#womenpower

Zapravo je jako teško biti žena. Pritom ne mislim na sve ove puste posvuduše i instagramuše koje su same sebe svele na komad mesa; to je uostalom njihov odabir i put kojim su odlučile krenuti.

Mislim na sve one obične žene koje žive u relativno normalnim uvjetima i trebaju odigrati tako mnogo uloga - biti majke, supruge i kćeri, biti savršene kućanice i vrijedne članice kolektiva u kojem rade, bilo da su učiteljice, prodavačice, kirurginje ili spremačice. Od svih njih se očekuje tako puno toga - utjeha djetetu koje je palo i ozlijedilo se, savršeno skuhan objed i postavljen stol, podrška suprugu ili ostarjelim roditeljima, osmijeh na licu i onda kada je to pomalo neizvedivo. Pomalo se pitam i gdje smo mi žene zapravo u toj priči? Tko nas tješi i ugađa nam, i dočekuje nas osmijehom kada mu nije ni do života a kamoli do osmijeha?

A onda danas odgledam dokumentarac o ženama koje žive u Gazi, i shvatim da ima uistinu žena koje su u daleko gorem položaju nego što je većina nas možda ikada bila. Sve protagonistice su fakultetski obrazovane žene; jedna od njih ostala je invalid uslijed ratnih djelovanja. U nekim ne tako davnim vremenima, u društvu u kojem živi ne bi završila niti osnovnu školu. Ona je završila za socijalnu radnicu i pomaže invalidima tijekom njihovog opravka. Vrlo je lijepa. Hoda uz pomoć štapa, i zapravo ju je i divno i bolno istovremeno gledati kako šeta sa svoje dvoje mališana. Druga je neurokirurginja koja osim operativnih zahvata koje uspješno izvodi radi i na psihološkoj pomoći ljudima kojima su amputirani dijelovi tijela; govori kako je dnevno do tri pokušaja samoubojstva u Gazi, dva od tri počine žene. Treća se želi baviti sportom, što je gotovo nezamislivo u tamošnjem društvu. Nevezano za Gazu, odmah sam se sjetila Hassibe Boulmerke, Alžirke koja je osvojila olimpijsko zlato a trenirala je u nemogućim uvjetima jer je nezamislivo da žena pokaže i nožni zglob a kamoli noge u dresu.

Ostaje gorak okus u ustima od ovakvih priča. Nevjerica i razočarenje jer se žene još uvijek tretira kao niža bića, bez obzira na njihove uspjehe i sposobnosti, čak i u razvijenim i civiliziranijim društvima.
E pa gospodo podcjenjivači, samo da znate - ne možete nam ništa ko ni žaba lješnjaku. Unatoč podcjenjivanju i svemu ružnom što prolazimo, mi i dalje tješimo djecu, kuhamo savršene objede, podrška smo i onima kojima trebamo i onima kojima ne trebamo biti, i savršeno radimo svoj posao. Još pronađemo vremena i za nešto što nas raduje i ispunjava, bilo to uzgajanje cvijeća, pjevanje, vožnja na biciklu ili heklanje, uopće nije bitno.

To se zove #womenpower. I što god da učinite, ne možete je uništiti.

( photo by Al Jazeera )