31
subota
prosinac
2022
Sretna Nova
Čemu vas je naučila godina koja je na odlasku?
Mene koječemu. Više od ičega zahvalnosti i poniznosti pred spoznajom koliko snage sam u stanju skupiti, jer ono što sam prošla morala sam proći sama. Imala sam puno podrške, puno divnih pozitivnih ljudi koji su me hrabrili, fantastične liječnike koji su mi – mogu reći – povukli život sa ruba ponora i medicinske sestre koje su me hrabrile i svakodnevno govorile da moram i da mogu. Ali u bolničku sobu morala sam ući ja; na operacijski stol morala sam legnuti ja. Svjesna silne podrške koju imam, ali i činjenice da je to moja borba. Pomilovala me sreća, pomilovala me nova prilika da koračam dalje kroz život. Nemoguće je zapravo pronaći prave riječi i opisati što sam osjećala i još uvijek osjećam; najbliže su riječi zahvalnost i poniznost.
Zato vam želim da u Novoj imate najviše zdravlja, a onda ćete i sve ostale želje lakše ostvariti.
Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima. Voli vas Rossovka.
komentiraj (34) * ispiši * #
29
četvrtak
prosinac
2022
Da Masteršef...
Došla sam do dva zaključka apropo Masteršefa.
Prvo – jedini razlog zašto ga tu i tamo pogledam je Melkior. Drugo – ja kuvam nekih četrdeset godina i ispada da sam tudum za kuvanje.
Šta se tiče Melkiora, nema se tu šta puno pojašnjavat. Liječiš očobolju i tu je kraj pojašnjavanja. ( Sad će eventualni hejteri reć – eto koze, kud leti bosa u trnje; tako i ove štokakve influenserice i voditeljice sline za malim Gvardiolom a mogu ga rodit. Pa da eventualno smanjim pljuvačinu, mogu samo reć sljedeće – nisam ja kriva šta imam oči u glavi i šta Melkior izgleda ko šta izgleda. Mene da je dovelo u Masteršef, morala bi tamo bit kirurška ekipa da mi liječe opekotine, porezotine i sve moguće povrede, jer bi samo vrebala kud se on izmako i rezala kud stignem pa bi krvno stradavala nonstop. )
Šta se tiče kuvanja...ne znam uopće šta me spopalo danas popodne da gledam kuvanje onih špageta i jaja. Te ajde kajićem brat one travuljine za stavit na špagete, te jaje ne smiješ posolit jer se onda slanost osjeti samo na prvom zalogaju pa ga treba držat u salamuri ( nisam dobro sve pratila, Melkior me dekoncentriro ), te žutanjak mora bit tekuć...Pa onda kod kušanja zaključak da nisu ni sva jaja jednako velika pa zato kod nekih bjelanjak bio savršen a kod drugih bezveze ispo. Jebote, to se i oko veličine jaja elaborati rade.
Plejting vaki, plejting naki.
Ja kad se sjetim meko kuvanog jajeta ne trebam elaborat. Znam koliko ću ga kuvat. Salamuru ne radim; ako mi fali soli – posolim. Pjenica od krumpira? Dajte molim vas. Pa jel se nije bolje natrpat francuskog krumpira kad već hoćeš kombinaciju jaja i krumpira? Skuvaš jedno i drugo, zaliješ vrhnjem, zapečeš i opali. ( Ako sam sama za stolom, ne treba mi ni plejting; bubnem vatrostalnu posudu na podmetač i pušem da se prije ohladi, pa jedem dok mi slabo ne dođe ).
E zato nikad neću izbliza vidjet Melkiora, al ne možeš imat sve – i izliječenu očobolju i natrpan želudac.
Nije mene rodilo za Masteršefa.
komentiraj (20) * ispiši * #
28
srijeda
prosinac
2022
730
Čemu nas je naučilo 730 dana straha, tuge i boli za svakim komadićem Petrinje koji je nepovratno nestao ili uzalud čeka obnovu?
Da grad volimo i nosimo u srcima gdje god bili, da svaku ranu koju je pretrpio doživljavamo kao svoju, da strašne ruševine stare gradske jezgre gledamo onakvima kakve su nekad bile. Pravimo se da ne vidimo kako za dvije godine obnova centra grada još uvijek nije počela.
Da postanemo još bolnije svjesni kako je naš grad posljednjih trideset godina sustavno zanemarivan i ostavljen da propada. Što drugo reći o gradu pedeset kilometara udaljenom od Zagreba koji nema ni autobusnu ni željezničku postaju? Pravimo se da ne vidimo kako ni trideset godina nakon rata, ni dvije godine nakon potresa ništa nije učinjeno da budemo bolje prometno povezani sa ostatkom Hrvatske.
Da stoički krpamo samo ono najnužnije, mi koji smo imali sreće da nam kuće požute ili pozelene. Da postavljamo hrpu pitanja na koje nam ne znaju dati odgovore oni koji bi ih trebali imati. Pravimo se da ne vidimo kako se pukotine na našim ili susjednim kućama šire, pravimo se da ne čujemo nesuvisle odgovore koje nam daju. Pravimo se da ne vidimo da su već dvije godine birokracija i papirologija bitniji od obnove.
Da gledamo našu djecu kako već dvije godine u takvim uvjetima, iza svih stresova i straha, kroz ruševine idu na probe zbora, u glazbenu školu, na treninge ili sa svojim tetama u vrtiću crtaju znamenitosti Petrinje. Kako hodaju ispod takozvanih sigurnih koridora ili kolnikom tamo gdje ih nema, a kuće su označene tablama – kretanje na vlastitu odgovornost i omeđene trakama, pa se nogostupom ne smiju kretati. Pravimo se da ne vidimo kolikoj su opasnosti zapravo izložena naša djeca već dvije godine.
Da ipak uživamo u pogledu na naš stoljetni park, tako prekrasno okićen u ovo božićno vrijeme. Krošnje lipa ilirki i dalje dodiruju nebo. Zajedno s nama prave se da ne vide izloge dućana na kojima stoje natpisi „Sretan Božić“ iz 2020. i kroz njih gledamo nebo i ruševine već dvije godine.
Da suspregnemo osjećaje i suze svaki put kada krenemo prema centru grada jer moramo njime proći. Vrijeme koje je proteklo nije donijelo olakšanje, i teško da ga može donijeti. Dvije godine se pravimo da ništa ne osjećamo dok prolazimo krhotinama svojih života.
Prestali smo slušati sva isprazna obećanja koja su to samo i ostala. Prestali smo očekivati ispunjenja rokova jer su odavno iscurili. Pravimo se da ne vidimo koliko sve to vidimo, već dvije godine.
Onima koji u svojim rukama imaju moć da podignu Petrinju s koljena možemo reći tek slijedeće – pravimo se da ne vidimo kako ćete drugu godinu zaredom sjesti u službene automobile, doći u Petrinju, napraviti pokoju fotografiju i nizati obećanja, pa zaboraviti gdje ste bili čim pređete kupski most.
Naša djeca zaslužuju živjeti u svome gradu i hodati obnovljenim ulicama i živjeti u obnovljenim kućama. Naš izmučeni grad zaslužuje da ga se podigne iz ruševina. Naša ga srca i ruke grle cijelog života, ne samo proteklih 730 dana uzaludnih iščekivanja i razočarenja.
( centar Petrinje u prosincu 2022., fotke – Marta Kalfić )
komentiraj (15) * ispiši * #
27
utorak
prosinac
2022
Hešteg samojedi
Nakon slavodobitnog povratka sa intenzivne njege na odjel, shvatila sam da imam priključaka ko traktor Tomo Vinković – sonda, kateter, dva drena.
( O sondi neću previše, istraumatizirala me za dva života; jedno od gadnijih iskustava koje sam imala. ) I tako ja ležim u krevetu i zamišljam ručak, tipa sarma i pire krumpir. Jer nisam jela dva dana; ponedjeljak ujutro pola pereca i dalje ništa osim sirupa i klistira, a u utorak sam operirana. Srijeda dakle prolazi, a ja gladna da bi živog vuka progutala da dobaulja do kreveta. Da skratim priču, dobila šalicu juhe bez ičega na tacni. Pa za večeru tri mikroskopska dvopeka i čaj. I šta mi je drugo preostalo nego lokat vodu i čaj? Bućkala sam ko flaša s vodom kad se prevrne na pod.
Pa sutradan repriza – mikroskopski dvopek i čaj za doručak i večeru, šalica juhe za ručak. Opet lokanje vode i čaja nepoznate količine.
E u petak ujutro eto posude od inoksa, teža od mene. Ja se raznježila, kad u posudi šta? Griz. Onaj isti koji sam ko dijete jela pod prijetnjom kuvače, koju je ispaćena roditeljica držala u junačkoj desnici, i samo čekala da odbijem suradnju. Nagutala se griza, zamišljala da jedem sarmu. Za ručak opet posuda od inoksa, ovaj puta unutra žuta kaša nepoznatih sastojaka. I gutala dok sam mogla; kad više nisam mogla zalila šalicom juhe i opet gutala dalje, zamišljala da jedem sarmu. Pitala sestru – pa dokle ću ja u ovim inoks posudama dobivat to šta dobivam? Kaže – vi ste na kašastoj hrani dok god imate sondu. Pa tako deset dana, uz postupno dodavanje pudinga i jogurta.
Vi ne možete ni zamislit šta sam ja sve zamišljala da jedem dok sam gutala kaše. Grah salatu, pohanu piletinu, restani krumpir, francuski krumpir, kiselo zelje i češnjovke...sve je to meni bilo na jelovniku, naravno u glavi . U inoks posudama su bile kaše raznih boja.
Pa kad mi je poskidalo priključke...kad sam ja za ručak dobila juhu sa zvjezdicama, batak i rižoto i ciklu na salatu...pa meni su se rajske dveri otvorile, ljudi dragi.
A sad? E sad se prežderavam do iznemoglosti. Špek i luk, kruh i mast, sarma, fini pečeni krmić, salate, sir i vrhnje, pečena jaja, kolače, voće, kompot od ananasa. Pa tako u krug dok ne obnevidim od jela. Jedem sve šta mi padne šaka, čak i ono šta nisam baš previše jela, tipa špeka; jedem i ne dišem.
Nadoknađujem, šta mogu kad sam proždrljiva.
komentiraj (16) * ispiši * #
24
subota
prosinac
2022
Na dobro vam došlo porođenje Djetešca
Gledam A stranu i slušam Massima, koji je sudjelovao na snimanju božićnog izdanja jedne od najboljih emisija koje je naša državna televizija ikada imala. Razmišljam o tome koliko je snage u sebi imao taj čovjek; znao je da je teško bolestan i priuštio je svojim obožavateljima fantastičan koncert, znajući da mu je vjerojatno posljednji. Neka mirno sniva, tamo gdje nema boli, u beskraju u kojem je ostavio veliki trag.
Što sam starija, sve mi se više čini da sam se više radovala Badnjaku a onda i Božiću dok sam bila dijete. Moja je baka po ocu živjela u malenoj, skromnoj kućici odmah pored naše; uvečer je u kuću unosila slamu u kojoj nam je znala ostaviti jabuka, oraha, lješnjaka i pokoji svileni bombon. Bor se kitio staklenim prekrasnim kuglicama koje nam nije dala ni dotaknuti. Prije večere pojeli bi malo češnjaka s medom ( da vam coprnice ne zametu pute, tako nam je uvijek govorila ) i uburili prst u medovu rakiju. Večera je obavezno bila strogo posna. Zapjevali bi i poneku staru božićnu pjesmu. Jedna od tatinih sestara isto je živjela u Brezju, pa se kod nje uglavnom znalo zalomiti i dočekati Božić, uz ponoćnu večeru i kuhano vino ( za starije, naravno; mi bi pili čaj ili neku narandžadu ). Kao sad se sjećam da je teta uvijek u najcrveniju jabuku nabockala sitne žute novčiće i stavljala je pod bor zajedno s božićnom pšenicom.
Božić sve više gubi svoj pravi smisao. Umjesto jednostavnosti i radovanja rođenju Spasiteljevom, sve trese potrošačka groznica, stolovi pucaju od obilja hrane, vrlo je malo obitelji zajedno za ovaj veliki blagdan. Puno je potrebitih, bolesnih i onih koji će ovu posebnu noć proboraviti prepušteni sami sebi. Nadam se da ste barem nazvali ili posjetili nekog takvog; ako jeste, budite sigurni da ste mu ugrijali srce.
Ja vam želim da ovaj Božić budete u krugu svojih najdražih i najbližih, svjesni kolika je to radost i blagoslov. Želim vam obilje zdravlja, ljubavi i radosti. Želim vam da budete svjetlost jedni drugima, svjetlost jarka i jasna poput one koja je obasjala Betlehem u čarobnoj noći i dovela pastire do štalice u kojoj je u jaslama ležalo Djetešce, posebno po svemu.
Na dobro vam došlo porođenje Djetešca.
( photo - Adoration of the Shepherds, Gerard van Honthorst )
komentiraj (14) * ispiši * #
22
četvrtak
prosinac
2022
Moji božićni vilenjaci
Jučer poslijepodne moji najdraži frajeri donijeli su tračke božićnog ugođaja u moj skromni dom u Brezju.
Žarko crvenilo božićne zvijezde, nježnu zelenu pšenicu, prekrasan niz kuglica koje svijetle uz pomoć baterija ( a silno sam ih htjela imati ), dva origami Djeda Mraza, novi vjenčić za vrata...Najviše od svega razveselio me njihov dolazak. Najdraži frajer ponio je i gitaru, pa nam je otprašio Jingle Bells i još neke pjesme.
-Nisu baš božićne – govori dok svira.
-Nema veze, samo ti sviraj – odgovaram i velika sam do neba dok gledam kako prebire prstima po gitari. Svira i glazbenu podlogu iz Maše i medvjeda, koje gleda manji najdraži frajer; ima dijete savršen sluh i to je sve.
-A kad ćemo kod tebe kititi bor? – pita manji najdraži frajer.
-Na Badnjak – kažem.
-To je za tri dana, je li tako? – pita dok odmotava svoj omiljeni slatkiš.
-Da. I samo vi ćete ga kititi, ja gledam.
Smije se, sretan je jer će moći stavljati kuglice gdje god želi. ( Mene ne zanima savršena jelka; njihova radost mi je puno bitnija. )
Kad su krenuli kući, pažljivo mi prilaze da me zagrle i poljube. Znaju, a i vide da još uvijek moram paziti na svaki korak. Uživam u toplini njihovih ručica i poljubaca.
Jedva čekam Badnjak. Najdraži frajer će ponijeti gitaru i ponovo svirati, okitiće bor zajedno sa svojim malim bratom, ručaćemo zajedno... Nije li smisao blagdana baš to – biti uz one koje najviše volite i uživati u njihovoj radosti?
( I kad već pišem o djeci – maknite im petarde iz ruku, molim vas. Možda ja krivo percipiram korištenje pirotehnike u svrhu stvaranja blagdanskog ugođaja, ali strava koja se desila devetogodišnjaku govori mi da sam u pravu. Petardama nije mjesto u dječjim rukama; radije s njima pogledajte neki božićni film ili pjevajte božićne pjesme. )
komentiraj (20) * ispiši * #
20
utorak
prosinac
2022
Ko to tamo ne puši
Šta god sad neko mislio o tome, mene su više od same operacije isprestravile dvije stvari – kako ću funkcionirat bez nikotina i kako ću preživjet stavljanje katetera.
Naime ja sam pušila dvadesetdevet godina. Krenula izazvana činjenicom da su mi razredni pušači i pušači u nastajanju stalno govorili – čuj štrebericu, boji se mame, vakanaka. Pa ja da pokažem da nisam štreberica i da se mame al nimalo ne bojim krenula sa nikotinskom terapijom ( isprva uz nalete slaboće i vrtoglavice, al to je brzo prošlo ). Pa tako dvadesetdevet godina. Prva stvar ujutro kad ugasim alarm – cigareta u usta i kuhanje kave. Svi moji susjedi, članovi obitelji i prijatelji posvjedočiće da me nikad nigdje nisu vidjeli bez rezervne kutije cigareta.
Na dan odlaska u bolnicu digla sam se u nedoba, popila svoju šalicu kave i ispušila tri cigarete. Prije nego šta je junior došao po mene, zalijepila sam na lijevo rame nikotinski flaster i otišla u bolnicu. Iskreno, nisam se ni usudila pomišljat šta će bit ako ti flasteri ne budu barem malo djelovali. Tu sam se ja smjestila u sobu, išla kod anesteziologinje, obavljala pripreme za dan D...bez cigareta. Dok je padala noć nad Zagrebom, ležala sam ušuškana u krevetu, gladna ko vuk, gledala teve i u jednom trenutku pomislila – pa jel moguće da ja stvarno neću pod okriljem noći otić na balkon pušit? I da znate da nisam.
Ujutro sam flaster skidala na putu do operacione sale, zaboravila u onoj strci – jer sam išla prva – da ga moram skinut. Na intenzivnoj sam se budila, pa spavala, budila, pa spavala i borila se sa silnom žeđi koja me ubijala. Novi flaster zalijepila sam na ruku kradomice ujutro, nakon šta me sestra malo preprala i obukla mi spavaćicu. I dalje sam se čudila činjenici da mi ne dolazi da odnekud iščeprkam cigaretu i upaljač i zapalim, na sveopći užas i osupnutost svih nazočnih.
U bolnici sam proboravila 14 dana. Niti jedna cigareta iz tri kutije, koliko sam ponijela u koferu, nije završila u mojim ustima. Nije mi palo na pamet sa sondom, kateterom i dva drena. Pogotovo zato šta je vanzemaljac koji me operiro dao sve od sebe da mi pomogne, i uspio je.
Bilo mi je čudno doć doma. Ono, nema više ograničenja, pepeljara ko u priči, mogu zapalit šest odjednom ako hoću. Ništa. Ko da nikad pušila nisam.
Kad su naši Vatreni izgubili u polufinalu, uzela sam jednu cigaretu ispaćenom životnom supatniku i zapalila, samo da vidim šta će bit, hoću se zanesvijestit il šta će bit. Ništa nije bilo, čudan okus po ustima i dim koji sam više pućkala nego uvlačila. Zagasila na pola jer mi je bilo bezveze.
I tako će sutra bit mjesec dana šta sam okončala karijeru okorjelog pušača. I još uvijek ne vjerujem da sam je okončala. Da ne govorim u kojem stanju šoka su svi koji čuju da ne pušim; oni koji puše trenutno zapale dvije da se dobiju od šoka.
Dakle nikotin sam uspješno savladala. A i stavljanje katetera, jer ga u Petrovoj stavljaju kad si pod narkozom, Bog im ruke blagoslovio.
Znači zbilja postoje situacije kad skužiš da ne trebaš isprestravljivati sam sebe, jer možeš sve šta hoćeš. Naravno, ako hoćeš.
komentiraj (17) * ispiši * #
17
subota
prosinac
2022
E Nac... :(
Još od jučer pokušavam pronaći prave riječi da se oprostim od tebe, i nikako ih ne pronalazim.
Teško je izgovoriti posljednje zbogom nekome koga poznaješ gotovo čitavog života. Koga sam viđala još tamo na petrinjskom korzu, na kupalištu, u Cigajnskom selu idući kod tete. Koga sam na probama zbora slušala sebi iza leđa kako vrlo točno brunda baritonsku ili basovsku dionicu, i ljuti se na one koji nikada nisu imali note složene po redu. Koji je u busu, na putovanjima, uvijek sjedio iza – kao i ja - jer je tamo uvijek najveselije. Koliko smo se samo puta nasmijali do suza i napjevali do promuklosti.
Pa ta tvoja ljubav prema Petrinji, gradu kojem si dao i svoju mladost i svoje zrele godine. I ti si, kao i brojni drugi, trajno urastao u petrinjske ulice i ulićke, u sve petrinjske pjesme, u sve petrinjske blagdane i svagdane. Tvoje je srce kucalo za Petrinju. Sve do jučer. Ne usuđujem se niti pomišljati kakvu agoniju prolaze članovi tvoje obitelji. Petrinja je izgubila jednog zakletog Petrinjca, a oni su izgubili sina, supruga, oca i brata. Silno sam tužna, kao i svi oni koji su te poznavali.
Ni dalje ne pronalazim prave riječi; možda zato što mi je smrt nespojiva sa tvojim smijehom i s tobom. Zato ću ti reći tek ovo – snivaj mirno negdje gore u beskraju, Nacek. Neka ti je laka petrinjska gruda koju si nosio u srcu gdje god si išao.
( ova mi je fotka baš draga; nastala je u Novigradu istarskom 2015. godine, dok smo čekali nastup na revijalnom dijelu programa )
komentiraj (19) * ispiši * #
16
petak
prosinac
2022
Bolnička priča prva
Na odjel ginekološke onkologije u Petrovoj došla sam, nećete vjerovati, potpuno smirena.
Imala sam nešto vremena između napravljenih pretraga i odlaska u bolnicu da posložim kockice. Znala sam dijagnozu, znala sam kakav zahvat me čeka i znala sam tko će me operirati. Preostale kockice djelomično sam posložila sama, a djelomično su se i same posložile. Poznavajući sebe, znala sam da će biti i smijeha, koliko god to paradoksalno zvučalo. Izgleda da ja bez smijeha, pa makar bio i u tragovima, ne mogu funkcionirati.
Za početak sam za bolnicu kupila nove šlape, naglosvijetlosmeđe, sa licima psića; nazvala sam ih šlape na ćuke, i to su moje sretne šlape. Moj životni supatnik samo je izjavio da je šteta što nisu na baterije pa da recimo laju ili reže dok hodam. Mene to nije previše uzbudilo – ja kupila, ja ću ih nositi.
Prvi sam dan dakle obavila uobičajenu rutinu, pregled kod anesteziologa i pripreme za operaciju. To znači da nisam ni ručala, a vodu sam smjela piti samo do ponoći. I onda takva gladna kopam po teveu, pa naletim na Masteršefa ( dobro, to su samo mrlje po tanjuru pa nije strašno ), al kad naletim na Večeru za pet...stol pun mesurde, priloga, salata, a moj želudac ko centrifuga od vešmašine. Jedva zaspala od gladi.
Jutro je donijelo tuširanje uz korištenje one famozne spužve za dezinfekciju i naravno daljnju centrifugu po probavnom traktu. Sklupčala se u krevet, ušuškala i taman se zadubila u neku sapunjaru, kad 15 do 8 u sobu ulazi sestra Valentina koja je završavala noćnu i kaže – idemo. Kud idemo, pitam ja. Kaže ona – pa idemo, kak ste ono rekli sinoć, izrezat to govno van. Pa kad prije, majkosvetabožja, govorim dok se dižem iz kreveta, obuvam šlape na ćuke i uzimam vrećicu u kojoj su stvari za intenzivnu. Zovem juniora da mu kažem da krećem. Hodam za sestrom prema liftu i u prizemlju skužim da nisam obukla šlafrok.
Usput da pripomenem da su sve moje spavaćice bile pa onako...kraće od standarda ( kasnije su se pokazale fantastične zbog priključaka koje sam imala, ali za hodanje do operacije – ajme majko ). Računam – pa dobro, valjda je tu odmah operacija. Malo morgen je bila; lift, pa stakleni hodnik, pa lift, pa opet hodnik, pa lift...a ja šibam za sestrom, pa se sjetim – ajme šta bi bilo da te moje šlape stvarno laju, pa to bi orilo hodnicima. I počnem se smijati, ne baš prejako, ali se smijem. Smijem se i svojim nogama koje su poljubičastile jer mi je bilo i pohladno. Usput se sjetim da nisam skinula nikotinski flaster, jer sam dan prije odlaska u bolnicu počela pušiti na ruku, pa ga jurišno odljepljujem i dajem sestri da ga baci kad stigne.
Preuzimaju me na ulazu u operacionu salu, vrlo su ljubazni; dobivam neku tamnoplavu tabletu i zamataju me u ono zeleno platno i nešto poput flizelina. Konačno me uvoze unutra, i pogledom tražim jedino poznato lice – čovjeka koji će me operirati. Pronalazim ga i uz smiješak jedva govorim – pa koga ja to vidim ( tamnoplava tableta je biće proradila ), on mi odgovara – tu sam.
Dalje gubim sliku sve do buđenja na intenzivnoj, ali moram priznati da mi je drago što sam u sve ušla sa smijehom. Kakvim – takvim...ali sa smijehom.
komentiraj (14) * ispiši * #
14
srijeda
prosinac
2022
Bez naslova
Jutros je u Petrinji, u kontejnerskom naselju, preminula beba.
Da više ne kažem niti jednu riječ, dovoljno sam rekla.
Kontejneri su, za neupućene, one limene kutije u kojima moji sugrađani žive evo već treću zimu. Treću zimu ljudi borave u tim kutijama. Čekaju rješenje svojih muka. Netko rušenje kuće u crvenom, netko obnovu neuporabljivog, netko rješavanje stambenog zbrinjavanja. TREĆU ZIMU LJUDI ŽIVE U LIMENIM KUTIJAMA, I SLUŠAJU OBEĆANJA.
Jutros je, u jednom od tih kontejnera, preminula beba. Negdje kažu dvomjesečna, negdje kažu tromjesečna. Navodno nisu pronađeni tragovi nasilja. Tijelo je upućeno na obdukciju. Navodno je od rođenja bila lošeg zdravlja, tako piše na nekom od portala.
Pa dozvolite, gospodo u brojnim ministarstvima, da vama koji već tri godine držite ljude u kontejnerima čestitam na svemu što ste učinili kako bi Petrinjci iz kontejnera otišli u stanove, zamjenske kuće, bilo kuda. Opće je poznata, recimo, činjenica da je za novorođenče idealno boraviti u kontejneru.
Bože moj, koliki će se ljudi razboljeti i pomrijeti i iz kontejnera otići u vječnost?
Neka se širom otvore nebesa i prime malenu, nedužnu, čistu dušu koja se jutros vinula u beskraj.
Inače se u Petrinji vojska i vatrogasci nemilice bore sa visokim vodostajem Kupe, hvala im na tome.
Hrvatska reprezentacija u subotu igra za treće mjesto na svjetskom prvenstvu u nogometu, i imamo zašto biti ponosni, što god lajali dežurni pljuvači.
Ajmo u komentar srce za sve spomenute. Neka znaju i ljudi u kontejnerima, i vatrogasci, i vojska, i naši Vatreni - da ima nas kojima je stalo.
komentiraj (20) * ispiši * #
09
petak
prosinac
2022
A saćemo, a saćemo jednu po brazilski...
Jel se sjećate vi kako smo začepili gubicu Englezima prije četiri godine, u Rusiji?
E pa sad smo začepili gubicu i Brazilcima. A i svim onm silnim ekspertima koji uredno broje krvna ztnca Zlatku Daliću. Gospodo draga, danas ste svjedočili hrvatskoj verziji sambe, i to onoj koja ujedini ovaj naš ispaćeni narod. Silna je šteta što naši vrli političari nemaju barem trunčicu srčanosti kojom su naši dečki otprašili sambu.
Radujte se i budite ponosni, dragi ljudi. Imamo zašto biti. Država od četiri miliona duša je definitivno nogometna velesila, šta god bilo tko mislio o tome.
( ne znam tko je obukao kip svojom fotkom, ali pogodio je definitivno )
komentiraj (13) * ispiši * #
07
srijeda
prosinac
2022
Hvala, curke
Njihov je posao vrlo zahtjevan i odgovoran.
Nije jednostavno svakodnevno dolaziti na bolničke odjele, odjenuti odoru i zakoračiti u svijet tuđeg bola i teških životnih trenutaka. Otvarati vrata soba i susresti poglede ispunjene i strahom, i bolovima, i panikom. Obaviti sve što trebaju, a trebaju tako puno toga – podići iz kreveta, pomoći pri tuširanju ili prati pacijente na krevetu, presvući krevete, pomoći pri odijevanju, zamijeniti katetere, previti rane, podijeliti terapiju, izvaditi krv. Dolaziti na svaki poziv iz tolikih soba i dati sve od sebe da uklone ono zbog čega ih se zove. I ne samo to.
One i tješe, i umiruju, i otkinu komadić duše za svakog pacijenta. I čine to sa osmijehom, barem one koje sam ja upoznala.
Na odjel ginekološke onkologije sam došla teškog koraka, izmučena bolovima i pokušavajući razvući osmijeh na lice. Preda mnom je bio put na koji je trebalo zakoračiti hrabro, ali zatvorenih očiju, da ne vidim sve strmine i rubove ponora. One su svo vrijeme bile tu, vrlo profesionalne ali i pune razumijevanja i utješnih riječi. Nikada neću zaboraviti Anu Mariju, koja me pripremila za operaciju, Valentinu koja me otpratila u operacionu salu uz riječi – idemo da Vam, kak ste ono rekli, izrežu to govno van, Renatu koja mi je na najoriginalniji način pokazala da mogu.
Zato, drage moje – Renata, Emma, Valentina, Ana Marija, Petra, Lorena, Evelyn, Danica, Elena, Dijana – hvala vam što dajete sve od sebe da prestravljene, izmučene, bolesne žene svojim blagim ali snažnim rukama i osmijesima svakodnevno gurate naprijed putem do oporavka. Treba puno ljubavi za tako nešto; hvala vam na svakom trenutku koji ste provele uz mene, hvala za svu podršku i snagu koju ste iščupale iz mene, a nisam ni znala da je imam.
Voli vas Rossovka.
( fotka – Emma i Valentina kraj okićenog bora i malene knjižnice na odjelu, bor inače stoji normalno ali meni ovdje ko da malo visi – zato su njih dvije savršene )
komentiraj (17) * ispiši * #
03
subota
prosinac
2022
Vesna
Vesna je moja cimerica u sobi.
Žena ima 68 godina, nevjerojatan smisao za humor i tako toplu, prekrasnu dušu. Za bolnicu je naručila tovar pidžama, džabe joj govorili da mora imat spavaćice jer će iza operacije imat kojekakve priključke po sebi. U spavaćici je otišla samo do operacione sale; čim je stigla sa intenzivne ( u naglocrvenoj spavaćici, tu je odabrala za slavodobitni povratak na odjel ), krenula je kopat po ormaru da odabere pidžamu i u donji je dio bespoštedno utrpala sve priključke. Kako – to samo ona zna.
Neki je dan cijela vizita imala posla s njenom Cedevitom, znate onu bočicu šta stisneš pa mućkaš pa sto čuda. Prvo jedna sestra koja je mislila da treba samo otvorit bocu, pa druga koja se borila da Cedevita požuti, pa doktor koji je uzeo stvar u svoje ruke i riješio situaciju. Ja sam – uz blingbling pogled – samo zamolila da ako može i meni iščarobirat Cedevitu ( je, fala mu do neba ).
Jutros je natakrčila na glavu svoju kapu sa coflekom i izašla na Sljeme ( na balkon, to ona tak veli ). Ušla vizita, ona razgleda okolicu sa balkona i pozdravlja ekipu cezarskim pokretom ruke. Doktor kaže – koja je to carica, ja velim – hvala onom ko mi je dao caricu u sobu jer sam mislila da samo ja imam ispade svojeglavosti.
Vesna je strašna fajterica prokušanih vrlina. Tako snažna, moćna žena mladog duha u tijelu koje je ostarjelo. I znate što ću vam reć? U svojoj toploj pidžami, sa svim priključcima iza operacije, sa svojih 68 godina izgleda neuništivo.
Ima gard pred kojim se mogu sakrit sve plastičnjače i influenserice ovog svijeta, koje cmizdre nad puknutim noktom i šepire se dubokim dekolteima.
Vesna je čudo od žene, koje ću pamtit dok me bude.
Silno je volim, tako sitnu a tako moćnu.
komentiraj (15) * ispiši * #
01
četvrtak
prosinac
2022
Noge od Conana
Ne volim biti bespomoćna, ili je možda bolje reći ograničene sposobnosti kretanja.
A onda pomislim da sam prije pet i nešto sitno godina bila jednako tako onemogućena funkcionirati normalno. Lebdjela između života i smrti i vratila se natrag, pa se dan po dan privikavala na spavanje na sjedeći zbog slomljenih rebara i disanje na usta zbog polomljenog nosa i sinusa. Prošlo je; ostala je tek izmaglica sjećanja i spoznaja da čovjek može izdržati sve i ostati i normalan i jak u glavi.
Obzirom da je kasnije uslijedio i potres i sve popratne nuspojave i par tisuća naknadnih potresa, pa i gubitak dvojice članova bliske obitelji u samo tjedan dana, i sve sam to izdržala na svojim nejakim nogama, onda si volim reći - ti možeš sve, i tvoje su noge ko u Conana barbarina.
Voli vas Rossovka.
komentiraj (14) * ispiši * #
