Sve sam sigurnija da svijet gubi i svjetlost, i boje, i sve ono što nam je davalo kakav takav osjećaj sigurnosti.
Kuga modernog doba ne posustaje ni nakon dvije godine haranja, Kad je već spominjem, onda ću se oprostiti od našeg četrdesetpetogodišnjeg sugrađanina koji je izgubio borbu na respiratoru. Mirno snivaj, Davore; pomalo je nevjerojatno da je došlo vrijeme da odeš, ali na to nitko od nas ne može utjecati. Sudbina, što li, ponekad se tako okrutno pigra ljudskim životima. Tvojim je roditeljima i obitelji namijenila stravičan bol.
Ujutro hodam kroz mrak i ruševine idući na posao. Nigdje nikoga, samo krhotine nekadašnjih života i toplih domova, i otvoreni prozori koje nema tko zatvoriti. Kad dođem kući pravim se da ne vidim oštećenja koja čekaju proljeće da se saniraju. Pokušavam ne osjetiti podrhtavanje kad ulicm prođe kamion. Pokušavam zaspati svaki put kad se noću probudim, a onda ipak moram ustati i popiti onu tabletu koju sam ostavila za rezervu jer znam da inače od spavanja nema ništa. Pokušavam ne obazirati se na ono što pročitam ili vidim u vijestima, a vezano je za početak obnove; samo preskrolam dalje ili promijenim program. Nemam više volje za šuplje riječi iza kojih ništa ne stoji.
Negdje daleko zvecka se oružjem. Igraju se ljudskim životima kao da se igraju kositrenim vojnicima, kao da životi ništa ne znače. Odmah mi kroz misli prođe mladost koja je ginula 1991. i zvuci sirena za opću opasnost koje su neprestano zavijale. Znale su me probuditi i noću, samo nisam odlazila u podrum kod susjeda; tko zna jesu li se oni probudili i spustili dolje, u kakvu takvu sigurnost. Pa onda ušuškam svog juniora i legnem bliže njemu, i razmišljam o besmislu rata. Onog istog koji me načinio prognanikom na 4 godine u mojoj zemlji. Nikada neću shvatiti one koji pokreću ratove; znaš da će tvoja odluka odnijeti tolike živote i nanijeti silnu patnju, a opet je doneseš.
Znate što je najgore od svega? Činjenica da postoje ljudi koji još uvijek ne shvaćaju koliko smo krhki i sićušni, i nisu ništa, baš ništa naučili ni iz kuge, ni iz potresa, ni iz rata. Ponašaju se kao da će živjeti tisuću godina.
A neće. Svi smo tu samo u prolazu, u kratkom vremenu koje nam je dano. Pa barem pokušajte biti ljudi jedni drugima. Gledajte svoj odraz u ljudima koji vam kroče u susret.
To je jedino što može održati svijet na tako klimavim i slabašnim nogama.
Post je objavljen 24.01.2022. u 20:50 sati.