Potok42

utorak, 28.05.2024.

koračam u raspadnutim patikama

posustajem, moja draga, od iscrpljenosti, od ozljeda,
a vjerovao sam da je moja staza sa zaprekama
beskrajna, i vrijeme dolaska do kraja usklađeno
s iščekivanom čvrstinom, stremljenjem, sklonošću.

usporio sam, ne trčim, hodam, teturam, ne osvrćem se,
ne pomišljam na odredište; znam svoj broj na prsima
i leđima, sjetim se takmaca, publike, zvižduka, pljeska,
koračam u raspadnutim patikama; pijem hladnu vodu
čežnje, draga, da pred ciljem ne klonem od žeđi samosažaljenja.

Samosažaljenje je opasno. S njim se ne stiže na cilj.

Lastavica • 28.05.2024. u 18:41

poetska ispovjed maratonca... snažna... tvoja...

Dinaja • 29.05.2024. u 00:56

Moćno...

WORLD OF A DREAMCATCHER • 29.05.2024. u 09:59

Nije samosažaljenje, nego čisti očevid sebe u svijetu u kojem je posustajanje moguće, ali odustajanje od sebe ne.

Upotreba vokativa "moja draga " je afirmativni dio, jer vokativ kao padež ima svoju funkciju - dozivanja, tepanja i bliskosti , pa konstrukciji stiha oduzima surovost istine i daje blagost izričaja u nadi, da i kad je nema previše- ona opstaje kao nit željene istine.

Donabellina • 29.05.2024. u 16:07

Samo polako. I ne daj se. Nikad. :)

Galaksija • 31.05.2024. u 01:02

Znamo svoj broj, a rušimo se i na najmanji dašak vjetra.

shadow-of-soul • 09.06.2024. u 15:00

utorak, 21.05.2024.

po dnu

opet je vedrina procurila kroz velika okna
mreže kojom se lovi građa za obnavljanje sebe,
baš kao i drugi krupni komadi lakoće postojanja:
veselost, zadovoljstvo, živahnost, bezbrižnost.
ulovljen je bezoblični, gusti mulj od pritajenog straha,
zadržano je udaljavanje, izolacija, napetost, nesigurnost.
povlačilo se mrežu po dnu gdje su teške brige. vjerojatno zato

Slab si ti alas ili još nisi naučio
da ispod prozirne površine postoji
talog mulja o kojeg svaka mreža
zapinje

Donabellina • 22.05.2024. u 08:37

svaka tvoja objava meni radost i izazov misaonom umu... za emocije pitko štivo tvojih stihotvorina...

Dinaja • 22.05.2024. u 11:18

Vjerojatno zato što sve naizgled glatko zapinje i zapetlja se, umnoži se i zatvori se.

shadow-of-soul • 22.05.2024. u 20:19

nedjelja, 19.05.2024.

bolan ujed prošlosti

jedreći internetom po navici, bez ciljane
potrage za nekim od umreženih pristaništa
u nesagledivom online moru, nenamjerno
se ukotvim na stranici s receptom za kuhanog
zubaca, glavatog, ukusnog grabežljivca.

bilo je to prije nekoliko minuta kada me je
foto uputa za spravljanje vrhunske poslastice
podsjetila na njega. pripremio je ribu u kuhinji
studentskog doma, za nas četvero gladnih i
zatečenih jelovnikom, spretnošću, posudama.
njega odavno nema. prošlo je puno vremena
od njegove božanstvene vještine, već dugo nisam
iskusio tako opojan miris i omamljujući okus.
suze su mi potekle od neočekivanog ujeda prošlosti,
od boli koju sam ćutio kao neponovljivost sreće.

Nostalgična prošlost donosi suze i neku tupu bol.

shadow-of-soul • 19.05.2024. u 21:14

Možda nam se posreći alzheimer, ako ne sve će to ilovača izliječiti, makar se ja tako tješim.

Ypsilonka • 19.05.2024. u 21:49

Kažu da vrijeme liječi rane, a opet...Dovoljan je samo trenutak pravilno tempiranog vremena, da oživi davno "zakopano" sjećanje...

WORLD OF A DREAMCATCHER • 21.05.2024. u 08:29

četvrtak, 16.05.2024.

koridor

trajem u uskom koridoru koji je uspostavila tišina.
s obje strane tog tijesnog prolaza naslućujem vrevu
u uniformama mažoretkinja, vojnika, vatrogasaca...
Ustvari znam, jer i ja sam bio od odjevenog žagora.

tišina koju prekidaju uzdasi od bolova i melankolije
ima nadčulnu snagu nezadržive grobljanske konačnosti.
a nije bilo davno kada smo se doselili u prazne stanove;
bučale su bušilice, udarci čekića protiv kojih čavli nisu
imali šanse. djeca su odrasla i otišla. vraćaju se kao gosti.

ostadosmo sami u prostoru koji smo pretvorili u golemi sef
za krivotvorene dragulje nade, u praznu čekaonicu za bodrost,
u blogerski sajam sa štandovima krcatim komentarima
nalik na nedovršene figurice od nestvrdnute, bezoblične gline.

u takvim praškastim praznim koridorima događaju se prolazi nekih sjena, iz prošlosti gdje je sve nepromijenjeno izranjaju neka davna lica, ali sve je to samo jedna - skica

shadow-of-soul • 16.05.2024. u 18:32

ali vreva je nadohvat ruke...

Sarah • 17.05.2024. u 08:55

Problem je kratkoća trajanja. Žali se stvoritelju ili prihati realnost... ;)

airsoft pokret Plaćenici • 17.05.2024. u 08:57

Zašto imam osjećaj da dok svjesno stvaramo i gradimo budućnost, nesvjesno sebi gradimo samicu u kojoj ostajemo?

WORLD OF A DREAMCATCHER • 18.05.2024. u 14:53

srijeda, 08.05.2024.

privremena instalacija

prozori se više ne zatvaraju
iako je vani još uvijek prohladno;
prašina se diže s ceste i nesputano ulazi
i pada i na staklenu površinu niskog stola
na kojem je zdjela puna naranči i jabuka.

sve će to nestati, ta mrtva priroda
nadzirana mojim porivima za
mijenjanjem načina slaganja i skladom.
ali dok traje prekrivena mikroskopskim
česticama koje nagovještavaju nadolazeći
zaborav mom pogledu se otvara dizajn
cijelog prostora kao instalacija kao
pristrani spoj geometrije, međudjelovanja,
neusiljenosti, promišljanja i privremenosti.

kad bi zanemario riječ "privremenost" ( a asocijaja je jasna ) onda bi to bilo ugodno boravište, interjer dotaknut rukom ukusa i stila

Donabellina • 08.05.2024. u 20:04

poetska instalacija puna ljepote tvoje moći pisanja...

Dinaja • 09.05.2024. u 09:07

Sve odlazi u nepovrat.

Galaksija • 12.05.2024. u 16:58

Sve oko nas je privremenost-zarobljen trenutak vremena...Put u nepovrat

WORLD OF A DREAMCATCHER • 13.05.2024. u 09:45

srijeda, 01.05.2024.

stižu nagle promjene vremena

širom zemlje naglo stiže
promjena vremena. mediji
smišljeno zazivaju zabrinutost
ovisnika o mreži naglašavanjem
prirodnog tijeka stvari prepisujući
meteorološke sintagmatske definicije:
očekuje se razvoj naoblake i
nestabilnost, dolazak vjetra
mjestimično jakog, a moguća je
grmljavina s pljuskovima.

zatvarat će se prozori kuća,
a držati otvorenima oni od
zaslona laptopa i mobitela,
odustat će se od isplaniranih izleta,
uspoređivati klimu od nekada
sa sadašnjim stanjem atmosfere,
i naklapati kako u svom životu nije
doživljeno ovako nešto neobično.
a neki će uzeti knjigu u ruke
i sa zahvalnošću pogledavati
prema staklima želeći da se po njima
što duže sljeva blistava kiša i slušati
pjesme vjetra dok nemoćan pokušava
ući u njihove usamljeničke sobe.

Nema brige
dok je nama knjige!

Lastavica • 01.05.2024. u 17:15

dočitavala danas Mrinkovićevog Kiklopa i i kroz prozor u lahoru tražila zrnca pijeska... sakrila su sunce...

Dinaja • 01.05.2024. u 17:27

Prigodna, ambijentalna pjesma

ali, nisu samo vremenske nepogode krive
ni pješčano nebo od Saharskog pijeska zastrto
promijenio se i čovjek iza zatvorenih stakala
misleć', da ga život u njegovom kutku
manje dotiče

Donabellina • 01.05.2024. u 17:31

Ne vidim ja tu ništa naglo nit izvanredno...samo prognostičko komešanje i strujanje atmosvere šta joj je ionako jedini zadatak:-)

morska iz dubina • 01.05.2024. u 18:37

Zdrava ironija i iščitavanje snage pojedinca koji se umije oduprijeti i naći svoj put; pozdravljam :).

j. • 02.05.2024. u 06:55

"a neki će uzeti knjigu u ruke
i sa zahvalnošću pogledavati
prema staklima"- taj trenutak je neprocjenjiv

WORLD OF A DREAMCATCHER • 06.05.2024. u 08:36

Promenilo se ne promenilo, na kraju uvek dođe na isto...

mecabg • 07.05.2024. u 17:18