Najdraže gostovanje ikad

Sva su putovanja HPD Slavulj uvijek bila posebna, ali subotička avantura je bila i više od toga, vjerujte mi na riječ.

U Suboticu smo pozvani na Dane Albe Vidakovića, koji su održani u svibnju 2014. godine povodom stote godišnjice rođenja i pedesete godišnjice smrti jednog od najvećih skladatelja sakralne glazbe, utemeljitelja Instituta za crkvenu glazbu čija je djela HPD Slavulj snimio na dvostrukom CD izdanju. Pa to naprosto nije moglo proći bez nas, jel tako - tako je.
Put ko put, uvijek prepun bogatog doručka i smijurije. Na granici je u bus ušao granični policajac za kojim je glasno uzdahnuo ženski dio zbora, a poznam i neke koje su konstatirale da bi ih trebalo pregledat jer su sigurno nešta sakrile. Dočekali nas preljubazni domaćini, članovi njihovog katedralnog zbora, i rasporedilo nas na spavanje. Nas četiri umjesto u privatnom smještaju završile na Paliću, gdje nas je dočekao vlasnik osobno, uz rukoljub ( to sam dakle jedino tamo i od njega valjda doživjela ) i ručao s nama. Probale riblje čvarke i najfiniji fiš koji sam pojela u životu. Smjestile se ko princeze na zrnu graška i spavae na krevetima na kojima se, ako nisi oprezan, možeš porezat na plahtu kak je zapeglana. Odradio se koncert u čast velikom Albi, onako kako je i zaslužio, a nas četiri po dolasku na Palić uz večeru dočeko i orkestar tamburaša, da lakše dočekamo večeru i da lakše i brže ostanemo bez glasa jer nas je maestro razriješio obaveze pjevanja mise u nedjelju ujutro. Napjevale se, ostavile i nešta eura svircima i otišle spavat.
Ujutro, zajedno sa ostalim sudionicima obilježavanja uputili se na groblje odati počast velikom skladatelju, gdje je došlo do manjeg incidenta jer su vjenconosci zaboravili ponijet vijenac. Trebalo je imat hrabrosti prišapnut to zborovođi, pogotovo šta smo mi ostali isto ostali osupnuti spoznajom da jedino mi nećemo stavit vijenac na grob, a po to smo tamo i došli, jel tako. Pa je onda tročlana delegacija donijela spomenuti vijenac i položila ga bez viška ljudi; mislim pa i lakše je stavit vijenac na grob kad se ne naguravaš s nekim.
Kako smo bili razriješeni pjevanja mise, tako smo se razvili u strijelce kud koji - mili moji, i onda se uputili kod biskupa na mali domjenčić prije puta. Čim smo ušli, ugledala sam tamburaše kak se uštimavaju u hodniku i znala sam da će to završit euforično. Još kad mi je naša preljubazna domaćica rekla da je to ansambl Hajo, bački tamburaši koji prate Zvonka Bogdana...koji domjenak, koje salate. Stavila pare u džep od hlača, naoružala se intonacijom i k njima. Znači kad su dečki zasvirali...rajske dveri su nam se otvorile. Pa moraš, hoćeš - nećeš, pjevat s njima kad te svakom pjesmom pogode u sam vršak srčanog zaliska. Tjeralo nas u autobus jedno deset puta, i jedva smo se mi rastali sa tamburašima i krenuli na put.
I šta se desilo? Pogađajte dva, tri puta. Počelo dimit i gorit nešta na zadnjem kraju busa, eto šta se desilo. Pa ajmo van i udri pjevat, na autoputu, šta ćeš drugo. Svi smo jednoglasno zaključili da bi bilo bolje da smo još malo ostali s tamburašima jer bi se bus još malo odmorio i ne bi gorio ko baklja ivanjska.
Jedva uspostavilo autobus u vozno stanje i nastavili kući. To je bilo prvi put da sam kući stigla potpuno bez glasa, valjda su mi glasnice popucale od pjevanja.

I onda kad te neko pita kako ti se da pjevat u zboru...Ma jedva čekam da konačno krenu probe, imamo već listu dugovanja proslava kojekakvih obljetnica i lomljava.

( fotke - malo busa, malo Subotice, počivalište Albe Vidakovića i sjajni tamburaši, pokojni Dejan Bažant i Branko Kutuzov, najbolji basprimaš kojeg sam imala priliku čuti kako svira )