Galerija

I ovogodišnju Noć muzeja Galerija Krsto Hegedušić nije dočekala.

Posljednja Noć muzeja koju je naša mala galerija obilježila uživo bila je u siječnju 2020, pod nazivom " Petrinja i Petrinjci u Velikom ratu (1914. – 1918.)". 29. prosinca iste godine, onoga dana kada je u Petrinji vrijeme stalo, galerija je pretrpjela stravična oštećenja. Sve umjetnine iz fundusa galerije premještene su na čuvanje u drugi muzej.

Htjela sam večeras otići parkom do onoga što je ostalo od naše galerije i snimiti je takvu kakva jest. Snimiti je kako stoji na ulazu u park, čuvajući sjećanja na neke prošle godine kada je bila prepuna svjetlosti, umjetnina i ljudi. Na kraju sam odustala. Vidim je krajičkom oka svakog jutra idući na posao i poslijepodne kad se vraćam kući. Hodam kroz park, koji je zapravo ostao netaknut ( ako izuzmemo crkvu i galeriju ) i nastojim ne razmišljati o svemu onom što gledam kad izađem iz parka. O činjenici da je potres pomaknuo cijeli grad za, čini mi se, 52 centimetra. O činjenici da je u posljednjih 13 mjeseci zatreslo toliko puta da zapravo ni ne znam broja. O činjenici da se pukotine na gimnaziji samo povećavaju. O tome da vrijeme prolazi, dani se samo nižu, a vrlo se malo toga pomaknulo s mjesta. O tome da ne znam ni za jedan drugi grad koji je u 30 godina preživio takva dva jezovita razaranja. O tome da brojni moji sugrađani starije dobi teško da će doživjeti da se vrate u svoje domove.

Silno sam tužna jer ne mogu učiniti baš ništa da sve to promijenim. Da te silne rane na licu Petrinje brže zacijele, i da sve bude kako je bilo. Mogu samo prolaziti, gledati i tugovati, povremeno pustiti tu bol iz sebe van pišući o Petrinji koja će još dugo biti ovakva kakva je sad. Onu staru nosimo u mislima i sjećanjima, zamotanu u najdublje zakutke naših srca.
Čuvamo je i pričamo o njoj našoj djeci, nadajući se da će naša djeca ostati tu, začarana mirisom lipa i zelenim rukama Kupe, onako kako smo mi začarani cijeloga života.

( naša galerija, moja fotka )