Uspjela sam!
Godinama obilazim oko hladnog mora kao mačak oko vruće kaše.
Još prije tridesetak godina jedna je kolegica s posla počela sa zimskim plivanjem u moru kako bi izbjegla operaciju kralježnice.Svi smo je s nevjericom slušali kad bi to opisvala. Mnogi su mislili da je trknuta, da je malo skrenula, da je "jedna od onih". Ipak, oko nje se iz godine u godinu broj zimskih plivača povećavao. Sad je to pravi pokret.

Mnogi plivaju, ne mislim da su čudaci nego im se divim, svaka čast...
A ja? Evo, sad ću! Evo, ove godine krećem! Evo, baš prošle zime htjedoh ali baš mi je nešto iskrsnulo.

U međuvremenu, dok se tako nećkam, skupljam hrabrost i uzimam zalet, prikupljam informacije. Doznajem tko sve pliva cijelu zimu u moru, iz prikrajka ih motrim, merkam, pratim jesu li zdravi, jesu li živi...Doznajem koji liječnici plivaju i što koji o tome misli. Doznajem da to nije za ljude s bolesnim srcem, ni slučajno za ljude s visokim tlakom. Mjerim tlak, pregledavam srce. Čitam na internetu o fiziologiji izlaganja hladnoći, što se događa u tijelu, što treba prije raditi prije, što poslije plivanja u hladnoj vodi, što se može očekivati...
Kad odstanem od ideje da im se pridružim, počnu me proganjati objave na fejsu na kojima se ljudi s božićnim kapicama i čašama šampanjca slikaju u moru i čestitaju novu godinu. Divim im se, ali, ništa više od toga.
Doznala sam da zimsko plivanje treba započeti tako da samo nastaviš ljetno plivanje, jednostavno, na jesen ne spremiš kupaći nego nastaviš i plivaš redovito barem dva puta tjedno do sljedećeg ljeta. Prvo pravilo: tijelo se treba postepeno privikavati. Drugo pravilo: u more ne smiješ sam, uvijek moraš biti u grupi, jer ti se može dogoditi svašta.

Već godinama oko nove godine zapisujem: ove godine ću nastaviti plivati nakon ljeta.
Ali, nakon ljeta je kod nas strašno puno posla, pa još je more toplo. Pa mislim, imam vremena, još nije zahladilo.
Jedne godine sam čak i uspjela, doduše, samo polovično, ali, ipak jesam. Plivala sam do 28. listopada, a nakon toga se moja grupa rasplinula.
A ove godine, eee, ove godine...
Jedna poznanica me uzela za riječ. Ozbiljno je shvatila kad sam u na nekom ćaskanju uz piće izjavila da godinama imam želju, pokušavam, pa me uhvatila za rukav i rekla: Dođi taj i taj dan u toliko i toliko sati, tu i tu.
Uf!
Što sad?
Pa si mislim: Pa dobro, hajde, pa i ne moram...Nije zimsko plivanje jedina stvar za koju godinama vičem "Hop" a ne skočim .Imam ja još takvih bisera: ja bih redovito svaki dan vježbala vježbe za kralježnicu koje mi je pokazao fizioterapeut, pa, ja bih naučila španjolski, i francuski i poboljšela engleski, pa bih dovršila onu maju koju sam započela plesti prije trideset godina, ja bih skakala padobranom i naučila voziti mali avion...Ne bi bila prva stvar koja ostaje u svijetu neostvarenih maštarija. Neke od tih želja nosim sa sobom još iz djetinjstva.
Ali, odavno sam odrasla, trebala bih biti dosljedna sebi! Ili plivati ili prestati govoriti da bi plivala.
I tako, odlučila sam u trenu.
Idem!
Buttiamoci! (Bacimo se!), - kako bi rekli morski ljudi... (Pri)morski.


PRVI PUT
Prvi put je prvi put!
Svi se sjećamo prvog poljupca, svi se sjećamo kad smo prvi put radili one stvari, prvi dan na poslu, kad smo prvi put sjeli za volan i upalili auto...
Sjećamo se ushita, navale osjećaja. Srce lupa, noge trepere, čini ti se da ne dotičeš tlo, kao da lebdiš iznad zemlje, u trbuhu se događa nešto uzbudljivo i zbrčkano, sve te diže, sve te nosi i zanosi, obrve se dignu, oči rašire, čini ti se da ti se kosa digla u zrak, čak ti se čini da su ti se uši digne u vis, kao kad pas naćuli uši. Osjećaš se kao da je tvoj cijeli svijet, kao da nema prepreka, da možeš sve. Vrijeme kao da stoji, ništa ti nije teško. Ushit! Navala radosti.
Mislila sam da su to osjćaji koji pripadaju mladosti. Isključivo mladosti.

Ulazak u hladnu vodu nije bio onakav kako sam očekivala, odnosno, kako sam se pribojavala. Kao, hladno je, grozno je, ali supermeni to izdrže.
U hladnoj vodi nije uopće hladno! Paradoks!

Inače, ja sam zimogrozna! Doma, kad se tuširam (poslije moje kćeri), dogodi se da u bojleru više nema tople vode. Ne podnosim. Ne mogu. Koža mi se naježi. Tresem se. Duša mi pati.
Kad pokušavam ono što mnogi moji poznanici rade, nakon običnog tuširanja toplom vodom završiti tuširanje hladnom vodom, ne ide, prehladno mi je. Nisam otporna na hladnoću. U svim kućama u kojima sam do sada živjela bilo je problema s grijanjem, a kad je meni hladno, budem tužna i ljuta istovremeno, emocionalno ne podnosim hladnoću. Ljeti, kad se temperatura mora nakon kiše supsti za samo jedan ili dva stupnja, kad ulazim u more, u trenutku kad hladna voda dotakne struk stresem se, najradije bih odustala.
Ali, ulazak u hladno more je nešto drugo.
U hladnu vodu ulazimo postepeno ali ne presporo. Prvih sekundi osjeti se hladnoća, ali neobično, nije neugodan osjećaj na kakav smo navikli, i taj osjećaj brzo prestane, takoreći odmah. U tijelu se dogodi nešto što ne očekuješ. Iznutra počne grijati. Kao da žari. Ne osjećaš hladnoću. Sasvim je ugodno. Tijelo preplave neobično lijepi osjećaji.
Važno je da smireno i duboko dišeš, misliš na disanje i umiriš emocije, i mašeš rukama i nogama. Pošto ne močimo glavu, mi zapravo ne plivamo nego se samo održavamo u vodi u okomitom poližaju ili plivamo prsno na "ženski" način, bez uranjanja glave.
Jedan od plivača ima zadatak paziti na vrijeme. Iskusni plivači smiju biti u vodi onoliko minuta koliko je temperatura vode, ali, mi smo mladi i neiskusni pa budemo kraće. Otprilike upola kraće.
Čim izađemo iz vode obrišemo se i presvučemo u toplu i suhu odjeću. Osjećaja hladnoće još uvijek nema. Popijemo topli čaj, to je obavezno.
Ono što me najviše motivira da nastavim je osjećaj ushita.
Dugo se nisam tako osjećala. Od mladosti. Od vremena kad sam išla u školu poskakujući s radosnim iščekivanjem sigurna da će se nešto lijepo dogodilti. S takvim osjećajima mogu usporediti osjećaje koje izaziva plivanje u hladnoj vodi. Taj osjećaj mi je nedostajao svo ovo vrijeme, sve ove godine, od mladosti na ovamo. Baš tako se volim osjećati.

Od opreme imam dvodjelni kupaći kostim kakav nosim ljeti. Pokušala sa s jednodijelnim ali mi je nespretno kod presvlačenja, lakše presvučem dvodijelni. Na glavi imam običnu vunenu kapu. Neki plivači imaju rukavice i čarape kao što nose surferi ili ronioci, pa sam to našla ispod bora.
Nisam još isprobala.