Kada te u čelo pogodi dijagnoza karcinoma, onda prvih par sati u glavi bude kaos. Plačeš, pa misliš – zašto nisam odmah reagirala? Kako sam mogla biti toliko glupa i čekati, kad mi je tijelo vrlo jasno signaliziralo da nešto nije u redu? Kako sam mogla biti tako neodgovorna prema sebi i onima koje najviše volim?
Iskreno, nisam ni pokušavala odgovoriti na ta pitanja. Ja sam isplakala kišu i odlučila mu se najebati majke.
Sve je išlo vrlo brzo, zahvaljujući sjajnim ljudima koji su stali uz mene i nisu mi dali da uopće pomislim bilo što drugo osim da ću to govno izrezati iz sebe i nastaviti dalje. Možda poprilično iscrpljena, prvo bolovima koje sam trpjela mjesecima, onda pretragama ( a trebalo ih je hrpu obaviti ), a onda i operacijom, ali spremna za iduću rundu života.
Neću pisati o svim članovima moje uže i šire obitelji, koji su mi uvijek i u svemu bili podrška. I sada su mi podrška. Želim na ovaj način zahvaliti ljudima koji su učinili sve što je u njihovoj moći da bi mi olakšali i da bi sve bilo kako treba.
Sjajnom dr Jakšiću i kompletnoj postavi sisačke ginekologije; ne znam imate li pojma kakvi sjajni liječnici i medicinske sestre tamo rade? Toliko savjesni, predani, vrlo topli i humani. Dr Štajduhar i dr Stjepanović, koje su dale sve od sebe da me skrpaju za operaciju zbog upale sinusa.
Dr Planiniću, operateru čarobnih ruku i svim medicinskim sestrama ginekološke onkologije 2 u Petrovoj u Zagrebu, koje me još uvijek hrabre i krpaju i ponavljaju – možeš ti to.
Svima onima koji su upućivali poruke i molitve pune ljubavi.
I da se razumijemo – ne pišem ovo zbog lajkova i potrebe da me netko tješi. Pišem jer su svi ti ljudi zaslužili zahvalnost do neba. I dalje od neba.
Na komentare ne mogu odgovarati; ako želite, zakeljite jedno veliko srce za sve sjajne ljude koje sam nabrojala.
Post je objavljen 24.11.2022. u 16:55 sati.