Bez naslova

Moji će najdraži frajeri jednom pričati svojoj djeci kako pamte dan kada se u Petrinji zaustavilo vrijeme.

Neće to biti bajkovita priča. Nema u njoj radosti koju djeca trebaju pamtiti. Pripovijedaće im o danu kada je u sekundama nestalo sve ono što su njihove obitelji toliko voljele. O ruševinama kroz koje su išli na sladoled u centru grada. O strahu kojeg su osjećali.
A opet - pripovijedaće im koliko su se radovali sladoledu ili odlasku na klizanje, kao da nisu gledali trenutke razaranja i nestajanje kuća koje su morale biti uklonjene. Naša djeca silno vole Petrinju, koliko god u njoj trenutno bilo teško odrastati. Odu negdje i raduju se povratku, jer je ovdje njihov dom. Nekako mi se čini da su oni sve ove traumatične trenutke već izbrisali iz svojih glavica; povremeno se sjete ali već nakon nekoliko trenutaka idu dalje. U vrtiće, u škole, na probe zbora ili na treninge. Njihovi roditelji znaju koliko im je straha u srcima kad ih isprate s kućnog praga. Strah je opipljiv i zalijepljen za sve nas, koliko god se trudili da ga potisnemo i nastavimo živjeti. Ali djeca...zapravo ih je čudesno gledati nasmijane i vedre dok hodaju ulicama koje su nekad bile srce grada.

Zbog njih se moramo boriti i ne odustati, nikada ne odustati od nastojanja da Petrinja opstane i da joj se udahne novi život.
Njihova nasmiješena lica to zaslužuju. Oni su pravi mali junaci u košmaru kojeg - nadam se trenutno - živimo.

( photo - Sanja Bistričić, uhvatila je sjajnu mladu novinarku Mateu Grgurinović i mene u Nazorovoj, ulici koja živi a nije živa )