Marketing
Blistaće dok me bude
Idem doma s posla, sretna što je petak i gledam ostatke naših života, krhotine nekadašnje ljepote kako blistaju na siječanjskom suncu.
Netko će reći - pa ostaci i krhotine ne mogu blistati. Još kako mogu. Kada svjedočiš nestajanju onog što voliš, onda u sjećanjima pronađeš najljepše trenutke po kojima pamtiš sve te ostatke i krhotine i udahneš im život. Pred tvojim očima sve je onako kako je bilo nekad.
Nekad je Behadinova slastičarna bila moja najdraža usputna stanica do kupališta ili parka. Koliko sam samo puta ušla tamo popiti limunadu ili pojesti najfiniji sladoled i kremšnite u Petrinji. Behadin je uvijek bio nasmijan i ljubazan, uvijek je natrpao više sladoleda u kornet djeci. Pa kad kreneš prema parku u vrijeme dok su lipe u punom cvatu, jedeš sladoled i gledaš kako se zlaćani prah poput najljepše čarolije prosipa sa divovskih krošanja lipa ilirki koje pamte korake Napoleonovih grenadira. To ja vidim na prvoj fotografiji.
Nekad je zgrada gimnazije bila prepuna smijeha, žubora glasova, iščekivanja spasonosnog zvona i jurnjave niz stepenice na veliki odmor. Kada sam se ja upisivala u srednju školu, bila sam prvi D. Bilo je još nekoliko prvih razreda srednjoškolaca. Bilo je plesnjaka, potajnog nadanja da će onaj tko ti se sviđa naići baš kad ti kreneš niz stepenice ili ćete ući zajedno u knjižnicu. Bilo je vrijeme bezbrižne mladosti, prvih ljubavi i slušanja ploča na proslavama rođendana. Bilo je vrijeme nastupa za školu u Domu kulture, na koje je moja mama uvijek dolazila natapirana, u nekom fensi kostimu, da me sluša kako recitiram. To ja vidim na drugoj fotografiji.
Nekad su u starom pogonu dozrijevale primabalerine među salamama i najfiniji delikatesni naresci kojima nadaleko nije bilo ravnih. Izrađivale su ih i sušile vrijedne ruke naših očeva, stričeva i ujaka. Voljela sam ići na praksu u stari pogon, tamo bi stavljali etikete na graničarsku ili čajnu i slagali ih u kartonske kutije. Svaki bi poslovođa već po prezimenima znao čija smo djeca, pa kad bi za gablec bio kelj ili neki drugi čušpajz rekli bi samo - djeca, danas gablecujemo tu, samo neka netko ode po kruh. Pa narežu, slože na tanjure i stave pred nas tu finoću koja je tako neodoljivo mirisala, a ja sam bila tako ponosna jer je moj tata bio poslovođa u kobasičarni, a stric je bio poslovođa u selhovima, tamo gdje su se primabalerine i sve delikatese sušile. To ja vidim na trećoj fotografiji.
Sve je to život. Kada ti uzme i uzima ono što najviše voliš, onda složiš sjećanja poput najblještavijeg kaleidoskopa i udahneš im svoj dah.
Eto tako ostaci i krhotine mogu blistati. I blistaće dok me bude.
Post je objavljen 21.01.2022. u 19:21 sati.