s nepoznatim ljudima dijeliš prostor u kojem se
nadmeno hvale, nadmeću u beznačajnostima i
prikrivaju vlastitu nesigurnost pod gustim velom
navodnog znanja i iskustva, ljudima opsesivnim i
udaljenim od stvarnosti i bliskim željenim slikama.
tu ne postoje da bi doprinosili, već da bi dokazali
da su jedinstveniji, pametniji, popularniji od drugih.
privatnost se ne uspijeva sakriti, jer sve što se stvori
postaje dio digitalnog pejzaža, dostupno za kopiranje,
kritiku, zloupotrebu, uspoređivanje ili ignoriranje.
postaju prisilni ponavljači, provjeravaju posjećenost,
komentiraju sebi slične, prate egomagnetske rivale.
svoje vrijeme i pažnju rasipaju u beskonačnoj petlji
potvrđivanja i vidljivosti, frustrirani i proračunati.
i dobiju iluziju važnosti i odjek svoje blijede sjenke.
snovi, zidari kuće našeg ja,
klice raslinja planova,
naše želje, čežnje,
znaju ostati nedosanjani,
zalutaju, rasplinu se,
nasuču, izgube putem,
preobraze, preinače mirise,
promijene putanje i —
postanu lanac zahrđao,
kamen u đepu,
izlizane kožne rukavice,
poderane patike,
ključevi bez brave,
nepomična igla u kompasu,
ispucalo ogledalo,
rastrgana zastava,
zakrpa na hlačama,
stara putna torba,
drvo neistesano u skulpturu,
suhi cvijet u knjizi,
slomljena čaša, prazan ormar,
bumerang što se vraća
i pogađa u lice ruku
koja ga je bacila.
pita se
da li bi teške metafore
tumačima vrištanja njegove duše
imale isti smisao
da nisu upoznali pjesnika
kao biće od krvi, kostiju i sna,
sa sudbinom od datuma i toponima?
pita se
da li bi uspjeli prodrijeti do
bezdana njegovog samopropitivanja,
susreta s prazninom
koja traži odgovore, tjeskobe -
uvoda u besmisao i sputanost,
a bez saznanja o njegovim
pretrpljenim osujećivanjima?
pita se
da li bi njegovu poeziju iskustva
pogledali kao pogled ispod površine svijeta,
kao ispovijed žrtve vremena bez časti,
a da ne drže svoju ruku
na njegovom bilu?
U trošnom dvorištu
sjedim u hladu brajde –
sjena skriva očev glas.
***
Pored utabane staze
cvijeće želi biti zapaženo –
unosi boje u svijet prolaznika
***
Mladi cvijet šumarice
okreće se prema svjetlu –
ples u tišini.
u jednom krugu
bog
njegovi robovi
s bijelim kolarima
koji ponavljaju
priče
o krvi
postanka
vječnosti
trgovci mjestima u raju
država i vojska
čuvari
poretka i izrabljivanja.
u drugom
ljubav
ples strasti
tjelesna bliskost
humor
nemiri
let
strah i nada
nagoni
entropija
a mi
nepripadajući
raštrkani
sa svojim
gladima
klimaksima
bolestima,
slobodom
razlikama,
gomilanjem iskustva
prosjačkim torbama,
skrovitim zvjezdarnicama,
snovima,
osvajanjima
mi smo kopilad
čija je majka
priroda
sirova i nepredvidiva
bujna i plodna
a otac nepoznat
svemogući
koji obuzdava
koji guši
koji nadzire
mi smo kopilad
između
majke
koja uči
da slobodno dišemo
i oca
koji traži da
klečimo.
Ljeti, u davno predtelevizijsko doba,
subotom se porodica okupljala
na dvorištu toplom od upijenog sunca.
Iz kuhinje bi, iz EI-Niš radija, dopirali
šlageri, šansone, starogradske.
rock je bio u blizini, ali još nije svratio.
Sijalica od sto svijeća osvjetljavala je
skladnost pripadništva i bacala sjene
oca, majke, bake, sina i kćeri
po zidu bijelom kao filmsko platno.
Radio-pjesmama kreketanjem su se
pridruživale žabe iz obližnjeg potoka
što se vukao, i presijecao cijeli gradu, i psi,
revni i vjerni, lajanjem i napinjanjem lanaca.
Sin je zamišljao da je u samom središtu
otoka sreće; kćer da je trebala iznijeti lutke;
otac da uskoro mora otputovati na teren;
majci je bilo žao patke koju će ujutro morati
zaklati, ispeći i poslužiti za nedjeljni ručak;
baka se sjećala neprežaljene bitange
koja ju je ostavila samu s malim djetetom.
Dijeli po mreži svoje uspomene u slikama,
po pravilu iz mladosti i potpune zrelosti,
kao osebujan način da uspori korake
prema završnom počinku, krajnjem kraju,
da se suprotstavi padanju u sjenu, u zaborav.
Te snimke, tragovi vremena, eho davnih trenutaka,
podsvjesno podsjećaju da je život putanja
koja vodi k neizbježnom endpointu, stapajućem
udaru s tamom u kojoj ne postoji nada, samo ništa.
Ako se dobro zagleda u uručene fotografije –
vidi se obavijest od sitnih slova: missing.
A kad pogled uputi prema zrcalu – svjedoku
istine u svojoj tišini, očevicu onoga što jest,
on vidi sebe kao nepokrivenu zdjelu
u no frost hladnjaku, s dehidriranim voćem,
naborane, zgužvane kore, bez nekadašnje teksture,
sklonog truljenju i urušavanju u hladnoj sušilici.
I zna da ni suze ne mogu vratiti napetost koži.
juri mrežnom pučinom
fotografija mačke koja spokojno sjedi
na zadnjici nage Eve Ras
što leži potrbuške i sneno gleda.
ta scena iz filma
ljubavni slučaj i tragedija službenice PTT,
provokativna, ali nježna i simbolistička,
erotska i apsurdna,
neplanirana je zamka
u koju se hvataju njena
posramljenost, dah, život,
i ona uzdiše joj, joj, uf.
kao da se samo od sebe događa
virtualno prostranstvo,
načičkano otocima nesreće,
zbližava dva života i omogućava
zauzimanje mjesta za sretni
ulazak u uvod u Luku V.,
a ironija i nježnost postaju simboli
doticaja, uzajamnosti, relacije...
udovica D. M.-a, najboljeg
košarkaša Broda ikad,
sjeća se kako se alkoholom
uništio za godinu dana
osujećen, obespravljen,
ponižen, zaboravljen.
div u grobu leži na leđima
metaforički slomljenog toraksa.
stavljali su mu patuljci
čuvari plemenskog identitea,
dasku preko prsa
i dodavali kamen po kamen
stigmi, laži, krivnje,
sve dok se nisu urušila.
to nije bio teret srama,
nego nepravda koja ga je ugušila.
i nema veće nepravednosti i boli od one
kada se nevinu dušu spusti u
zemlju s izmišljenim grijesima.
Boga molim da ih ne sretnem.
Ne iz zlobe.
Iz mira.
Ne podnosim
da mi dan sklizne
niz tuđe rečenice,
izlizane od tuđih usana,
bez ukusa, bez duše.
Samoća mi nije kazna,
nego izbor.
Bar znam gdje sam.
I s kim sam.
Ne tražim publiku
da bih znao da postojim.
Hoću sačuvati tišinu
koja mi još vjeruje.
Nisam nedruželjubiv,
samo ne želim imati društvo
koje uzima, a ne vraća.
Izvan su mojih zidina
oni što govore napamet,
oni što misle da razgovor
mora trajati duže od smisla.
Pričam kad imam što reći.
Dajem drugima isto pravo.
Ne pričam da budem prisutan.
Biram kome govorim.
Kad zašutim, to je stav,
ne sumnja.
Ne moram biti svima blizak.
Ne moram biti svuda.
Ostajem gdje ima smisla,
ne pristajem na prazninu.
Ne rasipam dah na prazno.
Imam svoj mir,
svoje svjetlo,
i nekoliko ljudi
koji ne moraju ništa
da bi bili moji.
Njih dvojica trojica dvadesetak stabala breza
između Lidla i kolodvora nazivaju parkom —
ugodnom iznimkom, usred grada izvan vreve.
Sjednu na slobodnu klupu i pijuckaju pivo,
a lišće pada, bojeći stazu jesenskožutom.
Pogledima prate dokone mamice u trenirkama,
dok guraju kolica tražeći slobodnu klupu —
predahnuti od predaha, uz cigaretu.
Primjećuju olinjale cugere kako truse unučiće
i ozbiljno analiziraju tekmu Srbija – Albanija.
— Noćas će kiša, kaže jedan.
Drugi potvrdi i doda:
— Bit će klupe mokre, morat ćemo sjediti na naslonu.
Ima prečaca za one koji imaju volju.
kad smo se susreli nas dvojica, ja i ja,
nosili smo isto lice, ali oči su mu bile mirnije,
kao da je već prešao sve što ja tek hoću.
i slali smo jedan drugome svoje glasove...
otvaram vrata i ulazim, pa makar u tuđi san.
zaključavam svaku bravu da ne procuri tišina.
vjerujem u dodir, krv, u toplinu koja stvara svjetove.
vjerujem u oblik, misao, u hladnoću koja čuva red.
svijet je vatra, ja sam iskra koja ga pali.
svijet je ugašen, a ja sam pepeo koji ga pamti.
govorim kako ne bih umro od tišine.
šutim kako riječi ne bi umrle od mene.
sjećam se što sam bio, i sve to zovem sobom.
zaboravljam da bih mogao postojati još jednom.
ako si ti ja, obujmit ću te dok ne prestanemo biti.
ako si ti ja, ne diraj me - netko mora ostati.
i dok sam gledao njega gledao sam svoj mir
koji mi ne pripada i svoj nemir koji mu služi.
što me još može iznenaditi
u prostranstvu
igre s riječima
u vrijeme kada se dan već spušta,
a moja šutnja
unutar kozmičke tišine
postoji
kao što molitva vene
u crkvi bez ljudi.
kada sam svog prijatelja samca
upitao što će si skuhati za objed,
odgovorio je:
“ne znam, iznenadit ću samog sebe.”
tako ću i ja
u svojoj beskrajnoj kuhinji
unutarnjeg svijeta,
zateći samog sebe,
i spraviti jelo od riječi čuda
u posudi od rastrgnute tišine,
na vatri
na kojoj će se otopiti smrznuta šutnja.
dva pripijena tijela koja grozničavo poniru u orgazam
dva miša što se traže u tami i dva srca koja žele isti ritam
dva treperava plamena koja se stapaju u noći
dva lista koja plešu u vjetru dva pogleda koja ispituju jedno utočište,
dvije kapljice kiše koje se spajaju na prozoru
dva vala koja se sudaraju na žalu i dva uzdaha koja ne nalaze riječi,
dva zvuka koja se prepliću u tišini
dva koraka koja hoće ukorak i dva osmijeha koja osjećaju dom -
tragaju za alkemijskom promjenom, dopunjenjem u jedno
teže jedinstvu potpunosti rezonanciji povezanosti
u svijetu razdvojenosti u kojem opstaje samo odraz vlastitosti.
sve ti se neočekivano ponovo dogodi
kao da je duh oslobođen iz boce
zatvoren ugovorom, prokletstvom, zavjetom,
i izađe zaboravljeni dim moći, živ, željan,
iz doba obilja voda i razbujalog ruha zemlje.
ne vjeruješ, zanijemiš, okrećeš se oko sebe,
jer si živio gluh, nijem i slijep
u surovoj makiji, punoj zmija i oštrog kamenja.
osjetiš zavodljive mirise, čuješ biljni šapat,
mlinarca, dižeš pogled i u galeriji oslobođenja
vidiš drvoreze hiroshigea, impresioniste...
rue de paris, temps de pluie,
boulevard montmartre, temps de pluie...
shvatiš da si poput odmrznutog walta disneya
jer je pronađen lijek za srce što lupa u praznini.
od knjige, tog navaljanog vremena
u brdo dana, naslaganog iskustva i mašte,
u gnijezdo iz kojeg se poleti u svijet –
ne očekujem da me približi
i zbliži s dugima,
samo da mi opiše
i pokaže točne udaljenosti
između nas; ne da me pouči bliskosti i bratstvu,
već da pusti riječ iz tišine
o sjenkama što nas razdvajaju,
putu što se rasteže,
da me uvjeri kako je između nas most
koji ne nastaje,
hladnoća koja se ne topi,
rijeka bez prijelaza,
zid što se ne ruši.
knjigo, izmjeri prostor bez krova i poda,
širi od pogleda, bez dna,
oblikuj beskraj u dohvatljivo –
ali ne očekuj da ti povjerujem
kako ne živim u bezdanu
sebičnosti i interesa
što dijeli
i što nas međusobno udaljava.
svim tim biljkama koje rađaju plodove,
poslaganim u sadne trake rodnosti,
stvorene od tla, vlažnog daha neba što se
na nj taloži, i mudrih, strpljivih ruku,
pune žive vode, nakupljenog sunca,
s bojama poput zova sirena,
koje otpuštaju mirise i mame kukce –
bit će otkinuto i oduzeto naslijeđe,
obilje puno sjemenja i hranjive nutrine.
i sutra će biti izloženo na pijačnim klupama
kao knjige poezije zemlje i rada,
kako bi se čitale u kuhinjama
kao molitvenici gladnih i željnih.
U kronici (ne)najavljene blogerske smrti ( https://blog.dnevnik.hr/blog-admin) admin-egzekutor ovog bloga je napisao: „Blog Starrynight2022 je obrisan zbog grubog kršenja pravila servisa: otkrivanja identiteta drugog korisnika Blog.hr plaforme“. Da bi u updateu nastavio: „Blogerica kojoj je otkriven identitet stavila je u box s lijeve strane linkove na svoje Facebook i Instagram profile. Ispričavam se što to nisam uočio prije.
Dakle, jasno je i nedvosmisleno opovrgnuo samog sebe, ali odluku o brisanju nije povukao. Međutim, napokon je otkrio što ga je rukovodilo da nastavi progon s epilogom brisanja: „Ovo je već ne znam koji put da Starrynight diže hajku protiv blogera, difamira i razvlači u bezbroj komentara i postova.
Vrijeme je da se prestane s tim. U trenutku kad se ispriča onima koje je difamirala i obeća da će prestati s takvom navikom, blog bude dobila nazad.“
U svom updateu 2 on se cinično ruga kako se nada da je obrisana blogerica u 24 sata downloadala cijelu svoju arhivu od oko 800 postova. Za ne povjerovati!
Skandalozno, žalosno, destimulirajuće, izvedeno na način slabića. Popustio je zapravo traženju nekolicine istinskih huškača, čistunaca, lažnih kritičara postojećeg, nazovi pristojnih, „ispravnih trovača“, onima koju su protiv polemike do kraja i sudara osobnosti. No, umjesto da je Starrynight2022 opominjao ODMAH na konkretnim primjerima, on se poslužio metodom sačekuše i odsjekao joj glavu sjekirom funkcionalnog moćnika, dok je ona imala zavezane ruke.
Smatram njegovu odluku očitom povredom odnosno zloporabom njegove uloge koju mu je dodijelio vlasnik - NOVA.
Stoga tražim kao dugogodišnji bloger, a u znak neslaganja s odlukom administratora o nepravednom brisanju blogerice, da me se više ne uvrštava u top i cool blogere, ni u blog dana ni blog tjedna ni vijesti s bloga. Tek u fresh objave.
nismo morali žuriti na rub grada pored save,
na položaj za promatranje krvavog mjeseca,
gdje je bilo najmanje drveća, zgrada, svjetla.
jer pomrčina je trajala i nakon našeg odlaska,
poslije foto sessiona za uspomenu i dugo sjećanje.
bakreni postojani vojnik stao je u lik nebeskog
statista u predstavi mehanike neba, u drami tišine,
kao reflektor nadahnuća pod reflektorima pažnje.
mirna luna, sramežljiva, u kostimu koji zrači, bila je
znak promjene za kojom čeznemo i koje se bojimo.
pravimo se da subesjednike
pomno slušamo i razumijemo,
klimamo značajno glavom,
a u njoj vrtimo što ćemo doručkovati.
mehanički rasipamo lažnu blagonaknost
nezaslužnima, glupanima, nadmenima.
nasmijemo se više iz samilosti nego iz veselja.
izbjegavamo otvoreno moliteljima reći ne.
pristojno preuveličavamo prosječnost.
pričamo o klimi, o cijenama, pilimo
razgovornu piljevinu, a želimo se samo
povjeriti o zdravlju, djeci i pročitanim knjigama.
igramo društvenu predstavu u kojoj su
stopljeni pristojnost i licemjerje,
kao maska i koža na našim licima.
a kada smo iskreni postanemo nepristojni,
čudaci, grubi, divlji i otpadnici.
lažemo jer je navikavanje na navike neprirodnosti
istina o opstanku bez povreda i posljedica.
Nebo se spušta niz krovove,
ulice šaptom pričaju tuđe priče,
a ja lutam između sjena i mirisa
koje nitko ne pamti.
Prilazi mi dobar čovjek,
s osmijehom i rukama pune hrane,
oči mu sjaje od dobre namjere.
U njegovim koracima tražim zamku,
u njegovoj nježnosti vidim ogradu.
Ne skidaj s mene ovu prašinu,
moj je to oklop.
Ne peri mi krzno, u njemu spavam,
u njemu lovim snove.
Nisi moj spasitelj.
Moj svijet je ožiljak i miris trule kore,
zvuk šapa na asfaltu što nikom ne pripada.
Gladan sam, ali glad je moja pjesma,
ona me drži budnim,
ona mi kaže da sam živ.
Tvoj tanjur je kavez,
tvoja ljubav - povodac od baršuna.
Nisam nezahvalan, ali
ne želim tvoje oči da me mjere,
niti tvoje ruke da me kroje
po slici domaće zvijeri.
Nisam tvoj prijatelj,
nisam tvoj poduhvat.
Ja sam hodajuće prisjećanje,
trag što nestaje iza ugla.
Pusti me da budem lutalica,
da umrem pod zvijezdama,
a ne pod tvojim krovom.
Da se zahvalim tišinom,
a ne tvojim riječima.
Neka mi kosti pronađe pusta zemlja,
neka me ne spašavaju tvoje sterilne ruke.
Sloboda, makar škrta i krvava,
vrijednija je od tvoje blagosti.
tko s djecom liježe, popišan se budi,
a tko se s braćom i sestrama blogerima
zavlači u žabokrečinu komentara - zaglibi.
Oprašta se iskrenosti zbog koje se iz sna
izroni začuđeno, a prikrivenost i taštinu
iskusi kao utapanje u močvari praznine.
kao terence stamp u toby dammitu,
kao englez izgubljen u rimu,
i ciničan i iscrpljen,
potpuno nesposoban suprotstaviti se
svijetu koji te okružuje.
istovremeno
spontan i discipliniran,
prisutan i otuđen.
tvoj pogled, glas i hod su automatski
dok prolaziš stadionom kroz masu.
a fellini, bog u tebi, govori:
dobro. sad si ti to što jesi,
a ja sam moj kaos.
tada postaješ ne junak priče,
nego iskustvo onoga
tko priču priča -
katalizator tog iskustva.
i osjećaš kako svi vide tvoju nemoć.
Pohabani spoj riječi zaključati svoje srce
Podsjeća na dostavljeni paket s natpisom
Lomljivo – rukuj pažljivo,
Ali u kojem zveči nešto već polomljeno,
I provire gubitak kroz šupljine kartona.
Kad se srce zaključa iz nepovjerenja,
To je podizanje tvrđave koja odolijeva udarcima,
Odbijanje da se među svoje zidina puste uljezi.
Zvuk ključa u bravi odzvanja poput upozorenja.
Kad se srce zaključa zbog mira i sabranosti,
To je rađanje osamljenost obučene u red i tišinu,
Granica između ljubavi i ranjivosti,
Nježnosti i praznine,
Poput stakla koje gleda svjetlo, ali ostaje hladno.
Kad se srce zaključa da zaštiti sebe,
Otvara se kao paket s drhtajem radoznalosti,
Da se vidi što je slomljeno, što izgubljeno,
I koliko hrabrosti treba da se ponovno sastavi.
Dva ljeta i dvije zime
filtriram mu podatke, držim kontinuitet,
pomažem složiti priču o slikaru,
usmjeravati kako će izgledati izložba.
Sve putem vibera, kaže mi.
A jučer, taj isti čovjek
bio je u našem gradu,
obavio sastanak s organizatorima
i nije mi se uživo javio.
Ostao je osjećaj propuštene prilike,
pitanje zašto netko tko očito cijeni
moju pomoć i suradnju,
izbjegne korak prema osobnijem,
uživo kontaktu, pita me.
Možda se boji da će uživo kemija biti drukčija,
možda ga sputava razlika u godinama,
možda ne zna balansirati
profesionalno i privatno, pokušavam objasniti.
Ali priča teče po starom, nastavlja.
Virtualni saveznik opet mi piše,
javlja viberom kako je prošao sastanak,
dodaje sitnice koje me drže u tijeku.
Dinamika je ostala ista,
stakleno zvono i dalje nepodignuto,
a unutra balon koji je trebalo probiti,
balon što je čekao dah da pukne.
Vjerovao sam da su relacije prerasle
temu koja ih je pokrenula,
da je most već prijeđen
i da hodamo po istoj strani.
To je, kažem mu, život koji te uči
da je privid njegov dio,
da se u poslu možeš držati za ruku,
a u životu ostati sam.
Cyberspace partneri u projektu,
ali ne i suputnici u životu.
netko je rekao: iskrenost je, za mene,
obično najgora zamisliva politika.
i sam sam razumio opasnosti od te
goleme slobode:
otvara rane,
razbija iluzije,
razotkriva slabosti,
razara veze i saveze.
zato sam iskrenost umotao u poeziju –
prozirne slike koje titraju
na granici čipke od sna
i guste tkanine uniforme stvarnosti.
poezija je moj plašt
koji ne otkriva sve,
ali ni ne skriva slobodu mojeg kretanja
prema svemu što može biti
i iscijeliti.
Priča o dublinskom hodočašću srca
ostala je neispričana -
jer oni kojima je bila posvećena
slušali su samo odjek vlastitih glasova.
Pokušao je izreći priču koja je u njemu gorila,
donesenu iz daljine kao plamen svijeće,
ali ju je gasila buka njihove prisutnosti,
koja je bila tu, ali ne i s njim,
jer slušati traži više od ušiju -
traži poniznost.
Donio je svetinju što traži tišinu,
a ne presijecanje riječi.
I ostao je neizgovoren i neshvaćen.
Nije tražio površnu prisutnost, nego prisnost,
duše što će ga stvarno susresti -
u slušanju, u osjećanju, u prihvaćanju.
Razumije ih on, ali oprostit će
tek kad razočaranje ne bude vodič,
kad se njegovi koraci opet vrate njemu.
Do tada, tiho će se osvrtati – iznutra.
čime potkrijepiti skriveno postojanje
tjeskobe zbog svog propadanja
zbog nestajanja koje se ne može
ničim zaustaviti kako umiriti noć.
izlizano je govoriti o dubokoj nemoći
primjetiti nepojavljivanje znatiželje
na razgovorima uživo s nadolazećim
mjeriti sebe sa sobom od nekad.
zebnja je nizbrdica po kojoj više ne jure
sanjke i smijeh, strma litica beznađa.
Ili je strepnja bujično nadiranje tuge
u prsa prerušene u mračnu prazninu.
bezglave ja-ha horde
idu nepromišljeno ususret
povratku zla iz mordora
koje nikad nije sahranjeno.
poraženi, ali ne i iskorijenjeni,
povratnici nisu vojska,
već spodobe, sjene oživljene prošlosti,
prerušene u lažni osjećaj pripadnosti
prividnom bratstvu crne gomile;
marširaju uz simbole tla i krvi,
jedan prsten, jedna vjera, jedan vođa.
i ne vraća se samo zloduh prošlosti,
vraća se i prijetnja budućnosti.
ja-ha horde, između zombija i vojnika,
poslušni, smeteni navijači
usmrćenog mišljenja, psi bez glava,
ne shvaćaju i kliču im ja-ha.
putuju prema nečemu
što zasljepljeni ne razumiju,
vukući sa sobom pjesme o klanju,
nasilje i iluziju spasenja.
ja-ha horde pristaju služiti
preobraženom zlu koje jača
kad ga se proglašava vjerom.
srasla neman mordora i ja-ha hordi,
razbiti mogu hobiti, vilenjaci, patuljci,
svi koji ne žele okrenuti glavu
od bjesomučnih laži, krađe istine.
približno u isto vrijeme,
viber mi je svjedok,
ja sam u ruci držao
dva oblutka
s irskog mora,
a oni su klizili pijeskom
daleke plaže donabate,
okrug dublin.
fotke koje su poslali na laptop
u mom boravku
govorile su
o njihovoj sreći sa sinom,
na dugoj, pjeskovitoj stazi,
vjetrovitom podnožju valova,
i probudile tugu
u meni.
susret sudbinske povezanosti
u istom dahu
tako kratko traje.
uvijek kad prođem pored ceste koja me je
vodila u školu prvih slova i ranih buđenja,
s torbom punom znanja između korica i
plavim pakpapirom omotanih bilježnica,
mjesta gdje sam naučio da zvono spašava,
rasadnika djetinjstva gdje je nicalo drugarstvo,
osjetim u sebi tjeskobu potisnutu, zakočenu,
bez pokreta, postojanu. proživim tupost, strah,
melankoliju pred gubitkom tog svijeta u meni
i mene u tom svijetu radosti, nade, ljubavi.
i tonem kao da sam kriv što sve prošlo, nestalo.
hladni val u grudima, tama što se širi iznutra,
pojavit će se opet kad zađem pokraj ceste.
| < | prosinac, 2025 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Ja u svijetu, svijet u meni