Komentari

potok42.blog.hr

Dodaj komentar (9)

Marketing

  • Livija Less

    Možda je bilo puno pisama, ali nisu poslana.

    avatar

    25.04.2025. (19:03)    -   -   -   -  

  • nema garancije

    Sve vezano za prošlost a ostavilo ožiljke otišlo je u plamenu. Čemu
    se podsjećati, barem mi ne trebaju dokumenti. Neka nose svi što je
    njihovo, ja ostajem sebi i svoja:)))

    avatar

    25.04.2025. (19:36)    -   -   -   -  

  • morska iz dubina

    Znaju ožiljci žuljat, žuljevi podsjećat, podsjećanje boljet, bol ranjavat, rane krvarit,.....najbolje, tko može, sve "zakopat" i na takvom tlu gradit nove uspomene....opečen ne treba nužno na vruće puhat.....svako dobro ti želim

    avatar

    25.04.2025. (19:59)    -   -   -   -  

  • Livija Less

    Bez naslova

    Zamišljam te kako stojiš na rubu jutra koje mene više ne poznaje. U rukama držiš šalicu kave, a zapravo držiš odsutnost. Tvoju i moju. Sjećanje na mene više ti ne donosi bol — tek blagu nelagodu, kao kad netko zazvoni pogrešnom adresom.

    A ja... ja još uvijek razgovaram s tvojom sjenom koja uvečer sjeda za stol preko puta mene. Kažem joj: "Zakasnio si", i ona slegne ramenima, jer zna — kasno je za sve. Kasno je čak i za zaborav.

    Znaš, nije mi žao što si otišao. Žao mi je što si znao kako otići, a da ne poneseš ništa sa sobom. Ja još uvijek čuvam tvoju odsutnost kao što se čuva rana koja ne smije zacijeliti — jer bez nje, tko bih bila?

    avatar

    25.04.2025. (23:34)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Prođe neko vrijeme i sve bismo dali da nađemo ta stara pisma...

    avatar

    26.04.2025. (04:59)    -   -   -   -  

  • AnnaBonni1

    je li uopće moguće, da nešto zapaljeno ili odbačeno na smetište bude zaboravljeno ?

    i mostovi srušeni ostavljaju trag svog postojanja : hoću reći, odsustvo nekoga ne uništava postojanje sjećanja. čak štoviše, prazninom punimo sjećanje....

    avatar

    26.04.2025. (09:33)    -   -   -   -  

  • j.

    zapravo, nemam srećom iskustvo napuštanja i nemam pojma o ovome; svi koji su me napustili učinili su to jer je takav bio prirodan tijek stvari; čak - napuštali su me kada sam još gotovo bio dijete, nespremno i zaneseno onim što je oko njega bujalo i obećavalo; stvari i uspomene koje su ostale iza njih ja sam komprimirao u jedan kofer što stoji negdje u garaži i čeka da ga se kroz koju godinu dohvatim polako, natenane, s tastaturom pod prstima

    odvojiti se od nekoga i zaboraviti jesu li uspomene na nj nestale svojevoljno ili slučajno čini mi se stoga prilično značajnim; kada bih zaboravio jesam li bacio ili zaboravio na stvari onih koji su mi važni, to bi mi nekako govorilo... da mi više nisu važni... no, kažem, mogu o tome samo nagađati...

    avatar

    26.04.2025. (11:37)    -   -   -   -  

  • konobarica

    //...u deponij za otpad iz prošlosti.//
    Baš ono BAM na kraju.
    Izvrsno.

    avatar

    29.04.2025. (11:08)    -   -   -   -  

  • Potok

    Druga strofa je reakcija na Kelljeve stihove. Nema veze s mojim životom. Ima veze sa mnom kao jednim od pretpostavljajućih "ja", u ispovijednom obliku. Možda bih danas napisao sasvim nešto drugo.

    avatar

    29.04.2025. (16:04)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...