U pjesmi Same Old Walk Paul Kelly je
napisao
kako mu je kuća izgorjela prije
godinu dana i s njom su
nestala
sva njena pisma i fotografije.
Moja kuća nije izgorjela,
ali tvojih pisama i knjiga više
nema.
Ne sjećam se jesi li ih ti na odlasku
odnijela,
ili sam ih ja, ne znam kada,
bacio
u deponij za otpad iz prošlosti.
hodočasnici se odvajaju od svojih glava
i ostavljaju ih u tijesnim skloništima
kao pse. bezglave ih vodi slijepo srce
i pouzdanje kako će se dogoditi čudo.
idu putevima obilježenim opomenama,
prema hramovima kojima upravljaju trgovci.
svijet nadziru vlasnici azila za napuštene
glave. svijet oblikuju vrtlari ljudskih biljki.
o suhom svijetu brinu vojnici bacači plamena.
što traže hodočasnici bez vode, bez glave
bez zamisli o oslobađanju iz omeđenih gredica?
treba im nemanje jasnoće, godi im bunovnost
pitam se što bi napisao charles bukowski
o snebivanju malograđana i čistunaca
kako je umro i živio gene hackman.
s prezirom bi ismijao, gorljivu, uskogrudnu,
samodopadnu služinčad dvolične kreposti,
i njihove osude neurednosti i zapuštenosti.
uzvratio bi medijskim strvinarima da je gene
bio rijetki preostali primjerak slobodnog čovjeka,
koji nije mario za čistoću podova i polaganje
računa nadzornicima poslušnosti i sputanosti.
zapanjenim šminkerskim adorantima glumca,
koji je bio danima mrtav, okružen glodavcima,
hank chinaski, i sam korov, rugao bi se što
ne pojme ne uzimanje medijske milostinje.
za bukowskog gene bi bio jimmy "popeye" doyle,
besmrtni lik koji je slobodu shvaćao kao nered,
a nered kao slobodu, bez utjecaja uglednika.
zamjenili su svoja mjesta užitak i patnja,
neizbježno, kao znak nesavršenstva i prolaznosti.
patnja nas je obuzela poput srednovjekovne zaraze,
slično sili užitka u periklovom dobu naše historije.
sve to dobro znaš, isto kao i ja, moja draga.
postali smo slomljeni, izgubljeni, ranjivi.
patnja je trag ljubavi, njena preobrazba.
mi još uvijek marimo za iščezlim, jer nam treba,
a to patnju samo pojačava. boli to dušo.
tvoja pisma, vlakovi koji su redovito kasnili,
telefonske govornice ložene na metalni novac,
tvoje neumorne ruke, smijeh koji bi odjednom
postajao plač, nadiranje straha i ljubomore u potop,
radost koju smo nalazili kao ispirači zlata u sporoj rijeci,
životna groznica, zaklinjanja, šutnje, opraštanja...
sve je to nestalo, a potrebno nam je. posegnuli bi
za prohujalim, ali, onoga što imasmo više nema.
Čitajući Orwellova predviđanja
budućnosti, s književnom maskom,
shvatio sam zašto sam otupio
na ljepotu, zašto i u opipljivom
svijetu sve više osjećam osamu.
Ljepota je besmislena dok se ne podijeli,
napisao je. Koliko istine ima u tome.
Gledati, slušati, kušati, biti proboden
skladom između onoga što jesi
i onoga što te snažno obuhvaća,
a ne otkriti nekome tu čudesnost,
svoj zanos, ne podariti mu djelić duše,
doživljaj plamena koji te osvjetljava
i grije - iskustvo je bez odjeka, nevažno
kao magla koja se diže i nestaje.
Sve su učestaliji trenuci besmisla,
tog Nekoga više nema; otišao je u sjenu,
ne čuje moj poziv, ne mari za moju
žudnju i glad, za moje motive i potrebe.
A možda sam ja taj koji se ne odaziva
na zov ljepote kroz druge, na zvuk ključa
koji otključava tihnulo, umorno srce.
| < | travanj, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Ja u svijetu, svijet u meni