Najdraža moja,
toliko dugo nismo razgovarale - osim u mislima i molitvama - da sam kroz godine izgubila boju tvoga glasa. Ostala su samo sjećanja na sve one obiteljske proslave s kojih si kući dolazila promuknuta od pjevanja.
Ostala su sjećanja na tvoju ljepotu, na način kojim si uvijek popravljala onaj neposlušni pramen kose koji nikako nije htio stajati ispod šnale. Na tvoje haljine na kopčanje koje si najradije nosila doma i tvoje suknje i kostime koje si nosila na posao. Na tvoj dolazak na priredbu povodom Dana žena u Dom kulture kada sam nabadala u cipelama na petu, prvima koje si mi kupila. Na tolike krasne trenutke mojeg bezbrižnog odrastanja, jer si ti podmetala svoja leđa gdje god si mogla. Na prvi doček Nove godine na koji si me pustila, i to do jutra, da ne kljapam kući u koje doba noći, kako si rekla. Mogla bih tako nabrajati do sutra i opet ne bi sve spomenula.
Uvijek me fascinirala tvoja snaga. Koliko god ružnoga i teškoga život donio, uvijek si iznašla način da se odupreš i prkosiš svojim smijehom. Kako si uspijevala - to samo ti znaš. Nikada te nisam čula da zapomažeš, da cviliš, da kukaš. Glava gore i najljepši osmijeh na lice; danas znam da te to sprečavalo da ne posrneš pod teretom koji si nosila, za sve nas.
Tvoje posljednje riječi sam ispunila. Čuvala sam tvog mezimca koliko sam god više mogla i umjela. Postao je krasan mladi čovjek, prosvjetar poput tebe i otac moja dva najdraža frajera. Ali ti to ionako znaš, negdje gore u plavetnilu vječnosti. Ti ne bi bila ti da nas ne pogledaš, ne čuvaš i ne bdiješ nad nama. To je naprosto tako; onaj tko te voli čuva te svojom ljubavlju i kada ga više nema u onom poznatom, voljenom tjelesnom obličju.
Mirno mi snivaj.
Post je objavljen 12.01.2022. u 20:20 sati.