Neka mirno sniva

Svega nekoliko dana prije svog devedesetog rođendana nebeskoj vojsci Petrinjaca pridružio se dugogodišnji član HPD Slavulj, naš Slavo Lovreković.

Dijelom zbora postao je sedamdesetih godina i neprekidno je pjevao dok god mu je to zdravstveno stanje dozvoljavalo, sve do 2012. godine. Vrlo siguran u svoju dionicu, vrlo drag i skroman mali veliki Čovjek. Obzirom da pjevam u altovskoj dionici, uvijek sam ga mogla čuti jer je bio dijelom basovske dionice. Možda mu je povremeno zadrhtao glas, ipak je bio u poznim godinama, ali intonativno je bio besprijekorno točan. Nije bio među najglasnijim bukačima kad se išlo na putovanja, ali znali smo mu se itekako nasmijati. Sjećam se kako je jednom prigodom, prije koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu, pretrčavao cestu da vidi košulje u izlogu. Gledao cijene i ostao šokiran jer su košulje bile besramno skupe, pa se dovikivao preko ceste da jel bi neko došao preko pogledati jel on to dobro vidi cijene. Da ne kažem da se jedva vratio nazad jer je Gundulićeva vrlo prometna, a nije mu se dalo ići na zebru, pa je vrebao prilično dugo da ilegalno pređe cestu.

Strašno mi je žao što živimo u vrijeme kuge modernog doba i što ga kao mješoviti zbor, kao ljudi koji su ga toliko godina poznavali i pjevali zajedno s njim, ne možemo pjesmom ispratiti na posljednji počinak. Zaslužio je to svojim dugogodišnjim članstvom i pjevačkim doprinosom koji je nesebično davao najstarijem pjevačkom zboru u Hrvatskoj.
Neka mu je laka petrinjska gruda, i neka mirno sniva u vječnosti. Bio je uistinu vrijedan dio naše glazbene obitelji.

( fotografija s koncerta 2010. godine, naš Slavo stoji u prvom muškom redu prvi s desne strane )