Na razvijenom Zapadu sve je razvijenije nego na zaostalom Istoku. Na razvijenom Sjeveru je sve naprednije nego na zbunjenom Jugu.
Na Zapadu, trava je zelenija i bujnija, nebo je plavije, krave daju više mlijeka, ovce daju više vune, snijeg je bjeliji, planine više, ravnice ravnije, auti su im noviji i blistaviji, kuće i okućnice su uređenije, kolači kolačastiji, polja urednije posložena, manekenke mršavije i višlje, sve žene imaju ljepšu kosu a cure koje uokolo trče po trotoarima u tajicama i kanutiijericama imaju čvršće cice i okruglije i ispupčenije guzice koje se ne tresu niti malo. Sve je na zapadu bolje, rekli bi. A i na sjeveru, da sad ne duljimo.
A kod nas?
Mi, koji smo malo premalo istočno od Zapada da bi bili siroti Istok, i malo premalo južno od Sjevera da bi bili jadni Jug, nismo mi za bacit. Imamo i mi konja za trke.
Cure? Neka njihovih sjeverozapadnih cica i guzica, mogu s njima trčat po parkovima u tajicama kolko hoće, al nemaju tako lijepe usne kao naše cure. Nabrekle, pune usne na "cmok". Neke naše cure imaju čak i punije i nabreklije usne od cura u središnjoj Africi, onih kojima je to rasni fenotip. Malo filera čuda čini. Nije to toliko ni skupo.
Vidjeh jednu curu s ispupčenim usnama jučer na šalteru u pošti. Doduše, morala je dva-tri puta ponavljati da je došla podignuti paket, jer nije lako uvježbati artikulaciju glasova s novim usnama, pa sam se srdačno ponudila da prevodim. Ne znam zašto nije prihvatila jer sam baš bila iskrena u namjeri da pomognem.
Imala je lijepo nacrtane obrve. Japanske . Toliko Japanske da sam je opet poželjela pitat nešto u vezi japanskog,
al nisam ništa pitala. Imala je oružje! Kad sam ga ugledala, ušutjela sam, nisam više ni pisnula. Imala je nokte kao kineske carice s onih slika na svili s kineskim slovima, samo još bolje, dulje, jače, čvršće,špicastije, oštrije, lakiranije.

Prvo me, brže od misli koje bi ga mogle opravdati, obuzeo jeziv osjećaj. A onda shvatih da je sve to je zapravo tako krasno.
Bratstvo svih rasa svijeta! Afrikanske usne, brazilske guzice, japanske obrve i kineski nokti. Ujedinjene ljudske rase. Kad pomislih, do nedavno se vodila žučna krvava i teška bitka protiv rasizma.
Svijet ipak napreduje.

Što ima u tome lošeg? A?
Navikni se, kažem sebi.

Idi zlato moje, idi za svojom zvijezdom
Pomest ću pred tobom sve puteve
Neka ti ceste budu suhe i ravne

Bura je, čisti nebo
najplavije plavetnilo
Beskraj j još veći
još beskrajniji udah
zraka u plućima

Raširi ruke koliko možeš
maksimalno
pokaži srce Suncu

Presložit ću zvijezde u povoljnije konstelacije
nek ti putokazi budu jasni
oprat ću stakla čarolijama
nek svjetlost uđe bez lomova

Bacit ću sve utege i spone
sve s tavana i sve to nas tišti odozgo
sve utege iz podruma i sve što nas priječi da isplivamo
i udahemo beskonačno

Mi,
kćeri svojih očeva
otplatit ćemo njhove dugove
pokrpati u sebi njihove rane
za našu djecu očistiti svoje puteve
od nekažnjenih grijehova
zatajenih

Oznake: priručnik za djevojčice

Nećaci su na putovanju do kraja svijeta pa sam konačno i ja došla na red da čuvam klinca. Došao k meni na prespavanac. Unuk mog brata.
Naš mali je bistro dijete. Lako ga je zainteresirati, hvata se na svaku udicu, svaka ga tema zanima. Gladan znanja. I filozofiranja, što je nekima gnjavaža, ali meni je baš gušt. Zato se mali i ja tako dobro slažemo. S njime nikad nije dosadno ni naporno.
Ujutro sam obavila špežu. Napunila ormar svim onim ukusnim vrećicama koje mu njegovi doma uskraćuju.Vjerojatno bih i ja kad bi češće dolazio, ali, ovako, tu i tamo navrati, mogu si ozvoliti da mu podilazim čipsom i kolom i gumenim bombonima.
Spustila sam s tavana kutije s igrama koje su moja djeca prestala igrati. Svakave mozgalice i slagalice. I lego kockice.Imam veliku kutiku legića od kojih se ne mogu odvojiti. Puno je tu eura uloženih o uvjerenjem da je "giocattolo e il cibo per la mente" (igračka se hrana za pamet).To se čuva za unuke. Veselila sam se zamišljajući kako će se mali veselitii.
Napravila sam listu poučnih filmova i unaprijed provjerila jesu li na youtube-u. Ovaj put, antologijski filmovi, od Ulaska vlaka u stanicu, Charlie Chaplina i dalje.
I krenemo mi po youtube-u, prvo od nijemog filma.
Naravno, nisam platila pretplatu pa moram otrpjeti reklame. Zapravo, moram otrpjeti početak reklama, dok se ne pojavi ono "preskoči". Ne smeta mi to. Obično mi nije smetalo. Do tog dana.
Ko za vraga, baš tada je uporno iskakala reklama za Libress uloške. Nepotrebno realistična. Degutantna. Prikazuje tamno crvenu tekućinu kako se razlijeva po higijenskom ulošku. I djevojku koja se u krevetu vrpolji u snu a uložak joj viri iz gaćica.
Gumb za preskakanje reklame nije se pojavljivao dovoljno brzo. Bilo mi je strašno neugodno.
Mogu ja održati predavanje o menstruaciji, onako, kao da sam učiteljica biologije, nije to meni problem, ali, ovo nije ssat biologije, niti je ovo moj učenik, ni unuk. Nije moje da mu ja objašnjavam o menstruaciji. I nije trenutak.
Mislim da nisam staromodna ni zaostala baba, ali, strašno mi je nelagodno gledati tu reklamu. Uznemirava me. Ne pronalazim dovoljno snažne riječi kojima bih opisala neugodu koju mi izaziva. Ubada me. Sjetim se osjeta, boli, sjetim se smrada. Jer krvavi higijenaski uložak nije samo ružno za vidjeti. To i smrdi. To je tjelasna izlučevina. Ne izlaže se pogledima. To se skriva da ne ometaš druge svojim smradom.
Sjetila sam se mog oca. Pred njim nisam nikad izgovorila riječ menstruacija. Ali nisam ni pred drugima.
U školi, kad bi nas učiteljica pitala zašto ne radimo tjelesni, rekle bismo da imamo "stvari", nismo izgovarale puni naziv tjelasnog ciklusa. Između sebe bi rekle: imam menzis, to nam je zvučalo manje direktno nego menstruacija. Ili bi rekle: Došla mi je tetka iz Rusije. Ne iz nekih primitivnih razloga, kako bi to možda htjeli misliti neki novi moderni ljudi. Nismo izgovarale tu riječ zbog istog razloga zbog kojeg nismo na glas govorile što konkretno idemo raditi u nužnik. Jer su to intimne stvari. Rekli bismo da nam je sila, nismo pojašnjavali detalje. Imenovanje i razgovor o temi vršenja nužde bio je nepristojan. U to doba pazili smo na Bon-ton. Nismo htjeli ispasti seljačine, krkani, brđani....To tada nije bilo fora.
Tim više, reklama za uloške mi je previše iritantna. Tu mač. Vrijeđa me. Ponižava.

Mogu zamisliti kako bi u tom stilu mogla izgledati reklama za toaletni papir.
Čovjek se previja od grčeva u trbuhu, spušta hlače....dalje zamislite sami, ja to ne mogu napisati.

Oznake: reklame, uznemiravanje, granice

Jedni su ljudi dobri, drugi su zli ljudi.
Dobri ljudi, kad vide da nekome treba pomoć, priskaču i ako ih nitko ništa ne pita. Daju savjete i dlijele informacije kad misle da time mogu pomoći. Štoviše, najradije priskaču u pomoć kad sami osjete da je nekome potrebna. To im pričinja zadovoljstvo. Uživaju u činjenju dobrih djela, milosrdni su.
Dobri ljudi su ljubazni. Uvijek pristojno razgovaraju. Simpatični su,vole kad se svi osjećaju dobro. Čak i kad je netko prema njima neljubazan ili ih pokušava povrijedtiti ili ozlijediti, oni to zanemaruju na način kako bi zanemarili kad bi ih sasvim malo dijete udarilo ili vikalo na njih. Takvi su oduvijek. Od kad su živi, nikoga nisu udarili, gurnuli, pretekli nekog u redu, razbili nečiju igračku. Paze da ne bi drugome nanijeli bol ili ga rastužili. Dobri ljudi su dobri kao da su svima brižna majka ili otac. Kao da su rodili cijeli svijet pa moraju na njega paziti, hraniti ga, zabavljati, uveseljavati i ohrabrivati ga, njegovati.

Zli ljudi nisu ljubazni. Oni su kao veliki zubati psi koje su tukli zločesti vlasnici. Ugrist će te iznenada i ničim izazvani ili će opako zarežati ili prijeteći zalajati čim te nanjuše. Skočit će na tebe, oboriti te i napadati zubima tvoj vrat.
Zli ljudi nisu ljubazni. Nemaju umilan glas i ne mare za manire. Povrijedit će te namjerno, kao da im je to dužnost. Vjeruju da time što mu nanose bol popravljaju svijet, uče ga pameti. Nemilosrdni su. Nije im žao što zbog njih netko jauče.
Ne vole ljubazne ljude, oni su im odbojni, glupi, živciraju ih.
Zli ljudi uživaju u pobjedama, uživaju kad nekog poraze, ozlijede, osramote, rasplaču. Takvi su odmalena. Kao da su se rodili da bi razbijali drugima igračke i kažnjavali svijet jer ih živcira i jer ne valja.

A ima još jedna vrsta. Ne znam joj naziv. Takvi su dobri, ljubazni, uvijek pristojni, simpatični, nikome ne nanose zlo. Nisu bezobrazni, nisu nasilni. Ne vrijeđaju druge, nikad nikoga nisu udarili, ne guraju se u redovima. Ljubazni su i srdačni. Ne smetaju i ne ometaju.
Kad su bili mali, nikome nisu oteli igračku. Ali nisu ni dali svoju.
Ne priskaču u pomoć nepozvani. Nerado će pomoći i kad ih zamole. Kad osjete da bi ih netko mogao pitati pomoć, izbjegnu, izmigolje se. Ne daju savjete čak i kad ih netko zamoli.
Ne ometaju nikoga, ali ne daju ni da njih nitko ometa. Nije im drago što je drugima teško, ali im je važnije da ih pustiš na miru. Najviše od svega vole svoj mir. Vole da ih se pusti na miru.
Nisu loši, nisu ni malo zli. Ali nisu ni dobri.

Oznake: osobni razvoj

Kad zaspiš kad god poželiš, u svim pozama, na svim madracima i na jastucima svih oblika, deblijne, tvrdoće i materijala, u bilo kojoj pidžami i bez nje,
Kad možeš prespavati cijelu noć i cijeli dan, a možeš i nakon neprospavane cijele noći izdržati budna cijeli dan,
Kad na meniju ne biraš hranu prema kriteriju koliko plinova proizvodi, nego onu u kojoj uživaš i prema iznosu džeparca kojeg si dobila,
Kad možeš pojesti koliko ti se hoće, ali možeš i ne jesti koji dan a da i ne primijetiš,
Kad cipele biraš prema kriteriju uz koju odjeću pristaju a ne koliko čvrsto drže nogu i jesu su stabilne i dovoljno široke,
Kad se ne obazireš što te hlače silno stežu već provjeravaš u izlozima ističu li tvoju vitku liniju,
Kad te ne zanima koji kafić ima pristojan zahod, nego koji ima bolju kavu,
Kad ne zoveš radio-emisije uživo i ne prigovaraš gradskoj vlasti što nema dovoljno klupa na autobusnim stajalištima i kad ne primjećuješ da su spremnici za smeće predaleko od tvoje zgrade,
Kad te uopće ne zanima težina proizvoda kojeg kupuješ i ne zbrajaš grame pazeći na zadanu kilažu torbe,
Kad vježbaš vježbe za struk, za unutrašnju stranu bedra i protiv podbratka i kad ne znaš koje su vježbe dobre za lumbalni dio kralježnice, vrat ili koljena, niti te to zanima.
Kad s nestrpljenjem i žarom ostvaruješ svoje želje, i uopće ne promišljaš jesu li razumne i ne čekaš da ti prođu,
Kad ne znaš da je vrijeme potrošno pa uživaš plivajući i roneći u njegovom beskraju,
Tad bi trebala znati da si mlada,
Ali ne zanaš!

Oznake: mladost, starenje, svjesnost

Evo je opet! Opet će potopit podrum.
Nekad sam voljela ljetne oluje. Bile su uzbudljive. Kao lunapark.
Ljetni pljuskovi su me oduševljavali. Mirisali su na avanturu.
Noćas opet sijeva! Puca opasno blizu.
Blješti nebo kao da nas netko slika fotoaparatom s velikom bljeskalicom. Snima nas.
Lijeva! Ogromna voda izljeva se na tlo. Ulice su kao rijeke. Lijeva kao da će nas potopiti.

Već mi neko vrijeme prolazi kroz glavu misao da kupim gumenjak. Ili barem solidan luftmadrac.
Padne mi na pamet da nam treba arka.
Ovaj što nas odozgo promatra, možda je zaključio da nam treba opet opći potop. Da smo ga zaslužili.
Što mislite, jesmo li?

Oznake: pljusak, Klimatske promjene

Pjesnici vole njurgati o svojim bolima, opisujući teške misli, težinu postojanja, nerješive dileme, fatalne događaje, bolne ubode, tmaste oblake koji se vuku nebog, guste magle koje obavijaju duše.
O sati sumnje, sati bola, tko stvara taj vas kleti neće...I kako je teško biti star, i biti mlad...i čemu život, čemu sve...i bacila je sve niz rijeku...
Izgleda da je lako pisati o lošem raspoloženju. Riječi samo naviru, stihovi bujaju, nižu se kao da ispadaju iz rukava...
Lako su uvući u letargiju, u melankoniju, malodušje. Lako to preraste u beznađe, depresiranje, moguće u pravu depresiju. Znamo to iz životopisa velikih pjesnika.
Tko je bio u takvim tmurnim raspoloženjima, tko je gacao po blatnjavom dnu močvare, taj zna kako je teško izvući noge iz blata. Tko je bio na dnu zna koliko napora treba uložiti da se otisne i izroni na površinu. I kako se lako ponovo navući.
Tabletica protiv letargije i malodušja koja bi donijela konačno izlječenje ne postoji.
Šteta što ne postoji.
I, ne samo da ne postoji tabletica protiv malodušja, štoviše, kad smo u lošem modu bez snage da pronađemo izlaz, izgleda kao da nas sve uokolo sprječava da izađemo na svjetlo: tužne pjesme na radiju koje preuveličavaju tugu, reklame na televeziji koje preuveličavaju tuđu sreću, dobronamjerni ali kontraproduktivni savjeti susjeda, i svašta još.

Dok omogućavamo teškim mislima da se gomilaju i motaju kao šećerna vata na štapić, da ispnjavaju posudu u kojoj je naša duša, trebali bismo imati na umu jednostavnu činjenicu: u istu bocu istovremeno ne može stati i voda i vino. Ako u istu bocu uliješ vino i vodu, dobiješ nešto treće, malo je voda, malo je vino, ali nit je voda, nit je vino.
U srce ne može istovremeno stati i tuga i radost. Dobiješ neku mješavinu, malo jednog, malo drugog ali nit je radost, nit je tuga.
Dok je srce ispunjeno teškim osjećajima, u njemu nema mjesta za radost. Dok se žalimo, brinemo, očajavamo ili se ljutimo, ne možemo se istovremeno otvorenog srca radovati. Ne možemo se iskreno radovati onima kojima smo se dužni radovati, onima koje naša radost hrani.
Možda se i ne znamo radovati. Možda ne znamo kako se to radi.
Osjetiti radost, ono, kad udahneš toliko da ti pluća narastu velika kao svemir, kad odjednom vidiš jasno široko i daleko, kad ti se ruke povećaju toliko da bi zagrlio more do beskraja, kad si lagan, ispunjen, zahvalan, kad suze poteku, kad bi viknuo visokim zvonkim A da se čuje do zvijeza. Od tog smo osjećaja jači, zdraviji, čvršći, trajniji.
Taj osjećaj ne možeš osjetiti dok njurgaš. Radost nije veliki dragi kamen. Radost je pijesak. Izmiče kroz prste stišćeš šaku i ako ne obraćaš pažnju na sitna zrna dok pokušavaš dohvatiti veću radost kroz veću zaradu, veću diplomu, sjajniju medalju, savršeniju ljepotu.
Šteta.
Jer, sigurno bi nešto svakog dana moglo izazvati radost. Osmijeh tvog djeteta, dodir vode na tijeku, mirisna roba u ormaru, okus krempite u ustima, osjet uspravne čvrstoće nakon treninga.
Dok ti stalno vrtiš istu pjesmu, svakidašnju jadikovku, vrijeme odnosi prilike za radovanje.
Okreni ploču!

Malo pomaže ovo: svaku večer prije nego zaspimo treba se prisjetiti deset stvari na kojima smo zahvalni. To može biti bilo što: događaji, zabavna iskustva, dobro obavljeni poslovi, susreti s dobrim ljudima, lijepi razgovori, kupovine, bilo što, ali treba biti deset dobrih jednostavnih životnih okolnosti, zadovoljstava i sl.
U početku je teško pronaći 10, ali već nakon par dana nalaziš ih toliko da ne možeš odlučiti kojih 10 izdvojiti.
Ako zaboravimo na večer, može se to izvesti bilo kada u toku dana.
Ponekad smo toliko zaokupljeni brigama da se ne stignemo radovati.

Za osvještavanje i pojačavanje osjećaja radosti pomaže i ovo: Što bi, kad bi ovome mogla svjedočiti, na ovo rekla neka nama važna osoba koja je pokojna? Ja se pitam: Što bi rekla moja mama da me sada vidi?

Treba imati na umu da su osjećaji zarazni. Prelazni. Svo to njurganje prelazi na naše najmilije. Isto kao i radovanje.

(Ne nalazim adekvatnu oznaku teksta pa ću ovaj tekst označiti kao politiku. To je politika duše. I poeziju jer nije pjesma)

A ma!
Tako je kako je.
Fjaka. Maksimalna.
Fjaka je pristojan naziv za lijenost i neproduktivnost.
Dalmatinci je koriste bez ikakvih negativnih konotacija.
Fjaka je opravdana. Dobra za zdravlje. Društveno korisna.
Slično kao sijesta.
Mi Istrijani nemamo fjaku. Ako nam dođe, sakrijemo je, i ni slučajno priznat da te ulovila.
Kod nas je to pogrdna riječ.
Naročito za neviste.
Mi moramo uvijek raditi, biti, korisni, šparni i škrbni.
Lijenost je najgori do svih smrtnih grijeha.
Tradicionalno.
Ma baš me briga za očuvanje tradicije i nematerijalne kulturne baštine.
Ne moram ja niš!

Na fejsu je danas iskočio video u kojem mali Hauser na čelu svira Halidov Prvi poljubac. Onako, baš lijepo gudi, baš je pogodio sevdah, baš te u srce dira. Milina me obuzme.
Znam pjesmu,puštam iznova Hausera i hoću pjevati s njim al mi riječi ne dolaze pa pustim pjesmu na jutub. Stoput sam je pjevala, zato ne mogu vjerovati da tek sad čujem riječi.
Prvi poljubac davno zabovlje, prvi dernek tkozna gdje...
Ne mogu vjerovati! Pa kako moš zaboravit prvi poljubac, pobogu, Halide?
Čim kaže "prvi poljubac tko zna gdje", odmah mi dođe slika gdje je to bilo. Katapultira me u Pinorski grad, na noćnu stazu između paviljona. I točno znam koliko je zrikavaca zrikalo i s koje je strane ćukao ćuk i gdje je bila lampa a gdje klupa. I čujem u ušima njegovo disanje, i osjetim dodir njegove ruke na tjemenu i osjetim...uf...kao da je slinavi puž golać upuzao u moja usta. Pomislih: To je to? Rekla sam mu: Dobro, ćao! i potrčala u paviljon, ravno i WC ispljuvati stranu slinu iz ustiju. U sobi su slušali kazetofon. Sviralo je Bijelo dugme, tek je izašla kazeta. I pjesma Odlazim i Balada za Radmilu M. Poslije toga se dugo nisam ljubila, prošla koja godina do drugog poljupca. Sjećam se i drugog al nije bio ni blizu zanimljiv kao prvi.
A prvi dernek tko zna gdje ?! Kako zaboraviti prvi dernek? Ne mogu zaboraviti ni gdje je bio ni kako je bio. Doček Nove godine u drvarnici u podrumu zgrade. Nas desetak. Neki su ponosno pokazivali prve prištiće a neki nisu imali što pokazati pa bi si ih najradije bili nacrtali. Prikačili smo na pregradu drvarnice postere iz "Brava" da nam bude manje hladno. Suzi Quatro i Abbu i Slade. I još par manje bitnih. Donijeli smo drvene kašete, gramofon, onaj u kojeg uguraš jednu singlicui kazetofon na baterije. Jeli smo Smoki i slane štapiće i pili pašaretu i koktu iz staklenih bočica. Kako to mogu zaboraviti? I slušali smo Fox on the run i Enđi. I još par ploča, donio je tko je što imao, i to smo vrtili u nedogled. Sjedili smo na tim kašetama, mahali glavama i lupali se dlanovima po bedrima kao da sviramo bubnjeve pravili se da znamo riječi na engleskom. I baš smo si bili frajeri. Išli smo doma e 1 jer su se potrošile baterije na kazetofonu i ma gramofonu a nismo imali produžni kabel.
Ne možeš zaboraviti prvi dernek!
Halide, nije problem što si ti omašio, nego što to ja do sada nisam primijetila.
Ajd, živ mi bio!

Oznake: prove poljubac

Da ne pomisliš, ne ispričavam se, ne pada mi na pamet da se ispričam što sam vikala na tebe i što sam ti ono rekla. Božemoj, svi mi ponekad imamo loš dan. Nemaš ti pojma kako je meni. Ali, evo. Opraštam ti što sam vikala na tebe. Ne zaslužuješ, ali, evo, dobra sam duša, oproštam ti.

Opraštam ti što sam te istukao. To je sve za tvoje dobro. Nemaš pojma kako je meni teško kad te moram tući, ali za tebe, nema toga što ja za tebe ne bih učinio. Ja živim za tebe. Gledaj me kad ti se obraćam. Ne gledaj u pod. Ajde sad me zagrli. Poljubi me. Evo, opraštam ti. Sve je u redu

Oznake: nasilje i ljubav