U ovo vrijeme 5. kolovoza 1995. godine još uvijek su trajale krvave borbe za Petrinju. Prvoga dana kod Petrinje je poginulo devedeset hrabrih ljudi. Njihove su majke i supruge u ruke primile stijeg; nad njihovim su tijelima ispaljeni počasni plotuni od kojih su u nebo odlijetale ptice i molitve njihovih obitelji.
6. kolovoza u ranim jutarnjim satima Sonja Radman Livaja, časnica Hrvatske vojske, unijela je hrvatski stijeg u Petrinju i postavljen je na zgradu gradskog poglavarstva. Ja sam, kao i brojni drugi Petrinjci, vijest o ulasku u Petrinju isprala suzama koje su se nakupljale četiri ratne godine. Četiri godine nisam mogla zapaliti svijeću na očevom grobu. Četiri godine nisam osjetila miris lipa svoga grada, jer moj grad u nečijim usijanim glavama nije bio moj i nije pripadao hrvatskom tlu.
Kada sam prvi put došla u Petrinju, u moje Brezje, činilo mi se da me svako stablo i svaka kuća pita - gdje si bila? Mislili smo da si nas zaboravila. Nisu znali sa koliko sam čežnje budna sanjala svoj voljeni Grad, svaku njegovu stopu i stablo i ulicu. Žuti prognanički karton već se sav izlizao i iskrzao u iščekivanju povratka kući.
Dvadeset devet godina kasnije Petrinja je ponovno izranjavana. Ratne rane zamijenile su ove još razornije, još strašnije. Ni naslutiti nisam mogla kako ću u vremenskom rasponu od trideset godina dva puta svjedočiti silnom bolu i stradavanju Petrinje. Ono što nije uništio rat, sravnio je strašni Balrog iz podzemlja u tridesetak sekundi. Pročelja stare gradske jezgre, koja su konačno malo povratila nekadašnji sjaj, smrvila su se u prah.
Neka nađu spokoj sve duše koje su ovih kolovoških dana 1995. prhnule u nebo poput prestrašenih ptica. U Petrinji se ipak stvari miču sa mrtve točke; prekrasna nova škola koju su financirali Mađari dočekala je djecu u svojim klupama, zgrada nekadašnje Munjare na nasipu uz Petrinjčicu pretvorena je u predivan prostor za održavanje
koncerata i postavljanje izložbi, obnovljena je zgrada Suda, pri kraju je obnova Doma zdravlja i Hrvatskog doma. U tijeku je i obnova kuća u Nazorovoj, koja je bila stravično razorena. Nadam se da će se ubrzati i obnova svih ostalih obiteljskih kuća.
Zaslužila je Petrinja da joj se vrati nekadašnji sjaj i da ponovno bude najuređeniji grad kontinentalne Hrvatske. Zaslužila je, zbog svih razaranja koja je pretrpjela.
Zaslužila su i naša djeca da hodaju gradskim ulicama prepunim novih kuća sa blistavim crvenim krovovima.
Post je objavljen 05.08.2024. u 09:06 sati.