Zašto pisci pišu?
Jednom sam pročitala ne sjećam se čije riječi da pisci pišu zato što ih nitko ne sluša. Nitko ih ne čije. Kad su još mali, njihove majke, očevi, ne čuju ih, ne vide. Ne znaju da u njima čuče svjetovi. Iišu pjesme i sastavke koje, kad za njih drugi kažu da vrijede, čitaju onima koji ih nisu ranije čuli. Sad nek čuju. To su djeca-pjesnici.
Kad odrasu, ne čuju ih njihovi prijatelji, muževi, žene, kćeri i sinovi. Ako i čuju, ne pridaju važnost njihovim riječima. Ne vide u njima istinu. Ne vide važnost. Ne primjećuju mudrost.
Zato se pisci obraćaju N.N.-u koji će pročitati, razumjeti, možda ne baš ono što je pisac htio reći, možda nešto što drugo, čak pronaći nova, skrivena načenja. Čitaoci će dobiti nešto čemu žele dati značenje, pisci će dobiti ono što očajnički žele dobiti doma. Tako je to otprilike to objasnio taj neki pisac kojemu se ne sjećam imena.
E?
I zašto ja pišem blog?
Jer me ne šišaju ni dva posto?
Ma vole me, da, ali...

Zajebano je to s ljubavima. Uvijek jedan voli više a jedan voli manje.

A kako je to kod vas?
Koliko vas šljive?

Imala sam psa. Malog žutog mješanca, tj. mješanicu. Kujicu.
Radili smo u smjenama. Jedan tjedan ujutro, jedan poslijepodne.
Kad bih radila u jutarnjoj smjeni, dizala sam se u 6.00.
Ako se ne bih digla na vrijeme, za par minuta bi moja kujica njuškom i šapama gurkala vrata spavaće sobe sve dok se ne bi otvorila, pa bi ušla u sobu, sjala na tepih i počela glasno dahtati. Ako me ne bi dahtanjem uspjela probuduti, počela bi se glasati, nestrpljivo cviljeti, prozvoditi zvukove nalik prigovaranju. Ako se ni tada ne bih digla, počela bi lajati. I tako svako jutro, osim subote i nedjelje i praznika. Još uvijek mi nije jasno kako je razlikovala neradne od radnih dana. Imala je neke svoje vidovite i telepatske spoznaje, čitala mi je misli.
Kad bih radila poslije podne, ne bi me budila, mirno mi spavala u svojoj košari na hodniku i puštala me da spavam dokle želim.
Kad bi se sat pomicao unaprijed, neko vrijeme bi mojih 6.00 bilo njenih 5.00. Prerano bi otvarala vrata i dahtala kraj kreveta. Ako ne bi odustajala, obrecnula bih se na nju nek ne gnjavi, nek me pusti na miru. Trebalo joj je dva-tri dana da pomakne svoj biološki sat i počne otvarati vrata u pravo vrijeme. Tako i kad bi se sat micao nazad. Brzo bi uhvatila novi ritam.
Svakog dana tražila je da je pustim van oko 15.00 i sjedila na vrhu stepeništa, očekivala bi kćer koja se vraćala iz škole. Kad bi se pomaknuo sat unaprijed ili unatrag, i dalje je čekala u pravo vrijeme.
Kako je znala da je vikend? Da sam na godišnjem? Kako je znala da se pomaknuo sat?

Sjećam se vremena kad nismo micali sat, kad su proljetne i kasnoljetne večeri trajale kraće. Kraće smo se mogli igrati vani, ranije smo išli spavati, ali nismo o tome razmišljali ni raspravljali. Znali smo da u Italiji miču sat, tada nam je to bilo čudno i nepotrebni ali o tome nismo raspravljali.
Mi smo imali ljetno i zimsko radno vrijeme. Ljeti smo radili od 6.00 a zimi od 7.00. Bilo je normalno da se ljeti dižemo u 5.00 u svježa jutra, prije nego zapeče. I bilo je normalno da zimi spavamo sat duže, da se ne dižemo u mraku.

Kad razmisliš, micali mi sat ranije ili se dizali sat ranije, isto ti ga dođe. Navikne se čovjek. A i pas.