Moji božićni vilenjaci

Jučer poslijepodne moji najdraži frajeri donijeli su tračke božićnog ugođaja u moj skromni dom u Brezju.

Žarko crvenilo božićne zvijezde, nježnu zelenu pšenicu, prekrasan niz kuglica koje svijetle uz pomoć baterija ( a silno sam ih htjela imati ), dva origami Djeda Mraza, novi vjenčić za vrata...Najviše od svega razveselio me njihov dolazak. Najdraži frajer ponio je i gitaru, pa nam je otprašio Jingle Bells i još neke pjesme.
-Nisu baš božićne – govori dok svira.
-Nema veze, samo ti sviraj – odgovaram i velika sam do neba dok gledam kako prebire prstima po gitari. Svira i glazbenu podlogu iz Maše i medvjeda, koje gleda manji najdraži frajer; ima dijete savršen sluh i to je sve.
-A kad ćemo kod tebe kititi bor? – pita manji najdraži frajer.
-Na Badnjak – kažem.
-To je za tri dana, je li tako? – pita dok odmotava svoj omiljeni slatkiš.
-Da. I samo vi ćete ga kititi, ja gledam.
Smije se, sretan je jer će moći stavljati kuglice gdje god želi. ( Mene ne zanima savršena jelka; njihova radost mi je puno bitnija. )

Kad su krenuli kući, pažljivo mi prilaze da me zagrle i poljube. Znaju, a i vide da još uvijek moram paziti na svaki korak. Uživam u toplini njihovih ručica i poljubaca.
Jedva čekam Badnjak. Najdraži frajer će ponijeti gitaru i ponovo svirati, okitiće bor zajedno sa svojim malim bratom, ručaćemo zajedno... Nije li smisao blagdana baš to – biti uz one koje najviše volite i uživati u njihovoj radosti?

( I kad već pišem o djeci – maknite im petarde iz ruku, molim vas. Možda ja krivo percipiram korištenje pirotehnike u svrhu stvaranja blagdanskog ugođaja, ali strava koja se desila devetogodišnjaku govori mi da sam u pravu. Petardama nije mjesto u dječjim rukama; radije s njima pogledajte neki božićni film ili pjevajte božićne pjesme. )