(Filozofiranje jedne djevojčice)

Kadilo
Nisam se usudila pitati časnu, župnika, moju baku i one koji su to sigurno znali. Činilo mi se da je moje pitanje neusmjesno, da bi se uvrijedili, da bi to pitanje razotkrilo neku strašnu tajnu o meni samim time što ga postavljam. Činilo mi se da sam već velika i da bih trebala znati odgovor jer to svi znaju. Vjerojatno su časna i župnik baš o tome govorili na vjeronauku ona dva-tri puta kad sam izostala s nastave.
Onda bih jednostavno zaboravila na to pitanje, bavila bih se drugim stvarima, ali bih ga se ponovo sjetila, naročito na velikim misama kad više svećenika u svečanim mitrama s više kadila obilazi crkvu i maše, kadi, dimi. Što je važniji dan, što su svečanije odore, što je više ljudi u crkvi (a u crkvu dolaze dobri ljudi), to je više kadila i više dima. Kao da je više vragva koje treba otjerati.
Nije mi smetao miris tamjana ni dim, ne. Samo nisam razumjela zašto se to radi. I to u crkvi.
Zašto po crkvi tjeraju vragove? Zar nije crkva sveto mjesto na koje zlodusi ne mogu pristupiti? Tu si stoposto siguran, tu su zaštićen.
Slično polje zaštite imamo u igri lovice "Policija i lopovi" koju igramo na trgu: kad uskočiš u krug nacrtan kredom na podu vikneš "Alto!" Neku viči "Kuća!" a neki "Tajmaut!". Dok si u tom zaštićenom krugu, nitko te ne smije dirati. Smiješ ostati samo dok izbrojiš do 10, no, dok si tu, nitko ti ništa ne može. Zar zgrada crkve ne bi trebala biti takav krug u kojeg uskočiš da se odmoriš od igre u kojoj te oni kojih je brojalica odredila da budu policija love i trpaju u zatovor? Dakle, crkva bi trebala biti nešto kao taj krug na podu, logično, zar ne? U tom krugu nema opasnosti. Nema zla.
Zašto onda tamjan u crkvi?

I još nešto: zašto, kad svećenik dođe kod tebe doma blagosloviti kuću, zašto ne donese kadilo? Zašto samo škropi svetom vodom? Zašto iz obične kuće, koja nije sveto tlo, tamjanom ne tjera zloduhe? A to bi nam možda moglo pomoći.

Prije 100 godina nisu mogli zamisliti, a kad bi im to netko rekao, ne bi mogli vjerovati:
da će se livade orati same
da će se pšenica sama žeti i vršiti i sama uskočiti u vreće
da će se veš oprati sam
i suđe da će se prati samo
i pod će se sam pomesti
da će se svi morati školovati, baš morati,
da će žene studiati ne samo ženska nego i "muška" zanimanja i to ravnopravno s muškarcima
da će žene biti kapetanice i voziti velike brodove
da će žene smjeti raditi iste poslove kao muškarci
da će ljudi ići u zatvor ako istuku svoju ženu
daže biti zabranjeno tući dijete
da će žene smjeti imati imovinu isto kao muškarci
da će svatko moći ići kod doktora
da će crnci imati jednaka prava kao bijelci
da Aboridžinima neće otimati djecu
da će bijelci plesati ples Aboridžina kao simol svoje države
da neće biti grbavih, ćoravih, šepavih ni krezubih, i da se nitko nikome neće smjeti rugati ako nosi naočale
da će automobili moći voziti preko 100 km na sat
da će ljudi putovati po cijelom svijetu za par sati
da će baš svi imati telefone
da će filmovi biti zvučni
da će se filmovi moći gledati u vlastitom domu
i svašta još

Tko zna što će biti za 100 godina a sada ne bismo povjerovali da nam netko to kaže?

Oznake: civilizacijski i napredak

Postoje dvije vrste ljudi: frajeri i tratinčice.
Frajeri žele uvijek biti jači i najjači i dokazivati "tko je jači taj kvači". Baš im je u redu ponašati se kao da su najvažniji na svijetu. Takvi će npr. pišat i hračkat ili puštat pseće kakice u dječjem parku ili oko sportskog terena gdje će sigurno netko nagazit, ili stat u prometnoj traci ispred kisoka bez obzira što se iza njega stvori kolona, gurnut će, šutnut će, oteti,izmlatit ženu, dijete ili nekog tko se ne zna tuć jer im je baš fora kad se čuje ono "tup" i "pljas" i kad se ti jadnici, ta niža vrsta ljudi prestraši i trese od straha.

I, postoji druga vrsta ljudi. To je ona vrsta koja bi igrala pošteno, koja bi čekala red, ne bi da se pljuje na pod i da se nekom smeta, ne bi koristili nedozvoljena sredstva, oni bi da sve bude lijepo i da se nitko ne svađa, psuje, vrijeđa, gura, tuče, ubija, otima, siluje, ostavlja pseće kakice po parovima gdje bi se trebala igrati djeca itd...

Ovi prvi, frajeri, agresivci, za ove druge imaju niz pogrdnih naziva od kojih je većina ženskog roda u deminutivu i završavaju sufiksom -ice, npr. tratinčice.
Od pamtivijeka i još prije, od prethistorije, postoji sukob između te dvije vrste ljudi. Oni žive pomiješano, zajedno, možete u svakom narodu, svakom plemenu, svakoj obitelji, grupici prijatelja pronaći i jedne i druge i vidjeti kako se bore, pate, muče. Nikakakva evolucija, nikavi Darvinovi zakoni, nisu do sada riješili taj iskonski sukob. Samo prebacili na druga bojišta, dali u ruke drugačija oružja i borbene taktike.

Tome mora doći kraj! To mora prestati! Evolucijski, to se mora prevazići!

Imam rješenje!

Trebalo pregrupirati ljude, da ne budu države po nacijama jesu li npr. Hrvati, Talijani, Nijemci i drugo, nego po tome jesu li ovakvi ili onakvi, agresivci ili tratinčice.Tako bi se osnovale dvije federacije: Frajeristan i Tratinčistan.
Da bi se to realiziralio, treba pokrenuti veliku seobu naroda.
Ne brinite, nije to ništ novo, već je bilo tih seoba u bližoj i daljnoj povijesti, ovo je samo jedna više. Ne bi to bio egzodus, da se pogrešno ne shvati. I ne bi bila ekonomska migracija, ni politička. Ovo bi bila karakteristična po tome što bi bila krakterna. Prvo bi se grupirali po glavnoj crti karaktera pa bi se onda selilili.
Ne brinite kako bi se grupirali. Pa kako se okupljaju ptice pred seobu? Tako nekako.
Bila bi to prirodna seoba motivirana prirodnim zakonom i pod motom: svaka ptica svojem jatu leti.
Svi Frajeri bi se nastanili u Frajeristanu, sve Tratinčice bi mogrirale Tratinčistan.

I mir! (Kaže se " I, mirna Bosna", al namjerno, neću to reć.)

Eto, to će biti moj politički program kad se budem kandidirala na izborima za predsjednicu Tratinčistana i poslije za parlament Galaksijske federacije.
Poslije bih se parlamentu Galaskijske federacije švercala kao da nešto radim, držala bih govore protiv Frajeristana ali ne nešto konkretno jer bi i oni bili tamo, to još moram smislit kako bih.
Ne bih se kandidirala za predsjednicu Frajeristana, tamo bi me nalupali a ja se ne znam tuć iako sam htjela trenirati karate.

Hoćete li glasovati za mene?

P.S. Ovaj post je inspiriran raspravom na blogu Smisao života - Civilizacijsko zlo

Oznake: filozofiranje, evolucija

Pepeljuga
Gle, Mala, nemoj se ti zanositi pričama o sitoroj, prevarenoj princezi kojoj je zla maćeha otela krunu i miraz, krotkoj i poštenoj koja svojom poniznom dobrotom osvoji princa i uda se za njega u najbajnijoj vjenčanici i 10 metara dugim velom od svilenog tila.
Miki, kužiš li ti da svaki princ ima majku, a većina ih ima i sestru?
Kad bi samo princ bio u pitanju, to bi se nekako dalo riješiti, s tim bi sirota, krotka i ponizna djevojka izašla na kraj koristeći svoje plemenite metode i magijska vjerovanja da je dovoljno da ona bude dobra i svijet će joj uzvratiti, jer kako siješ-tako ćeš i žeti. I da je dovoljno nešto jako željeti, da će ti to Svemir dati jer ti to. zaslužuješ.
Jes, malo morgen!
Jutro nakon pira običaj je da mladi par ruča s mladoženjinima.
E, tu sad počinje nova priča. Više nije Pepeljuga, sad bi se trebala zvati Ljepotica i zvijer.Slično onoj priči o zvijeri i ljepotici koja se žrtvuje za svojeg oca, ali, nije to ta bajka, ovo je Pepeljuga.
A zvijer je svekrva. Stara lavica. I prinčeva sestra. Mlada lavica. I stari lav koji čuva te dvije lavice i pomalo ih se boji pa sve izvršava kako one o zamisle. Prije nego izreknu.
Pomisila bi sad naša Pepeljugica: Pa što ako su to lavovi? Lavovi me neće pojesti jer ja sam to zaslužila time što ja ne jedem lavove.
Mlada lavica će prije nego sjednu za stol odmjeriti Pepeljugu od glave do pete smješkajući se trepčići trepavicama kao da se divi njezinom izgledu i osobnosti, ali s jedva primjetnim izrazom gađenja na usnama koji će biti toliko kratkotrajan da onaj koji ga uspije vidjeti mora posumnjati u vlastite oči i razum. Kako se to obukla? Ah, da, nije je imao tko poučiti! Pepeljuga bi ispala paraniočna neisgurna nestabilna iskompleksirana sitorica kad bi sama sebi priznala da ga je primjetila, a kamo li da od princa nedajbog traži zaštitu.
Stara lavica će promatrati je li Pepeljuga oslonila laktove na stol i kako drži pribor za jelo, je li zveckala i je li primjerenom jačinom stiskala usta dok je žvakala, je li nježnom ručicom nježno držala šalicu ili joj je koža na prstima još gruba od ribanja podova varikinom. Iako će se stara lavica praviti da nije vidjela sitne propuste u Pepeljuginom baratanju posuđem, istovremeno, malo oštrijim ispuhivanjem zraka kroz nos jasno će dati do znanja da je uočila, da joj se ne sviđa. Jedva primjetnim slijeganjem ramena priznat će poraz i predati se nemiloj sudbini koja ju je zadesila zbog ovako nesmotrenog izbora njezinog sina, koji je, iako se taj izbor čini politički korektnim, ipak po njezinom uvjerenju pogrešan.
No, božemoj, kad je Pepeljuga mogla usvojiti dvorske manire kad je cijeli život mela i ribala podove? I, tko ju je tome mogao poučiti? Zar ona ženturača prevarantica i manipulatorica koja je odsjekla prste i pete kćerima ne bi li ih dobro udala? Dakako da je nije mogla poučiti manirima takva osoba niskog roda i plitke pameti.
Princ sve to registrira na samom rubu vidnog polja i ne obazire se, ustvari, pomalo i uživa u svemu tome jer je uspio u svojem naumu da pokaže zube starcima koji su, iako su mu dali slobodne ruke da izabere ženu koju on želi, ipak priželjkivali da će odabrati princezu iz susjednog kraljevstva koja ne bi doduše donijela vitak stas, nježne crte lica i gustu kosu, ali bi donijela u miraz koju šumicu, gradić, mostić na kojem bi se dalo naplaćivati mostarinu i kmetove od kojih se može ubirati desetinu, a ne neku jadnicu koja će donijeti samo metlu i krpe za prašinu.
Nastavit će se....

Oznake: duhovni razvoj, odgoj, žensko pitanje

O bajkama
Bajke ne završavaju onako kako piše u verzijama koje su objavljene. Postoje drugačiji završetci koji nisu nigdje objavljeni. Možeš ih pronaći ako se zagledaš u bjeline između slova, u razmakr između riječi, u proredr između redaka. Gledaj u bjelinu. Nastoj ne micati oči. Ne traži značenje nego čekaj da ti se otkrije. Uskro će se pred tvojim očima pojaviti boje a zatim će se razotkriti značenje bjelina među slovima.
Slova imaju svoje značenje, poznato i zavodljivo, naizgled jasno i razumljivo, ali, ne daj se zavesti, stalno imaj na umu da su slova i riječi kao reklame na televiziji: njihova je uloga da te navuku. Namame. A bjeline ti pričaju pravu priču.

Ružno pače, H.C.A.
Na kraju priče ne pretvaraš se iz ružnog pačeta u plemenitog labuda, i ne otplivaš klizeći niz mirnu vodu prema prema zlatno crvenom horizontu uz dramatični finale velikog orkestra. Rasplet priče nije pošteno i pravedno razrješenje nepravde, kako se očekuje nakon svih proživljenih nedaća, već obratno, iz lijepe kuštrave djevojke jedrog i glatkog mesa, odjednom, bez ikakvog uvoda i psihološke pripreme, pretvoriš se u staru ženu, ružnjikavu, podeblju, koja prdi nekontrolirano dok se spušta niz stepenice i računa na površnost publike dok pošalicama pokušava prikriti svoju zaboravnost i šeprtljavost na koju se ne može priviknuti.
Kad pogledaš u olgedalo, pod utjecajem bajke u koju si naivno vjerovala, očekuješ lijepog i snažnog labuda. A ne kilavu patku. Ili kokoš. Ćoravu.

Pokušaj to na vrijeme osvijestiti, Mala.

Oznake: osobni razvoj, djevojčice

Alo, gdje si? Ma samo da te čujem.
Aha. S prijateljicama. A igrate se u praku. Ma bravo! Joj, samo pazi da ne padneš! Jesi me čula? Gledaj kud hodaš!
A jesi li jela? Što si jela? Aha? A onu blitvu? A ne? Pa mogla si se malo potrudit, nije baš tako bljak. A integralne si jela? Pa hajde dobro, bolje integralne nego obične.
Jesi bila na treningu? Što, opet si preskočila? Pa kako ti to misliš? Samo redovitim radom možeš postići rezultate, no, dobro, ti to znaš, što ja to tebi govorim. Hoćeš da te ja odvezem drugi put? Mogu doći po tebe. A ne da ti se više. Ali znaš da ti je to korisno, hajde, idi, za mene, meni za ljubav. A tvoje prijateljice su odustale, pa što ima veze, ima tamo drugih cura, sprijatelji se s njima. Pa znaš da je to jako dobro za tijelo, za tvoju budućnost. Ma i moju budućnost, da, da.
A kako je bilo na satu gitare? Opet nisi bila? Pa dobro, što je tebi? Pa to se plaća, pa izračunaj, svaki izostanak ti je 20 eura. Aha, nisi stigla napravit zadaću. A zašto nisi vježbala? Rekli smo, navij sat, svaki dan vježbaj 15 minuta. A dobro, imaš pravo, ne može se sve stići.
A bila si na zboru? A bili su oni iz tvog razreda, ma baš krasno da se družite na zboru. Ali, tamo samo sjediš, nije ti to dobro. Šta kažeš, dirigentica je bila stroga prema tebi? Strašno! Porazgovarat ću ja s njom, vidjet će ona. Ne može se tako ponašati! Ma prijavit ću je, stvarno je pretjerala. A ne? Nije? Ti si šrkipala? Čime si škripala? O, zaboga, pa to nije pristojno. Pa što te spopalo? A joj joj. Što ću s tobom?
I opet si bila cijelo prijepodne na internetu? Ma nisi valja našla bolju igicu? A nije igrica? Blog? Kakav Blog? Kakvi sad srodni nepoznati ljudi? Ma gluposti! Ne može biti dobro jer sjediš. Rekli smo da se trebaš kretati. I sama si rekla! Kre-ta-ti. A zašto si mene stalno tjerala na treninge?

A kopala si u vrtu? Ma ne može se to brojati! Za boga miloga, pa ti nisi normalna! Pa to smo ti mi mogi prekopati! E jesi tvrdoglava! Ma nemoj? Koliko pomidora si lani ubrala, ha?

A joj, ne mogu s tobom izaći na kraj! Kidaš mi živce!

O, mama, mama,što ću ja s tobom?

Svi na kraju nestanu.
Otkinu se s grane
odlepršaju.
Toliko gnjavaže ni za što
napinjanja i tiskanja
žudnji i žeđanja,
i truda i guranja,
i natezanja i stenjanja
i čupanja

Tko je kome dužan kliker
ili šćinku
ili pikulu
i kojim imenom ćemo nazvati,
i kako riječi izbrojati.
Tko je mislio a nije rekao,
tko je rekao a nije mislio
tko je krivom nogom započeo trokorak
izveo piruetu na krivu stranu,
ne čuje lihu i taku
i pauze u taktovima.

Toliko mučnih pitanja,
toliko slova i pisama,
i divnih slika bez potpisa
i pripisanih nedjela
i legendi i mitova
i kletvi i uroka
i zgužvanih papira
na dražbama.

Svi odu.
Smežuraju se i rasplinu.

I dužnici i lihvari
i krvnici i umoreni
i jedri i umorni
iscure između slova
imena na grobovima.

Samo se ti nadaj uskrsnuću
zasluženom perlicama u krunici
i kapima posvećene vode
i trpljenjem i patnjom
u ime samilosti
u ime milosrđa
I nadaj se
Na kraju priče
i knjige
i filma
pravda pobjeđuje
u velikom finalu
forte fortissimo
maestoso

Izgleda mi da mi još uvijek duboko u sebi imao socijalizam, samoupravljanje. U svakom od nas ponaosob u temeljima negdje duboko ugrađena je ideja kako treba izgledati idealno društvo, ono koje je bilo opisano u lekcijama srednjoškolskog predmeta TIPSS-a, školskog predmeta koji se zvao Teorija i praksa samoupravnog socijalizma.
I čini mi se kao da od svakih izbora, od svake stranke, od svake vlade, očekujemo da ostvari ono utopijsko obećanje pravednog društva koje je negdje u našem sjećanju urezano kao ideal, kao pojam pravde, raja na zemlji, kao jedino moguće i jedino humano.
Od prvih izbora se nadamo da će netko popraviti i još malo nadograditi, dati nešto još bolje, pravednije, slobodnije. Za svakoga.

Svaka stranka igra na tu kartu. Svaka nas pokušava uvjeriti da se bori za boljitak i prava naroda, malih ljudi, za prava radničke klase, za poštenu raspodjelu bogatstva. Svi igraju na tu kartu, i lijevi i desni i centar. I oni što se nazivaju liberalnima pa nas varkom u imenu navode da pomislimo da su oni za svekoliku slobodu, da im je sloboda ideal, a mi to naivno tumačimo kao slobodu čovjeka jer čujemo plemenitu i veliku riječ. A sloboda za koju se oni bore je sloboda kapitala da izvlači profit. Za svog vlasnika , za onog na vrhu a ne za one zadnje u hranidbenom lancu.

Prije prvih izbora veselili su se ljudi. Idemo u kapitalizam! Jeeeee! Sad će dobar i pošten radnik biti dobro plaćen, a sitni lopovi, neradnici, paraziti i aparatdžiki, svi će takvi će letjeti naglavačke iz firme, a pogotovo iz ustanove. Naviknuti na parole "naše tvornice", "naša poduzeća" , "naša zemlja" naivno smo vjerovali da ćemo MI biti kapitalisti jer je to sve naše, svatko od nas ponaosob bit će šef i napuniti džepove parama, kupiti svilene zavjese i kauč iz Italije i voziti barem Golfa a možda i Mercedesa ako se posreći. I da ćemo i dalje biti vlasnici poduzeća i vlasnici zemlje i Zemlje, planete, planina, nizina, obale, s malom razlikom u odnosu na socijalizam: sada tim poduzećima neće upravljati nesposobni i lijeni funkcioneri za koje su svi znali da su sitni lopovi, sad će biti bolja uprava, veća zarada, više para.
I dobili smo sposobnije i veće lopove koji su više pokrali državu. Al nema veze, imamo Golfa na kredit. I talijanski kauč na kredit.

Premijeri odlaze u strane zemlje privući strani kapital da ulože u naše tvornice, a na vijestima ih hvale, a mi se divimo jer ne razumijeo da to u prijevodu znači da će pokloniti zemlju ili u najboljem slučaju, prodati za male pare.
I toliko smo svi kolektivno omađijani da se nitko ne usudi reći na glas da je car gol, da su tkalci varalice. Jer, ne bi ih car kaznio, masa će satrti svakog tko se usprotivi velikoj ideji o sjajnoj paradi i bajnom narodnom slavlju. s carem na čelu.

Vidiš to po komentarima. Ljudi pišu komentare ali ne izlaze na ulice zato što je zatvoren neki prolaz do obale, što se neka zgrada ruši u sred grada a nitko je ne popravlja, što je netko bacio smeće na svoju parcelu, ljudi misle da imaju pravo. Misle da je to sve još uvijek naše pa imamo pravo o svemu imati mišljenje. Ali, nema više kolektivnog vlasništva.
Ništa više nije naše! Sve je to nečije, nije tvoje, to je tuđe.Tuđe se ne dira! To je kapitalizam.

Ali, još uvijek nam je ideja kolektiviteta ispod kože, još nismo shvatili.
I još uvijek vjerujemo da će netko ostvariti težnje naroda, radnika, malog čovjeka. I sad će se on nama predstaviti, mi ćemo ga znati prepoznati, znat ćemo koji više valja i za njega ćemo glasati.

Eeee, drugovi moji...

Oznake: izbori, stranke

Sretna sam što me nije volio
što nije čekao da se spremim
što mi nije pridizao kosu
što me nije držao za ruku
ni pazio da ne zaboravim kremu za sunčanje
ili naočale
što nije tražio klupu da na nju sjednem
što nije plesao sa mnom
što me nije uhvatio pod ruku
što mi nije pridržao jaknu
kad me bura tukla po licu
Sretna sam što me nije volio

Da me volio, sada bih strepila
u ovim godinama
Strepila bih da ne ode prije mene

Jer, da me volio
O, kako bi mi nedostajao
O, kako bih bila tužna
Da me volio, pa otišao
Ali, nije
Sretna sam što nije

Da je umro,
da sam hodala za lijesom
čupala bih kose
proklinjala sudbinu
bolovala
liječila se
možda se izliječila
oporavila se

do sada

Bacila sam malo oko na Brak na prvu. Nemojmo sad objašnjavati smisao takvih emisija, nešto drugo mi je tu zapelo za oko. Stalno spominju energiju. Brojala sam koliko puta su razni likovi izgovorili riječ energija u različitom kontekstu. Pogubila sam se u brojanju. Previše.
Sviđa mi se tvoja energija. Ne paše mi njegova energija. On ima dobru energiju. Ona širi lošu energiju. Sviđa mi se energija prostorije. Ne sviđa mi se energija prostorije. Vidi se da imate zajedničku energiju.
Kakava energija?
Znaju li oni o kakvoj energiji govore?
I zašto toliko spominju energiju?
Mislim da nemaju pojma o kakvoj je energiji riječ! Izgovaraju to jer bi htjeli ispasti pametni.
Svako malo ljudi uzmu neku riječ i umiješaju je kao vegetu u svaku priliku, u svaki govor. Tko koristi tu riječ, taj je faca, taj je moderan, napredan, u trendu. Zna znanje.
Sjećam se.
Knjige iz pedesetih i riječ modernizacija. Moderno. Suvremeno. Sjećam se savjeta iz knjige koju je imala moja mama: Suvremena žena. Suvremena žena je zaposlena. Suvremena žena nosi gaće.
Onda je bila riječ mehanizacija. Seljaci su kupovali raktore, majstori u radionicama odbacili su ručne alate i kupovali storojeve. Bušilice, motorne pile. Kućanice više nisu mlatile jaja žicom i kuhačom, kupovale su miksere, umjesto da peru na ruke, prale su na mašinu. Mehanizacija.
Svaka petoljetka imala je svoju ključnu riječ koju se ubacivalo u govore, deklaracije, u usta voditelja na TV Dnevniku, u godišnje planove i godišnje izvještaje. S nestankom petoljetki, ključne riječi su nastavile okupirati široki eter javne komunikacije i uske prostore došaptavanja prijateljica.
I tako smo stigli do energije.
Ne kažemo više: ne sviđ mi se karakter te osobe, nego na finjaka kažemo: ne paše mi njegova energija.
Ne kažemo: u ovoj prostoriji je zagušljivo, smrdi, bučno je,nelagodno, ima previše ljudi, nego "ne paše mi energija prostora". Ideš!

Kad čujem likove iz predstave "Brak na prvu", ispada kao da svi živi znaju o kojoj je energiji riječ....
Nije mi jasno kako je energija dospjela na javnu televiziju i u široku upotrebu?