četvrtak, 29.05.2025.
Cjelina, krhotine, slom
Sluša o podesnoj hrani za borce protiv glukoze.
Iznenađuje ga podatak da topli žganci imaju
brži sladak val od hladnih, da kod svježih
šećer leti prema gore brže nego ptica. Cjelina.
Čita priče, krikove rečenica, anđele na snijegu srca
Zorana Ferića, zabavne bizarnosti ispod kojih su
nastanjeni očaj, melankolija, čamotinja sjenki
prošlih dana. Nije smrt, ali nešto je umrlo. Krhotine.
Gleda urnebesne Maratonce, po ne zna koji put.
Očekuje rast raspoloženja, ali konačno osjeti
da je film mračniji od Gospode Glembajevih.
Komedija o truleži običaja, gdje više nema
ni obzira za smrt, ni sna o drukčijem životu. Slom.
29.05.2025. u 18:23 •
6
Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 26.05.2025.
svejedno
još se nisam opredjelio kako je bolje
umrijeti, govori mi - u snu ili svjestan
iščezavanja u nepovrat bez povrata.
svejedno. umiranje je kao suton i nada
kako će se sunce ponovo roditi, zastor
što se ponovo diže, tješim ga lažima.
26.05.2025. u 18:18 •
4
Komentara •
Print •
#
srijeda, 21.05.2025.
Objave
Uskoro će se razdaniti. Ispred prozora sam
s nesicom u rukama i nestrpljiv izbaciti
webovske objave na svjetlo, u data mravinjak,
posijati riječi i slike, i čekati da negdje niknu.
Betonska utroba kvarta - dvorište u kojem,
u ovo doba, odjekuju zvukovi koraka roditelja
i djece, na putu prema vrtiću, i njihov smijeh -
još uvijek je tamno, tiho i tjeskobno. A onda
počinju pristizati kao nagovještaji budućnosti.
21.05.2025. u 17:09 •
6
Komentara •
Print •
#
nedjelja, 11.05.2025.
zatrpavaju ga pijeskom vlastitih uspomena
profesor ne ide na put često,
od vremena do vremena.
nekada je putovao gonjen čežnjom,
a od nekog doba napušta svoje utočište
na poziv, jer sve je vidio u filmovima,
o svemu je pročitao u knjigama
i zašto provjeravati je li na arktiku vječni led.
kada se vrati sa sobom uvijek ima
nepisani dnevnik putovanja, nadahnute
pikselizirane zapise s obilazaka putničkih meka,
i u srcu uspomene koje se ne gase, na susrete,
hranu, svjetlost i mirise drugih krajolika.
nakon što se vrati doma ima potrebu
sjetiti se proživljenog, biti dijaprojektor,
projicirati slike prošlosti na zid sadašnjosti.
umjesto da s pažnjom pogleda njegov film,
publika od koje to najviše očekuje,
vadi prašnjavi album crno bijelih
fotografija, i zatrpava ga pijeskom
svojih još odavno ispričanih uspomena.
njegova priča za njih bude samo ovir u kojem
je slika o njihovim putovanjima uramljena,
podsjetnik za samoisticanje, potvrđivanje
vlastite važnosti u svijetu uspoređivanja.
on priča, a oni ga ne slušaju, prekidaju.
ne znaju, ne žele ili ne mogu dopustiti
riječima da ih dotaknu, niti ga pitati kako se
osjećao među skulpturama spomenika gladi
koji se nalazi na obali customs house quay
11.05.2025. u 18:51 •
3
Komentara •
Print •
#
