30
nedjelja
siječanj
2022
Ali nekih stvari ima...
''Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima, što se samo nekom šapnu, ti znaš...''
Glasom Arsena Dedića svakog je četvrtka prije dnevnika započinjo kulinarski šou "Male tajne velikih majstora kuhinje". Naš slavni kuhar Stevo Karapandža svakog je tjedna pripremo neko jelo uz dodatak žlice vegete, a popularni teve voditelj Oliver Mlakar divio se majstorluku spomenutog kuvara i šarmom ispunjavo cijelu emisiju.
Govorimo o vremenu prije postanka interneta, kad su recepti postojali u tekama naših mama i baka i poneke knjige sa receptima. Nije ko sad bilo recepata na jutjubu i po kojekakvim kuvarskim grupama, nije bilo ni kuvara amatera u Večeri za pet il Večeri na selu il štajaznam gdje sve ne večeri. Samo četvrtkom njih dvojica u kuhinji, pa kad Stevo krene...a moja mama cmokće, odmahuje rukom, jer da šta on sve trpa u tamo neko jelo kad se to kuva skroz drugačije. Trebalo joj je sto godina da se odluči probat kocke za juhu i vegetu, stalno je govorila da je to trovilo i da šta se ima i to trpat u lonac, uz sve ono drugo bespotrebno šta ona nikad ne stavlja a Stevo stavlja u kuvanje. A onda je probala, i svidio joj se okus; ispostavilo se da te kocke i vegeta i nisu tak loše.
Danas je sve drugačije. Nema Steve i Olivera, kuva ko stigne i trpa u lonce stvari koje moja mama ni s temperaturom ne bi stavila kuvat. Ne znaš jesu kreativniji profesionalni kuvari il oni amaterski, nastaju ti pred očima jela nespojivih namirnica. Ni na teveima ne stoje heklani miljei, jer su plazme pretanke, sklizali bi se miljei po njima.
Meni silno fali to vrijeme crnobijelih tevea i maminog prepiranja s Karapandžom kroz ekran. Jer da je srkno samo žlicu njene juhe il sarme zanesvijestio bi se.
Bi li ona bila jednako oduševljena njegovim jelima - e to ne znam. Po njenoj teoriji, on je koristio sve za svašta. A svejedno je svakog četvrtka upalila teve, samo da baci oko šta će se izrodit u Stevinim loncima.
( photo by Slobodna Dalmacija )
komentiraj (8) * ispiši * #
28
petak
siječanj
2022
Galerija
I ovogodišnju Noć muzeja Galerija Krsto Hegedušić nije dočekala.
Posljednja Noć muzeja koju je naša mala galerija obilježila uživo bila je u siječnju 2020, pod nazivom " Petrinja i Petrinjci u Velikom ratu (1914. – 1918.)". 29. prosinca iste godine, onoga dana kada je u Petrinji vrijeme stalo, galerija je pretrpjela stravična oštećenja. Sve umjetnine iz fundusa galerije premještene su na čuvanje u drugi muzej.
Htjela sam večeras otići parkom do onoga što je ostalo od naše galerije i snimiti je takvu kakva jest. Snimiti je kako stoji na ulazu u park, čuvajući sjećanja na neke prošle godine kada je bila prepuna svjetlosti, umjetnina i ljudi. Na kraju sam odustala. Vidim je krajičkom oka svakog jutra idući na posao i poslijepodne kad se vraćam kući. Hodam kroz park, koji je zapravo ostao netaknut ( ako izuzmemo crkvu i galeriju ) i nastojim ne razmišljati o svemu onom što gledam kad izađem iz parka. O činjenici da je potres pomaknuo cijeli grad za, čini mi se, 52 centimetra. O činjenici da je u posljednjih 13 mjeseci zatreslo toliko puta da zapravo ni ne znam broja. O činjenici da se pukotine na gimnaziji samo povećavaju. O tome da vrijeme prolazi, dani se samo nižu, a vrlo se malo toga pomaknulo s mjesta. O tome da ne znam ni za jedan drugi grad koji je u 30 godina preživio takva dva jezovita razaranja. O tome da brojni moji sugrađani starije dobi teško da će doživjeti da se vrate u svoje domove.
Silno sam tužna jer ne mogu učiniti baš ništa da sve to promijenim. Da te silne rane na licu Petrinje brže zacijele, i da sve bude kako je bilo. Mogu samo prolaziti, gledati i tugovati, povremeno pustiti tu bol iz sebe van pišući o Petrinji koja će još dugo biti ovakva kakva je sad. Onu staru nosimo u mislima i sjećanjima, zamotanu u najdublje zakutke naših srca.
Čuvamo je i pričamo o njoj našoj djeci, nadajući se da će naša djeca ostati tu, začarana mirisom lipa i zelenim rukama Kupe, onako kako smo mi začarani cijeloga života.
( naša galerija, moja fotka )
komentiraj (16) * ispiši * #
26
srijeda
siječanj
2022
Vijesti iz nesvijesti
Obzirom da se više ne moram opterećivat rukometnom taktikom, sad se mogu posvetit svakojakim temama.
Al samo za kraj da vas pitam - jel i vi imate osjećaj da nas komentator copra? Ako vode pa prime gol, on već kreće jaukat iz glave da kako se situacija okreće u korist protivnika. Ako gube, eto ga sa par beskorisnih savjeta šta bi se trebalo napravit. Pa poloko mi je karnister krvi na svakom prijenosu.Ako bi ga se na idućem prvenstvu stavilo da komentira ove druge utakmice, bila bi neizmjerno zahvalna. Nek malo copra drugim ekipama, da budu ko začuđeni svatovi kad izgube već dobivenu utakmicu, a ne znaju da je krivac stotinama kilometara daleko i razumije se u rukomet ko ja u heklanje.
Večeras sam nakon dugo vremena malo pogledala vijesti, i skužila da ništa nisam propustila. Svi su nešta jako pametni, svi se nešta kolju i prepucavaju i točno mi dođe da se prebacim u političke vode. To je savršen poso; samo proklizavaš i pratiš šta govore oni kontra tebe, da ih možeš popljuvat čim te neko zine nešta pitat. Plaća uredno sjeda, kantina jeftina, pa ne može bolje. Lajat znam, teško da me neko može nadlajat, a i popravila bi si krvnu sliku sa materijalne strane gledano. Jedino ne znam za šta se kandidirat, kud da udarim a da mi mandat protekne u šta mekanijoj fotelji i da mogu napisat memoare "Kako se nisam vruća vode napila".
Razgovarali su i sa ovom dvojicom šta su počinili verbalni delikt i prijeti im novčana kazna il mjesec dana zatvora. Obadva su glatko odbila poziv na kavu i rekli da se ne boje zatvora. Pa šta će se bojat, malo odmora, u toplom, mogu na miru ležat i čitat nešta bez da ih ometa ispaćena životna supatnica koja stalno nešta izvoljeva - te vozi u dućan, te nosi drva, te spusti dasku na veceu, te makni tanjur iza sebe kad si pojeo. Nek vidi kako će joj bit kad mjesec dana ne bude imala koga zajebavat.
Dolje sam na onim pisanim vijestima pročitala da je frajer uzeo ženi tristopedesethiljada kuna; predstavio se ko inspektor, ona ga pustila i on popalio pare. Pa čitam i ne vjerujem. Jel je nije malo začudio inspektor koji eto baš kod nje ima izvršit inspekciju, pa njurla po kući ko oni psi šta kopaju tartufe? Jel nije čitala Vuka i sedam kozlića? Znači nema otvaranja vrata pa da Balibeg zvoni. Kakav crni inspektor, kakvi bakrači. Zato ne otvarajte nikome, pogotovo ako u kući držite tolike pare.
Kod mene može doć jedino iznest kante od smeća i pomest terasu. Love nema; da ima, ja bi valjda to prva trebala znat.
komentiraj (4) * ispiši * #
25
utorak
siječanj
2022
Jaje velikog kalibra
Danas ćemo malo o jajima.
Neću se uopće zajebavat sa kokošjim jajima, kad postoje jaja velikog kalibra. Jel znate vi da je nojevo jaje teško kilu i pol do dvije. i da je dostojna zamjena za dvadesetak kokošjih jaja? Pa kad u receptu od torte piše - deset žutanjaka, ti lijepo bubneš jedno jaje, uzmeš pola žutanjka za tortu a od druge polovice spečeš fruštuk za sebe i još dva susjeda. Zamislite koliko je recimo lakše pohat sa tim čudovištima u restoranima; sa četri jaja upaniraš meso za pohanje za sto ljudi, ako ne i više. Možda ih je malo teže skuvat, al opet se vraćamo na količinu - skuvaš dva i jedeš cijeli tjedan.
Jedino ne znam jel se teško razbijaju. Ono, jel im ljuska tvrda. Jer se bojim da jaje teško dvije kile zahtijeva disciplinu mozga pilota da se slupa ljuska. Nekakav čekić, bušilica il tak nešta. I kak donest recimo deset jaja, pa to je dvadeset kila jebote. Trebaš sa tačkama ić po jaja , ko će teglit dvadeset kila? Pa je možda malo problem i stavit ih u frižider, one rupe na vratima ne dolaze u obzir kad su to mrcine od jaja. Za deset komada trebaju dve police u rashladnom uređaju. Al kad kupiš deset jaja miran si neko duže vrijeme, to je ko da si kupio dvjesto komada kokošjih. Pa kad god otvoriš frižider, prepadneš se svaki put jer su ogromna i nemreš se iščudit koliko su mjesta zauzela.
Ja recimo imam možda malo problema sa probavnim sustavom nakon jedenja jaja za fruštuk. Ubi me podrigivanje, a šta pojest recimo u hotelu za doručak kad serviraju jaja vaka jaja naka - kajgana, na oko, kuvana...i šta ćeš nego jest? I onda ne znam koliko grabim ako je kajgana i potrpam na tanjur hrpu ko da idem kopat u rudnik, pa me poslije satra podrigivanje. Nekima udari na zadnji kraj, pa pa im se ne smije približavat na bliže od metra s upaljačem jer bi moglo doć do eksplozije kad se zabuniš pa kreneš zapalit cigaretu taman kad plin iz nečijeg probavnog sustava nezadrživo krene van. Jaja su vrlo pipava i nezgodna.
A zamislite šta bi tek u kužini stvorila Nadalina sa ovakvim mrcinama. E to bi bila fešta od jaj, a ne ovi kokošji prcoperci kojih ide deset u vrata od frižidera.
Ovo jedno zauzme mjesto manje ranjgle.
( photo by Glavni )
komentiraj (17) * ispiši * #
24
ponedjeljak
siječanj
2022
Nema za ovo naslova...
Sve sam sigurnija da svijet gubi i svjetlost, i boje, i sve ono što nam je davalo kakav takav osjećaj sigurnosti.
Kuga modernog doba ne posustaje ni nakon dvije godine haranja, Kad je već spominjem, onda ću se oprostiti od našeg četrdesetpetogodišnjeg sugrađanina koji je izgubio borbu na respiratoru. Mirno snivaj, Davore; pomalo je nevjerojatno da je došlo vrijeme da odeš, ali na to nitko od nas ne može utjecati. Sudbina, što li, ponekad se tako okrutno pigra ljudskim životima. Tvojim je roditeljima i obitelji namijenila stravičan bol.
Ujutro hodam kroz mrak i ruševine idući na posao. Nigdje nikoga, samo krhotine nekadašnjih života i toplih domova, i otvoreni prozori koje nema tko zatvoriti. Kad dođem kući pravim se da ne vidim oštećenja koja čekaju proljeće da se saniraju. Pokušavam ne osjetiti podrhtavanje kad ulicm prođe kamion. Pokušavam zaspati svaki put kad se noću probudim, a onda ipak moram ustati i popiti onu tabletu koju sam ostavila za rezervu jer znam da inače od spavanja nema ništa. Pokušavam ne obazirati se na ono što pročitam ili vidim u vijestima, a vezano je za početak obnove; samo preskrolam dalje ili promijenim program. Nemam više volje za šuplje riječi iza kojih ništa ne stoji.
Negdje daleko zvecka se oružjem. Igraju se ljudskim životima kao da se igraju kositrenim vojnicima, kao da životi ništa ne znače. Odmah mi kroz misli prođe mladost koja je ginula 1991. i zvuci sirena za opću opasnost koje su neprestano zavijale. Znale su me probuditi i noću, samo nisam odlazila u podrum kod susjeda; tko zna jesu li se oni probudili i spustili dolje, u kakvu takvu sigurnost. Pa onda ušuškam svog juniora i legnem bliže njemu, i razmišljam o besmislu rata. Onog istog koji me načinio prognanikom na 4 godine u mojoj zemlji. Nikada neću shvatiti one koji pokreću ratove; znaš da će tvoja odluka odnijeti tolike živote i nanijeti silnu patnju, a opet je doneseš.
Znate što je najgore od svega? Činjenica da postoje ljudi koji još uvijek ne shvaćaju koliko smo krhki i sićušni, i nisu ništa, baš ništa naučili ni iz kuge, ni iz potresa, ni iz rata. Ponašaju se kao da će živjeti tisuću godina.
A neće. Svi smo tu samo u prolazu, u kratkom vremenu koje nam je dano. Pa barem pokušajte biti ljudi jedni drugima. Gledajte svoj odraz u ljudima koji vam kroče u susret.
To je jedino što može održati svijet na tako klimavim i slabašnim nogama.
komentiraj (10) * ispiši * #
23
nedjelja
siječanj
2022
Sve je do nagiba
Obavilo se nedjeljni ručak, najela se baš onak po peesu pa brže prilegla da se jelo slegne.
Toplo fino u kući, ispaćeni životni supatnik štrači po teveu, kadli na drugom programu spust iz Kitzbühela ( napisala bi najrađe Kicbila, al ko onda može zgruntat šta drfljam ). Ljudi moji...ne znam kak vi, al mene je taj spust strah i gledat na teveu. Staviš na noge te dvije drvene il kakve su već letve i ajmo veselo prema cilju neviđenom strminom. Kad sam ja vidjela da skijaši postižu brzinu do stopedeset na sat, na skijama...razbudila se momentalno. Još kad prikažu stazu iz ptičje perspektive, majkosvetabožja. Vrti se meni ko na ringišpilu u Pušćoj Bistri. Sve mi mučnina i slaboća dolazi. Brže ja zažmirila i ušuškala se, da ne gledam tu strahotu od staze, šteta mi bućkat onaj fini ručak og samog gledanja spusta.
E kad sam se probudila i malo dobila, išla sam malo zguglat taj kicbilski Streif ( sad ne moram pisat kitzbühelski, znate šta je na stvari jel tako ). Pa onaj ko odozgora stigne do cilja može računat da je dobio na ojrodžekpotu. Dužina staze je trihiljadetristodvanajst metara, s maksimalnim nagibom od osamdesetpet posto. Jel znate vi šta je nagib od osamdesetpet posto? To je nagib koji ja ni na teveu nemrem gledat, a kamoli stat na skije pa se strmopizdit niz tu brdusinu i to brzinom ferarija.
Mene da je nasandrčit na skije i pogurnut dolje niz tu provaliju mislim da bi se zanesvijestila nakon deset sekundi. Dalje bi išlo lako, valjda bi se zaustavila negdje na ogradi kad bi se zanesvijestila i valjda bi poslalo nekog da me smakne sa Streifa, da se dalje može skijat. Iako neki dijelovi staze uopće nisu pripremljeni za rekreativce, valjda je jasno zašto.
Kad bolje razmislim, nikad nisam bila sportski tip. Sjećam se da sam u sedmom razredu kupila adidasove tenisice koje sam koristila za tjelesni još i u prvom srednje, onda znate koliko sam sportski talentirana. Meni je i pogled na kozlić izazivo slaboću, a kamoli preskakanje; raznoška još i nekako, al zgrčka...ne bi da mi daš ne znam šta. A greda, prestrašno. Pripneš se gore i onda profesor očekuje izvedbu ko da imaš zlatnu medalju sa Olimpijade, a meni srce lupa ko da će me infarkt i tresu se koljena ko hladetina. Kaže - ajde bar saskok; koji saskok, da vrat ulomim odozgora.
Tak da me uopće ne iznenađuje to šta sam pogled na stazu niz koju se ide stopedeset na sat kod mene izaziva nalet tjeskobe. Da nagib od osamdesetpet posto; pa niz to nemreš ni hodat.
A možda zato skijaju, jer je pješački neupotrebljiva ta šumetina i provalija? Rađe ja gledam teve, naravno ne spust niz Streif jer se isprepadam namrtvo. Neki neobavezni filmić, da lakše zaspim.
( photo by Hahnenkamm-Rennen )
komentiraj (7) * ispiši * #
22
subota
siječanj
2022
RIP, Aki...
Akija Rahimovskog vidjela sam dva puta izbliza, u prolazu.
Prvi put u Petrinji, kad je Parni valjak imao koncert. Naime, svi veliki bendovi koji su u Petrinji ikad svirali na središnjem gradskom trgu uvijek bi sjeli na terasu nekadašnjeg mlječnog ( Croatice, kako tko voli ) i popili nešto, bez ikakvog prenemaganja i glumljenja zvijezda. Tako su sjeli i dečki iz Parnog valjka prije tonske probe, na jednu brzinsku cugu. Prišla sam i zamolila Akija autogram za mog juniora. Široko se nasmiješio, potpisao i to je bilo to.
Drugi put vidjela sam ga u centru Beča, nakon Claptonovog koncerta, dok smo ispijali svoje pive i pušili da se dobro nadimimo prije ukrcaja u bus. U kožnoj jakni i trapericama, i on sa cigaretom u rukama i istim širokim osmijehom prolazio je pored nas. Netko je od ljudi doviknuo - Aki, pa i ti si tu? On se nasmiješio još šire i odgovorio - a zakaj ne bi bio, frajeru? I otišao dalje, za svojim prijevozom.
Ono po čemu ću pamtiti Akija, osim po sjajnom pjevanju, jest i činjenica da sam svoj prvi sentiš u životu otplesala uz "Stranicu dnevnika", i to sa zgodnim Slovencem u Ajdovščini, dok sam bila u posjetu tamošnjoj prijateljskoj školi. Opisala sam to već u jednom pričuljku, ali ne mogu odoliti da ne ponovim dio teksta.
"Meni se ali strašno sviđao jedan od članova naše odabrane rukometne vrste. Pa sam pri samoj pomisli da ću ga moći škicat u busu, pa glavinjajuć tamo po slovenščini, pa na tekmi padala u sedam nesvijesti. I tako mi stigli, smjestili se, pa po gradu, pa vamostamos, pa će navečer bit i plesnjak u školi. Posudi meni moja domaćica prekrasnu crvenu košulju, al pod uvjetom da nosim puštenu kosu ( ja sam tad imala kosu ko grička vještica, preko bokova). I mi na plesnjaku, ja sva važna jer doma ne smiješ ni pitat ić na ples, i krenu sentiši, "Stranica dnevnika" je bila u igri. Kadli eto k meni frajera, Slovenca, mene za ruku i svi marš na ples. Vidim ja da su sve Slovenke momentalno pokisle ( jerbo je bio bašbaš zgodan ), al mene brine šta će mislit moj rukometaš. Zvjerinjam ja preko ramena od mog plesača, a ovaj čmrlji sok i stoji s dečkima ko tuntlek. Moj plesač hvali moju kosu, moju košulju, moju vražju mater...a ja se kiselim i mislim kak ovaj majmun ne kuži kud gledam. I jedva se nekako odlijepi Slovenac od mene, moja domaćica sva oduševljena jer da je on sportska zvijezda i jako probirljiv i nikad ne pleše a eto sad je izvrtio njenu gošću, i taman ovaj za kojim zvjernjam krene prema meni...upale se svjetla, skupljaj kablove i marš kućama na spavanje. Kaže on - baš mi je žao, eto plesaćemo kod nas. Reko - mislim da nećemo, jedino ako ti mojoj ispaćenoj roditeljici objasniš da je školski ples bezazlena stvar i da neću doma doć bez glave."
Aki je bio i ostaje velik. Razlika je jedino u tome što više neće biti sjajnih koncerata na kojima bi uvijek pjevao punog srca, kao da mu je ili prvi ili posljednji put.
( photo by Hrvatska enciklopedija )
komentiraj (14) * ispiši * #
21
petak
siječanj
2022
Blistaće dok me bude
Idem doma s posla, sretna što je petak i gledam ostatke naših života, krhotine nekadašnje ljepote kako blistaju na siječanjskom suncu.
Netko će reći - pa ostaci i krhotine ne mogu blistati. Još kako mogu. Kada svjedočiš nestajanju onog što voliš, onda u sjećanjima pronađeš najljepše trenutke po kojima pamtiš sve te ostatke i krhotine i udahneš im život. Pred tvojim očima sve je onako kako je bilo nekad.
Nekad je Behadinova slastičarna bila moja najdraža usputna stanica do kupališta ili parka. Koliko sam samo puta ušla tamo popiti limunadu ili pojesti najfiniji sladoled i kremšnite u Petrinji. Behadin je uvijek bio nasmijan i ljubazan, uvijek je natrpao više sladoleda u kornet djeci. Pa kad kreneš prema parku u vrijeme dok su lipe u punom cvatu, jedeš sladoled i gledaš kako se zlaćani prah poput najljepše čarolije prosipa sa divovskih krošanja lipa ilirki koje pamte korake Napoleonovih grenadira. To ja vidim na prvoj fotografiji.
Nekad je zgrada gimnazije bila prepuna smijeha, žubora glasova, iščekivanja spasonosnog zvona i jurnjave niz stepenice na veliki odmor. Kada sam se ja upisivala u srednju školu, bila sam prvi D. Bilo je još nekoliko prvih razreda srednjoškolaca. Bilo je plesnjaka, potajnog nadanja da će onaj tko ti se sviđa naići baš kad ti kreneš niz stepenice ili ćete ući zajedno u knjižnicu. Bilo je vrijeme bezbrižne mladosti, prvih ljubavi i slušanja ploča na proslavama rođendana. Bilo je vrijeme nastupa za školu u Domu kulture, na koje je moja mama uvijek dolazila natapirana, u nekom fensi kostimu, da me sluša kako recitiram. To ja vidim na drugoj fotografiji.
Nekad su u starom pogonu dozrijevale primabalerine među salamama i najfiniji delikatesni naresci kojima nadaleko nije bilo ravnih. Izrađivale su ih i sušile vrijedne ruke naših očeva, stričeva i ujaka. Voljela sam ići na praksu u stari pogon, tamo bi stavljali etikete na graničarsku ili čajnu i slagali ih u kartonske kutije. Svaki bi poslovođa već po prezimenima znao čija smo djeca, pa kad bi za gablec bio kelj ili neki drugi čušpajz rekli bi samo - djeca, danas gablecujemo tu, samo neka netko ode po kruh. Pa narežu, slože na tanjure i stave pred nas tu finoću koja je tako neodoljivo mirisala, a ja sam bila tako ponosna jer je moj tata bio poslovođa u kobasičarni, a stric je bio poslovođa u selhovima, tamo gdje su se primabalerine i sve delikatese sušile. To ja vidim na trećoj fotografiji.
Sve je to život. Kada ti uzme i uzima ono što najviše voliš, onda složiš sjećanja poput najblještavijeg kaleidoskopa i udahneš im svoj dah.
Eto tako ostaci i krhotine mogu blistati. I blistaće dok me bude.
komentiraj (19) * ispiši * #
20
četvrtak
siječanj
2022
Šok na šok
Danas dvostruki šok, i to kakav.
Naime, ove sam godine ostavila bor dok ne prođe moj rođendan. To se zadnji put u rezidenciji Brezje desilo dok sam još bila mali curetak, dok je moj tajo, moj spasioc na svo mamino negodovanje govorio - ostavi joj bor, nek se dijete veseli. E sad...ja sam malo i prizaboravila u šta bi se mogo pretvorit bor koji okićen stoji u toplom ravno dvadesetpet dana. Pa sam danas u dvorištu zatekla nemili prizor; znači ono šta je još jutros bilo okićeni silver popodne više nije imalo nijednu jedinu iglicu. Moj ispaćeni životni supatnik u mom je odsustvu poskido kuglice i girlande, s njima porušio i sve iglice i iznio ovo šta vidite na fotki na dvorište. Ne usuđujem se uopće pitat koliko mu je trebalo da pobere iglice i kud je s njima; parket je cijel, znači zapalio ih nije u sobi na podu, a to je najbitnije. Moram mu skuvat nešta fino, da se odužim i da zaboravi na bornoigličastu traumu.
Jedva se privikla na sobu bez bora pa odgledala rukomet. Nisam neki veliki ekspert, al ja sam sigurna da je njihov golman najodgovorniji za naš poraz. Ajde šta dobro brani, to smo svi vidjeli, al šta urla i mlati rukama ko vjetrenjača - nešta neviđeno. Pa ako ste bolje gledali, mogli ste primijetit da je svim ženama koje su bile bliže njemu kosa sva raščerupana i da nakreću glavu kad im se neko obrati. On kad drekne iza obrane četri žarulje ispadnu iz onih ogromnih reflektora. I normalno da je isprestravio naše dečke, i oni su se ful čudno ponašali po terenu. Nikako se sporazumjet, nikako proradit vanjski šut, obrana mekana ko maslac...od čega je to nego od te njegove deračine i mlavljenja rukama? IHF bi izrijekom trebo zabranit takvo ponašanje na terenu. Ja sam sigurna da Slovenci još spavaju pod sedativima, ako im i to djeluje, a mogli bi i naši dečki imat posljedice. Jebote, ja gledam na teveu znam da mrcina nemre do mene, al svaki put se stepem kad on razjapi ralje i počne urlat i mlatarat rukama da proslavi rođenu obranu. Kud oštećuje sluh, tud bude i propuha od tih njegovih turbonaglih pokreta rukama, a svi znamo da je propuh najkarakušljivija boljetica na našim prostorima.
Znači - dečki do subote boravit u blago zamračenim prostorijama, priredit im čaj od matičnjaka i kamilice da se smire, pa umšlage i čuvarkuću da im se uši malo dobiju. i onemogućit pristup svima onima koji su grlati i mlate rukama. Oće ostat trajno oštećeni, majkosvetabožja.
Lako za mene, ja sam evo stavila kuvat grah za salatu i pomalo se dobila od obadva šoka. Ma žene su čudo jedno; nema toga šta nas može šokirat a da ne prođe za dvadesetak minuta.
( fotka - ostaci mog bora, a golmana se nisam usudila ić tražit fotku, možda djeluje i kroz ekran na živce )
komentiraj (10) * ispiši * #
18
utorak
siječanj
2022
Babin rječnik
Pokojna baba mog nekadašnjeg životnog supatnika bila je nepresušno vrelo iskrivljenih riječi i čudnovatih situacija.
Tako je recimo od susjede donijela bijele naciste ( čitaj - narcise ), na groblju je razbila fazu ( čitaj - vazu ), a kad je imala gripu tražila je da joj kupim margarinke; na moj upit šta su margarinke blijedo me pogledala i rekla - pa ono malo okruglo narandžasto šta se guli. Ispostavilo se da joj se jedu mandarine, dobro da nisam nakupovala il margarina il pekla one turboslatke salame punjene ekstraktom i margarinskom kremom. Držala se za delenger ( to valjda znate da je gelender ) i išla u detonaciju ( čitaj - donaciju ) po tablete za tlak. Za slona je bila uvjerena da je to gumeno, jer da od čega bi životinja tolika narasla i da šta jede pa da to proba davat svinjama. I inače je za sve bilo glavno pitanje - jel se to može jest?
Dvije najjače provale imala je tijekom kućne posjete sa hitne. Prvi put nabrala je nekih krušaka pa dobila žešću crijevnu virozu iza konzumacije. Nazvala ja hitnu, objasnila da je malo starija i da povraća i ima proljev al odbija sve šta bi moglo zaustavit tegobe. Kaže doktorica - evo saćemo mi doć, pa možda i malo infuzije, vidjećemo. Obukla ona čistu spavaćicu, oprala zube i leži ko faraon na četri jastuka. Eto doktorice - dobar dan baka, kako ste? Da je odlično i da nije ni trebalo zvat hitnu; pa joj se digne želudac i bljune u lavor. Ja s lavorom jurišno u vece, operem ga i trk nazad da ne bude reprize. Pita doktorica - baka jel imate stolicu? A ona, blago meni, odgovara - imam dijete, s naslonom, da mi se roba ne zgužva kad se skinem. Doktorica zamrla, ja se skoro zadavila, reko - ma pita doktorica jel idete na vece. Da šta je onda tak ne pita, kakve veze ima stolica sa zahodom. Prikopčala joj žena malo infuzije da se prije dobije, a ona - da skrati vrijeme dok infuzija kapa - prepriča kako je, dok je bila mlada, otjerala vuka preslicom od ovaca pa šutila jedno tri dana od šoka. Uglavnom naslušala se doktorica svačega, jer od crijevne viroze ne prestaje govor.
Druga kućna posjeta bila je isto vrlo zanimljiva, jer je dežuran bio naš Loca ( Petrinjci znaju, oni koji ne znaju - takvog doktora svijet nije vidio jer ispali prvo šta mu padne na pamet ). Stiže on, ona opet ko faraon na četri jastuka, pa joj kaže - šta je bakac, šta te muči? Da šta bi je mučilo, malo slabije jede al to zato šta je žuljaju zubi. Izmjeri on njoj tlak, presluša je, prepipa abdomen i veli meni - slušaj Rossovka, živiće ko Metuzalem, jebote tlak ima stotrideset sa osamdeset. Pluća čista ko suza. Daću ja njoj jedan apaurin da malo ubije oko i da smanji žuljanje zuba. I navlači on apaurin, pita ona - doktore, šta je meni? On kaže - a malo te jebe godina proizvodnje, ko i mene. Da joj pikicu i ode. Pita ona mene - pa šta je on meni to reko? Odgovaram - da ste stari. Ona skida zube koji žuljaju, zijevne i kaže - slušaj, nemoj ti meni više te doktore zvat. Ništa oni ne znaju, sjećaš se one sa stolicom i eto ovoga sad sa godinom proizvodnje? Ja sa svoja četri razreda znam više nego njih dvoje skupa.
Moram priznat da mi je žao šta nisam zapisivala njene izraze, znali smo se do suza nasmijat kad tako izvali pa se onda i sama počne smijat i pita - šta sam izvalila?
(photo by 24 sata - baka Ljubica koja ima 97 i još sama peče rakiju )
komentiraj (26) * ispiši * #
Bjuti tretman
Nisam stigla jučer pisat, tako se poklopilo. Pa evo jedna arhivska, jedna od men najdražih, dok ne našrajbam novu pričicu.
U drugom osnovne, nekako početkom proljeća, dobijem ja vodene kozice. Pa lezi s temperaturom, natrackana onim odvratnim krečom, kozice svrbe ko bijesne a ne smiješ se češat ( rekla mi mama - da se nisi drapala, ostaće ti ožiljci ko babi vještici; a naive ko u Hlebinama, pa ja sam tad već znala da vještice straše samo skroz malu djecu a ja drugi osnovne, kud ćeš me time plašit ).
Starci na poslu, brat u školi, meni dosadno dozlaboga. I kak sam se drapunjala po glavi ispadne mi pramen kose iz pletenice; guraj, turaj, ništa ja njemu ne mogu. Rasplest pletenicu ne smijem jer je ne znam splest. I uzmem ja škare i fraknem taj pramen skroz do čela, reko neće se vidjet, imam ja kose ko vila Ravijojla.
Pa se sjetim mamine kolegice Barbare koja je imala krasne tanke obrve, pa si mislim - ajd već kad se riktam saću ja i obrve malo dovest u red, pa nije to Božje slovo. Neš ti umjetnosti, stanjit obrve. Pa uzmem onaj mali špigl, male škare i ožeži. Štric vamo, štric tamo; slabo to ide i rezultat nikakav. Uzmem ja tatinu britvicu za brijanje, reko s tim bi moralo ić puno lakše. Jao majko. Ne možete ni zamislit šta sam napravila od obrva ovom svojom lijevom rukom i britvom. Ni sam Pikaso ne bi nacrto čudnije obrve na dječjem licu.
Tu mene hvata panika; dobro, znam da neću dobit batina jer imam kozice pa me neće nabubat da ta sranja ne popucaju, al čupanje i verbalni delikt od strane majke mogu komforno očekivat. Tu se ja sjetim da je doktorica rekla da je najbolje ležat u polumraku; spustim ja rolete i čekam mamu, moleć sve šta me baka naučila.
Eto mame kući, ulazi u sobu, pita s vrata - ko je spustio rolete? Reko ja, pa znaš da je rekla teta doktorica da u polumraku prije prolaze. Veli mama znam, al ti moram namazat kozice. Tu ona diže rolete, ja nemam kud neg ležim i okrećem očenaše. Dakle njenog izraza lica kad me vidjela...neprocjenjivo; stajala je jedno pol minute u skroz šoku, a onda samo rekla - ti stvarno nisi normalna. Šta si napravila od sebe, majko sveta Božja. Ja u plač, reko htjela sam imat obrve ko teta Barbara i bilo mi je dosadno. Veli mama - obrve su sve sam ne obrve, a dosadu ću ti ja tretirat samo kad ti prođu te jebene kozice, ubiću Boga u tebi, sam da znaš.
Pa se sprigne da mi namaže kozice, pa skuži i pokušaj šišanja, pa se počne smijat, i opet samo kaže - ti stvarno nisi normalna.
I onda se svi čude šta ja za sebe povremeno tvrdim da nisam normalna; pa mama mi je to ucijepila u mozak, još negdje u dobi od šest sedam godina.
komentiraj (6) * ispiši * #
16
nedjelja
siječanj
2022
Rođendanska
Danas mi je rođendan, kolege blogeri, pa kad sam već objavila tekst na svojoj skromnoj stranici staviću ga i ovdje, možda me i vi sastavite sa lijepim željama :)
Ajme koliko sam puta danas napisala "hvala" i zakeljila srce ko odgovor na čestitku...evo mi je sve slabo, znate vi šta znači jedno četristo puta napravit jedno te isto?
Ali drago mi je da ste me zasuli šta buketima, šta lijepim riječima. Dobar je osjećaj, bez obzira šta komuniciramo u virtualnom svijetu. Pogotovo ovdje, na ovoj skromnoj stranici, gdje me puno ljudi prepoznaje tek po mojim riječima. Meni to govori da moje riječi pronalaze svoj put i da imaju smisla.
Rođendan ko rođendan, ne mogu reć da sam si nešta jako radosna. Godine čine svoje, htjela bi toliko toga a onda se uhvatim da kom-tom nešta napravim pa sjednem, pa kom-tom nešta napravim pa legnem. Boli kičma, škripe koljena, svaštanešta me snalazi nesukladno rođendanskom ugođaju. Jedva nekako uspjela pririktat sve za dolazak najdražih frajera i njihovih roditelja, najeli se uneznano i ja si sve razmišljam kako bi bilo dobro leć i varit ko udav da se sve to slegne. Pa se sjetim kak sam nekad nažderana išla plesat; sad se jedva dignem od stola i dođem do trosjeda, ne bi me vilama natjeralo na neki korak viška.
Manji najdraži frajer me pita - a koliko ti onda sad imaš godina? Odgovaram - previše, zlato moje. On me gleda s puno upitnika oko glave, ja izbacujem broj, a on onak znalački klima glavom i kaže - puno. Da puno - punopuno. I prohujale su a da ne znam ni kuda, ni kada. Ko da sam jučer imala trideset, naprimjer. A imala sam trideset prije dvadesetpet, skoro duplo jebote.
Uglavnom hvala na silnim lijepim željama, nadam se da sam uspjela svima stavit barem neko srčeko. Ako nisam - nije namjerno, pripisaćemo to mojim puno godinama i slabijem vidu.
Obzirom da sam ja danas slavljenik, evo vam malo Claptona za gušt; nećemo ić sa žestokim stvarima, malo mjuze iz "Čarobnjaka iz Oza" i zvjezdane prašine da se prospe po vašim prekrasnim željama.
komentiraj (38) * ispiši * #
15
subota
siječanj
2022
Domovini
Domovina je samo jedna. Baš poput majke.
Kao što ne možeš imati bezbroj onih koje su te nosile u utrobi i u mukama donijele na svijet, tako ne možeš imati ni bezbroj domovina. Samo jednu. Hrvatska je toliko malena zemlja, a tako bogata prirodnim resursima da je to zapravo nevjerojatno. Krenite od Slavonije koja bi svojom teškom, plodnom crnicom mogla prehraniti sve nas, pa preko moje ispaćene Banije ( ili Banovine, kako god je nazvali ) sa najvećom šumom kestena u Evropi, preko kršne Like pogodne za razvoj stočarstva i moćnog Velebita sa kojeg puca pogled na najljepše more svijeta. Gdje je Istra, Dalmacija, Međimurje sa svim svojim bogatstvima. Gdje su bistre studenvode Korana i Mrežnica, Plitvička jezera, Krka.
Hrvatska je međunarodno priznata prije trideset godina., okupana krvlju Vukovara i Škabrnje, Petrinje i Struge i svih onih gradova i sela koji su međunarodno priznanje Hrvatske doživjeli u ruševinama, spaljeni i uništeni. Koliko je majki i supruga primilo u ruke državni stijeg ispraćajući svoje sinove i muževe na put bez povratka. Mlade ljude u naponu životne snage koji su položili živote za svoju domovinu.
Zato danas ne gledam dnevnik. Ne želim i neću slušati kako Hrvatskom pune usta oni kojima do Hrvatske nije stalo koliko ni do lanjskog snijega. Sjedim u svome skromnom domu, u razrušenom gradu na pedeset kilometara od Zagreba i prisjećam se golgote koju je Petrinja proživjela 1991. Naših žutih prognaničkih kartona i dobrote ljudi koji su mi u tim strašnim danima pomogli i bili uz mene i moju obitelj. Priznanje Hrvatske dočekali smo u podrumu, pod zračnom i općom opasnošću. Trideset godina kasnije - još strašnija slika grada koji je sve te puste godine sustavno zanemarivan i ostavljen da propada. Od nekadašnjeg pravog malog bisera kontinentalne Hrvatske ostala su samo sjećanja u našim srcima.
Domovina se voli. Domovina se ne uništava i nije na prodaju. Domovina je samo jedna.
Baš poput grada u kojem si odrastao i majke koja te donijela na svijet. To voliš više od ičega i ne daš nizašto, ako išta ljudskog imaš u sebi.
komentiraj (12) * ispiši * #
14
petak
siječanj
2022
Bez naslova
Moji će najdraži frajeri jednom pričati svojoj djeci kako pamte dan kada se u Petrinji zaustavilo vrijeme.
Neće to biti bajkovita priča. Nema u njoj radosti koju djeca trebaju pamtiti. Pripovijedaće im o danu kada je u sekundama nestalo sve ono što su njihove obitelji toliko voljele. O ruševinama kroz koje su išli na sladoled u centru grada. O strahu kojeg su osjećali.
A opet - pripovijedaće im koliko su se radovali sladoledu ili odlasku na klizanje, kao da nisu gledali trenutke razaranja i nestajanje kuća koje su morale biti uklonjene. Naša djeca silno vole Petrinju, koliko god u njoj trenutno bilo teško odrastati. Odu negdje i raduju se povratku, jer je ovdje njihov dom. Nekako mi se čini da su oni sve ove traumatične trenutke već izbrisali iz svojih glavica; povremeno se sjete ali već nakon nekoliko trenutaka idu dalje. U vrtiće, u škole, na probe zbora ili na treninge. Njihovi roditelji znaju koliko im je straha u srcima kad ih isprate s kućnog praga. Strah je opipljiv i zalijepljen za sve nas, koliko god se trudili da ga potisnemo i nastavimo živjeti. Ali djeca...zapravo ih je čudesno gledati nasmijane i vedre dok hodaju ulicama koje su nekad bile srce grada.
Zbog njih se moramo boriti i ne odustati, nikada ne odustati od nastojanja da Petrinja opstane i da joj se udahne novi život.
Njihova nasmiješena lica to zaslužuju. Oni su pravi mali junaci u košmaru kojeg - nadam se trenutno - živimo.
( photo - Sanja Bistričić, uhvatila je sjajnu mladu novinarku Mateu Grgurinović i mene u Nazorovoj, ulici koja živi a nije živa )
komentiraj (7) * ispiši * #
12
srijeda
siječanj
2022
Samo snivaj
Najdraža moja,
toliko dugo nismo razgovarale - osim u mislima i molitvama - da sam kroz godine izgubila boju tvoga glasa. Ostala su samo sjećanja na sve one obiteljske proslave s kojih si kući dolazila promuknuta od pjevanja.
Ostala su sjećanja na tvoju ljepotu, na način kojim si uvijek popravljala onaj neposlušni pramen kose koji nikako nije htio stajati ispod šnale. Na tvoje haljine na kopčanje koje si najradije nosila doma i tvoje suknje i kostime koje si nosila na posao. Na tvoj dolazak na priredbu povodom Dana žena u Dom kulture kada sam nabadala u cipelama na petu, prvima koje si mi kupila. Na tolike krasne trenutke mojeg bezbrižnog odrastanja, jer si ti podmetala svoja leđa gdje god si mogla. Na prvi doček Nove godine na koji si me pustila, i to do jutra, da ne kljapam kući u koje doba noći, kako si rekla. Mogla bih tako nabrajati do sutra i opet ne bi sve spomenula.
Uvijek me fascinirala tvoja snaga. Koliko god ružnoga i teškoga život donio, uvijek si iznašla način da se odupreš i prkosiš svojim smijehom. Kako si uspijevala - to samo ti znaš. Nikada te nisam čula da zapomažeš, da cviliš, da kukaš. Glava gore i najljepši osmijeh na lice; danas znam da te to sprečavalo da ne posrneš pod teretom koji si nosila, za sve nas.
Tvoje posljednje riječi sam ispunila. Čuvala sam tvog mezimca koliko sam god više mogla i umjela. Postao je krasan mladi čovjek, prosvjetar poput tebe i otac moja dva najdraža frajera. Ali ti to ionako znaš, negdje gore u plavetnilu vječnosti. Ti ne bi bila ti da nas ne pogledaš, ne čuvaš i ne bdiješ nad nama. To je naprosto tako; onaj tko te voli čuva te svojom ljubavlju i kada ga više nema u onom poznatom, voljenom tjelesnom obličju.
Mirno mi snivaj.
komentiraj (12) * ispiši * #
11
utorak
siječanj
2022
Brrrrrrr....
Ajme šta je danas hladno. Nije neki debeli minus, al drži sjeverac pa je šljiva samo takva.
I onda ja krećem kući s posla. Na sebi imam majicu kratkih rukava, dolčevitu, vestu na kopčanje, grilonke, flafi čarape iz lidla, hlače, pernatu jaknu, debelu kapu i rukavice. I cvokoćem. A onda vidim tipa koji ide prema autu na parkiralištu U MAJICI KRATKIH RUKAVA. Još se sagne jer mu je nešta ispalo pa sijevnu gola leđa. Tu je meni momentalno još hladnije, iako imam robe na sebi da jedva hodam.
Pa mi palo na pamet kako je prije dosta godina jedna frendica slavila rođendan. Krenulo se u bircu za lagano zagrijavanje, pa se odlučilo produžit u disko, kad je bal nek je maskenbal. Kad ja pogledat kroz prozor...a vani vijavica. Znači snijeg ne da pada, nego ne vidiš ništa vani koliko pada. Šta sad, do diska ima pun kufer hodat? Srećom ugleda slavljenica u bircu nekog svog poznanika, pita da jel nas može odvest. Može on, kak ne bi mogo, al da mu pomognemo očistit auto od snijega kojeg je nakrvalo četrdeset centimetara minimum. Pitamo - koji je tvoj auto, kaže on - eno ga preko na parkiralištu, treći po redu.
Izašle mi, krenule čistit, eto i njega - osto platit cugu. Gleda on auto koji postaje vidljiv, i kaže nešta za ne povjerovat - jebote pa ovo nije moj auto. Mi prvo ostale ko začuđeni svatovi, a onda ga skoro zadavile. Srećom je nekom palo na pamet da pogleda luđak registraciju, da ne čistimo sve aute redom dok ne skuži koji je njegov.
Jedva se nekako probili do diska po toj mećavi, a onda ko šlag na tortu slavljenica i vozač pali na tri metra od ulaza i razbili se ko sijalice pa ušli u disko ko dva snješka. Bila je to jedna od proslava koje pamtiš sto godina.
A ja sam zapravo htjela reć da ne volim zimu, evo me zafafuljana u toplu dekicu i pijem čaj. Kad će ljeto...
( photo by Zajebanko )
komentiraj (18) * ispiši * #
08
subota
siječanj
2022
Nikotinska
Ne smijem ni razmišljat o godinama svog nikotinskopušačkog staža. Recimo da bi sad već mogla ić u zasluženu penziju.
A sve počelo bezveze. Bila sam jedna od rijetkih nepušača u razredu, pa me stalno napadali - ti vaka ti naka, štreberica, boji se mame...i šta mi je drugo preostalo nego se pridružit čoporu? Ispočetka mi je to bilo odvratno, pa sam pućkala i pretvarala se da je to nešta fenomenalno. Najgore mi je bilo maznut tati koju cigaretu, jer je pušio Opatiju. Ajme strave kad zapališ; to se vrti u glavi, baca te u hodu vamotamo, pluća zapomažu od očaja. I s vremenom se navikneš i postaneš okorjeli pušač, koji čim otvori oči prvo pali cigaretu a onda ide dalje.
Dio sam generacije koja pamti ona divna vremena kad se pušilo čak i u bolnicama. Dođeš nekom u posjetu, pa zasjednete u hodnik na klupu i siti se napuše i pacijent i posjeta. Ono, ljepše je razgovarat kroz dimnu zavjesu. Znali su hodnikom proć i doktori sa cigaretama, prava kućna atmosfera. Pušilo se i u autobusima; mogu samo mislit kako je bilo putovat nepušačima u busu u kojem je pušilo desetak putnika, plus vozač ( on je moro pušit, pa stres je vozit pedesetak ljudi i bit sabran, a kak će bit sabran ako ne puši ).
E onda su pomalo došle zabrane pušenja kojekuda. Još je kod nas i dobro, nema tak strogih mjera ko u nekim zemljama koje propagiraju zdrav nepušački život. Pred par godina sam bila u Beču, rauhen ferboten u hostelu. Ajme meni muke...probudila se ujutro i bržebolje po kavu, pa bržebolje pred hostel zajedno sa ostalim supatnicima pušačima. Sjeverac mlati, jedanajsti mjesec, a mi cvokoćemo i pijemo kavu i pušimo. Pa se uđemo malo zgrijat, pa opet van, jebeš jutarnju kavu bez tri četri cigarete. Putovanja neću ni komentirat, to kad vidiš da će bus stat skačeš sa sica i juriš na vrata sa pripremljenom cigaretom i upaljačem, i čim se otvore vrata brže pali, da stigneš ispušit bar još jednu dok bus stoji. O putovanju avionom - ne smijem ni mislit, jer kad prođeš kontrolu i čekaš na ukrcaj pojedeš kesu bombona i ukrcavaš se u avion sa nemjerljivim šećerom. A tek divote kad konačno uspiješ izbauljat iz aviona, obavit sve peripetije i konačno zapalit pred aerodromskom zgradom...vantjelesno iskustvo.
Vi koji niste pušači nemate pojma koja je to muka. Blago vama jer se niste dali u srednjoj školi uvuć u nikotinski čopor.
( fotka je iz 2018., sve gledam kak nisam imala bore...)
komentiraj (23) * ispiši * #
06
četvrtak
siječanj
2022
Zaokret
Točno se bavim mišlju da prestanem pisat ove svoje pričuljke i da na lakši način postanem influenserica.
Evo recimo gledam te kojekakve grupe gdje se objavljuju recepti. Poslikaš šta si skuvala, uz obavezne napomene šta se kuvalo posebno za one koji ne vole jest glavni meni, i eto hiljadutristo lajkova i šesto komentara. Nekad za promjenu postaviš neko pitanje za neki recept, štajaznam - pomagajte, dolazi mi svekrva na par dana a ja bi htjela speć meso da bude i saftno i ukusno, da vidi kako joj sin fino jede. Eto osamsto lajkova i hiljadupetstotrideset savjeta, plus pohvale jer je divna kad tako brine šta će ispaćena svekrva jest. A ja se satirem da napišem nešta šta bi eventualno moglo nasmijat one koji me redovno čitaju - da se ne ponavljam, da bude aktualno, da ispadnem ful šaljiva. Pa daj vi šta redovno čitate, molim vas savjet - bi li vas zanimalo da slikavam svoje juhe, čušpajze i pohano, pa da usput nabrojim šta sam sve skuvala i koliko je to sve fino? Bar da probam, pa da vidimo hoće vas zanimat? Ako ispadne da vas ne zanima moje prisiljeno zelje - nastavim pisat ko i prije. Šta ću fotkat ranjgle i tanjure ako vas to ne zanima, jel tako.
Ili naprimjer, baš sam jučer pročitala - žena pospremila nekakvu neurednu kuhinju, stavila na jutjub snimku prije, za vrijeme i poslije ribačine. Znate koliko pregleda? Oko tri miliona. Pa jebote šta je to zanimljivo gledat nečiju zmazanu kuhinju kak postaje čista? A zasulo je komentarima - svaka čast, eto sve blista da treba maska za varenje jer nemreš gledat u to sve tak čisto, e jesi vrijedna...I kad to sve tak vidim i pročitam točno mi dođe da napravim zaokret i olakšam si obitavanje u virtualnom svijetu. Šta ja ne bi isto ribala po zahodu i metala na jutjub? Mislim, radije bi kuhinju jer je nova al sad me ova pretekla, a i nije mi zatovarena kuhinja ko šta je bila ta koju je ona izglancala. Pa kad ispod vešmašine izvučem sjajilo il pincetu koju tražim, da se ljudi isto razvesele - bravo, pa ti si Šerlok Holms, jel tražiš i po kućama zagubljene škare i toplomjere?
Moram razmislit i vidjet koja opcija je jednostavnija. Možda ipak kuvanje, jer kad čistim zna bit i verbalnog delikta kad ne ide kako bi htjela il kad nađem ono šta tražim pola godine kojekuda po kući.
Šta mislite, dajte me prosvijetlite.
komentiraj (20) * ispiši * #
04
utorak
siječanj
2022
Da zašto su se raspali...
Gledala sam neki dan dokumentarac o grupi ABBA, švedskom pop čudu koje je prodalo mislim četristo miliona albuma. Pa da je svaki album košto jednu švedsku krunu, eto love do plafona.
Krenula ja pronać neku njihovu fotku za uz tekst, upisala ABBA, kadli odmah nudi - zašto se ABBA raspala. Tu se ja bacila u razmišljanje, i nije mi bilo teško zaključit zašto su se raspali. Pa gdje im je bila pamet ženit se tak unutar benda, ajde recite? Znači od nula do dvadesetčetri gledaš isto lice kraj sebe. Ako tonska proba - iste njuške, ako snimanje - iste njuške, ako koncert - iste njuške. I onda s tom istom njuškom sjedaš u auto i ideš kući. Pa to mora propast hoćeš - nećeš, da je ne znam kakva zatelebačenost bila u pitanju ispočetka.
Na stejdžu recimo cure pjevaju, njih dvojica drkljaju po instrumentima, i normalno da vide u prvim redovima sve one koji s obožavanjem gledaju šta cure, šta dečke, i misle si - dok svira radio šta bi to radio ( nananana ). Kad završi svirka, eto scena i ispada ljubomore - ti vaka ti naka, drugi put se još više razgoliti, eno još kupe slinu sa džogerima kraj bine. One isto napadaju - ajde ne seri, ko da ja nisam vidjela onu naflajbanu crnku šta ti je cijelo vrijeme ko vjetrenjača domahivala rukama. Pa gluva misa dan, dva dok se ne smire strasti.
Osim toga, život nije samo mjuza. U Švedskoj je zima za poludit, snijega ko u priči. Pa ženski dio benda stalno napada - daj razlopataj, eno je zakrkalo bijelog govna šezdesetpet centimetara, i nacijepaj i donesi drva, nema više ni klipe. A oni taman skladaju i raspisuju harme, kak ne bi išli lopatat i drva nosit a imaju pred sobom hit u nastajanju. I tak ih prekinu jedno sedam, osam puta i na kraju se namrtvo posvađaju, jer se one moraju čuvat prehlade pa ne mogu glumit grtalice po vani, jebeš hit ako ga nema ko pjevat. I onda kad muški dio ogladni od stvaranja hita, dočeka ih cedulja na stolu - jaja su u frižideru a tavicu prvo treba oprat, mi ležimo pod četri popluna jer je vani minus trideset. Pa opet gluva misa dan, dva dok se malo prizaboravi da je u kući ledara i da se dva dana jelo kruh i pekmez dok se skladalo, jer oni ne znaju ni jaja ispeć a za tavicu nisu ni čuli.
Tak da mislim da je raspadu kumovalo to šta su stalno bili zajedno, pa ajde zamislite stalno gledat jedne te iste face i doma i na poslu, to nemreš ni pristojan napad peemesa imat jer već čuješ da ti iza leđa koluta očima, i znaš šta će reć čim otvori usta jer je nonstop kraj tebe.
Baj d vej, slušala sam ih, iako je rock oduvijek bio moj prvi odabir, uz to sam odrastala. I dan danas kad krene "Dancing Queen" mene ponese koreografija u neka davna vremena.
Zamislite koliko bi miliona albuma još prodali da im nije palo na pamet poženit il udat se za nekog u koga nonstop gledaš?
(photo by abbasite )
komentiraj (11) * ispiši * #
02
nedjelja
siječanj
2022
O najlonkesama
Eto je od jučer zabranilo korištenje najlonkesa sa debljinom stijenke od pedeset mikrometara.
Pa ja sam u šoku. Na čemu će mi sad pucat ručke kad krenem kući natovarena iz dućana? Jesam se nešta nakupila krumpira, paprika i koječega po nogostupu i navezala čvorova na ručkama. E sad više neću. Kažu iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja - nosite platnene vrećice il košare. Sve pet kad idem u dućan u veću nabavu, al šta ću ujutro kad krenem radit, šta? Jer meni treba sendvićak, malo peciva, banana il jabuka, neskafe, cigarete...kud da ja to sve strpam, ajde mi objasnite? Pa meni treba manja putna torba za sve to andrlje pospremit, plus novčanik, tablete i ono kojekakvo smeće koje moraju bit u torbi, tipa kemijske koje ne pišu, pa prazno pakiranje od vlažnih maramica, pa puno pakiranje vlažnih maramica, papirići od bombona i sve šta naprosto mora bit u torbi jer mora. Pa ne mogu košaru nosit na poso ko da na plac idem, a platnene vrećice sam nekad imala dvije i njih sam nekud zaturila, nisu mi trebale kad se moglo kupovat najlonkese pa se s njima natezat kad krenu pucat. I kakav je to način, ne najavit da neće više bit najlonkesa? Šta bi ja sad trebala ić kopat po ormarima za tim platnenim torbama, ko zna gdje su uopće završile?
Znači po tome ja sutra ujutro moram krenut jest čim izađem iz dućana, jer nemam u šta potrpat sve šta inače uzimam za jelo. Eto sekiracije u cik jutra, pa korona harači i nemrem jest dok ne operem i ne dezinficiram ruke, jel tako. Neće bit druge nego kojekuda po džepovima potrpat neskafe i cigarete, i nadat se da će banana i sendvićak stat u torbu. Moram sad kad završim ić iz torbe povadit spomenute kemijske koje ne pišu i te kojekakve prazne kutiješine od koječega, da ne budem gladna.
Sve nekako mogu trpit, al glad nikako. A sve radi najlonkesa, koje su se eto sad sjetili zabranit a o tom pričaju još negdje od 2015. Tak da znate, da ne ostanete u šoku - nema više bojazni od kesurina i pucanja ručki. U modu se vraćaju košare, rogožari i platnene kese.
komentiraj (16) * ispiši * #
