28

ponedjeljak

studeni

2022

Da vas pozdravim :)

ja, šalica sa osmijehom i braunile iz sale :)



27

nedjelja

studeni

2022

Žena - zmaj

Nema ništa od velikog pisanja, fali mi al nemrem nariktat laptop.

Samo ću jedno podijelit s vama - cimerica mi je Vesna, žena od 68 godina, koju u utorak čeka grda operacija. Jutros je dočekala vizitu sa sunčanim naočalama jer je sunce uprlo u prozor i ravno na nju, a na upit jel dobro odgovorila je - naravno. Ono, ko da čeka sladoled. I samo gledamo tekme.

Moj naklon Vesni. Voli vas Rossovka.

24

četvrtak

studeni

2022

Hvala im, svima

Kada te u čelo pogodi dijagnoza karcinoma, onda prvih par sati u glavi bude kaos. Plačeš, pa misliš – zašto nisam odmah reagirala? Kako sam mogla biti toliko glupa i čekati, kad mi je tijelo vrlo jasno signaliziralo da nešto nije u redu? Kako sam mogla biti tako neodgovorna prema sebi i onima koje najviše volim?

Iskreno, nisam ni pokušavala odgovoriti na ta pitanja. Ja sam isplakala kišu i odlučila mu se najebati majke.
Sve je išlo vrlo brzo, zahvaljujući sjajnim ljudima koji su stali uz mene i nisu mi dali da uopće pomislim bilo što drugo osim da ću to govno izrezati iz sebe i nastaviti dalje. Možda poprilično iscrpljena, prvo bolovima koje sam trpjela mjesecima, onda pretragama ( a trebalo ih je hrpu obaviti ), a onda i operacijom, ali spremna za iduću rundu života.

Neću pisati o svim članovima moje uže i šire obitelji, koji su mi uvijek i u svemu bili podrška. I sada su mi podrška. Želim na ovaj način zahvaliti ljudima koji su učinili sve što je u njihovoj moći da bi mi olakšali i da bi sve bilo kako treba.
Sjajnom dr Jakšiću i kompletnoj postavi sisačke ginekologije; ne znam imate li pojma kakvi sjajni liječnici i medicinske sestre tamo rade? Toliko savjesni, predani, vrlo topli i humani. Dr Štajduhar i dr Stjepanović, koje su dale sve od sebe da me skrpaju za operaciju zbog upale sinusa.
Dr Planiniću, operateru čarobnih ruku i svim medicinskim sestrama ginekološke onkologije 2 u Petrovoj u Zagrebu, koje me još uvijek hrabre i krpaju i ponavljaju – možeš ti to.

Svima onima koji su upućivali poruke i molitve pune ljubavi.

I da se razumijemo – ne pišem ovo zbog lajkova i potrebe da me netko tješi. Pišem jer su svi ti ljudi zaslužili zahvalnost do neba. I dalje od neba.
Na komentare ne mogu odgovarati; ako želite, zakeljite jedno veliko srce za sve sjajne ljude koje sam nabrojala.

21

ponedjeljak

studeni

2022

Gospa od zdravlja

Spomendan je Gospe od zdravlja.

Zapisi kažu da je 1630. godine Mletačkom Republikom harala strašna kuga, koja je samo u Veneciji pokosila osamdeset tisuća duša. Senat Republike na današnji se dan 1631. zavjetovao da će Mariji, ako prestane kuga, podići crkvu. Epidemija kuge je okončala, a crkva je podignuta Gospi od zdravlja.

Razmišljate li nekad o tome kolika je snaga molitve i izgovorenih riječi? Pogotovo ako molitvu upućujete za nekog bolesnika, ako otvorite srce i pustite da iz njega poteče moćna rijeka ljubavi, molitva koja će nekome donijeti olakšanje i ozdravljenje. Oni među vama koji ovo čitate, a ne smatrate se vjernicima, preimenujte riječ molitva u podrška ili što već odaberete, ali koristite riječi i misli na dobrobit ljudi do kojih vam je stalo. Svaka kap ljubavi i dobrote, svaka upućena riječ i misao prevagnuće u korist onoga kome je uistinu potrebna.

Zato molite / podržite / uputite moćne riječi potrebitima. To je nešto najplemenitije što možete učiniti drugom ljudskom biću.
Samo otvorite srca i pustite riječi da krenu, za one kojima su potrebne.

( photo – Vjera i djela )

18

petak

studeni

2022

Krhotine majke

Sklonili su se u bolnicu, zajedno sa stotinama drugih ljudi; mislila je da je tako najsigurnije. Bolnice se uvijek evakuiraju, ljude se zbrine na najbolji mogući način. Doista, bolnica je izgledala jezivo; poluruševina, očito pogođena toliko puta da se počela pitati je li odabrala dobro mjesto gdje će se skloniti s djecom. Oni koji mogu razarati bolnicu mogu počiniti i puno gore stvari, neprekidno je odzvanjalo kroz njenu svijest, ali nije više bilo vremena ni načina da se makne odande. Vojska je opkolila zgradu. Bili su vrlo grubi, nervozni, bilo ih je puno i pijanih. Njen je strah postajao sve veći.

( Nisam te stigla pitati bojiš li se. Nisam se usudila pitati te. Sjećam se da si gledao sav taj užas oko sebe, i da si bio strašno blijed. Povremeno bi nam se pogledi sudarili, i činilo mi se da mi pokušavaš reći – kuda smo to došli, što će učiniti s nama? Kako je vrijeme prolazilo, izgledao si sve smireniji. Sjećam se da sam te pitala jesi li gladan, pogledao si me uz smiješak i rekao – nisam, majko. Tko ovdje može biti gladan? Bio si u pravu; slika pakla, slika ispaćenih ljudi ne može u čovjeka probuditi glad. Može probuditi jedino strah, kojeg ni ti ni ja nismo pokazivali, želeći dati snagu jedno drugome i tvojoj malenoj sestrici, koja je toliko jako stiskala naše ruke da su bile blijedoplave od pritiska. )

Prišao im je oficir; bilo je nečeg neljudskog u njegovom pogledu. Vrlo hladno, zatražio je njene dokumente. Drhtavim rukama izvadila je svoju osobnu iskaznicu i pružila mu je. Preletio je pogledom preko iskaznice, pogledao je, a zatim skrenuo pogled prema njenom sinu.
-Vi ćete sa djevojčicom otići među žene. On ide s nama.
Osjetila je užasan strah, ljepljiv i pulsirajuć, kakav nikad nije osjetila. Svi oni projektili, sve detonacije, sva mrtva i raskomadana tijela koja je vidjela nisu je ni približno prestrašila kao riječi ovog čovvjeka. Pogledala je svog sina; bio je vrlo blijed i vidno prestrašen. Skupila je svu hrabrost, primila rukav muškarčeve odore i glasom koji joj je zvučao kao da nije njen progovorila:
-Gospodine, on je još dijete. Ima samo 16 godina. Evo pokazaću vam njegove dokumente, samo da ih pronađem...samo malo, molim vas, da ih pronađem...
Pogledao ju je; pogled demona, pogled krvnika, neljudski pogled, uslijed kojeg je posstala svjesna strašne opasnosti koja se nadvija nad njeno dijete. Maknuo je njenu ruku, zapalio cigaretu i rekao:
-Da vidim.
Ruke su joj se divljački tresle dok je po torbi tražila njegovu zdravstvenu iskaznicu. Ne govoreći ništa, pružila ju je čovjeku koji je život njenog sina držao u svojim rukama. On ju je pogledao, stavio dječaku u džep jakne i kratko rekao:
-Mora na ispitivanje. Kasnije ćete ga naći, tamo gdje budete odveženi; kud se već izjasnite da želite ići. 'ajde, vi među žene. Ti mladiću pođi za mnom.
-Molim vas...on je još dijete...možete li mene ispitati umjesto njega, možda ja imam neke informacije koje vam mogu biti od koristi?
Više je nije želio ni pogledati; samo je kratko rekao:
-Sumnjam. Idemo, mladiću.

( Tada sam prvi put umrla. Ne mogu ti riječima opisati što mi je sve prolazilo kroz glavu, sunce moje. Sav moj užas, strah, očaj, bespomoćnost, nada da će se predomisliti i vratiti te k nama nakon nekog vremena. Moja je duša bila smrvljena strahom koji nisam smjela pokazati, da tebi ne bude još teže, da tebi i tvojoj sestrici ničim ne pokažem kakav strašan bol osjećam. Imala sam osjećaj da se moje tijelo raspada na tisuće komadića. )

Nije znala da ga zadnji put vidi, da je to oproštaj za vječnost; nije smjela plakati. On mora otići smiren, a i djevojčica će biti mirna ako vidi da je ona mirna. Dotaknula je rukama njegovo blijedo, milo lice, privukla ga sebi u zagrljaj i poljubila ga u čelo i oba obraza, čvrsto ga držeći nekoliko trenutaka, šapćući mu:
-Ne boj se, sve će biti dobro, sine moj. Brzo ćemo se naći, čuo si što je rekao ovaj gospodin.
Osjetila je da ga odvlače iz njenog zagrljaja; ruke su joj skliznule niz tijelo, prazne kako nikad u životu. On se odlazeći okrenuo, razvukavši lice u nešto što je trebao biti osmijeh i namignuvši sestrici rekao:
-Volim vas. Čuvajte se.

( ovo je fragment kratke priče koju sam napisala prije nekoliko godina; govori o majci koja je izgubila sina u vukovarskom paklu i sačinjena je od nekakvog mojeg viđenja zla koje se dešavalo i majčinog imaginarnog dijaloga sa sinom. trebala je biti dio niza kratkih priča posvećenih hrabrim ženama; nažalost napisala sam samo dvije...)

15

utorak

studeni

2022

Nismo vas zaboravili

„...a ovoga trenutka evo dobijam i podatke o završenim pregovorima. Konvoj kreće sutra u deset sati, imaće kapacitet šest stotina pacijenata. Ići će relacijom vukovarska bolnica – Priljevo – Lužac – Bogdanovci – Marinci – Zidine – Nuštar. U civilnim skloništima naselja Borovo sutra će također biti uspostavljen kontakt, gdje ima negdje oko dvije stotine ranjenika i također će biti priključeni evakuaciji stanovništva u sljedećim danima. Nadajmo se da je mukama po Vukovaru kraj.“

Ovo je završetak posljednjeg izvješća Siniše Glavaševića, koje je izgovorio u eter 18. studenog 1991. navečer.

Nije mogao niti naslutiti da najteže muke tek čekaju preživjele Vukovarce, i civile i ranjenike iz vukovarske bolnice. Tko je uopće mogao naslutiti da će se u srcu Evrope, krajem dvadesetog stoljeća, nakon silovitog razaranja grada počiniti takvi zločini? Tko je mogao naslutiti da nisu dovoljne uništene kuće, slomljene krošnje stabala, prazna gnijezda koje su ptice odavno napustile i toliki do tada poginuli ljudi? Izmučeni Vukovarci nadali su se da je mukama došao kraj.
Već drugi dan uvjerio ih je da prave muke tek počinju. Konvoj nikada nije krenuo prema Priljevu. Ranjenici su odveženi na Ovčaru i napustili vukovarski pakao u najgorim mukama. Brojni su mučeni u Veleprometu i odveženi dalje, u logore, gdje su prošli nezamislive torture. Toliko silovanih žena. Toliko nestalih, za koje njihovi najmiliji ni danas ne znaju gdje su okončali svoj ovozemaljski put. Toliko patnje i bola nezamislivih ljudskom umu.

Siniša Glavašević nije htio napustiti Vukovar. Može li itko pojmiti koju je snagu i hrabrost imao taj čovjek? Zar je moguće da negdje duboko u nutrini nije mogao naslutiti što će se desiti kada se krvnici dočepaju glasa koji je grlio Vukovar, sve njegove stanovnike i hrabre ljude koji su ga očajnički pokušavali obraniti? Glasa koji je svakodnevno slao istinu o onom što se dešavalo i koliko je krvi proliveno po plodnoj, slavonskoj zemlji?

Duše se ne mogu ubiti. Napuste izmučeno, izranavljeno tijelo i prhnu u nebesa poput prestrašenih grlica. I tamo, negdje u plavetnilu, i dalje nevidljivim rukama i glasovima koji se ne čuju brane i čuvaju ono što vole.
Na nama je da ih prepoznamo u svakom bljesku duge, u nekom posebnom oblaku, u kapima kiše koje ispiru suze sa lica. I da im uvijek iznova ponavljamo – nismo vas zaboravili.

Progorelić

Prije nekog broja godina počela se moja vešmašina čudno ponašat.

Sve nekako do centrifuge ponaša se sukladno svom statusu kućanskog aparata, al kad krene centrifuga...jao majko. Ko da u kupaoni polijeće MIG 29, i to onaj neservisirani; uć unutra možeš jedino ako si spreman preuzet rizik trajnog oštećenja sluha pa se pretvorit u velikog Betovena. Al nije ni to najgore - odskače mrcina na pola kupaone u tom rikanju i arlaukanju pa nekad nemreš ni vrata otvorit, pa se penji preko navedene vešmašine u kupaonu i guraj je nazad na početni položaj, riskirajući da ulomiš il vrat il koji ekstremitet.

Zvaću ja majstora da nek pregleda bolesni kućanski aparat. Eto njega nakon dvije - tri neuspjele telefonske konzultacije ( ima čovjek pun kufer posla, jebe se njemu šta ja moram zaštitit uši od buke kad vešmašina radi ). Eto njega, raskopa je u roku taj čas, veli - ma to su ležajevi otišli, saću ja to zamijenit, ima da prede ko mačka. Zamijeni čovjek ležajeve, ajmo upalit...pere ona ko da je taj tren stigla iz Gorenja. Ja veselo platim, još ostavim i za neku cugu, sva sretna šta neću oglušit, i odma bubnem prat neki šareni veš.

Kad ću ja za pol sata uć u kupaonu...a ono puna kupaona dima, smrdi ko da je neko zapalio četrnajst plastičnih vreća punih plastike. Brže ja ugasim friško / navodno popravljenog bolesnika, otvorim prozor da izađe dim i nazovem majstora. Reko slušaj, ona gori.
- Ko gori? Lampica?
- Koja lampica, vešmašina gori, eno smrdi ko na smetlištu.
- Pa jesi je ugasila?
- Jesam, i lampicu i vešmašinu, a tebe ću majci odrobijat bez jebemti. Otišli ležajevi, jel?
- Pa jesu otišli, da. I promijenio ih. I nije mi jasno šta gori.
- E pa to ti meni objasni. Nisam je palila šibicama neg na gumb za šareni veš.
- Pa jel bi došo ja pogledat pa...
- Nemoj mi dolazit ni u ulicu, a kamoli u kupaonu.
- Pa šta si me onda zvala?
- Eto da ti kažem da ću te nahvalit na sva usta, kome god bude trebo majstor za bilo šta daću mu tvoj broj pa popravljaj brate, nek i drugi gore.

Drugi dan promptno po novu veš mašinu, speglala Ameriken ko gospođa na dvanajst rata. Izvukli progorelićku na dvorište i veselo je uručili prvima koji su naišli skupljajući staro andrlje. Kaže frajer - pa šta je bacate, eto je ko nova. Reko ne pitaj, samo vozi šta dalje to bolje, i ako ćeš mene poslušat - ne uključuj je jer ćeš gorko požalit.
Nije sve u vanjskom izgledu.

13

nedjelja

studeni

2022

Pali - gasi

Jutros iza ispijanja kave, loženja kamina i zbavljanja dućana iskrsnula situacija sa teveom.

Naime tijekom lokanja kave uredno je radio, gledala se neka serija i onda se teve ugasio da ne gori bezveze dok ga niko ne gleda, jel tako. I kad su trebala počet ona nekakva ubojstva u Brokenwoodu ( naime subotom ubijaju u Midsomeru a nedjeljom na spomenutoj lokaciji ) žagne ispaćeni životni supatnik daljinskim teve – on ni bu, ni mu. Samo treperi ona crvena točkica po kojoj znaš jel upaljen il nije, bljeska ko disko kugla. A ne bi trebala, trebo bi se teve upalit.
On prvo vadi i prevrće baterije iz daljinskih, a onda poduzima intervenciju u vidu iskapčanja svog kablovinja iz produžnog kabla kojeg nije isključio; ja držim edukaciju da nije baš pametno pipat po tome ako produžni nije isključen. On isključuje produžni pa opet sve raskapča i prikapča. Ništa. Tu ću se ja primit popravka, opet u vidu pali – gasi sistema koji ponekad nestručnim osobama zna urodit plodom. Naravno da nije urodilo plodom.
Ja se počela smijat jer sam se sjetila kako su se pali – gasi sistemom pokušale osposobit orgulje u šibenskoj katedrali, koje su pred početak večernjeg koncerta otkazale poslušnost. Palilo ih i gasilo pedesetšest puta, a onda nazvali domicilnog orguljaša koji je prvo pito pogodite šta – jeste ih probali ugasit pa upalit. A da šta bi drugo mogli probat, pa to je najpouzdaniji način popravka.

Prestala sam se smijat kad sam se sjetila da je teve već malo i star, i da vjerojatno traži novi. Ajde iću ja malo proguglat, bliži se nogometno prvenstvo pa sigurno ima tevea na nekoj akcijskoj ponudi. E tu sam se nasekirala, al na najjače. Jer recimo krenem otvorit stranicu jednog trgovačkog lanca, pa krenem na tehniku, pa na letke artikala koji su trenutno aktualni, mislim na akciji su, i onda me ničim izazvano baci na kojekakve letke raznih dućana. Probala pet puta i odustala. Kadli najednom dnevni boravak prepun glasova; pa reko jel moguće da sam prošvikala od sekiracije oko neuspješnog guglanja?
Zove ispaćeni supatnik, kaže – proradio je. Pa kako je proradio, pitam. Da ne zna, štračio je po daljinskom i teve je samo najednom odlučio surađivat.

Evo gori cijeli dan, pa kako mu bude.
Al biće red provuć karticu i kupit novi. Jebiga krenuće Katar, pa nemreš bit bez tevea dok traje svjetsko nogometno prvenstvo.

11

petak

studeni

2022

Nema tu mjesta za mene

Gledam ja taj Masteršef, pa se čudom čudim, ko pura dreku.

Sad će neki reć – a čemu se čudiš? To nije Večera za pet, pa da skupe na hrpu pet ljudi i onda svaku večer jedan kuha za ostale ono šta on želi, pa se ljudi natovare negdje više, negdje manje i to je sva mudrost.
Ovo je kuhanje pod budnim okom tri člana žirija, vrhunska kuhara, koji onda izvoljevaju šta se treba skuhat i onda to po mogućnosti izvest tako da ih već pogled na jelo složeno na tanjur odvede na željenu destinaciju. Pa i Bože pomozi kad dobiju nešta donekle poznato, al kad dobiju jelo za koje nikad nisu čuli...kako ćeš skuhat ono za što pojma nemaš ni kako izgleda, ni šta stavit od začina, ni kako pripremat. I onda se svi čude, opet ko pura dreku, kad donesu tanjur na ocjenjivanje.
E onda u fazi ispadanja troje il četvero ajmo reć najlošijih prvo probaju ono šta su članovi žirija skuvali, pa onda oni to za sedamdeset minuta moraju skuvat. Pa su sinoć recimo dobili na probu smokve punjene bulgurom, brusnicama, pekan orasima, prženim sezamom, pored toga neku drljobu od kravljeg sira i paradajz salatu; drugi dio – nešta šta liči na šišćevape al nisu šišćevapi nego valjda mljevena janjetina i valjda opet bulgur izmiješani sa češnjakom i pečeni; treći dio – jaja na oko u tavici i gore pobacano nekakvo lišće od špinata i mislim paprika. A uz to još moraju i speć nekakve lepinjice koje to nisu.

Znate kad bi ja sve to napravila za sedamdeset minuta? Nikad. Pa ja bi još danas mijesila tijesto za sinoćnje zadane nazovi lepinjice. Kojih sedamdeset minuta, jebote? Za usitnit sve te gluparije, izdubit i napunit smokve, narezat paradajz, skuhat bulgur, napravit smjesu za te kobajagi šišćevape, zamijesit i speć već spomenute lepinjice, sfurit špinat i speć jaja u tavičetini? Plus poservirat da bude ko njihovo? Plus pogodit u toj brzini sve začine, da ne odrvene kad zagrizu smokvu jer ste zabunom utrpali ljutu papriku umjesto štajaznam cimeta?

E zato ja nikad neću bit masteršef. Ni onaj šta dođe do pola pa ispadne jer ne zna na prvu skuvat neki marokanski specijalitet. Ja se držim sarme, grisknedla u juhi, provjerenih recepata čušpajza, pilećeg paprikaša, pohanog i krumpir salate. Nisam ja za te tanjure sa točkicama i kistom povučenim tragom nečeg smeđeg.
Šta kaže moj ispaćeni životni supatnik kad vidi kistove – jel oni imaju likovni il kuhaju?

( ne volim stavljati ovakve stvari - fotke kad ne znam tko je autor, ali netko je, pa ako znate tko je – slobodno recite pa ćemo dodat ime )

10

četvrtak

studeni

2022

O Japankama i zamatanju

Kak ja uvijek uspijem naletit na neke pametne novinske članke?

Pa u jednom kaže da navodno Japanke imaju čudotvorna pomagala za održavanje kože mladom i zategnutom. Čim je iskočio naslov, brže potegnem mišom da se otvori, nebil se podmladila u roku dok čitam. Pa u uvodu trkelja da kak one izgledaju puno mlađe neg šta jesu, blahablaha, zahvaljujući genetici al i načinu na koji njeguju kožu lica. ( Dobro, genetiku mislim da ću teško promijenit, kud ću sad se pretvorit u Japanku; znate vi šta to znači? Odma mijenjaj osobnu, putovnicu, ales; pa dokazuj kud god dođeš da si ti zapravo ona ista koja si bila, al si eto promijenila genetiku da imaš kožu zategnutu ko Japanka. Neizvedivo. Znači čitaj dalje da saznaš s kojom vražjom materom se trackaju da bi bile zategnute i porculanskog tena, tak barem piše autor članka. )
Eto odma odgovora - koriste neku spužvu za pranje lica koja se radi od biljke zvane vražji jezik, božemeprosti, al ima je samo u Aziji. E sad ga jebi. Sad bi ja trebala uzet godišnji i odletit u Aziju i nać vražji jezik i nekog da mi da pelcer pa da ga probam posadit doma; il kupit osamhiljadašestopedesetšest spužvi da imam dok sam živa za prat lice. Kak da te spužve smuvam u avion, pod uvjetom da uspijem dobit godišnji? Šta njih briga šta ja oću izgledat ko da imam dvadesetosam godina?
Dalje kaže da se umivaju vodom u kojoj se kuvala riža. Još jedan problem. Ja naime rižu rijetko jedem, znači morala bi je kuvat samo za umivanje. Lako one, ionak svaki dan riža u loncu, pa odgrabi šefljom i opere se i eto je ko Šeron Stoun u najboljim danima.
Navodno strogo paze da se ne izlažu suncu i štetnim UV zračenjima, pa se bandažiraju maramama i mrljaju kremama protiv sunca i nose maske. Pa zato sve one kosooke žene šta hodaju po Rastokama i Plitvicama budu pod kišobranima i nose maske i rupce i šta sve ne; čuvaju ten. A ne ko ja; čim grane sunce brže se leti sunčat jer mi treba de vitamina, a koža se samo gužva i suši. E saću se i ja motat; ma šta motat, zamotaću se ko Tutankamon da ne vidim ni sunca ni mjeseca. Pa kad se razmotam za pet godina, biću ko da imam šesnajst. Malo se pokažem i opet u bandažu. Ne znam samo kak ću jest i pit kavu i pušit, al o tome ću mislit usput, preče mi je da izgledam ko san ljetne noći.
I za kraj kaže da koriste i uljni skidač šminke za uklanjanje nečistoća s lica. Pa kak ću se šminkat ak sam zamotana, za boga milog? Uostalom, ak sam zamotana nemrem ni imat nečistoće na licu.

Kad se ja sad krenem zamatat...Nemojte se prepast ako u dućanu naletite na ženu u toploj jakni sa glavom zamotanom ko iz piramide i možda kapom na glavi. To moram bit ja i niko drugi.

08

utorak

studeni

2022

Samo ih čuvajte

Danas nisam od velikog pisanja, silno sam umorna i iscrpljena.

Pa ću vam reći samo ovo - lako je biti dobar s nekim kad je sve kako treba. Ludovati na feštama, smijati se, plesati do iznemoglosti. Sve to možete i sa potpunim strancima.

One ljude koji su uz vas kad vam je teško i znate da se na njih uvijek možete osloniti, koji će vas nazvati samo da pitaju - jesi dobro, one ljude koji će stajati uz vas u bremenitom vremenu - te ljude čuvajte kao najveću dragocjenost, jer oni to i jesu. Ne čine to zato da bi se dobro zabavili, nego zato što im je stalo do vas. Čuvajte ih poput krunskih dragulja, jer ne postoji novac kojim se može platiti ljudskost.

Laka vam noć, voli vas Rossovka.

07

ponedjeljak

studeni

2022

Krivi tajming

E jesam odabrala pravi dan za razmišljanje o prestanku pušenja, svaka mi čast.

Trujem se ja nikotinom neću ni reć koliko godina, i jutros se probudila u cik jutra, slušam mog najdražeg frajera kako duboko diše kraj mene i samo mi najednom padne na pamet – pa bil bilo vrijeme da se ja manem ćorava posla i ostavim nikotin iza sebe? Ono, možda zapalim uz kavu i da to bude sve?
Išuljam se iz kreveta u tom promišljanju, skuham kavu i najtiše šta mogu naložim kamin, pa odem u kuhinju popit svoje jutarnje rituale ( vitamine, donat vodu, blabla ) i palim tu spomenutu cigaretu za uz kavu. Ubrzo moram budit najdražeg frajera, pravim mu doručak pa skupa odlazimo – on u školicu a ja u ljekarnu i dućan. Ne pušim ja ni putem doma ko šta inače činim, i sva sam si važna jer sam možda na tragu epohalne spoznaje da bi mogla smanjit dimljenje zavjesa i zidova po kući.
Stavljam dinstat kiselo zelje, kadli...grmljavina, trešnja, zvone čaše u visećoj i tak. Mene hvata takva panika da to nije normalno; znam da je najdraži frajer u školi, a manji najdraži frajer u vrtiću. Dalje neću ni pisat, svi smo valjda najviše izbezumljeni zbog djece. Bubnem jedan persen da se smirim jer dijete poslije škole treba svratit k meni. A iza persena pada u vodu epohalna spoznaja da bi mogla smanjit dimljenje zavjesa i zidova po kući; palim ja cigaretu i vučem ko rafung. Općejepoznata činjenica da je za smanjenje stresa najbolje zapalit par komada zaredom, i onda imaš kirurški rad ruku i disciplinu mozga pilota, reko bi naš Jure.

Čitam kasnije da je bio 3,4; biće prije okrenute brojke, mi bokci već po zvuku i trešnji znamo koliko je bubnulo. Pa ako neko ima nekog poznatog u Seizmološkom, dajte im recite da ne objavljuju uopće ništa. Prvo zato šta su izgleda neispravni ti njihovi uređaji pa daju krive brojke, a drugo zato šta nama više niko ni ne vjeruje da je drmalo. Navodno je i zamah obnove strašan, a mi ko zadnji kreteni ništa ne vidimo.

Uglavnom, odabrala sam skroz krivi tajming za nepušenje. Pa ne bi naprijed, al nikako.


05

subota

studeni

2022

Kad nesilice zakažu

Eto su i jaja poskupila, najavilo i moguću nestašicu.

To znači samo jedno – mi koji imamo kakvo takvo dvorište moraćemo se potrudit da uredimo nastambu zvanu kokošinjac i nabavimo par kokica u svrhu punjenja frižidera jajima. Recimo da bi ih pet šest bilo sasvim dovoljno za dvočlanu obitelj. Koke su zahvalne za hranjenje, vole papati i stari kruh, i skuhane ljuske od krumpira, pa one zelene otpatke u vidu lišća od kelja, kupusa ili salate; znači smanjiće se i količina otpada koji ide u smeđu kantu. Mogu se pustit i da bauljaju malo po dvorištu i čupkaju travu, samo onda zaboravite na upicanjeno dvorište jer vole čeprkat po zemlji, a i nuždu moraju obavit pa bi travnjak mogo bit pun nagaznih mina. Al zato svaki dan u frižider metneš pet šest friških jaja, pa nek u dućanu nabiju cijenu kakvu hoće.

Sjetilo me to jedne davne, istinite priče o nesilicama, a išla je evo ovako.
Mato je bio jedan od najboljih prijatelja mog tate, a ujedno spadalo od čovjeka, uvijek spreman na ispade širokog spektra. Tako je jednom zgodom njegova supruga kupila nesilice, koje to očito nisu bile jer mjesecima nisu snijele nijedno jedino jaje. Žena ko žena, stalno nabrajala – pa ja ne znam šta je tim kokošima, pa nikako pronest, pa šta su oni meni podvalili pod nesilice. Njemu puko film, pa kupio pakiranje jaja i potrpo u gnijezda u kokošinjcu dok je ona kuhala.
I krene ona dat kokama večeru, pa je eto nazad u kuću van sebe od veselja:
- Ajme Mato vidi koliko jaja, pronijele su.
On sav važan, diže pogled sa novina pa kaže:
- Jesam ti ja govorio da će pronest, vidiš da je krenulo.
Slaže ona jaja u frižider, pa konstatira:
- Mato, pa na tim jajima nešta piše.
On se sjeti šta je, klasa otisnuta na ljusci, al njoj izrijekom tvrdi :
-Ja ti stalno pričam da paziš koliko Galofaka stavljaš kokošima u vodu, al ko da na kineskom pričam. To ti je sve od Galofaka. I sad još mene pitaš šta piše na jajima, ko da sam ih ja izvalio iz sebe, pa nisam ja kokoš.
( Za neupućene – Galofak se dodavo u vodu pilićima i kokama, ko neki vitamini, šta li. )

Sad više neće bit takvih egzibicija. Čisto zbog cijene jaja. A i zbog nedostatka ideja šta napravit kad nesilice zakažu.

04

petak

studeni

2022

35

Ovo je za tebe, tajo. Samo mirno snivaj u vječnosti, dok se ne susretnemo među zvijezdama.

O tebi mi je nekako najteže pisati, valjda zato što si me tako ludo, bezuvjetno volio a umro tako mlad.
Najviše volim gledati tvoje fotke iz mladosti. Tu si onakav kakvog te pamtim i nosim u sjećanju, tada te prerana bolest nije dotaknula. Na ovoj ti je kosa još uvijek pomalo divlja i neposlušna, kasnije si se šišao vrlo kratko.

Uvijek si nosio košulju, uglavnom bijelu. Uvijek obrijan, uredan, uvijek izglancane cipele u kojima si se mogao ogledati. Sjećam se kako si došao na roditeljski sastanak kada sam išla u prvi razred; bila je zima, vrlo hladno. Stigao u dugom tamnosivom kaputu, bijela košulja, hlače na peglu, friško obrijan i namirisan. Tad već nisi bio mršav kao na ovoj fotki, pa sam doma izjavila da ne dolazi u obzir da više dolaziš na roditeljske, jer si najdeblji od svih tata. Smrtno si se uvrijedio i priopćio da nemaš namjeru više ići, kad već imam takvo mišljenje o tebi, iako ima i debljih tata koji nisu došli na taj roditeljski.

Krasno si plesao i pjevao. Sva su naša obiteljska okupljanja bila ispunjena glazbom. Nakon što si obolio, nikada te više nisam čula da pjevaš. Kao da je netko u tebi ugasio svu radost i život.
Meni si uvijek ispunjavao sve želje i hirove. Počne padati snijeg, još se vidi trava, ali ja hoću sanjke i hoću da me drljaš na sanjkama po dvorištu, i ti se bez riječi penješ na tavan, skidaš sanjke i vučeš me po dvorištu. Da ne pričam kako si mi jednom zgodom kupio premalu haljinicu jer ja nisam htjela nijednu drugu osim te, a mame nije bilo s nama da intervenira; na kraju je haljinica završila na mojoj najvećoj lutki, ja je nisam mogla ni zakopčati na sebi. Mamina najčešća rečenica prilikom mojih izvoljevanja bila je - pokvarićeš je skroz, upropastićeš je, zašto joj sve dozvoljavaš ? Nikad nije dobila odgovor na to pitanje. Ti si i dalje ispunjavao svaku moju želju, bez obzira koliko bila suluda. Jednom si završio na šivanju palca i bolovanju jer si mi skidao nekakvu sjajnu naljepnicu sa ručne kose, navaljivala sam dok je nisi počeo skidati i porezao se do kosti.

Kad si sklopio oči u vječnosti, jedan komadić mog srca otišao je zajedno s tobom u smrznutu, hladnu zemlju. Bila sam okamenjena od bola. Mislila sam da će s vremenom i godinama koje neumitno prolaze biti lakše. Nisam bila u pravu; godine su mi donijele tek način da živim sa gubitkom čovjeka koji bi za mene učinio sve na svijetu.

Danas je trideset i pet punih godina kako si zauvijek usnuo. Ostala su mi prekrasna sjećanja na čovjeka koji me zaista bezuvjetno volio, i kod mene probudio očekivanje da ću tako nešto imati i dalje, tijekom života; možda i malo gorčine, jer sam kroz godine shvatila da je tvoja ljubav bila jedinstvena, neponovljiva i posebna. Tako voli samo otac.


02

srijeda

studeni

2022

Strinki, s ljubavlju

Dok sam bila tatin najdraži curetak, gotovo svako ljeto smo išli obiteljski na more. Najčešća destinacija bila je Kostrena, gdje je ondašnji gigant Gavrilović imao odmaralište za radnike.

Kao i doma, i tamo sam imala kraljevski tretman; osim tate, tamo je bila i moja strinka ( tako sam je od milja zvala ) koja je milostivici ispunjavala sva izvoljevanja apropo jela, jer je bila šef kuhinje. Šta bi ja jela ono pripremljeno; odem k njoj u kuhinju i izrazim sve želje, a ona u roku sad donese na stol milostivici izvoljevanje.
1973. sam imala šest godina, pred polazak u školu, i mi u Kostreni na moru. Večera u punom jeku, ljudi jedu, a ja čekam da mi strinka donese ražnjiće ( palo mi na pamet da eto večeram ražnjiće ). Sjedim na duplim jastucima ( šta zbog visine, šta zbog bojazni da ne dobijem gnojnu anginu, koju sam imala barem triput svake godine ) i pijem Naru al iz flašice, neću iz čaše. Mama nabraja:
-Pa jel ti vidiš šta ona radi? Pašće i sasjeće se sva, pa daj joj reci da se smiri ( to se obraća mome taji, koji se pravi da je ne čuje jer mezimici je veselje lokat iz flašice i poskakivat ).
Stiže strinka s ražnjićima, stavlja ih pred mene, ja taman nagnula Naru i da ću je stavit na stol pa jest...i prokližem niz to brdo od jastuka i bubnem pod stol, srušila pri ateriranju i tanjur s ražnjićima; ražnjići malo rasuti po podu, a ja sjedim sa cijelom flašicom Nare u ruci i blejim, boli. Mama poduzima pedagoške mjere u vidu izvlačenja tatine i strinkine mezimice ispod stola, i to za pletenicu, kupi ražnjiće i bubne ih u tanjur:
- E sad ih jedeš pa makar dobila devetnajst gnojnih angina.
Tata me uzme k sebi i veli :
-Ti si prava Rossovka, tebi i kad padaš flaša ostaje u ruci; dođi tata ljubi gdje boli.

Ražnjiće je dobila mica koja je svaki dan dolazila na gablec pored kuhinje, a moja strinka je meni spekla friške i donijela mi još jednu Naru, za pretrpljeni strah.

( posvećeno uspomeni na moju voljenu strinku, koju smo ispratili u vječnost na Dušni dan, u progonstvu, svjesni kakvu smo divnu ženu izgubili )

01

utorak

studeni

2022

Njamnjam

Dok sam ja odrastala, nije se za večere izmišljalo jelo ko sad.

Nije bilo picerija, fast fudova i tih tričarija. Nije bome bilo ni nutele, ni sto vrsta pekmeza, ni kojekakvih pakiranih narezaka. Ja sam recimo najradije jela jaja na oko, maslac na kruhu i čaj od šipka, hrenovke i senf.
Sve je bilo pod kontrolom dok ne bi došlo vrijeme za hladetinu, koju nisam mogla ni pogledat a kamoli jest. I onda sjednemo večerat, pa kad mama potegne u frižider i izvadi hladetinu...meni se trenutno smrači pred očima.
-Ajde samo probaj jednu žlicu, kak mi možeš reć da ne valja kad nećeš ni probat? – nabraja mama.
Meni slabo dolazi od samog pogleda na kuvane nogice i kožice koji se drmusaju u onoj želatini. Pa blekećem i šmrcam da jel mogu dobit nešta drugo.
-Ne možeš dok ne probaš. To ti je baš...Joso, šta ti radiš? – pita mog taju, mog superheroja koji njoj iza leđa reže kruh i ide u špajzu, pa se vraća sa teglicom masti i glavicom crvenog luka.
-Šta bi radio, idem joj namazat ove masti od kobasica i narezat luka da dijete jede, šta je daviš sa hladetinom?
-Pa to sam i mislila da će tako završit. Samo ti maži mast i guli luk, a kad ja kažem da oguliš luk za nešta onda te navodno grize za oči. I samo joj sve puštaj, šta god joj padne na pamet.
Tajo maže mast, sitno reže luk i posipa tu ljepotu još crvenom paprikom i solju. Ja šutim ko da me nema, sretna jer ću se najest ko prase, bez pokušaja guranja žlice sa hladetinom u moja usta.
-Pusti je na miru neka jede, gle kako je sitna. Samo ti Majo jedi, namazaću ja još ako bude trebalo.
Mama odmahuje rukom i kreće cmrkat hladetinu; mislim, i tajo je jede, a ja uživam u kruhu i masti i mislim si – pa šta bi ja sad da tate nema, ko bi jeo tu cmuljavu stravu iz tanjura?

Pa kad god se sjetim namazat masti na kruh, vidim našu staru kuhinju i taju koji posipa sitno narezani luk i crvenu papriku po kruhu, i sa osmijehom me gleda kako jedem.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.