Potok42

nedjelja, 31.03.2024.

ovaj dan

ovaj proljetni dan izveo je stanovite
opsjene. prihvatio sam kao istinu
njegovu predstavu uvjerljivog
obmanjivanja kako pripada ljetu,
kako dolazi iz budućnosti. oslobodio je
sunce, toplinu, svjetlost, izbijelio oblake,
zarobio vjetar, pojačao bujanje prirode.
nenajavljene obmane danasa prozreo sam
kao izazovno nuđenje privremenog viška,
kao nezadrživu darežljivost bez zle namjere,
kao čitanje mojih želja, kao okrilje
ugode nad hladnoćom tjeskobe.
dani su i otvoreni trgovci, pomislio sam,
na veliko nude i prodaju svojstvenost.
plaćam uznojenošću i skidanjem jakne,
kupnjom mineralne vode na kiosku,
zrikavim pogledom, odsutnim mislima.
ovaj dan odigrao je sebe kao varanje mene.

utorak, 26.03.2024.

meštar ceremonije

jutarnji terapijski ritual
ipak ne uklanja tjeskobu,
i ne povećava očekivanja.
neizmjenjene misli,
njihov ponavljajući redoslijed
zbog prizora s gomilom kutijica
punih pripravaka za
suzbijanje tjelesnih nevolja,
pretvaraju ga u ceremonijara
vjere u oporavak, u nastavljanje
čuvanja onog što je preostalo.
spremnost da prihvati propisani
preostali način tanka je
i propusna kao inzulinska igla.

utorak, 19.03.2024.

Neće se više nikada suprotstavljati

Dok čitam njegove oštre članke pomislim
na vječnu istinu da mrtvi više nikada ništa
neće započeti. A znao je vješto i odlučno
riječima započeti i bez milosti voditi ratove.

Držao je da je uzaludan svaki razgovor iz
kojeg se nije ništa naučilo, da je iskustvo
ono što se dobije nakon što je trebalo, kako
kiša odvraća od mirnog hoda odmora radi.

Nije htio gubiti vrijeme da bi saznao koliko
je dragocjeno, nije ga zanimao smisao
povezanosti dijelova, razgovor kao prilika
za druženje, kiša kao svježina, život kao cilj.

petak, 08.03.2024.

troše, dakle postoje

pred kauflandom ubacujem u kolica
dvadeset centi i izvlačim ih iz niza
od jednih nabijenih u druge kao u
orgiji push and pull grupnog seksa.
(zar nije slično s kupcima dok u redu
svršavaju pred blagajnama?). kolica
guram između rafova nabijenih artiklima,
zaobilazim (i oni mene) ružne, pretile,
invalidne koji slalome (isto kao ja)
u pravcu akcija, sniženja, popusta...
pohlepa je osnovni pokretač potrošnje,
a ružnoća ide uz obilje hrane. troše, dakle,
postoje, ružni su, dakle, zaboli ih kurac.

četvrtak, 07.03.2024.

zima

jutrošnja sitna hladna kiša
ovjerila je agoniju zime.
njezina preostala snaga
nalazila se tek u sjećanju
na šiljate zube hladnoće,
mrzovoljno nebo, zemlju
bez gipke travnate prostirke,
nemanje prijateljske svjetlosti,
na posvudašnji miris dima i blata.
moju sumnjičavost da se zima
napokon predala pokazao sam
tako što sam obukao zimsku
jaknu i zakopčao ju do brade.
zimo, zimo nikad ne odlaziš,
uvijek si oko srca i u mislima.

petak, 01.03.2024.

pritajenost

treperavi blistavi neon privlači
usamljene, nagutane prikrivene
zebnje; povraćaju nadu i zabrinutost,
sastojke sklonosti prema gađenju.

muzika bez gitarskih riffova,
tik tok stvaralaštvo umrežavanja,
pojačavaju pritajeni strah od buke
besmisla koja izigrava glasnika novina.