transakciju.
Gleda me ko da sam vanzemaljac.
- Pa nema "ne".
- Ima gospođo, samo se maknite pa ću ja stisnut.
Stišćem ja "ne" preko nje i jebenog bicikla, kartica konačno izlazi van iz bankomata. Uzima ona karticu i veli meni:
- Pa ako možete bez nervoze, šta ja mogu kad mi nije htio dat karticu.
Gledam ja nju, mislim si bil je bacila pod kamion, al odustajem jer iza mene stoje dva svjedoka ( doista smiju se njenoj konstataciji, al morali bi na sudu svjedočit da sam u naletu tjeskobe zafrljačila ženu pod kotače ).

Drugu sam slučajno spazila sjedeć na balkonu tijekom izvođenja sinoćnjeg glazbeno - scenskog spektakla u Hrvatskom domu. Znači, limena glazba tutaforca svira neku koračnicu, a žena spava nasjedećke, nagla se malo prema naprijed i spava da se sve puši. Prvo sam mislila da mi se čini, pa sam mislila da joj je možda pozlilo. Razmišljam jel da bacim fascikl s notama dolje, al bojim se da ne pogodim nekog drugog, a i kak ću pjevat bez nota? Al onda kad se prenula nakon jedno desetak minuta skužila sam da je morala zaspat još na samom početku, dok je uz koračnicu spavala ko puh. A ja nek žderem praške za spavanje, pijem magnezij, žderem jabuke i šta sve ne radim nebil zaspala navečer. Ova sjedne ko torba i čim se ugasi svjetlo - gotovo, kapci sami padaju ko žaluzine. Jedino od limenjaka nisam uspjela čut jel hrkala.

To su zbilja živci s armaturom, i kod jedne i kod druge. Živiće ko kornjače sa Galapagosa, barem tristo godina.

18

subota

svibanj

2019

Dan kada je ubijena ljubav

Upoznali su se na dočeku 1984. godine, šesnaestogodišnjaci koji su pred sobom imali svo vrijeme ovog svijeta. Njihovi prijatelji pričaju da su jedno drugome bili prva ljubav. Od tog su dočeka bili nerazdvojni; to je valjda sudbina srodnih duša, da se sljube i ostanu zajedno usprkos svemu, sve do kraja života.

Ratni vihor koji je zahvatio Sarajevo nije prekinuo njihovu ljubavnu priču. Sve do 18. svibnja 1993. Tog su dana krenuli preko Vrbanja mosta. Zauvijek su ih zaustavili snajperski hici, za koje zapravo nikad nije ustanovljeno s koje strane su ispaljeni. To zapravo nije ni bitno; toga je dana u Sarajevu ubijena ljubav, ona koja život pretvara u najljepšu pređu, istkanu od ljepote i nježnosti.
On je prvi pogođen; ubrzo je umro. Ona je, smrtno ranjena, dopuzala do njega, zagrlila ga i tako umrla. Ležali su sedam dana na Vrbanja mostu, zagrljeni i u smrti. Njihova tijela počivaju u zajedničkoj grobnici na jednom od sarajevskih groblja. Sarajevski Romeo i Julija, tako su ih prozvali svjetski mediji.

Ima li uopće smisla progovarati o zvijeri koja je ovaj mladi par gledala kroz nišan i odlučila povući obarač? Ima li smisla upitati se koliko je neljudskog imao u sebi dok je pucao u dvoje dvadesetpetogodišnjaka, zaustavivši ih u koraku i snu? Kakav nečovjek moraš biti da učiniš tako nešto? Kako iza takvog zločina uspiješ dalje živjeti kao da ništa nisi učinio? Kako je mogao gledati nju kako ranjena puže prema njemu da ga mrtvog zagrli i onda i sama izdahne?

Ono što jest sigurno je spoznaja da se ljubav ne može ubiti. Od nje se ne može ni pobjeći, koliko god se trudili, iz tko zna kojih razloga. Ljubav ostaje za vječnost, pa makar i kao sjećanje ako iz nekog razloga bude neostvarena ili prekinuta. Ljubav je jača i od smrti, kao u njihovoj bolnoj priči. Ostali su zagrljeni za vječnost na onom mostu, poručujući svijetu koliko je besmisleno pokušavati zaustaviti ljubav.
Nju ništa ne može zaustaviti - ni vrijeme, ni udaljenost, ni snajperski hici. Sretni su oni koji ljubav žive i gledaju u svojoj svakodnevici; to je najljepši dar koji možemo primiti - nekoga da nas obavija snažnom i velikom ljubavlju dok god dišemo.



17

petak

svibanj

2019

I opet fulanac

Jeste gledali polufinalnu večer Eurosonga?

Jel se sjećate šta sam ja lani napisala vezano za tu temu - da nam treba veliki volumen koji može adekvatno odreagirat na sve eventualne nezgodacije? Sjetite se kak se Izraelka strmopizdila niz štinge silazeć sa bine i bome cura pobijedila. Mi smo i ove godine poslali sićušno biće, koje da padne ne bi ga sastavio konzilij ortopeda.
Jel se sjećate Izraelkine oprave? Turbošareno, sa šišmiš rukavima i miderom da se može navuć na frižider koliki je. Naš dečko bio u bijelom odijelu, ko da ide na prvu pričest. I još i njemu i plesačima naglavilo krila, pa se sad pametnjakovići u komentarima sprdaju da se eto pojavio hrvatski Ikar, da eto hrvatskog Viktorija Sikreta itakodalje itakobliže. Srećom ih nije uvaljalo u katran prije perja, ko braću Daltone u svakom stripu gdje su osvanuli.
Nekad imam osjećaj da na kineskom pišem. Pa jel iko može prenest moje impresije tam gdje treba, kolko godina ću ja još pisat jedno te isto?
Doista, nisam imala živaca gledat taj spektakl, tak da ne mogu iz prve ruke prenest dojmove o ostalim izvođačima. To se može gledat jedino pod tabletama protiv živaca, šta zbog samih pjesama, šta zbog oprava, šta zbog glasanja koje ide kasnije. Zna se da susjedi susjede obilato darivaju bodovima, a naš je Roko ove godine bio u grupi bez ijednog susjeda pa nam je i ta opcija propala. Da nam ne bi možda Šveđani, Danci il Norvežani dali bodove? Kako ne bi, jedva su dočekali taj dirljivi trenutak.
Među inima, pročitala sam i komentar da šta nije poslalo Lidiju Bačić da nek pjeva u Tel Avivu. Nema žena sad vremena pjevat, ona piše blog. ( Dobro, možda tu i tamo ode na neku gažu, al to samo ako je ponuda koja se al nikako ne može odbit. ) Lani su i ona i ova naša friško udana Maja davale izjave da kak bi one rasturile sve tamo. Za ta bi uprizorenja svaki gledaoc trebo bit kirurški sabran, obzirom na velebne stihove i melodije ko nuspojave njihovih interpretacija.

Kad bolje razmislim, najbolje ni ne slat više nikoga na Eurosong. Kak je krenulo, nagodinu bi naš predstavnik mogo izać na stejdž sa tačkama i fosnama, obučen ko za izgradnju pelješkog mosta. Ono, nek zna Evropa da smo u fazi radova. Il složit bend ko nekadašnji Village People - policajac, vatrogasac, čak i indijanski poglavica može proć jer se Vinetu snimo na Velebitu. Pa ak ni to ne prođe - e onda skupljaj kablove i više ne šalji nikad nikoga.


16

četvrtak

svibanj

2019

Red glazbe, red zdravlja

Daj recite šta slušate dok svjedočimo totalnoj meteorološkoj anarhiji? Ono, postajemo svjesni da se iz pernatih jakni nećemo izvuć do srpnja, ako ne i duže? Pa jebate polovica je svibnja, a ja svaki dan uredno ložim kamin i slušam kak drva veselo pucketaju.

I šta sad slušat da skroz ne ošineš u krivom smjeru? Cvilojebi i žilorezi otpadaju al momentalno. Znači sve one tužaljke tipa - tebe čuvam za kraj, sad te se samo rijetko sjetim, za tobom ljubavi ginem i te gluparije odma ugasit čim krenu prvi taktovi. Jel nije dosta šta sunca ne vidim već danima, još mi samo fali slušat o nečijim duševnim bolima i patnjama uzrokovanim neuzvraćenom ljubavi. To se skapava, to se umire, to se ne spava...pa borim se sa svojom nesanicom, kud ću se još borit i s tuđim nespavanjem, pa da je opjevana najljepšim notama.
E zato ja razvrnem ritamizadensr songove. Šta ja znam, Dubioza kolektiv, AC/DC, Deep Purple, KLF. Sve šta se al nikako nemre povezat sa duševnim bolima, bilo nanošenjem duševnih boli il osjećajem da se sve urotilo protiv tebe osobno. Pa kad krene rokačina dodam tutaforca zvučni gas da žbuka počinje curit. I da znate da pomaže, barem protiv ovih meteoroloških nuspojava u vidu niske i visoke naoblake i kiše koja cijedi već danima. Pa pretvorićemo se u vodozemce. Sve gledam kad se ujutro dižem iz kreveta da se nisam slučajno to malo vremena šta uspijem odspavat pretvorila u daždevnjakinju.

Jedino šta me unazad tjedan dana razveselilo bila je izjava norveške ministrice koja je osupnula svekoliku nordijsku javnost kad je izjavila da šta se ne bi dopustilo ljudima da puše, piju i jedu crveno meso kolko im duša poželi. Jer da se pušači zbog stigmatiziranja pušenja moraju sakrivat i da se sigurno osjećaju ko pripadnici najnižih kasta. E to je žena. Jeste vi svjesni da je ona samu sebe razapela uzevši u obranu one koji al nikako nisu u skladu sa onim njihovim hygge regulama? Ko kaže da moje konzumiranje nikotina meni isto nije hygge? I šta koga briga oću ja danas smlatit kutiju il dvije? Il će neki tamo pivopija skršit danas četrnajst limenki il samo dvije jer mu je grašak koji je ručo teško pao na probavni sustav? Jer eto pušenje je štetno i alkohol je štetan i crveno meso je štetno. Bitno da nije štetno kad ti neko obezvređuje logiku i ispire ti mozak svojim verbalnim proljevima.

Ja sam sigurna da je i norveška ministrica veliki pobornik rokačine i da kod nje ne prolaze cvilojebno - žilorezni pjesmuljci. Ona kad dođe s posla sto posto razvrne Metallicu ( sumnjam da bi Dubioza bila njen odabir ), skuva neku kavu, možda čak i zapali i dekne nešta kratko prije ručka, a sve u cilju suzbijanja lošeg raspoloženja usljed grozne klime u kojoj žive i pružanja podrške onima koji ne živo zdravo, pa ne lamataju po parku od šest ujutro u trenirkama neg puše ko krepatili i popiju kad im se digne živac da popiju.
I ima moju punu podršku.


15

srijeda

svibanj

2019

I ona je usnula...

Naslutila sam njen kraj još prije dvije godine, kada sam pored njenog starog, umornog tijela ugledala posađenu mladu brezu.

Prvo sam pomislila - neće je dirati, neće imati srca zarezati je i uzeti joj život. Pa još uvijek, kad zaproljeti, odjene svoju najljepšu haljinu i zaogrne se smaragdnozelenim plaštom nježnog, mladog lišća. Doista, haljina više nije istkana gustim bijelim cvatom, ali lisnati plašt se zeleni i priziva sjećanje na davne godine djetinjstva, kada je njena krošnja bila moćna, kada je svojim hladom i mirisnim plodovima bezglasno dozivala da joj priđemo i uberemo poneku kruškicu ili se na trenutak sklonimo od ljetnog pljuska. Koliko smo puta samo sjeli u travu i igrali se, gledajući je kako cvjeta i čekajući da dozore njeni plodovi. Koliko sam se obradovala kada sam je ugledala nakon četiri ratne godine, u kolovozu 1995.; činilo mi se da pruža svoje krhke grane prema meni, da pita - gdje si bila svo ovo vrijeme? Koliko sam je puta s ljubavlju zaustavila u trenutku postojanja i poslala Nataši odraz njene ljubimice, želeći joj udahnuti snagu u nadljudskoj borbi koju je vodila? Ta je stara kruška pamtila ruke Natašinog djeda; posadio je mladicu koja je godinama stajala na raskršću u Brezju, i nekako mislim i vjerujem da je Nataša u njoj zaista pronalazila zadnje atome snage.
Nataša je usnula u vječnosti prošle jeseni. Još uvijek čuvam njene poruke, nemam ih snage obrisati. Ne čitam ih, ali znam da su tu - riječi hrabre žene koja se smijala smrti gledajući je u oči. Ovog je proljeća stara kruška tek neznatno procvjetala, možda je i ona tako tugovala za ženom koja ju je beskrajno voljela.
Ni kruške više nema. Snažan vjetar ovih je dana slomio njeno krhko, načeto tijelo. Ostao je samo trag stabla u travi, tek spomen njenog postojanja. Silno sam se rastužila idući s posla, uvidjevši da je i naša starica otišla u vječnost ; ostalo je tek nešto listića i grančica koji su pali u travu nakon što su je odrezali, i mlada, nježna, krhka breza koja će sada rasti na našem raskršću.

Sve je to život; sve mora doći do svog kraja. Ostanu uspomene i živo sjećanje na ono što smo voljeli, na ljude koji su nam nešto značili, na vrijeme radosti zaustavljeno u sjećanju zauvijek. Zato volite jedni druge, pokažite voljenima koliko vam je stalo. Nikada ne možete znati kakav vihor može odnijeti život, lomljiv poput najfinijeg porculana.




( početak i kraj na jednom mjestu :( )

14

utorak

svibanj

2019

Prognoza

Ako je vjerovat kišobranskoj instalaciji na koju sam nabasala jutros iduć na posao, moj je gradić Pejton pun ljudi sklonih modernoj umjetnosti i štokakvim performansima. Il to, il je puhalo gore nego kad je vuk osobno, bez pomoći snage vjetra, raspuvo kućice od dva praseta.

Pa sam ja, sukladno gadnim meteorološkim pojavama, odlučila pogledat šta piše u vremenskoj prognozi. Ono, da znam priredit jedno četrnajst kišobrana, gumene čizme, prefriškat svu raspoloživu zimsku robu ( ionak se spremam slagat ormar ko gladan srat pa nikako krenut, ko da sam znala da će bit još prigode za nosit debele vesturine i flafi čarape ).
I znate šta sam saznala iz vremenske prognoze? N i š t a. Pa ko da gledaju u šparoge il soc od kave dok je pišu, a ne u satelitske snimke. Evo saću ja rečenicu po rečenicu istrančirat, u zagradima je sažeto moje meteorološko iskustvo, sabrano kroz godine.

Kiša i pljuskovi još i danas i sutra bit će lokalno obilniji, zbog čega će još malo porasti vodostaji, ali u drugom dijelu tjedna očekujemo smirivanje situacije, i mnogo su izglednija i sunčana razdoblja. ( Pazi ti majstora; pa kad mi kaže "lokalno obilniji" to zapravo znači da trebaš iz vatrostalne posude izgatat šta mu znači lokalno, može bit od Istre do Slavonije, jebe se njemu gdje će padat. Veli porašće vodostaji; i to je začudno, jer je zadnjih tjedan dana palo kiše za petnajst godina u Africi. Plus izglednija sunčana razdoblja; gdje, u Transilvaniji? )

Iako je jučer vjetar rušio sve pred sobom, s obzirom na rastuće vodostaje rijeka, i izvanredne mjere obrane od poplava, vrlo važna je prognoza oborine. ( Bil mi iko mogo objasnit kakve veze ima to šta je vjetar čupo stabla sa izvanrednim mjerama obrane od poplava i prognozom oborine, koja baj d vej nije ni napisana, jer će oborine bit lokalno obilnije? Oborine pogađat po sistemu - možda oće, al sigurno neće, il kako? )

Dok na Zavižanu jutros pada snijeg, kojeg će biti i u nastavku dana, u većem dijelu zemlje je kišovito. ( Ma bravo; teško je pretpostavit da na Zavižanu krka bijelo govno. A u većem dijelu zemlje pada kiša, nemreš vjerovat; vodostaj se digo od kanalizacije valjda ).

U većini zapadnih predjela već je tako premašena srednja cjelomjesečna količina oborine, što je rezultiralo poplavljvanjem nekih područja. ( Ko bi i pomislit mogo da kad se sroka pedeset litara kiše po četvornom metru u pola dana da se onda neka područja poplave? S naglaskom na "neka", nebitno je koja, to znaju oni koji tamo žive. Šta će smarat one kod kojih nije poplavilo. )

Kiša i pljuskovi još i danas i sutra bit će lokalno obilniji, zbog čega će još malo porasti vodostaji, ali u drugom dijelu tjedna očekujemo smirivanje situacije, i mnogo su izglednija i sunčana razdoblja. ( Pa opet ponavlja prvu rečenicu; ono, neće ljudi skužit da je to već napisano jer su u panici od lokalno obilnijih oborina. Sve čitam i ne vjeujem, majke mi moje. )

Ipak, treba uzeti u obzir da i do kraja mjeseca nema dugotrajne stabilizacije, iako će temperature biti oko prosječnih svibanjskih, bit će i dalje povremene kiše. ( I ko veliko finale, zaključak da će i dalje bit povremene kiše, i da se vrijeme neće stabilizirat. Ja možda sutra skuvam kelj, a možda i ne, ovisno kolko ću bit stabilna. )

Znate šta ću vam reć? Ja se ozbiljno bavim mišlju da počnem pisat vremensku prognozu. Zavisi kakve se volje digneš, jel ti neko pokvario prvi gutljaj kave il si dobre volje - samo pišeš gluparije. Moguća su povremena sunčana razdoblja u većini zemlje, al isto tako postoji i mogućnost lokalnih pljuskova s grmljavinom. Ak ne zatopli, zahladiće. Mjestimično je moguća magla koja se ponegdje može zadržat tokom cijelog dana.
Gle ti kak to meni ide. A ja se zlopatim i pišem o svemu i svačemu umjesto da se uvatim vremenske prognoze; pa za mene bi Vakula bio puki amater.



( eto instalacije, slična mojoj od pred desetak dana )

13

ponedjeljak

svibanj

2019

Sreću čine male velike stvari

Kada sam prije nepune dvije godine proživjela i preživjela onu stravu, pričala sam svojoj prijateljici Neli kako pamtim dodir metala na koži i zvuk škara koje režu moju najdražu haljinu. ( Haljinu sam našla izrezanu i složenu u bolničkom ormariću; obzirom da je bila puna moje nula pozitivne krvi i obzirom da nisam baš vješta šnajdarica bacila sam je čim sam ušla u dvorište ). Nela je izgovorila svoje antologijsko "pfffff" i dodala - jebala te haljina. Kupiću ti ja tri nove, pod uvjetom da ih na tebi ne podere medicinsko osoblje. I doista, kad smo se idući puta vidjele, stigle su tri ljetne haljine, jedna ljepša od druge, kao naknada za pretrpljeni strah i okretanje novog poglavlja u životu koji mi je darovan.
Sjajna ekipa žena s kojom sam nastupila nebrojeno puta, a i napjevala se po raznim svečanim prigodama, banula je u moju bolničku sobu donoseći ne dašak nego vatromet radosti; uzalud smo ih i moje suputnice iz auta i ja upozoravale da se ne možemo više smijati, one se nisu gasile sve dok nisu otišle iz posjete. Za prvi rođendan koji sam proslavila nakon karambola donijele su mi i stiliziranu figuricu Madone, blagoslovljenu u malenoj crkvi u Gorama, selu u kojem sam zamalo izgubila život onog jutra.
Moja najdraža sestrica, moja Sandra, već me dvije godine vuče sa sobom u Poreč da liječim sinuse ronjenjem i namačem ovaj usrani bolni vrat u slanoj vodi. I samo ponavlja, u svakoj poruci i pozivu - puno te volim.
Ove mi je jeseni iz Dalmacije stigao prekrasan paket prepun sunca Dalmacije - smokava, lovora, ružmarina i mirisne lavande, koji mi je poslala žena koju u životu nisam vidjela; upoznala sam je pišući svoje pričuljke, a imam osjećaj da se poznajemo cijelu vječnost.
Pred Božić sam iz Siska primila paketić mirisnih breskvica sa vrlo dirljivim pismom; poslala ga je žena koja redovno čita moje pričuljke i odreagirala je na moju priču o breskvicama, kolačićima koje je tako teško izraditi i najljepši su ukras svakog tanjura božićnih kolača.
Jedna gospođa iz Petrinje kaže da sam ja njen prozor u svijet i njen razgovor; zbog bolesti rijetko izlazi iz svog doma i silno je vesele moje priče.
Danas sam dobila prekrasne crne rukavice sa žarkocrvenim ružama, koje je izradila moja školska prijateljica; ponijela ju je moja priča o martama, ona ih je izradila i poslala ih poštom uz poruku - draga Gordana, ljubim te i pozdravljam.
O svima vama, koje susrećem svakodnevno na ulici pa me pitate hoće li knjižica izaći uskoro, o svima vama koji uvijek ostavite barem riječ - dvije komentara jer živite negdje drugdje imam samo reći ovo - hvala vam svima, iz dubine duše. Vi mi govorite da nije uzaludno ovo što radim i da moje riječi imaju put u svijet. Nije to velik i razvikan put, ali mene neizmjerno raduje.

Hvala vam svima. Za sreću su uistinu potrebne male stvari, ali ove koje sam spomenula zapravo su za mene velike i moćne. I čine me sretnom.

( posvetila sam ovo svim svojim dragim prijateljicama i pratiteljima moje skromne straničice )

12

nedjelja

svibanj

2019

Muke po Kornatima

Kornate sam prvi put posjetila kad sam imala šest i nešta kusur godina.

Moja majka - roditeljjica prokušanih vrlina vodila je svoje osmaše na takozvani mali maturalac u Zadar, pa je obiteljsko vijeće odlučilo da se i mene povede tamo jer sam ko dijete stalno imala gnojne angine. Pa eto nek i ja idem nebil me do zime barem jednom zaobišli gnojni čepovi u grlu i penicilinske pikice.
Sve se to meni ludo sviđalo - i putovanje vlakom do Zadra, i hotel, i svakodnevni raporti taji koji je ujutro oko osam zvao da pita šta sam jela, jesam izgorila, jel više trpam u sebe sladoleda od vanilije il od čokolade, jel idem u vodu sa šlaufom i tak to. Sve mi se, kažem, sviđalo sve dok nije osvano dan da se krene na Kornate. Otkud sam ja mogla znat šta su Kornati; jedino šta mi je odokativno zvonilo u glavi a poznato ko izraz bio je kornet od sladoleda.
- Danas idemo na Kornate brodom, to su ti krasni otoci...
Dalje nisam ni slušala. Pa oću ja sad morat sa čvrstog tla morat uć na brod i vozit se u nepoznatom pravcu, nepoznato dugo vremena, e da bi vidjela otoke, jer ne znam ni šta je otok?
- Ja ne bi išla.
- O još kako bi ti išla. Vidiš da ideš - govori ona meni tegleć cekerčinu sa ručnicima, kremama, vodom i bog zna čime sve ne. Čak smo imale i haljine od jednakog materijala, bijele s nekim žutim cvjetovima.
- Al ja ne bi išla, reko mi je tata da ne idem u duboko.
- Pa nećeš ić u duboko, malo ćemo se vozit brodom, pa ćemo tamo papat i kupat se i svaštanešta.
Da neću ić u duboko, jedino ću se vozit brodom, a ispod voda duboka valjda do same Kine. Objesila se ja ko visibaba, al šta ću - idem jer me ona drži za ruku pa bi se moglo desit svašta jer se njena ponuda al nikako ne odbija.
Ulazimo na brod, ja se vučem ko da me vode na giljotinu. Isprestravljena. Brod kreće, mene muka hvata sve više kako odmičemo od obale. Voda je sve tamnija, kopno sve dalje; ne gledam ja nikud osim u pod, jer kad god pogledam prema moru hvata me nalet panike.
- A koliko ćemo se vozit do tamo? - pitam.
- Ma malo, dva i pol sata. Hoćeš jest?
Dva i pol sata?! Sjedit i plutat po toj vodurini?! Kad se tad nisam onesvijestila neću valjda nikad.
- Ja se ne bi vozila dva i pol sata.
Pa to ponavljam kad god mi mama priđe. Pa joj je dopizdilo, pa se s najljepšim smiješkom sagnula k meni i rekla:
- Ajde mi još samo jedan put reci da se ne bi vozila dva i pol sata, uzeću te za pletenicu i spustit u vodu. Jel jasno?
Zavezala ja momentalno, šta ak me zbilja lapi za onu moju kosurinu i potopi u more?

Konačno pristali na odredište, e tu je već bilo onak skroz ok sve dok jedan od njenih đaka nije donio morskog krastavca i stavio ga na moj ručnik. Ja u vrisak ko da je krokodila donio, prisjelo mi i kupanje i jelo i sve. Eto mame opet k meni:
- Oću ja opet ponavljat šta ću napravit s tobom i pletenicom? Ne blekeći, to je morska životinjica, pa neće te pojest.
Pa opet diskofrazma dok smo se brodom vratili do Zadra. Više nisam spominjala da se ne bi vozila dva i pol sata, jer nakon cjelodnevnog maminog natjeravanja sa osmašima po brodu i na kupanju moglo se zbilja desit da ja nadrapam ko žuti mačak.
Jedino sam tati drugo jutro rezolutno rekla - ja s mamom više neću ić na more, ispričaću ti doma zašto. Nisam znala da je on već bio upućen u moje silno negodovanje vezano za brod.

Jučer, dok sam se vozila prema Kornatima i uživala u suncu i ljepoti mora i otočja sjetila sam se svoje prve vožnje brodom do Kornata. Sjetila sam se i maminog vrlo rezolutnog pedagoškog djelovanja i neuvažavanja mojih argumenata.
Kako je danas Majčin dan, morala sam iz sjećanja pustiti te slike i zagrliti je svojim mislima.









( ovoj ljepoti ne treba opis )

11

subota

svibanj

2019

Jedi, jedi, jedi još

Kad ideš na izlet, onda moraš nosit putnu torbu i sa onim šta treba i sa onim šta ne treba.

Šosove koje ćeš nosit i šosove koje nećeš nosit, isto tak i majice. Jer šta ak ti na krilo tijekom doručka padne jaje na oko, pa nećeš na Kornate ić sa žutanjkom na robi. Onda haljina, pa trenirka, pidžama, kućne šunjalice, toaletna torba, starke i rezervne cipele, crveni kišobran koji paše uz rože na martama. Pa manja torba za autobusnu jelsku ponudu - domaće kobasice, fine lepinje iz Lidla, čips, Jadro napolitanke, žele bomboni, ledeni čaj. Pa mala torba puna andrlja koje je bolje ne nabrajat. Jedva se uspiješ s time utaljigat u autobus. Kad se krene nastojiš se kontrolirat da ne ideš žderat iste sekunde čim je šofer zatvorio vrata,čisto da se ne razleti narezana kobasica, ko će je pobrat između svih onih silnih nogu.
Prva postaja su Baraćeve špilje. Ne letim među prvima, idemo popit kavu i čekamo da vidimo hoće prva grupa izać iznutra, šta je sigurno - sigurno je. Guramo glave i fotkamo se ko dvije šišmišice. Uživamo u ljepoti nedirnute prirode. Prva grupa izlazi, znači nema medvjeda unutra pa nekak lakše vijugamo prema ulazu. Unutra je fenomenalno, sve one sige i stalaktiti i stalagmiti predivnih oblika. Jedino nam se jedan od kolega u onoj mrakači popeo na stalagmit al je zamoljen da siđe ( desi se, htio čovjek malo bolje vidjet). Pa nam vodič ugasio reflektore na desetak sekundi da vidimo šta je mrak, laknulo mi kad se upalilo jer ne znam kak bi izbauljali van da je rikno prekidač.
Pa dalje put Biograda, i nakon smještanja u sobe brže presvlačenje i večera. Znači juha, orada, hrpa krumpira i prženog povrća, salata, pa malo naguljenog voća ( kivi, ananas, narandže) i kolači. Pa kava uz more, da provarimo večeru jer nam se malo slošilo od količine. Legla htijuć napisat kraću pričicu, probudila se s mobitelom u ruci i očalama na nosu u pol šest ujutro.
Brže na doručak rudarskog tipa - jaje na oko i omlet sa sirom, malo parizera i sira, dva kroasana i naguljeno voće i čaša đusa. Brže van popit kavu dok se nije krenulo na brod. Dok se ukrcavamo meni stalno pred očima vrata od ormara na kojima leži Rouz i Džek koji se drži za vrata nakon šta je Titanik otišo kud je već otišo,; sve mi slabo dolazilo. A na brodu... uživancija. Pogled vrijedan milion novaca na kornatske otoke i more koje se mreška. Pa konačno ručak na brodu, opet rudarskog tipa - kulen, sir, feferoni, njoke i piletina u finom umaku, salata; opet nam se slošilo od jelske ponude. Uživala u pogledu na Ugljan i Pašman, popila kavu i onda malo zalegla, nebil se jelska ponuda koju sam progutala lakše provarila.
Kupila obligatni magnetić za frižider. Sad evo ležim u hotelskoj sobi i razmišljam šta ću obuć za na večeru.

Svakako mora bit nešta komotno, da mi ne pritišće sve ovo dosad pojedeno. Divno je bit na izletu.







09

četvrtak

svibanj

2019

Hešteg trebanositzeleno

Šta vi radite kad vas neko sjebe u koracima samo da bi nahranio svoj ego? Obezvrijedi vam logiku? Nije uopće bitno jel slučajno il namjerno, jel riječima il djelom? Eto baš mu se oće da vam se napije krvi, jer mu paše vaša krvna grupa?

Dam se kladit da zamišljate kak ga trgaju lavovi koji su bili na voćnom jogurtu tjedan dana, dok vi ležite na otomanu i nedužno krckate bobe grožđa da ne čujete kak njemu krckaju bedrene kosti ( kako je to divno sročila moja frendica Nela ). Il zamišljate kak mu na vrata zvoni španjolska inkvizicija, dobar dan - dobar dan, čuli smo da u garaži imate jedno četrnajst metli i da ste karnister krvi popili tome i tome, pa ako bi izašli da vas malo rastrančiramo na onim našim spravama za gimnastiku. Pa ga sastave rastezat, i vi osobno potpalite lomaču jer je inkvizitor osto bez plina u upaljaču. Il zamišljate da je taj tamo neko u nekom navodno fensišmensi restoranu pobro rota virus i dobio takvu sraćku i bljuvanje da već danima živi isključivo od kisika, a vi mu dolazite u posjetu i nosite friško spohanu piletinu i krumpir salatu i kremšnjite u tri tapervera, jer vam ko niko nije reko da ne smije jest idućih tjedan dana.

Šta radite kad ste krepani od svega šta vas smara na poslu, u dućanu, od luđaka koji vas skoro zgaze na pješačkom jer zamišljaju da su faraoni pa ih se ne smije zaustavit da bi prejašili prek zebre? Il kad kiša pada ko biblijski potop, pa vam smoči rukave od jakne i nogavice do koljena jer imate jebeni mali kišobran ( ko meni naprimjer, jer se onaj regularni razalatio skroz usljed bušenja na trnje )?
Dam se kladit da živčanite, psujete, pokušavate ne zadavit svakog ko vam se uopće obrati, eventualno ako ste pušač palite jednu na drugu i puštate najkrvavije cvilojebe ikad napravljene ( il rokačinu ak vam više paše; ono, razvrnete Deep Purple dok svi cucki u ulici ne počnu zavijat umjesto pratećih vokala ). Il se prežderavate svim raspoloživim u frižideru i špajzi - red slanog, red slatkog, pa zalijete sokom koji pršće radi boljeg varenja. Pa udarite po žele bombonima, il bombonjeri koju niste odnijeli kom ste trebali.

Ja imam novu metodu. Friško otkrivenu. Znači - bez obzira šta bilo razlog, jel to šta mi se neko pravoj - zdravoj naloko moje nula pozitivne krvi, il sam umorna ko pas, il me razjario neki krepil koji me zalio lokvom vode veličine Plitvica, ja svečano polažem zakletvu ko sudac ustavnog suda da mi ništa neće ovaj dan pokvarit, pa se dotjeram u zelenu opravu ko grofica Marica i uživam u danu, kolko god bilo sranja okolo. I mogu vam reć da je to vrlo efikasna metoda. Em se bolje osjećaš, em dobro ispadneš na fotki, em zaboraviš na sve ono šta te smara.
( Dobro, jučer je bila posebna prilika, al to ne znači da ne trebamo sami stvarat posebne prilike svaki dan; u inat krvopijama, umoru, kiši i svemu onom šta nam balega po glavi. Svaki se dan u lice nasmijat onom šta te tlači - pa to je antibiotik širokog spektra. Vjerujte mi na riječ.)



( grofica Marica sinoć, u Hrvatskom glazbenom zavodu )

07

utorak

svibanj

2019

Vorsprung durch Technik

Nešta se bavim nostalgičnim mislima kak se zapravo sasvim dobro živjelo bez mobitela.

Htio si nekoga vidjet? Sjedneš na bicikl il prošetaš pa ga vidiš. Htio si s nekim porazgovarat? Dogovoriš gdje ćete se nać i držiš se dogovora. Trebalo je dogovorit nešta, neki tulum il slaganje drva, nebitno je šta? Sjedne se pa se sve dogovori - kad, kako, gdje i kod koga.
Pisala se pisma i slale razglednice s mora il sa izleta.
Ovo danas je kataklizma, života mi. Gdje god dođeš - u dućan, na posao, u bus - svima je mobitel u ruci i svi samo skrolaju i štrače, da ne kažem surfaju. Hoćeš nekog vidjet? Odeš na fejsbuk i vidiš šta je objavio. Nema te situacije koja se ne upriliči na društvenim mrežama. Ručak na stolu - ajmo deknut fotku šta se poserviralo. Prostre se veš - ajmo brže slikat kak vjetar napiruje košulje na štriku. Sretne se neko - brže selfi, poriktaj kosu i naflajbaj usta pa smiješak ko da si dobio na lotu, nek se zna da ste se sreli. Hoćeš s nekim porazgovarat? Mobitel u ruke, pa maži po mesindžeru, vajberu, votsapu i svim mogućim aplikacijama. Trebaš nešta dogovorit? Pa to je sazivanje i dozivanje u trajanju martovskih ida, nit kraja nit konca. Prvi zove drugog da mu kaže da se treći čuo sa četvrtim koji nemre dobit drugog jer je korisnik stalno zauzet, a treba mu reć da neće doć jer je posvađan sa petim.
A tek kad se nekud krene, majko mila...ajde fotka pred put, pa kad se uđe u auto, pa na krivini, pa na nizbrdici. Meći brže fotke, jer ko da nisi bio ak nema četrdesetosam fotki za pokazat. Pa kad se stigne umjesto da se raspakiraju stvari i krene uživat brže stavljaj objavu i označi kud si stigo, i jesi pošo il si došo. U slučaju fotke većeg broja ljudi nipošto ne zaboravit sve označit, jer eto odma zle krvi - gle kak mene nije označilo a vidim se napola u ćošku. E pa saću te majci obrisat, pa označuj mamu svoju na fotkama.

Ajde bilo je i Bože pomozi dok nije izmislilo ove turbonaglomoderne smartfone. Pa opcija prijenos uživo, pa opcija prijenos umrtvo, nemreš se ko čovjek nigdje opustit i ponašat normalno jer stalno neko nešta prenosi. Pa kamera sa vakimnakim performansama. Pa pazi da ne ispadne jer košta ko svetog Petra kajgana.
Otić nekud nenapunjenog mobitela izaziva histeriju širokih razmjera. Uopće neću spominjat mogućnost da se uređaj zaboravi doma, il da se ne ponese punjač na put. To je kraj civilizacije, jer ideš a nemreš objavit ni označit nikoga, nit možeš vidjet ko je šta nakeljio kod sebe na zid i ko mu je sve komentiro, a tebe ne jebu ni za suhu šljivu.

Točno mi dođe da ugasim to zvrndalo i svima kažem da ga više ne koristim. Samo šta vrijedi šta ga ja neću koristit kad neću imat s kime razgovarat jer će svi i dalje buljit u svoje igračke i stavljat srčeka i smajliće gdje stignu. Pisma mi još manje vrijedi pisat, ljudi čim vide kovertu misle da je opomena za struju il nedajbože neka ovrha.
I šta mi drugo preostaje nego da i ja skrolam, ajde recite?

06

ponedjeljak

svibanj

2019

Manite se šparoga

Tolko o pouzdanosti metode gledanja u šparoge. Vi koji redovno pratite moje pričuljke sjetićete se da sam nedavno pisala kak je neka tamo žena, koja se od djetinjstva bavi gledanjem u šparoge, porazbacala spomenutu zelenjavu po tacni i rekla da će Megan rodit blizance.

E pa šta se mene tiče, može šparoge odsad pa nadalje kuvat i jest, jeble je šparoge. Megan je rodila sina, jutros ranom zorom. Za sada se još ne zna jel rodila u bolnici il kod kuće, kak je najavljivala, a sve da bude kontra dekorum dosadašnjih kraljevskobakingemskih poroda. Znam da znate da je dosadašnja tradicija bila - porodit se, pa za par sati ajmo pred fotoaparate sa bebom u rukama, nasmiješena ko da nisi rodila nego dobila iz prve ruke dobitne brojeve ojrodžekpota.
Ona je negdje od polovice trudnoće najavljiala da joj ne pada na pamet ić u bolnicu i paradirat iza poroda s djetetom pred svekolikim pučanstvom svog kraljevstva. Oće ženica rodit na miru bez da je se poslje flajba i da mora ko Mona Liza stajat dok blicevi sijevaju sa svih strana.
Ja je razumijem, vjerojatno i većina žena koje su rodile uz nešto više muke. Pa mene da je natjeralo da se iza šesnajst sati rađanja obučem i natakarim na štikle i sa blaženim smiješkom izađem pred razdragane ljude, mislim da bi požalili dan kad je njih mater donijela na svijet. Jerbo kad se ta jadna maternica konačno počne skupljat i kad se sve počne hladit, sve te toliko boli da bi najrađe onom ko te samo pogleda rašerafio glavu. Vizitu neću uopće spominjat - te stisne trbuh da vidi jel krvariš, te se naviruje, a nedajbože kakvih komplikacija ruje po toj ranjavoj utrobi ko po vešmašini. I onda bi još trebalo alkarskim korakom na peturinama gazit ko da ideš na plac po grincajg. Ma dajte molim vas.
S druge strane je baš i ne razumijem, rađat doma bez nekog stručnog nadzora ne čini mi se dobitnom kombinacijom. Bojim se da se ispaćeni otac razumije u porode ko ja u štrikanje. Iskreno se nadam da je bila bar neka babica u blizini, iako je prema pisanjima štampe porod išo dosta brzo. Vele da je dobila trudove u ranim jutarnjim satima a rodila je u pola šest ujutro, čini mi se. Pa ja sam za tri sata tek primila treću flašu dripa, od nebrojeno flaša kolko sam primila tijekom šesnajst sati.

Šta sam ono htjela reć? Da, znači šparoge komotno zaboravite ko pouzdano sredstvo predskazivanja budućnosti.
Bolje dat afričkom vraču da porazbaca kosti.


05

nedjelja

svibanj

2019

Modna o(ne)sviještenost

Mi obični smrtnici ne razumijemo se u ništa, pa tak ni u visoku modu. Visoka moda, osim šta podrazumijeva da model bude visok, isto tako iziskuje teško naprezanje moždanih stanica da skužiš jel kreator uopće sam svoj i šta mu je bilo dok je slago na hrpu te prnje koje je već složio. I to za muškarce.

Pa vas ja pitam kud bi recimo vaš dečko, muž, šta već, mogo obuć ovu divnu prvu kombinaciju, znači roza kapa sa ušima Mikija Mausa, široka bijela duksa ( ispričavam se ako nije ), roza šosić i crne grilonke sa crnim cipelama? Možda za neku romantičnu šetnju il izlet. Jedino ne znam koju vražju mater mu trebaju te žvale u ustima, i kolko rola toalet papira treba ponest u torbi jer se bojim da slini nonstop. Pa svako tolko stani da mu obrišeš slinu. I ne smije sjest nigdje na klupu da ne zasere šos, ko će s tog rozastog štofa skinut flekove.




Druga kombinacija je vrlo sportska, znači zelena kaciga na glavi, očale za plivanje, roza sakoić sa jastučićima na ramenima ( ko Kristl iz Dinastije ), zeleni šos i roza štucne. Ispod šosa se može obuć i dres il kupaće gaće, sad ovisi o afinitetima nosioca robe ( malo me zbunjuje jer ima i očale za plivanje i štucne, onda valjda i pliva i igra nogomet ) Jedino u svlačionu mora ponest aufingere da povješa sako i šos, da se ne gužva dok on radi na kondiciji.





Treće može poslužit za svečane prilike, recimo neke svatove il krstitke il tak nešta. Malo vuče na harlekina s tim cik - cak ušivenim zeleno-roza krivuljama. Košulja je zelena, cipele su zelene, gkavu krasi špičasta zelena kapa zbog koje neodoljivo podsjeća na Malika Tintilinića il Grinča. Istinabog, malo ćete teže objasnit familiji da je to zadnji krik mode i da košta više neg Ronaldovo spavanje u vili Šeherezada. Isto jako mora pazit da roza dijelove ne zasere tortom il gulašom, najbolje da kod jela skine dopola tu opravu pa da se ogrne stolnjakom, pa kad je gotov opet se obuče. Problem je šta se kod nas na feštama stalno jede, pa bi se skido i oblačio pet - šest puta. Al za ljepotu treba ponešto i istrpit.





Meni ovo sve izgleda ko da mu je bokcu slučajno izgorio ormar pa navuko na sebe ono šta je našo u ženskom ormaru ( osim žvala, štucni i plivaćih očala, to kod nas u ormaru nema šta tražit ).
I gledam te fotke dok pišem i nemrem se načudit. Eto me ko začuđeni svatovi. Baš smo mi obični smrtnici tupi ko motike, kak ja sad u tom ne vidim glamurozne komade odjeće za muškarca?
Biće sam skroz sljepovidna.

04

subota

svibanj

2019

Godzile napadaju

Jutros se probudim ( mislim jutros - noćas, šta jutros ), vani mrkli mrak a meni podne jer već znam scenarij - okreni se, prevrni se - lijevi bok, desni bok, potrbuške, leđno, baterflaj, pa tak jedno četrdesetpet puta.

Pa se dignem, zapalim jednu, popijem čašu cedevite i odem na vece da me cedevita ne sjebe kad počnem i ako počnem zaspivat. Izvalim se u dnevni boravak, pa ću malo prečeprkat po mobitelu, kažu da je dobro malo čitat jer to ko uspava.
Kad će meni iskočit vijest da je Pamela Anderson objavila ne znam sad već na kojoj društvenoj mreži da je u Hrvatskoj evakuirano milion ljudi usljed klimatskih promjena. Razbudila se trenutno, al naskroz. Šta je sad, da nisu kakve Godzile izjaparile pa potrle Zagreb ( gle, to je pedeset kilometara od moje rezidencije, Godzila kad pruži korak eto ga za čas, a zna mrcina i plivat, vodenim putem je tu dok sam trepnula četrnajst puta ). Ako je evakuiralo milion ljudi, pa to je četvrtina stanovništva moje zemlje a ja se borim sa nesanicom?! Jebate, trebam ić tražit kofer i najnužnije stvari i dokumente da me se može evakuirat.
Al ajde otvoriću ja prvo da vidim šta uopće piše. Da, piše ona da njen prijatelj gleda kak je u Hrvatskoj evakuirano milion ljudi zbog klimatskih promjena. I onda dalje ide rasplet - zamijenila nas sirota sa Indijom gdje evakuiraju ljude zbog ciklona Fani.
Lako meni šta je ona krivo skužila ( navodno su bile u pitanju hrvatske vijesti o stanju u Indiji ), al sam se ja skroz razbudila. Pa u frižider, namazala pinđura na kruh ( dvije šnjite ) i jednu šnjitu bijele linolade, da smanjim stres zbog same pomisli da sam mogla nazvat vatrogasce il policiju kud da se javim za evakuaciju. Pojela to, pa još jednu bananu da mi ne padne kalij, popila još jednu čašu cedevite, otišla opet na vece, zapalila još jednu i vratila se u krevet.
Ležim u mrakači i mislim si - kud nemam njen broj telefona da je nazovem pa da je ispljujem na pasja kola. Eto kad bivše zečice iz Plejboja ne znaju zemljopis pa ti razjebu i to malo sna šta imaš.

Zaspala sam ko zna kad i sanjala neke dinosaure da mlate oko škole i pedagoške akademije, srušili sve šta su mogli. Probudila se taman kad su počeli skretat prema mojoj kući, mokra ko da sam preplivala Lamanš i sa nemjerljivim otkucajima srca.
Znači ne smijem više ni prismrdit mobitelu kad se tako do dana probudim. Moram pod hitno naučit štrikat.

03

petak

svibanj

2019

Moje krhke ljepotice

Isprva ih nisam htjela ubrati; htjela sam ih ostaviti da svoj kratki vijek proborave u sigurnosti listova koji ih nježno obavijaju zelenilom svog dodira. Onda sam se ipak predomislila; možda bi i one htjele da uživam u njihovom mirisu i njhovoj ljepoti. Ubrala sam ih, omotala crvemim ukrasom preostalim od tko zna kad i stavila u vazu.

Već godinama, početkom svibnja u mom se dvorištu iz bujnog, smaragdnozelenog lišća stidljivo ukažu ove bijele ljepotice. Skromne su, vrlo krhke i nježne, neupadljive; gotovo nevidljive dok se dobro ne zagledaš u zelenilo njihovih listova. Ali njihov miris je nešto najopojnije i najljepše što sam oćutila, možda je jedino jasmin mirisom iznad njih.
Silno ih volim iz nekoliko razloga.
Moja baka po mami jako je voljela đurđice; bile su njen najdraži cvijet. Napustila je svijet početkom svibnja, baš u vrijeme đurđica, kao da je odabrala da ode u vječnost pomazana njihovim opojnim mirisom.
Moja majka je nedugo nakon bakine smrti uspjela u cvijetnjaku zametnuti ove krasotice, i svake je godine u svibnju svojoj majci na grob odnijela tek buketić đurđica, ubran u našem dvorištu, govoreći - ovo je najljepše što joj mogu odnijeti, njima će se jedino razveseliti.
Obje žene, koje sam neizmjerno voljela, već dugo nisu pored mene, barem ne u onom voljenom fizičkom obliku. Htjela ja to ili ne, svakog me svibnja ovi krhki cvjetići podsjete na njih dvije, na njihovu ljubav i na prolaznost života.

Đurđice silno volim i zbog toga što su živi dokaz da skromnost i krhkost mogu biti samo paravan za raskošan miris i ljepotu koju prikrivaju. Nije sva ljepota rezervirana samo za ruže, orhideje i brojne druge cvjetove, obdarene iznimnom krasotom.
Meni su ove stidljive, skromne ljepotice puno bliže srcu. One izgledom i mirisom uljepšavaju kutak mog svijeta koji ne dam nikome.



02

četvrtak

svibanj

2019

Muke po Leonardu

Leonardo je ležo u poluzamračenom sobičku. Glava mu je al pucala, otpadala od bolova. ( Tad još nije izmislilo ni Kafetin ni Brufen u granulama da dekne nešta od toga, a čaj koji mu je kuvo sluga za glavobolju jednako je mogo i preko ramena prolit - nit štete, nit koristi ).

Znači ležo ko ubijen i razmišljo za koju vražju mater više nikako završit portret te ženetine s kojim se patio zadnje četri godine, Zakreto je nalijevo, zakreto je nadesno, stajala ajnfah, nasmijana, smrknuta, obučena u tamno, obučena u svijetlo, sa raspuštenom kosom, sa pundžom...nije išlo al nikako. A mljela je, zaustavljala se nije; pa kad je i uspije nariktat ona krene mljet i sjebe sve, a on još ni kist u ruke uzeo nije.
Kad eto sluge, otvara vrata:
- Stigla ona gospoja šta je slikate već ko zna kolko dugo. Veli da ste joj rekli da dođe danas pozirat.
- E samo mi je ona falila. Reci joj da me nema kod ku..
- A tu je moj umjetnik, leži u krevecu. Smorio se ne znam čime. Ajmo na noge lagane, možda danas uspijete naslikat barem ovratnik od oprave. Muž je već u sto briga, kaže mi baš neki dan - pa šta on tolko mala, jel nije u stanju za četri godine tvoj portret napravit? Ja reko - ne znam, biće sam il jako ružna pa me se boji stavit na platno, il sam jako lijepa pa me eto naručuje svako toliko da sjedim dok on pokušava slikat. Jel vas nešto boli kad ležite upol bijela dana?
- Puca mi glava, evo sam popio dvije šalice čaja pa...
- Ma džabe pit čaj, to ko da pod noge prolijete. Treba il prošetat po friškom zraku il da vam neko izmasira sljepoočnice sirketom.
- Šta je sirket, mila majko? - pita sluga.
- Ocat, zaboga miloga. Mene kad god boli glava ja namočim krpu u sirket i trljam sljepoočnice i da znate da mi pomogne. Ajde vi namočite krpu pa ćemo ga pomasirat. Jel vi mislite naležećke slikat il šta? Idemo se dić. A i lakše ćemo vam izmasirat sljepoočnice.
Da pogled može ubit, sluga bi već ležo mrtav kraj kreveta otkako je dama sa nedovršenog portreta počela lajat u sobičku.
Diže se Leonardo, šta će drugo; zvoni mu u glavi šta od sijevajuće glavobolje, šta od njenog lajanja. Idu u sobu u kojoj slika, i pokušava je po hiljadu devetsto pedesetosmi put namjestit nebil završio više, samo da je skine s leđa.
- Evo danas sam obukla smeđu haljinu, baš mi svi kažu da mi najljepše stoji smeđa boja, šta vi kažete? Bil raspustila kosu? Bil ruke na krilo il spustila il šta bi s njima?
- Bil samo zašutila, tako ti sakramenata - mrmlja veliki sebi u bradu, naglas izgovara:
- Sjedite ko zadnji put, zakrenuti malo udesno, ruke na krilu, blagi osmijeh...
- E i taj blagi osmijeh al nikako ne razumijem. Kako god se nasmiješim vama ne valja. Il je preširoko, il je preusko, il sam vaka il sam naka. Ajde vi meni pokažite šta je blagi osmijeh.
- Ma nemrem ja danas ništa pokazivat, puca mi glava. Biće dobro kako god se namjestite.
Stiže i sluga s krpetinom koja zaudara ko da je nešta crklo.
- A šta ti nosiš, blesane? Jel s tim ti misliš meni trljat po glavi? Oćeš da oslijepim od smrada, šta je to? Bježi da te ne vidim.
- Ma to se sigurno ocat pokvario, još pogotovo ako je vinski, to se pokvari sad pa sad. Nama je prošle godine propalo dvije manje bačve octa, nisu ga dobro zatvorili. Smrdilo je isto ko ova krpa sad. Bil otvorila prozor?
- Bil zatvorili usta, molim vas? Rekli smo blagi osmijeh, idemo barem probat malo radit.
On se pokušava skulirat, ona i dalje melje kak je kuvarici izgorilo pile i kak je kupila četri nove haljine i kak za vikend ide kod svojih u posjetu i melje i melje.
- Neće ovo ić, milostiva, previše me boli glava, stvarno ne mogu danas radit. Pa ćete doć kad se nekad vratite iz posjete svojima.
- Al onda stvarno morate završit, četri godine ja dolazim svako toliko k vama, već me ljudi čudno gledaju, ko da sam ja kriva šta vi nikako ne možete završit taj portret. I muž mi je već reko...
- Znam, ponovili ste već par puta. Ajde dođite kad se vratite od svojih, molim vas.

Odlazi ona, melje još sa slugom na ulaznim vratima, a Leonardo uzima ogledalo, namješta platno, pokušava se namjestit onako kako bi htio da ona sjedi i kaže sam sebi:
- E dečko, neka ti nebesa budu na pomoći i ruka božja nek ti vodi kist ko Maradoni ruku kad je gol zabio. Sad se samo zamisli u smeđoj opravi i razvuci blagi, tajanstveni osmijeh i slikaj šta nikad sliko nisi.
A ti bježi s vrata, jel još nisi bacio tu smrdljivu krpetinu van?! I samo pisni da si me vidio da radim svoj autoportret, pa glavu ću ti rašerafit.

Ostalo je povijest.

( in memoriam Leonardo DaVinci, preminuo na današnji dan Anno Domini 1519 )



( photo by pinterest )

01

srijeda

svibanj

2019

Golgeter

Jučer sam išla po najdražeg frajera u vrtić, a obzirom da je danas blagdan ostao je i prespavati.
Putem iz vrtića svratili se na picu, sad ga to jako veseli - sjesti za stol i piti sok na slamku i čekati da pica bude pečena. Najeli se kvalitetno, popio se još jedan sok i kući. Gledali Mašu i medu, rikavali od smijeha vukovima koji sjede pod haubama i vraćali dva - tri puta na tu scenu.
- A ispod čega oni to sjede? - pita on.
- To ti je hauba za sušit kosu.
- Pa ko tako suši kosu? Ja to nisam vidio, mi imamo fen.
- Ima negdje u frizerskim salonima hauba koja se spusti iznad glave pa puše topli zrak da se kosa prije osuši.
- Ja sam mislio da to samo vukovi tako suše. A jel ti tako sušiš kosu?
- Ne sušim, moja kosa je prekratka.
Nastavili do večere gledati crtiće i pokušali naći slikovni rječnik da ga malo proučavamo; stajao je ispod dviju drugih knjiga, to sam skužila tek jutros. Kad sam mu rekla da ga ne mogu naći, zaključio je:
- Pa kak ti nikad ne možeš naći baš ono što meni jako treba? Jesi dobro pogledala? Možeš li, molim te, još potražiti?
Tražila i naravno da ga nisam vidjela, ali srećom su počeli leteći medvjedići pa se prizaboravilo na rječnik.
Kad smo legli pitao me znam li da on danas igra utakmicu i hoću li ga doći gledati.
- Naravno da hoću, sutra ne radim.
- E onda dobro, potrudiću se da zabijem gol za tebe.

Ujutro poslije doručka ugledao je na televizoru mrava.
- Kako mrav ne pokvari oči na televizoru? Ti mi uvijek kažeš da ne gledam izbliza, da ne pokvarim oči.
Smijem se kao luda i objašnjavam mu da mrav ne gleda teve nego hoda po njemu.
- I otkud uopće mrav u kući? Kako kod mene nema mrava?
Objašnjavam mu da kod mene pored dimnjaka svakog proljeća mravi imaju mali autoput kojim hodaju. Idemo skupa pogledati, kad stvarno - šibaju mravi da se sve puši.
- Jel možeš ti njih ikako maknuti? Bojim se da me ne ugrize.
- Mrav?! Pa ne može ti mrav ništa.
Ipak uzimam malu metlicu i skupljam mravlje konkvistadore, da mi dijete ne izgubi osjećaj sigurnosti.
Otišao je doma, pripremiti se za utakmicu i ponovo pitao - hoćeš li me doći gledati. Ne zna on da me ni cunami ne bi spriječio da dođem.

Danas je njegova ekipa zvana Prstići odigrala prvu utakmicu na umjetnoj travi pored Petrinjčice, i moj najdraži frajer je zaista dao gol. Proslavio je kako to i dolikuje velikom golgeteru - punim trkom, raširenih ručica kojima je oponašao let aviona. Nisam previše urlala ( ipak je bilo dosta ljudi okolo ), ali dovoljno da me čuje.
Kasnije mi je samo rekao - jesam li ti obećao da ću zabiti gol za tebe?

Ljubav je to, velika do neba. Sunce mog života. ( Doista, sunce koje je izgubilo jednu štucnu od Barcelone danas, ali kupićemo drugu. Bitno da daje golove. )

30

utorak

travanj

2019

Moje drago serce...

Dan uoči svoga smaknuća, 29. travnja 1671. godine, tada pedesetogodišnji Petar Zrinski napisao je u tamnici pismo svojoj supruzi Katarini, opraštajući se od nje na jedini mogući način - sa nekoliko rečenica.

Pismo započinje riječima "Moje drago serce" i vrlo je potresno. Piše ga čovjek koji zna da će mu već sutradan krvnik odrubiti glavu, dakle svjestan je da proživljava zadnje sate svoga života. Govori kako je pripravan umrijeti i da se ne boji. Je li uistinu bio toliko hrabar, ili je samo želio utješiti onu koju je volio - nikada nećemo saznati. ( Činjenica je da su "ukazali milost" Zrinskom i Frankopanu ne odsjekavši im desnu ruku prije odsijecanja glave, ali je prema nekim pisanim izvorima krvnik bio pijan i nije iz prve uspio dovršiti posao. Trebala je Zrinskom sva pripravnost i hrabrost o kojoj je pisao, pa i više od toga. )
Piše joj da ne bude tužna kada primi njegovo pismo; moli je da mu oprosti ako ju je nečim povrijedio ili joj učinio nažao. Govori joj da se nada kako će se sastati u vječnosti.
Svaki put kada pročitam njegovo pismo, stegne me u grlu. Kako strašna mora biti spoznaja da ćeš sa svanućem novog dana otići u vječnost, na tako okrutan način, ne imajući priliku oprostiti se sa svojim najmilijima? Kakva hrabrost mora biti da dočekaš svanuće i staneš pred svoga krvnika, onog istog koji će ti kroz nekoliko trenutaka odrubiti glavu? Kome je uputio svoju posljednju misao, iščekujući spas smrti iza krvnikove drhtave ruke?

Kako li je tek bilo Katarini Zrinskoj kada je saznala, i kada je u rukama držala posljednje riječi čovjeka kojeg je voljela? Dovoljno je reći samo ovo - umrla je umno poremećena dvije godine iza Petrovog smaknuća. Njena je sudbina bila možda još strašnija od njegove; Petar je ispustio dušu vrlo brzo, Katarina je umirala dvije i pol godine sve dok joj se um nije potpuno zamračio.

Ljubav ima puno lica. Petar Zrinski volio je svoju domovinu, svoju suprugu i svoju djecu. Za vječnost je ostala njegova hrabrost u svim bitkama u kojima se borio prije strašne smrti koja ga je sustigla.
Evo i teksta Petrovog pisma:

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Groff Zrini Petar

29

ponedjeljak

travanj

2019

Ajde da vidim ko pjeva na kiši

Jesam već spomenula da mrzim kišu iz dna duše? Nisam. E pa saću, dajojjebemmajkuikiši.

Naime, ja baš ne pratim vremensku prognozu. Idu mi na ganglije sa opasnim vremenskim pojavama i meteoalarmima, pa sam jutros nepripremljeno obula niske crvene cipele ( da pašu uz torbu ) i obukla haljinu, i na svu sreću navukla topliju cabajku prek haljine. Da nisam, sad bi već bila na intenzivnoj zbog pothlađenosti.
Šibam ja na poso, malo je friško al računam - biće toplije kad krenem doma. Ima se i crveni kišobran ( da paše uz cipele i torbu, jebiga; zamijenio onaj šta se rasuo ko lubenica kad sam ga prodrla na trnje ), za kišnu situaciju. Pa izađem na pauzu, a vani puše ladan vjetar ko da brije prek sibirske tajge. Zamotam se malo da ispušim na miru, ne vadim ni mobitel iz džepa jer se smrzavam. Izađem ponovo nakon dva sata - kad me nije otpuvalo prek ceste; tu i kiša pada, i to onak bogato, pljusak da bože oslobodi. Ja i dalje računam - smiriće se to dok ja krenem doma.
I konačno dođe taj krucijalni moment da se krene doma, a vani i dalje meteorološka situacija van kontrole. Posrćem pod kišobranom koji paše uz niske cipele i torbu, i dok sam došla do auta noge mokre skroz. Ljuta ja ko ris. Zamolim kolegicu da mi stane na ulazu u moju ulicu, da šta manje hodam po tom kijametu. Izlazim iz auta pa opet posrćem pod crvenim kišobranom koji paše znate već uz šta, da se ne ponavljam, i jurišnim korakom lamatam kući. Inače su moju ulicu ko asvaltirali prije nekog broja godina, i tak su to dobro napravili da na nekoliko mjesta stoje lokve do pol ceste, dubine Marijanske brazde. Dakle lamatam ja, sva sreća držim se za kišobran pa ću možda i poletit ko Meri Popins ak udari jak nalet vjetra, i uspijem nać ključ od vrata da se šta prije dočepam dvorišta.
I taman otključam vrata, da ću zakoračit u svoju rezidenciju, kadli eto paklenog vozača i zalije me od glave do pete jer voda leži gdje - tik pred mojom kućom. I to vozi naglocrveni auto, tak da paše uz moj kišobran i znate već šta. Tu ću se ja naspominjat njegovog bližeg i daljeg rodoslovnog stabla i onog kod koga je smeće položilo vozački i onog ko mu je prodo auto i svih onih koji su mi pali na pamet, a mogli bi djelomično snosit krivicu zato šta ulazim u kuću mokra al skroz. Brže se presvlačim, oblačim one debele flafi čarape iz Lidla i trenirku debelu da je ni direktan udar groma ne bi podero. Stavljam grijat juhu i marširam u šupu po klipe da potpalim kamin, usput se i našpranjim jer eto šta se ne bi i našpranjila kad već ništa ne ide kak treba.
Sad je već situacija relativno pod kontrolom, pojela sam tanjur kipuće juhe, vatra pucketa, a ja se sjetila pogledat "Singing in the rain". Pa ću sukladno tome izjavit sljedeće.

Mene da je neko natjero da hodam po kišurini, i to prvo sa kišobranom, pa bez kišobrana, pa da skinem šešir, pa da se odbijam od rasvjetnog stupa, da stepam i drljam kišobranom po ogradi dok kiša pada ko da je neko iz kante prolijeva, pa da se zajebavam oko slapa koji curi s krova jer nema oluka i onda još stanem pod slap kišurine da mi bubnja po glavi - pa ja bi ga odrobijala. Taj ne bi živio duže od kolko bi mi trebalo da ga sustignem.
A još namijedraže kad neko kaže - ajme šta je krasno šetat po kiši. Pa to odma treba eeg i magnetnu glave napravit ( doista čeka se malo duže, al moglo bi se možda progurat ko hitan slučaj, naročito kad najavljuju opasne vremenske pojave ).
I šta je najgore, sad je đubre prestalo padat. Počeće kad krenem na pjevanje, dam se kladit. Samo sad idem utrpana ko za ekspediciju na Himalaje. Niske cipele do daljnjega su u nemilosti, pa da sto puta pašu uz crveni kišobran. Il obrnuto.



27

subota

travanj

2019

Kao iz bajke

Prije nekoliko sam godina nazočila jednom od najljepših vjenčanja koje sam imala prigodu vidjeti, bajkovitom i optočenom patinom davno prohujalih vremena.

Udavala se prekrasna mlada djevojka sa kojom sam radila jedno vrijeme, i bilo mi je vrlo drago kad me pozvala na svadbu. Dan je bio pomalo hirovitog vremena; iz Petrinje nas je ispratila kiša, i bila sam pomalo i tužna što je vrijeme tako loše, ipak je drugačije kada je nekome dan vjenčanja ispunjen sunčanim plavetnilom neba.
U Bobovcu su nas dočekali oblaci, kiše nije bilo ali se činilo da će se nebo prolomiti svakog trenutka. Mladenka je bila nestvarno lijepa u blještavoj bjelini vjenčanice i vrlo uzbuđena, kao i sve mladenke svijeta. Ubrzo je dvorište njene roditeljske kuće vrvjelo gostima, razgovorom i pjesmom; sve uobičajeno, sve već viđeno i doživljeno u takvim prigodama.
A onda sam ugledala sijedog, starijeg čovjeka u svečanom odijelu, koji je u stražnji dio dvorišta uvodio dva prekrasna konja. Istimareni tako da su se presijavali, okićeni starinskim vezom i praporcima, počešljanih griva. Bili su vrlo mirni i stoički podnosili sve ljude koji su ih poželjeli fotografirati ili dodirnuti. U stražnjem dijelu dvorišta upregao ih je u okićeni fijaker, složen onako kako su nekada mlade djevojke vozili na vjenčanje.
Naša je prekrasna mladenka čekala da ljepotani zastanu pred ulaznim vratima; malo je podigla vjenčanicu kako bi lakše sjela u fijaker, zatim je pažljivo namjestila i uzela u ruke mali bijeli suncobran koji ju je trebao zaštititi ako počne padati kaša. Bljesak radosti u njenom osmijehu ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje, isto kao i suze njene majke koja ih je pokušala sakriti, ispraćajući svoju ljepoticu u novi život. U tom se trenutku iza oblaka stidljivo pojavilo i sunce, i moram priznati da sam odahnula jer bilo bi zaista šteta da je tu rijetko viđenu ljepotu pokvarila kiša iz tmastih, teških oblaka.
Trebam li uopće reći da nisam uspjela fotografirati njen odlazak iz roditeljskog doma, jer sam se i sama rasplakala, dirnuta njenom ljepotom i prizorom koji je izgledao poput daška prošlosti - mladenka u bjelini koja u bogato okićenoj zaprezi odlazi na vjenčanje.

Novopečeni bračni par nakon vjenčanja u crkvi isti su ljepotani dovezli i do izlaza iz Bobovca. Dok su mladenci izlazili iz fijakera i ulazili u automobil, pomislila sam - koja šteta, kako bi bilo sjajno da je neko drugo vrijeme i da svi idemo pirovati gledajući te sjajne konjske sapi i slušajući topot njihovih kopita dok odmiču cestom.
Bilo je baš poput bajke. Imam tek ovu fotku prekrasnih konja kao dokaz da nije sve bilo tek san.



26

petak

travanj

2019

555

Na današnji je dan došlo do epizode sa reaktorom u Černobilu. Al ne pada mi na pamet o tome pisat, dosta mi se samo sjetit šutnje koju su proizvodili Rusi i prvih reakcija kad se skužilo da se radioaktivni oblak nadvio nad evropski kontinent.

Pa ću se prisjetit Willa Shakespearea, kojeg je ispaćena roditeljica porodila na današnji dan prije okruglo 555 godina. Napiso čovjek tridesetsedam drama, sve puno krvi i zle kobi, i ako bi ikog volila izmesarit, pardon preradit onda bi to bio on.
Za početak ajmo malo zanimljivosti o onome kojeg sam morala čitat u lektiri, a ne znaš šta je crnje - Romeo i Julija, Hamlet, Macbeth...božemeoslobodi zapleta, a tek raspleta - krvi do koljena kud god se okreneš.
Svaštanešta se o njemu priča. Da je bio biseksualac, jer da su svi njegovi soneti upućeni mladiću. To ću odma zaboravit, jer jako volim njegove sonete i volim mislit da ih je posvetio muškarac ženi ( jebiga, ludo romantično žensko, šta reći ).
Dalje znanstvenici tvrde da su na njegovoj luli našli tragove marihuane. Eto ti ga na sad; pa onda se nije čudit šta je krv špricala na sve strane, ko zna kakve je on sve prikaze vidio ak je piso nadimljen. Nadalje, on je izgleda bio jedan od prvih kladioničara; navodno su se u Globe Theatre-u održavale borbe pasa i medvjeda i ljudi plaćali da vide ko će pobijedit.
I žena i kćeri su mu bile nepismene, jedino je sin tjero neku školu. Pa jel to nije prestrašno, ajde recite? Znači sin je mogo glavinjat po školi i naučit pisat, a ove nek bleje u slova ko bik u sikiru. ( Tu me malo i razočaro, al šta ću...soneti su mi i dalje vrh vrhova ). A otac mu se bavio svim i svačim, al je svakako zanimljivo da je bio kušač piva; e to je poso - samo čekaš da natoče i degustiraš e da bi konstatiro jel to za išta il za ništa.

I za kraj, dozvolte da još jednom objavim svoje viđenje soneta broj 18, koji mi je najdraži od svih ljubavnih pjesama ikad i drznula sam ga se prevest, naravno na svoj način. ( Original teksta je dolje, pa ko voli - nek uspoređuje ).

Jel da te s ljetnim usporedim danom?
Ljepša si mi stoput, ljepša si od svega.
Boli me šta vjetar pupoljke drmusa
I šta prekratko traje ljetna žega.

Uglavnom prevruće bude ljeto,
Ajme miline kad oblaci dođu;
Ljepota vaka, ljepota naka –
Nijedna kod mene nema prođu.

Jer ti si mi ljeto šta vječno traje,
Ljepotu ne gubiš, pa nije to dugme.
O smrti neću, sačuvajmebože,
Jer ti kroz vrijeme urasla si u me.

I dokle dišem, dok te oči prate
Riješit te se neću. Stalno mislim na te.

( ja sam sigurna da bi se Willu prijevod jako svidio...dobro, možda malo manje nego meni, al njega se ne pita za prijevod )


25

četvrtak

travanj

2019

Pa jel to nama zbilja treba

Jutros se spremam za radit, pijem kavu i mislim si - e pa baš ću se nasandrčit u cipele na petu. Zima je prošla, marte će morat odmarat neko vrijeme, pa šta ja ne bi obukla suknju i malo mučila stopala? Nisam dugo.

I ajde, obukla se i obula cipele, ma nije to ni neka visoka peta, možda šest sedam centimetara. Stabilna, nije ko štrikaće igle pa da mislim oću vrat skrhat ak nedajbože krivo stanem pa se strmoglavim na nogostupu.
Hodam ja, ide to dosta dobro, jedino moram zaobić pokrpane raskopine prema školi da zbilja ne završim na kirurgiji, pa idem skroz okolo, i već negdje na pola puta počinje klanje u stopalima, ko šta sam i mislila da će bit. Zapravo bi nama, koji rijetko nosimo pete, bilo najpametnije stavit starke u najlonkesu pa u torbu pa se preobut kad klanje postane neizdrživo. Al kupila sam malu crvenu torbu, jebala me ona takva malena, pa jedva stane u nju novčanik, rezervna banana ak mi padne kalij i ona klasika - tablete za glavu, rezervni upaljač i ključevi od svega i svačega. A nosit starke u vrećici u rukama nekak mi se baš i ne da.
Doševrljala čak vrlo dobro do posla, al kad sam išla doma s posla proklela sam jutro i fiks ideje o nošenju peturina jer su me noge tolko bolile da mi je došlo da pužem, al kud ću puzat u suknji; raspuhalo se, još da mi vjetar prebaci šos prek glave pa da maznem čelom u kakav prometni znak.

I hodam paćenički sporo ( mislim, ne kuži se to, gaziš uspravno ko alkarski momak - doista bez dodatne opreme - ne dajuć naslutit onima koje susrećeš da bi najrađe cipele zavitlala u tri vražje matere i hodala bosa ), pa se sjetim kak sam pred par godina obula nove sandale sa pozamašnom petom, isto iduć na posao. Napravili mi se takvi krvavi žuljevi na prstima da sam al krajnjim naporom došepala do prvog dućana sa obućom, ušla unutra, izula se i rekla - brzo mi dajte japanke broj tridesetosam, bilo koje boje, i nemojte me samo puno ispitivat, eto vam kartica i naplatite. Žena bez riječi donijela crne japanke, veli jel mogu ove. Reko - rekla sam bilo kakve, dajte ih vamo da obujem. Jedva ja nagurala ranjave prste u njih, provukla Ameriken i krvavih nogu kući. Vučem ja noge, nosim one usrane sandale u vrećici i mislim bil ih zavitlala u prvi kontejner il ko slučajno ostavila u pekari. Al onda se sjetim kolko su koštale i donesem ih kući. Eno i sad stoje, kad god ih pogledam sjetim se da sam mogla iskrvarit kroz žuljeve s njima na nogama i samo ih zguram nazad u kutiju.

Sad sam odbila malo želju, sjetila se kak cipele na petu kolju stopala i kolko sam visoka kad se natakrčim na peturine pa sam mirna neko vrijeme. A najavljuju i neko zahlađenje, iće marte opet u pogon.
Milina.

24

srijeda

travanj

2019

Money, money, money

Ronaldo došo i za tri dana otišo iz, kako kažu u dijelu teksta koji sam pročitala, našeg najpoznatijeg turističkog gradića. Jebote, ko da je bio za Uskrs u Burkini Faso a ne u Dubrovniku.

Da odma raščistimo - dečko je maksimalno unovčio svoj talent, višegodišnji rad i noge. I pravo ima. I bolje da je bio u Dubrovniku neg na Havajima.
Mene je impresioniralo par sitnica. Sat iznajmljivanja aviona kojim je doletio košta šest hiljada eura. Pa vi stavite matematiku na papir, sedamdesetidva sata puta šest hiljada eura jednako je četristotridesetdvijehiljade eura. Kad se sad nisam onesvijestila nad cifrom. Evo imam viziju kako bi izgledala moja rezidencija u Brezju da u nju zgruvam navedene pare. Jebeš vilu Šeherezadu šta bi to bilo. Sve novo osim mene ( dobro, možda bi i sebe malo renovirala da baratam sa cifrom, čisto da se uklopim u eksterijer i interijer, pa nemreš po friško renoviranom zdanju bauljat u staroj pidžami i bez frizure. Točno bi u jednu sobu namjestila frizeraj da to svaki dan hauba radi čim oči otvorim ). I šta pilot radi dok čeka da njih dvoje odmaraju? Usisava avion, pere presvlake, prodaje na crnjaka šalicu iz koje su pili njih dvoje?
Dalje, dovezlo je čovjeka u crnom autu do vrata od restorana; jedini se do sada tamo dovezo papa. Princ Čarls i Merkelica i još hrpa drugih je šibala pješke onuda, po sistemu - ak si gladan i oćeš jest e pa izvoli se malo rastegnut i pružit korak. Da te ne bi još navozavali po staroj gradskoj jezgri. E Ronalda se dovezlo. Dobro da nije uvezlo auto u kuhinju. Malo me frapirala haljina u kojoj se cura ušetala u restoran, prvo sam mislila da je zaboravila obuć hlače il suknju al onda se ispostavilo da je to minjak. Ono, ko malo širi remen za levisice. Šta reći, ima dvadesetpet godina pa nosi sve šta usput otkriva i krajnike i jajnike, može joj bit. Inače je ona zaštitno lice linije donjeg rublja ( čuj lice, otkad je za gaće nužno lice al ajde - ja sam provincijalka pa slabo vladam modnim pojmovima ), a kad joj se ne da zajebavat sa gaćama onda malo pripazi na četvero nejačadi, jedno njihovo plus troje onih otprije šta je zatekla kad je upoznala čovjeka svog života.
Nadalje, tri noćenja u Šeherezadi izađe samo dvadesetjednuhiljadu eura. Da mi je samo vidit te madrace i krevete na kojima zaspiš svjestan da će ti izbit iz džepa sedam hiljada novaca za noć. To sigurno postoje posebne svilene bube koje onda pod strogim nadzorom predu madrace na kojima spavaš ko na najfinijoj svili. Kakav dormeo i te štokakve madračine, pa za sedam hiljada eura kupiš cca dvanajst dormeo madraca i spavaš dok si živ, još može ostat u najlonu i za nasljednike.

Da skratim - otišli su jako zadovoljni, čak se Ronaldo i rukovo sa osobljem vile. Sad ovi neće prat ruke ko zna kolko dugo jer su se rukovali s njim, pa svi koji planirate ić spavat u Šeherezadu pričekajte malo dok im dojadi govorit - evo ovom sam se rukom rukovo s Ronaldom. Možda su prizaboravili i šta od čarapa i majica pa ima i za pokazivat onim najvećim obožavateljima nogometa.
Strpljen - spašen. Odite u sezoni, do tad će se relikvije iz soba maknut, ruke oprat i onda možete uživat ko nikad u životu.
( Ajme ljudi koja je to lova...pa ja sam osupnuta. )

23

utorak

travanj

2019

Šparogomantija

Ja sam čula za svakakve metode proricanja budućnosti - oćeš gledanje u soc od kave, oćeš gledanje u talog od čaja, pa karte ko pomoćno sredstvo za savjetodavnu funkciju, pa gledanje u dlan, pa svaštanešta.

U Aziji recimo vele da koriste metodu čitanja lica; malo ti se zapilji u facu i na osnovu onog šta vidi proriče budućnost. Pa onda isto znaju čitat iz dlana. Ima jedna zanimljiva metoda gdje moraš prodrmat bambusovu krošnju pa ti vidilac na temelju drmanja krošnje predvidi šta će te sve snać kroz godinu dana. Šta reći? Koju vražju mater on može vidjet iz drmanja bambusove krošnje? Al ajde - neupućena sam, valjda ima načina da pogodi barem nešta iz tog trešenja bambusa.
U Africi uglavnom gledaju u kosti. Porazbacaju ih pa onda iz toga ko vide šta će te sve snać. Zamislite samo koju edukaciju moraju proć ti bacači kostiju; pa samo dok skuži za šta je koja kost treba mu četrnajst godina, a ne daj bože da ode na neki seminar pa pomiješa kosti sa kolegom iz drugog plemena...ode sve znanje u propast. Uči opet ispočetka ko da nikad ništa znao nisi.
Al ovo šta sam danas pročitala - e pa nek sam i to saznala, pa šta bilo da bilo. Znači žena gleda u šparoge i predviđa budućnost. I to ni manje ni više nego kraljevskom paru. Porazbacala šparoge i tvrdi da će princeza Megan rodit blizance, curicu i dečkića.
Navodno žena od djetinjstva razbacuje šparoge i gleda iz njih budućnost. Sad jel joj slučajno ispo pušlek šparoga pa se od toga razvijalo znanje - to ne piše, al činjenica je da koristi šparoge umjesto svih drugih raspoloživih sredstava.
Kak uopće ima šparoge prek cijele godine, jel ih drži u kištri za duboko? Sumnjam, to je ladno ko padavica za ruke; kućeš smrznuto povrće razbacivat pa gurmičat po tacni. A mora ih imat, mislim ak se time bavi, pa nemre gledat samo to kratko vrijeme dok ima friških šparoga za nabrat. I kud s njima poslje gledanja, ubije ih u tavicu il šta? Koristi samo jedan pušlek za gledanje?

Ne znam jel mi prekasno da i ja krenem u te ezoterične vode. Recimo ja strašno volim jest kiselo zelje, mogla bi dok ga ima slagat proročanstva iz kiselog zelja. Kad dođe mušterija, lagano u kacu po frišku glavicu i ajmo. Možda miris malo nije apetitlih, pogotovo ak bi recimo morala otkidat listove pa bacat po tacni, al šta ćeš - treba nešta i istrpit da bi se saznalo šta te čeka.
Prek ljeta je lakše - možda bacat čeri paradajze, oni su zgodni mali ko one nekadašnje pikule i nema mirisa ko od kiselog kupusa. Malo porazbacaš i odma vidiš šta je na stvari.

Ma sve nekako, al gledanje u šparoge nikako. Možda zato šta ih ne volim jest.
I kak se naziva ta vještina, šparogomantija? Ja još uvijek nemrembilivit.



( photo by bespuća interneta )

22

ponedjeljak

travanj

2019

Krpica

Da mi je samo znat koliko ste kolača pekli za uskršnje blagdane. Smiksali biskvita, izubijali dizanog tijesta kuvačom, razvlačili ono usrano tanko tijesto za štrudl koje ja mogu razvuć samo u mislima. Pa napravili fila, namljeli se oraha, napržili lješnjaka. Pa smatali gibanice. Svaštanešta.

Plus toga, ima onih koji još uvijek sami vole napravit rezance za juhu il one fine krpice. Svašta se mijesilo ovih dana, bila prigoda za potrošit par kila brašna ko je bio voljan. Al ovak nešta niste sigurno zamijesili, garantiram svojim životom.
Naime, za očekivat je kad se piše recept za bilo kakvo tijesto da se onda otkrije i svrha. Ono, za šta se mijesi i šta s njim kad se zamijesi. Jel se reže na rombove, široke rezance, jel se trga il šta se s njim radi.
E pa ak ste očekivali da ćete to pročitat u još jednom unikatnom receptu iz sad već poprilično poznate kuharice nepoznatog autora - krivo ste očekivali. Recept kodnog naziva "Krpica" glasi:

Metnem brašno u ranjglu, ulijem jedno jaje, može i malo mlijeka ako imam i zamijesim sa vodom.

I to je sve šta trebate znat. Jel to za neku tjesteninu, jel to za nešta slano il slatko - to je pitanje za milion novaca. Bitna je ranjgla ( čudi me da ne piše crvena sa bijelim točkama ), jaje, mlijeko može ako se ima i zamijesi se sa vodom. Dalje je sve prepušteno mašti i snalažljivosti izvođača brašnastih radova. Šteta šta kuvari u onom hotelu u Dubrovniku gdje je večero Ronaldo nisu imali pristup ovom biseru od recepta, mogli su mu skuvat šta u životu pojeo nije. Pa da i pita šta ste mi to skuvali, šta će mu reć? Ubili jaje u brašno i zamijesili s vodom i skuvali u slanoj vodi, šuti i jedi.

Ja bi recimo od ovog najrađe napravila one fine krpice sa zeljem. ( Dobro, i sam naslov kaže da je vjerojatno riječ o tijestu za krpice, al otkud znam? I ja i vi skupa sa mnom? Možda je naslov napisan reda radi, tek toliko da nešta piše. Ne sjećam se da sam tijesto za krpice mijesila sa mlijekom ; iako i nije bitno mlijeko, piše - može i malo mlijeka ako imam. Znači ako nema - nikom ništa, drljaj sa vodom. )

Baš će mi bit žao kad potrošim sve recepte iz ovog kulinarskog čuda pisanog rukom. A nema ih još puno. Jedino da i ja počnem pisat tak neke kraće naputke koje nemreš uhvatit ni za glavu ni za rep. Čisto da sjebem račune kuvarskoj eliti; pojma oni nemaju čime ja baratam.



( et voila :) )

21

nedjelja

travanj

2019

Ja od jutros nisam stala

Probudila se u šest i petnajst. Skočila ko oparena s kreveta misleć da je radni dan i odahnula kad sam se sjetila da je Uskrs.

Stavila kuhat kavu. Popila magnezij i be vitamin, jer se silim popit odmah ujutro čašu vode pa usput dopunila zalihe onog šta mi fali u organizmu. Očistila grincajg za juhu i stavila kuhat istu. Ispolirala onaj bolji beštek i čaše koje će ić na stol. Oprala ovale koji se koriste samo za svečani stol. Procijedila juhu i stavila kuhat jaja. Narezala šunku i složila je na oval. Ogulila jebena jaja, proklinjuć kokošinjac i pernate zvijeri koje su ih snijele jer se nisu dala gulit ( prefriška ). Napravila smjesu za punjenje jaja i nafutrala ih, pa složila na oval i jedva ih ugurala u frižider jer u njemu viš nije bilo mjesta ni za dvije čačkalice ( šunka je unutra, pa sokovi, pa mineralna, pa piva, plus svo ostalo andrlje koje i inače stoji u frižideru ).
Priredila piletinu za pohanje, jer najdraži frajeri ne jedu šunku. Očistila i oprala zelenu salatu. Spohala piletinu. Očistila mladi luk. Krenula napravit grisknedle za u juhu; morala prat pod jer mi je jedno jaje krnulo na pod pa nije bilo druge neg skupljat i prat, ljuta ko ris. Napravila grisknedle i zakuhala juhu. Postavila stol po peesu - plitki i duboki tanjuri, šljašteći beštek i čaše sjajne da bi trebali jest s maskama za varenje. Stavila salvete, narezala kruh. Ponovo preprala salatu i našla jednog puža; u panici išla prat ponovo list po list da ne osvane još koji u zdjeli na stolu. Jedva pobrala s poda magnezij u kapsulama koji mi se prosuo kad sam potegla košaru za kruh, nisam dobro zatvorila kutiju kad sam ga išla lokat.

Stigli najdraži frajeri s roditeljima. Stariji najdraži frajer ide jest, manji najdraži frajer neće ni čut pa jede pod prijetnjama. Mi se uredno pretrpavamo juhom, šunkom i jajima, francuskom salatom, mladim lukom i hrenom. Skačem od stola i čistim nabrzaka rotkvice koje sam u naletu ludila zaboravila očistit. Bacam tanjure u sudoper i slažem kolače na tacnu. Donosim najdražim frajerima paketiće koje je ostavio zeko i nastaje determinirani kaos jer tu ima i smokija, i ribica, i žvakaća, i svačegnečeg. Zakuhavam kavu i eto mlađeg najdražeg frajera sa vrećicom od ribica, praznom; brže juriš u boravak, srećom ih je prosuo po stolu pa je došo naknadno po zdjelicu.
Sjedimo na dvorištu, stariji najdraži frajer manirima najdražeg Modrića mlavi loptom po ogradi, a manji najdraži frajer komunicira sa Boni i stalno neko mora intervenirat jer bi htio bit s njom, a boji se.
Ja i dalje stalno mlatim van - unutra jer smo stalno žedni od unešene soli, a nužne su i vlažne maramice jer manji najdraži frajer baca Boni kost pa se zaboravi i čačka po ustima. Još na kraju malo igramo žmirice, jedva sam se s manjim najdražim frajerom u dva navrata dovukla do pika jer me ubi hren, previše sam ga pojela.

Evo sam konačno sjela, razmišljam kak bi bilo dobro jest sa papirnatih tanjura i pit iiz plastičnih čaša pa to sve šiknut u kantu kad se natrpaš i popiješ osvježavajuće napitke. Sudoper se eno urušava od suđa koje ću sad morat ić prat, a od jutros nisam stala. A trebaće još i večerat. Neka mi se Svevišnji smiluje, jer nisam još ni ručak provarila.
Da, zbilja - sretan vam Uskrs, nadam se da i vi varite ko anakonde i da ste uživali u ovom divnom sunčanom danu.

19

petak

travanj

2019

Deja vu

Jutro kao i svako drugo; uobičajena rutina, osim što znam da ću nešto ranije izaći s posla i sretna sam zbog toga. Sunčano je, ali dosta hladno.

Izlazimo iz Petrinje. Jedem svoje pecivo i sjetim se prekrasne žene koja mi je pružila ogromnu podršku i psihološku pomoć nakon teške prometne nesreće koju smo doživjeli idući istom ovom cestom, samo nekoliko kilometara dalje. Ona je na Veliki petak u još stravičnijoj prometnoj nesreći ostala bez podlaktice i time je okončan njen san o karijeri neurokirurga. Razmišljam o njenoj ljepoti, i tjelesnoj i stostruko više duhovnoj, i o tome kakve joj misli na današnji dan prolaze glavom.
Na oštrom zavoju pred mojim se očima najednom podiže oblak zemlje, gust i gotovo opipljiv bez obzira što sam u automobilu, vide se tek ogromni kotači kamiona - kipera punog zemlje koji izlijeće sa kolnika, mrvi se kabina i stropoštava se na zelenilo proljetne trave. Prosuta zemlja pada posvuda, sliježući se uokolo.
Nisam sigurna mogu li uopće pronaći prave riječi kojima bih mogla opisati što mi je sve u tim sekundama izronilo iz sjećanja. Glas kolege koji govori - što ovaj radi, crnilo automobila koji nas je gotovo odnio na put bez povratka i još veće crnilo koje je uslijedilo u svim satima i danima iza toga. Jutros sam bespomoćno promatrala kako se pred mojim očima dešava strava, a nisam mogla učiniti ništa. Samo strašna sjećanja koja poput demona izviru iz zakutaka podsvijesti. Mislila sam da ću se ugušiti; gorak okus u ustima, silna mučnina i stezanje u prsima. Stravičan osjećaj koji se još više pojačao kad sam pored kamiona ugledala i osobni automobil koji se isprva nije vidio jer je sive boje. Postao je vidljiv tek kad se slegnula prosuta zemlja.
Rasplakala sam se. Gledala ljude koji su pritrčali da vide koliko je ljudi u automobilu i može li vozač kamiona izaći iz smrvljene kabine. Gledala kolegicu s posla koja je nazvala hitnu. Gledala sve to i u glavi imala ponovnu projekciju svog filma, bez načina da ga zaustavim. Shvatila da je puka sreća što je jedno vozilo skretalo sa glavne ceste, pa smo morali usporiti. Inače bi kamion pokosio i nas.

Veliki je petak. Dan muke i smrti Gospodnje. Mene je, po tko zna koji put, podsjetio koliko zahvalna trebam biti na životu koji mi je ponovo dan. Na bljeskovima radosti i ljepote kojoj će jednom doći kraj. Ali ne još.
Ima još puno toga što moram napraviti, izgleda.



( Michelangelova Pieta, najveća bol koja postoji )

18

četvrtak

travanj

2019

Kuglaj me / se nježno

Nikad nisam kužila kuglanje. Ono, koji ti je gušt bauljat po onoj sklizavoći od parketa, pa ko glumit duboku koncentraciju da bi se zaletio i bacio kuglu tešku ko padavica i srušio neke tamo čunjeve?

Pa se u teškom koncentriranju i bacanju dešava svašta - kugla upada u one nekakve kanale koji služe svemu al ne da kugla poruši čunjeve, pa ljudi padaju ko pokošeni jer pretpostavljaju da su dosta fletni ( a ispadne da nisu ), ma svašta tu bude.
Jedna od najdirljivijih, istinitih priča koju znam o kuglanju je sljedeća. Naime, osobno poznajem tipa koji je išo na kuglanje zbog ekipe. Znate ono - dobra zafrkancija, malo se pokugla, malo pozajebava, nešta više popije i prođe večer. Opremu za kuglanje nosio je najčešće u većoj najlonkesi - šlape, donji dio trenirke i tak te potrepštine. Mislim, torba mu nije trebala, pa nije putovo na svjetsko prvenstvo u kuglanju. I desi se jedne zgode da se ekipa malo žešće zaigrala nakon kuglanja, nakon čega je vidno polje bilo poprilično zamućeno a osjetilne funkcije malo sužene. O tome da je sjećanje na sve šta se događalo neću ni pričat. I stigo čovjek doma, uredno sportsku opremu objesio na vješalicu u hodniku i odševrljo spavat. Zaspo vjerojatno još dok se pokrivo, umoran od sportskih i inih aktivnosti.
Ujutro se probudio, malo težeg toka svijesti, i dok se spremo radit ulazi njegova ispaćena roditeljica prokušanih vrlina ( ona nije kuglala, pa je bila odmorna za podranit u vrt recimo ) i pita ga onak usput:
- Daj mi reci šta kog boga rade one ručke na vješalici?
- Koje ručke? - pita on, još vidno nerazbuđen.
- Pa to ja tebe pitam, ajde vidi u hodnik.
Tu će on polusvečanim korakom u hodnik ustanovit o kakvim ručkama se radi. Kad na vješalici stvarno ručke, i to od najlonkese. One iste u kojoj je odnio sportsku opremu za kuglanje, pa je nesvečanim korakom donio kući al samo u vidu ručki od spomenute najlonkese. Sportska oprema je putem netragom nestala i nikad više nije pronađena. Al on je, poštivajući pravila kuće, uredno objesio ručke na vješalicu i otišo u svoj krevet.
Sa kuglanjem je nastavio, al je ubuduće nastojo da ga se nakon žešćeg zaigravanja na kuglani prebaci autom doma, čisto da ne vješa ručke i zrak između njih na vješalicu u hodniku.

Vidim danas da se i gradonačelnik naše metropole malo bavio kuglanjem. Naime, ima neka akcija - ne bi vjerovali, zove se "Kuglom protiv pušenja" - pa je on prigodno sudjelovo i nasto je šouprogram. Trebo je kuglom pogodit kutiju od cigareta složenu na stazi. Prvo bacanje - kugla odlazi u neželjenom smjeru zvanom onaj jebeni kanal koji ne služi gađanju. Drugo bacanje - već viđeno u prvom pokušaju, samo sad kugla odlazi na drugu stranu. I konačno treće bacanje - nakon izbačaja kugle on se strmopizdi na koljena ničim izazvan i ustaje s poda dok kugla ruši simbolično složenu kutiju na kojoj piše "cigarete".
Šta to treba značit, pitam ja vas? Da nepušači nisu u stanju kuglat, eto šta.

Da je bilo dat kuglu u ruke nekom ko nije zapalio dva - tri sata, taj bi kuglom srušio ne kutiju na kojoj piše "cigarete" nego pola kuglane samo da cirkus bude gotov i da može izać van zapalit ko čovjek i uživat u kašlju koji se javlja jer se pluća raduju nikotinu koji do njih dopire nakon trosatne pauze. Već se vidim kak rušim sve šta se od mne traži da srušim, samo da se dočepam cigarete.
Nije to sport za mene.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.