Nismo vas zaboravili

„...a ovoga trenutka evo dobijam i podatke o završenim pregovorima. Konvoj kreće sutra u deset sati, imaće kapacitet šest stotina pacijenata. Ići će relacijom vukovarska bolnica – Priljevo – Lužac – Bogdanovci – Marinci – Zidine – Nuštar. U civilnim skloništima naselja Borovo sutra će također biti uspostavljen kontakt, gdje ima negdje oko dvije stotine ranjenika i također će biti priključeni evakuaciji stanovništva u sljedećim danima. Nadajmo se da je mukama po Vukovaru kraj.“

Ovo je završetak posljednjeg izvješća Siniše Glavaševića, koje je izgovorio u eter 18. studenog 1991. navečer.

Nije mogao niti naslutiti da najteže muke tek čekaju preživjele Vukovarce, i civile i ranjenike iz vukovarske bolnice. Tko je uopće mogao naslutiti da će se u srcu Evrope, krajem dvadesetog stoljeća, nakon silovitog razaranja grada počiniti takvi zločini? Tko je mogao naslutiti da nisu dovoljne uništene kuće, slomljene krošnje stabala, prazna gnijezda koje su ptice odavno napustile i toliki do tada poginuli ljudi? Izmučeni Vukovarci nadali su se da je mukama došao kraj.
Već drugi dan uvjerio ih je da prave muke tek počinju. Konvoj nikada nije krenuo prema Priljevu. Ranjenici su odveženi na Ovčaru i napustili vukovarski pakao u najgorim mukama. Brojni su mučeni u Veleprometu i odveženi dalje, u logore, gdje su prošli nezamislive torture. Toliko silovanih žena. Toliko nestalih, za koje njihovi najmiliji ni danas ne znaju gdje su okončali svoj ovozemaljski put. Toliko patnje i bola nezamislivih ljudskom umu.

Siniša Glavašević nije htio napustiti Vukovar. Može li itko pojmiti koju je snagu i hrabrost imao taj čovjek? Zar je moguće da negdje duboko u nutrini nije mogao naslutiti što će se desiti kada se krvnici dočepaju glasa koji je grlio Vukovar, sve njegove stanovnike i hrabre ljude koji su ga očajnički pokušavali obraniti? Glasa koji je svakodnevno slao istinu o onom što se dešavalo i koliko je krvi proliveno po plodnoj, slavonskoj zemlji?

Duše se ne mogu ubiti. Napuste izmučeno, izranavljeno tijelo i prhnu u nebesa poput prestrašenih grlica. I tamo, negdje u plavetnilu, i dalje nevidljivim rukama i glasovima koji se ne čuju brane i čuvaju ono što vole.
Na nama je da ih prepoznamo u svakom bljesku duge, u nekom posebnom oblaku, u kapima kiše koje ispiru suze sa lica. I da im uvijek iznova ponavljamo – nismo vas zaboravili.