Zašto misliš da ne bih mogla živjeti na selu? Što mi fali?
Mogu nasjeći drva za ogrjev. Znam zapaliti vartu.
Znam skupljati sjemenje i znam kad se što sije. Mogu kopati motikom i lopatom. Znam posaditi krumpir.
Znam isplesti maju na razne bodove i uzorke. I znam brati divlji radič.
Ne bojim se kukaca ni glista.
Dobro, ne znam jahati i malo se bojim konja i ne znam musti krave i ovce ali ne može to biti baš tako komplicirano. Znam napraviti skutu i sir.
Misliš da ne bih mogla podnijeti smrad iz štale i svinjca? Pa ne bih ga podnosila, izbjegla bih ga. Uzmeš dah i odradiš što moraš i brzo van. A imam i gas-masku od Civilne zaštite.
U čemu je problem?
I zašto ja ne bih mogla živjeti izvan grada?
Ako nema struje, to se lako riješi. Ima sad tih elektrana koje staviš na krov i imaš sam svoju struju.
A vodu? Kupila bih kuću koja ima cisternu za vodu. Mogla bih imati i veš mašinu.
Misliš da bih teško napustila grad?
Mogla bit, odmah sutra.
Samo nemam kud.
Stari je sve prodao, da nema više ničeg što bi ga podsjećalo na one godine.
A ja bih kupila i otišla tamo gdje nema ničega što bi me podsjećalo na ove godine.

Volim za Valentinovo bit u Zagrebu. U mom Mistu kupit si sama buket i hodat s njim po gradu, gledat izloge i pit sama kapućino na rivi i sama ić u kino, to možeš samo ako imaš neku dijagnozu da si nenormalna, a ako je nemaš, odmah ćeš je dobit. Bit će to dijagnoza s tržnice, al original, ko da je iz Vrapča.
A po Zagrebu mogu i normalni ljudi sami šetat i sami pit kavu. Na teraci.
I tako.
Uredim se lijepo, kako i treba kad se ide u veliki Zagreb. Frizura, sve friško ispeglno, očetkam kaput, uglancam cipele. Mi iz Malih Mista uvijek smo na posebnom mjestu u ormaru držali nove gaće, nove čarape i na jednom posebnom pikarinu robu za ići kod doktora, na sastanke u Općinu a isto je i za ići u Zagreb Grad.To je isti komplet. A ne da ideš tamo ko neka seljača.
Ima ujutro bus al dugo vozi a po novom ima Blabla car , pa na to sjednem do Arene, pa onda busom do centra.
Siđem ispred Željezničkog kao da sam sišla s vlaka i ravno na tamvaj.
Svaki put sama sebe pohvalim jer znam da mi treba dvanajstica, nisam zaboravila. Ako me tko pita, objasnim i njemu ili njoj da treba dvanajsticu. Doduše, ima još nekih brojeva koji vode prema Cvjetnom, al, ne mora se to sve pamtit, dovoljno da znaš za dvanajsticu. Siđem stanicu prije i malo hodam. Hodam sporo, da duže traje.
Na Cvjetnom, sve štandove pregledam i doznam koliko košta svaki buket. Čisto radi informacije.
Kupim najljepši buket da mi paše uz šešir, maramu i rukavice i prošećem đir po ulicama s krasnim izlozima.
Stanem pred izlog i pravim se da gledam lijepe haljine na lutkama, a zapravo gledam svoj odraz u staklu. Malo se smješkam svom liku u staklu. Kimnem kao da se pozdravljam.
Onda sjednem na neku teracu di ima najviše popunjenih stolova za onaj jedan jedini slobodan stol i naručim kapuciner. (Zapamti: tu ne pitaš kapućino nego kapuciner.)
I to pijuckam.
Mali prst na gotovs. Ko antena. Gledam delikatno okolo i pratim jel me tko gleda, jel tko traži mjesto za sjest da napravim mot da na mom stolu ima mjesta, da je slobodno. Tako ja to zamišljam da bi moglo bit, jer kad sam bila mala i kad smo sjedili za nekim stolom, stalno su tako prilazili neki ljudi do našeg stola i pitali je li slobodno, pa bi sjeli i svašta bi nam ispričali. Pa kad bi se napričali, svatko plati svoje i bok, bok.
Kad popijem kapućino, idem pješke do Trga. Tu si kupim još jedan buket. Onaj prvi je bio zakoniti a ovaj drugi je kao od ljubavnika. Onda idem u kazalište ili u kino ili šta se već daje na vrijeme tako da stignem na zadnji autobus.

Drugi dan slikam bukete i stavim na Fejs.

Pitaju me otkud mi.

Od obožavatelja- ice.