Potok42

četvrtak, 24.04.2025.

hodočasnici

hodočasnici se odvajaju od svojih glava
i ostavljaju ih u tijesnim skloništima
kao pse. bezglave ih vodi slijepo srce
i pouzdanje kako će se dogoditi čudo.
idu putevima obilježenim opomenama,
prema hramovima kojima upravljaju trgovci.

svijet nadziru vlasnici azila za napuštene
glave. svijet oblikuju vrtlari ljudskih biljki.
o suhom svijetu brinu vojnici bacači plamena.
što traže hodočasnici bez vode, bez glave
bez zamisli o oslobađanju iz omeđenih gredica?
treba im nemanje jasnoće, godi im bunovnost

Previše ima vrtlara ljudskih biljki.
Hodočasnici se samo zamajavaju.

Lastavica • 24.04.2025. u 18:07

...tko preda svoje misli ili se odrekne njih u ime više sile, taj je izabrao stiješćeno boravište sreće bez veselja - a svi putovi dotle su popločeni opomenama - grijeha nema, pobune nema , samo očekivanje je dugo koliko i život.
Bunovnost kažeš - pomirljivost je tako laka kad je istost jača samo Kerber je budan u ime svih i svega

Annabonny • 24.04.2025. u 19:09

Sve šta si napisao je i sve šta si napisao dijelom nije...a parcijalno nije rješenje ali egzistira oduvijek. Kroz cijelu ljudsku povijest pravda, kao sustav života, nije nikada realizirana pa ispada da je i neostvariva, osim u našim željama. Jer dokle god netko krvari ili umire od gladi, nitko ne bi trebao imat osjet punine, radosti i ispunjenosti života. Al tako u realnosti nije.
Mislim da ima iskrenih hodočasnika i lažnih pastira kao i obrnuto. Ima divnih ljudi zbog čije dobrote bi se moglo živjet samo od aure čestitosti koju nose kao životni amen. Ima i zvjeri i zvjerskog na ovoj maloj zemaljskoj kugli ..i previše.. lažna ravnoteža je varljiv uteg....ostaje živit pravdu kao pojedinac, čiste savjesti da učinjenim, izgovorenim, propuštenim ili prešućenim nismo nikoga povrijedili, ozlijedili, ranili, zgazili kao ljudsko biće...to ja zovem utjehom kojom se može doprinijeti na osobnoj razini...malo i neznatno ali jedino moguće...

morska iz dubina • 24.04.2025. u 19:21

Nije sve u glavi, nešto je i u nogama, mnogo je u srcu, a u duši može biti cijeli svemir!
Zato nam trebaju pjesnici, oni snivaju snove bez kojih ne bi vrijedilo živjeti.
Zato trebamo putnike koji streme visinama i daljinama, bez njih ne bismo upoznali svijet.
Zato trebamo ljubav, jer ona nam daje toplinu i svjetlo, bez nje smo slabi i napušteni.
Zato trebamo vjeru jer bez nje ništa ne možemo ostvariti, jer bez nje ništa nema smisla.
Za hodočašće nije bitno stvoriti se na cilju, nego krenuti putem i proživjeti ga, kao što cilj života nije smrt, nego proživljavanje života.
I tako, trgovci trguju, putnici putuju, ljubavnici ljubuju, pjesnici sanjaju, a vjernici prizivaju bolji svijet.

Mrr Mau • 24.04.2025. u 19:28

Hodočasnici se zavjetuju nečemu, i to nešto je moć kojom uspiju...

Dinaja • 25.04.2025. u 07:42

petak, 18.04.2025.

što bi napisao charles bukowski o smrti i životu gene hackmana

pitam se što bi napisao charles bukowski
o snebivanju malograđana i čistunaca
kako je umro i živio gene hackman.
s prezirom bi ismijao, gorljivu, uskogrudnu,
samodopadnu služinčad dvolične kreposti,
i njihove osude neurednosti i zapuštenosti.
uzvratio bi medijskim strvinarima da je gene
bio rijetki preostali primjerak slobodnog čovjeka,
koji nije mario za čistoću podova i polaganje
računa nadzornicima poslušnosti i sputanosti.
zapanjenim šminkerskim adorantima glumca,
koji je bio danima mrtav, okružen glodavcima,
hank chinaski, i sam korov, rugao bi se što
ne pojme ne uzimanje medijske milostinje.
za bukowskog gene bi bio jimmy "popeye" doyle,
besmrtni lik koji je slobodu shvaćao kao nered,
a nered kao slobodu, bez utjecaja uglednika.

Da. Baš tako nekako. Interesantna ti je asocijacija. Svako dobro!

Livija Less • 19.04.2025. u 12:23

gene hackman je bio bogati, bolestan , osamljen čovjek od kojega su se otuđila vlastita djeca ( u tijeku je suđenje njegovoj kćeri )

Zbog svega toga nije živio opterećen ni sa čim : sam sebi je stvorio slobodu bez pogovora o kojoj pišeš : jedino, zbog promjena mentalne percepcije nije je uživao , nego samo koristio. A i to je nešto, bio to odabir ili slučajnost.

Sjajno si provukao među stihove pojam " biti oslobođen od prisile uljuđenog svijeta " što i jest slobodarsko olakšanje u bijegu od mnoštva ,ali u slučaju teške bolesti poput njegove i smrti ostale na tepihu danima i nije bog zna što.

A charles veliki bukowski rekao bi fenomenalnu istinu : Umiranje ima svoju grubu stranu - nema bježanja ....to se dogodilo hackmanu - uspio je pobjeći od svjetine divljenja , novca i slave , ali od smrti ne

Annabonny • 19.04.2025. u 12:31

poetska poveznica onih koje pamtimo...
moćan je tvoj izričaj...

Dinaja • 19.04.2025. u 20:07

sretan Uskrs :)

j. • 20.04.2025. u 10:06

Dokoni ljudi blebeću, to im je svrha postojanja i hrana svagdašnja pa je ljudima lišenih okova farzejskih normativa svejedno tko šta misli, dapače, fućka im se. U životu i smrti.
Želim ti sretan i miran Uskrs. Onaj koji se zbiva u srcu, daleko od ičijih očiju.

morska iz dubina • 20.04.2025. u 11:58

Napisao sam da ti želim sretan Uskrs zato što ti želim sretan Uskrs, ne umijem to bolje objasniti; što se tiče Hackmana, nisam to baš najpomnije pratio; neka vrst mišje groznice, jel; mislim da su se on i žena iskreno voljeli i to mi je nekako najbitnije, sve ostalo je zapravo nebitno; osobno si ne želim previše godina preko sedamdesete; to znači još kakvih desetak ili petnaest.... ali morao sam Joj obećati da ću je nadživjeti, jer me to obećanje tražila, kao da moja obećanja nešto vrijede... Ona misli da ću nakon nje naći neku penzionerku koju ne bole tetive, koja će me moći slijediti na mojim lutanjima... Kao da su ljudi lego kocke pa jednu zamijeniš drugom... i kao da lutam jer to želim....

Ono što je najnevjerojatnije u svijetu, to je da najnevinije, najsmislenije i najljepše a potpuno besplatne i ničim zaslužene stvari stoje odmah pored najstrašnijih, nezamislivih i najnepravednijih paklenih strahota... Od toga mi nerijetko počnu teći suze, i nemam o tome više što smislenog baš za napisati... :)

j. • 20.04.2025. u 12:39

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Ja u stvari nisam dovoljno dugo na blogu, pa ne znam da li slavite ovaj blagdan, ali mislim da nikad nije previše dobrih želja, pogotovo ovih dana kad su tmurni oblaci oko nas.

Mrr Mau • 20.04.2025. u 18:53

@ j, žao mi je što nisu uočio prilično prozirnu ironiju u mom komentaru kod tebe.Nisam imao namjeru iskamčiti tvoj komentar. To nije u mom načinu,

Potok • 21.04.2025. u 08:20

moj komentar - barem ovaj "žalosni" dio, bio je isključivo potaknut prisjećanjem na smrt Gene Hackmana i ni na koji način ti u tome nisi pridonio; dapače, smatram da je lijepo i plemenito to što si o takvom čemu našao za shodno napisati koji stih.... tako da, nemaš se zbog čega ispričavati, čovječe :)

j. • 21.04.2025. u 11:41

Ne ispričavam (ti) se!

Nikada ne pišem poeziju iz plemenitih pobuda!

Spajanjem Bukowskog i Hackmana htio sam pisati o smislu slobode.

Smatram čestitke ispraznim komentarima!

Smatram da bi komentari trebali biti kresiva koja bacaju iskru pobuđivanja kako bi se zapalila vatra polemike, čovječe!

Potok • 21.04.2025. u 12:32

Jesi to mene blokirao za komentare...ako da, mogu li znat zašto?

morska iz dubina • 23.04.2025. u 08:28

@morska... nisam te blokirao. Nema razloga, a i da ima, ne bih to učinio!

Potok • 23.04.2025. u 11:58

@morska...Hej, pa kako sam te blokirao, kada ti slobodno komentiraš o tome da sam te blokirao za komentar

Potok • 23.04.2025. u 12:09

Išla sam pogledat komentare na ovaj tvoj post i ispod mog morska pisalo je komentari zabranjeni....malo me štrecnilo jer nisam znala razlog, nisam vrijeđala i to mi je zaista strano pa sam ti to napisala uvjerena kako, iz gore navedenog, neće ni proći...al prošlo, a ona kobna rečenica nestala...dakle, sve 5 i dalje...pozdrav:-)

morska iz dubina • 24.04.2025. u 17:30

četvrtak, 10.04.2025.

patnja se povećava

zamjenili su svoja mjesta užitak i patnja,
neizbježno, kao znak nesavršenstva i prolaznosti.
patnja nas je obuzela poput srednovjekovne zaraze,
slično sili užitka u periklovom dobu naše historije.
sve to dobro znaš, isto kao i ja, moja draga.
postali smo slomljeni, izgubljeni, ranjivi.
patnja je trag ljubavi, njena preobrazba.
mi još uvijek marimo za iščezlim, jer nam treba,
a to patnju samo pojačava. boli to dušo.

tvoja pisma, vlakovi koji su redovito kasnili,
telefonske govornice ložene na metalni novac,
tvoje neumorne ruke, smijeh koji bi odjednom
postajao plač, nadiranje straha i ljubomore u potop,
radost koju smo nalazili kao ispirači zlata u sporoj rijeci,
životna groznica, zaklinjanja, šutnje, opraštanja...
sve je to nestalo, a potrebno nam je. posegnuli bi
za prohujalim, ali, onoga što imasmo više nema.

Čitam, čitam i opet. ponovo.. htjela bih ti ostavit pisani trag osvrta...al naprosto si mi izbilo riječi....zaplele se negdje u duboko duši kao osjet...

morska iz dubina • 10.04.2025. u 21:38

onoga što imasmo više nema. a to osjećamo... pamtimo uzbuđenja... tako je nastala tvoja snažna pjesma...

Dinaja • 11.04.2025. u 04:32

Da, nema, kao Sjaj u travi film.

Livija Less • 12.04.2025. u 18:02

Joj, Potok. Mnogi pišu divne komentare, ali tvoji su Best of the best. Nenadmašni. Hvala ti. Tako si mi ugrijao srce opet.

Livija Less • 12.04.2025. u 22:28

U ovoj pjesmi osjećam secirani život i grubu stvarnost kojoj je ostalo
samo posezanje za onim čega više nema. Dao si nam do znanja da je
u životu savršenost davno rekla "laku noć". Moj doživljaj:)))

nema garancije • 13.04.2025. u 09:01

ponedjeljak, 07.04.2025.

Ljepota je besmislena dok se ne podijeli

Čitajući Orwellova predviđanja
budućnosti, s književnom maskom,
shvatio sam zašto sam otupio
na ljepotu, zašto i u opipljivom
svijetu sve više osjećam osamu.
Ljepota je besmislena dok se ne podijeli,
napisao je. Koliko istine ima u tome.
Gledati, slušati, kušati, biti proboden
skladom između onoga što jesi
i onoga što te snažno obuhvaća,
a ne otkriti nekome tu čudesnost,
svoj zanos, ne podariti mu djelić duše,
doživljaj plamena koji te osvjetljava
i grije - iskustvo je bez odjeka, nevažno
kao magla koja se diže i nestaje.
Sve su učestaliji trenuci besmisla,
tog Nekoga više nema; otišao je u sjenu,
ne čuje moj poziv, ne mari za moju
žudnju i glad, za moje motive i potrebe.
A možda sam ja taj koji se ne odaziva
na zov ljepote kroz druge, na zvuk ključa
koji otključava tihnulo, umorno srce.

Zapravo, nemam što nadodati....

sewen • 07.04.2025. u 20:09

ljepota i radost se dijele : tuga i briga ne -staro pravilo ...
Ovo prvo dijeliš poput torte , kao da dijeljenjem s ostalima pružaš zajednički užitak slatkog, svi imamo pravo na okus svega što stvara ugodu...tuga i sjeta su samo naše pratilje s razlogom isključivosti o kojoj ne govorimo čak ni bližnjima , mi smo hodajući nositelji svih naših briga , to utihnulo srce, kako kažeš

ili, kako poeta piše..

nisam (tada) znao da nemiri dolaze od stapanja
sanjarenja i nepromišljenosti

Annabonny • 07.04.2025. u 23:52

Annabonny, ispravio bih te. Nisam napisao da je srce utihnulo, nego tihnulo.To je nesvršeni glagol, a znači isto "što i početi biti tiho, smanjivati buku, zamirati". Utihnuti je svršeni glagol. Dakle, srce nije prestalo raditi, ali je oslabilo i radi tiše. Ali, radi, radi...

Potok • 08.04.2025. u 08:13

Ti pjesmom daruješ ljepotu i pjesma postaje odmor umornom srcu...

Dinaja • 08.04.2025. u 08:41

manje je više.......znam !
Ali, uvijek kasno doznam ....čak i vrste glagola po trajanju

Ispričavam se !

Annabonny • 08.04.2025. u 09:43

Predivno pišeš. Hvala ti što si sa nama podijelio ljepotu poezijom.

Livija Less • 08.04.2025. u 20:33