18

ponedjeljak

studeni

2024

Rastanak kod Bolnice

Sklonili su se u bolnicu, zajedno sa stotinama drugih ljudi; mislila je da je tako najsigurnije. Bolnice se uvijek evakuiraju, ljude se zbrine na najbolji mogući način. Doista, bolnica je izgledala jezivo; poluruševina, očito pogođena toliko puta da se počela pitati je li odabrala dobro mjesto gdje će se skloniti s djecom. Oni koji mogu razarati bolnicu mogu počiniti i puno gore stvari, neprekidno je odzvanjalo kroz njenu svijest, ali nije više bilo vremena ni načina da se makne odande. Vojska je opkolila zgradu. Bili su vrlo grubi, nervozni, bilo ih je puno i pijanih. Njen je strah postajao sve veći.

( Nisam te stigla pitati bojiš li se. Nisam se usudila pitati te. Sjećam se da si gledao sav taj užas oko sebe, i da si bio strašno blijed. Povremeno bi nam se pogledi sudarili, i činilo mi se da mi pokušavaš reći – kuda smo to došli, što će učiniti s nama? Kako je vrijeme prolazilo, izgledao si sve smireniji. Sjećam se da sam te pitala jesi li gladan, pogledao si me uz smiješak i rekao – nisam, majko. Tko ovdje može biti gladan? Bio si u pravu; slika pakla, slika ispaćenih ljudi ne može u čovjeka probuditi glad. Može probuditi jedino strah, kojeg ni ti ni ja nismo pokazivali, želeći dati snagu jedno drugome i tvojoj malenoj sestrici, koja je toliko jako stiskala naše ruke da su bile blijedoplave od pritiska. )

Prišao im je oficir; bilo je nečeg neljudskog u njegovom pogledu. Vrlo hladno, zatražio je njene dokumente. Drhtavim rukama izvadila je svoju osobnu iskaznicu i pružila mu je. Preletio je pogledom preko iskaznice, pogledao je, a zatim skrenuo pogled prema njenom sinu.
-Vi ćete sa devojčicom otići među žene. On ide sa nama.
Osjetila je užasan strah, ljepljiv i pulsirajuć, kakav nikad nije osjetila. Svi oni projektili, sve detonacije, sva mrtva i raskomadana tijela koja je vidjela nisu je ni približno prestrašila kao riječi ovog čovvjeka. Pogledala je svog sina; bio je vrlo blijed i vidno prestrašen. Skupila je svu hrabrost, primila rukav muškarčeve odore i glasom koji joj je zvučao kao da nije njen progovorila:
-Gospodine, on je još dijete. Ima samo 16 godina. Evo pokazaću vam njegove dokumente, samo da ih pronađem...samo malo, molim vas, da ih pronađem...
Pogledao ju je; pogled demona, pogled krvnika, neljudski pogled, uslijed kojeg je posstala svjesna strašne opasnosti koja se nadvija nad njeno dijete. Maknuo je njenu ruku, zapalio cigaretu i rekao:
-Da vidim.
Ruke su joj se divljački tresle dok je po torbi tražila njegovu zdravstvenu iskaznicu. Ne govoreći ništa, pružila ju je čovjeku koji je život njenog sina držao u svojim rukama. On ju je pogledao, stavio dječaku u džep jakne i kratko rekao:
-Mora na ispitivanje. Kasnije ćete ga naći, tamo gde budete odveženi; kud se već izjasnite da želite ići. 'ajde, vi među žene. Ti mladiću pođi za mnom.
-Molim vas...on je još dijete...možete li mene ispitati umjesto njega, možda ja imam neke informacije koje vam mogu biti od koristi?
Više je nije želio ni pogledati; samo je kratko rekao:
-Sumnjam. Idemo, mladiću.

( Tada sam prvi put umrla. Ne mogu ti riječima opisati što mi je sve prolazilo kroz glavu, sunce moje. Sav moj užas, strah, očaj, bespomoćnost, nada da će se predomisliti i vratiti te k nama nakon nekog vremena. Moja je duša bila smrvljena strahom koji nisam smjela pokazati, da tebi ne bude još teže, da tebi i tvojoj sestrici ničim ne pokažem kakav strašan bol osjećam. Imala sam osjećaj da se moje tijelo raspada na tisuće komadića. )

Nije znala da ga zadnji put vidi, da je to oproštaj za vječnost; nije smjela plakati. On mora otići smiren, a i djevojčica će biti mirna ako vidi da je ona mirna. Dotaknula je rukama njegovo blijedo, milo lice, privukla ga sebi u zagrljaj i poljubila ga u čelo i oba obraza, čvrsto ga držeći nekoliko trenutaka, šapćući mu:
-Ne boj se, sve će biti dobro, sine moj. Brzo ćemo se naći, čuo si što je rekao ovaj gospodin.
Osjetila je da ga odvlače iz njenog zagrljaja; ruke su joj skliznule niz tijelo, prazne kako nikad u životu. On se odlazeći okrenuo, razvukavši lice u nešto što je trebao biti osmijeh i namignuvši sestrici rekao:
-Volim vas. Čuvajte se.

( ovo je fragment kratke priče koju sam napisala prije nekoliko godina; govori o majci koja je izgubila sina u vukovarskom paklu i sačinjena je od nekakvog mojeg viđenja zla koje se dešavalo i majčinog imaginarnog dijaloga sa sinom. trebala je biti dio niza kratkih priča posvećenih hrabrim ženama; nažalost napisala sam samo dvije... )

smjehotvorine, 18.11.2024. 13:04 ajme kako bole ovakvi trenuci i riječi...:(

Kenguur, 18.11.2024. 15:05 Jako lijepo napisano. Na zalost puno je slicnih prica bilo u mom gradu. Sad rijetko pisem u ovo vrijeme o svemu tome. Nakon 33 godine rijeci su se potrosile, ali sjecanja na moje drage prijatelje i susjede ostat ce za uvijek. Hvala ti na ovome, ma koliko tuzno bilo. Ne mogu napisati da je lijepo, to nebi bilo primjereno, ali teske su ponekad i lijepe rijeci.

Donabellina, 18.11.2024. 15:17 Ovo je samo gola istina, a ogoljena jos više boli. Pozdrav Rossovka i hvala na javljanju

gogoo, 18.11.2024. 15:46 Priča u kojoj se vidi i ljubav i zlo.

Dinaja, 18.11.2024. 16:11 sjećanje koje boli...

nema garancije, 18.11.2024. 16:48 Nikada ne zaboraviti, hvala ti za ovu priču:(((((

Supatnik, 18.11.2024. 16:57 :*

VladKrvoglad, 18.11.2024. 18:55 Mislim da tvoja prica seze u sustinu neljudskosti rata. Iako prica, siguran sam da su se ovakve stvari desavale. Vukovar ne moze biti izuzetak, stavise, posto su neke stvari itekako poznate, na osnovu njih je lako pretpostaviti da se u Vukovaru ovako nesto cak cesto desavalo...
Neljudskost je rata da se tudja deca ne vide kao deca. Da se triumfiuje brutalno nad pobednjenim protivnikom, ukljucujuci moc da se doticni i fizicki eliminise.
Neljudskost je rata da ljudi koji ucestvuju u tome imaju mnostvo 'opravdanja' zasto dopustaju da postanu neljudi...

j., 18.11.2024. 19:55 Bez ičega suvišnog; kratko i jasno. I još: neka si nam ti tu...

sewen, 18.11.2024. 21:12 Bože, ne ponovilo se...

Sarah, 18.11.2024. 22:25 Suze koje ne presušuju i bol otvorene rane i prijeloma.
To je Vukovar.

Pusa i grlim te:-*

smjehotvorine, 19.11.2024. 01:14 @ Kenguur, biće da je takvo zlo nevjerojatno reklo -
pomogni mi da preživim...

smjehotvorine, 19.11.2024. 01:18 @ Ane, to su bile krvlju natopljene godine
da se nikad ne zaboravi...

smjehotvorine, 19.11.2024. 01:21 @gogoo, neka volim toranj i pogled koji odozgora pukne na ravnicu...

smjehotvorine, 19.11.2024. 01:24 @ Dinaja, teško i bolno i neka se nikada ne desi ponovo :(

smjehotvorine, 19.11.2024. 01:30 @ Ane, probaću ujutro otvorit ponovo tvoj blog, sad otvori napola i mrljavo...

smjehotvorine, 19.11.2024. 01:34 @ Supatniče, i tebi isto ta zvjezdica i zagradu i što već ima ..

smjehotvorine, 19.11.2024. 01:49 @ Vlad, ovo je istinita priča o šesnaestogodišnjaku koji je izveden i odvojen od majke ispred bolnice, ubijen je na Ovčari. :(
ratovi su zbilja najodvratnije tkivo na tijelu Zemlje, kontinenta Evrope, države Hrvatske, Sisačko-moslavačke županije, grada Petrinje. da svatko od nas rukom ispiše podatke za sebe, ne bi više stigao pisati za druge...
samo trebamo gledati čovjeka u svakom čovjeku koji nam dolazi u susret, ništa više

smjehotvorine, 19.11.2024. 01:51 @ sewen, nikome nikada. :(

smjehotvorine, 19.11.2024. 01:52 @ j., hvala ti :)

Litterula, 05.12.2024. 10:07 nadam se da ćeš naći snage i napisati još pokoju priču o svemu tome što nas još uvijek muči, možda te priče ipak donose olakšanje, a nisu samo tužno podsjećanje

White Lilith, 31.12.2024. 08:31 želim ti snage u novoj smješkice:*

nema garancije, 01.01.2025. 01:01 Svu snagu svijeta ti želim, a najveća čestitka bi mi bila da se oglasiš,
znala bih da je snaga još tu. Veliki zagrljaj za cijelu >Novu:)))

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica