18
ponedjeljak
studeni
2024
Rastanak kod Bolnice
Sklonili su se u bolnicu, zajedno sa stotinama drugih ljudi; mislila je da je tako najsigurnije. Bolnice se uvijek evakuiraju, ljude se zbrine na najbolji mogući način. Doista, bolnica je izgledala jezivo; poluruševina, očito pogođena toliko puta da se počela pitati je li odabrala dobro mjesto gdje će se skloniti s djecom. Oni koji mogu razarati bolnicu mogu počiniti i puno gore stvari, neprekidno je odzvanjalo kroz njenu svijest, ali nije više bilo vremena ni načina da se makne odande. Vojska je opkolila zgradu. Bili su vrlo grubi, nervozni, bilo ih je puno i pijanih. Njen je strah postajao sve veći.
( Nisam te stigla pitati bojiš li se. Nisam se usudila pitati te. Sjećam se da si gledao sav taj užas oko sebe, i da si bio strašno blijed. Povremeno bi nam se pogledi sudarili, i činilo mi se da mi pokušavaš reći – kuda smo to došli, što će učiniti s nama? Kako je vrijeme prolazilo, izgledao si sve smireniji. Sjećam se da sam te pitala jesi li gladan, pogledao si me uz smiješak i rekao – nisam, majko. Tko ovdje može biti gladan? Bio si u pravu; slika pakla, slika ispaćenih ljudi ne može u čovjeka probuditi glad. Može probuditi jedino strah, kojeg ni ti ni ja nismo pokazivali, želeći dati snagu jedno drugome i tvojoj malenoj sestrici, koja je toliko jako stiskala naše ruke da su bile blijedoplave od pritiska. )
Prišao im je oficir; bilo je nečeg neljudskog u njegovom pogledu. Vrlo hladno, zatražio je njene dokumente. Drhtavim rukama izvadila je svoju osobnu iskaznicu i pružila mu je. Preletio je pogledom preko iskaznice, pogledao je, a zatim skrenuo pogled prema njenom sinu.
-Vi ćete sa devojčicom otići među žene. On ide sa nama.
Osjetila je užasan strah, ljepljiv i pulsirajuć, kakav nikad nije osjetila. Svi oni projektili, sve detonacije, sva mrtva i raskomadana tijela koja je vidjela nisu je ni približno prestrašila kao riječi ovog čovvjeka. Pogledala je svog sina; bio je vrlo blijed i vidno prestrašen. Skupila je svu hrabrost, primila rukav muškarčeve odore i glasom koji joj je zvučao kao da nije njen progovorila:
-Gospodine, on je još dijete. Ima samo 16 godina. Evo pokazaću vam njegove dokumente, samo da ih pronađem...samo malo, molim vas, da ih pronađem...
Pogledao ju je; pogled demona, pogled krvnika, neljudski pogled, uslijed kojeg je posstala svjesna strašne opasnosti koja se nadvija nad njeno dijete. Maknuo je njenu ruku, zapalio cigaretu i rekao:
-Da vidim.
Ruke su joj se divljački tresle dok je po torbi tražila njegovu zdravstvenu iskaznicu. Ne govoreći ništa, pružila ju je čovjeku koji je život njenog sina držao u svojim rukama. On ju je pogledao, stavio dječaku u džep jakne i kratko rekao:
-Mora na ispitivanje. Kasnije ćete ga naći, tamo gde budete odveženi; kud se već izjasnite da želite ići. 'ajde, vi među žene. Ti mladiću pođi za mnom.
-Molim vas...on je još dijete...možete li mene ispitati umjesto njega, možda ja imam neke informacije koje vam mogu biti od koristi?
Više je nije želio ni pogledati; samo je kratko rekao:
-Sumnjam. Idemo, mladiću.
( Tada sam prvi put umrla. Ne mogu ti riječima opisati što mi je sve prolazilo kroz glavu, sunce moje. Sav moj užas, strah, očaj, bespomoćnost, nada da će se predomisliti i vratiti te k nama nakon nekog vremena. Moja je duša bila smrvljena strahom koji nisam smjela pokazati, da tebi ne bude još teže, da tebi i tvojoj sestrici ničim ne pokažem kakav strašan bol osjećam. Imala sam osjećaj da se moje tijelo raspada na tisuće komadića. )
Nije znala da ga zadnji put vidi, da je to oproštaj za vječnost; nije smjela plakati. On mora otići smiren, a i djevojčica će biti mirna ako vidi da je ona mirna. Dotaknula je rukama njegovo blijedo, milo lice, privukla ga sebi u zagrljaj i poljubila ga u čelo i oba obraza, čvrsto ga držeći nekoliko trenutaka, šapćući mu:
-Ne boj se, sve će biti dobro, sine moj. Brzo ćemo se naći, čuo si što je rekao ovaj gospodin.
Osjetila je da ga odvlače iz njenog zagrljaja; ruke su joj skliznule niz tijelo, prazne kako nikad u životu. On se odlazeći okrenuo, razvukavši lice u nešto što je trebao biti osmijeh i namignuvši sestrici rekao:
-Volim vas. Čuvajte se.
( ovo je fragment kratke priče koju sam napisala prije nekoliko godina; govori o majci koja je izgubila sina u vukovarskom paklu i sačinjena je od nekakvog mojeg viđenja zla koje se dešavalo i majčinog imaginarnog dijaloga sa sinom. trebala je biti dio niza kratkih priča posvećenih hrabrim ženama; nažalost napisala sam samo dvije... )
komentiraj (23) * ispiši * #
30
srijeda
listopad
2024
Sestre
Ima nešto posebno u crnobijelim fotografijama. Za mene su poput čuvarica uspomena, svih divnih i dirljivih trenutaka koji izranjaju iz sjećanja kada ih pogledam.
Ova je uistinu posebna; na njoj je fotograf ovjekovječio četiri sestre moga oca – Paulu, Vjekoslavu, Boženu i Mariju. Sad mi je neizmjerno žao što ih nikad nisam pitala tko je predložio da se odu fotografirati, jesu li zajedno birale što će odjenuti, zašto ih je odlučio fotografirati ozbiljne kad su imale tako prekrasne osmijehe. Zamišljam ih kako koračaju Brezjem, pa gradom i smiju se dok razgovaraju; zatim ulaze kod fotografa koji ih slaže – Paulu i Vjekoslavu da stoje, a Boženu i Mariju da sjede. Nekoliko klikova za vječnost, za sjećanje na četiri sestre koje su bile prave ljepotice.
Teta Paula je prema meni uvijek bila tako blaga i pažljiva. Voljela sam ići kod nje, pogotovo prespavati, jer bi za večeru uvijek bilo ono što volim i krevetninu bi obukla u krasnu rozastu damastnu posteljinu. Brižljivo bi me ušuškala i poljubila za laku noć.
Teta Vjekoslava je isto živjela u Brezju i kod nje su svi najviše svraćali idući na plac ili po dućanima. Njena božićna jelka mi je uvijek bila najljepše okićena, imala je prekrasne kuglice i pod jelkom je uvijek stajala crvena jabuka napikana kovanicama.
O teti Boženi sam sve već rekla; hodala je svijetom potpuno nesvjesna svoje ljepote. Da se rodila negdje vani, zasigurno bi joj život krenuo sasvim drugim tijekom.
Teta Marija me silno voljela, možda zbog toga što sam bila mezimica njenog brata koji ju je vječito štitio i bili su jako bliski. Kod nje je sve uvijek bilo savršeno – ručak, kuća, vrt...sve je moralo biti na špagu. I nikad je nisam vidjela bez ruža na usnama.
Pisala sam prvo što mi je palo na pamet o svakoj od njih. Dao bi se napisati cijeli jedan roman, prepun sjećanja na sve trenutke provedene s njima, a bilo ih je jako puno. Odrastala sam u vremenu kada su članovi obitelji često bili zajedno, a moj je otac imao četiri sestre i dva brata, tako da nije teško zamisliti kako su izgledale proslave njihovih rođendana ili svadbe onih mlađih članova obitelji.
Već dugo ih nema, a opet – sjećanja su tako živa. I u onoj drugoj dimenziji i u mojim sjećanjima su zajedno, bliske i lijepe baš kao na ovoj fotografiji.
komentiraj (22) * ispiši * #
05
ponedjeljak
kolovoz
2024
Poput feniksa
U ovo vrijeme 5. kolovoza 1995. godine još uvijek su trajale krvave borbe za Petrinju. Prvoga dana kod Petrinje je poginulo devedeset hrabrih ljudi. Njihove su majke i supruge u ruke primile stijeg; nad njihovim su tijelima ispaljeni počasni plotuni od kojih su u nebo odlijetale ptice i molitve njihovih obitelji.
6. kolovoza u ranim jutarnjim satima Sonja Radman Livaja, časnica Hrvatske vojske, unijela je hrvatski stijeg u Petrinju i postavljen je na zgradu gradskog poglavarstva. Ja sam, kao i brojni drugi Petrinjci, vijest o ulasku u Petrinju isprala suzama koje su se nakupljale četiri ratne godine. Četiri godine nisam mogla zapaliti svijeću na očevom grobu. Četiri godine nisam osjetila miris lipa svoga grada, jer moj grad u nečijim usijanim glavama nije bio moj i nije pripadao hrvatskom tlu.
Kada sam prvi put došla u Petrinju, u moje Brezje, činilo mi se da me svako stablo i svaka kuća pita - gdje si bila? Mislili smo da si nas zaboravila. Nisu znali sa koliko sam čežnje budna sanjala svoj voljeni Grad, svaku njegovu stopu i stablo i ulicu. Žuti prognanički karton već se sav izlizao i iskrzao u iščekivanju povratka kući.
Dvadeset devet godina kasnije Petrinja je ponovno izranjavana. Ratne rane zamijenile su ove još razornije, još strašnije. Ni naslutiti nisam mogla kako ću u vremenskom rasponu od trideset godina dva puta svjedočiti silnom bolu i stradavanju Petrinje. Ono što nije uništio rat, sravnio je strašni Balrog iz podzemlja u tridesetak sekundi. Pročelja stare gradske jezgre, koja su konačno malo povratila nekadašnji sjaj, smrvila su se u prah.
Neka nađu spokoj sve duše koje su ovih kolovoških dana 1995. prhnule u nebo poput prestrašenih ptica. U Petrinji se ipak stvari miču sa mrtve točke; prekrasna nova škola koju su financirali Mađari dočekala je djecu u svojim klupama, zgrada nekadašnje Munjare na nasipu uz Petrinjčicu pretvorena je u predivan prostor za održavanje
koncerata i postavljanje izložbi, obnovljena je zgrada Suda, pri kraju je obnova Doma zdravlja i Hrvatskog doma. U tijeku je i obnova kuća u Nazorovoj, koja je bila stravično razorena. Nadam se da će se ubrzati i obnova svih ostalih obiteljskih kuća.
Zaslužila je Petrinja da joj se vrati nekadašnji sjaj i da ponovno bude najuređeniji grad kontinentalne Hrvatske. Zaslužila je, zbog svih razaranja koja je pretrpjela.
Zaslužila su i naša djeca da hodaju gradskim ulicama prepunim novih kuća sa blistavim crvenim krovovima.
komentiraj (23) * ispiši * #
15
subota
lipanj
2024
Krenulo je ludilo
I krenulo je ludilo koje će trajat sve do polovice sedmog mjeseca. Šta znači da imate mjesec dana za radit sve ono šta vam padne na pamet, jer vaš ispaćeni životni suputnik neće primjećivat ništa osim teve ekrana. To uopće nije tak loše; možete promijenit boju kose, kupit par novih haljina, kuvat za ručak sve ono šta inače ne bi pojeo ni da mu prislonite dugu devetku na čelo - ništa primijetit neće. Samo daljinski u ruke i udri štračit po rezultatima i kladioničarskim teletekst stranicama i iščekivanje utakmica.
E sad...bed je ako vi baš i ne volite nogomet pa bi radije gledale Istambulsku nevjestu il Teoriju velikog praska il štajaznamvećšta bi gledale, a imate samo jedan teve. Jer daljinski mu otet ne bi mogli ni najelitniji američki marinci. Tak da idućih mjesec dana možete radit sve šta poželite, jedino nemrete prismrdit teveu. Pa sukladno tome, evo nekih općih naputaka za ponašanje tijekom trajanja evropskog nogometnog prvenstva.
1. uvijek imajte na pameti da on svo teoretsko znanje o nogometu ima pod noktom od malog prsta; za njega su najveći treneri svih vremena luzeri, pa nemojte uopće pokušat ulazit u raspravu bilo koje vrste a pogotovo kad se radi o sastavu i taktici igre naše repke, jer je Dalić za njega hlebinski naivac i pojma nema al baš o ničemu vezanom za nogomet
2. nemojte ga ni pokušavat prekinut u gledanju utakmice, ni da kuća gori; pokupite vrednije stvari i dokumente, pozovite vatrogasce i izađite iz stambenog objekta, on će vjerojatno izać kad dim bude tolko gust da ne bude vidio ekran
3. pripremite na vrijeme zalihe tableta za bolove, jer u slučaju lošeg rezultata vjerojatno će uz alkoholne pripravke popit i zalihu jabučnog octa, šta u konačnici rezultira jezivom glavoboljom drugi dan ( ni to nije loše, bar neće prepričavat šta su sve ispromašivali a da je on bio tamo blablabla; ak ima problema sa srcem, nemojte ostat bez nitroglicerina i konkor tableta, ak mu pozli da možete reagirat dok stigne hitna; trebaće mu možda i septolete za grlo jer će bit promuknut sve do iduće tekme )
4. ak već gledate s njim tekmu, ni pod koju cijenu nemojte ulazit u debatu oko taktičkih poteza bilo obrane, bilo napada; razjariće se tolko da ćete se namrtvo posvađat i neće nijedno skužit da je pao gol il završila utakmica dok traje verbalni delikt
5. ak vam je teve ( a sigurno je ) pokopčan u produžni kabel - znate ono, teve pa pojačalo i antena pa ovo pa ono - zamotajte isti ručnikom, kad počne izbliza pljuvat po teveu da ne izazove kratki spoj ak pljune u kabel, jer ko zna jel imate rezervnih osigurača i jel uopće sigurno da takav razjaren čačka po struji, moraćete opet zvat hitnu ak ga bubne struja
6. ne hodajte ni blizu tevea, jer kakve ste sreće sudiće penal il zabit gol baš kad krenete nešt dohvatit pa mu zaklonite pogled, i eto opet larme i pljuvanja i mogućeg strujnog udara
7. iz istih razloga natrpajte mu na stol sve šta bi mu moglo zatrebat - pivu, čips, kekse, rezervnu kutiju cigara i upaljač, rezervne šlape kojima će gađat teve, mobilni uređaj da može u očaju zvat nekog od frendova da ga pita jel vidio šta je kreten od suca sviro ko ofsajd prije tri minute; tablete nemojte stavljat na stol da ih ne požvaće umjesto bombona tak izbezumljen, još ćete ga morat vozit na ispumpavanje želuca
8. kad završi utakmica, ak niste dovoljno pametne da već spavate, otrpite kak god znate stručni komentar koji će imat, jer će mu to olakšat duševne boli ( u tu svrhu ne bi bilo loše da mu na poluvremenu ubacite u čašu nešt za smirenje pa će zaspat ko klada možda čak i prije neg šta sudac odsvira kraj )
9. navijačke majice moraju bit na raspolaganju od nula do dvadesetčetri, to valjda ne treba ni napominjat; budite sretne ak nije sklon ostalim navijačkim rekvizitima tipa onih škrebetaljki šta stvaraju nesnosnu buku il bengalkama, jer eto opet posla za hitnu i vatrogasce
10. najbolje bi se bilo udaljit iz kuće na mjesec dana, al kud ćeš kad moraš ić radit i pazit da ne zapali kuću il ga ne ubije već spomenuta struja, pa se naoružajte debelim strpljenjem i nastojte ostat sabrane ak izbije krizna situacija
komentiraj (15) * ispiši * #
28
utorak
svibanj
2024
Brothers in Arms
Danas se obilježava Dan oružanih snaga Republike Hrvatske.
Sjećanje na 28. svibnja 1991. godine, kada je na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj održana svečana smotra Zbora narodne garde, preteče Hrvatske vojske. Bila je to prva službena smotra postrojbe koja je predala prijavak predsjedniku, pa je i sam taj čin označio označio povijesno osnivanje oružanih snaga. Predsjednik je u govoru rekao i ovo: „Nadam se da ćemo demokratskim putem spriječiti one koji nam žele raditi o glavi. Ali, bude li potrebno branit ćemo svi skupa, do posljednjeg, svoju slobodu i suverenost.“
Poprilično naivna, ne sluteći što će se sve ubrzo izdogađati, mislila sam – pa o čemu on govori? Zar on zbilja misli da će biti rata? Pa sve se može riješiti mirnim putem, nema potrebe da ljudi ginu.
A onda je ljeto 1991. donijelo rat. Krvav i nemilosrdan. Stotine tisuća ljudi bilo je prognano iz svojih domova, i ja sam bila među njima. Toliko ubijenih i masakriranih civila, toliko zapaljenih kuća. Sirene koje su nas tjerale u skloništa uslijed bačenih avionskih bombi, ispaljenih dalekometnih projektila i pražnjenja VBR-ova koji su mi bili najstrašniji. Brojni hrvatski gradovi pretvoreni u ruševine. Vukovar, hrvatski Staljingrad koji je zaustavio tolike tenkove na njihovom krvavom pohodu.
Mnogi golobradi mladići prijavljivali su se zajedno sa očevima u redove vojske, da barem pokušaju zaustaviti strašnu oružanu silu koja nam je trebala dati do znanja da smo postali ljudi bez doma i domovine. Puno ih je položilo živote; puno ih je ostalo invalidima. Platili su visoku cijenu za hrabrost koju su pokazali, jer je Hrvatska vojska isprva bila gotovo goloruka.
I onda gledam pregled današnjeg tv programa; nigdje ništa posvećeno njima, nigdje ništa posvećeno novim naraštajima Hrvatske vojske. Jedino na HRT4 u 18 sati prijenos svečanog prijema predsjednika RH povodom Dana oružanih snaga. Pa sam i razočarana i tužna, jer sam naivno mislila kako će prikazati barem neki kratki dokumentarac, barem o novim naraštajima Hrvatske vojske, koji su naslijedili hrabre ljude što su bili spremni položiti život za svoju domovinu.
Neka je vječni spokoj svima onima koji su hrabro stali pred puščane i topovske cijevi onih krvavih ratnih godina. Sretan Dan oružanih snaga onima koji su odabrali vojni poziv; vi ste dokaz da se nije ginulo uzalud.
komentiraj (13) * ispiši * #
24
petak
svibanj
2024
Dopuna
Kad sam već pisala o tragediji Srebrenice 1995. godine, naprosto moram još dodati ovo.
Radio Sarajevo objavilo je tekst Rezolucije o Međunarodnom danu sjećanja na Srebrenicu, koji evo i ja prenosim:
Generalna skupština,
Vođena Poveljom Ujedinjenih nacija, Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida,
Pozivajući se na rezoluciju Savjeta bezbjednosti 819 od 16. aprila 1993. kojom se Srebrenica proglašava bezbjednom zonom, rezoluciju 827 od 25. maja 1993. o osnivanju Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), i rezoluciju 1966 od 22. decembra 2010. o uspostavljanju Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove,
Podsjecajuci takođe na sve presude MKSJ-a, a posebno na osam koje sadrže presude za zločin genocida nad bosanskim Muslimanima počinjen u Srebrenici 1995, prije svega na presudu Žalbenog vijeca MKSJ od 19. aprila 2004. (Tužilac protiv Krstica), presudu Žalbenog vijeca Mehanizma od 8. juna 2021. (Tužilac protiv Mladica), presudu Žalbenog vijeca Mehanizma od 20. marta 2019. (Tužilac protiv Karadžica), kao i presudu Međunarodnog suda pravde (ICJ) od 26. februara 2007. kojom je presuđeno da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju djela genocida,
Potvrđujuci svoje snažno protivljenje nekažnjivosti za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, ili druga kršenja međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog zakona o ljudskim pravima i naglašavajuci u ovom kontekstu odgovornost država da okončaju nekažnjivost i, u tom cilju, da temeljno istražuju i krivično gone, u skladu sa svojim relevantnim međunarodnim pravnim obavezama i svojim domacim pravom, lica odgovorna za takva djela, kako bi se izbjeglo njihovo ponavljanje i kako bi se došlo do održivog mira, pravde, istine i pomirenja, za koje je učešće žrtava i preživjelih, kao i članova njihovih porodica centralno,
Pozdravljajuci važan napredak koji su međunarodni sudovi postigli posljednjih godina u borbi protiv nekažnjivosti i u obezbjeđivanju odgovornosti za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i druge teške zločine putem međunarodnog pravosudnog sistema,
Prepoznajući u tom pogledu poseban doprinos MKSJ i naglašavajući važnost da međunarodna zajednica bude spremna da preduzme kolektivnu akciju kroz Savjet bezbjednosti, u skladu sa Poveljom, i od slučaja do slučaja da dalje obezbijedi odgovaranje za genocid i sprječavanje genocida,
Ponavljajuci da je prema međunarodnom pravu, krivična odgovornost za zločin genocida individualizovana i da se ne može pripisati nijednoj etničkoj, verskoj ili drugoj grupi ili zajednici u cjelini,
Uzimajuci u obzir ulogu specijalnih savjetnika generalnog sekretara za prevenciju genocida i odgovornost za zaštitu i napominjuci važnost redovnih brifinga o kršenjima ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava kao i o govoru mržnje i podsticanju ranog podizanja svijesti o potencijalnom genocidu,
Napominjuci da krivično gonjenje osoba odgovornih za genocid i druge međunarodne zločine u nacionalnim pravosudnim sistemima, uključujuci Sud Bosne i Hercegovine i MKSJ kao i Mehanizam, ostaje centralno mjesto u procesu nacionalnog pomirenja i izgradnje povjerenja kao i za obnovu i održavanje mira u Bosni i Hercegovini, i dalje prepoznajuci da je snažna regionalna saradnja između nacionalnih tužilaštava od suštinskog značaja za njegovanje mira, pravde, istine i pomirenja među zemljama u regionu,
Ponavljajuci nepokolebljivu predanost održavanju stabilnosti i jačanju jedinstva u različitostima u Bosni i Hercegovini,
Napominjuci takođe da ce 2025. godine biti obilježena 30. godišnjica genocida u Srebrenici u kojem je izgubljeno najmanje 8.372 života, hiljade ljudi je raseljeno, a porodice i zajednice razorene,
1. Odlučuje da 11. jul proglasi za Međunarodni dan promišljanja i sjecanja na genocid u Srebrenici 1995. i da se obiljležava svake godine;
2. Osuđuje bez rezerve svako poricanje genocida u Srebrenici kao istorijskog događaja i poziva države članice da čuvaju utvrđene činjenice, uključujuci i kroz svoje obrazovne sisteme, razvijanjem odgovarajucih programa, takođe u znak sjecanja, u cilju sprječavanja poricanja i pogrešnog tumačenja i pojave genocida u buducnosti;
3. Takođe bez rezerve osuđuje djela koja veličaju osobe pred međunarodnim sudovima osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujuci i one odgovorne za genocid u Srebrenici;
4. Ističe važnost okončanja procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i obezbjeđivanja dostojanstvene sahrane za njih i poziva na nastavak procesuiranja počinilaca genocida u Srebrenici koji tek treba da se suoče sa pravdom;
5. Poziva sve države da se u potpunosti pridržavaju svojih obaveza prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kako je primjenjivo, i međunarodnog običajnog prava o sprječavanju i kažnjavanju genocida, uz dužno poštovanje relevantnih odluka Međunarodnog suda pravde;
6. Zahtjieva od generalnog sekretara da uspostavi program informisanja pod nazivom „Genocid u Srebrenici i Ujedinjene nacije“, započinjući aktivnosti na pripremama za obilježavanje 30. godišnjice, 2025. godine, i dalje traži od generalnog sekretara da na ovu rezoluciju skrene pažnju svih država članica, organizacija iz sistema UN i organizacija civilnog društva radi odgovarajuceg poštovanja;
7. Poziva sve države članice, organizacije sistema Ujedinjenih nacija, druge međunarodne i regionalne organizacije i civilno društvo, uključujuci nevladine organizacije, akademske institucije i druge relevantne zainteresovane strane da obilježavaju Međunarodni dan, uključujuci posebne komemoracije i aktivnosti u znak sjecanja i u čast žrtvama genocida 1995. godine u Srebrenici, kao i odgovarajucu edukaciju i aktivnosti podizanja svijesti javnosti.
Ono što mi je odmah upalo u oči jest slijedeće - nigdje u tekstu ne spominje se počinitelj genocida.
A onda mi je sijevnula pomisao - pa tko je tu lud? Čemu se Vučić, Dodik et cetera toliko žestoko pjene kada se nigdje srpski narod ne spominje kao genocidan?
Doista, spominju se imena po optužnicama Međunarodnog kaznenog suda, ali to zapravo individualizira krivnju na one koji snose najveću odgovornost jer direktni izvršitelji, oni koji su okrvarili ruke, nažalost nikada neće snositi konsekvence.
Tako to biva kada se zatvaraju oči pred istinom; izgubi se kompas pa se gura i tamo gdje nitko nije izrekao - taj i taj je počinio to i to.
Mir svim dušama u Potočarima i zagrljaj Majkama Srebrenice.
komentiraj (11) * ispiši * #
23
četvrtak
svibanj
2024
Dječak Srebrenice danas priča...
Prikrašću se noćas u san majci, onako kako smo se brat i ja prikradali kad bi okasnili jer smo se ostali igrati poslije škole, ili brali susjedove trešnje, ili pekli prve kukuruze.
Uvijek je govorila – nemojte djeco, sramota je tuđe brati. Majka će vam ubrati i donijeti naših. A znala je da je slađe popeti se i jesti slatke trešnje na drvetu, i da je slađe nečije kukuruze kradom ubrati i ispeći, pa ih onako čađave i vrele jesti putem. Pa i sama nam je pričala da su i oni kao djeca isto radili.
Dočekala bi nas vrućom, tek pečenom pitom čiji bi miris osjetili još na prilazu kući. Čvrsto nas zagrlila i privila sebi, govoreći – evo mojih jablana. Gdje ste dosad? Perite ruke pa da jedemo. A onda bi sjela i gledala kako slatko jedemo njenu pitu, najslađu na svijetu.
Prikrašću joj se jer je danas opet plakala. Ona ne zna da je mi čujemo kad plače; dođemo mi i grlimo je, i govorimo – nemoj majko plakati, tu smo mi, ali ona nas ne čuje. Pa jeca i ponavlja – slomili meni moje jablane, srce mi iščupali i ostavili me živu a mrtvu. Nama bude teško, pa sjedimo i slušamo je, i gledamo kako dugo u noć plete dok ne zaspi tako na sjedeći, uplakana i sama.
Plakala je i pričala sa tetkom, spominjući kako joj je sve teže. Govori – mogla sam ih dosad oženiti i njihovu djecu gledati kako rastu. Mogla sam njihovoj djeci pite razvijati i povijati njihova razbijena koljena. A ja sam, kao i ti, svoje jablanove nakon godina traganja na mezarju ostavila kukavna.
Prikrašću joj se u san, jer me jedino u snu vidi, i uvijek pita – jeste li to vi, jablanovi moji? Pa da je barem u snu vidim nasmijanu, onakvu kakva je bila kad smo brat i ja dolazili kući u smiraj dana, sretni jer nije primijetila da sam poderao hlače, i da su nam nokti još crveni od pojedenih trešanja ili čađavi od pečenih kukuruza.
Ili je primijetila, ali nikad nije rekla?
Majka najčvršće i najtoplije grli. I sve sinovima oprašta, jer ne može drugačije.
( fotka je od ranije, sa jednog od prijašnjih postova posvećenih Srebrenici )
komentiraj (24) * ispiši * #
31
nedjelja
ožujak
2024
Sretan Uskrs
Sretan Uskrs svima vama i vašim obiteljima, drage blogerice i blogeri. Pustite svjetlost uskrsloga Krista u svoja srca.
( ovako pišu pisanice voskom u Slunju; ja samo sakupljam i fotkam, nemam ruku za pero, vosak i mustre )
komentiraj (18) * ispiši * #
20
srijeda
ožujak
2024
Neka ti je mirno more
E Kupusu naš...teško ću ti ja sad napisati nešto suvislo, nešto što može barem malo dočarati koliko sam tužna.
Nismo se upoznali; bilo je prije par godina nekog govora da tvoja Šefika zajedno s tobom putuje na kontinent i da bi se mogli naći na kavi u Rastokama. Nažalost, došlo je do nekih izmjena i kava je odgođena za neku drugu prigodu. Izvjesno je da je u ovom životu zasigurno nećemo popiti.
Od mojih prvih postova na blog.hr-u posjećivao si moj blog i znao me dobro nasmijati komentarima. Neizmjerno mi je drago što sam te upoznala barem na takav način.
Neka ti je mirno more, Kupusu. Obitelji i prijateljima iskrena sućut.
Svi smo izgubili dobrog čovjeka.
komentiraj (26) * ispiši * #
16
subota
ožujak
2024
Respect, Mr Sigurdsson
Prvo sam mislila da mi se učinilo, a onda skužila da sam dobro vidjela. Čovjek, stranac, Islanđanin pokušava pjevati Lijepu našu.
Reći ćete - pa masno će biti plaćen. Stoji. Samo, plaćeni su i drugi za ono što rade pa rezultata notkuda. On je već na prvoj utakmici pokazao kakav je čovjek, profesionalac i stručnjak. Novinarima je izjavio: "Želim biti dio momčadi, dio kulture i mislim kako je dobro da, kada se intonira himna, pjevam zajedno s ostalima i tako uđem s pravim raspoloženjem u utakmicu. To sam radio dok sam bio igrač, a tradiciju nastavljam i kao trener. Pokušavam naučiti riječi himne, imam još dvije utakmice da se popravim".
Pa gospodo na svim instancama, ako ste negdje putem slučajno ili namjerno izgubili kompas, ugledajte se na njega.
Moj naklon do poda, gospodine Sigurdsson; osim što ste pokazali da želite i možete stvoriti pobjednički tim, pokazali ste da poštujete zemlju čiju reprezentaciju vodite.
komentiraj (23) * ispiši * #
08
petak
ožujak
2024
Lista želja za Dan žena
Šta si recimo može poželjet prosječna žena u postklimakteričnoj fazi na današnji dan, koji je proglasilo za međunarodni dan žena, eto da ne ispadne da nismo ravnopravne?
Dala bi se složit krasna lista želja. Recimo negdje pri vrhu plejliste bilo bi sljedeće - da se ispaćeni životni supatnik konačno, nakon šta mu se zilijardu puta ponovilo, počne pridržavat sljedećih stavki:
- majice se NE izvlače sa pola popeglane hrpe u ormaru, znači ako hoćeš obuć neku koja je pri dnu nemoj je izvlačit za ćošak jer to obično rezultira ispadanjem svih majica koje su iznad na pod, a njih onda NE treba sfafuljat nazad u ormar i pravit se mrtav kad se izrijekom pita kakvo je ono klupko pamuka u ormaru na mjestu gdje su nekad bile speglane majice
- čarape se NE guraju pod krevet, ima u veceu jedna čudotvorna kutija u kojoj stoji zmazani veš pa se jebene čarape stave tamo; nema ljepšeg nego kad sauger povuče čarapu pa zuji ko da polijeće mig 29
- pjena od brijanja NE treba ostat stajat u lavabou skupa sa ostacima brade, otvoriš brate vodu pa ispereš; pjena za brijanje NE treba ostat na vešmašini sa poklopcem pokraj, jer poklopac obično padne kod centrifuge, a nekad i pjena bubne iza vešmašine ako ima manje veša pa vešmašina malo divlja po kupaoni
- prazna kutija od gela za tuširanje NE treba ostat u tuškabini, baci se u žutu kantu jer smo ekološki osviješteni
- kaladont se NE stišće od pola tube prema gore, ideš od dna prema gore jebemu mater; ovak se čaša s keficama i sjebanim kaladontom uvijek iskovrne u lavabo kad kreneš prat zube
- daska od vece školjke se NE ostavlja podignuta iza korištenja; suprotno tome, daska od vece školjke se NE ostavlja spuštena kod korištenja ( pričamo o maloj nuždi, jel tako )
- onaj kartonski kolut od potrošenog vece papira se NE ostavlja na vešmašini, jer sam neće doć do plave kante, opet smo ekološki osviješteni
- ako se nekim čudom pere suđe, pjena od čarlija i ostaci hrane NE trebaju ostat u sudoperu, pustiš brate vodu isto ko iza pjene za brijanje na lavabou; soc od kave se NE prolijeva u sudoper jer se začepi sve u šesnajst, prolije se u vece školjku i povuče se voda
- NE treba imat istovremeno šest čaša za lokanje vode, jedna kraj sudopera, jedna kraj kreveta, jedna na stolu u blagovaoni a ostale u vražjoj materi; uzmeš jednu pa si natočiš vode kad si žedan
- u blatnim cipelama se NE ulazi na friško oprane pločice u hodniku, jer postoji mogućnost težeg verbalnog delikta ako su pločice naglobijele
- kad se hlače stavljaju na pranje, u džepovima NE ostaju papirnate maramice, listići od kladare, kovanice, upaljači i ključ od auta, pogotovo kad ne znaš gdje je rezervni ključ
- friško oprana peć u kuhinji se NE ostavlja bez nadzora kad se podgrijava jelo, jer ako pokipi ( a u sedamdeset posto slučajeva pokipi )...ne da mi se ni pisat šta slijedi
- krevet se NE ostavlja iza sebe ko da je granata opalila; imaš ruke pa bar malo prebaci nekud jebeni pokrivač
I da ne nabrajam dalje, da ne ispadnem vakanaka - nikako NE treba ulazit u raspravu sa ženom kojoj hormoni možda još u trzajima rade, a usput si zaboravio da je dan žena i na pitanje nad ručkom da jel znaš koji je dan odgovoriš - pa petak. Tu već može doć i do krvnog delikta širih razmjera.
I da završim - žene, budite svoje i osjećajte se dobro u svojim gabaritima. A vi dečki - nek vam nebo bude u pomoći, šta drugo reći.
komentiraj (28) * ispiši * #
05
utorak
ožujak
2024
Naprosto Čovjek...
Životna priča Damira Vanđelića potresna je i nevjerojatna; više liči na neki filmski scenarij nego na grubu, proživljenu stvarnost. Jedan od onih za koje se može reći da slavi dva rođendana.
On je kao dvadesettrogodišnji student 1991. i dobitnik Rektorove nagrade samo godinu dana ranije dragovoljno otišao na Baniju zahvaćenu vihorom rata. U rujnu 1991. zarobljen je na brdu Djed iznad Hrvatske Kostajnice i odveden u zatvor u Glinu. Tamo je proveo 173 dana i bio izložen sustavnom, svakodnevnom ponižavanju i premlaćivanju.
- Tijekom šest mjeseci, koliko sam proveo u zarobljeništvu, nijednom se nisam oprao. Nijednom nisam promijenio donje rublje. Bio sam stalno u istoj uniformi i istim čizmama. Zamislite samo što to znači za gradsko dijete. Bio sam pun mrlja, čireva... Bio sam mršav, imunitet mi je pao, imao sam dijareju koja nije prestajala, bio sam psihički razdražljiv, a na kraju sam dobio i upalu pluća - izjavio je u jednom intervjuu.
U istom intervjuu rekao je i nešto što bi vrlo malo ljudi bilo u stanju reći - da je duboko uvjeren kako ga je sve što je proživio u glinskom logoru samo dodatno osnažilo.
- Sada bolje poznajem ljude, znam kakve životinje mogu biti i znam gdje su moje granice i koliko osobno mogu izdržati. Osim toga, u zarobljeništvu sam upoznao neke ljude koji me čvrstinom svoga karaktera motiviraju i dandanas. To su moji heroji. Jedan je vojni policajac, drugi električar, a treći akademski slikar.
Razmijenjen je među posljednjima, baš na današnji datum - 5.ožujka 1992. i vratio se studiranju. O uspješnosti njegove karijere ne treba niti govoriti, dovoljno je reći da je do 2016. obnašao funkciju direktora investicija Adris grupe.
No vratimo se spomenutom električaru s kojim je Damir Vanđelić dijelio stravične dane. On je Petrinjac i dugogodišnji član Slavulja Josip Čačić. Ja ću reći da sam duboko uvjerena kako je Josu nakon svega proživljenog u život vratila ljubav prema pjesmi i njegov neponovljivi smisao za humor.
Prije nekoliko godina Slavulj je održao koncert u crkvi Svete Eufemije u Rovinju, na koji je došao i Damir Vanđelić sa svojom prekrasnom suprugom i djecom. Vidjeti svog poznanika i supatnika iz nekih drugih, vrlo teških dana. Damir Vanđelić vrlo je ljubazan i jednostavan čovjek; nije on prvi ljudski dokaz da je čovjek jednostavniji što je veći. Nakon koncerta otišao je s nama u restoran u Bale, gdje je za nas organizirao večeru. Na rastanku se pozdravio sa svima nama i izrazio želju da se možda jednom opet tako susretnemo.
Njegova je životna priča dokaz da nema toga što čovjek ne može izdržati i da zapravo nitko od nas ne zna koliko je jak dok se ne probudi u noćnoj mori koju mora preživjeti kako god zna i umije, i mora ostati normalan u užasu.
Ako netko zaslužuje poštovanje, onda je to on. Zbog svoje hrabrosti, ljudskosti i nevjerojatne snage uma koja ga je spasila u paklu logora i kasnije mu donijela veliki ugled u poslovnom svijetu.
komentiraj (16) * ispiši * #
13
utorak
veljača
2024
O odricanju
Svako odricanje zahtijeva izvjesnu žrtvu. Nemoguće se odreći nečega bez žrtve. Stoga me još i više čudi kada se ljudi u korizmi odriču cigareta, slatkog, masnog, tko zna čega sve ne. Zar je to uistinu najveće i najvažnije odricanje koje je moguće poduzeti u svrhu pročišćenja i postajanja boljim čovjekom?
Ne bih rekla.
Odreknite se mržnje. Ona toliko truje da se s vremenom uvuče u svaku poru i čak i tjelesno vrlo privlačne ljude pretvori u duševne rugobe. Otvorite svoje živote ljubavi, prema svijetu i svim bićima koja vas okružuju. Dozvolite ljubavi da oboji vašu svakodnevicu najljepšim bojama i ukloni i onaj najmanji trag mržnje.
Odreknite se grubosti i grubih riječi i postupaka - prema djeci, prijateljima, ljudima do kojih vam je stalo, životinjama. Nekad će tek jedna lijepa riječ ili osmijeh u prolazu razmaknuti planine za koje ste mislili da ih je nemoguće ukloniti. Budite nježni i prema sebi i prema drugima, pustite da ljepota vaših riječi i djela nadvlada sivilo kojim smo svi postali omotani.
Odreknite se sebičnosti ili škrtosti. Nitko od nas nije centar svijeta. Svi smo ovdje tek u prolazu, i ponekad će neka sitnica koju nekome nesebično učinimo ili poklonimo toj osobi značiti tako puno, a nećemo ni osjetiti da smo nešto učinili ili darovali. Sjajan je osjećaj darivanja, čak bolji od osjećaja primanja nečijeg dara.
Odreknite se praznih izgovora za sve ono što bi mogli učiniti kad bi se samo malo potrudili. Vrijeme je kategorija koja nema cijenu; kada ga poklonite svojim ostarjelim roditeljima, svojoj djeci ili ljudima do kojih vam je stalo otvoriće se i ljušture u koje smo se svi zatvorili, svatko iz svojih razloga. Gledati osmijeh na licu onoga kome ste poklonili nešto svog vremena od neprocjenjive je vrijednosti.
Odreknite se ogovaranja. Svatko živi onako kako misli i osjeća da je za njega najbolje. Razlozi i odabiri pripadaju isključivo onima koji ih biraju i donose. Zar se moramo slagati sa svačijim razlozima i odabirima? Sasvim je dovoljno uvažiti ih; i mi imamo svoje razloge zašto nešto činimo i zašto nešto odabiremo.
Odreknite se gorčine. Život će nebrojeno puta donijeti situacije koje bi bilo najbolje izbjeći; puno gorkih trenutaka treba i proživjeti i preživjeti. Najlakše ih je otjerati prihvaćanjem i smiješkom na licima. Reći ćete - lakše reći nego učiniti, a zapravo je tako jednostavno. Udahneš, nasmiješiš se i kreneš dalje. S vremenom gorčina izblijedi kao da je nikad nije ni bilo.
Ako se već odričete, onda se odreknite nečeg što će vas uistinu pročistiti. Odreknite se onog lošeg što vas pritišće i ne dopušta vam da živite onako kako biste trebali - kao sretni i ispunjeni Ljudi.
( napisano o Pepelnici 2019. ali uvijek aktualno; moja fotka, ružarij iz Vatikana )
komentiraj (20) * ispiši * #
23
utorak
siječanj
2024
Meteoalarmi
U davnim vremenima, dok još nije postojo pojam raznobojnih meteoalarma, svi smo znali da će snijeg zakrmačit u prosincu, da će bit i poledice i lopatanja ( i to žešćih količina snijega ) i da će bit hladno sve do veljače.
Sjećam se da je jedne zgode moja ispaćena roditeljica podranila u dućan po debelom minusu, i nikad nije ustanovljeno šta joj je došlo da na noge nabije bratove kanađanke ( mislim, nosila je broj 38 a on 42 ). Dobro, moguće je da je obula neke debele čarape pa nije mogla obut svoje zimske cipele.
Uglavnom se slamazdrala nizbrdo kad je prešla prugu, razbila se ko sijalica i nije se mogla dić. Probavala, noge proklizavale, i imala ludu sreću šta je naišo naš susjed i manirima šlepslužbe je doveo do kuće. Ušepala unutra i dala sljedeću izjavu:
-Da me niko ništa nije pito. A ti ( to ja, naravno ) šibaj u dućan po kruh, mlijeko i paštetu i pazi da se ne razbiješ.
To je bila tek naznaka meteoalarma, riječi – pazi da se ne razbiješ. Ona je šepala dva dana, a ja sam proklizavala do dućana umjesto nje dok led nije otpustio.
Grtalice bi prošle tu i tamo, a tek u novije vrijeme povećalo se i kretanje grtalica ulicama usljed povećanog broja auta.
Pa taman razlopataš dvorište do ceste, eto za deset minuta male grtalice po nogostupu i najebe pred vrata kubik snijega. Jedva to razlopataš, eto za deset minuta velike grtalice po cesti i opet nasere novi kubik baš tebi pred vrata. Onda popizdiš i ostaviš sve nek stoji do ujutro, pod uvjetom da snijeg i dalje krmači.
Sjećam se i nekih zima kad su temperature išle ispod minus dvadeset. Majkosvetabožja. Jednu takvu zimu mama je bila u toplicama, ja sam bila maturantica, i srećom smo imali kamin u šlafcimeru koji je imo ogromno ložište. Pa ga natrpam dupke punog, kad dođem doma još uvijek je vruć i ima žere, pa zatvorim vrata od šlafcimera i ložim peći u dnevnom boravku i kuhinji. Zgrijem jelo i jedem pred teveom ko grofica, ubijem oko i onda u šupu po petnajst rudnjaka drva za trpanje do iznemoglosti u sve tri peći. Jačina meteoalarma zapravo se određivala sukladno broju unešenih rudnjaka, kubikaži razlopatanog snijega i broju napravljenih pirueta dok na minus dvadeset proklizavaš po cesti, bez Milke Babović da komentira doskoke i jel bio dvostruki il trostruki tulup kad ošineš jer nisi pazio.
Sad padne deset centimetara snijega, dnevna temperatura minus tri i eto alarmantnog upozorenja o opasnim vremenskim pojavama, opreznom kretanju i čemu sve ne. Kaže – toplo se obucite; pa eto ako niste do sada – toplo se obucite i ložite peći. Nikud u kratkim rukavima, molim vas.
komentiraj (18) * ispiši * #
13
subota
siječanj
2024
Dobro jutro
Starije generacije sjećaju se da su svi vojno sposobni muškarci s vremena na vrijeme dobivali pozive za ničim izazvane nenadane uzbune a onda i vojne vježbe. Nije da ih se baš puno pitalo; dindon na vrata u neko nedoba i ajmo dečko, pokret.
I desi se tako jedne zgode da je moj tajo bavio koljevinu kod svog brata u Gajevoj. Svake je godine ritual bio isti, isto ko i ekipa. Kad završe sa mesom, onda lagano večera i rad na unošenju veće količine kuvanog vina, tad su zime bile daleko žešće nego sad pa se dobro nasmrzavalo cijeli dan vani oko stola. Srećom je tetak imo fiću, pa nisu morali takvi ugrijani kuvanim vinom po studeni pješačit doma.
Pa je tajo u teško nedoba, možda oko dva ujutro, došo doma, malo nas i razbudio jer kuvano vino zna malo nenormalno djelovat na koordinaciju pa je lupo vratima, ispadale mu stvari i onda i drvo koje je kreno stavit u kamin. Ušuško se i zaspo snom pravednika.
Kadli negdje oko četri ujutro dindon na vratima. On ne čuje, mama se diže. Otvori vrata, vani điber sa pozivom da se tajo izvoli nacrtat u sedam nula nula na zbornom mjestu tu i tu. Kaže mama – on je friško sa koljevine, dajte meni taj poziv jer ga moram u ovakvoj situaciji jako oprezno budit.
Pa naložila vatru u kuhinji, priredila mu uniformu, skuvala kavu i krenula u akciju buđenje onog koji je lego prije dva i pol sata. Akcija uključuje ulaženje jedno deset ( ako ne i više ) puta u sobu, lagano drmusanje i istu rečenicu – Joso, ajde se molim te digni, dobio si poziv za vježbu, kava je skuvana. On se prvo prevrće, pa mumlja, pa psuje jer da šta mu ne da mira i da jel normalna, a onda konačno ustaje izbezumljen. Odlazi u kuhinju bijesan ko ris, pije kavu i veli – jebote sad se još moram i brijat. Mama ga pokušava odgovorit od akcije brijanje, kud slabo vidi tud je nenaspavan, al ne da on ni čut.
-Šta se ti petljaš kud te ne treba? Valjda ja znam jel se trebam brijat il ne. Uostalom ja se nažmirećke mogu obrijat.
Naravno da se porezo do kosti, jedva zaustavili krvno stradavanje jer je krvarilo ko da nikad stat neće. Pa popio kavu do kraja, obuko uniformu i otputio se pješice na zborno mjesto. Srećom je naišo neki njegov kolega s posla pa ga povezo, jer mu je zborno mjesto bilo fajn daleko.
A onda je na zbornom mjestu usljedilo veliko finale – poklizno se i zabauljo, i u tom bauljanju padnu mu naočale i razbiju se. A on bez naočala vidi otprilike ništa. Dok je čučo i psovo i spremo okvir od naočala, u zao čas prišo mu mamin direktor samo da ga pozdravi, znali se sto godina ( a imo je neke čvarke i činove, ne znam koje ). Obzirom da je obnevidio i da ga uopće nije prepozno, moj tajo uputio mu je u cik jutra malo nezgodnu rečenicu:
-Jebalo te dobro jutro. Imaš ti sreće pa nemam bojevu municiju, prisjelo bi ti dobro jutro.
Čovjek se počeo smijat, skužio šta je na stvari, pa reko svoje ime i prezime, a tajo se ispričo jer da je sjebo naočale i ne prepoznaje ni ljude, ni mjesto.
Godinama su se smijali od toga. Doista, imo je i sreće šta je dobro jutro tako poželio nekom poznatom; da je bilo drugačije, mogo je možda završit i u bajboku.
komentiraj (26) * ispiši * #
08
ponedjeljak
siječanj
2024
Sretno u novoj školi
Davnih godina, u prvi razred osnovne škole sam krenula u neuglednu zgradicu koju smo svi zvali baraka.
To je ona uistinu i bila; malene učionice, prastari toaleti i miris kojeg imaju stare ruinirane zgrade. Jedino što je bilo dobro jest činjenica da sam do barake imala tri minute hoda, dobre prijatelje u razredu i najbolju učiteljicu.
A onda je počela izgradnja nove školske zgrade, odmah pored barake. U mojim dječjim očima zgrada je izgledala nestvarno veliko. Izrazla je moderna, velika škola sa posebnim dijelom za niže razrede, velikom dvoranom i prekrasnim učionicama. Sjećam se da je na dan otvorenja nove škole u prosincu jako padao snijeg, i da smo danima poslije svi bili prehlađeni.
Škola i danas stoji, dograđena je iza potresa i u njoj prve ljubavi i radost odrastanja imaju neke nove generacije.
A danas je u Petrinji svoja vrata otvorila blistava, prekrasna, nova zgrada Prve osnovne škole, sagrađena točno preko puta stare zgrade koja je teško stradala. Izvana izgleda predivno, a vjerujem da je jednako lijepa i iznutra. Naša djeca više neće morati biti „gosti“ u ostale dvije petrinjske škole i prvačići neće više putovati na nastavu u malu školu u Hrastovici. Sigurna sam da su jutros sa puno radosti i uzbuđenja stavljali školske torbe na leđa.
Što im poželjeti osim dane ispunjene radošću i bezbrižnim odrastanjem? Danas nećemo o sigurnosti kretanja na putu do škole, ipak je ovo za njih poseban dan. O sigurnosti kretanja sve je već rečeno, i nadajmo se da će sve ono što predstavlja ugroze pješacima što skorije postati prošlost.
Sretno našim malim i velikim đacima, njih 349 sjedit će u novim školskim klupama. Djeca su budućnost našeg grada.
komentiraj (19) * ispiši * #
29
petak
prosinac
2023
1095
Neću puno pisati o protekle tri godine. O 1095 dana tuge, straha, gorčine i puno ( ponekad ) uzaludnih nadanja.
Neću puno pisati ni o onima koji nam tek povremeno navrate i govore da je obnova talijanske L'Aquile trajala četrnaest godina, i da je revitalizacija i obnova u punom zamahu. Jer neki drugi tvrde da su nepovratno izgubljene tri godine u kojima se moglo puno napraviti, i da je sramotno da još uvijek ima puno ljudi u kontejnerima i privremenom smještaju.
Pisaću za početak o našoj djeci, koja se već tri godine ne mogu sigurno kretati gradskim ulicama, jer je puno oštećenih kuća koje čekaju obnovu ili uklanjanje pa je kretanje nogostupom nemoguća misija. Kako će sigurno doći od kuće do prekrasne nove škole kada u njoj počne nastava – na to pitanje nitko ne nudi odgovor. Svako toliko odlomi se komad nekog zida ili krovišta i padne na nogostup ili kolnik. Razmišlja li itko o sigurnosti naše djece?
Pisaću o svim onim hrabrim ljudima koji su prije tri godine iz sigurnosti svojih domova došli u Petrinju kako bi pomogli koliko mogu. Bilo ih je iz svih krajeva Hrvatske, i nisu samo krčili stravične ruševine kuća; otirali su suze s lica svih Petrinjaca i pomagali im skupiti krhotine njihovih života. Ne postoje dovoljno snažne riječi kojima im se može zahvaliti.
Pisaću o Petrinji, onoj koja živi u našim srcima i sjećanjima, o svakoj njenoj ulici i kući. Preživjela je tijekom stoljeća svoga postojanja i brojne osvajače, i ratove, i razaranja. U našim sjećanjima živi onakva kakva je bila, i prenijećemo sjećanja i stare fotografije našoj djeci, da pamte kakav je prekrasan gradić Petrinja bila. Možemo se samo nadati da će što je brže moguće zabljesnuti starim sjajem i ljepotom.
Pisaću o Petrinjcima, koji vole svoj grad jednom posebnom vrstom ljubavi. Koji vjerojatno isto kao i ja gledaju petrinjske ulice sasvim drugim očima; u njima se ogleda grad kakav je nekad bio, korzo prepun ljudi i blistave izloge dućana u centru grada, nasmijana poznata lica koja susreću ili im domahuju sa druge strane ulice. Koji više od ičega žele da te slike što prije zažive. Koji uče svoju djecu i unuke da vole svoj grad, jer nemamo rezervni.
Imaš samo jedan rodni grad i dom, koji te grli baš poput majke.
( par mojih fotki iz 2020. )
komentiraj (21) * ispiši * #
24
nedjelja
prosinac
2023
Tiha noć
Posebna noć ovija svijet poput baršunastog plašta.
U ovoj je noći anđeo navijestio pastirima: »Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama«.
Pa se čovjek zapita kako je moguće da se Sin Božji rodio u takvoj skromnosti, i da su Ga pastiri uistinu pronašli u jaslama, u betlehemskoj štalici iznad koje je jarkom svjetlošću tinjala najsjajnija zvijezda koju su ikada vidjeli?
Puno toga progovara izrečeno. Skromnost, jednostavnost, poniznost. Sve ono što je čovječanstvo zaboravilo kroz svoje postojanje. Sve se iskomercijaliziralo; blještavi izlozi i ukrasi već od studenog, bitno je odabrati poklone i napuniti frižidere. Zaboravilo se što je smisao i radost Božića.
Moja je baka po ocu živjela u malenoj, skromnoj kućici odmah pored naše; uvečer je u kuću unosila slamu u kojoj nam je znala ostaviti jabuka, oraha, lješnjaka i pokoji svileni bombon. Bor se kitio staklenim prekrasnim kuglicama koje nam nije dala ni dotaknuti. Prije večere pojeli bi malo češnjaka s medom ( da vam coprnice ne zametu pute, tako nam je uvijek govorila ) i uburili prst u medovu rakiju. Večera je obavezno bila strogo posna. Zapjevali bi i poneku staru božićnu pjesmu. Jedna od tatinih sestara isto je živjela u Brezju, pa se kod nje uglavnom znalo zalomiti i dočekati Božić, uz ponoćnu večeru i kuhano vino ( za starije, naravno; mi bi pili čaj ili neku narandžadu ). Kao sad se sjećam da je teta uvijek u najcrveniju jabuku nabockala sitne žute novčiće i stavljala je pod bor zajedno s božićnom pšenicom.
Božić sve više gubi svoj pravi smisao. Umjesto jednostavnosti i radovanja rođenju Spasiteljevom, sve trese potrošačka groznica, stolovi pucaju od obilja hrane, vrlo je malo obitelji zajedno za ovaj veliki blagdan. Puno je potrebitih, bolesnih i onih koji će ovu posebnu noć proboraviti prepušteni sami sebi. Nadam se da ste barem nazvali ili posjetili nekog takvog; ako jeste, budite sigurni da ste mu ugrijali srce.
Ja vam želim da ovaj Božić budete u krugu svojih najdražih i najbližih, svjesni kolika je to radost i blagoslov. Želim vam obilje zdravlja, ljubavi i radosti. Želim vam da budete svjetlost jedni drugima, svjetlost jarka i jasna poput zvijezde koja je obasjala Betlehem u čarobnoj noći i dovela pastire do štalice u kojoj je u jaslama ležalo Djetešce, posebno po svemu.
Na dobro vam došlo porođenje Djetešca.
komentiraj (20) * ispiši * #
20
srijeda
prosinac
2023
O rukom pisanim čestitkama
Nedostaju li i vama čestitke, one koje ste ispisivali i slali ljudima do kojih vam je stalo? One koje vam je poštar ostavljao u sandučiću u vrijeme božićnih ili uskršnjih blagdana, za Novu godinu ili za rođendan?
Svaka je donosila puno radosti i lijepih želja, ali i djelić onoga tko ju je poslao. Otvoriš kovertu, izvadiš čestitku i dok je čitaš pred očima imaš živu sliku člana obitelji ili prijatelja koji je daleko od tebe, ali ti daje na znanje da je zapravo vrlo blizu i da te nosi u srcu i svojim mislima. Dokazuju to njegove ili njene riječi ispisane i poslane u prigodnoj čestitki.
Vremena se mijenjaju. Malo tko danas šalje čestitku u takvom obliku. Uglavnom se pošalje prigodna poruka ili se kratko nazove, a i to samo one najbliže. Gube se mnoge sitnice koje su nekada povezivale ljude.
Upravo zbog toga, ali i nekih mojih razloga, želim vam reći – budite radost i ljubav jedni drugima. Nađite u strci u kojoj svi živimo vremena za ljude do kojih vam je stalo. Obradujte ih lijepom riječju, svojim osmijehom i postojanjem u njihovim životima. Pokažite im koliko vam znače, na bilo koji način. Možda će vaša napisana ili izgovorena riječ učiniti pravo malo čudo i rasvijetliti život onome kome ste je uputili.
Budite izvorom radosti i svjetlosti svakom biću koje vam kroči u susret. Pružite ruku i osmijeh i onima koji su vas možda povrijedili, time ćete samo pokazati koliko je jednostavno i prekrasno biti čovjek. Pomognite onima kojima treba vaša pomoć, makar utješnom riječju ako već ne možete drugačije. Rasvijetlite ove blagdanske dane svojom dobrotom i darujte svim ljudima koje volite sebe; ljepši poklon im ne možete dati. Nema veće radosti nego ugledati na vratima doma nekoga koga voliš i čvrsto ga zagrliti; nijedna prigodno kupljena stvar to ne može zamijeniti. Slično je i sa čestitkama, onim nekadašnjim, koje su se slale ne reda radi, nego zato što si htio nekog obradovati i uljepšati mu blagdane.
Želim svima da pronađu u sebi taj tračak svjetlosti koji se možda izgubio. Želim svima sve najljepše što se može poželjeti. Zamislite da ste ovakvu čestitku pronašli u poštanskom sandučiću nekoliko dana prije Božića; sigurna sam da bi vas obradovala.
( Ja sam dobila jednu, i zato ovaj post. )
komentiraj (26) * ispiši * #
12
utorak
prosinac
2023
Samo da se javim
Evo da se i ja konačno oglasim, ponukana mojim spominjanjem u anketi koja se tiče komercijalizacije Božića.
Dovoljno ste me upoznali ( barem se nadam ) da znate da nikada ne ulazim u nikakve rasprave ili obračune; gledam svoja posla i pišem, nastojeći komentarom obići sve one koji su obišli i moj blog.
Draga AnnaBonni, iskreno me začudilo ( a malo i rastužilo ) moje spominjanje u anketi, jer nas dvije na temu koju si spomenula uopće nismo razgovarale. Nalazim se u fazi u kojoj mi treba mir i osluškivanje same sebe. Ne pišem, jer trenutno ne pronalazim smijeh u svojim riječima, a ne želim stavljati stare tekstove koje ste već pročitali.
Ipak, hvala onima koji brinu.
Ane, nadam se da mi nećeš uzeti za zlo što mislim da mi nije bilo mjesto u anketi na blogu, pogotovo ne na spomenutu temu. Pozdrav i tebi, i svim ostalim članovima naše blogerske obitelji.
Voli vas Rossovka.
komentiraj (34) * ispiši * #
18
subota
studeni
2023
Srcem za Vukovar i Škabrnju
Ne može se ubiti Grad.
Ni kada na njega ispale šest i pol miliona projektila. Ni kada ga ubijaju kuću po kuću, ulicu po ulicu. Ni kada iz gotovo razrušene bolnice u smrt odvedu ranjenike i bolničko osoblje. Ni kada rafalima ubiju Ružicu Markobašić i bebu koju je nosila pod srcem. Ni kada ubiju šesnaestogodišnjeg Igora Kačića, jer su znali da mu je otac do smrti branio Vukovar. Ni kada, poput Kate Šoljić identificiraš posmrtne ostatke četvorice sinova. Ni kada na Trpinjsku cestu samo nadiru tenkovi, jer su ih tamo čekali Žuti mravi i Pustinjski štakori i uništavali ih, smijući se smrti u oči. Ni kada, nakon što su prestale detonacije, gladni, izmučeni i prestravljeni Vukovarci iziđu na svjetlost dana iz podruma i ugledaju irealne slike zla - potpuno srušeni Grad i tijela svojih poginulih sugrađana, spaljene krošnje vukovarskih stabala koje su poludjele ptice već odavno napustile. Ni kada se zaustavi glas Siniše Glavaševića i ugasi čarobni osmijeh Jean Michela Nicoliera. Koliko tisuća takvih stravičnih "ni kada" može ispričati svaka stopa Vukovara.
Svake se godine 18. studenog ponovo pretvorim u dvadesetpetogodišnju prognanicu i sjetim se silne kiše koja je toga dana 1991. natapala zemlju; kada je objavljena vijest o padu Vukovara i ja sam, poput neba, zaplakala, nemoćna da išta učinim. Gledala strašne snimke razaranja i nadala se da će ispaćeni ljudi napokon imati mir. Nažalost, tek su se tada nad Vukovarom otvorila vrata pakla. Nezamislivog u civiliziranom svijetu, u srcu Evrope, krajem 20. stoljeća.
Na drugom je kraju Hrvatske istoga dana Škabrnja izgubila svoje stanovnike, na najokrutniji način, nezamisliv normalnom ljudskom umu.
Trideset i dvije godine kasnije gledam Vukovar, i grlim ga odavde, iz svoje Petrinje, koja je po silini razaranja i broju civilnih žrtava bila odmah iza Vukovara.
I opet vam kažem - ne može se ubiti Grad. Ostanu ljudi koji su ga neizmjerno voljeli, i barem neka malena klupa na koju mogu sjesti, dok čekaju da sve prođe. Da rane barem malo zacijele.
Petrinja grli Vukovar i Škabrnju, i srcem, i mislima.
komentiraj (27) * ispiši * #
16
četvrtak
studeni
2023
Slunju, s ljubavlju
Samo dva dana prije no što je Vukovar izdahnuo nakon tisuća ispaljenih projektila, ubijan danima kuću po kuću, i Slunj je doživio stravičnu sudbinu ratom pogođenih područja Hrvatske.
Slunj je tri mjeseca bio u okruženju i potpuno odsječen od Hrvatske. Osamstotinjak hrvatskih branitelja davali su sve od sebe kako bi spriječili zauzimanje slunjskog područja. Nakon višednevnih uzastopnih napada tenkovima, avionima, topovima, minobacačima i višestruko brojnijim vojnim snagama Slunj je 16. studenog 1991. izdahnuo, baš poput Petrinje u rujnu i Vukovara samo dva dana kasnije. Najveći broj slunjskih prognanika preko Bosne je stigao u Hrvatsku.
Slunj ima posebno mjesto u mom srcu. Takva divlja, netaknuta ljepota prirode - okolnih brda, moje vrištine koja mi je toliko puta pružila utjehu kada je u sumrak ispuni pjev ptica ili srne rano ujutro izađu iz vrta gdje su obrstile ciklu, studenvoda Korane i Slušnice ( tako je zovu, iako na tablama piše Slunjčica ), Rastoke kao najljepši dragulj u kruni. Rijetkost je na jednom mjestu doživjeti takvu ljepotu prirode.
Slunjani su divni ljudi. Nema kod njih velikih riječi, ali će ti pružiti ruku onda kada ti je najpotrebnija. Ljudi velikog srca i posebnog smisla za humor, koji te natjera na smijeh i kada ti je teško. Svi koje sam imala čast upoznati baš su takvi. Jure, koji je u Puli pokojnom Mati Parlovu u njegovom kafiću pokazivao svoje boksačke majstorije, Ćuskija koji poskocima barata kao s kućnim ljubimcima, Ivan i Zdravko koji su s nama bili u Petrinji iza onog strašnog prosinačkog dana, Dragana koja mi je na haljinu kupljenu u robnoj kući prišila drukere kao da se podrazumijeva da to treba napraviti. Slunjani su sjajni ljudi, vjerujte mi.
Pa kad su već mediji gotovo nikako popratili godišnjicu njihovog stradavanja prije tridesetak godina, uzela sam slobodu da barem sa nekoliko riječi progovorim o onom što su preživjeli i svemu dobrom što su mi pružili kada je meni osobno bilo najteže.
Slunj i njegovi ljudi to zaslužuju.
komentiraj (24) * ispiši * #
10
petak
studeni
2023
53 godine "Layle"
Neke ljubavi su vrlo bolne; naprosto im nije suđeno da budu ostvarene i ostanu čitavog života poput otvorene rane. Neki je znaju vješto prikriti i nose je dobro skrivenu u džepovima svoje duše, ne dopuštajući da bilo što ukalja njenu čistoću. Drugi hodaju kroz život noseći je vrlo vidljivo, vrišteći u svijet svoju bol, ni ne pokušavajući pronaći zamjensku ljubav, onu koja bi možda popunila ožiljak i zatvorila ranu.
Legenda o Layli i Majnunu vrlo je stara. Lord Byron nazivao ih je Romeom i Julijom Istoka. Qays ibn al-Mulawwah je zavolio Laylu kao dječak, od prvog trenutka kad ju je ugledao, baš kao i ona njega. Za nju je pisao prekrasne ljubavne pjesme i izgovarao ih glasno hodajući ulicama; zato su ga i prozvali Majnun - bezumnik ili luđak, kako hoćete.
Smogao je hrabrosti i otišao kod njenog oca isprositi je; otac je odbio jer je Laylu obećao drugome. Majnun je otišao živjeti u divljinu pustinje, pišući i dalje pjesme djevojci koju je volio. Layla se udala za drugoga i živjela uz njega sve do njegove smrti. Tradicija je nalagala da dvije godine mora provesti u žalovanju za suprugom; umrla je od tuge za Majnunom, tako legenda govori. Čuvši za njenu smrt, Majnun je došao na grob i tugovao sve dok i on nije izdahnuo pored posljednjeg počivališta žene koju je volio.
Legenda o Layli i Majnunu bila je inspiracija za jednu od najljepših pjesama ikad napisanih. Eric Clapton i sam je bio ludo zaljubljen, do te mjere da je kasnije govorio kako je bio opsjednut ženom jednog od svojih najboljih prijatelja. Kad je slušam, zapravo i čujem bol koja izbija iz psihodeličnih zvukova gitare koju je valjda jedino on tako mogao svirati. Bol koja postaje sve jača, i onda slijedi katarza i smiraj, koji kao da govori - pusti, ionako tome ne možeš ništa. Biti će onako kako mora biti.
Ima nešto u tome; kad ti život da limun, napravi dobru limunadu. Ponekad patnja iznjedri nešto toliko lijepo da je riječima neopisivo.
Layla to i jest - neopisivo posebna i prekrasna. Baš poput same ljubavi.
( album "Layla And Other Assorted Love Songs" izdan je na jučerašnji dan prije 53 godine; ovo je meni za dušu )
komentiraj (14) * ispiši * #
06
ponedjeljak
studeni
2023
Grad, to ste vi / Siniša Glavašević
Petrinja je oduvijek i zauvijek moj Grad, najljepši na svijetu.
Odrastala sam u Brezju, najljepšoj ulici na svijetu. Naučila sam voziti bicikl pored pruge ( kraj materijalne grabe, rekao bi moj voljeni Mićo ) i prilikom prvih vožnji zaradila ožiljak iznad oka, radi kojeg je moj tata napravio nered i verbalni delikt globalnih razmjera. U staroj školi krenula sam u prvi razred i zimi uvijek skidala kapu sa glave, jer sam do škole imala otprilike stotinjak metara a mama me uvijek zabundavala radi gnojnih angina koje su me uredno posjećivale svake zime. U novoj školi sam trebala odglumiti predsjednika razreda na oglednom satu razredne zajednice i glatko odbila to učiniti kad je sat trebao početi; stvar je spasila moja ispaćena roditeljica koja mi je prišla i zaklela se svim živim i mrtvim da će mi počupati kosu s glave ako te sekunde ne odem pred ploču.
Pamtim miris lipa na fihplacu i nasipu u lipnju, kada me tata često znao posjesti na bicikl i odvesti prvo na sladoled kod Behadina, a onda napraviti krug nasipom do moje tete Marije. Pamtim nedjeljna kupanja na Kupi kad bi mama napakirala jela kao da idemo na ekspediciju i svaki put bi se usput opet ogrebala za sladoled, tata je uvijek pazio da ne ostanem zakinuta za sve svoje prohtjeve. Pamtim kupanja na Petrinjčici dok sam bila mlađa, i konačno kupanja na Kupi bez nadzora i komandi u vodu - iz vode, ne moči kosu, legni na ručnik.
Voljela sam ići u kino i sjediti sa ekipom iz škole u čarobnjaku kraj meteorološkog stupa u parku. Voljela sam i ići iz škole okolnim putevima, pa sam jednom zgodom usred zime sjela na naslon na klupi na nasipu i strmoglavila se na leđa, jedva su me iščupali na nasip iz snijega. Voljela sam miris knjiga u našoj staroj knjižnici; gutala sam a ne čitala knjige. Voljela sam obići i naše lipe ilirke, stabla koja pamte sve od Napoleonovog doba naovamo i šteta je što ne umiju govoriti, ili je bolje da kažem šteta je što nisam šaptač stablima pa da razumijem što sve šapuću njihove grane koje dosežu nebo. Voljela sam ući u Bonbonierru i kupiti grožđice u čokoladi, to mi je oduvijek bila najdraža slastica.
Bila sam ponosna na mog tatu koji je svojim poštenjem i trudom stekao ugled među radnicima Gavrilovića. Bila sam isto tako ponosna na moju mamu koja je izvela brojne generacije učenika radeći prvo u Strašniku, a onda i u Gorama. Oni su me naučili da volim svoj Grad, svaku njegovu ulicu i ulićku - naše Brezje, Majdance, Ciganjsko selo, Kanižu, Bikanu. Naučili su me da Grad ne čine samo kuće, zgrade i izlozi dućana, nego i svi ljudi koji u njemu žive.
Prije trideset godina Petrinja je preživjela i proživjela strašnu sudbinu, zahvaćena vihorom rata. Brojni su Petrinjci postali dijelom nebeske vojske onih koji čuvaju svoj Grad iz plavetnila vječnosti. Nestali su lukovi mostova na Petrinjčici i Kupi koje sam toliko voljela. Izranavljeni Grad dočekao nas je nakon četiri godine, vrišteći svojim uništenim kućama i razorenim ljudskim životima. Teško da se može reći da se konačno uspio barem malo uspraviti kada Ga je zadesio vrisak iz dubine zemljine utrobe, toliko snažan i razoran da je donio najveće uništavanje Gradu u njegovoj višestoljetnoj povijesti. Lice Grada, ona stara jezgra koju smo toliko voljeli, živa je tek u našim mislima i srcima.
A Petrinjci? Petrinjci su, dragi moji, posebna vrsta ljudi. Tvrdoglavi u svojoj ljubavi i spremni pružiti ruku onda kada ti je teško; jednako kao što će pjevati i radovati se onako kako su to učili od svojih roditelja. I dobro je da je tako.
Grad bez nas neće opstati. Gradu su potrebni ljudi koji Ga vole i koji Ga nose u srcu. Gradu trebaju neka nova djeca koja će trčati njegovim ulicama jednoga dana kada iz ruševina niknu nove kuće. Gradu trebaju grlice i golubovi koji će savijati gnijezda u krošnjama Njegovih stabala. Gradu treba duga, moćna poput njegovih ljudi, koja će svojim blještavim bojama donijeti nadu u bolje sutra koje tek treba doći.
Zato volite naš Grad. Ljubav koju nosimo za Njega jedino je što ne može uništiti ništa na ovom svijetu - ni mržnja, ni ljudska glupost, ni potres. Ljubav će se iz nas preliti i Gradu dati nezemaljsku snagu. Samo nosite naš Grad u svojim srcima i čvrsto Ga grlite svom svojom ljubavlju.
komentiraj (20) * ispiši * #
31
utorak
listopad
2023
Ah te vene...
Ajme šta ja imam usrane vene; ko da mi ih je napravilo od jebenog celofana šta se nekad na zimnicu stavljo.
Pa i Bože pomozi kad treba izvadit krv, uspiju mi nekako iz te usrane krhke vene nakapat u epruvete. Al za igle većeg kalibra...bolje da mi otfikare nešta pa uglave iglu nego da je probaju instalirat u moj krvožilni sustav ( samo problem bi onda bio zaustavit krvarenje, jel tako ). Doista, ne volim baš igle pa se možda malo i splašim i eto ti situacije – skvrči se to malo vena i pucaju ko petarde.
Pa recimo ideš napravit cete i moraju ti uglavit veću iglu, jer kontrast ubrizgava nekakva pumpa. U davna vremena se fino davalo malo infuzije, pa kontrast, milina jedna. Al to je bilo u davna vremena. Sad je igla ko glogov kolac, malo tanja od moje podlaktice, i treba bit čudotvorac za uglavit to čudovište u moje sjebane vene.
Ubod prvi , sestra prva– puca ko led; meće vatu i ljepljivu traku. Pipa dalje po ruci, e možda bi ova mogla izdržat. Ubod drugi, sestra prva – puca ko ledenjak koji je potopio Titanik; opet vata i ljepljiva traka. Ubod treći, sestra druga – izgleda ko da će izdržat, al ništa od toga, puca i treća; opet vata i ljepljiva traka. Prelazimo na drugu ruku, al sam biće isprestravljena od iglurine i pucanja iz prva tri pokušaja, pa i vene na drugoj ruci odbijaju suradnju. Ubod četvrti, sestra treća - puca i četvrta. Idemo mi dalje, ubod peti, sestra treća – puca i peta. Ja sva znojna, ne prima se više ni ljepljiva traka , i slabo mi dolazi od same pomisli da opet treba izabrat venu pogodnu za uglavljivanje čudovišta.
Sestre su divne i cijelo vrijeme mi se ispričavaju ko da su one krive šta imam krvožilni sustav ko ove stare vodovodne cijevi koje nonstop pucaju. A onda dolazi četvrta sestra i konačno uspijeva instalirat čudovište u moju venu bez da je trepnula. Znojna ja ko da sam boksala sa Kličkom. Još kad su mi rekli – biće dobro ako žila izdrži pa ne pukne kad krene kontrast...preznojila se sedmi put, al na najjače. I tu me sreća pomilovala, prošo kontrast ko kroz rastopljeni margarin.
Kasnije je malo gadno poskidat sve te ljepljive trake jer sam obljepljena ko mumija, al to barem ne puca ko ludo, a i malo su ruke ušljivane od uboda.
Vidiš ti, pa sa mnom se ni vampiri ne bi usrećili. Mogli bi me grist do sudnjeg dana, moje bi vene odbijale suradnju a kapi krvi niotkud.
Ako imaju kakav vampirski katalog, moju sliku bi prekrižilo i napisalo – nejestiva, zaobić u širokom luku.
komentiraj (18) * ispiši * #
24
utorak
listopad
2023
Svaštanešta fengšui
Svako malo izleti iz bespuća interneta svaštanešta fengšui.
Pa da bi živjeli dugo i sretno morate ispoštovat svakakva nekakva pravila i regulative vezane za razmještaj prostorija, namještaja, cvijeća u teglama i bogznašta sve ne. E pa onda uz ostalo postoje i neka pravila koje feng šui postavlja ko ultimativna, a vezano za održavanje težine.
Između ostalog spominju da treba pobacat sve stare okrnjene tanjure i ranjgle kojima su otpale ručke ( ne kužim kakve veze to ima sa kilama, al ja nisam autoritet za feng šui pa samo prenosim ). Znači odma sve andrmolje koje je za ništa pobacat, kog će vam vraga jer ionak nemrete jest iz tanjura koji se okrhno kad je bubno u sudoper.
Dalje spominju da ne treba jest u prostoriji u kojoj se kuvalo. Eto novog problema; jel to onda znači da blagovaonski stol treba stavit u šlafcimer il da treba jest naležećke, radi težeg varenja? Isto tako preporučuju da se u prostoriji u kojoj se jede stavi špigl, da ne kažem ogledalo, jer navodno vam se smanji apetit ak se gledate u špigl dok jedete. Po tome je najfengšui metoda jest u kupaoni; staneš ko čovjek pred špigl, iznad lavaboa, i jedeš dok ti ne prisjedne.
Navodno je vrlo mjerodavan i oblik tanjura iz kojih se jede, četvrtasti tanjuri skroz smanjuju prehrambene porive. Znači odma pobacat okrugle špajzservise s ružama i kupit ultramoderne četvrtaste, jednobojne. Kile same cure kad iz njih jedeš.
Naravno da ima još metoda, kolko su fengšui ne znam al može se probat. Pa kaže jedna od njih - obavezno okrenut frižider vratima prema zidu. E to zvuči već onak...dosta obećavajuće. Nećeš majci u pol tri ujutro rovat po frižideru i prelađivat sinuse ladnim zrakom. Jer dok okreneš frižider prema sebi izgubiš volju za životom. Mali nedostatak je to šta svaki put kad ti nešta zatreba moraš okretat rashladni uređaj, ali - to je cijena dobre linije.
Možda bi se recimo frižider mogo i zalokotat, a ključ stavit na teško dostupno mjesto, recimo iza ormara u nekoj sobi. Pa svaki put pomiči ormar da dođeš do jebenog ključa od lokota. Već to natezanje sa ormarom ima bonus tjelovježbe, znači nemojte imat ugradbene ormare jer kak ćete do ključa? Nikako, jedino da svaki dan ugrađujete pa razgrađujete ormar a majstori koštaju.
Nadalje, navodno je i maslinovo ulje vrlo zdravo i korisno za organizam, a ponajpače je efikasno ako se njime namaže pločice ispred frižidera. Pa kad ošineš jedno četrnajst puta možda proradi instinkt za preživljavanjem; jedino je problem šta bi u slučaju mazanja pločica trebalo ulazit u kuhinju s kacigom na glavi, a u cilju izbjegavanja potresa mozga usljed ošinjavanja.
Zanimljiv i jako fengšui je recimo i beštek za jelo čije drške imaju pravo trnje. Kreneš jest, pa da bi primio žlicu moraš nataknut one rukavice za tačkat drva. Pa dok izmanevriraš do usta ispadne pola nazad u tanjur i popizdiš i ostaviš se jela. A prstima možeš jest vrlo malo stvari, tak da je takav beštek bogom dan za rješavanje loših prehrambenih navika.
Feng šui je zapravo pravi jedan multipraktik za rješavanje svekolikih problema, samo se treba malo potrudit.
komentiraj (34) * ispiši * #
21
subota
listopad
2023
Moje sve
Dugo nisam pisala o mojim najdražim frajerima.
Najdraži frajer je vrlo visok, mislim da neće trebati još puno da me preraste. Sav je u obavezama – glazbena škola, pa treninzi nogometa, utakmice vikendima. Danas je zabio gol za pobjedu na prvenstvenoj utakmici, i to majstorski. Iščeprkao loptu u šesnaestercu i zašiljio je pod rašlje. Bila sam tako ponosna dok sam gledala snimku. Ja zdušno navijam za gitaru, koju tako prekrasno svira, ali je činjenica da on silno voli nogomet i da puno jače proživljava svako igranje i poraz ekipe. Sviranje mu nekako ide pod normalno, zna da je jako dobar, ali nogomet...toliko je sretan kada odigra dobro i kada pobijede.
Manji najdraži frajer svakodnevno putuje autobusom u malenu seosku školu u Hrastovicu, on je prvačić koji do sada sve testove ima sto posto riješene. Prekrasno crta i silno je sretan kada se pohvale njegove uredne crtančice. On trenira gimnastiku. Ljetos mi se krv sledila u žilama kad je u trampolinu, ničim izazvan, napravio salto. Junior i ja se zblanuto pogledali, pitali – jel možeš ti to još ponovit i on ponovio, nakon par skokova u trampolinu. Spretan je i jako sluša trenericu, nema labavo.
Pa ih tako gledam i razmišljam koliko sam sretna i zahvalna što imam takva dva prekrasna dječaka, takve dvije velike ljubavi, krv moje krvi koje bezuvjetno volim. Oni su najveća radost i blagoslov koji imam. Moji ljepotani; potpuno različiti a opet tako slični zbog ljubavi koja nas povezuje.
Ne postoji rečenica ljepša od – bako, ja tebe tako puno volim. A moj odgovor uvijek glasi – ja tebe volim najviše na svijetu, uvijek to pamti.
komentiraj (24) * ispiši * #
16
ponedjeljak
listopad
2023
Navik on živi ki zgine pošteno
U listopadu 1991. imala sam žuti prognanički karton, nešto robe koju sam na brzinu pokupila i dane ispunjene urlikom aviona i detonacijama projektila koji su padali po Sisku. Zapravo sam cijelo vrijeme imala osjećaj da glumim u nekom niskobudžetnom ratnom filmu čije će snimanje uskoro završiti i vratiću se svakodnevici od prije početka snimanja. Ići ću na posao i voditi svoje dijete u vrtić i peći kestene u svom dvorištu.
Vukovar, hrvatski Staljingrad, krvario je daleko teže i daleko gore od moje voljene Petrinje. Pod milionima granata, okružen stotinama tenkova i tisućama topova koji su svakodnevno, sustavno ubijali prekrasni grad na Dunavu. Kuću po kuću, stablo po stablo, pticu po pticu. Vukovar je bio klaonica u pravom smislu te riječi. Kakvu su agoniju živjeli Vukovarci i oni koji su pokušavali zaustaviti moćnu oružanu silu - to samo oni znaju.
Trpinjska cesta postala je groblje tenkova. Onih istih koji su, na polasku u krvavi pohod posipani cvijećem, svojim gusjenicama neumoljivo gazili sve pred sobom, nastojeći ubiti Vukovar do kraja. Jedan od onih koji su se smijali smrti u oči i zaustavljali tenkovske gusjenice bio je Blago Zadro. Njegovi suborci kažu da je bio ludo hrabar i da je kao njihov zapovjednik uvijek išao prvi. Nekadašnji radnik Borova postao je sinonim za hrabrost koja kao da nije bila od ovog svijeta i prkosni otpor šačice ljudi koji su uništavali tenkove čime god su znali i umjeli.
Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. u Kupskoj ulici, blizu Trpinjske ceste, pokošen rafalom dok je vodio svoje suborce u akciju. Njegovo su tijelo uspjeli izvući tek nakon žestoke paljbe. Pokopan je u lijesu sa označenim brojem koji je znalo tek četvorica njegovih suboraca. Ekshumiran je 1998. godine iz masovne grobnice zajedno sa još 937 žrtava na vukovarskom novom groblju.
Obzirom da nisam pripadnik nijedne političke opcije, govorim o njegovoj ljudskoj veličini i hrabrosti. Blago Zadro nije imao vremena biti ni depresivan, ni anksiozan, ni nezadovoljan sustavom i državom. Po njemu su padale granate, na tisuće. Oko njega su fijukali meci, na tisuće. Gledao je i živio krv i smrt, puno krvi i smrti prije nego što je i sam poginuo braneći Vukovar.
Navik on živi ki zgine pošteno.
( i ovo je jedan od onih postova koje ponavljam, da se ne zaboravi; photo Blage Zadre - Mišo Lišanin, rujan 1991. )
komentiraj (8) * ispiši * #
15
nedjelja
listopad
2023
Bez naslova
Neću pisati ništa, niti jednu jedinu riječ o krvoprolićima kojima sam kroz život svjedočila.
Svatko ima svoju istinu, svoje razloge, svoju ideologiju od koje ne odstupa. Bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest ili boju kože, svijetom izgleda vladaju ljudi koji bez imalo oklijevanja, bez da trepnu okom ubijaju druge ljude drugih istina, drugih razloga, drugih ideologija.
Samo ću reći – sram vas bilo. Vaše su ruke i duše ukaljane tolikom nedužnom krvlju. Kojim pravom i u čije ime činite zvjerstva?
Pogledajte svoju djecu. Zašto ih osuđujete da plivaju u moru krvi?
A svi se nazivamo ljudima.
( photo by The Sydney Morning Herald, nastala prije par godina u sklopu kampanje #JewsandArabsRefuseToBeEnemies; nažalost, puno bi djece moglo biti na sličnim fotografijama...pokušajte je otvoriti na Googleu i pogledati )
https://static.ffx.io/images/$width_740%2C$height_417/t_crop_fill/q_86%2Cf_auto/f0d332cd9928c8985c841df54f36c882d0c823be
komentiraj (16) * ispiši * #
12
četvrtak
listopad
2023
Kupusologija
Idući tjedan stiže kupus, pravi ogulinski, za kiseljenje.
Zapravo jedva čekam da isfermentira i ukiseli se dovoljno da se može dinstat, kuvat, motat sarme. Ja strašno volim kiselo zelje, i oduševljava me moj najdraži frajer koji bi sarmu jeo za doručak, ručak i večeru kad je ima skuhane. Dok je bio malen, govorio je da je Ogulin, citiram, "jedan veliki grad iz kojeg stiže kupus koji ćemo kiseliti za sarmu". Prema našoj dugogodišnjoj, zajednički osmišljenoj strategiji, i sam kapetan Kuka je inzistirao da se na brodu sarma često kuha, jer ju je on najviše volio jesti ( ne pitajte otkud to, dala bi se i od toga napisat kraća priča ). Pa na svaki upit što bi najradije jeo, uglavnom je odgovor sarma.
Često se sjetim i divnih običaja vezanih za kiseljenje kupusa u mojoj rezidenciji u Brezju dok sam bila dijete.
Gotovo svake godine okupila bi se ista ekipa, dvije tete i dva tetka ( jedni s mamine, drugi s tatine strane, valjda da se kupus bolje skiseli, šta li ) i moji starci. Pa se dan prije pribavi logistika u vidu svega šta je potrebno za kiseljenje - sol, papar u zrnu, vino i nešto žere ( posljednje dvoje valjda zbog bolje fermentacije kupusa ). Za jelo il lovački ( nekih kobasica i sira ) il nešto na žlicu, da se barem malo uspije zaustavit brzo djelovanje šta vina, šta žere. Pripremi se i zaliha šta zavoja, šta flastera, šta onih gumica za nataknut na prst, ako dođe do krvnog stradavanja da se može radit dalje ( a uvijek je dolazilo, to se valjda podrazumijeva ).
Tata je obično noževe nabrusio tak jako da već u četvrtoj minuti padne prva kolateralna žrtva rezanja kupusa, koja onda il lijepi flaster il mota prst zavojem il natakne gumicu na prst, zavisno o kutu posjekotine i količini krvarenja. Već nakon par minuta pada i druga žrtva, pa se obavlja i druga trijaža, a ubrzo se ukazuje pomoć i trećem unesrećenom. Trebam li reć da su unesrećeni svake godine bili iste osobe, muški sjekači kupusa, koji bi se onda primili kartanja i jela, pa kasnije i harmonike i pjesme ( ako bi tetak ponio harmoniku, a uvijek ju je imo u gepeku od fiće, ako zatreba da ne mora ić doma po nju ). Cure bi jamrale i očistile glavice i srezale sav kupus same, strpale ga u bure, i onda još zajedno sa ranjenicima pjevale do neko doba, uz uvjet da ranjenici prvo prevuku bure tamo gdje je već trebalo stajat.
I svake godine tako, ista priča. Ritual koji je bio neizbježan i nije moglo bit drugačije. Već dugo nema tog rituala, i moram priznat da mi fale te jesenske radosti.
( Ja kupus kiselim u glavicama, riješim sve za tili čas, i mogu vam reć da se kupus jednako brzo skiseli sa i bez kartanja i harmonike. )
komentiraj (26) * ispiši * #
