Alo, gdje si? Ma samo da te čujem.
Aha. S prijateljicama. A igrate se u praku. Ma bravo! Joj, samo pazi da ne padneš! Jesi me čula? Gledaj kud hodaš!
A jesi li jela? Što si jela? Aha? A onu blitvu? A ne? Pa mogla si se malo potrudit, nije baš tako bljak. A integralne si jela? Pa hajde dobro, bolje integralne nego obične.
Jesi bila na treningu? Što, opet si preskočila? Pa kako ti to misliš? Samo redovitim radom možeš postići rezultate, no, dobro, ti to znaš, što ja to tebi govorim. Hoćeš da te ja odvezem drugi put? Mogu doći po tebe. A ne da ti se više. Ali znaš da ti je to korisno, hajde, idi, za mene, meni za ljubav. A tvoje prijateljice su odustale, pa što ima veze, ima tamo drugih cura, sprijatelji se s njima. Pa znaš da je to jako dobro za tijelo, za tvoju budućnost. Ma i moju budućnost, da, da.
A kako je bilo na satu gitare? Opet nisi bila? Pa dobro, što je tebi? Pa to se plaća, pa izračunaj, svaki izostanak ti je 20 eura. Aha, nisi stigla napravit zadaću. A zašto nisi vježbala? Rekli smo, navij sat, svaki dan vježbaj 15 minuta. A dobro, imaš pravo, ne može se sve stići.
A bila si na zboru? A bili su oni iz tvog razreda, ma baš krasno da se družite na zboru. Ali, tamo samo sjediš, nije ti to dobro. Šta kažeš, dirigentica je bila stroga prema tebi? Strašno! Porazgovarat ću ja s njom, vidjet će ona. Ne može se tako ponašati! Ma prijavit ću je, stvarno je pretjerala. A ne? Nije? Ti si šrkipala? Čime si škripala? O, zaboga, pa to nije pristojno. Pa što te spopalo? A joj joj. Što ću s tobom?
I opet si bila cijelo prijepodne na internetu? Ma nisi valja našla bolju igicu? A nije igrica? Blog? Kakav Blog? Kakvi sad srodni nepoznati ljudi? Ma gluposti! Ne može biti dobro jer sjediš. Rekli smo da se trebaš kretati. I sama si rekla! Kre-ta-ti. A zašto si mene stalno tjerala na treninge?

A kopala si u vrtu? Ma ne može se to brojati! Za boga miloga, pa ti nisi normalna! Pa to smo ti mi mogi prekopati! E jesi tvrdoglava! Ma nemoj? Koliko pomidora si lani ubrala, ha?

A joj, ne mogu s tobom izaći na kraj! Kidaš mi živce!

O, mama, mama,što ću ja s tobom?

Svi na kraju nestanu.
Otkinu se s grane
odlepršaju.
Toliko gnjavaže ni za što
napinjanja i tiskanja
žudnji i žeđanja,
i truda i guranja,
i natezanja i stenjanja
i čupanja

Tko je kome dužan kliker
ili šćinku
ili pikulu
i kojim imenom ćemo nazvati,
i kako riječi izbrojati.
Tko je mislio a nije rekao,
tko je rekao a nije mislio
tko je krivom nogom započeo trokorak
izveo piruetu na krivu stranu,
ne čuje lihu i taku
i pauze u taktovima.

Toliko mučnih pitanja,
toliko slova i pisama,
i divnih slika bez potpisa
i pripisanih nedjela
i legendi i mitova
i kletvi i uroka
i zgužvanih papira
na dražbama.

Svi odu.
Smežuraju se i rasplinu.

I dužnici i lihvari
i krvnici i umoreni
i jedri i umorni
iscure između slova
imena na grobovima.

Samo se ti nadaj uskrsnuću
zasluženom perlicama u krunici
i kapima posvećene vode
i trpljenjem i patnjom
u ime samilosti
u ime milosrđa
I nadaj se
Na kraju priče
i knjige
i filma
pravda pobjeđuje
u velikom finalu
forte fortissimo
maestoso

Izgleda mi da mi još uvijek duboko u sebi imao socijalizam, samoupravljanje. U svakom od nas ponaosob u temeljima negdje duboko ugrađena je ideja kako treba izgledati idealno društvo, ono koje je bilo opisano u lekcijama srednjoškolskog predmeta TIPSS-a, školskog predmeta koji se zvao Teorija i praksa samoupravnog socijalizma.
I čini mi se kao da od svakih izbora, od svake stranke, od svake vlade, očekujemo da ostvari ono utopijsko obećanje pravednog društva koje je negdje u našem sjećanju urezano kao ideal, kao pojam pravde, raja na zemlji, kao jedino moguće i jedino humano.
Od prvih izbora se nadamo da će netko popraviti i još malo nadograditi, dati nešto još bolje, pravednije, slobodnije. Za svakoga.

Svaka stranka igra na tu kartu. Svaka nas pokušava uvjeriti da se bori za boljitak i prava naroda, malih ljudi, za prava radničke klase, za poštenu raspodjelu bogatstva. Svi igraju na tu kartu, i lijevi i desni i centar. I oni što se nazivaju liberalnima pa nas varkom u imenu navode da pomislimo da su oni za svekoliku slobodu, da im je sloboda ideal, a mi to naivno tumačimo kao slobodu čovjeka jer čujemo plemenitu i veliku riječ. A sloboda za koju se oni bore je sloboda kapitala da izvlači profit. Za svog vlasnika , za onog na vrhu a ne za one zadnje u hranidbenom lancu.

Prije prvih izbora veselili su se ljudi. Idemo u kapitalizam! Jeeeee! Sad će dobar i pošten radnik biti dobro plaćen, a sitni lopovi, neradnici, paraziti i aparatdžiki, svi će takvi će letjeti naglavačke iz firme, a pogotovo iz ustanove. Naviknuti na parole "naše tvornice", "naša poduzeća" , "naša zemlja" naivno smo vjerovali da ćemo MI biti kapitalisti jer je to sve naše, svatko od nas ponaosob bit će šef i napuniti džepove parama, kupiti svilene zavjese i kauč iz Italije i voziti barem Golfa a možda i Mercedesa ako se posreći. I da ćemo i dalje biti vlasnici poduzeća i vlasnici zemlje i Zemlje, planete, planina, nizina, obale, s malom razlikom u odnosu na socijalizam: sada tim poduzećima neće upravljati nesposobni i lijeni funkcioneri za koje su svi znali da su sitni lopovi, sad će biti bolja uprava, veća zarada, više para.
I dobili smo sposobnije i veće lopove koji su više pokrali državu. Al nema veze, imamo Golfa na kredit. I talijanski kauč na kredit.

Premijeri odlaze u strane zemlje privući strani kapital da ulože u naše tvornice, a na vijestima ih hvale, a mi se divimo jer ne razumijeo da to u prijevodu znači da će pokloniti zemlju ili u najboljem slučaju, prodati za male pare.
I toliko smo svi kolektivno omađijani da se nitko ne usudi reći na glas da je car gol, da su tkalci varalice. Jer, ne bi ih car kaznio, masa će satrti svakog tko se usprotivi velikoj ideji o sjajnoj paradi i bajnom narodnom slavlju. s carem na čelu.

Vidiš to po komentarima. Ljudi pišu komentare ali ne izlaze na ulice zato što je zatvoren neki prolaz do obale, što se neka zgrada ruši u sred grada a nitko je ne popravlja, što je netko bacio smeće na svoju parcelu, ljudi misle da imaju pravo. Misle da je to sve još uvijek naše pa imamo pravo o svemu imati mišljenje. Ali, nema više kolektivnog vlasništva.
Ništa više nije naše! Sve je to nečije, nije tvoje, to je tuđe.Tuđe se ne dira! To je kapitalizam.

Ali, još uvijek nam je ideja kolektiviteta ispod kože, još nismo shvatili.
I još uvijek vjerujemo da će netko ostvariti težnje naroda, radnika, malog čovjeka. I sad će se on nama predstaviti, mi ćemo ga znati prepoznati, znat ćemo koji više valja i za njega ćemo glasati.

Eeee, drugovi moji...

Oznake: izbori, stranke

Sretna sam što me nije volio
što nije čekao da se spremim
što mi nije pridizao kosu
što me nije držao za ruku
ni pazio da ne zaboravim kremu za sunčanje
ili naočale
što nije tražio klupu da na nju sjednem
što nije plesao sa mnom
što me nije uhvatio pod ruku
što mi nije pridržao jaknu
kad me bura tukla po licu
Sretna sam što me nije volio

Da me volio, sada bih strepila
u ovim godinama
Strepila bih da ne ode prije mene

Jer, da me volio
O, kako bi mi nedostajao
O, kako bih bila tužna
Da me volio, pa otišao
Ali, nije
Sretna sam što nije

Da je umro,
da sam hodala za lijesom
čupala bih kose
proklinjala sudbinu
bolovala
liječila se
možda se izliječila
oporavila se

do sada

Bacila sam malo oko na Brak na prvu. Nemojmo sad objašnjavati smisao takvih emisija, nešto drugo mi je tu zapelo za oko. Stalno spominju energiju. Brojala sam koliko puta su razni likovi izgovorili riječ energija u različitom kontekstu. Pogubila sam se u brojanju. Previše.
Sviđa mi se tvoja energija. Ne paše mi njegova energija. On ima dobru energiju. Ona širi lošu energiju. Sviđa mi se energija prostorije. Ne sviđa mi se energija prostorije. Vidi se da imate zajedničku energiju.
Kakava energija?
Znaju li oni o kakvoj energiji govore?
I zašto toliko spominju energiju?
Mislim da nemaju pojma o kakvoj je energiji riječ! Izgovaraju to jer bi htjeli ispasti pametni.
Svako malo ljudi uzmu neku riječ i umiješaju je kao vegetu u svaku priliku, u svaki govor. Tko koristi tu riječ, taj je faca, taj je moderan, napredan, u trendu. Zna znanje.
Sjećam se.
Knjige iz pedesetih i riječ modernizacija. Moderno. Suvremeno. Sjećam se savjeta iz knjige koju je imala moja mama: Suvremena žena. Suvremena žena je zaposlena. Suvremena žena nosi gaće.
Onda je bila riječ mehanizacija. Seljaci su kupovali raktore, majstori u radionicama odbacili su ručne alate i kupovali storojeve. Bušilice, motorne pile. Kućanice više nisu mlatile jaja žicom i kuhačom, kupovale su miksere, umjesto da peru na ruke, prale su na mašinu. Mehanizacija.
Svaka petoljetka imala je svoju ključnu riječ koju se ubacivalo u govore, deklaracije, u usta voditelja na TV Dnevniku, u godišnje planove i godišnje izvještaje. S nestankom petoljetki, ključne riječi su nastavile okupirati široki eter javne komunikacije i uske prostore došaptavanja prijateljica.
I tako smo stigli do energije.
Ne kažemo više: ne sviđ mi se karakter te osobe, nego na finjaka kažemo: ne paše mi njegova energija.
Ne kažemo: u ovoj prostoriji je zagušljivo, smrdi, bučno je,nelagodno, ima previše ljudi, nego "ne paše mi energija prostora". Ideš!

Kad čujem likove iz predstave "Brak na prvu", ispada kao da svi živi znaju o kojoj je energiji riječ....
Nije mi jasno kako je energija dospjela na javnu televiziju i u široku upotrebu?

Zašto misliš da ne bih mogla živjeti na selu? Što mi fali?
Mogu nasjeći drva za ogrjev. Znam zapaliti vartu.
Znam skupljati sjemenje i znam kad se što sije. Mogu kopati motikom i lopatom. Znam posaditi krumpir.
Znam isplesti maju na razne bodove i uzorke. I znam brati divlji radič.
Ne bojim se kukaca ni glista.
Dobro, ne znam jahati i malo se bojim konja i ne znam musti krave i ovce ali ne može to biti baš tako komplicirano. Znam napraviti skutu i sir.
Misliš da ne bih mogla podnijeti smrad iz štale i svinjca? Pa ne bih ga podnosila, izbjegla bih ga. Uzmeš dah i odradiš što moraš i brzo van. A imam i gas-masku od Civilne zaštite.
U čemu je problem?
I zašto ja ne bih mogla živjeti izvan grada?
Ako nema struje, to se lako riješi. Ima sad tih elektrana koje staviš na krov i imaš sam svoju struju.
A vodu? Kupila bih kuću koja ima cisternu za vodu. Mogla bih imati i veš mašinu.
Misliš da bih teško napustila grad?
Mogla bit, odmah sutra.
Samo nemam kud.
Stari je sve prodao, da nema više ničeg što bi ga podsjećalo na one godine.
A ja bih kupila i otišla tamo gdje nema ničega što bi me podsjećalo na ove godine.

Volim za Valentinovo bit u Zagrebu. U mom Mistu kupit si sama buket i hodat s njim po gradu, gledat izloge i pit sama kapućino na rivi i sama ić u kino, to možeš samo ako imaš neku dijagnozu da si nenormalna, a ako je nemaš, odmah ćeš je dobit. Bit će to dijagnoza s tržnice, al original, ko da je iz Vrapča.
A po Zagrebu mogu i normalni ljudi sami šetat i sami pit kavu. Na teraci.
I tako.
Uredim se lijepo, kako i treba kad se ide u veliki Zagreb. Frizura, sve friško ispeglno, očetkam kaput, uglancam cipele. Mi iz Malih Mista uvijek smo na posebnom mjestu u ormaru držali nove gaće, nove čarape i na jednom posebnom pikarinu robu za ići kod doktora, na sastanke u Općinu a isto je i za ići u Zagreb Grad.To je isti komplet. A ne da ideš tamo ko neka seljača.
Ima ujutro bus al dugo vozi a po novom ima Blabla car , pa na to sjednem do Arene, pa onda busom do centra.
Siđem ispred Željezničkog kao da sam sišla s vlaka i ravno na tamvaj.
Svaki put sama sebe pohvalim jer znam da mi treba dvanajstica, nisam zaboravila. Ako me tko pita, objasnim i njemu ili njoj da treba dvanajsticu. Doduše, ima još nekih brojeva koji vode prema Cvjetnom, al, ne mora se to sve pamtit, dovoljno da znaš za dvanajsticu. Siđem stanicu prije i malo hodam. Hodam sporo, da duže traje.
Na Cvjetnom, sve štandove pregledam i doznam koliko košta svaki buket. Čisto radi informacije.
Kupim najljepši buket da mi paše uz šešir, maramu i rukavice i prošećem đir po ulicama s krasnim izlozima.
Stanem pred izlog i pravim se da gledam lijepe haljine na lutkama, a zapravo gledam svoj odraz u staklu. Malo se smješkam svom liku u staklu. Kimnem kao da se pozdravljam.
Onda sjednem na neku teracu di ima najviše popunjenih stolova za onaj jedan jedini slobodan stol i naručim kapuciner. (Zapamti: tu ne pitaš kapućino nego kapuciner.)
I to pijuckam.
Mali prst na gotovs. Ko antena. Gledam delikatno okolo i pratim jel me tko gleda, jel tko traži mjesto za sjest da napravim mot da na mom stolu ima mjesta, da je slobodno. Tako ja to zamišljam da bi moglo bit, jer kad sam bila mala i kad smo sjedili za nekim stolom, stalno su tako prilazili neki ljudi do našeg stola i pitali je li slobodno, pa bi sjeli i svašta bi nam ispričali. Pa kad bi se napričali, svatko plati svoje i bok, bok.
Kad popijem kapućino, idem pješke do Trga. Tu si kupim još jedan buket. Onaj prvi je bio zakoniti a ovaj drugi je kao od ljubavnika. Onda idem u kazalište ili u kino ili šta se već daje na vrijeme tako da stignem na zadnji autobus.

Drugi dan slikam bukete i stavim na Fejs.

Pitaju me otkud mi.

Od obožavatelja- ice.

Trebalo bi nekim zakonom zabraniti to pitanje "Čiji si".
Što sam ja kriva što je moj brat bio takav kakav je, što se zamjerio ovom i onom kojem ja ne zamjeram baš ništa, dapače, sviđa mi se kako razmišlja. I što sam ja kriva što je izjavio ono što ja ne mislim, što je prevario i oteo nekom nešto što ja to nikad ne bih jer ja ne varam i ne otimam?
Zašto mene izbjegavaju oni koje je moj brat uvrijedio, kad je mene uvrijedio mnogo više nego njih? I zašto okreću glavu od mene oni koje je prevario kad je mene prevario daleko više nego ikoga i oteo mi daleko više nego ikome?
Što imam ja sa stavovima mojeg bivšeg muža, s njegovoim poslovima, s ugovorima, s autima koje vozi? Zašto me izbjegavaju oni koji su s njim posvađani jer misle da im je nanio neku nepravdu, kad sam ja s njime posvađana daleko više nego bi oni ikad mogli biti, zbog takvih silnih nepravdi koje njima nikad ne bi mogao nanijeti ni kad bi to oni htjeli?
I što ja imam s uspjesima svojeg drugog brata? Zašto meni ljudi čestitaju i nakolne mi se jer je on bio vrijedan i pametno nešto smislio i ostvario, kad ja tako nešto ne mogu i ne znam smisliti ni ostvari pa makar se ne znam kako trudila i upirala?
Poželim preseliti negdje daleko, gdje nitko ne zna čija sam sestra, bivša, majka, sestrična, gdje me cijene samo i isključivo po onome što ja jesam a ne po onome što su ljudi s kojima imam genetske ili bračne veze . Ili sam ih prekinula. I promijeniti ime i prezime. I biti ničija.

Što ima Vrdoljak sa svojim sinom i njegovim djelima, i sa sinom svojeg sina i njegovim nedjelima?
I zašto novinari ometaju starog čovjeka?
Kako se usuđuju postavljati tako glupa i zlobna pitanja i objavljivati kako čovjek nije ništa odgovorio na njihova glupa i zlobna pitanja?
Zašto je ljudima bitno da znaju čiji je unuk neki nasilnik koji će završiti u zatvoru? Drago im je što je unuk nekog važnog i poštovanog starca, jer mogu reći: Vidiš, on je tako uspješan a ima takvog unuka, a ja sam samo to i to, a moj to niiiikad ne bi. I osjećaju se bolji, veći, pametniji?

Zašto imamo potrebu kategorizirati. klasificirati, valorizirati i klišeizirati jedni druge?
Zar to nije pokazatelj da smo nazadni, primitivni i priglupi?

Oznake: zaštita privatnosti

Noćas,
obuci kratko i usko
nek zabljesne mladost
baš te briga je li hladno

diži čaše neka zvone
nek se lije, neka ima
baš te briga pošto runda

pleši, nek te nose pjesme
svaka noć je povoljna za ples
baš te briga za konstelacije

nek te vrte i poskakuju
ne daj da te odgovore
baš te briga kad će sazrijeti

ne čekaj sjajne prilike
ni velike ideje, ni bolja vremena
baš te briga za prognozu

otkopčaj još jedno dugme
rastresi kosu, baci iskre iz očiju
lupi nogom i udahni

otvori prozor, nek poleti cvijeće
nek se raspu latice i sjeme
baš te briga gje će rasti

digni ruke i široko zamahni
pjevaj, nek te čuje nebo
baš te briga što će se zatresti

sunce izlazi, sunce zalazi
pjesme teku, vode ovdje ostaju
pjevaj, pjevaj dok si tu

Jedan portal (kažu da nije uputno reklamirati pa neću spominjati naziv tog portala, ali, znate ga, ne?)...dakle, jedan portal otvorio je lov na uhljeba godine. Ponudio zvučna imena ljudi na položajima, velikih riba koje troše naš noovac. Pod "naš misli" se na novac poreznih obveznika, mada su se porezni obveznici odrekli prava upravljanja tim novcem pa taj novac zapravo nije njihov jer, ....da sad previše ne skrećem s teme...kužite, ne?

A ja kažem da tih par velikih riba ponuđenih na izboru za uhljeba godine u usporedbi s ovim sitnim ribama koje ću opisati, i kad usporediš koju lovu mogu te sitne ribe malim grickanjem ponevjeriti u udnosu na lovu koju u par velikih zalogaja smažu velike ribe... Ovako, odokativno, bez prave ekonomske analize, tvrdim da u tom natjecanju vode male ribe...
Milslim da je portal omašio fudbal. Trebao je ponuditi i bezimene uhljebe u plavim kutama koji su se uhljebili za vrlo male plaće u velikim ustanovama. Toliko male da stvarno izazivaju sažaljenje, i da im nude savršen alibi za sve ono drugo zbog čega zapravo ostaju na poslovima s tako malim plaćama. (Rekao bi netko da sam zločesta?)
Pravi uhljebi, ono, baš pravi pravcati uhljebi nisu velike ribe. Veliki uhljebi imaju veliki vrč, popiju na eks i vidi se tko je što popio, u novine s njima, javna osramotiti i gotova priča.
A pravi uhljebi, ono, baš pravi prvcati uhljebi su male ribice, one koje plivaju zadnje u nizu i koje piju na slamčicu, guc po guc, ali to nitko ne primijeti. Ako i primijeti, to što oni gucnu izgleda tako beznačajno da im gotovo i opravdavamo, kolkektivno. Neka, za tako malu plaću....
Njih je najviše, Njih je tisuće. Ne možemo mi izračunati koliko naših novaca te male ribe pocuclaju na slamčicu.
Male ribice, ribičice, to su čistačice u javnim ustanovama, kućni majstori u državnim firmama pa i oni u malo većim firmama.
Oni su majstori kamuflaže, oni su neuhvatljivi..
Oni drmaju. Odozdo.
Iz sjene, neprimjetno, taktički, razumno, dugovječno. Ne uzmu puno. Na poslu tek su liko da im ide staž, mirovinsko, božićnica. Treba imati neku sigurnost, nek država plaća socijalno, znaš ti koja su davanja za obrt? A pravi biznis je u fušu, za vinkende i na bolovanjima. Još je slađi fuš za vrijeme radnog vremena, alatom kojega su maznuli u firmi, u ustanovama koje ne vode inventuru kako spada, ili gdje svatko gleda svoja posla, pa ako se i vidi, ako se i zna, pa koga briga, pa nećemo se valjda baviti prebrojavanjem boca deterđenata, krpa, vagati meso, tražiti na uvid bušilicu, kosilicu, lopatu....
Kad veliki kradu na veliko, to što uzmu oni koji kradu na malo, pa to nije krađa. Moglo bi se reći, pa to im pripada. Svatko bi im stao u obranu.
I baš zbog toga što je to opravdano i uobičajeno, i što ih ima tako mnogo, kažem vam, to su pravi uhljebi.
Ne vjerujete?