Hvala, curke

Njihov je posao vrlo zahtjevan i odgovoran.

Nije jednostavno svakodnevno dolaziti na bolničke odjele, odjenuti odoru i zakoračiti u svijet tuđeg bola i teških životnih trenutaka. Otvarati vrata soba i susresti poglede ispunjene i strahom, i bolovima, i panikom. Obaviti sve što trebaju, a trebaju tako puno toga – podići iz kreveta, pomoći pri tuširanju ili prati pacijente na krevetu, presvući krevete, pomoći pri odijevanju, zamijeniti katetere, previti rane, podijeliti terapiju, izvaditi krv. Dolaziti na svaki poziv iz tolikih soba i dati sve od sebe da uklone ono zbog čega ih se zove. I ne samo to.
One i tješe, i umiruju, i otkinu komadić duše za svakog pacijenta. I čine to sa osmijehom, barem one koje sam ja upoznala.

Na odjel ginekološke onkologije sam došla teškog koraka, izmučena bolovima i pokušavajući razvući osmijeh na lice. Preda mnom je bio put na koji je trebalo zakoračiti hrabro, ali zatvorenih očiju, da ne vidim sve strmine i rubove ponora. One su svo vrijeme bile tu, vrlo profesionalne ali i pune razumijevanja i utješnih riječi. Nikada neću zaboraviti Anu Mariju, koja me pripremila za operaciju, Valentinu koja me otpratila u operacionu salu uz riječi – idemo da Vam, kak ste ono rekli, izrežu to govno van, Renatu koja mi je na najoriginalniji način pokazala da mogu.

Zato, drage moje – Renata, Emma, Valentina, Ana Marija, Petra, Lorena, Evelyn, Danica, Elena, Dijana – hvala vam što dajete sve od sebe da prestravljene, izmučene, bolesne žene svojim blagim ali snažnim rukama i osmijesima svakodnevno gurate naprijed putem do oporavka. Treba puno ljubavi za tako nešto; hvala vam na svakom trenutku koji ste provele uz mene, hvala za svu podršku i snagu koju ste iščupale iz mene, a nisam ni znala da je imam.

Voli vas Rossovka.

( fotka – Emma i Valentina kraj okićenog bora i malene knjižnice na odjelu, bor inače stoji normalno ali meni ovdje ko da malo visi – zato su njih dvije savršene )