Treba kupiti darove....crni petak je prilika, možda se ugrabi koja prilika...Svake godine ista priča: potrošim više nego što imam i to učinim tako radosno, u najboljoj namjeri da obradujem svoje najmilije. S puno ljubavi u namjeri da obradujem svoje najmilije, da izazovem onu iskricu u očima kad odmotaju poklon, i nadam se da će baš moj poklon izazvati najljepšu iskricu.

Ovih mi godina Božić umjesto radosti darivanja i ispunjeno srce donosi mučninu, grčeve u želucu i pomutnju u glavi. I sve veći minus na tekućem računu.

Razmišljam malo na glas, tu pred vama, da malo raščistim ideje, da sredim misli:
Da bih kupila svakom po nešto zgodno, ja ću ući u minus, a malo tko će biti oduševljen. Nema logike, je li?
Unuka neće biti zadovoljna rukavicama. Rijetko ih nosi. Znam što bi ju obradovalo. Ali, nemam, zlato. I znam da djeca ne razumiju što znači "Nemam" Oni misle da smo svemogući. Supermeni i supežene.
Ja ću cijelu zimu kupovati najjeftiniju salamu da otplatim minus, a kome god što pokonim, neće biti oduševljen, samo će dobro glumiti, ako su fini i pristojni. Ako nisu, neće ni to, jasno će pokazat što misle. Jedan od mojih čitao neku filozofiju pa je uvjeren da je iskren i pošten ako ti otvoreno kaže što misli o tvom poklonu. "Ah, vidi, je teta donijela prilog za našu kantu od smeća"
Sin će odglumiti da mu se sviđa džemper. Znam, oduševile bi ga aluminijske felge za auto. Ne očekuje on to od mene, ali ja bih to voljela. Voljela bih vidjeti onaj žar u očima.
Nevjesta će kad razmota kuhinjske krpe i nove kuhače biti vrlo fina i oduševljenim glasom će reći "Joj, prekrane su, baš mi trebaju, hvala mama, niste trebali!" (Bila je na Lidranu kad je bila mala) A znam koji parfem voli i koji bi još voljela imati. A ja bih ju tako rado počastila, divna je to cura, ali ne mogu, ne mogu ni na dug.

Već vidim, djeca neće biti zadovoljna čokoladnim Svetim Nikolom jer se nova djeca ne raduju čokoladi, znaju da je slatko nezdravo, i još će me njihov očevi sumnjičavo gledati kao da im želim otrovati djecu.

Pomislih da bih mogla ove godine biti otkačena i originalna i pokloniti svima vrećice Djeda Mraza kakve su dobijala djeca u moje vrijeme. Kad smo mi bili "pioniri maleni mi smo vojska prava" dobijali smo od Djeda Mraza vrećice s narančama, mandarinama, napolitankama s okusom naranče i čokoladom Braco i Seka. i Kiki bombone. Ili Bronhi. Ili 505 s crtom. Takve bi vrećice stale na moj račun do nule,za svakog po jedna, ali odavno su izgubile smisao. Tko bi se veselio napolitankama s okusom naranče? Ili čokoladi Braco i Seka. Sad se očekuje Lindt.
U davna vremena bake su kopovale lijepe gaće, tri para (jedne nosiš, jedne se suše a jedne u ormaru), fine platnene maramice, a ako su imale bolju penziju, djeca, i muška i ženska dobila bi štramplice jer su se štramplice nosile ispod hlača, ili zimsku pidžamicu i to dva broja veću da potraje dvije godine. A kape i šalove su plele, to se nije računalo kao poklon.

Dok su još igračke bile skupe i nije ih bilo kod nas nego se po njih išlo u Trst, paketići Djeda Mraza ispod jelke imali su smisla.
Imalo je smisla štedjeti da se obraduje dijete. Gdje ćeš ljepše od bljeska u dječjim čima kad razmotaju paketić Lego kockica ili Barbie luku u plesnoj haljini i cipelicama koje se mogu skinuti. A, kad bi pod borom našli Memory kartice ili Puzzle od Ravensburga, ili Cluedo, Monopoly, karte za Uno ili kutiju s kartama za Remi s kockicama za Jamb, padali bi u trans i roditelji i djeca.

A sada?
Mama, samo nemoj kupovati Legiće, ne znamo kud ćemo s njima. Joj, teta, samo nemoj lutke, ne stanu u ormar. Samo ne slatkiše, naša djeca to ne jedu. Samo ne plišance, nemamo kud s njima.
A pidžamice? Imaju, ne stignu potrošiti. Majice, ne, imaju previše. Trenerkicu? Ma bolje ne, ona ti ne nosi bilo što.
A knjige, slikovnice? Joj, ne, ne znamo kud ćemo s tim, više ni vrtići ne primaju knjige i rabljene igračke
A kumovima? Pepeljaru? Nitko više ne puši.
Finu bocu? Uvrijedit ćeš ih, nitko više ne pije.
A roditeljima kćerinog dečka? Malo finiji poklon, kristalne čaše? Hajde, molim te, kristal ne ide u perilicu, šta će im to.
A vezeni stoljnjak? Boooožeee!!!! Pa to se mora peglati?
Ukrase za bor? Ne budi smiješna, imaju bor s dizajnerskim kulgicama.
Košaru u celofanu, miks, neka boca, malo pršuta, malo sira,kobasica, malo tatrufa, fina paštašuta?Svakoj obitelji jedna košarice? Ha? Imaš toliko novaca?

Počeli su kititi grad, dućani već puštaju Đinglbel muziku, ali, nemi to nije ni malo veselo. Sve u vezi Božićnih blagdana izaziva mi grčeve u trbuhu. Sve, prije, za vrijeme i poslije Božića.

A nekad me baš veselilo. Čak su me i fritulice s grožđicama veselile.
I sve u vezi Božića izazivalo je u meni radosno uzbuđenje. Čak i male čokoladice u adventskom kalendaru.

A sada?

Što mi je?

Da nisam već ostarila?

Tato
Svaki dan se domislin na te
ne samo za mrtvi dan

svaki dan sidin na tvojoj ruki
ti se držin za kolet od kušulje
a ti me nosiš kako pupu ud majolike
da ne padem,
dricivaš mi lase
i kotulicu
da se ne zgričan
me nosiš u hlad
da ne žmarim,
i mi ubuvaš črlene pastoliće
da se luštram

miljare čavlići
miljune šimencini
jenega po jenega
si zatuka
da drži
da bude kripko
da bude štanjo
i je bilo

ma sada ni

uprosti mi
nis vela šinjora
ni grofica
deboto san jeno niš
a san stila te poslušati
veselo bin bila
ma nis

lumbrija
pod kujon si me nosila
me je ubranila uni bot
ud unega dažda
ma drugo je ni

uprosti mi
ti biš bija već učinija
i bolje biš bija godija
i vidija biš više svita
i na već pliesi biš pliesa
i z već judi biš se pozdravlja
i pokusija finijih jileši
i nazdravlja z lipjih mižoli
da si ima oca kako ja

ti biš ima štabelije pastole
i fešnije veštite
i biš bija bolje kumparija
da si ma oca kako ja

si mi se skuživa
rada biš mi već da
si stija ma nisi riva
pur ki si brzo prikura
samo kvas si mi da
a ja neka umisim ča ću ja
vero si
vero da

ni se mii ubiknulo
ni mi pošlo za rukon
dobro da ne vidiš
dobro da ne čuješ
dobro da ne znaš

ki zna ča biš pensa

ti biš bija još veći čovik
da si ima oca kako ja

Bojim se da će se opet zakuhat s ovim kolonama i da će se svađat i govori si ružno.
Bojim se što će reć Milanović o što će reć Plenković
Bojim se gledat Dnevnik
Bojim se gledat filmove i ubojicama i detektivima.
Bojim se gledati horore o zlim silama i zlodusima.
Bojim se rata između Izraelaca i Hamasa.
Bojim se lažnih izbjeglica.
Bojim se terorizma u Italiji i Sloveniji.
Bojim se situacije u Njemačkoj.
Bojim se rata u Ukrajini..
Bojim se da ona krema protiv bora ne djeluje.
Bojim se ići u penziju jer će biti mala.
Bojim se ostat radit da ne zbrljam nešto jer stalno nešto bubnem krivo
Bojim se da će sve ribe pokrepat u moru.
Bojim se da će opet bit korona pa da će ljdi bit zatovreni u kućama i da će opet divljje svinje hodat po gradu i jeleni trčat po rivi, a lisice oko moje kuće. Za ljude u kućama nije me strah al lisica i jelena se bojim. I vukova ako bi došli na rivu.
Bojim se da će se more dignuti i da će moja ulica bit ko Venecija.
Bojim se da će doći neke tropske ribe koje će pojesti naše ribe. a možda i nas dok budemo plivali do otoka i nazad.
Bojim se da će doći Njemci i da će bespravno gradit po obali i unutrašnjosti i da će nam sve turiste odvuć u svoje apartmane a nama ništa.
Bojim se da će galebovi počet napadat ljude kao u onok filmu Ptice.
I bojim se da će mi se crijeva apetljat od plastike. Mikroplastike. I da ću postat plastična kao Barbie.
bojim se da ću dobit reumu,alzhajmera i čukljeve.
Bojim se da će sve poskupiti i da ću sjediti u sijaškoj jakni u hladnoj primaćoj sobi, jest srdele iz konzerve i gledati u ugašeni televizor.
I bojim se da neću moći na blog.hr jer neću imati za platit t-com.
I bojim se da sam zaboravila napisat još puno toga čega se bojim

Skuham si ja tako kavicu, sjednem za laptop i malo listam novine. Lijena sam ići do kioska a i ne da mi se trošiti, mi ovdje šparamo, ne rashitivamo šolde.
I, kad klikneš na Jutarnji list, prvo se pojave važne vijesti, vijesti dana.
Vijest dana je nešto jako važno, nešto što se tiče svih ljudi, što određuje sudbinu nacije, ekonomije, prava...

Vijest dana je da je mama tužila bolnicu i očekuje da intervenira inspekcija i ministar jer je liječnik izzašao u čekaonicu i tražio od mame da umiri dijete, nakon čega je dijete palo i samo se udarilo.
Dakle, da ponovimo, majka tuži liječnika i bolnicu što je njezino dijete samo palo i ozlijedilo se jer ga ona nije mogla umirit, proziva sustav, ministra a novine to prenose kao nešto što je sasvim u redu i normalno tražiti.

Sama priča je nelogična, u samom tekstu je vro očita logička pogreška, naveden je zaključak koji ne može proizaći iz navedenih premisa, priča ne drži vodu, ili, kako se to nekad zvalo, glupost. Ali, tu je.

Zašto majka ne vidi svoju odgovornost za ponašanje svog djeteta pa tako i za ozljede koje nastanu zbog takvog ponašanja nego odgovornost vidi u ministru i liječniku? Znači, majka ne procjenjuje realno situaciju. Znači, nije u realitetu.
(Kad nismo u realitetu, onda ne funkcioniramo, onda nam treba pomoć da se vratimo u realitet, treba nam psihijatar).
Ako majka pokušava ali nikako ne može umiriti dijete, moguće je da dijete ima neki poremećaj kojeg treba tretirati, a to majka očito nije primijetila pa je treba savjetovati.
Zašto toliku pažnju izaziva vijest da je neka psihički labilna ili intelektualno jednostavna osoba optužila službene osobe, liječnika i ministra, za nešto za što je sama ogovorna, a novine to prenose kao da su na njenoj strani?
Zašto je taj događaj iako se čini nevažnim, ipak vijest dana?
Kad malo bolje razmislim, da, to diosta i jest vrlo važna vijest. Važna za naciju. Ova vijest nam zapravo govori da u suprotstavljanju dva oprečna stava neće prevagnuti onaj koji je baziran na razumu i logici, ni pravdi ni pravu, već će se uzeti kao vrijedno i istinito ono što se glasnije i pompoznije objavi. Novinama se prvo obratila mama pa sad narod misli: Pogle, kakvi bahati i zločesti doktori i ministri po tim bolnicama viču na malu djecu i ne daju im da se slobodno izražavaju nego ih sputavaju i ukalupljuju u kalupe, a jadna mala djeca se toliko šokiraju da od šoka još više trče pa padnu? I jadne mame i jadna ta djeca s tim doktorima koji im bezveze prigovaraju umjesto da im se naklone i odmah ih usluže čim se pojave.
Da se liječnik obratio novinama prije mame s viješću da je neka mama grubo kršila pravila ponašanja u čekaonici i poticala dijete da vrišti i trči po čekaonici i lupa kockom po stolu tako jako da ga je oštetilo, i ne samo da nije umirila dijete nego je mama zajedno s djetetom vrištala i trčala po čekaonici, da on od te buke nije u drugoj sobi mogao čuti što govori druga mama s drugim djetetom, da se od buke nije mogao koncentrirati na masu podataka na koje se morao koncetrirati, da ga je ta mama svojim ponašanjem toliko ometala u radu da je morao prekinuti rad i izaći u hodnik te je moliti da umiri dijete na što se ona oglušila, možda bi to Jutrnji objavio? Možda bi to prenio RTL i o tome bi na sarkastičan način komentirao Komantaror pa bi narod pomislio: Pogle, kakvih mama ima, treba nešto učiniti da ne budu tako bahate i sebične, da ne razbijaju namještaj po čekaonicama i da se ne ponašaju kao carice univerzuma? I jadni doktori s čime sve moraju izlaziti na kraj?
To je poruka onom doktoru i svim ostalim doktorima da stave video nadzor u čekaonicu i da snima sve riječi koje izgovori nekom pacijetu, ali ne samo njemu, nego svima koji mogu u obavljanju svojeg posla doći u kontakt s ljudima.
Učiteljima, trgovcima, šalterskim službenicima, saobraćajcima, svima, svima.
Ta mama će sutra optužiti šaltersku službenicu da je bila bezobrazna kad joj je neprimjerno odlučnim glasom rekla da joj ne može isplatiti novac jer je u nedozvoljenom minusu, odgajateljicu što se dijete kod kuće upiškilo a ona ga nije odmah presvukla pa je dijete nakon povratka iz vrtića imalo crvene točkice po guzi, ili učiteljicu što dijete nije dobilo peticu kad nije napisalo domaću zadaću i što se prestraši pa sve zaboravi a kod kuće sve zna, ili će optužiti ministra školstva da je učitelj tjelesnog pohotno dirao dijete za ruku dok ga je pridržavao da preskoči kozlić da ne padne i još mu je dao trojku umjesto jedinice jer dijete ne uspijeva izvesti zgrčku...

A zapravo, rješenje neutemeljenog optuživanja je sasvim jednostavno: naplatiti troškove izvida inspekcije, putni trošak i dnevnicu inspektorima koji vrše izvide na temelju optužbi koje su neosnovane. I novine i taj koji daje ležnu vijest da plate odštetu liječniku, ministru i instituciji za pretrpljenu klevetu i psihičke boli.

Pa bi možda novine vratile kredibilitet?




(@administratoru: fali mi odgovarajuća kategorija za ovo pisanje, ne znam kako bi to spadalo. Nije priča, nije recenzija, nije vijest... Tiče se mog zdravlja jer me uzrujava, a nije znanost, ili možda ipak je? Nemate neku kategoriju za čuđenje i zgražanje nad svakodnevnicom?)

Nesreće na sve strane, nesreće koje su skrivili mladići, nečiji sinovi.
Razmišljam, što bih ja učinila da je moj sin tamo, da je bio na toj ulici.
Bih li i ja htjela vjerovati da je, eto, slučajno, u krivo vrijeme je bio na krivom mjestu. nije znao da se ne smije biti tamo, i slučajno je vidio palicu na cesti i podignuo je a ovi su mislili da nekog mlati, a nije.
Zamisli, ništs nije potrošio od love koju je dobio za Božić, Uskrs, imendan i rođendan, štedio je. Baka je dodala još malo da mu ne fali, al nije baba tek tako dala, cijelu zimu će je vozit kod doktora i u apoteku, nema ništa za džabe.
I zamisli kako je snalažljiv, kako je našao jeftiniji prijevoz skroz naokolo raznim vlakovima, brodovima i autobusima, po raznim državama, i zamisli kako je kad bi direktno išao islalo enormno skupo iako je dvaput kraće. Nevjerojatno. Kako su današnja djeca snalažljiva, svaka čast.
Bih li mu kad se vrati skuhala juhu od domaće kokoši s knedlicama od griza i parmezana, kako se u našoj kući oduvijek kuhalo rodiljama, bolesnicima i svima kojima treba rekuperacija ili bih ga iako je prešao dvadesetu pljusnula naopakim dlanom i rekla nek si kuha sam, kad je našao pare za taj glupi put nek si nađe i za hranu i stan? Bi li mi to bilo teško izgovoriti, bih li uspjela?

Ili bih sebi počupala kosu i sama sebe odlamalila što mi je promaknulo sve ono pogrešno, ona mala sranja od malih nogu koja su dovela do ovog velikog sranja? Ili bih i dalje bila slijepa?

Srećom, bila sam zločesta. Sa mnom nije bilo zajebancije.
Bilo je "Oš-neš-Bangladeš!"
Ne bi se usudio.
Dečki su mu znali reći da je pičkica.
Je li?

Pitanje iz ankete: Kako su započele vaše dugotrajne veze ili brakovi?

A niš...nisam ja niš tražila, pustila sam da me pronađu, pa su me pronašli oni koje je bolje izgubiti nego pronaći....
Mojim starcima nije ni na kraj pameti bilo da promatraju mladiće u našem zavičaju, da kažu koji valja a koji ne valja i da imaju neki prijedlog koji bi od mladića bio dobar za mene. Dobar prema meni.
Da dogovore brak ili barem upoznavanje s roditeljima nekakvog izabranika, nedajbog, ni oni se nisu tako upoznali. Slobodan izbor! Samo čista ljubav, nikakvi interesi ni plemenska udruživanja. Prema starim običajima, i starija braća su imala pravo glasa kad se radilo o izboru mladoženje za sestru, ali, moji burazi, naravno, nisu se opterećivali analiziranjem moje sreće. Pitam se, da ih se pitalo, bi li moji starci dali svoj blagoslov mojim izborima, bi li možda ipak bilo neke koristi za mene? Kad se sve zbroji, ja sam za vraćanje napuštenih običaja! Neke cure si jednostavno ne znaju izabrati dobrog dečka.

A neke bi trebale pitati mamu, tatu i stariju braću i o izboru prijateljice.


PS: nema mogućnosti izbora adekvatne kategorije za ovu temu pa ću staviti osobno i zdravlje. Zdravlje zato što se bog toksičnih odnosa doslovno razbolimo. Priblemi s kičmom, glavobolje, migrene, problemi s probavnim traktom, gastritisi, s mjehurom...svašta nešta ima uzrok i toksičnim vezama.

“Najviše šarlatana i nadrilječnika su privukle bolesti koje nemaju lijeka.”


Svakog dana prije plaže usput bih skoknula do none da provjerim je li popila tablete, posbeno one roza dugljaste, te sam brojala i svakog dana zapisivala u bilježnicu datum i broj.
Upala sam bez kucanja, kao što se upada kad dolaziš doma, a nona nije zaključavala vrata, kao što ne zaključavaju oni kojima se nema što ukrasti i oni koji se boje da će pasti u nesvijest a neće ih moći spasiti jer su zaključani.
Nije joj bilo drago što sam baš tada došla, ali, kad sam već tu, neka samo šutim i gledam, tako da i ja to napravim sebi kad mi bude trebalo.
Na limenoj lopatici za smeće crvenim žarom žarile su se crne grudice ugljena kojeg je izvadila iz peći. Nije osjetilo da je gorila peć, bili su to oni dani ljetnih vrućina kad smo spavali vani, na terasi. Prosula je prstohvat sušenog lišća kadulje po žaru kao da prosipa sol, a zatim je primaknula lopaticu licu i puhala u užarenu gomilu praveći gimase kao da će je te grimase zaštiti od varte i dima. Objašnjavala mi je: Nemam više tamjana, tamjan je jači ali i kadulja je dobra. Ma dobro je i jedno i drugo, ako imaš možeš staviti i tajman i kadulju, za svaki slučaj. Ako nemaš baš niš važno da imaš blagoslovne vode. Uvijek moraš imati blagoslovne vode u kući. To je najvažnije.
Prostorijom se širio bjeličasti dim intenzivnog mirisa. S lopaticom u ruci prolazila je po prostoriji koja je bila cijeli njezin stan. Tu se nalazilo sve njezino, i krevet i šporet, komoda koje je mirisala po menta bombonima i tri uokvirene slike na zidu, mala zelena vitrina s oslikanim staklom i mali stol s tri različite stolice. Nije trebala dugo mahati lopaticom da dim lizne svaku stvar u prostoriji.
Kad je obišla prostoriju, stala je sredinu. Malo se prignula, raširila noge, jednom rukom zadigla duge suknje i a drugoom rukom mahala između nogu lopaticom sa žarom, stenjući i dahčući pomalo jer joj je ta poza bila jako naporna a možda se malo i opekla.
A zatim je odložila lopaticu na stol i s vrha vitrine uzela malu bočicu blagoslovljene vode. Prstom je pričepila grlić i otresala bočicu kako bi špricala po ugljenu izgovarajući nešto što nisam dobro čula. Vidiš, samo poškropiš da se pogasi, ne smije plivati u vodi, rekla je.
Sjela na rub kreveta i molila krunicu. Htjela je da i ja molim s njom. Izdržala sam samo početak, jedan očenaš i tri zdravomarije, a onda sam morala ići da ne odu bez mene.
Svakog dana se plivalo do nekog drugog cilja.
Nisam nikad pitala baku o tome što je radila i zašto je radila. Babska posla. Takav je bio prešutni dogovor u našoj obitelji: nismo raspravljali s bakama o njihovim uvjerenjima. Samo smo ih šutke prihvaćali.
Toga dana nisam prebrojala tabletice. Sigurno je popila sve kako joj je njezin dragi i lijepi dokor rekao.

Frustrirajuće je kad se oko tebe događa neka nepravda a nitko ništa ne može. Svi vide i svi negoduju, ali ništa ne mogu. Ogromna količina gnjeva se tu stvara i potiskuje, kao para u ekspres loncu.
A krivac likuje. I uživa.
Baš zbog takvih krivaca smišljeni su zakoni i pravna država, možda je i pismo izmišljeno baš radi potrebe da se takve stavi u red, da zapišemo što se smije. što ne smije, da ne bi bilo da nisi znao.
Hamurabi je bio neki tamo vladar s početka civilizacije koji u kamen urezao svoj Hamurabijev zakonik i lijepo dao do znanja svima što se ne smije radit i ako to netko ipak radi što će mu napravit u smislu, odsjeć ruku, prst, uho, protjerat ga, gađat kamenjem, vodat golog po gradu i slično.
E, a danas je kao velka fora bit protiv bilo kakvog zakona i bilo kakvog pravila.
Svi znaju da se ne smije pišat i kakat po ulici, da se ne smije pljuvat i bljuvat po putu kud drugi prolaze, da se ne smije stat s autom na sred ceste, da se ne smije lagat, da se ne smije izmišljati ružne priče o drugima i govori lažna svjedočanstva, da ovo ono...(I čak piše šta smije Predsjednik, šta ne smije, šta mora, a kad može radit po svom, kad može Predsjednik što ne bih ja...)
I, znate već kako to ide....
Usprkos željama svih nas koji volimo red i mir, nas koji bismo igrali po pravilima i koji bi sve na fino i nenasilno i vrlo ljubazno i po bontonu, množe se takvi krkani koji krše pravila, kao neki frajerčine, kauboji koji blatne čizme stave na stol i ljuljaju se u stolici dok je ne rasklimaju, kao neki baje, kao neki gazde, age, bosovi, rade sve što im padne na pamet i jebe se njima što će se netko radi toga sekirati, uzrujavati, inkomodirati. Baš ih briga.
Šta im ko može. Imaju pravo na sve. Oni uzimaju. Oni krše. Oni su Uzurpatori. Ne zato jer im treba, nego zato jer mogu. Ne zato jer im je netko nešto kriv, nego zato jer im je ćef. Jer im je došlo.

Naš dežurni spamer uživa blokirat blogove kad mu to dođe, kad nakupi energije koju negdje mora ispucati. Svima ide na živce ali nitko niš ne može. Do sad je blokirao i tako privremeno isključio podosta nas jadnika koji niš ne možemo.
Možemo samo čekat da se sam makne, da mu dosadi, da mu prođe i da se prebaci na novu metu. Možemo pokrit rukom oči i misliti da nas ne vidi, i biti tiho da mu ne zapnemo za oko. Jer ako se namjeri na nas, ništa se tu ne može. Nitko mu niš ne može.
Jer se baš ništa ne može.
Jer ovo je vrijeme uzurpatora.

Gledala sam skoro sve filmove o Terminatoru 1,2,3,4,5,6 kako su izlazili od 1997 na dalje. U to doba računala su počela biti dostupna ali nisu baš svi imali doma računalo.
Kad je izašao prvi Terminator, imali smo video rekordere s WHS-kazetama, posuđivali smo kazete u videotekama, imali smo satelitske antene na krovovima i prve mobitele. Priča o Skynetu u Terminatoru izgledala je pretjerano, kako i trebaju biti fantastične priče.
Nisam ih shvaćala ozbiljno, naravno, kao što se ne shvaćaju ozbiljno bajke .

Večeras je Terminator na TV programu.
Ali, više nije obična bajka za zabavu.
Sad je skoro obrazovni film, skoro dokumenterac.

Je li AI u rodu sa Skynetom?

I zašto me stalno traže kad se negdje logiram da potvrdim da nisam robot? Zašto bi to pitali?

Bojim se

Nije pristojno zabadati nos u tuđi pijat, u susjedove poslove, gledati u novčnanik osobe koje stoji pred tobom u redu na kasi. Nepristojno je pitat druge kolika im je plaća. Nepristojno je uopće imati svoje mišljenje o nečijem poslovanju. I imanju.
Koliko je tko zaradio, koliko ima, što će prodat a što neće, pošto prodaje ćevape ili pošto domaća jaja na tržnici.
To, pošto će prodavat, to je njegova privatna stvar. Važno je samo da plati porez, a sve primjedbe i kritike daje tržište. Tržište, to je nevidljivi barba koji sve vidi, kao neki veliki brat, kao vrhovni sudac. Nevidljivi entitet . Kao Bog. Nitko ga nije vidio ali je u svemu, sve uređuje.
Tržište će dati dozvolu da i dalje funkcionira i posluje ono što ljudi kupuju a propadne ono što nitko ne kupuje. Tržište baš briga za cijenu. Samo ponuda i potražnja. Svemoguće trojstvo: tržište, ponuda i potražnja.
I privatna imovina. I individualnost.
To su osnovni postulati liberalnog kapitalizma.
Slobodno tržište na kojem svatko slobodno radi što hoće.
Prirodni zakon, kao u prirodi. Svatko ulovi ono što može. Tko je jači taj kvači.
Za to smo glasali.
Građanima bi trebalo bit drago da sve bude skupo i da stalno poskupljuje jer će se na skuplju cijenu prodavač platiti više poreza, znači, bit će više novaca u javnoj kasi. Bit će više za škole, za zdravstvo, za plaće policajcima, za popravljat gradske palače i za krpat ceste. Čak i za cvijeće u prakovima. Za sve.
Raspravljanje o nečijim cijenama i imovini, to je nepristojno.
Kad netko digne cijene, trebali bi ga pohvaliti i divit mu se hrabrosti, jer to je kao da je igrao ruski rulet. I još kad se obogati, ne smijemo tražiti dokaze o porijeklu imovine, to se radilo u socijalizmu, to je zastarjelo. Mi bi se trebali veselit svakom bogaćenju, iz domoljublja, iz patrotizma mi trebamo biti sretni jer će taj subjekt platit puno poreza od kojeg će svima biti bolje. Država će moći kupiti lopte za djecu u vrtićima. I nove pločice u zahodima u bolnicama. I platit čistačice da ih čiste.

Pravi domoljubi bi se radovali poskupljenjima a ne ko ovi lažni domoljubi koji se prave da vole domovinu a htjeli bi da sve bude jeftino a država da bude jadna i siromašna, da nema ni za sol.

Eto, vidiš, to ti je naš problem. Mi bi da država nešto napravi da siromašni budu zadovoljni. Božemeprosti, kao da smo još u socijalizmu. To ti je zaostalo socijalističko razmišljanje.
Ovi šta se žale na cijene, to su vam komunjare.