Potok42

četvrtak, 02.01.2025.

Visina ili Spire of Dublin i James Joyce

Lutamo Dublinom, ulice pričaju povijest.
Naši koraci osvajaju trenutke, stvaraju nova sjećanja.
Naši koraci osvajaju prostor, stvaraju nove svjetove.
Simboli su svuda oko nas kao istina u dosijema X.
Sudaramo se na O'Connell Streetu sa čeličnim spomenikom
Spire of Dublin, 120 metarskim jarbolom grada,
Odrazom hladne modernosti i svjetlosti u sjeni prošlosti.
Prekoputa, na North Earl Streetu, čeka nas James Joyce,
Uspravan, sa šeširom, štapom i naočalama.
Moja prva pomisao nije bio Uliks, već pisma
koja je napisao Nori Barnacle, svojoj djevojci i muzi
koju je, nakon dugo hodanja oženio:
I od najmanjih sitnica mi se strašno nadigne kita –
kurvinski pokret tvojih usana, smeđa mrljica na turu
tvojih bijelih gaća, nenadana nepristojna riječ koja izleti
iz tvojih usta, neočekivani nepristojni zvuk tvoje zadnjice i
snažan zadah koji se tada lagano širi iz nje. U takvim
trenucima osjećam ludu želju da to učinim na neki
sramotan način, da osjetim tvoje vrele pohotne usne
kako ga sisaju, da ga nabijem među tvoje sisice sa
ružičastim vršcima, da svršim na tvom licu i
raštrcam ga po tvojim zajapurenim obrazima i očima,
da ti ga nabijem među guzove i guslam.
Strastveni, skaredni Jim, podsjetio me na crkveni toranj (spire)
koji je iznad običnosti, bez straha od visine.

srijeda, 25.12.2024.

vedri semplovi u semplu mračne pjesme

Vi ste u crnom mraku i zbunjeni
Uvučeni ste podmuklo i s prijevarom u rat
I ne znate ništa o tome
Ne znate ništa o silama koje su ga uzrokovale
Ili znate gotovo ništa
Niste tu da pobijedite u ovom ratu
Ne možete pobijediti u ovom ratu
Laibach – F.I.A.T.

Mi smo zarobljeni u alienskim čahurama,
bespomoćno meso, bez otpora i izlaza,
obamrli, okruženi neizvjesnim,
anestetizirani davatelji snage postojanja.
Mi smo semplovi u mračnoj pjesmi straha i nade,
prepoznavanja i bijega, razlikovanja i tjeskobe.
A novi semplovi u semplu života su osmijeh
nasljednika nasljednika, miris doručka
u Dublinu, vreva i kip Joycea, iščekujuće sunce,
guinness, restorani s egzotičnom hranom, vedrina.

srijeda, 11.12.2024.

u lokalu na autobusnom

u lokalu koji se održao na životu,
unutar oklevetanog i napuštenog
bivšeg autobusnog kolodvora,
jer se prekoputa izgradio novi,
nefunkcionalni, novatorski fejk,
poslužila nas je oniža konobarica,
mlada i ništa više, rekao bi Bukowski.
na rubu ugostiteljskog kruga grada,
smještenog na periferiji provincije,
opušteno ćaskamo, i zato što je sve
osjetno jeftinije i pristupačnije.
i piće i ozračje i trgovanje iznenađenjima.

namjenski smo razmijenjivali pitanja i savjete
o zračnom prijevozu, o taksijima,
aerodromima, duty free shopovima,
čekiranju, prtljazi, stjuardesama...
tek povremeno bi se u našu usmjerenu i
bistru spiku izlilo sipino crnilo od poznanika i smrti.

sjedili smo, daleko od mračnog i krvavog rata
u ukrajini, pristranih analitičara plaćenika
u službi laži i lojalnosti medijima koji
su se srozali do uloge oštrozubih pasa rata;
daleko smo od sirije koju izrael razara
zbog svoje sigurnosti. a kada to isto rade
rusi u ukrajini, oni su agresori. Ne postoji
jedinstvena dužina metra u povijesti i politici.

iz zvučnika dolaze i polaze autobusi.
podsjetili su nas na sretne dane
iz doba dnevnika velikog perice.
oživljavanje uspomena zna biti bolno.
I kao da smo poželjeli trpljenje, pa smo
napokon počeli nabrajati bolesti koje su
probile obrambene linije naših tijela.

polagano smo pijuckali cugu u kojoj smo
otopili ljekoviti prezir prema pokornim građanima,
i iscijeljujući podsmijeh spram podobnih.
ponadali smo se da nas bol neće često posjećivati,
suprotno od dosadnih, neizbježnih inkasatora.
nismo spominjali (ovaj put) ljubav i smijeh,
a smijali smo se nekada kao ludi. i voljeli.

srijeda, 04.12.2024.

ključevi i brave u zgradi tvog života

ti si zgrada – beskrajni svemir
koji priča priče o onome što u sebi skriva,
prostorije su neistražena sazviježđa i
svaka je ispunjena aromom sjećanja,
odsjajima trenutaka koji padaju kroz prozore,
tišinom koja čeka najave budućnosti.
zgrada postoji radi prostorija i
prostorije postoje radi zgrade.

trebao bi ući u zgradu s neznanim
brojem zaključanih vrata uz pomoć
svežnja ključeva kojima ne znaš broja
i pronaći ono što ti je potrebno.
tvoja želja i znatiželja potaknu te
da se upitaš što je veći problem –
to što posjeduješ više ključeva
nego što ima brava, ili što ima
više brava, nego ključeva.

srijeda, 27.11.2024.

i sam iščekujem

video zapisi o dobrim ljudima
brzo se šire na društvenim mrežama.
gledamo kako milostivi ljudi velikog srca,
vraćaju u more nasukane kitove,
oslobađaju iz klopki divlje mačke i srne,
hrane izgladnjele pse, vade slonove
iz jama, zbrinjavaju ptice slomljenih krila...
u potrazi za smislom i povezivanjem
s drugima, tako sebedarne duše nalaze
unutarnji mir, zadovoljstvo i sreću.

ozare me video isječci s istinitim
pričama o bezuvjetnom pomaganju
iznemoglima, bespomoćnima, slabima.
možda zato, jer i sam iščekujem spasioce,
da me izvuku iz živog blata bezvoljnosti,
i isperu želudac pun mikroplastike sjete.

nedjelja, 24.11.2024.

možda pada posljednji snijeg

snijeg je jučer bio udarna vijest,
a već danas je arhivsko-bljuzgava.
jučer je započeo nenadanu invaziju
svojim neumoljivim prethodnicama,
vjetrom, kišom, susnježicom, zavio
u bijelo krovove, krošnje i ceste,
a danas je zaustavljen do otapanja.
dok je taj hladni osvajač prijetio i trajao,
svi su drhtali i nadali se njegovom
skorom porazu, svi osim djece,
i oni što u srcima ostali su djeca.
bio sam kao dijete koje tuguje i čeka
njegov povratak, novo osvajanje,
jer ih možda neće biti još puno.

utorak, 12.11.2024.

Tamna i hladna

Tamna
kao šuma noću bez svjetla zvijezda.
Hladna
kao jutro bez rose, bez glasa.
Usporava, osamljuje, odijeljuje.
Prigušuje svoju energiju
uboda noža tišine u radost zvukova.
Čeka razotkrivanje nakon
vladavine studenog daha prijetnji.
U dvorani od blokova leda,
na pozornici bez sjaja i nade,
iza vela od sjeverca,
sporu, tihu igru igraju
tuga, nostalgija i tjeskoba.
Zima teško dopušta pristup
svjetlu, toplini i otapanju.

četvrtak, 07.11.2024.

upadice i koncentracije

njegove upadice prekidaju dijalog.
nastavlja pričati sam samo o sebi.
sugovornicima se opravdava kako bi
ako ne upadne u riječ zaboravio
što je htio važno primijetiti i uzvratiti.
a rijetki odgovore... pa i ja ću zaboraviti.
danas sam već kanio izraziti zahvalnost
pomirljivom danu koji je obećavao
zaštiti me od svakovrsnog ometanja,
kada se broj njegovih onemogućavanja
povećao do sabotaže razmjene govora.

ali, kao što se velike, guste koncentracije
ružne vanjštine i lošeg držanja mogu
pronaći u neonskoj gužvi supermarketa,
među kupcima izobličenih od šećera, soli,
aditiva, zasićenih masnoća i stalnih akcija,
tako i pogrešnog okupljanja uzajamnog
neshvaćanja najviše ima među drugovima,
nakrivljenih od predvidljivosti i dosade.

srijeda, 06.11.2024.

Hrana za ljudoždere

Kao izmorene krave vođene stazama za stoku,
što su prolazile kroz prerijske ravnice,
rutom Chisholm Traila, koja se protezala od Texasa
do Kanzasa, i moja sjećanja i uspomene,
preko plitkih rječica, uz prijetnje pljačkaša,
kaubojskim povicima dozivanja i upućivanja,
dolazile su do odredišta - Abilenea, Dodge Cityja i Wichite,
bile prodane trgovcima i preprodavačima, i dalje
prevožene namjenskim vlakovima do Chicaga.
Za razliku od krava moja sjećanja i moje uspomene,
moje živo meso, stizalo je u tijesnim vagonima
razmjene do tržnica i klaonica kao hrana za ljudoždere.

srijeda, 30.10.2024.

Crijepovi i fokus

Nakon što smo očitali brojila
i izračunali potrošnju struje, plina i vode,
obaviještava me da je na samom rubu krova
otklizalo nekoliko pločastih crijepova.
Nastala nepokrivenost omogućuje prolaz
kiši i olakšava vjetru da još neke podigne.
Pokazuje mi, ali ja ne vidim ništa.
Krov mi se čini kao jedinstvena ploča,
čvrsta, zbijena, ujednačena, dorečena.
On snima mobitelom. Povećavam sliku.
Tek tada mom pogledu otvara se ono
o čemu je govorio: razbijeni crijepovi,
trošnost i krhka opominjuća skrivenost.
Kada odlučim što ću neće pomoći veći fokus,
već ljestve, malter i novi crijepovi.

četvrtak, 24.10.2024.

Mi smo Guliver

Putujući svijetom
Mi smo divovi
Mi smo patuljci
Veliki i nadmoćni
Sičušni i nevažni.
Mi smo Guliver.
Postajemo putnici
Cinici i čudaci
Neurotici i razočarani
Nedorasli za predviđanja
Nespremni za promjene.
A trebali bi razumjeti
Osnažiti sebe
Poboljšati naš svijet
Popraviti sustav
Ujednačiti razmjere
Prilagoditi se do sklada.

nedjelja, 20.10.2024.

virtue signaling

preplavili su moralni signalizatori
neštićene, prohodne platforme blogova,
nezadrživo prolaze kroz oka socijalnih mreža.
davimo se u otpadnim vodama
tih gnjilih etičkih pozera
koji u svojim javnim objavama
ne iskazuju nepotkupljivu zabrinutost
za zagađeni zrak i strašne ratove...
već uvježbavaju narcističku nadmoć
samozvanih sudaca bez dosljednosti.
oni nisu ispravni i stvarno ugledni,
oni nisu napredni ni predvodnici,
oni ubijaju spontanost i čine nas napetima,
oni nas odvraćaju od širenja polja slobode -
odnosa koji znači jedankopravnost i promjene,
dok sjedimo na terasama društvenosti i ispijamo
piće razgovora o stvarnosti,
njenom tumačenju i prevrednovanju.
taj nahrupjeli kal može se zaustaviti
jedino ustavama prezira i podsmijeha.

četvrtak, 10.10.2024.

sei uno di noi

ovaj dan pripada povezanoj jesenskoj
skupini koju usklađuju jedinstvena melodija
iskustva, mašte, opravdanosti putovanja,
mirisi, zvuci, boje svrhe etape prema cilju.

ovom danu spustit će se otežali očni kapci,
usnut će i nadati se povratu u nepovrat,
ali, dočekat će ga glasovi svršetka: sei uno di noi.
poslije svega potonut će u san bez snova.

utorak, 01.10.2024.

Argument protiv kretanja prema kraju

Naš neočekivani susret
proticao je u uličnoj vrevi,
otvorena srca, bez napora;
nismo doživljavali okruženost
užurbanošću i bukom, postojali smo
kao tihi zeleni otok
na dubokoj rijeci prolaznosti.

Više smo se prisjećali davnih sebe,
nego što smo dijelili planove.
Krug se zatvara, kazao mi je;
i da živimo sto godina, nastavio je,
približavajući svoje kažiprste,
pogledaj koliko je ipak kraći
njegov preostali luk
u odnosu na prijeđeni.
Ali mi nastavljamo,
odgovaram mu vedro,
na način utrke Ahileja očekivanja
protiv kornjače života.
I smijemo se zadovoljni,
jer smo pronašli rješenje.

utorak, 24.09.2024.

podsjetnici

dolijeću smrtne vijesti strvinarski,
kljucaju žive, zgranute i rastužene.
mnogi za smrti doznaju na svojim računalima,
a pokoji kada zastanu ispred uličnih
oglasnih ploča načičkanih crnim pticama.
svi se podsjete da će i sami biti smrtna vijest.

nedjelja, 22.09.2024.

ni lovac ni ulov

bila je uvjerena da ga svojim divljenjem
izdvaja među ostalim drvećem u šumi,
a označavala ga je za doznaku stabala –
sječu sjekirama naoštrenih omrazom.

plaši se biti izniman, ne podnosi očaranost
koja privlači gnušanje, ogorčenje, odbojnost.
želi biti nevidljiv, neistražen, nepristupačan;
ne nastoji biti lovac, ne prihvaća biti ulov.

ponedjeljak, 16.09.2024.

nova uvrštavanja

u gomilu mrlja, izbočina, udubina, brazgotina –
razbacanih zbivanja na ravnoj, podatnoj, površini života –
uvršteno je nekoliko dodataka:
umišljena ništarija koja omalovažava blogere;
glupo trpljenje bahatog, bezrazložnog podizanja cijena;
ukrajina kao neopozivi simbol podložnosti gospodarima rata;
spoznaja kako su prijatelji rijeke ponornice;
spoznaja kako su djeca potpuni stranci;
spoznaja kako smrt može biti spas;
spoznaja kako je ljubav precijenjena;
spoznaja kako je umjetnost samo lijek protiv bolova;
spoznaja kako je ploha postojanja sve manja za gomilanje,
a sve veća za osvrnuti se gnjevno.

srijeda, 11.09.2024.

Ako

Ako umireš od žeđi
Neće te zanimati odakle je voda

Ako hoćeš saznati više
Trebaš učiti novo i propitivati staro

Ako želiš voljeti
Moraš zanemariti neprivlačnost

Ako gledaš u ogledalo
Nećeš vidjeti ništo drugo osim sebe

Ako vladaš drugima
Ne znači da si gospodar svoje sudbine

Ako žudiš biti bogat
Srce ćeš napuniti zlatnicima prijateljstva

četvrtak, 05.09.2024.

iščekujem promjene

priželjkujem prihvatljivo vrijeme,
s manje vreline i više hladnoće,
da izađem iz betonske utvrde stana,
krstariti vrtložnim rijekama ulica.

iščekujem preobrazbe koje će donijeti
guste kapi kiše i nasrtaji prohladnog vjetra.
i kao drvo ometano jednolikošću jare,
a koje ne žali za zavjetrinom, strpljiv sam.

petak, 30.08.2024.

rezonantno treperenje

opet mi se to dogodilo. sudbina papirnatog,
književnog lika prenijela se na mene
kao što se aktivirana vibracija zvučne vilice
prenosi na drugu u istoj frekvenciji. ja sam
pokupio promjene i izazove, s kojima se
paul iz huellebecqovog romana uništiti,
suočava – kao rezonantno treperenje.
takvo stapanje me je boljelo poput
pogleda na moju, oštrim skalpelom od
završetka priče, razrezanu nutrinu dok se
obavlja vivisekcija bez anestetičke tuposti.
osjetio sam njegovu bol, stvarniju od stvarne,
uživio u nestajanje brata svog, ritmično titrao.
i pokušavao pronaći, psihološki antidot
za otrov tjeskobe i očaj zbog umiranja,
oslanjanjem na korisno i mindfulness,
i na kretanje – trčanje na mjestu.

petak, 23.08.2024.

neistina na kraju

obavještava me da je umro naš poznanik,
dodajući da jedan detalj na osmrtnici
ne odgovara istini o pokojniku.
možda je važnu činjenicu preinačila
njegova nedosljedna obitelj, nagađam.
ja znam da o meni te važne stvari
neće određivati žena, djeca, unučad;
neka oni određuju sebi, a ja ću sebi, odlučan je.
spominjem mu alaina delona koji je htio
da pored njega budu sahranjeni njegovi psi,
jer, tvrdio je, kako su oni jedini koji su ga
voljeli bezuvjetno, uvijek su bili uz njega,
ne tražeći ništa zauzvrat. ali, djeca neće
ispuniti posljednu želju ogorčenog oca.
čak kada sve na umoru predvidiš i dogovoriš,
ne podrazumijeva se da će se obećano ispuniti.
teško je životima drugih upravljati iz groba.

srijeda, 14.08.2024.

ja, dječak, sunce

u pretoploj, zagušljivoj sobi
dječak u meni sjeća se
davnih ljeta i školskih praznika,
sjeća se svojih priželjkivanja
da sunce grije vječno,
s hladnim stankama od kratkih kiša.
sjeća se putovanja vlakom jž preko une,
u trogir, na mirisno, modro more,
među bijele stijene, agave,
borove, rogače, periske i alge.
u pretoploj, zagušljivoj sobi
jedan osamljenik predbacuje suncu
okrutnu upornost, spušta žaluzine
uključuje ventilator; u sebi se
sjeća dječaka kako se sjeća.

srijeda, 07.08.2024.

šmrkanje fantomskog optimizma

ne zanima me zašto ne zanimam pripadnike
društva na zabavi, koji smotanim novčanicama
šmrču fantomski optimizam i prekapaju
po ostacima hrane na medijskim trpezama
influencera, tim nosačima što se uvijaju pod
težinom poželjnosti. okružen sam s puno sretnih
ljudi u savršenom paralenom svemiru od profila
na internetskim platformama, u kojima iznose
poboljšanja za stvaran, nesiguran i pokoran život.
poznati su kao istaknute kukavice koje se ne usude
izraziti ni pokoje odobravanje za kritiku postojećeg
i prevrednovanje vrijednosti; zdušno su za
middle of the road. stoga, za to društvo ponekad
objavim figurice od gipsa i šećera, jer znam da
oni vole lažnu osebujnost, i ne žele zamijeranje
s neospornim i strogim službenim autoritetima.

petak, 02.08.2024.

u tvojoj blizini

u tvojoj blizini su ljudi koji ne koriste pridjeve.
lako pratiš nepomične mete od njihovh imenica,
glagola i veznika. oni lete, ali ne okomito, oni jedu
ali na jelovniku im nisu profinjene jestvine
egzotičnih podneblja, oni zapažaju prirodu, ali su gluhi
za njezine molitve, oni gledaju, ali ne vide
ispod kože dana povezanost sumnje, nade i straha,
ne osjete krvavo tkivo uvjerenja, zabluda i suosjećanja.
u tvojoj blizini su ljudi koji ne koriste pridjeve.
njima je zemlja ravna ploča, život na kolosijeku,
a ti si usamljeni jahač koji u galopu ide prema zvijezdama.

srijeda, 24.07.2024.

duboka tava razgovora

baš kao istočnjačko jelo spremljeno u woku,
pomislio sam o susretu i razgovoru s poznanikom
kojeg nisam čuo ni vidio dobar broj godina.
izgledalo mi je poput pripremljenog recepta za
pileće bijelo meso ispečenog na sezamovom ulju,
i povrće, uz chili, đumbir, češnjak, soja sos,
kurkumu, cilantru, gustin i Samyang nudle.
s okusom drukčijosti, daleko od hvalisavog
mediteranskog načina kuhanja krepkih jestvina,
nezamislivog bez zdravog maslinovog ulja.

s izvjesnom oklijevanjem ubacio je slatkastu
priču o razmjeni telefonskih brojeva sa sexi granny;
sa štedljivim osjećajem za omjer količina stida i gnjeva,
ugurao je ljute pritužbe kako je mogao biti bolji otac;
obilno je dodao gorku tugu prema školskom oslabjelog srca;
umiješao je i kiselost prijateljeve tužaljke
da mu je upravo smrtno dopizdilo od dosade.

svježe namirnice miješao je i vješto stapao u jedno,
a one su se u dubokoj tavi razgovora,
dizale i spuštale natrag, podjednako važne i tople.
na kraju je ulični kulinar umiješao instant nudle od
govora tijela, a najviše od pogleda u moje oči.
a sve to bez sredozemne ružmarinske prepotence,
popraćeno je bilo s mojim neskrivenim mljackanjem.

ponedjeljak, 15.07.2024.

Važem sebe zajedno s vagom

Važem travu za osobne potrebe.
Važem prtljagu za putovanje
za koje nemam prijevoz.
Važem težinu vaših laži.
Važem težinu svojih neistina.
Važem težinu udisaja
duha vremena naše epohe.
Važem gustoću izdisaja
klime vremena prije naše.
Važem koliko sam lakši kad uzdahnem
Važem koliko sam teži dok šutim.
Važem znamenja nagovještaja
olujnog nevremena i suše.
Važem ponude mira i rata.
Važem ostatke s gozbe mladosti.
Važem sebe zajedno s vagom, ja vagač
stalnih promjena težine duha težine.

srijeda, 10.07.2024.

narušeni tupi spokoj

sjedili smo na terasi jednog od desetak kafića
na glavnom gradskom trgu, s pogledom na vrevu i
zanemarenu, uništenu i ispražnjenu robnu kuću,
pričali o bolestima, psiću o kojem se privremeno
brinu, i koji si trlja oči kao neki čovjek, o tome
kada smo zadnji put bili na moru, o našoj djeci.

nas dvoje gutača internetskih objava i, inače, vijesti
o svijetu koji se prijeteći ruši pred našim očima,
spomenuli smo ubojite pokrovitelje kaosa – države,
buržuje i medije, koji se drže načela, neka se ne čuje
druga strana, o vlasti vatre i čelika nad mirom i suradnjom.
naš prijatelj naglo je zašutio, na ljutnju njegove supruge,
valjda zato, jer kvarimo tupi spokoj, hipnotički trans o
modernoj europi, tvrdnjama o njenoj rastrojenosti,
nasilništvu i sluganstvu, o njenoj budućnosti kao muzeja.

zašutjeli smo svi o politici i nastavili žvakati žilave
uspomene, i diviti se fotkama cvijeća u dvorištu...
a ja sam se sjetio mareka hłaska, njegove nerazjašnjene
smrti u wiesbadenu, dok je miješao narkotike i alkohol (?),
sjetio sam se njegovog romana osmi dan u tjednu, i epitafa
na grobu: život mu je bio kratak, svi su mu okrenuli leđa.
sjetio sam se i svog epitafa iz moje knjige pjesama,
a koja nama četirima nikad nije bila tema.
na svijet došao
i živio sam samcat.
plovio protiv struje
i ostao na istom mjestu.
umro u uvjerenju
da su riječi vesla.

subota, 06.07.2024.

ispod predodređenosti gmižu pitanja

ispod teškog kamenja povijesti,
ograničenosti i jednoznačnosti,
ispod predodređenosti, gmižu pitanja.
podrivaju nepromjenjivost priča
koje su se dogodile i koje će se dogoditi:
trebaš li bilo što započinjati ako
vjeruješ kako nećeš završiti,
zašto se natjecati, ako ne planiraš
odnijeti pobjedu i poraziti nekoga,
čemu postojati ako ne pokušaš
osvojiti svemir i upaliti nove zvijezde?

moraš ne vjerovati, poricati sve u sebi,
i sebe u svemu, podignuti kamenje,
pustiti pitanja, odgovoriti, nijekati zadato,
prevrednovati kako bi uspio mijenjati.
ali ti sumnjaš da je sumnja dovoljna,
uspoređuješ da ne bi osporavao postojeće,
ti pristaješ na nepokretnost nepristajanja.

petak, 28.06.2024.

neiživljena mladost i proždrljivi mediji

čime se danas bavi gomila starletica,
pomislio sam gledajući ih u remasteriziranom spotu
depeche mode - personal jesus, ti izazovni
komadi iz scenskih snova, u funkciji blistavih
video zakovica u oplatama brodova
od užitka i neprestanih događanja, koji plove
po toplim morima zanesene mladosti?
ispovijedaju li se i one medijima kao
diane von furstenberg, modna dizajnerica,
najpoznatija po kreiranju kultne haljine,
simbola ženskog oslobođenja u sedamdesetima?
ocvala partijanerica, mladenački živahna
za očitu granny, s neugaslom vatrom u očima.
javno se prisjeća kako je u svoju sluzavu zamku
ulovila bowiea, beattyja, jaggera, ryana o'neala...
iznosi neočekivano zanimljive detalje, hvali se
raskalašenošću bez malograđanskog stida i srama.
troši li još uvijek mlade frajere ravnih stomaka?
kreira li nove haljine? Želi li biti u trendu i
pomladiti vaginu? ima li dolje upće što depilirati?
kako nanosi boje na svoju posjedjelu kosu?
sve su to pitanja za nastavak priče o produženju
neiživljene mladosti, jer proždrljivi mediji objavljena
iskustva brzo sažvaču, kao što je ona izgustirala hrpu
tragača za orgazmičkim uzdasima olakšanja.

utorak, 25.06.2024.

kuda ide pripitomljena generacija

šezdesetih godina pripadnici generacije mladih
javno su i divlje istupali protiv vođenja atomskog rata,
protiv hladnoratovskih zamki i mogućih sukoba,
nepravednog rata u vijetnamu, napalma, diskriminacije –
na sit-in protestima, u urbanim nasilnim sudarima;
nosili su parole i tukli se s policijom, psima čuvarima sustava,
naoružanim pendrecima, vodenim topovima, gumenim mecima,
suzavcem i štitovim za obranu od makadamskog kamenja.
čitali su marcusea, fromma, dutschkea, slušali rock.
vjerovali su u slobodu, bratstvo, jednakost,
remetili izrabljivački poredak kapitalističkih svinja.

danas, poput zombija iz Hollyowoda, tvornice noćnih mora,
ispranih mozgova zločinačkim politikama svojih vlada,
navučeni na profiterske muholovke koje mame na
ljepljivi užitak do zarobljavajuće ovisnosti,
kao pasivni svjedoci uništavanja assangeovskih slobodara,
bahati prema patnjama migranata pristiglih iz zemalja,
koje su razarele njihove ratnohuškaške države –
smušeni, pripitomljeni, kupuju na sitno kriptovlute, misleći
da se tako bore za svoju neovisnost, vjeruju propagandi
koja dolazi iz pametnih telefona, a ne vlastitoj osjetilnosti.
ne zanima ih borba za čisti zrak, ni za vodu, ni za budućnost.
zavarani agresivnim manipulatorima pružaju podršku neofašistima,
ne znaju povijest, prihvaćaju objašnjenja svojih državnih vođa
da multikulturalnost, uostalom, treba razoriti. Zastrašuju ih
drugčija mišljenja, ne razmiju pacifizam, ne osjećaju blizinu
atomske apokalipse, strahote dronova; prepuštaju se
pozivu da budu topovsko meso za račun ambicija licemjera,
frustriranih gadova, hulja i lopova zajedničkih dobara.
vjeruje ova generacija mladih celebrityjima i influencerima
više nego vlastitim precima. na njima svijet treba ostati.
i ostat će na njihovim umrtvljenim dušama i mrtvim tijelima.