24

subota

listopad

2020

R.E.S.P.E.C.T.

Koliko dugo možete trpjeti da vas neko gazi, da vas podcjenjuje i ponaša se prema vama kao prema manje vrijednoj osobi, iz bilo kojeg razloga? Kakav vam je okidač na takve spodobe?

Nitko od nas nije mogao odabrati spol, boju kože niti vjeroispovijest. Na svijet sam stigla kao Gordana, a mogla sam se roditi kao Gyasi u srcu Afrike. Mogla sam se roditi i kao Rosa u Americi i slušati bolne priče o prabakama i pradjedovima koji su bili robovi bijele rase. Svijet još uvijek pamti strašnu rasnu segregaciju kojoj su Afroamerikanci bili godinama izloženi. Možete li zamisliti da su 1955. godine autobusi imali posebna mjesta za bijelce, a u slučaju gužve u autobusu Afroamerikanci su morali ustupiti svoje mjesto bijelcima?
A onda je Rosa Parks, četrdesetdvogodišnja žena, odlučila da joj je dosta. U Petrinji bi rekli - pala joj je klapna. Išla je kući s posla, autobus je bio krcat i u jednom trenutku vozač je tražio da ustane i ustupi svoje mjesto bijelcu koji je ušao u autobus. Rose je odbila, rekavši da je jako umorna i da ne želi ustati ( kasnije je u svojoj autobiografiji napisala da je zapravo bila umorna od neprekidnog, opetovanog popuštanja nepravdi ). Vozač je pozvao policiju i Rose je uhapšena, a njeno odbijanje dovelo je do trinaestomjesečnog bojkota autobusnog prijevoza i do presude Vrhovnog suda kako je segregacija u javnom prijevozu neustavna. Rosa je, zbog prijetnji smrću, iz Alabame odselila u Detroit i do mirovine radila u uredu kongresmena Johna Conyersa. Umrla je 24. listopada 2005. u dobi od devedeset i dvije godine. Njeno je tijelo u Washington preveženo autobusom poput onog u kojem je odbila ustupiti mjesto bijelom čovjeku.

Uvijek i u svemu valja biti Čovjekom. U svakom onom tko vam dolazi u susret vidjeti samoga sebe.Uvažavati sve ono što druge razlikuje od vas samih. Ali jednako tako valja se i izboriti za svoje mjesto pod suncem. Na svijet dolazimo bez ičega i odlazimo bez ičega. Možemo li, zbog sebe samih i zbog boljitka naše djece, barem pokušati biti Čovjekom prema onima koji su različiti od nas?

( photo - Rosa Parks, Brittanica )

22

četvrtak

listopad

2020

22. listopada

22. listopada nekako je za mene poseban datum; donio mi je dva vrlo teška gubitka i bio jedan od najsretnijih dana u mom životu.

Prije tri godine, 22. listopada, u vječnost je otišao čovjek koji mi je pružio ruku onda kada je bilo vrlo teško. U jesen 1991., dok se ratni vihor tek razbuktavao, rekao mi je otprilike - kumica, što god da trebaš samo mi reci. Nemoj se nikom moliti. Samo dođi i reci mi. Ne znam možete li zamisliti koliko to znači u vremenu kada ostaneš bez posla, bez svog grada, bez svega. I uistinu je bilo tako; Kiro je za moju obitelj i za mene uvijek bio tu, u dobru i u zlu. Čovjek velikog srca, tople duše i jedan od najboljih pjevača koje sam upoznala. Koliko smo samo puta od nečijeg rođendana ili imendana napravili neviđeni dar - mar.
Prije dvije godine, 22. listopada, zauvijek je usnula tatina sestra Marija. Ostala je posljednja od desetero braće i sestara, i nekako sam s njenim odlaskom zatvorila knjigu njihovih života. Dok je ona živjela, imala sam osjećaj da su i oni još uvijek živi. Mene je vrlo voljela; koliko sam samo puta kao dijete bila kod nje, koliko me puta nahranila i izljubila. Koliko je suza prolila za svom svojom braćom i sestrama; sve ih je ispratila na ono najteže, posljednje putovanje. Strašno mi je teško pao njen odlazak.
22. listopada prošle godine održana je promocija moje knjige u Petrinji. Kada sam počela objavljivati svoje pričuljke na ovoj skromnoj stranici, nisam ni slutila da će doći vrijeme da ugledaju svjetlo dana u jednoj vizualno vrlo moćnoj knjižici simptomatičnog naziva "Dobro, kome ja pričam?!". Koliko mi je samo puta mama to ponovila tokom mog odrastanja. Ujutro, na dan promocije, otišla sam na grobove mojih roditelja i moje tete i isplakala ocean suza. Trebalo mi je pročišćenje da se ne slomim pod silinom emocija pred onima koji dođu sa mnom podijeliti neke od najljepših trenutaka koje sam doživjela. Mala dvorana Hrvatskog doma bila je prepuna; toliko dobre energije na jednom mjestu rijetko se može sresti. Sve je bilo baš onako kako treba biti, prštalo je smijehom i dobrom glazbom. Za razliku od jutra koje sam debelo okupala suzama, večer sam debelo okupala smijehom.

Sve je to život; ponekad nanese silnu bol, a ponekad oboji dan neizmjernom radošću i ljepotom. Kako godine prolaze, tako naučiš živjeti i dane bola i dane radosti. Naprosto ne ide drugačije; sve se dešava onda kada se treba desiti i onako kako se treba desiti.

( prve dvije fotke su sa prošlogodišnje promocije moje knjižice; treća fotka su današnje plamenocrvene krošnje javora na posljednjem počivalištu brojnih Petrinjaca, i izgledaju baš poput prolaza u nebo, koje nas čeka prije ili kasnije )






21

srijeda

listopad

2020

Gucci - NeGucci

Čitam danas da je modna kuća Gucci počela prodavat poderane najlonke, i to za - pazi sad - hiljadu kuna po paru.

Pa jebote mogla sam ostavljat sve one hulahopke šta su se samo malo načele, razderat ih naskroz pa il osobno nosit il prodavat po hiljadu kuna. Ma nek idu u pol cijene, nek idu za petsto jer nemrem zapakirat da izgleda ko Gucci, pa ko ono ispod ruke nek idu u pola cijene. Zadnji put kad sam krčila po ormaru ako nisam bacila deset pari e pa nisam ni manje, znači barem pet hiljada kuna sam ja bacila u kantu za smeće, ne znajuć da masno mogu unovčit sve te minijaturne proderotine samo ako ih proširim.
I ne znam kak to onda funkcionira, kad obuješ te takve poderane najlonke? Pojaviš se negdje u suknji i u čarapama koje izgledaju ko da te trgo čopor lavova koji su sedam dana bili na voćnom jogurtu, i šta onda dok sjedaš odma kažeš - eto sam obula Gucci najlonke i platila sam ih hiljadu kuna. Za nevjerne Tome poneseš i ambalažu da pokažeš da su ti noge od vrhova prstiju pa do prek kukova u Gucciju. I to u razderotinama. Tu ne da nema dena, jebeš dene, tu riskiraš reumu i išijas i da ti neko sažaljiv ponudi da ti kupi dva para najlonki jer te nemre gledat sa čarapama koje ko da su već preživjele kuvanje pisanica za Uskrs il vezanje paradajza ( žene će već znat o čemu pričam ).
A ja cijeli život jel se malo odšica čarapa - skidaj i bacaj, ružno za vidjet. Nema mi goreg nego kad ih idem oblačit pa zapnem i razdrapaju se u milisekundi. Kadli Gucci, ko modna kuća prokušanih vrlina, pakira i prodaje naglorazderane najlonke i to za koju lovu? Baš me zanima hoće li novi fensišmensi naglorazderani trend prihvatit sve ove instagramuše i posvuduše, jer čim je Gucci to mora bit dobro, jebeš desetak rupa vidljivih po nogama ako je Gucci u pitanju.

Obzirom da nisam ni instagramuša ni posvuduša, a iznimno sam alergična na puknute najlonke, ne preostaje mi ništa drugo nego sa žaljenjem ustvrdit da Gucci neće ić na moje noge. Osim estetskih, nameću se i financijsko-konstruktivni razlozi; ako već ničim izazvana nađem hiljadu kuna viška, možda nađem i neki puno bolji razlog za potrošit ih od kupovanja čarapa koje izgledaju ko da sam ih poskidala sa kolaca oko moje paradajz terase.

( prva fotka - Gucci, druga fotka - NeGucci )






20

utorak

listopad

2020

O kišobranu i želucu

Dobro je s vremena na vrijeme pokazat srednji prst. Naravno, onima koji to debelo zaslužuju. Nisam ga baš pokazivala, pa ispada da za sve u životu dođe vrijeme.

Kada muškarac koji ima sedamdeset sedam godina i zastupnik je u evropskom parlamentu kaže, citiram, da su žene manje inteligentne i da bi ih zato trebalo manje plaćat, onda može bit sretan ako mu pokažem samo srednji prst. Za izjavu da je, citiram, tanka linija između silovanja i pristanka na seks možda bi mogo i krvno stradat. Za opravdavanje pedofilije bi mogo recimo iskrvarit.
Nevjerojatno je kakve nakupine bjelančevina hodaju svijetom. Šta je njega rodilo, Dart Vejder negdje u najzadnjoj crnoj rupi svemira a ne žena? Ko mu je mijenjo pelene i hranio ga i učio hodat? Ženio se majstor tri puta i ima desetero djece i gnoji o tome da su silovanje i pedofilija onak neke normalne nuspojave društva. Ono, ak se i desi pa nije to tak strašno, za sve postoji opravdanje i tanka linija.
Ja sam ubijeđena da bi potrgo cete il onaj uređaj za magnetnu da mu krenu pregledavat glavu. Takve sulude izjave može davat samo neko ko se odavno pozdravio s pameću il je nikad nije ni imo. On je direktor svemira kojem je iznimna radost vrijeđat i podcjenjivat žene i lajat o najgorim seksualnim devijacijama na sva usta. I baj d vej, njegova zastupnička plaća mjesečno iznosi cca šest hiljada eura, znači ima dobre razloge za sjedit u europarlamentu.
Pa se ja ko žena osjećam prozvanom i pozvanom reć sljedeće. Dragi i uvaženi zastupniče europarlamenta, imate sreću šta ja nemam pošto dolazit u Brisel. Jer da imam neki razlog, vjerujte mi da bi vam za sve nabrojane verbalne bisere s iznimnim zadovoljstvom otvorila kišobran u želucu i otvorila ga, pa ga vrlo sporim pokretima otvorenog izvukla nazad. Za izjave o pedofiliji ponovila bi radnju jedno šest, sedam puta dok ne potrgam kišobran. Možda dok su laloke razjapljene izvadit nekom musavom vilicom i koji kutnjak, ako ne nosite gebis. I dozvolite da za kraj ovog blagog verbalnog razračuna, izazvanog vašim vrijeđanjem žena i djece, da po tko zna koji put spomenem onu divnu izreku iz Like - šteta šta ga nije izdrkalo u živicu, a tako bi se moćno uklopila u cijenjeni životopis.

Nije čovjek sve šta se čovjekom naziva, ovo je jedan od najeklatantnijih primjera.
E da - ovaj fini srednjak je ovaj puta samo za vas, od žene koja bi vam se jako urezala u pamćenje da je sretnete dok nosi kišobran. Jer je sve samo ne manje vrijedna i neinteligentna.

( fotka je iz lipnja, njome smo popratili verbalne proljeve o silovanju jednog našeg veleuma )


19

ponedjeljak

listopad

2020

Kad on razgazi cipele...

Šta sam ja ono neki dan pričala, o rojal hajnes kojoj neko ima razgazit cipele i kukala da kad bi meni neko razgazio moje crvene cipele na petu koje me satraše?

Našla ja rješenje. Šta će meni cipele razgazivat neko žensko; poslaću ja njih čovjeku koji nosi štikle ko japanke. Navodno u ormaru nema nižih potpetica od deset centimetara. Ove moje spomenute mu neće bit problem, mislim da imaju osam. On je Amerikanac, trenutno živi i radi u Njemačkoj, po struci robotski inženjer i ide na poso isključivo u štiklama i uskim suknjama. Kaže da se oduvijek divio ženama koje nose potpetice i uske suknje jer izgledaju moćno. Pa je odlučio divljenje pretočit u svoj stil oblačenja. Žena mu često daje preporuke šta bi obuko, a kćer mu i posudi neke štikletine koje mu se svide. Ne voli haljine nosit, samo suknje. Kaže da mu žene od trideset do četrdeset uglavnom daju komplimente, a muškarci više ispituju, sad šta ispituju nije reko.
I šta ću se više sekirat i posrtat u svojim crvenim cipelama ko ranjeni jelen, pa liječit krvave žuljeve tjedan dana? Poslaću ja njemu svoje Doroti crvene cipele nek ih dobro razgazi pa nek mi ih vrati; kad čovjek voli nek ih malo pronosa, nošene su svega dvaput i to na promocijama.

Pa kad se vrate razgažene...ajme gušta. Imam hodat ko Hajdi Klum po pisti. ( Apropo hodanja, imate na 24 sata i video pa pogledajte; hoda čovjek u štiklama ne ko Hajdi Klum nego ko Hajdi Klum i Naomi Kempbel skupa. )

( photo by Novi.ba, htjela sam eto baš fotku u crvenim šuzama )

18

nedjelja

listopad

2020

Dnevnik očajne kućanice - traktat o kupusu

Nedjelja bi trebala bit dan za odmor, jel tako - tako je. Dan za rastezanje nad kavom, punjenje baterija, lakiranje noktiju, kućnu pedikuru, štajaznam, te opuštajuće aktivnosti, naročito kad se u subotu preždereš kestena do te mjere da u nedjelju osvaneš sa žgaravicom ko da si pojela nešta živo. E pa kod mene je nedjelja otišla u krivom smjeru.

Prvo sam kuvala neke šnicle u finom umaku od češnjaka i papra i tjesteninu, sa krckavom zelenom kristal salatom. Oprala kubik suđa od ručka. Pa mi palo na pamet jest knedle od šljiva, ima se smrznutih u kištri. Zasrala drugi kubik suđa kuvajuć knedle - ranjgla za kuvanje, mala ranjglica za vrhnje, tavica za prezle, tanjuri, posudica za šećer i cimet. Natrpali se i knedla, oprala drugi kubik suđa.
Pa mi palo na pamet zelje koje je stiglo za kiseljenje i stoji na terasi na dekici, da mu ne bude zima. Sutra ga ne stignem kiselit, nema teorije, jer idem radit pa na kontrolu kod fizijatra, doću kući sfaširana. Znači il danas il tek u utorak. Uzimam opciju danas, da ne čmrlji na terasi još dva dana. Perem bačvu vrelom vodom, perem i one plastike, krenem prat kamen i treba mi pomoć jer se ispod kamena smjestila glista a ja je ne bi dirnula ni za milion novaca. Glista se na moj zahtjev izmješta, malo nevoljko al eto izmješta se. Ko šta sam jučer rekla - glavice su ogromne, ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela tolike glavice zelja. Jedva je dignem na stol jebote, pa izdubi sredinu ( a ne da se malim nožem pa šerafaj velikim dikovim nožem, sveudilj moleć cijeli svetačni kalendar da mi se nož ne prokliže pa ne ode po nogama, ko će proć trijažni šator i ić na kirurgiju; ako se neko pita zašto po nogama - pa zato šta mi je stol negdje u visini pola bedrene kosti, eto zašto; trebala bi klečat i čistit zelje ). Pa nosi u bačvu u špajzu i trpaj sol i papar. Pa drekni da jel bi se možda bacilo lišće i otpad u smeđu kantu, da ne moram jašit vamotamo niz stepenice sa terase.
Sjetila se i običaja kiseljenja zelja u mojoj kući u neka pradavna vremena, kad bi se tata i muški pomagači namjerno izrezali režuć zelje, pa im se obavi trijaža i onda na miru mogu kartat, pit kuvano vino i pjevat. Pa oni da su vidjeli te velike glavičetine ne bi ni prismrdili terasi, oni su se rezali na malim glavicama a ove moje su ko tri manje glavice. Uzeli bi odma karte i počeli pjevat bez krvnog stradavanja.
Naglavila gore kamenčugu jer to jedino ja znam naglavit, kamen voli moju ruku. Nalila vodurinu, poklopila bačvu i legla na trosjed da se dobijem od stresa. Sad kad prođe večera imam pobrat noževe da se mačke ne bi noćas mačevale po terasi i oprat plastike od čišćenja. Skinut lak sa noktiju i poturpijat noge navrat - nanos. Oprat suđe od večere. Stavit veš da se suši. Popit svoje šlaftablete i nadat se uspješnom spavanju, bez dizanja oko pola tri.

Eto u šta se pretvori nedjelja kad voliš žderat domaće kiselo zelje. U ništa se pretvori. Evo me ruke bole ko da sam utege dizala. A sve samo zato da cijelu zimu mogu trpat u sebe kiselo zelje ko da ga nikad jela nisam.

( da ne ispadne da izmišljam - eto ga na sigurnom, prije kamenovanja )


17

subota

listopad

2020

Subotnja idila

Kak je dobro dočekat subotu.

Bez obzira šta se probudim ko vještica po mrklom mraku pa kuham kavu i sa zavišću gledam u spuštene rolete kod svih susjeda ( spavaju ljudi normalno, a ne ko ja ). Svejedno je dobar filing bit doma, u mom Brezju. Slušat kak pucketa vatra u kaminu. Pit prve gutljaje kave i slušat neke prastare hitove na gold efemu.
Pa otić recimo u lidl i gledat ljude s maskama na bradi, na ušima, na svukud i zaobilazit ih u širokom luku jer su brojke izmakle kontroli. Koncentrirana samo na subotu i odmor od svega. Dobro, malo me najadila veličina glavica ogulinskog zelja koje je stiglo za kiseljenje, jebote da pogodim nekog ubila bi ga kolike su, al onda si mislim - pa bolje da su velike neg da su ko dinje. Biće sarme od petnajst deka mesa u svakom listu. Pa sam kuhala fini pileći paprikaš mom najdražem frajeru, onaj po peesu - sa puno dinstanog povrća, malim komadićima piletine, krumpirom narezanim na šnite i noklicama, nanjušio ga je odmah s vrata. Pa smo pekli kestene, e tu sam prešla svaku mjeru i granicu jer sam ih pojela toliko da ne znam kak ću ih uopće provarit. Usput sam se sjetila nekih davnih vremena kad je moja susjeda preko puta znala donest flašu slatkog mošta na kestenijadu u moje dvorište; koji je to tek gušt bio. Nje već dugo nema, nema ni njenog grožđa, kupili ljudi kuću i posjekli brajdu, al sjetila sam se danas kakav je fini mošt bio od njenog grožđa. U to ime natočila sam čašu crnjaka, nije baš mošt al praviću se da je.

Evo gledam Džejmsa Bonda i nokte koji su od kestena još uvijek crni ko tinta, jer sam išla dovršit ono šta je ostalo. Srknem tu i tamo malo iz čaše i razmišljam kak su dobre te divne, male stvari koje zapravo i čine život tako dobrim i posebnim. Od njih s vremenom nastane fina celuloidna vrpca prepuna toplih silka koje ne daju da potoneš ni kad ti je najteže.


16

petak

listopad

2020

Navik on živi ki zgine pošteno

U listopadu 1991. imala sam žuti prognanički karton, nešto robe koju sam na brzinu pokupila i dane ispunjene urlikom aviona i detonacijama projektila koji su padali po Sisku. Zapravo sam cijelo vrijeme imala osjećaj da glumim u nekom niskobudžetnom ratnom filmu čije će snimanje uskoro završiti i vratiću se svakodnevici od prije početka snimanja. Ići ću na posao i voditi svoje dijete u vrtić i peći kestene u svom dvorištu.

Vukovar, hrvatski Staljingrad, krvario je daleko teže i daleko gore od moje voljene Petrinje. Pod milionima granata, okružen stotinama tenkova i tisućama topova koji su svakodnevno, sustavno ubijali prekrasni grad na Dunavu. Kuću po kuću, stablo po stablo, pticu po pticu. Vukovar je bio klaonica u pravom smislu te riječi. Kakvu su agoniju živjeli Vukovarci i oni koji su pokušavali zaustaviti moćnu oružanu silu - to samo oni znaju.
Trpinjska cesta postala je groblje tenkova. Onih istih koji su, na polasku u krvavi pohod posipani cvijećem, svojim gusjenicama neumoljivo gazili sve pred sobom, nastojeći ubiti Vukovar do kraja. Jedan od onih koji su se smijali smrti u oči i zaustavljali tenkovske gusjenice bio je Blago Zadro. Njegovi suborci kažu da je bio ludo hrabar i da je kao njihov zapovjednik uvijek išao prvi. Nekadašnji radnik Borova postao je sinonim za hrabrost koja kao da nije bila od ovog svijeta i prkosni otpor šačice ljudi koji su uništavali tenkove čime god su znali i umjeli.
Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. u Kupskoj ulici, blizu Trpinjske ceste, pokošen rafalom dok je vodio svoje suborce u akciju. Njegovo su tijelo uspjeli izvući tek nakon žestoke paljbe. Pokopan je u lijesu sa označenim brojem koji je znalo tek četvorica njegovih suboraca. Ekshumiran je 1998. godine iz masovne grobnice zajedno sa još 937 žrtava na vukovarskom novom groblju.

Obzirom da nisam pripadnik nijedne političke opcije, govorim o njegovoj ljudskoj veličini i hrabrosti. Blago Zadro nije imao vremena biti ni depresivan, ni anksiozan, ni nezadovoljan sustavom i državom. Po njemu su padale granate, na tisuće. Oko njega su fijukali meci, na tisuće. Gledao je i živio krv i smrt, puno krvi i smrti prije nego što je i sam poginuo braneći Vukovar.

Navik on živi ki zgine pošteno.

( photo - Mišo Lišanin, rujan 1991. )


15

četvrtak

listopad

2020

Insomnija - friški nastavak

Opet me baš dobro krenulo nespavanje. Mislim zaspim ja uz pomoć šlaftableta, al se uredno probudim oko dva i onda krenu zakulisne igre. Malo prevrtanja, pa se malo dignem jest jer sam živčana šta ne mogu zaspat, onda nakon jela zalijem tekućinom da se opet ne dižem usljed žeđi, pa u povratku obavim i vece, možda zapalim koju...upalim teve pa gledam šta već ima, recimo sad u to doba na prvom programu ima baš dobar dokumentarac u nastavcima o spašavanju divljih životinja. Uglavnom strava jedna. Taman kad učvrstim san zvoni jebeni alarm za na poso.

Pa sam išla opet malo guglat, reko možda je izmislilo neke nove sisteme otkad sam zadnji put čačkala tražeć pomoć za zaspat po bespućima interneta. I da znate da sam našla nešta, nije baš po mojoj mjeri al ko zna...ako bi spavala, vrijedilo bi.
Za početak predlažu stolicu za ljuljanje. Šema zvana - i djeca brže zaspe kad se nunaju. Pa onda il stolica za ljuljanje il mreža za spavanje, navodno se brže zaspi i duže spava kad se ljulja. I za šta sam ja onda kupila dormeo madrac, da ga sad izbacim pa da ide na glomazni otpad na proljeće? Kak da raščepim mrežu prek sobe, oću još puzat ispod da dođem do ormara il do prozora? Da ne spominjem eventualnu mogućnost ispadanja sa stolca il iz mreže za slučaj prevrtanja vamotamo. Već se vidim sva izubijana, ko će mi vjerovat da sam ispala iz mreže jebote; to odmah ide kuloarska priča da me prebilo ko mačku a ja ko spavam u mreži pa ispala, moš mislit.
Onda neki psiholog tvrdi da treba brojat ovce unazad. Krenut od tristo i samo koristit brojeve djeljive sa tri. Navodno time prisiljavaš mozak da se odmakne od briga i prčkaš s matematikom. Pa dobro da ne treba imat one drvene trokute i šestar i ploču, pa šibat geometriju il eventualno naganjat s njima ovce čiji broj se ne da podijelit sa tri. Još ako je pastir gadnije naravi i počne ispitivat da šta se uznemiruje stado kad one ne znaju koji su broj i da jel nemam pametnijeg posla u dva ujutro nego radit geometriju ko Pitagora.
Nadalje predlažu jogu, petnajstak minuta za opuštanje mišića. Taman da se preznojim pa moram ić lokat vodu i mijenjat pidžamu, pa onda iza lokanja vode čekat da me potjera na vece da me ne probudi kasnije. Pa bi tak u krug mogla do ujutro, malo joga malo popratni sadržaji. E onda se nadovezuju i na tjelovježbu, navodno je istraživanje pokazalo da dnevno vježbanje od stopedeset ( !!!! ) minuta dnevno kroz šest mjeseci značajno smanjuje nesanicu. Ajde da su rekli šezdeset minuta, i božepomozi; al dva i pol sata, halo?! Svaki dan?! Šta da izbacim pa da napravim prostora za dva i pol sata vježbanja? Jedino da krenem vježbat u to nedoba kad se probudim, možda bi me satralo nakon mlaćenja od jedno sat vremena pa bi spavala ko klada.
Dalje kažu da i sok od trešnje puno pomaže jer ima prirodno visok melatonin, hormon koji pomaže u reguliranju ciklusa spavanja. Srećom kod nas kila trešanja ne košta pedeset kuna, kolko li, u sezoni kad ih ima. Napravim soka za tri, četri hiljade kuna umjesto da kupim drva za zimu. Nek se smrzavam al možda budem spavala ko Trnoružica pa mi neće ni bit zima.
I posljednji, meni najslađi savjet - nemojte al nikako spavat preko dana jer to doprinosi nesanici. To šta sam ja legla u jedanajst, spavala do dva, pa bila budna dva sata, pa ubila oko još dva sata ( znači spavala sam možda pet sati ) uopće nije problem. Šta je za mene problem recimo u cijelom radnom tjednu spavat pet sati noću? Već u srijedu imam podočnjake ko sarme i u svakom crnom autu vidim Betmena.

Sad idem malo peglat na novoj navlaci, možda se smorim dovoljno da večeras ovce pasu na miru.

( photo by Depositphotos )


14

srijeda

listopad

2020

Lovac našeg doba

Muškarci koji kupuju meso za nedjeljni ručak znaju ižmikat mesara ko periljak. Ono, poslala ih ispaćena supružnica da nabave najbolji komad koji će se idealno sljubit sa prilogom i salatom, pa onda nema smisla da skiksaju. Šta ak joj donese doma neki žlunjak, pa bolje da ga satare božemeprosti neki kamion putem kući nego da ga se ona dohvati.

I onda on, manirima velikog znalca, pilji u rashladne uređaje i odabire ono po šta ga je poslalo.
- Daćeš mi komad mesa za juhu, da nije ni premastan ni prekrt. Ne taj, prevelik je. Ne ni taj, premastan je. Daj izvadi ovaj tu ( pa upire prstom kroz kištru sa svoje strane pulta, nesvjestan da mesar stoji sa druge strane i pojma nema u šta on upire ). Ne taj, još malo dolje...e taj. Taj je dobar. Kolko važe? U jebote, rekla je pola kile, tu ima skoro kila.
( Mesar pita da jel hoće manji komad mesa i malo kosti. )
- Kakve kosti, rekla je meso da kupim. Šta ja znam jel uopće stavlja kosti u juhu.
( Mesar objašnjava da kad staviš kost u juhu onda juha bude kraljevska. Upliće i mene u jušnu epopeju, kaže - evo gospođa uvijek uzima i kost za juhu. Gospođa, da ne kažem ja, znalački klima glavom, jer mesar iznosi istinite tvrdnje. )
- A daj onda manji komad i kost, valjda će bit dobro. Ne taj, prekrt je, ovaj ispod...e taj je dobar.
( Mesar važe meso i donosi kost koja će od juhe stvorit fantaziju, ko da je gledam kak kipi na plinu. )
- E sad mi još treba kila šnicla, rekla je za pohanje. Ne taj komad, ovaj mi je ljepši.
( Mesar kaže - to je lopatica, nije šnicl; ako je za pohanje onda svakako treba šnicl. )
- A onda daj od toga šta si pokazo prvi put. Ne tak tanko rezat, šta ti je?
( Mesar objašnjava da je za pohanje svakako bitnije da šnicl bude tanje narezan, jer se lakše rastuče batom. )
- Nemoj samo da ja nadrljam kad donesem najlonkesu kući. Daj mi reci šta ono visi?
A nema šta ne visi - kobasica, špeka, nema šta nema. Ispostavlja se da je to šta njega zanima komad nekog suhog mesa.
- Daj mi toga pola odreži.
( Mesar odgovara da nemre pola odrezat, ide na komad. )
- Pa kak nemre pola, šta će mi to cijelo? Koliko je kila? Ajde vagni.
( Mesar važe, izbaci cijenu. )
- Ma vraćaj nazad, preveliko je. Ne kužim zašto se nemre rezat al ajde. Daj da platim.
Plaća, uzima svoj ručak u nastajanju i odlazi, sretan jer je osiguro najbolje meso za svoju obitelj.

A ja ga vidim u vremenu kad se živilo u špiljama, takvog neupućenog, kak pokušava ulovit jelena kojeg je naručila ispaćena domaćica e da bi iskoristila i kožu za neki prekrivač il opravu, a on u naletu neznanja i u pokušaju da impresionira familiju forsira lovački napad na špiljskog medvjeda.
Ono, da ne mora ić lovit idućih tjedan dana. Pa uz malo sreće jedva izvuče živu glavu jer ga ručak u nastajanju gari sve do ulaza u špilju, i spašava ga rođena žena bijesna ko ris jer vidi da će opet morat brat bobe po grmlju za jebeni dijetni ručak. A držalo se dijetu par dana, znači oči ispadaju od gladi.

Za nju, vidno uznemirenu i fajn gladnu, špiljski medvjed je šala mala.



13

utorak

listopad

2020

Ono kad imaš silesiju pomagača

Kad si okrunjena glava, onda imaš pune ruke posla oko raznih situacija. Samo dok te spreme i natakrče ti krunu na glavu treba brat bratu cijelo dopodne. Baj d vej, kruna je teška kilu i tristo i navodno je dovoljan krivi pokret da se sjebe vrat, šta znači da bi je ja iza onog karambola u autu mogla nosit jedino ispod ruke ko recimo mačevalac kad se razmaskira.

Al pustimo sad krunu. Htjela sam zapravo reć da kad si kraljica imaš silesiju pomoćnika širokog spektra koji čine sve šta je u njihovoj moći da rojal hajnes sve drži pod kontrolom. Pa za početak da napomenem da ima nosačicu cipela. Znači kad kupi nove cipele nema majci krvavih žuljeva i hoda šepavog jelena. Kutija s cipelama ide nosačici koja ih promptno natakne i nosi dok ih ne razgazi. E to je poso; imaš nekog da te riješi stigmatiziranih stopala, nek ona šepa dok se ne razgaze. Ti ih obuvaš kad su već komotne. ( Nadam se samo da nosačica ne mora imat za broj veću nogu da prije razgazi cipele. )
Nadalje, ima majstora za glazbu i nadzornika umjetnina, da ne kažem osobnog didžeja i čovjeka od povjerenja kojem neće past na pamet da netragom nestane neka od sedam hiljada slika iz kraljičine kolekcije. Šta se tiče didžeja, to bi mogo bit sklizak poso; nikad ne znaš na koju će se nogu ustat i hoće joj pasat divna mjuza koja joj je pripremljena. Ja bi recimo inzistirala isključivo na Claptonu sve dok me ne bi potjeralo s posla. A šta se tiče nadzornika, znam neke naše ljude koji bi prodali dušu da mogu bavit oko umjetnina pa malo s njima u svoj podrumak, kraj mede i ostalih sitnica.
Ajde šta ima čuvara pečata, to imaju svi ozbiljni državnici. Al šta ima ljudsku budilicu, e to je već nešta. Znači nema vekerice na nahtkaslu da joj ronda po glavi dok otvara kapke. Pod prozor dolazi gajdaš, svako jutro u devet i petnajst ujutro i puše u gajde dok ga ne pogodi šlapom neko od posluge, i to bez obzira u kojem se dvorcu nalazi. Nema navijanja i da se desi - ajme zaspala sam; ovaj kad sastavi pod prozorom žaluzine otpadaju.
Ima i navijača satova, jer imaju preko hiljadu satova, pa onda se ima čovjek koji samo prtlja po tim satovima, podmazuje ih i popravlja.
Ima bome i kušača hrane, znači neće kuvar tu nešto smrljat pa podvalit da se jede. Prvi tanjur ide kušaču, pa se onda grabi gladnoj kraljevskoj glavi. Ne znam jedino jel se kušaču daje sat vremena prije, da se vidi oće preživjet obrok il ne. A ima i rezača mesa; pa neće se ona zajebavat s krmenadlom i beštekom, pa ak sklizne s tanjura i bubne joj u krilo eto fleka na opravi. Kad stigne tanjur sa mesom, eto njega da profesionalno sredi ukusne zalogajčiće prilagođene kraljevskom nepcu.
Od svega toga ja bi recimo najrađe imala nosačicu cipela, jer me al svake zaklaše. Ko da imam gejša stopalo. Recimo da mi razgazi ove crvene, bila bi joj doživotno zahvalna, života mi.

12

ponedjeljak

listopad

2020

Kad se sad raspeglam...

Legenda kaže da sam imala navlaku za dasku za peglanje na nekakvo cvijeće, šta li. Pa sam je eto stavila prat i stisla se u pranju iako sam je zbubala u vešmašinu na onaj lajt program pranja ( navlaku, ne dasku ). I odonda kupujem navlaku za peglu i nikako je nać.

E zato ima ko zna nać i kupit navlaku. I to takvu koja će i najvećeg ženskog peglomrsca natjerat da svako malo ide nešta naglo popeglat. Talijanski dizajneri osmislili navlaku koja dobiva na težini, jer šta više peglaš i na višoj temperaturi frajer malo izgubi majicu, pa hlače, pa tak. I kak nećeš peglat? Drljaš peglom da se sve praši, u iščekivanju da ćeš kad makneš plahtu vidjet svaštanešta. Naravno da ne vidiš, bokserice se nikako ne daju smaknut, al dobro. Uvijek ostaje nada da će doć trenutak da se materijal od navlake sjebe pa se to malo robe izgubi za vijeke vjekova.
Pa si razmišljam kak se nisu dosjetili recimo osmislit i krevetninu tog tipa. Koja reagira na tjelesnu temperaturu, mislim. Nazoveš tamo u tvornicu, dobar dan - dobar dan, ja bi naručila set posteljine sa tim i tim glumcem, manekenom, Dartom Vejderom, štajaznam šta se kome sviđa. Pa kad se ušuškaš svako malo škiljiš u kojoj je fazi roba na posteljini. Za dečke, naravno, isto poseban set sa njihovim omiljenim likovima. Svako ima svoj faktor. Pa ako ste i posvađani namrtvo opet ćete lakše jedno drugom okrenut leđa u krevetu jer će svako sa svoje strane zjevačit šta se dešava na pokrivaču, jel košulja barem malo raskopčana i jel haljina počela proklizavat u pravom smjeru. Budimo realni, to bi bilo osvježenje iza svih onih cvjetnih dezena i prugastih budaleština i čisto bijelih posteljina koje stalno povlačimo po krevetima.
Il još bolje - pokrit ih dekicom dok krenete spavat, možda vas i dočekaju pogledom tipa - ma ko je to meni došo u krevu, blago meni. Plahte tog tipa bi isto mogle proć, pogotovo za ovakve ko ja koji se bude svaka dva sata ko novorođenče. Kad se probudim, prvo provjerim šta je s plahtom, jesmo pod temperaturom il šta je na stvari.

Uglavnom, bilo bi to onak...zanimljivo. Isto ko i peglanje. Nemaš očobolju i lakše podnosiš mrcvarenje od peglanja i moguće nesanice.

( hvala, Jasnić...imala si u vidu i moju nikotinsku ovisnost, i moje fobije od pegle )



11

nedjelja

listopad

2020

Sve prolazi...

Nikada ne možete znati kada nekog vidite jedini ili posljednji put u životu.

Uglavnom svi olako shvaćamo život i vrijeme koje nam je dano. Nekad iz obijesti, nekad iz sebičnosti ili tko zna kojih razloga naprosto gledamo samo sebe, svoje želje i potrebe, nastojeći živjeti ritmom koji odgovara isključivo nama samima.Zaboravljamo pritom na sve drage ljude bez kojih bi nam život bio tako isprazan i siv, bez kojih bi propustili toliko trenutaka ljepote i radosti. Zaboravljamo da ponekad potpuni stranci mogu ostaviti neizbrisiv trag u našem postojanju, a da toga uopće nisu svjesni niti oni, niti mi sami. Zaboravljamo da se sve događa s razlogom; nema slučajnosti. Svi smo mi jedni drugima stavljeni na put s određenom svrhom. Možda je ponekad ne znamo prepoznati pa i dalje hodamo uskom putanjom između dva svijeta; prolaze dani i godine, izmjenjuju se razdoblja puna sunca sa onima punim oluja. Prolazi život pored nas, neumitno i neizbježno.
Možda se ponekad i zapitate – gdje sam ja u svemu tome, gdje se putem izgubio sjaj i nečija blještava ljepota ? Ali to uglavnom traje vrlo kratko, jer vas svakodnevica i dalje melje; živite u određenoj matrici, vrlo predvidivoj i poznatoj, jer sve ono što postoji izvan nje moglo bi je poljuljati i srušiti poput kule od karata.
Baš zbog toga iskoračite iz matrice. Budite svjetlost jedni drugima. Ispunite svjetlošću i radošću živote ljudi do kojih vam je stalo, onako kako krijesnice svojim nježnim svjetlosnim titrajima ispune mlačnu ljetnu noć. Život je vrlo kratak, proći će prije nego što se uspijete dobro osvrnuti oko sebe. Uljepšajte ga drugima svojim postojanjem; uljepšajte ga sebi čineći ono što vas raduje i ispunjava. Izrecite glasno svoje želje i dosanjajte svoje snove ma kako vam se činili nedostižnima.

Možda već sutra za sve to neće biti vremena.

( photo by Saša Pjanić, sinoć - ViKa )

09

petak

listopad

2020

Lov na crnu torbu

Kad je umro jedan od mojih najdražih susjeda, dan nakon sahrane osobno sam upriličila pravu potjeru za - pazi sad - torbom njegove žene.

Znači izlazim ujutro iz dvorišta, idem u grad u nabavu, a ona sjedi sva pogubljena ispred kuće. Tu ću ja prić, da malo porazgovaram s njom i pružim joj riječ utjehe. Kaže ona:
- Ja imam možda manji problem. Nema moje torbe.
- Koje torbe? - pitam ja.
- Crne torbe koju sam nosila na sahranu. Prvo sam mislila da sam je ostavila u autu, al nema je tamo. Preokrenula sam cijelu kuću naopako - nema je. Znaš li ti da su meni svi dokumenti u novčaniku koji je bio u torbi? Osobna, zdravstvena, kartica od dopunskog...sve je u novčaniku.
- I baš ste sve pregledali?
- Sve. Viseću, regal u dnevnoj sobi, kupaonu, ormar u maloj sobi. Nema je i gotovo. Jedino da nije ostala u crkvi kad smo bili na misi, možda sam je ostavila na klupi.
- Pa to je najmanji problem, sad ću ja prvo u crkvu pa ako je tamo ostala valjda ćemo je naći.
Tu je njoj trenutno lakše, eto mene ko Wonder Woman da spasim situaciju.
- Neće ti biti problem?
- Šta bi bio problem, eto mene začas nazad.
Odlamatam ja zbilja prvo do crkve; zaključano, naravno. Odem ja u župni ured, hvaljen Isus i Marija, navijeke, da jel nađena kakva crna ženska torba u crkvi, susjeda nije sigurna jel je ostavila kad je bila na misi zadušnici. Idemo otvorit sakralni objekt pa ćemo vidjet prvo tamo, a onda i u sakristiji.
Uđemo, prekrižim se i ajmo po klupama.
- Gdje je gospođa sjedila?
Dobro pitanje, meni to nije palo na pamet pitat.
- Nisam pitala, al pogledaću redom.
Pa pregled redova s desne strane. Pa se prekrižim pred oltarom. Pa pregled redova s lijeve strane. Ništa.
- Idemo u sakristiju, zna časna tamo ostavit ako šta pronađe.
Pa u sakristiju, prekrižim se opet kod oltara. U sakristiji ima svaštanešta, al crne torbe nema nikakve. Pa van iz sakristije, prekrižim se opet kod oltara.
- Ajmo još jedan put pregledat i kod klecala, da nije pala nekud sa strane.
Pa pregled desne strane. Pa se prekrižim kod oltara. Pa pregled lijeve strane. Ništa.
- Idemo al kroz sakristiju pitat jel je možda časna spremila tamo u župnom uredu.
Pa se opet prekrižim kod oltara. Nađemo časnu, nije ona našla ni spremila nikakvu torbu.
Tu ja satrvena šta od križanja, šta od hodanja i sagibanja napuštam sakralni objekt neobavljena posla, kupim u dućanu šta sam trebala i idem doma. Susjeda čeka na ogradi.
- Jesu je našli?
Klimam glavom da nisu. Ona očajna; već se vidi kak daje objavu u Narodne novine i mora se ić slikavat i vadit sve dokumente nanovo.
- Ajde uđi, popićemo kavu- kaže ona, i dok kuva kavu još jedan put pretura cijelu viseću, i gornji i donji dio. Lupaju vrata sve u šesnajst.
- Sad ću ja još jedan put preturit i ormare...pa kud sam je mogla stavit, majkosvetabožja? Pa ko će to sve sad ić izganjat, ajme šta ću?
Kad, u blaženi čas, eto njene kćeri s kata, probudilo je lupanje vratima od viseće, pita da šta nabija i šta traži.
- Torbu tražim, cijelu sam kuću preokrenula, i u crkvi je susjeda bila, nema je ko da ju je progutalo.
- Koju torbu? Onu crnu šta si na sahranu nosila? Pa eno je u mojoj sobi, dala si je meni da je spremim gore.
Mi trenutno sretne, doista susjeda neznatno sretnija jer je crna torba pronađena, a ja jer se toliko puta nisam prekrižila u crkvi sam Bog zna otkada.
Sve je dobro šta se dobro svrši.

08

četvrtak

listopad

2020

Đuro d spajder

Jako volim životinje. Dobro, zmija se užasavam al sve druge životinje volim.

Pa sam prije par godina na terasi imala podstanara, pauka koji je ispleo mrežu pod samim krovom terase. Bio je poprilično velik, i neumorno je lovio muhe i komarce. Znala sam ujutro sjest na terasu popit kavu i gledat ga kako se brzinom svjetlosti spušta niz mrežu kad se muha neoprezno zakelji u njegovu mrežu. Malo je gricne i odmah zamota u te svoje ljepljive trakice pa je odnese gore, gdje je imo pozamašnu špajzu. Ono, kad ogladni da ne mora vrebat hoće li otkud nabasat neka muvetina da je pojede. S vremenom sam mu i ja znala ubacit u mrežu neku dosadnu muhu pa ga gledat kako juriša odozgora da je šta prije pospremi. Obzirom da je obitavo na terasi, dala sam mu ime Đuro, čisto da ne bude bezimeni muholovac.
Đuro je poprilično i narasto kroz ljetne mjesece. Svi su se zgražali kad bi došli pa ga vidjeli kak se sunča u mreži. Ja sam, ko iskusni paukolog, držala edukacije o korisnosti pauka koji lovi muhe i time nemam potrebu špricat kojekakve insekticide, a i paukova mreža je vrhunaravno arhitektonsko čudo. Negdje sam pročitala da je pet puta jača od čelika, i da bi nit mreže kojom bi opleo preko Ekvatora bila teška svega četristopedeset grama, pa ti vidi kakvog majstora imaš besplatno za gledat kako radi. Jednom sam slučajno skidajuć veš malo potrgala njegovo remekdjelo i on je cijelo popodne krpo ko lud da popravi ono šta sam ja nepažnjom strgala. Sve mi bilo žao šta mu ne mogu kupit neku igračku il poslasticu, kad već radi na ekološkoj održivosti i tamani kojekakve insekte koji mi ometaju nesmetan boravak na terasi. Junior je u par navrata pito jel bi ga možda eutanaziro nekim insekticidom; nisam dala ni izgovorit do kraja te upite, kud ćeš mi dirat ljubimca koji svakodnevno sam hendla svoje obroke i nema buhe.
Kako se primicala jesen Đuru sam sve manje viđala; uglavnom je drijemo pod krovom i tu i tamo se znao spustit tek da pokaže da je nazočan. I onda ga jednog dana više nije bilo. Kaže moj junior - da nije ušo u kuću jebote, poješće te na spavanju koliki je. Pa nadoda - ma sumnjam da je u kući, čula bi ga da hoda. Hoću reć, stvarno je bio ogroman. I bila mi je prazna terasa bez njega. Mislila sam da se negdje zavuko da prespava hladnoću i da će na proljeće osvanut u svojoj mreži, ni nju nisam dala dirat. Međutim Đuro se nije vratio pa sam teška srca u rano proljeće sa stolca srušila njegov topli dom, pardon arhitektonsko čudo.

Nemojte ih ubijat ako već naprave mrežu negdje blizu kuće il terase; ja ko vrsni paukolog odgovorno tvrdim da ćete uživat u njihovom društvu i imat puno manje muvetina na terasi.
A možete im uputit i poneku riječ kad vam je dosadno; nisu baš pričljivi, al zato su lovci na insekte par ekselans.

( photo by Duiops )


07

srijeda

listopad

2020

Ko čeka, taj se načeka

Kak se vi ponašate kad morate čekat? Šta ja znam, kod doktora, u dućanu, da vas neko nazove, da neko dođe?

Ja sam urođeno nestrpljiva. Trebala sam se rodit u veljači, a ja stigla tri tjedna ranije, usred siječnja ( dobro, to je mama možda malo kriva, bijele koke s neba pale, cijelo Brezje zatrpale, a ona s trbuhom do zuba poletila čistit pa subito u roku par sati završila u rodilištu; a možda sam i ja nadrla van sama po sebi, jer mi se nije više dalo čekat ). Pa kad ja moram nešta čekat...to je neviđeni spektakl.
Recimo kod doktora, kad me naruči pa kad dođem kaže – sjednite malo i pričekajte, pa ih uđe unutra četrnajst prek reda a ja ko još uvijek čekam, jer će se valjda kad uđem unutra ukazat onaj zgodni doktor iz „Uvoda u anatomiju“ šta ga glumi Patrick Dempsey pa će me on pregledat ? ( Za to ima načina – kupiš s vremena na vrrijeme neku čokoladu pa ih uđe svega deset prek reda. Za nać unutra Patricka nema načina, barem ga ja nisam uspjela smislit. )
Il kad čekaš u mesnici, pa se nađe pametnjaković koji ko ne zna da je red s one strane gdje ti stojiš i kupi baš onaj komad mesa koji je tebi zapeo za oko; na to sam l u d a. Pa još ak je mesaru tak svjedno pa kaže – mesa ko drva, šta se pjenite, evo saću ja nać nešta šta još niko nije kupio i sedam jezika govori dok se peče...to obično rezultira verbalnim deliktom na rubu incidenta i dovede do toga da više tu ne kupujem meso.
Zgodne su i situacije kad čekaš da te neko nazove, pa lomiš vrat prek namještaja svaki put kad jebeni telefon cvrkne misleć da je to taj bitni poziv il poruka, a ono drek na klipi, zove frendica da ti ispriča kak je bila na mamografiji i kak se posvađala s mužem jer nije htio jest sataraš za večeru ( o tom načekivanju poziva sam već pisala pod kodnim nazivom „U iščekivanju“, gdje su dubiozno opisane traume kad zovu svi, samo ne onaj ko treba ).
Il kad neko treba doć pa ga se čeka ko papu...majko mila. Jedna frendica je imala taj modus operandi; javi se i kaže – eto me za deset minuta, stavi kavu. Pa skuvam kavu, popijem svoju šalicu, popijem njenu šalicu, speglam ttri mašine veša, dovršim ručak, jedem, prilegnem i zakunjam, kad eto nje za jedno tri sata, pita – pa jel ti još kavu nisi skuvala? E ta je žena dočekala ne znam ni broj novih godina u autu, na putu za doček nove, jer se uvijek pojavio neki problem dok ona stigne. Zbog nje je vjerojatno izmislilo reprizu dočeka.
Išla sam malo kopat ima li kakvih citata o čekanju / strpljenju, pa vidim da je hrpa vrlo umnih ljudi preporučivala strpljenje. Recimo, veliki Tolstoj napisao je : „Od svih ratnika najjača su dva: vrijeme i strpljenje“ ( pa zato su njegovi romani imali po šest iljada osamsto strana, dok dođeš do kraja zaboraviš šta si kreno čitat ). Il naprimjer Saadi: „Imaj strpljenja. Sve stvari su teške prije nego postanu lake“ ( živ mi bio; čekaj pa čekaj pa još malo čekaj, pa se probudiš sa osamdesetosam godina i skužiš da još uvijek čekaš, al si zaboravio šta i gdje ti je proteza ). Pa planetarno poznati stihovi Konstantina Simonova: „Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo“ (e pa kad bi mogla, pitala bi ga u četri oka šta mu to točno znači i jel nije mogo napisat recimo – dolazim dok još nisi ni pomislila, jebalo ga dugo čekanje ). Desanku Maksimović neću ni spominjat: „Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva“ ( ja nisam skroz sigurna jel njoj bilo dobro dok je to pisala; znate ono – sviđaš mi se al nemoj mi prilazit jer si mi napetiji dok čekam da mi se smiluješ, ma prestrašno ).

Šta sam htjela reć? Da ne volim čekat, iako ponekad rezultat čekanja zna bit fenomenalan. Znači da su ovi pametnjakovići ipak bili u pravu. E to tek ne volim.

06

utorak

listopad

2020

Žena može sve

Ja sam u trudnoći dobila dvadesetpet kila. Dobro ste pročitali - dvadesetpet. Zatrudnila sa pedeset, a rodila sa sedamdesetpet.

Sve one priče o povraćanju, jutarnjim mučninama, dizanju želuca kod pranja zuba kod mene nisu prolazile. Pripremila se ja psihički da bi moglo bit bljiuvačine, čekala i nisam dočekala. Ja sam jela, jela i jela, od prvog do zadnjeg dana. Kad bolje razmislim, najveći dio trudnoće sam provela kopajuć po frižideru u potrazi za jelom, dobro da mi nisu sinusi otišli od stalnog otvaranja i zatvaranja vrata, ono - topli zrak pa naglohladni zrak. Nije bilo čak ni bitno šta jedem, samo nek se trpa. Par puta me doktor koji mi je vodio trudnoću pokušo upozorit da smanjim doživljaj oko hranidbenog lanca, al džabe. Jesam legla i ubila oko - jesam se probudila gladna ko da nisam jela dva dana. Pa u frižider i ajmo, samo vadi i ručkaj. Bila sam ogromna jebote; uglavnom su me pred kraj trudnoće pitali jel nosim blizance jer su mi sve trudničke haljine bile knap i četri prsta iznad koljena. Čak sam se i na dan kad sam završila u bolnici na porodu natrpala ko rudar, ko da sam znala šta me čeka.
Jer moj je porod trajo i trajo. Došlo je iza mene mislim šest žena, i sve ih porodilo, a ja ostala ko ukras na stolu. Potrošili su na mene valjda sve zalihe dripa, al ništa napravili nisu. Mislim pripremala sam se ja na porod, pročitala dva priručnika i naslušala se priča o tuđim porodima, al ništa me nije moglo pripremit na šesnajst sati užasa poroda pod dripom. Prošla noć, prošlo jutro, primaklo se podne...ja i dalje u komadu, ko da me zavarilo na onaj stol. E onda se odnekud pojavio doktor koji me i primio dan prije na odjel, pita - šta vi radite tu. Došlo mi da mu kažem eto samo sam ušla pitat kolko ima sati pa me zadržalo. Pa porodite me više, nit sam spavala nit sam jela od jučer. Šta sam se natrpila bolova e to je posebna priča. I onda se biće čovjek sažalio nad mojom kletom sudbom, našibali me nekim inekcijama i porodili me u roku taj čas. Doista malo su me isprepadali, došla tri doktora i dvije sestre, znači jedino nije bilo ložača na vidiku, a naoružani takvim instrumentima da su trudovi momentalno prestali. Srećom su slučajno našli još jednu flašu dripa pa prisilno izazvali još malo trudova nebil ipak priveli moj porod kraju.
I onda konačno, kad sam već mislila da oni mene samo zajebavaju i da me uopće neće porodit jer su s autobusne ničim izazvani ušli u rodilište umjesto na kirurugiju u posjetu, onda su me konačno porodili. Moj junior, za kojeg sam bila sigurna da će bit barem sedam kila težine obzirom na veličinu mog trbuha, imao je tri kile. Bio je toliko sićušan da sam ga se bojala primit u ruke. Savršeno okrugle glavice i malenog lišca. A rađala ko da nosim sedmorke.

I nikad mi neće bit jasno kak sam uspjela nabit dvadesetpet kila i skinut ih kroz par mjeseci. Pa nek mi neko priča da mi žene nismo čudo, i nek mi priča da šta mi stalno gnojimo sa peemesom i porodom ko da je to ne znam šta strašno.
Šta žena preživi...pa to bi dotuklo i Darta Vejdera osobno.

05

ponedjeljak

listopad

2020

Prokrvljenost i ceker

Da ne ispadne da bljezgaram samo o ženskim problemima i situacijama. Išla sam tražit neki recept na stranici kod Crochefa, kadli ispod recepta koči se članak pod nazivom „Top deset namirnica za povećanje penisa“.

Onda sam ga išla otvorit, da znam šta može pomoć ako slučajno nekom poznatom zatreba pa da znam preporučit, a ima tu i video sa nabrojenim namirnicama. Evo dragi muškarci šta je tu sve nadrobilo, pa se izvolte pridržavat ukoliko ste mišljenja da trebate poradit na, kak bi se to moglo nazvat, kritičnoj masi il hidraulici. Nisam muško pa mi je teško pronać prave riječi, šta da drugo kažem.
Kaže na samom početku – smokve; navodno su pune nekakvih aminokiselina koje povećavaju seksualnu energiju i libido. Još ja mislim šta se koju vražju mater onaj filmić iz kamenog doba zvao „Grčke smokvice“, sjećam se da su dečki iz razreda išli to gledat u kino cijeli vikend, dvaput dnevno. Eto zašto su spominjali smokve; znači našibaš se smokvi i libido bude takav da od prodavačice na kiosku vidiš Barbiku 90-60-90 i spreman si riskirat goli život da bi joj objasnio zašto držiš ceker s prednje strane jakne ( ono, kud ćeš takav našiban smokvama hodat sa ispupčenjem u hlačama, još da misle da si manijak jebote ).
Dalje – kokošja jaja, za koja svi znamo da su puna bjelančevina al ne znamo da podižu razinu hormona. Divno; samo udrite po jajima i podiće vam se hormoni gore nego tlak kad gledate utakmicu. Ak ste si onak bezvoljni…ma odma u dućan po friška jaja i deknite pet – šest komada, da vidiš kad hormoni krenu ( dobro, možda malo i podrigivanje il vjetrovi, al nemre sve bit idealno, jel tako ).
Lubenica navodno opušta krvne žile pa krv lakše odlazi tamo kud treba. Je da ćete visit na veceu nonstop kad maznete pola lubenice, al žile će vam se opustit do te mjere da ćete opet hodat sa cekerom ispred sebe kud god išli, da ne spominjem da nećete znat jeste pošli il ste došli.
Bosiljak isto poboljšava cirkulaciju i samim time dotok krvi u područje koje želite bolje prokrvit. Trpajte ga u sve šta jedete i bićete prokrvljeni ne samo u donjem katu neg naskroz.
Bademi su navodno prepuni masnih kiselina koje pak podižu razinu muških hormona. Sad sam malo i zabrinuta; jel to znači da će nama ženama narast brkovi i da ćemo predlakavit ako jedemo bademe? Ajmo onda mi žene za svaki slučaj obustavit konzumaciju, a muški dio populacije – hešteg samotrpaj.
Banane veli isto podižu libido i povećavaju erektilnu funkciju. E pa šta sam ih jela – jela sam ih; piću ja kalij u tabletama, oću još ja morat nosit ceker ispred sebe il na glavi usljed libidoznih situacija, radi jebenih banana?
Češnjak isto tak zbog sastojka alicina poboljšava cirkulaciju i čini nered u donjem katu. Pa sad sam u još većem šoku; ja češnjaka pojedem na godišnjoj bazi za pola moje županije, a cirkulacije ne da nemam nego je za mene pojam cirkulacije potpuno nepoznat. Ja usred ljeta spavam u flafi čarapama jer su mi noge hladne ko led. Al dobro…ja sam žensko, možda na muškarce češnjak udara skroz drugačije.
Kamenice isto tak dižu razinu testosterona i povećavaju libido. Eto vam odgovora zašto ljudi sa morskih obala slove za najveće zavodnike - jedu uneznano te školjketine i žene padaju ko na poledici. Šta ćete napravit po tom pitanju vi kontinentalci koji ne znate živjet bez kobasica i špeka - e to ne piše jebiga.
Dalje navodi tunjevinu, punu nekog vražjeg enzima koji djeluje na prokrvljenost, i lososa koji vrvi omega tri masnim kiselinama, a one pak osnažuju tkivo tog tamo donjokatnog organa.

Sad znate šta trebate jest. I nemojte nizamajkubožju sve zbiksat zajedno, jer vam sjedenje na vece školjki ne gine. Ajde zamislite utrpat u sebe istovremeno lubenicu, smokve, jaja i kamenice, pa ima da vas nema. Znači dozirat sastojke, ovisno o situaciji i željama, i pretvorićete se u Kazanovu par ekselans.
E da, obavezno si kupite i ceker.

04

nedjelja

listopad

2020

Leteća okolostolna Barbara

Nikad u životu nisam stala na koturaljke, rekli bi Petrinjci na rošule; moderno doba donijelo je naziv role. Sam pogled na kotače ispod nogu na koje bi ja trebala stat pa se kotrljat kod mene je uvijek izazivo neviđeni strah.

Kako godine prolaze, ja sam sve sigurnija da sam se grdno zajebala šta nisam još ko dijete natandrčila te samohotke na kotačima i naučila japarit na njima, a u svrhu lakšeg i bržeg kretanja. Jer moje noge su se sa godinama možda malo izglodale. Sve je dobro dok ne moram puno nešta bavit na hodajuć; al kad moram...e onda je možda malo tarapana.
Pa sam recimo nekad bez ikakvih problema u jednom danu mogla skuhat ajvar sa svom artiljerijskom pripremom; sad je to trodnevlje, prvi dan pranje i čišćenje svega i svačega, drugi dan kuvanje, treći dan uklanjanje vidljivih i nevidljivih nuspojava tipa ribanje ranjgli, namakanje zaflekanih krpa i tak toga. Jednako tako mi nije bilo ništa pripremit neku feštu širih razmjera, znači neko pusto nakuvavanje, pa poliranje bešteka i čaša, skakanje oko stola i pranje svega kasnije.
Recimo danas smo imali roštiljadu gdje ja nisam imala baš ništa sa pripremom i pečenjem mesa. Nagulila krumpir, pripremila pečenu papriku i zelenu salatu, složila stol. Strpala krumpir da se peče i nastojala tu i tamo izać van, ko ono - ne može se bez mene speć meso kako treba. Pa svaki put niz stepenice - uz stepenice i tu raste kilometraža na neslučene razmjere. Kod jednog izlaska sjetila se da bi mogla napravit i malo miješane salate, pa nabrala i malo čeri paradajza na paradajz terasi. Malo je roštilj majstoru pao tanjur sa brusketima pa sam urgentno rezala drugi kruh da se zbrusketira; možda sam pritom malo u brzini prolila maslinovog ulja u sudoper i ničim izazvana ispala mi je vegeta tvist iz viseće kuhinje u naletu brzine. Pripisala sam to brzini rješavanja nepredviđene siuacije. Dok je sve to bilo gotovo ja sam posrtala, života mi moga. Onda sam se najela ko da nisam jela tri dana i moja pokretljivost se pretvorila u nepokretnost. Ostalo je oprat tanjure, beštek, čaše, zdjele, ranjgle, rešetku od roštilja. E to me dotuklo. Nosi biootpad u smeđu kantu, salvete u plavu kantu, hodaj ko mahnita vamotamo.

I sad recimo da sam - kamo sreće - naučila tandrkat na koturaljkama...pa ja bi to sve obletila triput brže. Plus šta bi razjačala i noge i gluteus ( valjda ). Bila bi ko leteća dvorišno - okolostolna Barbara. Brza i sa nogama ko Ronaldo.

( photo by njuškalo )

03

subota

listopad

2020

Moje dvije ljubavi

Manji najdraži frajer kategorički je odbijao ostati spavati kod mene. Preko dana i nekako, ali proboraviti noć u Brezju nikako. Glavni i najjači argument bio je - ja kod tebe nemam četkicu za zube. Kada sam je kupila, onda je izjavio da ne može ostati jer će mama biti jako tužna.

Sve do danas. Najdraži frajer je ionako dolazio na prespavanac, a onda su me nazvali i manji najdraži frajer je rekao:
- Ja isto dolazim k tebi na spavanje.
- Sigurno? Ne zafrkavaš me?
- Ne. Nosim pidžamu i dekicu i zumića ( on ne zna da ja ne znam šta je zumić, ali nije ni bitno, vidjeću kad donese ).
Uskoro su stigli i ispunili kuću glasićima, smijehom, povremenim keckanjima. Stavila sam peći piletinu i pripremila mlince za večeru jer je to omiljeno jelo najdražeg frajera. Još dok se završavala večera manji najdraži frajer počeo je ispitivati kad će doći mama i tata.
- Pa zar nećeš spavati kod mene?
- Ali ja bi mamu i tatu.
- Doći će sutra po tebe. Mi ćemo večerati i odmoriti se i onda ćeš ići mami i tati.
- Hoćeš mi pričati priču o baki Elzi i vukovima koji ne vole jesti mahune? ( ne pitajte koja je to priča; izmislila sam je dok sam ga hranila varivom koje ne voli jesti )
- Naravno. Imam i sladoled za tebe.
- A hoće vukovi jesti sladoled poslije mahuna?
- Hoće, od jagoda, i imaće crvene brkove.
- Ali vukovi nemaju crvene brkove.
- Pa imaće ih, od sladoleda.
Jedemo, on sluša priču i najednom se njegove velike, najljepše smeđe okice pune suzama.
- Ja bi da dođu mama i tata.
- Pa zar mene ne voliš?
- Volim, ali ne bi spavao kod tebe.
Ubjeđujemo ga da pojede sladoled od vanilije i bijele čokolade, brišem te tople suzice i sjedi mi u krilu. Pipam njegove ručice i govorim kako je silno ojačao jer je sve pojeo.
- Bilo mi je fino - odgovara zamusan sladoledom.
Ostavlja malo sladoleda na klipici i našoj Bonkici, koja strpljivo čeka da je ponudi slajcem.
Oblačimo pidžamu, već je prilično pospan i odlazimo u sobu. Pričam mu Snjeguljicu, on šuška svojom dekicom i sluša. Na samom kraju priče dodiruje mi lice svojim malenim dlanovima i kaže mi:
- Ja tebe volim.
Mene steže u grlu, znate onaj osjećaj ganuća koji vodi prema suzama. Ljubim ga i kažem - volim i ja tebe, puno.
U sobu, u veliki krevet stiže i najdraži frajer, uvlači se pod deku, dijeli nam puse i zagrljaje govoreći - ja sam jako umoran, laka vam noć. Manji najdraži frajer još malo me drži za ruku, a onda i on tone u plavetnilo snova.
Gledam ih tako usnule, slušam njihovo disanje i kroz prozor vidim odbljeske munja koje dolaze negdje od Zagreba. Nevrijeme bi se noćas moglo proliti nad uspavanim Brezjem.

A mene grije ljubav mojih najdražih frajera. I da ništa drugo ne bude kako treba, njihova će me ljubav vratiti na površinu. Sačuvati me od svih ožiljaka.
Baš kao što je i moja ljubav prema njima bezgranična i ogromna poput baršunastog noćnog neba, i čuvaće ih i onda kada mene više ne bude.

01

četvrtak

listopad

2020

Ono kad ti i lokdaun dobro stoji

Jel i vama pun kufer silikonskih umetaka, povećanja usta i koječega, posvuduša kojima izolacija služi za pusto objavljivanje selfija sa i bez gaća, sa i bez grudnjaka, sa i bez svačegnečeg?

Meni je, života mi moga. Pa kad mi je ničim izazvana iskočila naslovnica na kojoj je Lenny Kravitz...pa moram priznat da sam poprilično izliječila i očobolju i umor i smetnula s uma sve tvrdnje da tijekom lokdauna se kile samo kelje ko blesave.
Dakle Lenny ima pedesetšest godina, ne govorimo o već toliko puta spomenutim australskim vatrogascima koje bi svaka uzorna domaćica najrađe posjela na heklani miljeić i liječila vidno polje od nula do dvadesetčetri, il izazivala požar svaki drugi dan ( ono - spaljivanje lišća, pa glomaznog otpada koji niko ne odvozi, pa izgore palaćinke i tak sve nešta lakozapaljivo ). Lenny svira - pazi sad - gitaru, bas, bubnjeve i klavijature. Pa jel može bit ljepše nego recimo njega posjest da sjedi na heklanom miljeiću na klaviru, pa da možda tu i tamo malo odsvira nešta. Sve osim bubnjeva dolazi u obzir, barem kod mene; jer ako me boli glava onda džabe šta si Lenny, kućeš mi nabijat po mozgu dok se meni korteks odvaja od baze lubanje usljed pustih bolova.
Osobno bi ga možda neznatno uhranila, ne previše da se ne zapune fuge na pločicama. Sumnjam da je probo jest repiće i kiseli kupus i restani krumpir, možda malo finog zapečenog graha sa čilijem i kiselom paprikom il recimo faširanu štrucu sa jajima u sredini i krumpir salatu. Pa ga posjednem za servirani stol i kad iznesem kuvanje, pa se podbočim i gledam kak nestaje sve iz ranjgli i zdjela. Možda čovjek nije probo ni kompot, jesensko je vrijeme, pa ga dotučem kompotom od suvih šljiva, jabuka i dunja sa daškom cimeta. Eventualno knedli sa šljivama, to je još bolja varijanta deserta koja liječi sva depresivna stanja, jer kad pojedeš pet šest knedla možeš se jedino strovalit na trosjed i varit ko Godzila.
Nakon nekog vremena možda ne bi više smio sjedit na klaviru da ne propadne kroz njega, al dobro - ko kaže da mora sjedit na klaviru, ima stolaca i tabure i trosjed pa nek sjedi gdje stigne.
Možda bi ga malo i nagovorila da se ošiša i obrije, dok srče paradajz juhu sa rižom; pa ajde samo malo skrati te lasi i bradu da ti ne ostaje riža po njoj, bićeš puno zgodniji, skuvaću ti sutra paštašutu za prste polizat.

Znači definitivno postoje i muškarci koji sa pedesetšest mogu izgledat ko milion novaca. Pa vi vidite kolko se isplati stalno ponavljat kak godine nose svoje, kak se u izolaciji samo ždere, kak je piva najbolji čovjekov prijatelj a ne pas i tak dalje.
Nekima i lokdaun jako dobro stoji.

( photo by MSN )


30

srijeda

rujan

2020

Što to bješe ljubav...

Najteže je živjeti sa spoznajom neprepoznate ljubavi. Teže od toga može biti jedino pružiti srce na dlanu onome tko ga ne želi uzeti da kuca samo za njega.

Godinama prolazite pored nekog nemajući pojma kakav uragan bjesni u toj duši. Gledate u nekom drugom pravcu, očaravaju vas neke sasvim druge oči i ni ne slutite kolika se količina ljubavi slijeva na vas. Ne prepoznajete je, ne osjećate njenu silinu jer taj netko ničim ne odaje koliko je očaran i zaslijepljen i bespomoćan. Nosi je u sebi poput najvećeg blagoslova i najveće kazne istovremeno, jer osjeća nešto tako moćno i tako čisto a nema hrabrosti razgrnuti svoj kaput i otkriti vam kakva je ljepota skrivena ispod podstave, koliko silno želi da sami to prepoznate i da se desi čudo koje ne dolazi.
I onda hoda kroz život noseći je zauvijek zapretenu u najdubljim kutovima svoga srca, jer tamo nitko nema pristupa i nitko je ne može obezvrijediti ni umanjiti. Živi tek da bi je povremeno usporedio s nekim drugim osjećajima i uvijek ga iznova zaledi spoznaja da ništa nije ni blizu onom što godinama čuva poput najfinije, krhke porculanske šalice koja nikad nije ni bila postavljena na blagdanski stol, a toliko su blještave i prekrasne njene boje i ukrasi. Ona ostaje ispod kaputa, čista i nedodirnuta poput snijega koji zamete čitavu ulicu dok se prosipa cijelu noć nad gradom.
A onda vam se iznenada otvore oči, kao kad širom otvorite žaluzine u svitanje plavetnog ljetnog jutra, i ostanete zatečeni, zgromljeni spoznajom da niste bili u stanju prepoznati nešto tako snažno i očigledno. Pitate se kako je moguće da niste ispod tog kaputa ugledali ono što je tako brižno skrivao. Pitate se koliko se godišnjih doba rodilo i izdahnulo dok ste nesvjesno prolazili pored nečega što vas je moglo obavijati beskrajnom nježnošću i ljepotom i braniti vas od svakog zla. Odgovora nema, i to je ono najteže. Što god da pomislite ili kažete sami sebi neće vratiti vrijeme unatrag. Život će nastaviti teći svojim uobičajenim tokovima.
Ostaće gorka spoznaja da niste prepoznali nešto tako očigledno. A samo je trebalo pogledati u nečije oči i zaviriti ispod nečijeg kaputa.

Ljubav je nemoguće sakriti, ali je treba znati prepoznati. Treba je znati i prihvatiti sa tuđeg drhtavog dlana, nježnu poput grlice koja će na samo jedan krivi pokret prhnuti u nebo da se nikad više ne vrati.

( photo by WordPress )


29

utorak

rujan

2020

Insomnija u nastajanju

Idem ja tak večeras doma s posla i divim se šta su sve ljudi izvukli pred stambene objekte, jer odvoze glomazni otpad u akademskoj četvrti ovaj tjedan; to nema čega nema - namještaja, tepiha, madračina za bračne i singl krevete, lavaboa i tak tih finih artefakata.

Znači hodam i divim se, i onda mi se zabezeknuti pogled zaustavi na noćnim nebesima. Naime žuto govno je večeras puno da punije nemre bit. Šta znači da noćas opet nema spavanja, barem ne u onom uobičajenom ritualnom obliku - obuć pidžamu pa popit šlaftablete i čekat da te šupe, pa spavat na mahove. To sa ovakvim žutim govnom ne dolazi u obzir.
Pa sam ja hodajuć do doma osmislila novu taktiku koja bi možda ( čisto sumnjam, al možda ) mogla dat neke rezultate vezano za spavanje. Dakle, ja neću sad popit šlaftablete pa čekat da me šupe, jer bi to značilo da ću se probudit u jedan, pola dva pa onda ide prevrtanje i okretanje i zakretanje i živčanoća. Ja ću sad probat zaspat uz teve, ko većina normalnog svijeta. Pa kad se u to nedoba oko jedan, pola dva probudim e onda ču bubnut šlaftablete i čekat da me malo ošamute pa preselit u šlafcimer i uz malo sreće spavat do pet, pola šest.
Već sam provjerila zalihe, ima se raznih gluparija za grickat ako ni ova taktika ne urodi plodom - toblerone čokolada, čips, pereci, špice od bundeve, paket kiki bombona, voćni jogurt, kefir, banane, jabuke...imam za jest za tri dežurstva usljed punog mjeseca. Pa ako podbaci taktika naknadne konzumacije šlaftableta uvijek se stignem ožderat, zalit sve sokom šta pršće il cedevitom i štračit po teveu u nedostatku spavanja. Nećemo sad previše nervozirat, nije ovo ni prvi ni zadnji puni mjesec, pardon žuto govno koje se ukazalo na nebu samo zato da meni sjebe koncepciju spavanja. A baš i da uopće ne uspijem zaspat, mogu zagrnut kaput pa malo proć ulicom još bacit oko na glomazni otpad, možda ima neki ekstremno zanimljiv primjerak koji bi pod okriljem noći mogla dovuć doma jer nemam dosta svojih antikviteta.
Al to onda znači da sad moram ić priredit i tačke, pa možda bolje da ne izlazim. Lakše mi je još nešta pojest i čekat da se razdani, da ko čovjek pristavim kavu i gledam onu sapunjaru koju je sad pomaklo u novi, raniji termin.

Dosadno mi u svakom slučaju neće bit. A neću bit ni gladna, jer me glad uznervozi jače od nespavanja. Baj d vej, pišem ovo i gledam u hodnik; eno mjesečina da možeš bez rasvjetnog tijela radit Vilerov goblen.
Idem ja priredit svu raspoloživu žderačinu, izgleda da će mi trebat.

( a gle moje Brezje pod umilnom svjetlošću žutog govna )



28

ponedjeljak

rujan

2020

Ono kad odrastaš bez konvencije

Dok sam ja odrastala, konvenciju o pravima djeteta potpisivala je moja ispaćena roditeljica. Ona je ujedno jedina imala pravo veta i izmjena svih izglasanih regulativa. Tata je kao moj pravobranitelj interveniro ako su recimo regule bile prestroge i trudio se iz petnih žila da se brojne odredbe krše kad god je to izvedivo.

Ja sam ko dijete poriluk mrzila iz dna duše. Nije mi bilo goreg nego kad se iskljuvim iz kreveta i osjetim miris poriluka koji kipi na šparetu. Jer kad se sjedne jest onda prvo ide kraće edukativno predavanje da kak je poriluk prezdrav, kak djeci koja ne jedu poriluk raste rep ( to dok sam bila manja i nisam bila svjesna svoje nesvijesti vezane za repni rast ), kak ću završit u bolnici jer mi fali željeza i tak sve te divne konstatacije vezane za blagodati zelene gnjusobe u tanjuru. Pa sam znala da me jedino blejanje može spasit, i onda tata - nakon šta ja blekećem dvije tri minute - ustaje od stola, miče moj tanjur i maže mi recimo kruha i masti il donese čvarke i konstatira - smanji doživljaj s porilukom jer me žgaravica ubija i lijepe mi se komadi tog prefinog kuvanja po brkovima. Pa onda neko vrijeme bude zatišje sa porilukom, dok ponovo ne osvane u tanjuru. Sad ga recimo volim u svim oblicima, al onda mi je bio nešta najstrašnije, isto ko hladetina.
Moji verbalni izgredi uvijek su bili gadno sankcionirani. Naime, uvijek sam nekako uspjela izreć ono šta ne treba baš onda kad ne treba. Pa sam tak jednom zgodom, u nekim svatovima, našla za shodno reć sljedeće, i to u trenutku kad su muzikanti prekinuli svirku - mama, kak je meni mladenka jako ružna. Ona je podigla obrvu, otpustila ruku i iz voleja me tak žvajznula da mi je mašna spala sa pletenice. Pogled tipa - nemoj ni disat, kamoli zaplakat. Tata je popravio kravatu, stavio me sebi u krilo, a njoj došapno - pa jel imaš ti oči jebote, daj je pogledaj, otkad se djeca udaraju jer kažu ono šta vide. Sad si to napravila i nikad više, da te nisam više vidio da to radiš. Pa me iznio van da me utješi i da mi kaže da sam u pravu, i da sutra nas dvoje idemo na krug biciklom i na sladoled, da zaboravim na traumu šljaske.
Mamine uredbe su se morale ispoštovat i amen; tu i tamo smo uspijevali smuljat kad je bila na poslu, al bi uredno fasovala ak mama skuži, s time šta je fasovanje moglo proć jedino ako je tata, to jest pravobranitelj radio.
Kad sam frknula i kad više nije bilo potrebe za postavljanjem silnih regulativa, imala sam u mami i prijateljicu i roditeljicu. Tata je do kraja svog života zadržo pravobraniteljsku funkciju, čak i onda kad je bilo mimo svakog protokola bio je na mojoj strani.

Vremena su se promijenila. Drugačiji su i roditelji i djeca. Šta sam starija, sve sam svjesnija koliko je mamina regulativa mojih dječjih prava bila dobro riješena. Znala sam po položaju obrva šta misli i šta će reć kad otvori usta.
Za nju je Terminator bio mala maca, a opet - bila je tako puna ljubavi. To može samo mama.

27

nedjelja

rujan

2020

Mauzolej

Jel vi koji živite u kućama imate onak neku nusprostoriju u koju trpate sve ono šta vam tu i tamo zatreba il uopće ne treba al eto stoji? E pa ja imam.

Od milja je zovem mauzolej; nema veze s mauzolejom, al više mi se sviđa ta riječ nego šokšou prostorija. Jer tu stoji, saću krenut nabrajat šta sve tu stoji:
- kotlić i nogari od kotlića za kuvat gulaš, roštilj od inoksa za speć odjedamput četri kile mesa ( ak ne i više ), tanjur za kotlovinu, ono inoks čudo na koje se prišerafi plinska boca pa se kuva pekmez il ajvar, lodna od inoksa u koju se trpa spečeno meso sa već spomenutog džambo sajz roštilja
- ranjgle od četrdesetpet, dvadesetpet i dvadeset litara za specijalne namjene
- plastične posude za zbavljat koljevinu ( izrijekom dva veća plastična korita, četri plastične posude sa poklopcima za radit recimo pac, plastična posuda za miješat filu od kobasica u koju stane brat bratu jedno stodvadeset kila file )
- flašice za zimnicu, barem jedno tristo komada ( i ne pretjerujem sa brojkom, ima ih od onih za hren do onih od tri litre )
- litrene boce spremne za punit višnjevaču, orahovac i te osvježavajuće napitke
- dva ogromna crna kofera, jedan crveni kofer kojem je ošla bravica al mi ga je žao bacit jer je prekrasan, dvije manje putne torbe i jedna skroz mala torba, znači zavisno od destinacije ima se za spakirat barem dva kućanstva
- mesarski stol, blagovaonski stol sa pripadajućim stolicama koji je tu završio kad je junior kupio novi stol i stolice, sjedalice od stolica sa terase
- Vilerovi gobleni, mislim komada šest, koji služe za plašit pauke il nedajbože miša koji bi se drzno virnut u mauzolej
- sanjke od najdražih frajera plus još tovar igračaka koje su prerasli
- kutije sa sezonskom obućom jer nema dovoljno velikog ormara da sve to stane unutra, pa mora bit po kutijama i sezonski se vrši zamjena šunjalica
- kutije sa božićnim drlom ( kuglice, lampice, sob za na zid i sva ona šljašteća čuda )
- kutije sa uskršnjim drlom ( pletena košara za jaja, pa patka za na vrata, pa ispuvana i rukom oslikana jaja i zec kojeg ću bacit čim ovo napišem jer se sav ofuco, ako uspijem nać jebenu kutiju )
- dupke puna kutija cedea koje je junior slušo tijekom djetinjstva i školovanja a žao mu je da se bace, pa i oni straše potencijalne pauke uljeze
- kutije s alatom za koji pojma nemam čemu služi, razlikujem jedino čekić i šerafcigere, ovo drugo mi je potpuna nepoznanica
- dvije karniše za zavjese koje se ne koriste al stoje ako se strga koja od koristećih karniša
- produžni kabel dužine trideset metara za šišat živu ogradu i košenje dvorišta, plus pripadajući mač za živicu i kosilica
- dva produžna kabla za koje nikad ne znam jel rade il ne rade
- državni stijeg RH spreman za izvjesit u slučaju državnog blagdana
- par lampi, šta stojećih šta stolnih, koje su u ispravnom stanju al trenutno se ne koriste
- kištra ladičarka
I pazi sad šta se meni dešava. Znači ja sam tijekom transporta ljetne obuće u kutije i vađenja jesenske obuće iz kutija uspjela u neku od stodvadesetšest kutija sjebat dva fotoalbuma. Jel znate vi šta to znači? To znači da ja sad prvo moram popit tabletu protiv živaca, a onda redom krenut skidat kutiju po kutiju i igrat se Šerloka Holmsa dok ne nađem slike. A kutije naravno sad stoje iza suđa za kuvanje ajvara, jebiga kuvalo se dvaput pa su kutije sa ljetnim đirom malo pale u drugi plan. Uglavnom slijedi igra detekcije, sa natruhom dosjea iks, jer ko zna šta još ima po tim kutiješinama.

Ako sutra ne napišem ništa, znači da su me il zatrpale kutije il me nešta pojelo.

26

subota

rujan

2020

Skywalk...kod mene prije Skyfall

Ne znam jel imate vi problema sa plentranjem na neke visine. Ja recimo i kad idem na rođeni tavan imam osjećaj da se penjem na Everest; gore i nekako, al nazad nikako, pa još pogledat odozgora...meni je to prestrašno.

Pa kad vidim recimo Burj Kalifu i kad samo pomislim da bi se trebala pripet gore i gledat s te visine grbadevu koja izgleda ko mravuljak - ne bi, fala, pa da me gore osobno dočeka najpernatiji od svih šeika i otvori mi kofer nepoznate količine novaca da se samo malo nagnem da bolje vidim jebenu grbadevu.
I mi konja za trku imamo, eno Skywalk na Biokovu na hiljadudvjestodvadesetosam metara visine. Izađeš na staklo pa malo prohodaš iznad provalije kojoj ne vidiš dno, i usput opališ selfi, nek se vidi da lebdiš u međuprostoru ko ptica nebeska. Kad sam prvi put vidjela to čudo na teveu slabo mi je došlo, života mi moga. Još i nekako dok gledam ljude kak hodaju, al kad kamera okrene prema dolje...majkosvetabožja. Još mi je slabije došlo kad je neki dan osvanula snimka kak frajer prstima odšerafljuje neki vijak, navodno na istom tom Skywalku; evo me sve jeza prolazi dok pišem.
Znači ovako. Mene bi na Skywalk moglo jedino izvuć pod teškom prisilom, šta podrazumijeva debeli štrik i zavezana usta i dobro zavezane ruke, da ne zadavim onog ko me izvuko tamo da hodam po tom nigdjezemskom prostoru. Ili dobra doza sedativa, znači neka dva tri normabela koji bi me olabavili do te mjere da bi se možda i na ogradu popela. Hodat po staklu iznad provalijetine...pa mogli bi odmah dovest i mrtvozornika i dežurnog pogrebnika da me pogledaju i prevezu u vječna lovišta. Još sad kad sam vidjela tog šta prstima skida šerafe sa rukohvata...znači trebalo bi nosit sa sobom šerafcigere, ključeve il štajaznam čime se ta metalna govna šerafaju da rukohvat ne otpadne. Možda i aparat za varenje, ako počne konstrukcija popuštat da časom povarim dok sam na licu mjesta. Staklarske radove baš ne bi izvodila, malo je zajebano stajat na staklu dok ga mijenjaš.
Ja bi eventualno mogla prepuzat Skywalk i to pod pratnjom, ako počnem povraćat da pobere krpom to sa stakla, da se ne skližu ostali nedužni posjetitelji. Pogled ispred sebe i četveronoške hrabro iznad provalije. Kakve sam sreće, ja sam sigurna da bi se taj tren navukli oblaci i raspalilo grmit i padat potop biblijskih razmjera, i da bi me hageeses danima tražio ispod Skywalka, ko one hrabriše šta se u japankama otpute lunjat po stijenama.

Ko mi vjerovo - ko ne, evo na samu pomisao mi slabo dolazi.
Kud sam uopće išla pisat o tome, sad ću trebat dva normabela za zaspat. Šta ću sanjat ne usuđujem se ni pomislit.

( photo sa društvene mreže prenesen u RTL.hr, eto )


24

četvrtak

rujan

2020

Dijetne afere

Puno se ljudi, ponajpače žena, zlopati sa skidanjem kila. Pa onda posežu za štokakvim dijetama, a sve u cilju postizanja savršene figure u roku šta je moguće brže. Jedu vlakna, tri zrna kuhane riže sljubljena sa dvanajst čia sjemenki, piju vodu na karnistere i hodaju da zaborave na glad sve dok im ne padne klapna pa na povratku iz šetnje maznu friški burek i doma poprave dojam ostacima od ručka, a zrnje i vlakna zafitilje u smeće il bace vrapcima na dvorište da se oni s tim zajebavaju.

Išla ja malo zguglat koje su onak popularne dijete, pa mi iskočilo njih par. Vrlo rado ću podijelit svoja razmišljanja o navedenim dijetnim procedurama.
Prva je banana dijeta koja kaže - ujutro možete pojest banana kolko hoćete i zalit sa dvije čaše mlake vode, a dalje tokom dana možete jest šta vam padne na pamet. Izmislio je neki Japanac i čak priručnik o tome napiso. Ne znam samo šta sve može pisat u tom priručniku kad opis dijete doslovno stane u ovu napianu rečenicu. Prvo poglavlje - šta je banana i otkud nam dolazi i gdje se sve može kupit. Drugo poglavlje - kako ogulit bananu najpreciznijim pokretima i pojest je da ne padne na pod. Treće poglavlje - šta je mlaka voda i zašto se pije iz čaše u cik jutra, a iza požderanih banana. I tak jedno dvadeset poglavlja. Ma dajte molim vas. Pa da me neko natjera da ujutro pojedem dvije banane i zalijem ih mlakom vodom mislim da bi mu glavu rašerafila. Ujutro se pije kava, halo; koje banane s mlakom vodom.
Druga dijeta zove se dijeta četri dana. Veli u tekstu da uvodi zdraviju hranu i objašnjava važnost ostalih faktora ko šta su redovito vježbanje, vođenje dnevnika prehrane i prekidanje lošeg odnosa s hranom. I uči vas kako prepoznat događaje koji potiču da jedete nezdravu hranu. Vidiš ti to; pa ja nisam pojma imala da imam odnos sa hranom. Ono, kad nagrabim dinstano kiselo zelje i restani krumpir i češnjovku u tanjur prvo pitam jesu dobro, i jel teško bit u rasolu u kaci, i jel boli kad ti neko guli koru, i tak te pametne stvari. Onda, sukladno dobrim odnosima, pristojno kažem - čujte, dosta smo imali dobar odnos, sad ću vas pojest jer sam gladna ko divlja zvijer. Šta tek reć o vođenju dnevnika prehrane; pa kad još to da pišem, svetamajkobožja. Morala bi se dizat u četri ujutro da prvo napišem šta ću jest, pa onda kava i na posao, pa opet kad dođem prvo napišem šta ću jest, pa napišem pričuljak i malo komentiram, pa opet napišem šta ću jest...Jebote pa kad da stignem išta skuvat od vođenja dnevnika? A tek kad počnem prepoznavat šta me tjera da navečer u pola jedanajst, dok čekam da me ošamuti šlaftableta, skršim vrećicu čipsa il tri šnjite kruha i ajvara? Jebeš Šerloka Holmsa i traženje ubojice; od krucijalne je važnosti da spoznam zašto žderem tak kasno i koji me postupci na to nagone.
Treća dijeta je dijeta velikog čišćenja, i ne znači da trebate usisavat i prat prozore i krčit ormare. To znači da ćete u svoj organizam unosit mješavinu vode, soka od limuna, javorovog sirupa i papra nekoliko puta dnevno. Pa ja čitam i ne vjerujem šta čitam. Znači ne jedeš ništa, samo bokali puni vodurine, kiseli od limuna, ljepljivi od javorovog sirupa i crni od papra, i to žlempaš cijeli dan?! Jel znate vi šta bi ja bila u stanju napravit da me se drži na bokalima, da ih sad opet ne opisujem, kroz par dana? Pa ja bi pojela pola viseće kuhinje i prekrivače sa obadva trosjeda ( ono, zbog vlakana ).

Pa kad to tak sve pročitaš, najjednostavnije je stavit lokote na vrata od frižidera i špajze i ključeve bacit u šahtu od kanalizacije. Takozvana željezna dijeta, iza koje jedino može uslijedit otkidanje vrata s rashladnog uređaja i provaljivanje u špajzu, i to najkasnije nakon jednog dana zurenja u lokote.
A sad me izvinite, idem jest. Ogladnila sam od same pomisli na stavljanje lokota.

23

srijeda

rujan

2020

Na puvaru, na puvaru ( zlato materino )

Jel znate vi šta je puvar? Ono, jeste čuli kad taj izraz? Ako niste, evo saću vam ja brzinskom verbalnom metodom objasnit o čemu se radi.

Znači kad vani puše vjetar orkanske jačine, onda u Lici kažu - makni se s tog puvara, il nemoj stajat na tom puvaru. Samo lako se maknut sa puvara kad si obični smrtnik; kad si naprimjer prva dama onda ti ne gine hodat i po zvizdanu i po puvaru. Pa je tako oko kamere zabilježilo aktualnu prvu damu Amerike kak po puvaru izlazi iz aviona. Da se razumijemo, žena tak dobro izgleda da joj ni turbojaki puvar nemre ništa. Malo ju je raščupalo ( dobro, malo jače ) i držala je haljinu jednom rukom da se ne ukaže i etiketa od gaća ako još malo jače sastavi puvat, al uopće ne izgleda strašno. Izgledalo bi strašno da je na njenom mjestu bilo puno drugih žena.
Najgori puvar u životu doživjela sam hodajuć prema knjižnici u Željezari kad je bilo otvorenje izložbe autorice ilustracija moje knjižice. Išlo nas nekoliko, svojom pisanom riječju eventualno uljepšat otvorenje, pa sam za tu prigodu obukla svoju takozvanu Šeron haljinu ( zašto Šeron haljina - duga je to priča ) i pripadajuće cipele, da ne dođem tamo u trenirci i pasent majici. Još dok smo kretali počelo se navlačit nevrijeme, al računamo - brzo ćemo doć pa nikom ništa, nije Željezara Njujork pa da imamo klipsat dva sata do knjižnice.
Izlazimo iz auta, kad tamo puvarna situacija. Ajde šta je nebo crno ko da će smak svijeta sastavit svake sekunde, al puše da me sve strah izać iz auta, da me ne baci na krov obližnje stambene zgrade. I izađem ja na jedvite jade iz auta, nosim one svoje isprintane papiruse i torbu. Kad je puhnulo, ode moja Šeron haljina ravno u nebo. Ja drfljam rukama da pohvatam te glokne i još moram pazit da mi ne popadaju jebeni papiri. Jedva nekako salatim prvi nalet vjetra, eto ga opet. Kud me baca po cesti, tud haljinu ne kontroliram al nikako. Pa je jedva nekako zafafuljam među noge i hodam ko da mi je friško slomilo obadvije potkoljenice, jebiga nemreš hodat normalno kad ti među nogama tarlaha cca metar i pol do dva materijala. Pa još jači nalet vjetra i eto je opet u zraku. E onda mi je zamračilo pa sam lamatajuć ko Betmen plaštom pretrčala do ulaza, vijorilo je oko mene samo tako. Da ne kažem da sam bila raščupana ko Vila Ravijojla; ja naime ne koristim trovremenski Taft, osim u ekstra prilikama kad je betonaža nužna.

Srećom se materijal od haljine ne gužva, pa nisam izgledala ko da me izvadilo nesloženu nakon dugotrajnog boravka u naftalinu. I srećom nije bilo nikoga da ovjekovječi moju borbu sa vjetrom, u haljini i sa papirima i sa raščupanom nepostojanom frizurom. Na oficijelnim fotkama izgledala sam skroz normalno. ( Mislim kolko mogu izgledat normalno. ) E od tada ja pod naletima vjetra, da ne velim na puvaru, nosim isključivo robu koju ni direktan pogodak groma nemre dić u zrak.

( namjerno nisam htjela stavit fotku sebe u Šeron haljini; Melania je ipak ljepša, čak i ovak razrundžana...photo by AP )


22

utorak

rujan

2020

O zecu, mekli i dudi

Manji najdraži frajer ima okserice. Hoću reći, kad god trči uvijek stavim ruku pred oči i samo čekam onaj tresak iza kojeg uslijedi plač.

Kad se prvi put rasuo kod mene u dvorištu, uzela sam metlu, došla do njega i pitala ga kud je pobjegao zec. Prestao je plakati iako su koljena fajn nastradala i pokazao mi prstićem prema čempresima. Tu sam ja odlamatala s metlom u pokazanom pravcu, malo čačkala metlom po granama i zaprijetila zecu da mu ne bi slučajno više ikad palo na pamet odnekud se stvoriti i srušiti manjeg najdražeg frajera. Da stvar bude još bolja, i Boni je njuškala po živici, što je dalo vjerodostojnost postojanju zeca koji se odnekud stvori, sruši manjeg najdražeg frajera i onda ja moram poduzimati hitne mjere da on prestane plakati.
Nedavno je došao iz vrtića k meni na par sati čuvanja sa grozno razbijenim koljenima; bolilo me i pogledati u kraste. Na moje pitanje kako se to desilo, odgovorio je:
- Srušio me zec. A nije bilo tebe s meklom da ga potjeraš ( mekla je metla, to je valjda jasno ). Jako sam plakao pa mi je teta stavila oblog. I sad me malo boli.
Njegove velike smeđe okice pune se suzama, na koje sam skroz slaba, pa brže idem po hladan umšlag da mu olakšam kuckanje u koljenima koje mi je tako poznato. Stavljam umšlag na te malene nožice, držm ga za ruku i tješim:
- Evo sad će biti lakše. A zecu ću ja pokazati, samo da se pojavi.
On me gleda, šmrcka i kaže:
- Ali ti ideš na posao. Ja moram biti u vrtiću i onda me on sruši i pobjegne, i jako me bole koljena.
- E pa doći će nekad i ovdje pa će vidjeti svoje, sram ga može biti. Evo ljubim pa će biti lakše. Hoćeš sladoled?
Na sam spomen sladoleda oblog više nije potreban, a i zec pada u drugi plan. Zaboravlja barem privremeno na krasturine na svojim majušnim koljenima.
Nedavno je išao kod zubarice na pregled zubića, i kad je čula da je duda još uvijek u opticaju čučnula je pred njega, uozbiljila se i rekla - nemoj više koristiti dudu, imaćeš zubiće kao mali zeko.
I što se dešava? Kada je došlo vrijeme za popodnevno spavanje, on, koji bez svoje dude i dekice nije išao nikada nigdje, izjavljuje:
- Meni duda više ne treba. Rekla je teta zubarica da ću imati zube kao zec.

Tako da je nama zec zapravo jedan multipraktik od životinje. Služi kao krivac za sve eventualne gadne padove, gdje ga se proganja meklom i najstrože mu se prijeti sankcijama jer je srušio manjeg najdražeg frajera, a ispalo je da je samo jedna rečenica u kojoj su spomenuti zeko i zubi trenutno odvikla mezimca od dude s kojom je bio nerazdvojan.
Živio zec; da ga nema trebalo bi ga izmisliti.

21

ponedjeljak

rujan

2020

Dnevnik očajne kućanice - špajzni prostor

Malo sam se bome jučer zamislila nad komentarom jedne frendice da - obzirom na količinu zimnice koju svake godine ko smanjujem pa onda opet napravim još više - ko zna kolku imam špajzu.

E pa nemam baš veliku špajzu. Ispaćeni bivši supružnik je davnih godina odlučio radit na interijeru, pa je od turbovelike špajze napravio malečku špajzu i malečku kuhinju. Šta ne bi ni bilo tako loše da nemam opsesivni poremećaj zvan kiseljenje povrća. I sad recimo možda imam manji problem, jer je ajvara opet izašlo više od planiranog, pa sam danas malo išla u izvidnicu, čisto da vidim šta bi se moglo dislocirat iz špajze da mogu zbubat ajvar na police.
Dakle šta sam ja svašta našla, majkosvetabožja, i na policama i svukudnekud. Recimo, dvije cijele široke ljepljive trake koje al nikako nisam mogla nać kad su mi trebale za zakeljit kutiju od paketa pa sam kupila i treću ( mislim dobro da sam ih našla, sad recimo više ne znam gdje je ta treća, friško kupljena ). Pa onda papir za oblaganje polica sa uzorkom ivančica, koji isto nisam mogla nać kad mi je trebo, pa sad na policama imam naglocrvene božićne kuglice ( ni to nije loše, sad će Božić za jedno tri mjeseca, već početkom jedanajstog mjeseca krenuće ludilo ). Pa najveći inoks pladanj za kojim sam bezuspješno prevrnula cijelu kuću; kak bi ga i našla kad je zapo sa strane kod kištre za zamrzavanje. Onda recimo tekućinu za dohranu paradajza, onu šta se razrijedi na deset litara vode pa paradajzi budu ko lubenice, bila je iza flaša koje čekaju da se u njih ulije liker od aronije i višnje. Naravno da i tih likernih flaša ima viška, to sam odma zbubala u jednu vrećicu da šiknem kad bude odvoz staklovinja. Pa suđe koje stoji za ako bi se nekad u njemu kuvalo ( a ne kuva se nikad ), jer šta ako mi nešta zagori a ja nemam rezervnu ranjglicu istih dimenzija? Onda recimo rasparene zdjelice za puding i sladoled koje isto kupe prašinu i čekaju ako bi se nekad iz njih možda jela neka salata il grickalice ( a ne jede se nikad, bitno da stoje na polici ). Onda kinesko govno od multipraktika koje me skoro ubilo kad sam ga uključila; jebote zasmrdilo je i zapušilo ko da sam potpalila nuklearnu bombu a ne uključila neku sjeckalicu. Srećom imam jake reflekse pa sam bržebolje iščupala žnoru iz štekera; e danas je multipraktik odletio u smeće samo tako. Našla sam i mali čekić, i dvije flašice kiselog zelenog paradajza, i mirisnu sol za u kadu, i naravno dvije velike najlonkese pune najlonkesa da se ima kad zatreba ( jedino ih se nikad ne sjetim ponest pa samo dokupljujem nove ). Našla sam i nekih par plastičnjava za koje mi zvoni da sam u njima odnekud donijela kolače i ostavila ih na najgornjoj polici ako nekad zatrebaju za nešta; naravno da nisu, pa su i one danas ošle u žutu kantu. Pa veću ganc novu crvenu kantu, pa manju ganc novu plavu kantu, za koje pojma nemam šta uopće rade u špajzi i otkud mi. Izgleda da je i moja špajza prolaz u Narniju, pa ko god prođe istrpa nešta od andrmolja koje mu ne treba i pojede malo pekmeza, jer sam našla i nekih šest - sedam načetih flašica pekmeza koje sam morala bacit jer ne znam ko ih je uopće načeo i kad.

Uglavnom sad bi se uz malo sreće ajvar mogo smjestit na policu. A ja od iduće godine uvodim mjere restrikcije vezano za zimnicu, jer kak sam krenula stvarno ću morat trpat flašice u nahtkasle i toaletni ormarić u zahodu. A to nije sukladno sanitarnim propisima.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.