30

petak

travanj

2021

Broj je bitan

Daj da malo otvorimo oči zajedno.

Nedavno sam spomenula kako o potresu nisam razmišljala sve dok nas nije zadesio. Minuta koja nam je svima promijenila živote 29. prosinca u 12 sati i 19 minuta. Prošla su četiri mjeseca; pred mnogima je pakao rušenja njihovih domova, neki poput mene imaju crvenu naljepnicu zbog tuđih zidova koji predstavljaju ugrozu života i imovine. Iza mnogih popucalih zidova još uvijek na stolovima stoje božićni ukrasi, obiteljski albumi i kuharice njihovih baka strpljivo čekaju da netko dođe po njih. Ljudi žive u kontejnerima, neki i dalje žive u svojim uništenim kućama...strašne su slike naše Petrinje ovih mjeseci. Pogotovo sada, jer je krenulo rušenje i vrlo je bolno gledati kako nestaje lice Grada kojeg nosiš u srcu.
Htjela sam vas pitati jeste li ikada čuli za gradić Amatrice u Italiji? Vjerojatno niste. A 24. kolovoza 2016. doživio je silinu potresa poput ovog petrinjskog. Puno je više ljudi poginulo i bilo zatrpano pod ruševinama. Među poginulima bilo je i dosta djece. Nema tko im nije izrazio podršku i ponudio pomoć - njemačka kancelarka, francuski predsjednik, nizozemski premijer. Iz talijanskog ministarstva ekonomije i financija obećali su 234 milijuna eura za područja pogođena potresom, Amatrice je bio epicentar. Dakle 234 MILIONA eura su spominjali.
Vjerojatno slutite što dalje slijedi, pa ću vam i to reći. Carlo Doglionio, direktor talijanskog Instituta za geofiziku i vulkanologiju kaže da su u središnjoj Italiji u zadnjih pet godina imali 120.000 naknadnih udara nakon potresa iste magnitude kao u Petrinji, koji je razorio gradić Amatrice. 'Koliko sam vidio iz snimaka iz Petrinje, razmjeri štete su nešto manji od onih u Italiji. Nisam u stanju procijeniti ranjivost zgrada. Nadam se da se neće dogoditi u Hrvatskoj ono što se dogodilo u Italiji, da i 12 godina nakon potresa u L’Aquili moramo još puno zgrada obnoviti. U Amatriceu se niti nakon četiri godine još nitko nije vratio kući'. Eto to je gospodin Doglionio izjavio 15. siječnja 2021. godine.

Što želim reći? Čitam predizborna obećanja, i ne želeći nikoga uvrijediti reći ću samo ovako - naprosto ne mogu vjerovati da su ljudi u stanju i obećavati i očekivati da će kroz godinu ili dvije biti sve još ljepše samo ako damo glas tom i tom. To je nemoguća misija. Daleko uređenije i bogatije zemlje godinama saniraju posljedice ovakvih razornih potresa, a mi očekujemo ili bi trebali povjerovati da će to kod nas ići brzinom svjetlosti. NEĆE, morate to shvatiti. Silina razaranja je bila takva da je to naprosto neizvedivo. Tlo još uvijek podrhtava i dolazi do oštećenja i onoga što je bilo cijelo.
Mene i dalje najviše bole rane moga Grada. Zapravo i ne slušam ono što se obećava; ne mogu čuti jer svaka srušena kuća vrišti u nebo svojim krovištima i zidovima. Zapomaže svaka ulica koja je dovedena do neprepoznatljivosti uslijed rušenja koja se moraju odvijati, i što prije završe biće bolje, zbog sigurnosti svih onih koji žive u Petrinji. U jedno sam sigurna, i ničije me riječi ne mogu razuvjeriti - trebaće puno vremena da se stanje barem malo vrati u normalu.

Naravno da treba izaći na izbore, to je neosporno i dužnost nam je to učiniti. Jedino treba dobro odvagnuti koliko velik broj treba obuti na noge. Što veći - tim bolje.

( photo by bespuća interneta; ne volim objavljivati fotke za koje ne znam tko ih je stvorio, ali ova govori tisuću jezika )


29

četvrtak

travanj

2021

Nebo

Moji najdraži frajeri nisu upoznali svog djeda po majci. Usnuo je u vječnosti nekih mjesec dana prije rođenja najdražeg frajera. Bolest je bila nemilosrdna i neumoljiva, i odnijela ga je zauvijek, ne dopustivši mu da dočeka dolazak djetešca kojem se toliko radovao.

Bio je sjajan bubnjar i volio je rock. Imao je izrazito plave oči. I onda nam se rodi djetešce sa izrazito plavim očima, a oba roditelja imaju smeđe oči, i sa nekih pet godina počne slušati Claptona, Queen, Red Hot Chilli Pepperse ( doista, uz oca je to počeo slušati ali je činjenica da voli rock ).
Jednom je prilikom došao na prespavanac kod mene i popodne smo išli na groblje. Uglavnom idem kad me povuče želja da odem obići moje roditelje, ne čekam neke posebne datume.
- Hoćemo otići zapaliti lampion i kod mog djeda? - pitao me.
- Naravno - odgovorila sam i kupila jedan lampion više.
Na groblju je strpljivo čekao da stavim cvijeće i zapalim lampione; nikada ne molim naglas, pomolim se u sebi. Kad smo krenuli prema grobu njegovog djeda, pitao me:
- Zar se ti ne pomoliš za svoje roditelje?
- Pa pomolim se, ali ne naglas.
- Ja se kod djeda pomolim naglas, da znaš.
Zapalila sam lampion i dala mu da ga spusti na djedov grob, i on je naglas izmolio "Anđele dragi, čuvaru mili", tad još nije znao neku drugu molitvu.
- Znaš li ti da su oni na nebu?
- Znam, mili. Čuvaju nas i paze.
- Meni je žao što se oni ne vide na nebu, a ni ovdje.

Kad smo došli u Brezje, palo mi je na pamet da na youtubeu ima snimka s jednog zajedničkog koncerta našeg zbora i gradske limene glazbe, u kojoj je njegov djed svirao bubnjeve. Na pozornici je istovremeno bilo petero članova najuže obitelji mog najdražeg frajera - njegov djed, otac, dvije tete i ja.
- Hoćeš vidjeti djeda? - pitala sam ga.
Pogledao me onim svojim plavim pogledom i rekao:
- Ali kako je to moguće?
Objasnila sam mu da postoji snimka na kojoj se njegov djed vidi, a i mi ostali. Sjeo je pred zaslon, povećala sam na cijeli ekran i pustila mu prvi stavak Carmine burane, koju smo tada izveli. Pokazala mu djeda, a i nas ostale.
- Imao je sijedu kosu - rekao je.
- Pa i ja imam puno sijedih, samo se farbam - odgovorila sam mu.
Odslušao je snimku do kraja i prokomentirao - pa moj je djed zbilja odlično svirao bubnjeve.

I kada jednom zauvijek odu, drage osobe ostanu živjeti u sjećanjima i u srcima svojih najmilijih. Zahvaljujući dobu u kojem živimo, moguće ih je vidjeti i nakon što nas napuste, na snimkama sa nekih nastupa ili obiteljskih druženja.
Na nama je da djeci prenesemo i sjećanje na one koje nisu upoznali, a voljeli bi ih više od života, kao i mi.
Sigurna sam da on moje najdraže frajere čuva iz neke druge dimenzije. Iz bespovratnog plavetnila koje nas sve čeka da mu dođemo.

( fotka neba u prevečerje, osobno moja )


28

srijeda

travanj

2021

Hanzaplast

Išla pojest sladoled i usput pročitat nešta korisno, kadli opla - iskočiće meni članak o senzacionalnom sredstvu za mršavljenje koje bi moglo riješit muka sve one koji se satraše s dijetama i bore s viškom kila.

Izmislilo najnoviji flaster, reklo bi se po starinski hanzaplast, koji se navodno samo zakelji i rješava sve ono šta ne može najrigoroznija dijeta i liposukcija zajedno. To čisti tijelo od toksina, nisi uopće gladan, poboljšava metabolizam, to smanjuje celulit i povećava energiju.
Pa kaže - tokom prvog tjedna naglo se diže energija i ubrzava metabolizam; znači kad tokom prvog tjedna u naletu energije sami okrečite cijelu kuću na jednom tanjuru kelja...biće vam svi zavidni ( mislim na susjede, čuje se samo iz kuće rondanje namještaja i svaki dan predvečer se pere kanta od jupola i valjak, da svi vide kak se svaštanešta korisno dešava ).
Drugi tjedan najavljuju još bolje raspoloženje uz smanjenje celulita do 40 posto i još smanjeniji osjećaj gladi. To valjda onda znači da ćete oprat sve prozore iza krečenja, uglancat svu stolariju i namještaj na tanjuru juhe. Šta ćeš kuvat kad imaš zakeljen hanzaplast, a i sve je friško pokrečeno pa da se zadrži šta duže onaj miris čistoće u kući. Susjedi primjećuju i da ste fulgas ljubazni i raskešeni ko papudžijski mačak kad god vas vide.
Treći tjedan donosi vidljiv struk i smanjenje masnog tkiva do 80 posto. Jelo više uopće ne spominju, znači nema rovanja po frižideru u dva ujutro jer si na režimu stroge dijete pojela za večeru četri zrna riže na pol lista salate, pa te probudilo kruljenje u želucu ko kad vešmašina centrifugira, i onda trpaš u sebe šta ti padne u ruke dok lampica iz frižidera svijetli.
Četvrti tjedan skroz odnosi celulit i potrebu za grickanjem među obrocima. Pa kojim obrocima kad ih u trećem tjednu uopće nisu ni spominjali?! Al dobro, nećemo cjepidlačit, to je revolucionarna metoda pa u naletu ushićenja zaboravili spomenut jelo u trećem tjednu.
Jedino ne piše ništa kolko ima tih hanzaplasta u jednom pakiranju i kak se često mijenjaju. Sumnjam da jedan hanzaplast ima tu forcu da te za mjesec dana pretvori u Hajdi Klum. Cijenu uopće ne spominju, to kad klikneš na link tak da te mogu davit meilovima do sudnjeg dana.

Pa sukladno tome, možda je jeftinije zakeljit obični hanzaplast ( šta jedan, tri do šest ) preko usta il stavit lanac i lokot na frižider, a ključ bacit u šahtu na cesti. Pa kad u dva ujutro kreneš tražit pilu za željezo da možeš otfikarit lanac sa frižidera i jest...vantjelesno iskustvo.

27

utorak

travanj

2021

Moraš bit umrežen

Bit dio društvene mreže je prava pošast.

Šta god kreneš radit - ajde objavljuj prije neg šta kreneš. Jer kak ćeš ručat a da nisi posliko juhu, pa meso, pa salatu? Pa oni najodaniji frendovi brže komentiraju - dobar tek, jel ima viška, ja više volim ciklu s pohanjem, pa kak nema kolača etcetera. Dok im odgovoriš ručak je debelo pothlađen, il su oni normalniji u familiji pojeli sve do zadnje mrve dok ti odgovaraš na komentare da nema viška / ima viška ( zavisi ko pita ) i da nemaš druge salate jer natijebolja cikla i da je kolač izgorio dok si fotkala tanjure i objavljivala fotke.
Kak ćeš bit bolestan a da brže ne nakeljiš na zid objavu - taj i taj osjeća se bolesno na toj i toj lokaciji. Pa eto odmah upita - pa šta je bilo, ajde drži se, jesu ti napravili pretrage, kad su posjete etcetera. E sad...ako je nešta gadno u pitanju, onda kad drugi put uletiš na društvenu mrežu treba ti cijeli dan da odgovoriš na upite i polajkaš sve one koji su baš jako zabrinuti ( a moraš odgovorit, neće drugi put ni tužnog smajlića stavit, sam te preskrola na tačskrinu ).
Kak ćeš kupit nešta novo, a da odma to novo ne natafrljiš u vidu fotke uz komentar - stigo poštar, eto sam u devet nesvijesti. Odma euforija - to lete srca, to oduševljenje isijava iz komentara - pa divno, nek si baš kupio/la, pa šta je to ( u slučajevima gdje eto baš moraš komentirat a pojma nemaš šta je na fotki, al komentiraš da ne ispadneš nezainteresiran ).
Kak ćeš otić negdje, a da ne objaviš barem četrnajst postova tipa - evo saćemo još malo stić, pa označi lokaciju, pa označavaj one šta su s tobom jer je nos do plafona ak nekog zaboraviš. Pa opet lete srca i komentari - sretan put, samo uživaj, ajme divno. Dok to sve polajkaš i odgovoriš barem izbjegneš da moraš stavljat i petnajstu lokaciju, recimo Macolu, pa na miru odeš popit kavu jer ti je pun kufer smajlića i bonvojaž želja.
Kak ćeš otić na neki koncert a da ne iskoristiš opciju prijenosa uživo, naprimjer? Pa to je ko da nisi ni bio na koncertu. Pa se desi recimo ko jednoj gospođi na sjajnom koncertu gospela, na kojem sam bila, da joj ide prijenos uživo a mobitel joj dekno na pod. Ljudi na stejdžu i dalje pjevaju, a ona pogurena tavrlja i diže mobilni uređaj, vidno razočarana jer se smeće ugasilo kad je palo i propo prijenos uživo. Dok ga je upalila i unijela pin i razlokotala sve šifre - ode pjesma. Pa ajmo na drugoj opet prijenos, kad je već prvi pokušaj propo; ovaj put drži mobitel s obadvije ruke, da opet ne bubne na pod. Šta će reć, gdje je bila a prijenosa uživo nije imala?
Kak nećeš nakeljit neku prastaru fotku ( za koju zna svega nekoliko ljudi ) pa iščekivat da se tih nekoliko javi, uz komentare prepoznatljive samo sudionicima prapovijesnog iventa? Onda ovi koji ne znaju o čemu se radi stavljaju samo smajliće, kud će pisat kad pojma nemaju ni ko je bio, ni kad je bio, pa ispadaju neupućeni, a dobri su s objavljivačem i nezgodno je ne komentirat.
Kak nećeš nakeljit neku najnoviju fotku pa pratit lajkove i komentare tipa - ajme kako dobro izgledaš, eto te ko filmska zvijezda, šta jedeš kad tak pucaš od ljepote, šta si starija sve si ljepša. Pa brže odgovaraj - ma nisam baš nešta ispala, eto imam ja i puno boljih fotki al hvala, promijeni dioptriju i tak ( sve zavisi ko je komentiro ).

Znate šta ću vam reć? Iskreno žalim za vremenima kad nismo piljili u mobitele, kad smo razgovarali i smijali se i živjeli bez prijenosa uživo.
Evo i ja ovo pišem i sve gledam kroz prozor na koju stranu će niska naoblaka il će kakav grom bubnut pa mi spalit i ruter i komp. Kak ću vidjet jel ima lajkova il nema?

25

nedjelja

travanj

2021

Plastičnjava

Razmišljam kak se kroz godine mijenjaju poimanja ljepote.

Ne baš tak davno ( dobro, možda malo davno ) prođu su imale ljepotice bez dorade. Znači kakvu je rodilo, takva se pojavljivala na filmskim platnima il modnim pistama il na cesti. Brigitte Bardot, Sophia Loren, Monica Bellucci, da sad ne nabrajam filmske dive ( dobro, možda još moja omiljena Šeronka ) sjale su punim sjajem bez plastičnih dodataka, i pritom ne mislim na najlonkese. Njihova ljepota nije bila dorađivana, barem ne u dobi od trideset ili četrdeset godina. I izgledale su ko parsto miliona novaca. Pala mi je na pamet Barbra Streisand, žena koja je prodala više ploča od Beatlesa i Stonesa, a nikad joj nije palo na pamet operirat nos, iako je imala i ima love da joj plastičar dođe kući i napravi joj operaciju u rođenom dnevnom boravku, i to nos kakav poželi. Nije se opterećivala svojim nosom, pjevala je i glumila neopterećena nosom koji je sve samo ne savršen.

Današnje vrijeme donijelo je galofak generaciju, znači šta više plastike to bolje. To se pumpaju usta, podižu jagodice, rade mačkaste oči, poprsja postaju nemjerljiva...srećom ne trebaju ni grudnjaci jer ta plastičnjava stoji ko da si kamenje naguro u recimo haljinu. Šta izobličenije - tim zanimljivije vojsci šta obožavatelja, šta hejtera. Odu na operaciju normalne, a vrate se neprepoznatljive, to je transformacija ko u onoj emisiji "Tvoje lice zvuči poznato", samo ova lica nit zvuče nit izgledaju poznato. Jer se ispostavlja da se tu vrte pare; šta više plastike i gume na strateškim mjestima to bolje. Izgledaju ko predimenzionirane Barbike, i samo svako malo još nešta dorađuju jer se stalno pojavljuju nova lica s novim doradama pa se mora bit u trendu. Ode vojska obožavatelja dalje, nekoj koja je još malo pripumpala strateška mjesta i samo izbacuje dubokoumne heštegove uz pripadajuće fotke.

Ja sam prestara i presjebana za to sve gledat. Mene bole koljena, iskrivili su mi se nožni prsti do palca pa me sad počinju i bolit, imam kurje oko koje lječim kojekakvim preparatima, škripim ko ormar iza onog karambola u autu i primjećujem sve više bora kojekuda. A sumnjam da hazezeo pokriva estetske zahvate koji bi me preobrazili u baku Barbie, pa onda tu i tamo naletim na neko čudo od kreme koje bi me trebalo preobratit u Hajdi Klum, malo trljam po licu i vratu i za tjedan dana skužim da me iz špigla stalno gleda moje lice, znači preobrazba - nula bodova.

Nisam na vrijeme skužila da jedino skalpel čini čuda, jebeš kreme i trljanje.

( photo by Pinterest, i baj d vej Barbru ni ne vidim jer gledam u Roberta Redforda )


24

subota

travanj

2021

Neka mirno sniva

Svega nekoliko dana prije svog devedesetog rođendana nebeskoj vojsci Petrinjaca pridružio se dugogodišnji član HPD Slavulj, naš Slavo Lovreković.

Dijelom zbora postao je sedamdesetih godina i neprekidno je pjevao dok god mu je to zdravstveno stanje dozvoljavalo, sve do 2012. godine. Vrlo siguran u svoju dionicu, vrlo drag i skroman mali veliki Čovjek. Obzirom da pjevam u altovskoj dionici, uvijek sam ga mogla čuti jer je bio dijelom basovske dionice. Možda mu je povremeno zadrhtao glas, ipak je bio u poznim godinama, ali intonativno je bio besprijekorno točan. Nije bio među najglasnijim bukačima kad se išlo na putovanja, ali znali smo mu se itekako nasmijati. Sjećam se kako je jednom prigodom, prije koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu, pretrčavao cestu da vidi košulje u izlogu. Gledao cijene i ostao šokiran jer su košulje bile besramno skupe, pa se dovikivao preko ceste da jel bi neko došao preko pogledati jel on to dobro vidi cijene. Da ne kažem da se jedva vratio nazad jer je Gundulićeva vrlo prometna, a nije mu se dalo ići na zebru, pa je vrebao prilično dugo da ilegalno pređe cestu.

Strašno mi je žao što živimo u vrijeme kuge modernog doba i što ga kao mješoviti zbor, kao ljudi koji su ga toliko godina poznavali i pjevali zajedno s njim, ne možemo pjesmom ispratiti na posljednji počinak. Zaslužio je to svojim dugogodišnjim članstvom i pjevačkim doprinosom koji je nesebično davao najstarijem pjevačkom zboru u Hrvatskoj.
Neka mu je laka petrinjska gruda, i neka mirno sniva u vječnosti. Bio je uistinu vrijedan dio naše glazbene obitelji.

( fotografija s koncerta 2010. godine, naš Slavo stoji u prvom muškom redu prvi s desne strane )


23

petak

travanj

2021

Dolje pravila

Jel vama ikad palo na pamet da se devedesetdevet posto života svodi na poštivanje pravila i zabrana?

Dok si klinac - moraš pojest sav kelj iz tanjura inače će ti narast rep; moraš pokupit sve igračke inače nema van na igranje; ne šaraj po zidu, nisi normalan; ne špricaj van vodu iz kade, jučer je bila generalka; ne otimaj sestri igračke, neće ti Djed Mraz ništa donest za Božić; ne prolijevaj po sebi, nije još izmislilo prašak za veš koji iza tebe može skinut flekove s robe.
Kad kreneš u školu - ne napišeš li svu zadaću nema van; zašto su ti stvari razbacane po sobi; kak se nije reklo za onu jedinicu iz matematike, nećeš nosa promolit nikud dok je ne ispraviš; kaže učiteljica da stalno laješ pod nastavom, nema van; rekla mi je susjeda da ste se tukli putem iz škole, nemoj da to više čujem.
Kad malo frkneš - ajde peglu u ruke, ajde kuvaču u ruke, ajde prat prozore, ajde saugat, ajde riljat po kupaoni; trebaće ti to sve u životu, a i da ti ne treba - nema nikud dok ne napraviš ono šta treba.
Kad se udaš - uz peglanje, kuvanje, pospremanje dođe i sakupljanje čarapa, odštopavanje lavaboa od dlaka i pjene od brijanja, neuspješne edukacije o podizanju i spuštanju daske na vece školjki, pa porodi koji zapravo nisu ništa strašno, možda traju šesnajst sati al teže je svakako onima koji čekaju da se porodiš nego tebi. Pa se kroz izvjesno vrijeme ti reinkarniraš u svoju ispaćenu roditeljicu i namećeš pravila koja se imaju ispoštovat. Na poso - s posla, svaki dan ista priča, uz pojačano ribanje pred Božić il Uskrs.

I u svemu tome prođe život. Samo jednog dana skužiš da si u menopauzi, da te šibaju naleti vrućine i da više nemreš u cugu, u jednom danu skuvat turu ajvara nego jedan dan pereš sve šta ti treba, drugi dan kuvanje paprika i pečenje patlidžana i meljava, treći dan kuvanje i na jedvite jade pranje ranjgle.
I onda se samo po sebi nametne pitanje - jebote, pa kad sam napravila nešta za sebe, nešta šta me baš razveselilo? I nemreš se sjetit kad je to bilo i jel uopće bilo.
Zato sad iz ovih stopa momentalno obustavite sve navedene aktivnosti; gasi peglu, puštaj kuvaču i napravit nešta za sebe. Bilo šta, nebitno je. Lajat s frendicom na mobitel, čitat knjigu, razvrnut do daske mjuzu koja ti paše da svi cucki u ulici počnu zavijat od straha. Promijenit boju kose. Uzet daljinski i prebacit na neki cvilojebni film koji vam se gleda, na sveopće zgražanje ostatka življa koji s vama dijeli stambeni objekt. Natrpat se čokoladom iako se ne preporučuje žderat slatko poslje ne znam sad kolko sati navečer.

Život nas pregazi i ne napravimo puno toga šta smo sanjali. Pa daj počnite ostvarivat snove, koliko god oni maleni bili. Odnekud morate počet.

( photo by Dreamstime; jer mi to zaslužujemo )


22

četvrtak

travanj

2021

56 594

56 594 kvadratna kilometra. To je površina Hrvatske. Pronađite mi još jednu zemlju koja ima prirodne resurse kakve ima Hrvatska, dam vam što god hoćete.

Od slavonske plodne, mirisne crnice koja bi nas sve mogla hraniti, teškog žitnog klasja i žutih glava suncokreta. Od vinorodnog gorja Kutjeva i Istre, koja daju neka od najpoznatijih svjetskih vina. Od najveće evropske šume kestena na Baniji, Od surove Like, pogodne za stočarstvo, gdje je krumpir nenormalno velik i ukusan. Od prirodnih ljepota od kojih zastaje dah - silnog Velebita, kamenog biserja Kornata, očaravajućih Plitvičkih jezera, da ne nabrajam dalje. Od vjekovne ljepote jednog Dubrovnika. Od studenvoda poput Mrežnice, koju ispod slunjskog poligona možete bez straha zagrabiti rukom i piti. Nema toga nigdje na svijetu.
Meni se duša slama kad samo pomislim što bi se s tim resursima moglo napraviti. Kakva bi gospodarska sila mogli biti kada bi samo progledali oni koji u svojim rukama imaju moć da izmijene sve one crne i zastrašujuće brojke koje se povezuju sa Hrvatskom. Samo Slavonija bi nas svojom teškom, plodnom zemljom mogla podići iz mrtvih, a gdje je sve ostalo prirodno bogatstvo koje imamo.

Pa daj progledajte, ljudi. Nije još prekasno. Ovakav komadić prirodne ljepote i bogatstva ne postoji nigdje drugdje na svijetu, samo ga mi imamo. Može li to doprijeti do vaših glava? Možete li iskoristiti samo Bogom dane resurse koje imamo, ne treba nam ništa više? Ekološki čisto tlo i voda u svijetu su već dugo nepoznanica, a mi ih imamo i ne koristimo. U slavonskim selima rijetko se čuju poljodjelci i mukanje krava ujutro. Lika postaje prava pustoš. Banijske šume se nemilice sijeku.

Ima li netko tko bi ovih 56 594 kvadratna kilometra iskoristio za dobrobit svih onih koji su ostali ovdje živjeti?
Još se stignete trgnuti. Za par godina gledalo bi nam u leđa puno evropskih zemalja, samo zato jer nemaju silno prirodno bogatstvo koje mi imamo.
A možda nemate dušu, pa vam se nema što ni slomiti.

( fotke - bespuća interneta, uglavnom croatia.hr - Slavonija, Kutjevo, Plitvice, Velebit i Kornati, službene stranice )









21

srijeda

travanj

2021

O ušobolji

Oduvijek smo imali čuvarkuću. Pritom ne mislim na psa čuvara nego na divnu ljekovitu biljku, koju je moja baka Rossovka držala na krovu svoje nekadašnje štalice, obzirom da je bio nizak. Nikada za upalu uha nisam koristila ništa drugo osim čuvarkuće; iscijediš jedan ili dva lista, neko ti ulije u uho i za dan dva stvar riješena.

E sad...desilo se prije izvjesnog vremena da me na poslu počelo žigat uho, i to poprilično. Dok sam krenula kući počelo bolit, i to onak...fajn. I šta ću ja drugo neg na hitnu, jel tako. Da mi se da neki antibiotik i kapi za ušobolju. Došla ja, nigdje nikog. Kaže sestra - tu je doktor, saću ja njega zvat da dođe. Ja sjedim, držim se za uho, a njega nema pa nema. Ide ona prvi, drugi pa i treći put; ne ukazuje se on niotkuda. Reko - oprostite, jel da ja sjedim il da idem kući? Ne ne, saće on, samo šta nije.
Eto njega konačno. Jedna strana lica zajapurena i s onim štrajfama od jastuka, znate kad skušljate jastuk dok spavate. Jedva kapke drži otvorene. Pita me da kaj je bilo. Ja pokažem na desno uho, kažem da me počelo bolit na poslu. Tu će on pogledat moje ušno stanje, uzeo ono za pregledat uho i jedva pogodio. Gleda i gleda i gleda. Pa vadi pa opet stavlja i gleda i gleda. Pa kaže sestri:
- Ja tu niš ne vidim, dajte gospođi isperite uho pa ću onda pogledat.
Kopa ona po ladicama, nađe najveću špričetinu i našiba je punu vode, a meni uvali onaj metalni bubreg da držim dok mi ona ispire uho. Krenemo mi ispirat uho, kad će ona laktom maznut u jebeni metalni bubreg i voda se izlije kud - meni u krilo. Nije dosta šta me uho boli, još izgledam ko da sam se upišala. Jedva se ispere te moje uši, eto njega opet k meni. Gleda i gleda i gleda.
- Jel imamo kakvu veliku pincetu? - pita on sestru.
Ja slušam i ne vjerujem; razmišljam bil ga pitala jel mi misli obrve čupat, al odustajem od pokušaja da budem šaljiva i pitam - a šta vi mislite radit meni sa velikom pincetom po uhu?
- Niš vi ne brinite, samo sjedite.
Na moju ludu sreću, u ladicama nije bilo velike pincete a izjavio je da mu je mala pinceta niškoristi. Pa me počelo mučit šta imam u uhu jebote, da nije alien izrasto?
Tu on odustaje od pregleda, sjeda za stol pa piše i piše, ko Šolohov. Da jesam alergična na kakve ljekove. Reko nisam. Daje mi recept i ja sretna šta nije bilo pincete i s mokrim flekom od ispiranja ušiju šibam u ljekarnu. Dobar dan - dobar dan. Dajem recept, kad žena nosi kapi. Ja mislila napiso mi antibiotik, al očito je smatro da mi ne treba. Ajde dobro. Kadli žena kaže:
- Tri puta dnevno ukapati bolesno oko.
Reko - koje oko, pa nemam ja očobolju, mene uho boli. Al ajde, spremim kapi u tašku za slučaj očobolje. Nikad ti ne znaš šta te može snać.

Idem kući, svi me gledaju ispod oka jer se meni na krilo prolilo tri deci vode, a nemam vremena svima objašnjavat da nisam upišana nego mi je ispiralo uši.
Došla doma, otrgla dva lista čuvarkuće i prešla susjedi da mi ulije u uho. Ujutro još jednom, poslije posla još jednom. Prestala ušobolja u roku dva dana.
A ja riskirala goli život zbog jebenih kapi. Da je u ladicama bilo velikih pinceta, mogo mi je i bubnjić onakav pospan probit.
Pa ako nemate, nabavljajte čuvarkuću šta prije. Nekada su ljudi vjerovali da štiti kuću od vatre ili udara groma. Meni uvijek spasi uši.

( moja čuvarkuća, zlata vrijedna )


20

utorak

travanj

2021

Alergen

Osim šta sam alergična na pljuvače, još sam alergičnija na podcjenjivače. To je još iznimnija podvrsta ljudskog soja.

Jer oni naime sve najbolje znaju. Upućeni su u sve, od velikog praska kojim je nastao svijet preko izuma klinastog pisma i kotača ( struju da ne spominjem, bez njih bi Tesla čuvo ovce po Velebitu ) pa sve do potresologije, tako naime mi sa manjim mentalnim kapacitetom nazivamo znanost o potresima. Šta ja znam šta je seizmograf, na prvu bi rekla recimo da je to multipraktik za gulit patlidžane i pečene rogove. Magnitudu da ne spominjem, mi neupućeni mislimo da je to nešto ko Šopenova etida samo se neko manjeg mentalnog kapaciteta sjebo u pisanju pa ispala magnituda.
Sve najbolje znaju, pa recimo od kuvanja poriluka nastane elaborat ( ajme šta znači ta riječ? ) kojim se ispaćenu kuvaricu natjera da kuva pod misarima il normabelima jer ne zna otkud je donešen poriluk i kad, ne zna ga pravilno narezat, nema blagog pojma koliko poriluk sadrži folne kiseline i be i ce vitamina. Pa dok kuva usput odsluša jednoiolsatno predavanje o biljnoj vrsti koja kipi u loncu i sve joj dođe da mu lonac nabije na glavu, samo da zatvori usta jer je propuh, otvoren je prozor jebiga radi mirisa od poriluka.
Nadalje, ne postoje medicinski zahvati u koje nisu upućeni i niko, pa ni sam kirurg, ne zna kakav veleum mu leži na stolu. Tek kad ga anesteziolog, instrumentarke i kirurg okruže u sali za operaciju onda on razveže teoriju i protokol po kojem bi ga se trebalo operirat, pa anesteziologa polijevaju vodom da se dobije, da ga može uspavat nebil presto propuh mlatarat po sali.
Zapravo ne postoji područje u koje nisu upućeni i vole to neprekidno davat do znanja svima oko sebe, da podsjete ako je neko slučajno zaboravio s kakvim kapacitetom ima čast razgovarat.

A ja al nikako ne podnosim da mi se obezvređuje logika i podcjenjuje moj mentalni kapacitet. Možda nisam izmislila struju i sve teorije zavjere, al ne možemo to svi.
To samo odabrani mogu, oni u rangu faraona il direktora svemira koji sami sebi govore vi kad se pogledaju u špigl.
A i ti špigli se svačeg nagledaju, majkosvetabožja.

19

ponedjeljak

travanj

2021

Najdraže gostovanje ikad

Sva su putovanja HPD Slavulj uvijek bila posebna, ali subotička avantura je bila i više od toga, vjerujte mi na riječ.

U Suboticu smo pozvani na Dane Albe Vidakovića, koji su održani u svibnju 2014. godine povodom stote godišnjice rođenja i pedesete godišnjice smrti jednog od najvećih skladatelja sakralne glazbe, utemeljitelja Instituta za crkvenu glazbu čija je djela HPD Slavulj snimio na dvostrukom CD izdanju. Pa to naprosto nije moglo proći bez nas, jel tako - tako je.
Put ko put, uvijek prepun bogatog doručka i smijurije. Na granici je u bus ušao granični policajac za kojim je glasno uzdahnuo ženski dio zbora, a poznam i neke koje su konstatirale da bi ih trebalo pregledat jer su sigurno nešta sakrile. Dočekali nas preljubazni domaćini, članovi njihovog katedralnog zbora, i rasporedilo nas na spavanje. Nas četiri umjesto u privatnom smještaju završile na Paliću, gdje nas je dočekao vlasnik osobno, uz rukoljub ( to sam dakle jedino tamo i od njega valjda doživjela ) i ručao s nama. Probale riblje čvarke i najfiniji fiš koji sam pojela u životu. Smjestile se ko princeze na zrnu graška i spavae na krevetima na kojima se, ako nisi oprezan, možeš porezat na plahtu kak je zapeglana. Odradio se koncert u čast velikom Albi, onako kako je i zaslužio, a nas četiri po dolasku na Palić uz večeru dočeko i orkestar tamburaša, da lakše dočekamo večeru i da lakše i brže ostanemo bez glasa jer nas je maestro razriješio obaveze pjevanja mise u nedjelju ujutro. Napjevale se, ostavile i nešta eura svircima i otišle spavat.
Ujutro, zajedno sa ostalim sudionicima obilježavanja uputili se na groblje odati počast velikom skladatelju, gdje je došlo do manjeg incidenta jer su vjenconosci zaboravili ponijet vijenac. Trebalo je imat hrabrosti prišapnut to zborovođi, pogotovo šta smo mi ostali isto ostali osupnuti spoznajom da jedino mi nećemo stavit vijenac na grob, a po to smo tamo i došli, jel tako. Pa je onda tročlana delegacija donijela spomenuti vijenac i položila ga bez viška ljudi; mislim pa i lakše je stavit vijenac na grob kad se ne naguravaš s nekim.
Kako smo bili razriješeni pjevanja mise, tako smo se razvili u strijelce kud koji - mili moji, i onda se uputili kod biskupa na mali domjenčić prije puta. Čim smo ušli, ugledala sam tamburaše kak se uštimavaju u hodniku i znala sam da će to završit euforično. Još kad mi je naša preljubazna domaćica rekla da je to ansambl Hajo, bački tamburaši koji prate Zvonka Bogdana...koji domjenak, koje salate. Stavila pare u džep od hlača, naoružala se intonacijom i k njima. Znači kad su dečki zasvirali...rajske dveri su nam se otvorile. Pa moraš, hoćeš - nećeš, pjevat s njima kad te svakom pjesmom pogode u sam vršak srčanog zaliska. Tjeralo nas u autobus jedno deset puta, i jedva smo se mi rastali sa tamburašima i krenuli na put.
I šta se desilo? Pogađajte dva, tri puta. Počelo dimit i gorit nešta na zadnjem kraju busa, eto šta se desilo. Pa ajmo van i udri pjevat, na autoputu, šta ćeš drugo. Svi smo jednoglasno zaključili da bi bilo bolje da smo još malo ostali s tamburašima jer bi se bus još malo odmorio i ne bi gorio ko baklja ivanjska.
Jedva uspostavilo autobus u vozno stanje i nastavili kući. To je bilo prvi put da sam kući stigla potpuno bez glasa, valjda su mi glasnice popucale od pjevanja.

I onda kad te neko pita kako ti se da pjevat u zboru...Ma jedva čekam da konačno krenu probe, imamo već listu dugovanja proslava kojekakvih obljetnica i lomljava.

( fotke - malo busa, malo Subotice, počivalište Albe Vidakovića i sjajni tamburaši, pokojni Dejan Bažant i Branko Kutuzov, najbolji basprimaš kojeg sam imala priliku čuti kako svira )








18

nedjelja

travanj

2021

1000

Dragi moji blogeri, pred vama je broj 1000.

Počela sam objavljivati u ožujku 2018. godine. Bilo je tu svačega - mojih zgoda i nezgoda, povjesnica, teških tema.

Pa neka post broj tisuću bude potpuno drugačiji. Zahvaljujući našoj @ demetri, koja mi je otkrila haigu, spoj riječi i fotografije, danas nešto sasvim drugačije, i moram priznati da se meni jako sviđa.

biserne kapi
poput proljetnog pljuska
ispiru dušu




nježan poput sna
nad krošnjama se njiše
čudesni oblak




nježnim latima
kraj neubranog ploda
rascvjetan život



Voli vas Rossovka, tisuću puta :)

17

subota

travanj

2021

Bez naslova

O zlu razmišljaš tek kad ti se desi. Nisam razmišljala o ratu sve dok me nije pogodio i pretvorio mi život u krhotine straha i neizvjesnosti. Nisam razmišljala ni o prometnim nesrećama dok nisam čudom preživjela frontalni sudar. Nisam razmišljala ni o potresu dok nisam ugledala mog najdražeg frajera kako stoji držeći se za štok ispod zida koji mu puca iznad glave.

Prošla su tri i pol mjeseca, i Petrinja postaje veliko rušilište. Svakim danom se gubi lice Grada koji nam je svima urastao duboko ispod kože. Petrinjci su na izmaku, na rubu snaga. Treba imati strašno puno hrabrosti i živjeti na tlu koje neprekidno podrhtava i zapravo učiti hodati s tim stravičnim teretom na leđima; dovoljno je da protutnji kamion ili neko jače zalupi vrata i da krene onaj gorki okus straha i mučnine u utrobi. Treba imati strašno puno hrabrosti i gledati kako nestaje sve ono što voliš i poznaješ. Puno Petrinjaca ostalo je bez svega jer će njihovi domovi morati biti srušeni.
I onda kad počnem čitati kojekakve pljuvače...pa zlo mi dođe. Zar nije dosta sve što je Petrinja pretrpjela i što tek reba istrpjeti dok se prvenstveno ne smiri ta divlja zvijer u utrobi zemlje, koja svakodnevno reži i upozorava da je tu, o onome što tek predstoji ne treba niti govoriti? Zar nije dosta hodati kroz ruševine i umirati od straha kad odeš na posao, a dijete ti je u vrtiću ili školi i ne možeš do njega, a vani trese? Zar nije dosta skupljati svu snagu svijeta za vađenje papirologije i svega što je nužno da bi se moglo predati za nekaku pomoć ili obnovu? Još treba čitati i novinarske bljuvotine tko je i koliko ukrao?

Pa gospodo novinari, dajte da vam ja kao Petrinjka nešto kažem. Petrinja je nastala puno prije nego što ste vi piskarali svoja sranja. Petrinja je jedan od prvih slobodnih kraljevskih gradova; 1240. godine, dakle dvije godine prije nego što je Bela IV dao Zagrebu bulu Petrinja je dobila Kolomanovu povelju. Petrijom su harali Turci, Napoleonovi grenadiri, nema vojske i odore koja njome nije pustošila. Petrinja je po broju civilnih žrtava u Domovinskom ratu odmah iza Vukovara. Čeznula je za svojim prognanim stanovnicima isto kao oni za njom.
Nakon povratka u Petrinju mijenjala se gradska vlast, mijenjale su se stranke, mijenjali su se predsjednici države i NIŠTA se pod milim Bogom nikud nije micalo. Stara gradska jezgra sve je donedavno bila onakva kakvom smo je zatekli 1995. - devastirana na maksimum, izrešetanih i oronulih fasada, potrgane stolarije. I kada se konačno nešto napravilo, kada se polako počelo vraćati ono staro prepoznatljivo lice Grada, kada su počele sijati nove fasade - osvanuo je 29. prosinca 2020. Dan koji je Petrinji donio najstrašnije razaranje u njenoj tisućljetnoj povijesti.

I dajte, gospodo novinari, da vas kao Petrinjka pitam nešto - gdje ste bili sve te godine?! Dvadeset i pet godina je prošlo od povratka u Petrinju, i nikada nikome od vas nije palo na pamet doći u gradić pedesetak kilometara udaljen od Zagreba i pitati nas kako živimo. Osim prateći političare u predizbornim kampanjama, a i to nakratko; posjedali odmah iza njih u aute kad se najedete i natrag. Trebala se desiti ovakva strašna prirodna katastrofa koja je pogodila Petrinjce da bi se sjetili da mi postojimo. A i to ne pišete o Petrinjcima, samo bljuvotine o malverzacijama. Kako se nitko ne sjeti pisati o hrabrim vrtićkim tetama, učiteljima, liječnicima, svima onima koji svakodnevno gledaju ruševine i žive ruševine odgajajući našu djecu, liječeći sve potrebite, radeći dok im klizi tlo pod nogama? Malo vas je obišlo starčad po selima vidjeti kako žive i treba li im što. Puna su vam usta i pera teških i ružnih riječi, koje Petrinji neće pomoći niti na trenutak.

Petrinja ima sreće što nije izbrisana sa lica zemlje. Potres u Iranu, u gradu Bamu 2003. bio je 6,6 po Richteru i poginulo je 24 000 ljudi a grad je gotovo sravnjen sa zemljom.
Pa ako nam nudite samo ovakvu vrstu pomoći, dakle bljujući ružne riječi - nemojte, molim vas. Dođite živjeti u Petrinju tjedan dana. Mislim da bi prestali pisati zauvijek.
( Čast rijetkim iznimkama koje su pokušale javnosti prenijeti bilo što drugo osim krađe i malverzacija. )

photo by Hrvatski seizmološki zavod, lakše mi je staviti ovo nego strašne slike rušenja koje je u tijeku

16

petak

travanj

2021

I did it my way

Kak postaješ stariji, sve se više sjećaš nečeg šta je bilo prije tristo godina a nemreš se sjetit recimo kak se zove planinarski dom u kojem si bio na timbildingu prije dvije godine. Pa zadrijemaš pred teveom, trgneš se za dvadeset minuta i breinstorming ti kaže - Petehovac. Iznad Delnica.

Pa se digneš popit šlaftablete i usput napisat par riječi o današnjem ručku. Dugo nisam radila šarenu rižu, kako ju je zvao moj junior dok je bio mali. Sataraš sa dodatkom riže, ukratko, i pohana piletina.
Moja mama je uglavnom radila rizibizi il špinat i pire krumpir uz pohanje. Pire krumpir da, pohanje da, al rizibizi il špinat...ne bi pojela da me ubiješ. Onda odslušam traktat da kak djeci koja to ne jedu naraste rep ( to dok sam bila manja i dok nisam skužila da mi rep neće narast od ničega, a i tata je dao svoj doprinos konstatacijom da šta me zajebava s repom zbog riže il nečim zelenim šta na tanjuru izgleda ko da je pura drisnula ), da kak sam mršava i slabokrvna ( to kad sam već malo frknula pa sam valjda trebala pojest i špinat i ranjglu u kojoj se kuvo da mi naraste željezo ). Da će sve kiki bombone pobacat u kantu za smeće i da nema mrdnut od stola dok ne pojedem. I onda šta radit; bolje zažmirit pa nekako zgutat omraženi rizibizi il špinat i imat mira nego jest i slušat oratorij za simfonijski orkestar, mješoviti zbor i soliste u jednoglasnoj izvedbi ispaćene roditeljice.

Kad sam ja počela kuhat, nepisano pravilo je izrijekom izbacilo i riječ rizibizi, a kamoli kuvanje istog. Samo sataraš ko podloga pa dodam kuvanu rižu. Još otkako sam u Lidlu ( više za vas ) otkrila rižu koja se skuva u vrećici, znači nema keljenja i pjene i tih gluparija...divota jedna, skuvaš u vrećici i samo istreseš u fino povrće. Za pohanje sam isto unijela reformu - piletinu poham bez kože. Nije mi bilo goreg nego kad na pohanom batku ispod onog finog hrskavog prezla naletim na kožu, nit kuvanu nit pečenu. Pa opet traktat - to je fino, znaš kako ja poglođem noge iz juhe...Znate kad bi ja oglodala noge iz juhe? Nikad, pa ni tad. Pa sukladno neslaganju mog probavnog sustava sa pilećom kožom - koža ide proć prije pohanja, i onda dobijem ono šta mi paše.
Zadržala sam recimo držanje kuhinjske krpe prebačene preko ramena dok kuham; bez toga ne znam ni pohat, ni motat sarmu, ništa. Krpa mora bit na ramenu i gotovo. Ta mi je mamina slika u glavi i sad, nakon tolikih godina. Hoda po kuhinji, panira meso il guli krumpir, šta god, a kuhinjska krpa od faks helizim praška na ramenu. Doista njoj je bila na lijevom ramenu, meni je na desnom jer sam ljevakinja.

Uglavnom jako sam zadovoljna današnjim ručkom, skuhanim po mom protokolu, uz dodatak malih pogačica koje ispečem jer uvijek ostane jajeta i brašna od pohanja. Za njima je uvijek tukež, pa onda još i pridodam malo jaja i brašna da ih bude više.
Život i čine male stvari koje te raduju, poput sjećanja na davno prošle dane il ručka koji napraviš sebi za gušt.


15

četvrtak

travanj

2021

Lova do krova

Znači ovako stoje stvari.

Ponukana testom koji sam u naletu dosade išla rješavat, a koji mi je predskazo da ću u iduća dva mjeseca dobit pare na lutriji. ja sam odma išla provjerit kolko iznosi Ojrodžekpot ovaj tjedan. I da znate da je dobra parulja - sedamdesetpetmiliona kuna iliti odokativno deset miliona eura. Pa sukladno rezultatu testa, ja ko Martin Luter King već imam viziju, da ne kažem slikoviti prikaz ostvarenja bajke. Jebeš sve Pepeljuge i Trnoružice šta će ovo moje bit ( ak ništa drugo, ne moram se taljigat u tikvi na bal i bojat se vretena ko njih dvije, i to je nešta ).
Dakle, petak navečer nakon izvlačenja ja sa dobitnim listićem ( a znam da je dobitni jer mi je reklo u testu ) ležim u dnevnom boravku i redom obavještavam one zaslužne, koji nikada nisu izgubili vjeru u moju svrhovitost na ovom svijetu, da je na Ojrodžekpotu izvuklo baš moje brojeve i da sam teža za deset miliona ojra. Cijelu noć primam šta čestitke od onih koji me zbilja vole, šta isprike od onih koji su eto malo izgubili kompas pa naglo shvatili da sam ja zapravo jedna divna žena, a nakon šta sam na društvenim mrežama objavila da Ojrodžekpot putuje u Brezje.
Subota ujutro donosi još veći priliv želja, čestitaka i pozdrava od svih prijatelja i neprijatelja, uključujući i te tamo u sjedištu gdje se izvlače brojevi, a koji mi potvrđuju da ja više u životu ne moram ni treptat jer mogu platit ko će treptat umjesto mene. Pitam samo - kad mogu dobit pare, pretpostavljam da kažu - u ponedjeljak ujutro dođite sa dobitnim listićem tu i tu. a možda im treba samo poslikat i poslat karticu da uplate pare. Nisam nikad dobila džekpot pa ne znam protokol.

Pa onda moram recimo brzinski se otić ošišat, nemrem ko najfriškija milijunašica bit raščupana. Moram javit i na poso da zbog epidemioloških mjera trenutno nemrem organizirat parti, al čim se malo smiri odmah ide projekt proslave. Kad konačno dobijem potvrdu da je moj listić, koji čekam zadnjih trideset godina, zaozbiljno dobitni i da trebam samo dat broj računa da mi prebace lovu...e onda prvo dajem broj računa. Prvo odma rušim zidine kraj kuće, a onda za početak zovem Kleptonovog menadžera da mi hitno da Kleptonov broj telefona il da ga sam nazove, jer bi trebo doć svirat u Brezje za najuži krug mojih prijatelja, za pare ne pitam. Ima se - meže se. Ima još domaćih kobasica, valjda ih smije jest, a ketering za ostatak benda i pratećih vokala će se već riješit. Gdje će svi stat o tom neću razmišljat, dvorište je dosta maleno, al nek sviraju anplagd, pa ne mora se vuć sve te zvučnike i kojekakve gluparije. Bitno je da se on ko takav pojavi. Svakako moram obavijestit i policiju da će bit svirke, da moji prijatelji - ljubitelji Kleptonovog lika i djela mogu doć i uživat u jedinstvenom koncertnom spektaklu koji će pamtit dok su živi. Ketering i cuga će možda malo bit problem zbog broja ljudi i trenutne situacije sa dućanima i svime, al platiću pa nek se neko drugi s tim zajebava.

Kad se riješi glazbeni vid proslave mog oparavanja, e onda slijedi automatsko rješavanje mog daljnjeg smještaja. Rezidencija u Brezju ide u kompletnu obnovu, znači moram kupit neku lokaciju negdje na moru da imam gdje bit dok traju građevinski i svekoliki drugi radovi na mojoj ljubljenoj kući. Pa ovim putem molim one koji su spremni prodat nekretninu na moru da mi u inboks dostave ponude. Naravno samo one gdje kroz prozor mogu umočit ruku u slanu vodu, pa neću hodat do mora dvjesto - tristo metara. Jebate moraću angažiraqt nekog da mi asistira u organizaciji svega toga, pa neću ja to sve sama moć zbavljat. U inboks onda molim i ponude za sve one koji se smatraju sposobnima organizirat daljnje aktivnosti jednoj novopečenoj milijunašici koja zapravo tek treba smislit kud će sve slupat novce.

Pa kad grunem u šnajderaje u Milano, pa kažem - ajmo šivat haljina za parstohiljada ojra...i nemoj da mi slučajno neko kaže da ne mogu dobit svog osobnog šnajdera koji će radit na popunjavanju mog novog ugradbenog ormara šta na moru, šta u Brezju dok se ne zanesvijesti.

Sad me izvinite, idem radit na konstrukciji odabira brojeva. Danas je već četvrtak, a ja još nemam dobitnu kombinaciju koja će mi riješit sve probleme u životu.

14

srijeda

travanj

2021

Ministrica u nastajanju

Moram priznat da se dugo nisam nasmijala ko danas.

Prvo naletim na objavu dežurnog pljuvača opsjednutog uhljebima, katolibanima u Hrvata, ma nema čime nije opsjednut čovjek a sve je izrazito loše po zemlju u kojoj spletom okolnosti svi živimo, jel tako. A istovremeno za sebe na sudu izjavi da nema ni nepokretne ni pokretne imovine, znači spava u parku na klupi i pješke ide kud god krene. Naravno nema ni love, pa su malo kontroverzne njegove fotke sa kojekakvih egzotičnih destinacija, valjda stopira do tamo; da ne spominjem bijesne pile koje vozi. Al ne čudi mene on; on nije svjestan svoje nesvijesti jer radi sve isto ko i oni po kojima nemilice pljuje, mene čudi skoro pedeset hiljada ljudi koji prate šta on pisuka i oduševljeno komentiraju - e nek si im reko, ti si kralj etcetera. ( Doista, ima i onih koji prokomentiraju da jel zna na kojem planetu uopće živi, al ti ne komentiraju dugo jer ih poblokira pa nek komentiraju mami svojoj. ) I to meni recimo ukazuje na činjenicu da možda svjedočimo sumraku civilizacije.
Onda naletim na komentar koji možete pročitat, da ga sad ne ponavljam, a kojim je čovjek koji vjerojatno nije stopiro do egzotičnih destinacija sve reko šta je trebo reć. Žao mi je samo šta nije nastavio nabrajat dalje, dalo bi se nabrojit svašta i svakoga.

Pa obzirom da svjedočimo sumraku civilizacije i da se svako može svačega laćat, točno se bavim mišlju da malo zarujem u političke vode. Šta bi recimo falilo da sa svojim sposobnostima postanem naprimjer ministrica znanosti, obrazovanja i sporta? Da uđem u povijest kao ona koja je iz sumraka izvukla jednu malu zemlju u kojoj se svako petlja tamo kud ne treba, uključujući i mene? Jer ja bi recimo inzistirala da roditelji čitaju svojoj djeci prije spavanja, da djeca zavole školu, da zajedno s profesorima idu na koncerte i predstave i da se ne desi da maturira neko ko misli da je Nessun Dorma nova vrsta Nutele. Ordem e Progresso, ko šta piše na brazilskoj zastavi. Jedino bi za sport morala uzet savjetnika jer je moj krajnji domet malo se provozat na biciklu, pušač sam pa nemrem i pušit i vježbat. E za tu svrhu bi uzela Roberta Jarnija, jer čovjek ima najljepše noge ikad viđene; Ronaldo da stane kraj njega mogo bi se samo potuljit i otić plakat u svlačionu. I onda ko savjetnik za sport samo sjedi u kratkim hlačama, onima za tenis, i savjetuje po potrebi, ako je baš nužno.

Sigurna sam da bi moj doprinos smanjenju sumraka civilizacije bio nemjerljiv i vrlo osebujan, ko recimo Baretov doprinos rješenju problema nabave ljekova.

( fotke - komentar koji me oborio s nogu i moja stara fotka iz HGZ-a, koja tek vizualno može dočarat mene ko ministricu u nastajanju )




12

ponedjeljak

travanj

2021

Čokoterapija

Nešta si razmišljam čime u ovo ludo vrijeme podić osjećaj sreće. Ono, ako ne ide milom da ide silom.

Pa sam išla njuškat po guglu i našla neke prehrambene artikle koji podižu razinu endorfina iliti hormona sreće do pred stanje euforije i smanjuju anksioznost, ovisno o količini koja se utrpa u želudac. I naravno da je na prvom mjestu šta? Čokolada. I naravno da napominju tamnu čokoladu, al ja je ne volim ni na slici vidjet pa bi ja recimo endorfin podigla do neslućenih razmjera toblerone čokoladom il nekadašnjim runolistom, to su mi najdraže netamne čokolade. Dalje spominju kajenski papar, i halapenjo i čili papričice. Ajde ti to reci; za razliku od čokolade, ovo skuri sluznicu nosa i grla pa tjera mozak da luči endorfin. Pa onda recimo banane koje uvijek drkljam u torbi ako mi padne kalij, a one i euforiju stvaraju; pa zato sam ja stalno raskešena, od tih silnih banana. I od voća još spominju agrume, ananas i marelice ko najveće stvarače hormona sreće.

E sad...anksioznost je jebena stvar. Imaš recimo neki gadan sastanak il razgovor za poso, il trebaš sjest u avion kojeg se bojiš ko vrag tamjana. Pa jel nije lakše ponest dvadeset deka čokolade i uć na razgovor il u avion sa nemjerljivim šećerom nego vuć sa sobom čili u flašici? Pa odšerafi, pa vadi žlicom, pa kiši i kašlji dok se smiriš usljed prevelike doze. Banane bi ajde mogle i proć, pojedeš dve tri i kore frkneš u smeće, al ananas...kućeš s ananasom u najlonkesi unutra, plus jako oštar nož kojim treba otfikarit ono zeleno lišće i rezat kriške, a sok samo curi po novom kostimu. I to bi ko trebalo smirit anksioznost? Plus šta unutra ulaziš skeljena ko da te zalijepilo na onu traku za miševe, ljepljive i ruke i taška i kostim i sve.

I sve se čudim kako još nikom nije palo na pamet spojit čokoladu i tableturine protiv živaca i anksioznosti? Pa zamislite tu divotu. Oni koji vole punjene čokolade - u kremu našibat apaurina, praksitena, misara, sanvala, na kraju krajeva napravit blaže i jače varijante. Oni koji vole recimo čokolade sa mljevenim lješnjacima, tu našibat među lješnjake sitno stucane navedene praške. Za najteže slučajeve ostavit praške u komadu, znači odlomiš red čokolade a u svakoj kocki po jedan prašak, i kad se to majci otopi u probavnom sustavu...pa ulaziš na razgovor il u avion ko Bare na binu. Sve ti ravno odavde do Rusije. Možda malo djeluješ onak preležerno, znači treba obuć protuproklizavajući materijal na sebe, kad sjedneš da od ležernosti ne odeš pod radijator il stol, il ne odeš pitat pilota u kabinu jel mu treba popravit recimo kravatu.

Pa tih čokolada ne bi mogli nasmagat. Ja bi prva kupila zalihu za mjesec dana minimalno. Legnem u šlafcimer i jedem dok ne zaspim, pa se konačno probudim dvehiljadetridesetiprve godine i letim gledat jesam prespavala alarm za na poso.
Daj ko ima kakvu žnoru u plivi, pa nek porade malo na tome. Da budemo sretna i skulirana nacija.

( photo by Europeana - meni ne baš najdraža, al tak bi se fino dala napunit praškima )




11

nedjelja

travanj

2021

Ljepota je u skromnosti najvidljivija

Selo Gora oduvijek ima posebno mjesto u mom srcu.

Moja mama je iz malene škole u Strašniku, gdje joj je bilo prvo učiteljsko mjesto, prešla raditi u školu u Gorama. I tada je škola nosila ime Ivana Gorana Kovačića, i sjećam se da je u hodniku stajala velika crno bijela Goranova slika i da su u zbornici imali veliki akvarij sa prekrasnim ribicama. Često me vodila u Goru ako bi subotom imala nastavu, ali i na izlete sa svojim učenicima. Sjele bi na autobus koji je tada kretao iz centra grada i osam kilometara vijugave ceste brzo bi nas dovelo do njene škole. Gora je bila prekrasno selo, puno divnih ljudi koji se i danas sjećaju moje mame. Gorjanke su mami znale donijeti finog prevelog sira koji sam uredno tamanila u zbornici dok se mama borila sa svojim razredom.
U Gorama sam 2017. na poklon dobila život. Rodila se po drugi put. Uvjerena sam da je snaga iz neke druge dimenzije, nevidljive ljudskom oku, svojim rukama ovila naša tijela i spasila nam živote. Još uvijek osjećam nelagodu kada stignem do te uzbrdice na kojoj sam onog lipanjskog jutra mogla otići zauvijek, ali i zahvalnost što živim poklonjene dane. Mislim da me mogu razumjeti samo oni koji su tako nešto doživjeli.
I danas na stranici osnovne škole Gora vidim prekrasne mlade djevojke u narodnim nošnjama koje su možda izradile i njihove prabake. Bogatog veza, prekrasno izrađene. One su u nošnjama primile sakrament svete potvrde. Moram priznati da sam zasuzila. Živimo u tako ludom vremenu, u kojem se na pijedestal podižu potpuno krive vrijednosti. Na cijeni je sve ono što je zapravo potpuno nebitno. I onda ugledam njih u nošnjama njihovog rodnog kraja; ljepše su nego da su obukle brendirane haljine s potpisom. Šalju poruku koju sam danas već jednom napisala - ljepota je u skromnosti najvidljivija.

Želim im živote ispunjene radošću i svjetlošću. Želim im da uvijek ostanu ovako lijepe kao što su danas bile. Želim im da uvijek ostanu Gorjanke, ponosne na krasno selo iz kojeg su potekle i u kojem su duše njihovih predaka našle svoj mir.

( fotografije - gorska prošlost i sadašnjost, moja mama sa grupom svojih učenika i djevojke iz Gora, hvala Valentina Vujnović )




10

subota

travanj

2021

Kad ja krenem sa selfijima...

Ajde da i ja skromno doprinesem vojsci nefiltriranih, dorađivanih i prerađivanih selfija.

Naime, sve posvuduše prvo imaju visinske pripreme u vidu šminkanja ( znači podloga, podpuder, puder, oberpuder, falš trepavice kojima mogu srušit čovjeka od osamdeset kila ako se naglo okrenu, štift i nadštift za usta ), pa odabir prnja, pa odabir pripadajućih štikletina. Onda idu nizinske pripreme u vidu zauzimanja najdrukčije poze, u kojoj se još nijedna posvuduša nije poslikala. E onda filtriranje, do te mjere da same sebe ne prepoznaju na fotki, pa objava uz obligatan hešteg tekst koji nema veze sa fotkom, al eto da se vidi i da znaju nešta napisat, po mogućnosti na engleskom, da se vidi da su i poligloti.
Obične smrtnice - kako koja. Neka tu i tamo ćušne neku fotku na kojoj je dobro ispala, a neke svaki božji dan meću friške selfije uz popratni tekst - eto me na balkonu, bome vani puše, jedva čekam ljeto il tako nešta kratko, čisto da nije samo selfi u igri.

Ja ne pripadam ni u jednu grupaciju. Posvuduša nisam bila, nit mogu bit; nemam dovoljno atributa, ne volim se flajbat i ne znam koristit filtere, a imam i možda malo previše godina za te gluparije. Fotogenična u tragovima, uglavnom mi treba tona živaca kad se nakanim promijenit fotku na profilu. To je čudo jedno kako loše uspijem ispast na fotkama. Pa se nakreni vamo, pa gledaj tamo, pa nagni glavu...strava jedna. I onda šta se imam svaki dan silit i objavljivat fotke i izgubit sat dva dok uspijem dobit jednu na kojoj izgledam normalno? Eto zato se na svim mojim fotkama vidi i podbradak i bore i jedno rame više u zraku od drugog. Jebote ja ne znam normalno ni sjedit, kamoli se nonstop škljocat mobitelom.

Pa evo skazanja i prikazanja moje nove dunklblau oprave, jedna sjedeća na stolcu i jedna stajaća, da ne sjedim stalno na podu jer se teško dižem, ubi me kičma. Nema ni pripadajućeg heštega ni objašnjenja jel puše il ne puše, koga briga za to.
Ja sam sretna da sam ispala donekle normalno.



09

petak

travanj

2021

Naprosto Čovjek

Rijetko gledam dnevnik. Nakon osam sati kompjutera ne fali mi nimalo pogled na vijesti koje me samo uznemire, pa ako i gledam nešto onda su to uglavnom serije tipa Teorija velikog praska.

Danas sam nakon dugo vremena na tv ekranu ugledala Damira Vanđelića. Njegova je životna priča pomalo i nevjerojatna, više liči na neki filmski scenarij. Jedan od onih za koje se može reći da slavi dva rođendana. On je kao dvadesettrogodišnji student 1991. i dobitnik Rektorove nagrade samo godinu dana ranije dragovoljno otišao na Baniju zahvaćenu vihorom rata. U rujnu 1991. zarobljen je na brdu Djed iznad Hrvatske Kostajnice i odveden u zatvor u Glinu. Tamo je proveo 173 dana i bio izložen susutavnom, svakodnevnom ponižavanju i premlaćivanju.
- Tijekom šest mjeseci, koliko sam proveo u zarobljeništvu, nijednom se nisam oprao. Nijednom nisam promijenio donje rublje. Bio sam stalno u istoj uniformi i istim čizmama. Zamislite samo što to znači za gradsko dijete. Bio sam pun mrlja, čireva... Bio sam mršav, imunitet mi je pao, imao sam dijareju koja nije prestajala, bio sam psihički razdražljiv, a na kraju sam dobio i upalu pluća - izjavio je u jednom intervjuu.
U istom intervjuu rekao je i nešto što bi vrlo malo ljudi bilo u stanju reći - da je duboko uvjeren kako ga je sve što je proživio u glinskom logoru samo dodatno osnažilo.
- Sada bolje poznajem ljude, znam kakve životinje mogu biti i znam gdje su moje granice i koliko osobno mogu izdržati. Osim toga, u zarobljeništvu sam upoznao neke ljude koji me čvrstinom svoga karaktera motiviraju i dandanas. To su moji heroji. Jedan je vojni policajac, drugi električar, a treći akademski slikar.
Razmijenjen je među posljednjima, u ožujku 1992. i vratio se studiranju. O uspješnosti njegove karijere ne treba niti govoriti, dovoljno je reći da je do 2016. obnašao funkciju direktora investicija Adris grupe.

No vratimo se spomenutom električaru s kojim je Damir Vanđelić dijelio stravične dane. On je Petrinjac i dugogodišnji član Slavulja. Ja ću reći da sam duboko uvjerena kako je Josu nakon svega proživljenog u život vratila ljubav prema pjesmi i njegov neponovljivi smisao za humor.
Prije nekoliko godina Slavulj je održao koncert u crkvi Svete Eufemije u Rovinju, na koji je došao i Damir Vanđelić sa svojom prekrasnom suprugom i djecom. Vidjeti svog poznanika i supatnika iz nekih drugih, vrlo teških dana. Damir Vanđelić vrlo je ljubazan i jenostavan čovjek; nije on prvi ljudski dokaz da je čovjek jednostavniji što je veći. Nakon koncerta otišao je s nama u restoran u Bale, gdje je za nas organizirao večeru. Na rastanku se pozdravio sa svima nama i izrazio želju da se možda jednom opet tako susretnemo.

Njegova je životna priča dokaz da nema toga što čovjek ne može izdržati i da zapravo nitko od nas ne zna koliko je jak dok se ne probudi u noćnoj mori koju mora preživjeti kako god zna i umije, i mora ostati normalan u užasu.
Ako itko zaslužuje poštovanje, onda je to on. Zbog svoje hrabrosti, ljudskosti i nevjerojatne snage uma koja ga je spasila u paklu logora i kasnije mu donijela veliki ugled u poslovnom svijetu.

08

četvrtak

travanj

2021

Sve za Dinamo

Gdje mi je pamet bila gledat uopće tekmu Dinama?

Kud sam se nasekirala jer nikako nisu uspjeli zabit gol a baš su dobro igrali, Španjolci pukom srećom i sudačkim blagoslovom dobili penal, tud je prijenos bio na nekom slovenskom kanalu pa mi je komentator kosti moje izjeo, ionak pojedene rezultatom. Te žoga, te Nemčija, te nevarno...majkosvetabožja. Te tvrdnje da su Španjolci bolji blahablaha. Pa moj tajo da je živ izazvo bi kratki spoj i kuršlus u vidu izbacivanja pancera pljuvanjem po produžnom kablu od tevea.
On je naime bio Dinamovac samo takav. Nedjeljom popodne bila je na radiju emisija kodnog naziva "A sada sport i glazba". To je uvijek bilo razjapljeno na najjače, iako smo svi hodali na trepavicama da on može slušat. U sobi dima ko da se roštilj peče jer on pali jednu na drugu, pa larma i psuje kad Dinamu ne ide kak treba. Pa još kad prekinu komentirat utakmicu Dinama i prebace se nekud dalje ako je pao gol...jao Bože. Nastaje verbalni delikt neslućenih razmjera jer da šta imaju prebacivat ( da sad ne pišem kud, pristojni smo jel tako ) i samo reda seksualne glagole.
Mama se znala tu i tamo navirit da ko isprazni pepeljaru, pa mu usput kaže - daj se smiri, kap će te lupit. Na to podivlja naskroz, da šta se petlja kud je ne treba i laje kad ne treba jer nije čuo jesu vratili komentar na Dinamovu utakmicu jer je pao gol, a zbog nje ne zna gdje. Jedva se umiri da čuje i lakše mu je jer nije riječ o Dinamu. I tak cijelo vrijeme trajanja tih radioprijenosa. Mama se čak bavila mišlju da mu podvali neke tablete protiv živaca nedjeljom poslije ručka, al ko bi mu podvalio kad je znao da treba popit persantin i stugeron, znači nemreš podvalit tri pod dvije da se ubiješ. Pa svaku nedjelju sekiracija na entu dok god traje jebeni sport i glazba. Kasnije, kad se malo dobije, još bi i komentiro rezultate; e tu se tek nije smjelo petljat jer nije bila upućena u svekolike tajne nogometa. Samo bi usput rekla - ajde sad molim te stišaj taj radio, čuje se do pruge.

To je tak, gledo il slušo - na isto ti dođe. Udari ti žoga, pardon lopta na živce i treba ti dva dana da se dobiješ. E pa uzvrat neću gledat; nisam gledala ni onaj protiv Engleza pa su ih zbombali.
Sve za Dinamo.

07

srijeda

travanj

2021

Opet oproštaj

22. studenog 2019. godine u knjižnici na Knežiji je održana promocija moje skromne knjižice.

Tada smo se vidjeli i upoznali; nisi ostao na promociji jer si imao nekih drugih obaveza, ali meni je bilo tako drago što si našao vremena svratiti da se upoznamo i da uzmeš moju knjigu.
Povremeno bi razmijenili koju poruku na društvenoj mreži, uobičajene čestitke za rođendan ili praznike koje se prijateljski razmjenjuju.

Mirno snivaj u vječnosti. Ostavio si trag u sjećanjima i mislima brojnih ovdje na blogu.

( photo by naš @hawkeye 1306 )

06

utorak

travanj

2021

Njamnjamnjam

Nikad se nisam znala snać sa tanjurima na kojima je fensišmensi složeno jelo; te par ukrasnih flekova u vidu točki, te nešta zeleno potegnuto ukoso, te posteljica na kojoj leži jelo u vidu nekog dinstanog povrća...meni to uvijek izgleda ko da je tanjur konobaru ispo na pod, pa on nabrzaka sabro sa poda to šta je popadalo i usput razmrljo te točke i ukoso potego to nešta zeleno, neki špinat il grašak il boktepitaj šta.

Ja kad idem jest, a pogotovo šunku kad idem jest, onda sve natrpam na tanjur iz više razloga. Recimo da se ne moram dizat i kopat po frižideru za francuskom, il nedajbože ić čistit još mladog luka. Pa onda zato da se ne pretovarim, jer stavim na tanjur ono šta mogu potrpat u sebe bez opasnosti da mi dođe slaboća iza jela. Jer ako idem po francusku, onda lapim još komadić šunke, pa usput i jaja, pa se sjetim da ima i načeta flašica pinđura i onda prežderavanju nema kraja. Ovak kad sve u startu nabacam na tanjur, onda se ne dižem nego jedem dok ne pojedem i dođe mi slaboća tek kad pojedem i popijem neke tekućine.

Ovo sam recimo sinoć pojela za večeru, osto tanjur čist da ga skoro nije trebalo ni prat. I onda se čujem sa frendicom, kaže žena - ja više ne večeram. Meni momentalno slabo došlo. Kak to misliš - ne večeraš, pa šta ti je?! Pa kao pazi na trigliceride i kile i svaštanešta. Pa dobro kad onda jedeš? Pa kao ruča i oko šest pojede neku bananu il jabuku i amen do ujutro.
Ja recimo da ručam pa da oko šest pojedem jabuku...oko jedanajst nula nula najkasnije bi mi glava bila u frižideru, a usta puna prvog šta dohvatim. Pa ja sam gladna čim neko spomene da ne večera. Plus moje noćne avanture okolo nespavanja, znači buđenje barem dva tri puta. Jebote, da ne večeram ja bi cijelu noć imala dežurstvo u frižideru i samo žderala.

A sutra...sutra radimo francuski krumpir sa ostacima fine šunke, koji će plivat zaliven kiselim vrhnjem, i zelenu salatu.
Sutra ću se dokusurit dokraja.

05

ponedjeljak

travanj

2021

Čujmo njihov plač

Mogla je postati liječnica, novinarka, učiteljica ili vrsna, poznata kuharica. Mogla je mijenjati svijet nabolje svojim osmijehom i onim što bi činila. Nažalost, ništa se od toga neće desiti. Preminula je jučer u bolnici u Zagrebu, od posljedica zvjerskog premlaćivanja. Na njenom su tijelu pronađeni i tragovi ranijih ozljeda. Imala je samo dvije i pol godine.

Puno se ljudi vrlo emotivno oprašta od nje. Nažalost, sve riječi "počivaj u miru, mali anđele" i "sada si na nekom boljem mjestu" neće je vratiti u ovozemaljski život niti izbrisati silnu bol koju je morala istrpjeti u svom kratkom životu. Ona više ne ćuti ništa, jer je prešla u onu nevidljivu dimenziju u kojoj uistinu nema boli i patnje, ali njen je osmijeh zauvijek ugašen.
Svoje su ruke okrvarili ne samo monstrumi koji su je donijeli na svijet pa je onda zatukli šakama; krvave ruke imaju i svi oni koji su znali a ništa nisu poduzeli da ih zaustave. Prvo socijalna služba koja ju je vratila među monstrume iz udomiteljske obitelji. Zatim ostali članovi obitelji, pa i susjedi koji su morali čuti dječji plač. Nemoguće je da baš nitko nije primijetio modrice koje je nosila na svom malenom tijelu ili čuo njene vriskove. Najlakše je praviti se da ne čuješ i ne vidiš, jer je normalno da dijete ponekad plače. Možda su joj brat ili sestra uzeli igračku pa zbog toga plače. Petljati se i prijavljivati socijalnoj službi koja ih ionako obilazi i naoko sve izgleda u redu, jer socijalna radnica ne skida djecu da vidi imaju li masnice kad dođe u nadzor. Sad je za sve kasno, i za nadzor i za spašavanje dječjeg života.
Nije ona izolirani slučaj. Svi pamtimo i ranije slučajeve nad kojima su se svi zgražali i bili puni suosjećanja, a nitko od onih koji su mogli i trebali reagirati nije učinio baš ništa. Mene je prije nekoliko godina dotukao slučaj trogodišnjaka iz Bosne, kojeg je očuh ubio tukući; i njega je nazovi majka donijela na hitnu, ali već mrtvog. Kad idem na groblje, uvijek kod središnjeg križa zapalim jedan mali lampion za njegovu nježnu dušicu, za njegov zaustavljeni korak i osmijeh.

Krajnje je vrijeme da se monstrumi zaustave. Osobno žalim što ne postoji smrtna kazna za takve nakupine bjelančevina koje ne zaslužuju živjeti niti jedne sekunde nakon što uzmu dječji život. I pred ovim monstrumima je suđenje i zatvorska kazna koju će odslužiti na grbači poreznih obveznika. Izaći će prije ili kasnije iz zatvora i nastaviti sa svojim bijednim životima, bez imalo grižnje savjesti što su djetešcu od dvije i pol godine uzeli život.
Možete li vi koji primijetite zlostavljanje reagirati i spasiti život djetetu? Ja ne mogu reagirati na nešto što se dešava u okolici Nove Gradiške, ali mogu reagirati ako primijetim dijete puno modrica u susjednom dvorištu ili čujem da svakodnevno plače. Mogu li reagirati djedovi i bake, pedijatri koji ih vide barem povremeno? Kako su liječnici u Klaićevoj odmah vidjeli tragove prijašnjih povreda na tom malenom tijelu?
Možete li vi, gospodo iz nadležnog ministarstva konačno iznaći način da se zaustavi sustavno zlostavljanje djece, ili ćete i dalje puni suosjećanja davati izjave novinarima kada se desi ono najgore?

Ubiti dječji osmijeh najstrašniji je zločin. Nemojmo imati krvave ruke i nemojmo šutke prolaziti kraj onog što je očigledno, jer će već netko drugi to prijaviti umjesto nas. Pomozimo im; oni su maleni, krhki i bespomoćni.
Čujmo njihov plač, jedino njime mogu dati do znanja vanjskom svijetu da trpe.
I dok pišem, pred očima su mi lišca mojih najdražih frajera. Mene boli njihova modrica kad padnu pa se udare. Ljubim da prije prođe i tjeram zeca koji je srušio manjeg najdražeg frajera.
Ne usuđujem se niti pomišljati što bih učinila nekome da im samo pokuša nauditi.

( photo by Shutterstock )




03

subota

travanj

2021

O svjetlosti i dobroti

Rijetko je u ovim čudnim vremenima u kojima živimo doživjeti ljubaznost i dobrotu potpuno nepoznatih ljudi. Doista, moj Grad doživio je to prije tri mjeseca kada se rijeka volontera i ljudske dobrote slila sa svih strana, u najstrašnijim trenucima koje je Petrinja doživjela u svojoj tisućljetnoj povijesti.

Osobno nisam previše puta doživjela dobrotu nepoznatih ljudi; u to ne ubrajam slanje breskvica pred Božić i škara za ljevake, jer su to učinile divne žene koje su me upoznale čitajući ovu skromnu stranicu i nisu mi bile nepoznate - zapravo sam imala osjećaj da se već dobro poznajemo.
Danas sam, u naletu ludila uslijed teškog skidanja onih blesavih plastičnih kvačica sa zavjese ( koja naravno ide od zida do zida ) ušla u dućan koji je prava mala svaštara, jer sam čula da imaju kvačice za zavjese pa sam se ponadala da ću tamo nekim čudom naći one metalne žabice kojima se zavjese pokvače u roku odmah. Nažalost nisam ih našla, ali sam zato na lutki ugledala krasnu dunklblau haljinu, strukiranu, na kopčanje, kakvu tražim već stoljećima. Prodavačica je vrlo ljubazna, mlađa žena sjajne frizure, nešto poput Pink u ljubičastoj fazi, skida mi haljinu i daje mi da je probam u kabini. Stoji mi kao salivena, osim mog starog povremenog problema - na strateškom mjestu između gumba je mali razdrljak kojeg ne bi trebalo biti.
Izlazim iz kabine pitati prodavačicu vidi li se razdrljak jako. Ona se smiješi i kaže:
- Vi ste jedina koja je stala u tu haljinu. A ovaj problem ću vam ja riješiti, i to sad odmah.
Ja je gledam i pitam - kako to mislite?
Ona otvara ladicu, vadi onu košaricu sa iglama i konce i kaže:
- Pa prišiću vam druker i problem riješen.
Vrlo vješto uvlači konac u iglu, vadi i drukere iz ladice i za dvije minute haljina više nema onaj razdrljak na strateškom mjestu. Zahvaljujem joj, vadim novčanik da platim, a ona mi kaže cijenu haljine.
- Gdje je druker, konac i te stvari? - pitam.
- Dajte molim vas, pa to je čas posla bilo gotovo.
Ostavljam joj za kavu, zahvaljujem se još jednom i kažem - sretan vam Uskrs, uistinu ste posebni. Ona se smiješi i kaže - i vama svako dobro, nema potrebe da mi se baš toliko zahvaljujete.

Ona ne zna da ću joj se već u utorak doći zahvaliti sa nečim u čemu sam ja možda vješta. Možda ne vladam tako dobro iglom i koncem, ali znam pisati.
Ta je mlada, ljubazna žena čista svjetlost u sivilu i lošim stvarima koje svakodnevno doživljavamo.
Želim vam da budete puni svjetlosti poput nje, i da susrećete takve divne ljude na svom putu.
Sretan vam Uskrs, voli vas Rossovka.

( pisanice nisu moje djelo; dobila sam ih za košaru od one koja ih svake godine piše pčelinjim voskom i perom, uz puno truda i ljubavi )


02

petak

travanj

2021

Nemoj misliti na šunku

Daj recite jeste riješili preduskršnji kataklizmični pohod po dućanima? Sad je sve dozlaboga otežano maskama, mislim bilo je i lani al meni je ove godine nekako još teže, valjda zato šta se to nošenje maski oteglo ko ruski klasik, ni ne nazire se kraj.

Ja sam ove godine odlučila preduhitrit jagmu i tukež po dućanima, pa sam ono šta može stajat kupila još krajem prošlog tjedna. Čak sam uspjela ne zaboravit cedulju za kupnju na stolu, nekom greškom sam je stavila u džep pa sam cijelo vrijeme vodila borbu sa maskom ispod koje nemrem disat ( slomljeni sinusi se bune pa dišem na usta ko da se davim ), sa kolicima koja uvijek ševrljaju kud se njima ide dok ih ne natrpam dovoljno da pod težinom moraju ič kud ja izvoljevam, sa naočalama koje se magle zbog maske ispod koje dišem na usta, sa jebenom ceduljom koju treba hendlat istovremeno sa svim navedenim šta mi otežava kretanje, plus ljudi koji nisu ponijeli metar u dućan pa im je teško procijenit kolko je točno dva metra razmaka. Znači sve sam kupila osim toalet papira, nisam napravila dvogodišnje zalihe lani u prvom valu korone, i mladog luka, to je danas cijeli rat bio da kak će se bez mene kupit mladi luk. Pa jebote ne kupuješ mi kaput da ga moram probavat, mladi luk ima zeleno lišće i treba imat šta manje brkove da ne bude u kili mladog luka trideset deka brkova. I da znate da mi nekak fali to šta sam sve kupila ranije pa se ne guram za žele bombonima koje sam već požderala, čim sam došla kući. Moram sutra druge kupit.

Sutra po peesu kuvanje šunke, već sam sad izbezumljena zbog mirisa koji će se širit jer se danas jela riba i krumpir salata; ručala u jedan i počela bit gladna u pola tri, ko da sam prek ramena oslića bacila. Napravit ona fina punjena fensišmensi jaja, sa vlascem i sirom. Pa možda pofarbat koje jaje, reda radi, u luku onak ko nekada. Košaru sa onim divnim pisanicama ispisanim voskom koje ja znam jedino složit u košaru sam zaboravila uzet iz stambenog objekta na kojem je crvena naljepnica, pa će i ova farbana u luku bit dobra. Ubrat koji zumbul i narcise za na stol, al to iza sauganja i brisanja prašine i pranja podnih obloga. Smislit neki jurišni ručak jer od isparavanja iz lonca sa šunkom neću moć radit normalno, znači u lijevoj ruci sendvićak a u desnoj recimo krpa za prašinu.

Uz malo sreće do popodne će sve bit gotovo, pa onda malo kopat po teveu il se spustit u vrištinu u potrazi za srnama. A sve u iščekivanju da se šunka ohladi, pa da se natrpam ko da sam kopala u rudniku.
Moram prestat mislit na šunku, pod hitno.

01

četvrtak

travanj

2021

#womenpower

Zapravo je jako teško biti žena. Pritom ne mislim na sve ove puste posvuduše i instagramuše koje su same sebe svele na komad mesa; to je uostalom njihov odabir i put kojim su odlučile krenuti.

Mislim na sve one obične žene koje žive u relativno normalnim uvjetima i trebaju odigrati tako mnogo uloga - biti majke, supruge i kćeri, biti savršene kućanice i vrijedne članice kolektiva u kojem rade, bilo da su učiteljice, prodavačice, kirurginje ili spremačice. Od svih njih se očekuje tako puno toga - utjeha djetetu koje je palo i ozlijedilo se, savršeno skuhan objed i postavljen stol, podrška suprugu ili ostarjelim roditeljima, osmijeh na licu i onda kada je to pomalo neizvedivo. Pomalo se pitam i gdje smo mi žene zapravo u toj priči? Tko nas tješi i ugađa nam, i dočekuje nas osmijehom kada mu nije ni do života a kamoli do osmijeha?

A onda danas odgledam dokumentarac o ženama koje žive u Gazi, i shvatim da ima uistinu žena koje su u daleko gorem položaju nego što je većina nas možda ikada bila. Sve protagonistice su fakultetski obrazovane žene; jedna od njih ostala je invalid uslijed ratnih djelovanja. U nekim ne tako davnim vremenima, u društvu u kojem živi ne bi završila niti osnovnu školu. Ona je završila za socijalnu radnicu i pomaže invalidima tijekom njihovog opravka. Vrlo je lijepa. Hoda uz pomoć štapa, i zapravo ju je i divno i bolno istovremeno gledati kako šeta sa svoje dvoje mališana. Druga je neurokirurginja koja osim operativnih zahvata koje uspješno izvodi radi i na psihološkoj pomoći ljudima kojima su amputirani dijelovi tijela; govori kako je dnevno do tri pokušaja samoubojstva u Gazi, dva od tri počine žene. Treća se želi baviti sportom, što je gotovo nezamislivo u tamošnjem društvu. Nevezano za Gazu, odmah sam se sjetila Hassibe Boulmerke, Alžirke koja je osvojila olimpijsko zlato a trenirala je u nemogućim uvjetima jer je nezamislivo da žena pokaže i nožni zglob a kamoli noge u dresu.

Ostaje gorak okus u ustima od ovakvih priča. Nevjerica i razočarenje jer se žene još uvijek tretira kao niža bića, bez obzira na njihove uspjehe i sposobnosti, čak i u razvijenim i civiliziranijim društvima.
E pa gospodo podcjenjivači, samo da znate - ne možete nam ništa ko ni žaba lješnjaku. Unatoč podcjenjivanju i svemu ružnom što prolazimo, mi i dalje tješimo djecu, kuhamo savršene objede, podrška smo i onima kojima trebamo i onima kojima ne trebamo biti, i savršeno radimo svoj posao. Još pronađemo vremena i za nešto što nas raduje i ispunjava, bilo to uzgajanje cvijeća, pjevanje, vožnja na biciklu ili heklanje, uopće nije bitno.

To se zove #womenpower. I što god da učinite, ne možete je uništiti.

( photo by Al Jazeera )


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.