Zašto pisci pišu?
Jednom sam pročitala ne sjećam se čije riječi da pisci pišu zato što ih nitko ne sluša. Nitko ih ne čije. Kad su još mali, njihove majke, očevi, ne čuju ih, ne vide. Ne znaju da u njima čuče svjetovi. Iišu pjesme i sastavke koje, kad za njih drugi kažu da vrijede, čitaju onima koji ih nisu ranije čuli. Sad nek čuju. To su djeca-pjesnici.
Kad odrasu, ne čuju ih njihovi prijatelji, muževi, žene, kćeri i sinovi. Ako i čuju, ne pridaju važnost njihovim riječima. Ne vide u njima istinu. Ne vide važnost. Ne primjećuju mudrost.
Zato se pisci obraćaju N.N.-u koji će pročitati, razumjeti, možda ne baš ono što je pisac htio reći, možda nešto što drugo, čak pronaći nova, skrivena načenja. Čitaoci će dobiti nešto čemu žele dati značenje, pisci će dobiti ono što očajnički žele dobiti doma. Tako je to otprilike to objasnio taj neki pisac kojemu se ne sjećam imena.
E?
I zašto ja pišem blog?
Jer me ne šišaju ni dva posto?
Ma vole me, da, ali...

Zajebano je to s ljubavima. Uvijek jedan voli više a jedan voli manje.

A kako je to kod vas?
Koliko vas šljive?