Potok42

utorak, 28.05.2024.

koračam u raspadnutim patikama

posustajem, moja draga, od iscrpljenosti, od ozljeda,
a vjerovao sam da je moja staza sa zaprekama
beskrajna, i vrijeme dolaska do kraja usklađeno
s iščekivanom čvrstinom, stremljenjem, sklonošću.

usporio sam, ne trčim, hodam, teturam, ne osvrćem se,
ne pomišljam na odredište; znam svoj broj na prsima
i leđima, sjetim se takmaca, publike, zvižduka, pljeska,
koračam u raspadnutim patikama; pijem hladnu vodu
čežnje, draga, da pred ciljem ne klonem od žeđi samosažaljenja.

utorak, 21.05.2024.

po dnu

opet je vedrina procurila kroz velika okna
mreže kojom se lovi građa za obnavljanje sebe,
baš kao i drugi krupni komadi lakoće postojanja:
veselost, zadovoljstvo, živahnost, bezbrižnost.
ulovljen je bezoblični, gusti mulj od pritajenog straha,
zadržano je udaljavanje, izolacija, napetost, nesigurnost.
povlačilo se mrežu po dnu gdje su teške brige. vjerojatno zato

nedjelja, 19.05.2024.

bolan ujed prošlosti

jedreći internetom po navici, bez ciljane
potrage za nekim od umreženih pristaništa
u nesagledivom online moru, nenamjerno
se ukotvim na stranici s receptom za kuhanog
zubaca, glavatog, ukusnog grabežljivca.

bilo je to prije nekoliko minuta kada me je
foto uputa za spravljanje vrhunske poslastice
podsjetila na njega. pripremio je ribu u kuhinji
studentskog doma, za nas četvero gladnih i
zatečenih jelovnikom, spretnošću, posudama.
njega odavno nema. prošlo je puno vremena
od njegove božanstvene vještine, već dugo nisam
iskusio tako opojan miris i omamljujući okus.
suze su mi potekle od neočekivanog ujeda prošlosti,
od boli koju sam ćutio kao neponovljivost sreće.

četvrtak, 16.05.2024.

koridor

trajem u uskom koridoru koji je uspostavila tišina.
s obje strane tog tijesnog prolaza naslućujem vrevu
u uniformama mažoretkinja, vojnika, vatrogasaca...
Ustvari znam, jer i ja sam bio od odjevenog žagora.

tišina koju prekidaju uzdasi od bolova i melankolije
ima nadčulnu snagu nezadržive grobljanske konačnosti.
a nije bilo davno kada smo se doselili u prazne stanove;
bučale su bušilice, udarci čekića protiv kojih čavli nisu
imali šanse. djeca su odrasla i otišla. vraćaju se kao gosti.

ostadosmo sami u prostoru koji smo pretvorili u golemi sef
za krivotvorene dragulje nade, u praznu čekaonicu za bodrost,
u blogerski sajam sa štandovima krcatim komentarima
nalik na nedovršene figurice od nestvrdnute, bezoblične gline.

srijeda, 08.05.2024.

privremena instalacija

prozori se više ne zatvaraju
iako je vani još uvijek prohladno;
prašina se diže s ceste i nesputano ulazi
i pada i na staklenu površinu niskog stola
na kojem je zdjela puna naranči i jabuka.

sve će to nestati, ta mrtva priroda
nadzirana mojim porivima za
mijenjanjem načina slaganja i skladom.
ali dok traje prekrivena mikroskopskim
česticama koje nagovještavaju nadolazeći
zaborav mom pogledu se otvara dizajn
cijelog prostora kao instalacija kao
pristrani spoj geometrije, međudjelovanja,
neusiljenosti, promišljanja i privremenosti.

srijeda, 01.05.2024.

stižu nagle promjene vremena

širom zemlje naglo stiže
promjena vremena. mediji
smišljeno zazivaju zabrinutost
ovisnika o mreži naglašavanjem
prirodnog tijeka stvari prepisujući
meteorološke sintagmatske definicije:
očekuje se razvoj naoblake i
nestabilnost, dolazak vjetra
mjestimično jakog, a moguća je
grmljavina s pljuskovima.

zatvarat će se prozori kuća,
a držati otvorenima oni od
zaslona laptopa i mobitela,
odustat će se od isplaniranih izleta,
uspoređivati klimu od nekada
sa sadašnjim stanjem atmosfere,
i naklapati kako u svom životu nije
doživljeno ovako nešto neobično.
a neki će uzeti knjigu u ruke
i sa zahvalnošću pogledavati
prema staklima želeći da se po njima
što duže sljeva blistava kiša i slušati
pjesme vjetra dok nemoćan pokušava
ući u njihove usamljeničke sobe.