Noćas,
obuci kratko i usko
nek zabljesne mladost
baš te briga je li hladno

diži čaše neka zvone
nek se lije, neka ima
baš te briga pošto runda

pleši, nek te nose pjesme
svaka noć je povoljna za ples
baš te briga za konstelacije

nek te vrte i poskakuju
ne daj da te odgovore
baš te briga kad će sazrijeti

ne čekaj sjajne prilike
ni velike ideje, ni bolja vremena
baš te briga za prognozu

otkopčaj još jedno dugme
rastresi kosu, baci iskre iz očiju
lupi nogom i udahni

otvori prozor, nek poleti cvijeće
nek se raspu latice i sjeme
baš te briga gje će rasti

digni ruke i široko zamahni
pjevaj, nek te čuje nebo
baš te briga što će se zatresti

sunce izlazi, sunce zalazi
pjesme teku, vode ovdje ostaju
pjevaj, pjevaj dok si tu

Jedan portal (kažu da nije uputno reklamirati pa neću spominjati naziv tog portala, ali, znate ga, ne?)...dakle, jedan portal otvorio je lov na uhljeba godine. Ponudio zvučna imena ljudi na položajima, velikih riba koje troše naš noovac. Pod "naš misli" se na novac poreznih obveznika, mada su se porezni obveznici odrekli prava upravljanja tim novcem pa taj novac zapravo nije njihov jer, ....da sad previše ne skrećem s teme...kužite, ne?

A ja kažem da tih par velikih riba ponuđenih na izboru za uhljeba godine u usporedbi s ovim sitnim ribama koje ću opisati, i kad usporediš koju lovu mogu te sitne ribe malim grickanjem ponevjeriti u udnosu na lovu koju u par velikih zalogaja smažu velike ribe... Ovako, odokativno, bez prave ekonomske analize, tvrdim da u tom natjecanju vode male ribe...
Milslim da je portal omašio fudbal. Trebao je ponuditi i bezimene uhljebe u plavim kutama koji su se uhljebili za vrlo male plaće u velikim ustanovama. Toliko male da stvarno izazivaju sažaljenje, i da im nude savršen alibi za sve ono drugo zbog čega zapravo ostaju na poslovima s tako malim plaćama. (Rekao bi netko da sam zločesta?)
Pravi uhljebi, ono, baš pravi pravcati uhljebi nisu velike ribe. Veliki uhljebi imaju veliki vrč, popiju na eks i vidi se tko je što popio, u novine s njima, javna osramotiti i gotova priča.
A pravi uhljebi, ono, baš pravi prvcati uhljebi su male ribice, one koje plivaju zadnje u nizu i koje piju na slamčicu, guc po guc, ali to nitko ne primijeti. Ako i primijeti, to što oni gucnu izgleda tako beznačajno da im gotovo i opravdavamo, kolkektivno. Neka, za tako malu plaću....
Njih je najviše, Njih je tisuće. Ne možemo mi izračunati koliko naših novaca te male ribe pocuclaju na slamčicu.
Male ribice, ribičice, to su čistačice u javnim ustanovama, kućni majstori u državnim firmama pa i oni u malo većim firmama.
Oni su majstori kamuflaže, oni su neuhvatljivi..
Oni drmaju. Odozdo.
Iz sjene, neprimjetno, taktički, razumno, dugovječno. Ne uzmu puno. Na poslu tek su liko da im ide staž, mirovinsko, božićnica. Treba imati neku sigurnost, nek država plaća socijalno, znaš ti koja su davanja za obrt? A pravi biznis je u fušu, za vinkende i na bolovanjima. Još je slađi fuš za vrijeme radnog vremena, alatom kojega su maznuli u firmi, u ustanovama koje ne vode inventuru kako spada, ili gdje svatko gleda svoja posla, pa ako se i vidi, ako se i zna, pa koga briga, pa nećemo se valjda baviti prebrojavanjem boca deterđenata, krpa, vagati meso, tražiti na uvid bušilicu, kosilicu, lopatu....
Kad veliki kradu na veliko, to što uzmu oni koji kradu na malo, pa to nije krađa. Moglo bi se reći, pa to im pripada. Svatko bi im stao u obranu.
I baš zbog toga što je to opravdano i uobičajeno, i što ih ima tako mnogo, kažem vam, to su pravi uhljebi.
Ne vjerujete?