Istom kada bi rijeka
presušila bilo bi
moguće doznati
što se nalazi
na njenom dnu.
A sve dok teče,
dokle mutna
buja i plavi
ili plitka istrajava,
njeno korito
ostaje skriveno,
neotkriveno,
pogledima nedostupno.
Oprosti što ti ne mogu oprostiti
Zaboravi što ne mogu zaboraviti
Pritisak ruku pamćenja ne da mi
Zanemariti i otpustiti duge tvoje
Ni ti meni ne oprosti moje greške
Ne zaboravi što sam te povrijedio
Samo smanji kao ja pritisak ruku
Pamćenja, priznaj svoju krivnju
oni su lovci u polju medijskog žita
na čijem se kraju nalazi provalija
ispunjena otrovnim političkim blatom.
lampe su koje osvjetljavaju zamke
za podčinjavanje, podmetanja, izrabljivanje.
u obračunu s njima, licemjernim gadovima,
suprotstavljaju se perom kao mačem.
viktor i boris novinarski su produžeci
voltairea, twaina, mandića, kiša, matoša, fritza.
u sebi imaju huckleberry finna, atticus fincha,
trojicu u mraku, junaka s ruba pameti, yossariana...
preziru i podsmjehuju se nametnutom slaganju
stvarnosti, prkose, drže u žitu čas anatomije,
nastoje spriječiti padanje u ambis laži.
oni ne posjećuju stranicu meteoinfo,
ne pregledavaju vremenske prognoze
da se sprema kiša uporna i neumorna,
ne osjećaju jutarnju hladnoću studenog,
ni kao neugodu ni kao prijetnju zdravlju.
ne očekuju dolazak okrutne strane jeseni,
spremne na izdajničku predaju stisku zime.
dok kroz naselje žure prema obližnjoj školi
na prvi sat na pripremu za kontrolni rad,
još uvijek nose majice kratkih rukava.
zaustavljaju se u tijesnim pekarnicama
kupuju jedva tople kifle i pizza cut,
ne mare za svijet, telefoniraju, smiješe se.
ratovi su odvojeni od smijeha mladosti,
ukrajina i palestina samo su joj nazivi,
tek daleki odjeci surovosti, bez vatre,
čelika, krvi i suza, invalida i leševa.
njoj su svi ljudi braća koja si šapću
na nastavi, uče, podijele par dimova
cigarete, neozbiljna i nezagrižena.
od srca bih im doviknuo: đaci ne dajte
da u vašu blizinu dođu oni koji bi vam
dali zastave, navukli uniformu, a knjige i kifle
zamijenili ognjem i mačem - cerekom smrti.
Vozačima u automobilima na cesti
iz daljine se priviđa bezoblično crno
Nešto pregaženo zgnječeno nepomično
Smanjuju brzinu očekujući udareno
Mrtvo biće očekuju rasuta crijeva i krv
Ćute gađenje nemoć i ljutnju
A prođu pored krpe što sliči na psa
Osjećaju oslobođenje od trpljenja
Osjete umirenje od boli i patnje
Pazi kako prelaziš cestu lutalice
pokazuje mi svoju lijevu šaku.
ne može ju stisnuti do kraja,
pa približno nalikuje na kandžu.
smije se i kaže kako je
pokretljivost prstiju ograničena
slabljenjem tvorničkih postavki;
nekome nešto patološki zakaže,
a meni su hrskavica i tetive šake,
zbog ozljede. obnavljanje nije uspjelo.
pomislim da je sada šaka nova datost,
podsjetnik na ranjivost, privremenost.
kao što pijesak klizi kroz prste,
tako i trenuci postojanja icure zauvijek.
možda je baš to uzbudljivost života,
novostvorena praznina kao prilika za
nešto drukčije, kao izazov, kao
snaga, kao nada, kao savladivost.
sanjati valja kako se iznova može, ali,
i s oštećenom šakom, mora se boriti.
Sreo sam ga između gondola u Spinu,
talijanskom trgovačkom lancu,
neobrijane sijede brade,
masnih farmerica, u natikačama,
dok je gurao kolica za kupnju,
nakrcana frutta e verdura.
Raspitujemo se za zdravlje,
ogovaramo vlastiti grad,
izbljeđujemo sjene zaborava
na vremenu u kojem smo naivno vjerovali
kako ćemo osvojiti svijet, biti gospodari
svoje sudbine. Pravimo se nevježe,
ali ne možemo ne primijetiti kolone
poraženih želja u povlačenju i
ruševine od razaranja prohujalih zgoda.
Savladani zamorom tijela i uma,
nenadanim odjecima naših početaka,
potmulom tutnjavom predstojećeg svršetka,
slabi, bez ravnoteže, a nespremni za oproštaj,
prepušteni neizbježnom padanju i propadanju,
tražimo hvatišta, sve više od kolica za kupnju.
Stari moj, kaže mi, sve sam dalje od izazova,
ulazim neizbježno u zonu za ispadanje,
jurim nizbrdo prema nepovratu.
1
Uzvrat na poraz, uzmak, odustajanje, bespomoćnost.
Smeće poslije Woodstocka, kanadski parlament, Hirošima,
prijetnje dronova, logori za Japance, rezervati za Indijance,
Gulag, iseljavanja, diktatori, glad, nekažnjeni zločinci,
žigosanje manjina, lobistička demokracija, sukobi Slavena...
2
Razočaranje, patnja, gubitak, onemogućeno djelovanje.
Samoubojstvo Bekim Fehmiua, Alzheimer Gabriela Marqueza,
Nobel bez Tolstoja i Krleže, muzejsko skupljanje eksponata
kao znak mumifikacije i nagovještaj smrti, agonija Rock'n'Rolla,
smrt Đimija Barke, bespovratni odlazak Đonija Štulića...
3
Tuga ima brata bijes, na suprotnoj strani od njene kapitulacije.
sada ponude prispijevaju prekasno,
doći će tek, a trebaju ti odmah.
u danima koji su protekli,
na tržnicu života, ponude su
pristizale prerano, prije tebe.
kasnio si zbog neznanja, neiskustva,
drske vjere da vrijeme mora čekati.
samo najspretniji nabavljali su
ono što im je trebalo, u pravi čas.
pobjeđivali bi ritam trajanja svojim
licima, stavom, obmanama, htijenjem.
sada ponude prispijevaju prekasno,
samo će nepovrat stići prerano –
ponuda koja će te sigurno čekati
i koju nećeš moći ne prihvatiti.
što bi, mama, saznala da se vratiš
iz tame guste kao živa, u novo svitanje?
kako se ovdje promijenio naziv novca,
ali da je ostao jednako ljepljiv i prljav.
kako je ostao isti stvarni uvjet slobode:
moći bez teškoća plaćati i naplaćivati.
kako su sanjarska određenja nezavisnosti
izgovori za položaj bez donosa love.
saznala bi da je unuk tvoj ostao u irskoj,
kako sin tvoj ni ove godine nije poprskao
i obrezao brajdu u tvom dvorištu punom
pukotina i mahovine, kako su tvoje stvari
završile tko zna gdje, kako ti uzalud tvrde
da glasovi koje čuješ ne pripadaju živima.
saznala bi kako je povratničko ponavljanje
nizbrdica, ukošena k beznađu, entropijska.
već dugo nisam ispod
zajedničkog kišobrana,
odavno nitko ne govori:
on je jedan od nas.
prošlo je vrijeme logorskih
vatri i prisjećanja na podvige.
iznad mene kupola je neba,
oko mene gradim ogradu od mene.
u sebi slažem bunare maštarija
od ajdamaka tjelesnosti,
pečem stihove u rerni snova.
osama je ruka presvučena
čežnjom, koja stvari pomiče
bez dodira, voljom, na daljinu,
stanje sklupčanosti, odsustvo zanosa,
kiša što ugasila je naš krijes.
pođi samo ravno, skreni lijevo,
nastavi ravno, uputi se desno
i doći ćeš do kraja – do rijeke,
i doći ćeš do početka – do rijeke.
moj grad ima početak na svom kraju,
moj grad završava na svom početku.
sve točke prostiranja su ishodišne,
sve dužine imaju smjer potrage za
iščezlim trajanjem, svaki korak vodi
prema novim težnjama, u nova sjećanja.
moj grad je prostor za susrete,
moj grad je susretljivi prostor.
obojica bicikliramo tihim gradom,
dosadnim, tijesnim, bez izazova.
kada se sretnemo važno skidamo
sunčane naočale, pogledamo jedan
drugome u oči i razmjenimo zapažanja.
on je umjereni paranoik i kverulant.
ja ga prihvaćam, ali nenamjerno
podbadam nepovjerljivošću.
osvrće se, traži sumnjiva lica, i kaže
kako ništa pod milim bogom ne shvaćam.
kad se smiri od iznošenja teorija urote,
izriče fatalističku suvislost: sve ovo
što proživljavamo samo je mahanje
iz vagona u kojem se vozimo za nepovrat.
još stanica dvije, stari moj,
pa odlazimo tamo gdje nas slijediti
neće, i gdje nikoga pratiti nećemo.
jučer, nakon što smo otišli svako na svoje stranu,
krajičkom oka ga vidim kako je skrenuo
do pijačnog štanda na kojem kupuje
oštećeni paradajz, gnjecave nektarine,
natrule banane, lubenice na kriške i osušeni kupus.
većinu novca troši na knjige i stare ploče.
krošnje drveća, zagledane u stanove,
po zahtjevu vjetra, nepostojano trepere.
stanari ih zadivljeno promatraju, i čuju
šum kroz prozorska uokvirenja osjetilnosti.
ljudi općenito vide ono što traže
i čuju ono što slušaju, kaže harper lee.
stanari ne opažaju i ne primaju sluhom
sve drugo, propuštajući steći drugi uvid.
ali, kada se nagnu, kada promjene pogled,
kada ne ustrajavaju na nepopuštanju,
vide da je drveće pored spremnika za smeće
i čuju kako su pod udarom buke vozila.
Za vrijeme zagrebačkih studentskih dana,
susretali smo se po domovima
i Studentskom centru u Savskoj, u menzi.
Nazivao sam ju crni maslačak.
Njen afro look podsjećao me na Angelu Davis.
Osim hairstyla nije sa sweet black angel
imala baš ništa, a studirala je političke nauke.
U to doba bila je beskrajno zaljubljena
u Miodraga iz Peći koga smo zvali S-Šipac.
Nakon što je diplomirala, vratila se u naš grad,
zaposlila, udala, dobila djecu... nestala.
Prije nekoliko dana, nakon svih tih prohujalih dana,
gotovo ju zaboravivši, sreo sam ju u prolazu,
i pomislio da je ostala ista Angela Davis, ali ostarjela,
polegnute kose, boje mahagonija, i umornog pogleda.
Doma sam pustio The Rolling Stonese koji su pjevali
Ona broji minute.
Ona broji dane.
Ona je slatki crni anđeo,
a ne učiteljica s oružjem u ruci...
I
Širenje praznine i nelagoda
koju izaziva; potreba da se
neispunjenost smanji poput
sumnje da je sitost moguća.
II
Invazija žudnje, harpun uma,
mreža tijela, osvajački poriv,
traženje nužnih sastojaka za
umanjenje bola od neunešenog.
U kutijastom naselju od blještave jarosti ljetnog sunca:
izgorjela trava, treperenje zraka, zatvoreni prozori.
Nema lokvice za žedne ptice, tišina, samo suša bunca,
stabla odoljevaju, psi predišu... Vjetre, nepomičnost razori!
Sunce se ne izmiče, ono grli nesmotrene, ostavlja tragove.
Izlaziš iz klimatizirane trgovine, tražiš pogledom hlad,
juriš prema svom ulazu, uz išarane sjenovite zidove.
Nema spasa od smijeha ljeta. Ima kad si lud i mlad.
svijet nalikuje gostionici s kuhinjom.
u metežu od dobavljača, kuhara, jelonoša
i gostiju, uredno za stolovima piju i jedu
oni koji mogu platiti, a ispod stola mrvice
skupljaju i udarce nogama primaju siromasi.
u opremi kuhinje, među alatom, priborom
i dodacima za pripremanje jela, nalazi se i
papir za pečenje. otporan na toplinu, spriječava
sljepljivanje jela za posudu. a pećnicama je isto
ima li ili nema prijanjanja. kao i stolovima.
Ljetne noći zbivale su se u prostoru
između kreketa iz nedalekih bara,
i zvižduka i dahtanja parnih lokomotiva,
zaustavljenih na signalu
prije ulaska u dolaznu stanicu,
između žabljeg zvučnog zida
i snažnih glasanja mašine s obližnje pruge.
Bio sam usamljeni dječak,
plašio sam se glasnog lupanja svog srca,
tražio objašnjenja za stanje nemira,
i osjećao čežnju za uranjanjem u tajanstvo tame.
Još uvijek primam glasove toplih zvjezdanih noći,
još uvijek kreket i život lokomotive
budnim drže vječnog dječaka koji čezne.
Poštovani dosadašnji posjetitelji mog bloga,
teška srca vas moram zamoliti da odustanete od „dužnosti“ koje nameću blogovska nepisana pravila, propisi, očekivanja odnosno molim vas da prestanete ispunjavati jedan važan smisao blogiranja – javiti se, posebno poslije novih objava, i ostaviti svoj komentar.
Iskreno, dojadilo mi je razmišljati o razlozima zašto komentara ima sve manje i zašto su napisani reda radi. Jesmo li ja i moja poezija za to krivi odnosno je li uzrok tomu jesam li ostavio, ili nisam, komentar kod vas i time nekoga možda uvrijedio? Jesam li ga ostavio prije ili poslije vaših i/ili mojih objava itd. što vas vjerojatno iritira kao mogući znak mog nemara i nepoštovanja? Primjetio sam inat i uzvraćanje.
To traje blizu dvije godine i utječe na same komentare odnosno na radost blogiranja i potrebu da se napiše vlastito, nebanalizirano, iskreno mišljenje. Naime, prioritet je postao broj komentara i njihova redovnost, a ne njihov kvalitet i inovativni, poletni pristup.
Molim vas da poštujete moju molbu, te da ne komentirate i nju samu. A o novim pjesmama da i ne govorim. Molim za razumijevanje. Hvala!
Isprika svima koji su povremeno znali napisati ohrabrujuće, antologijske komentare
bio sam s danas s prijateljem na piću.
došao je u moje naselje
dobro raspoložen.
trebao bih još napisati - kao i uvijek.
spustio sam se spreman u kvartovski kafić,
spreman za vožnju, spreman za putovanje.
kao dva rijetka, sačuvana oldtajmera,
pokrenuli smo se na kurblu radoznalosti.
uvaljeni u sjedišta znanih očekivanja,
zagledani u retrovizor nostalgije,
više nego u vjetrobran obećanja,
napunjenih rezervora energijom zajedničkih godina,
vozili smo se cestom koju znamo napamet,
bez ograničenja sporosti,
bez straha od mandićevih policajaca duha,
i stigli smo na vrijeme. uvijek je na vrijeme.
vremena imamo i previše svakog dana,
a nemamo ga puno do kraja života.
ljudi u posudama,
poput sobnih biljki,
dobro su hranjeni, zalijevani.
ljudi u loncima nadzirani su,
daju sjenu i hlad, štite
od sunca kao patuljasto drveće
na terasama, balkonima i lođama.
ljudi u teglama, isplanirani,
oblikovani obrezivanjem
u željeni izgled, slični su
uzgojenom cvijeću za presađivanje.
ljudi u pitarima traju ograničeni.
a ljudi šuma, šikara, livada,
kao dio nenadgledane divljine,
nesputani, slobodni su za rast.
u zajednici su jednakih,
i prkosno trpe, vjetar, sušu, zimu...
ali u strepnji od krčenja, požara i pila.
Protagonist romana Mahnite noći
Davida Gilmoura, uspije bojažljivo
u kinu poljubiti svoju studenticu.
Ona mu uzvrati i kaže: Želite li vidjeti
moju pičku, profesore Halloway?
A oni ponirući, zlokobni čitači misli
imaju mentalno uže kojima obavijaju
vratove sugovornika, stežući ih utjecajem.
Žrtve se prepuštaju njihovoj nadmoći
i kažu: Želite li vidjeti moj strah i bol?
smrt poznatih i zaslužnih
prilika je čuvenima i priznatima
da u općoj tuzi, u posljednjem pozdravu,
iskažu svoje posebne odnose s njima.
nedostajat ćeš mi, odlaziš na bolje mjesto,
bio si moj brat, drug, neka te anđeli
dočekaju... tako završavaju oproštaji za javnost.
za žene važi sve isto, samo što ih se
naziva sestrama, prijateljicama.
potrošačima medijske ljepljive piljevine
stegnu se grudi, zasuze oči i spopadne amnezija.
zaboravljaju, kako poneki od važnih umrlih
nisu bili svima uzori s dobrim osobinama,
nego nepopravljivi gadovi,
željezni šiljci na putu, sebični korisnici
najbližih mjesta pored vatre.
to skupno iščezavanje sjećanja razumljivo je,
jer neskrivanje tuge je samopomoć i embargo
na izvoz istine o sebi.
Na potoku Glogovica, koji napola
rasijeca cijeli grad na pravcu sjever-jug,
tristo metara od naše kuće, moj tata
za razonodu bi lovio bjelice, kleniće,
crvenpereke, balavce, sunčanice.
Pecao je bambusovim štapom; na kraju
silka bili su mala udica, klizeće olovo
i plovak od običnog plutenog čepa.
Mamac su bile žive tamnocrvene
gliste koje bi iskopao u vrtu iza kuće.
Bespomoćno su se izvijale. Bez nade.
Tog ljetnog dana poveo je mene i susjedu.
Ja još nisam išao u školu, ona jeste.
Tata je zatražio mir i mi smo se ukipili.
Odjednom, a da ne znam kako, pao sam
u mutni potok. Vidjela mi se samo kosa.
To su mi ispričali, jer ja ništa nisam osjećao.
Tata je skočio u vodu, izvukao me na obalu,
uhvatio za noge, i podignuo. Tada je,
toga se sjećam, iz mene istjecala Glogovica.
Skinuo me do gola, ižmikao majicu i gaće,
Ja sam drhtao, i stidio se pred Vesnom.
Štap je ležao u travi, ali ne i gliste.
Nastale su kao i moj osjećaj pune bezbrižnosti.
A moj tata tiho je ponavljao da ću se cijelog života
sjećati kako se život lako može izgubiti.
Koliko samo ima stihova u kojima
pjesnici preklinju boga, kunu sudbinu,
tražeći krivce za pad u ponor nesreće;
ili, proklinju tvorca, optužujući sile koje
ih zaustaviše na putu prema spokoju.
Ja krivim zemlju slavonsku što me nije
više privukla na svoje majčinske grudi,
zaštitila od nepogoda, što je dopustila
da uludo trošim vrijeme na umjetna svjetla
dok sunce obasjava šume, polja i vrelim
dlanovima zagrijava njeno mirisno tijelo.
Krivim zemlju plemenitu što nije žarkim
bojama pokrivala moja otkrivena leđa,
što nisam jeo hranu od zanosa i minulog.
Ali, nije kasno za ljubav, zemljo slavonska.
čita prkosnog blogera s uvjerenjima
na suprotnoj strani od stavova
ulizivačkih, plaćeničkih eu medija.
a piše preuzetno... Bahmut je ruski –
Zašto je bitka toliko trajala i što dalje?
uvažava njegovu odlučnost za oprečnost.
potom pomisli na svog prijatelja
koji nikada nije izrekao svoje mišljenje
o ni jednoj jedinoj njegovoj pjesmi,
koji mu nijednom nije dao ni ideju
što i kako da napiše za portal.
ne uvažava njegovu dosljednost
ne uzimanja u obzir obzirnost.
do čega ti je više stalo?
da primijete kada si odsutan?
da te uoče kada si prisutan?
što ti pričinjava veću bol?
da te ne vide kad si tu?
da ne zapaze kada te nema?
prije no što odgovoriš trebao bi
znati što i nicolas chamfort:
imam tri vrste prijatelja:
one koji me vole, one koji
ne obraćaju pažnju na mene
i one koji me mrze.
predugo već bard neznani ne javlja se
iz usporednog svemira poezije i mreža.
Je li sve gotovo ili gradi nove kulise,
saznati se ne može i to je istina najteža.
uvažavan kao spremnica široka i duboka
za nakupljenje lirskog tumačenja života;
zna se samo da je velik, a sve drugo odoka,
sven adam ewin poznato-nepoznata divota.
nesigurno bicikliraš pored drskih automobila
do tržnice zaposjednute voćem & povrćem.
o hrani se brineš, ne služiš se točkovima mašte,
ti si prigušeni eho nekadašnjeg bučnog sebe.
u mislima ti se pojave presudni počeci naše ere
kada si tražio sebe u slobodi i slobodu u sebi.
na svakoj koti mladosti koju si na juriš osvojio,
zabio si zastavu na kojoj je pisalo – zauvijek.
sada tvoje kosti bolno odgovaraju na vlagu u zraku,
sada tvoje sužene žile ne daju krvi da kola slobodno.
bojiš četkama straha crnom bojom platno postojanja.
vrijeme te je izgradilo, vrijeme tvoj nemir razgrađuje.
< | studeni, 2023 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Ja u svijetu, svijet u meni