Konobarica s tastature

ponedjeljak, 18.03.2024.

Konobarica

Žuljevi peku. Kičma otkida u lumbalnom dijelu. Nedajbog zategnuti stopala vrhovima prstiju prema gore. Grč mišića profesionalnih nogometaša u 23. minuti produžetka utakmice, nakon regularnih 90, nije ništa u usporedbi s onim koji bi uslijedio nakon prethodno opisane radnje. Palac lijeve ruke trne, kosti u dlanu pucketaju na najmanji dodir, biceps je dodatno ojačao. Uho zavija bolom uzrokovanim inzistiranjem onih s dvadeset dvojke da malo otvoriš prozor dok im dekantiraš vino, jer je njima vruće. Što su i ventilacija i klima uključene, veze s njima nema. U lijevo ti se uho narednih pet minuta uvlači sol iz prekrasnog pogleda i pripadajuća tramontana jer njima je vruće.
Prvo se oslobađaš crnog novčanika i pohranjuješ ga u garderobni ormarić. Odvezuješ čvor na pregači i bacaš je preko naslona jedine plastične stolice u prostoru. Izvlačiš komadić kartona otrgnut s pakiranja od šest komada rajnskog rizlinga. Bacaš ga pred stopala s kojih polako i metodično stružeš radne cipele. One koje si platila suhim zlatom, jer su radne, dobro amortizirajuće, protuklizne (što god to značilo), đon ispod pete podignut je barem 2 centimetra da sačuvaš koljena, na njima stojiš, hodaš, trčiš, minimum osam sati dnevno i moraju biti kvalitetne. Oljuštene su. Trenutak olakšanja ravan postkoitalnom. Blaženstvo. Polažeš vruća, brideća stopala na komad kartona koji te štiti od eventualne upale mjehura.
Pomičeš glavu uhom prema ramenu. Desno. Krccc. Lijevo. Krrrrcccc. Javljaju se kosti vratne kralježnice. Malo je lakše. Skidaš nimalo mirisnu košulju koja je prije samo nekoliko sati bila svježa, snježnobijela. Skidaš s nje name tag i za svaki je slučaj, prije gužvanja u tekstilnu grudu, pomirišeš. Ritual nikome objašnjiv. Možda ipak toliko ne smrdi. Smrdi. I više od toliko. Znoj, dim, para, nekoliko vinskih kapljica, miris rada i vječne težnje za normalnijim sutra, u kojem će otići ovi zahtjevni, dok je surova istina da će doći još naporniji...
Pogledavaš prema tuš kabini. Imaš svu opremu za jedno dragocjeno tuširanje. Ne da ti se. U potkošulji slijepljenoj za tijelo si i lijepo ti je. Vadiš iz ormarića vješalicu s civilkom i zatakneš je za vratašca garderobnog ormarića. Stropoštaš se u jedinu plastičnu stolicu uz veliki uzdah olakšanja. U iskušenju si zategnuti stopala vršcima prstiju prema gore. Znaš da ne smiješ. Odustaješ. Otkopčavaš hlače, podižeš stražnjicu, spuštaš ih do gležnjeva. Sjediš trenutak - -dva tako u wc pozi dok se plastika ne zagrije pod toplom kožom.
Za nekoliko trenutaka oslobodit ćeš se hlača, čarapa i vlažne potkošulje. Prije no što navučeš civilku prići ćeš lavandinu i malo saprati sad već poluznojne pazuhe. Zatim ćeš u njemu, jedno po jedno, oprati vruća, brideća stopala, ignorirajući činjenicu da bi ti bilo neupitno lakše to odraditi u tuš kabini. Sušiš pazuhe pa stopala. Navlačiš čarape.
I ostatak civilke.
Ponovno uzimaš crni novčanik. Istresaš osmijehe, šale, ljubaznost, progutane neugodnosti, bol u lumbalnom dijelu, žuljeve koji peku, isflambirane palačinke, dotočene čaše vina, istrčane kilometre... Istresaš sve to formirano u papir i kovanice. Smiješiš se, ili ne. Guraš formaciju u stražnji džep. Ili ne guraš, ima i takvih dana. Vraćaš novčanik natrag u garderobni ormarić. Uzimaš prljavo rublje u naramak. Zaboravila si vrećicu, pa ga motaš u malu smrdljivu lopticu. Ostaje ti u ruci. U torbu ga ne stavljaš, da ne oskrnavi što već. Ključevi. Bravica. Škljocaj kojim zatvaraš krvavih osam-devet, u sezoni i više (jer nema poštenog kadra koji to može odraditi, pa ako možeš malo produžiti...) sati.
Do auta imaš četrdeset i sedam stepenica.
I pedeset metara uzbrdo.

18.03.2024. u 22:04 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.03.2024.

Peračica

Vazelin.
Reče joj kolegica da je on najbolji.
Utrljava masnu teksturu u raspucale dlanove, prste, oguljene zanoktice. Kad su se šake dovoljno zasjajile pod mutnim svjetlom noćne lampice zatvori bijelu kutiju sa crvenim natpisom na poklopcu i odloži je na noćni ormarić. Kupila je onu veću, jer što će joj malena. Da je potroši u dva - tri dana. Taman posla.
Udahne, izdahne, ugasi lampicu i zavuče se među plahte koje su je dočekale spremne, hladne taman dovoljno da gostoljubivo zagrle njeno toplo tijelo. Odmah se zarolala na lijevi bok, privukla koljena ka prsima i udahnula poznati miris sa druge strane kreveta. Uvijek je nosio sa sobom taj miris drveta. Ustvari više bi to bile daske no drvo. Tako je mirisao na početku, tako miriše i sad. Slavlje za njene nosnice koje su punih osam sati upijale teške, trome, trule, tuste mirise ostataka hrane ukrštene sa onima prigodnih deterdženata pomiješanih s toplom vodom, ne bi li bolje rastalili tanku ili debelu masnoću.
Bijelo suđe, crno suđe, lupine krumpira i luka, strugotine sa mrkava, celera, jabuka, Domestos; pa u krug. Ponekad joj se činilo da se mikro dlačice iz njena nosa rasipaju pod jačinom mirisa i smradova koje udiše tijekom tih osam sati. Prekratke pauze nudile su mali odmak, a miris dima cigarete koji bi snažno povlačila duboko u pluća i iz njih ga vraćala isključivo kroz nosnice, bio je pravi blagoslov.
Primakne koljena još malo prsima. Tako. Mrvu je lakše. Ubija je taj bol u donjem dijelu leđa. Kaže joj doktorica da nek vježba. Pomalo, koliko može, ali svaki dan. Kao da ima kad. U vrijeme kad bi možda i mogla mora s njim u šetnju. Sam neće, boji se nakon druge operacije. A mora. Kad ju kači popodnevna smjena izlaze nakon doručka i kave. Ujutro kad radi, nizašto nije popodne. A opet - izlaze.
Polako se spuštaju sa trećeg kata, lifta nema, i treba im nekoliko minuta da siđu. Naprave nekad veći, nekad manji krug po kvartu. Ponekad svrate do trgovine, kupe par stvari, pa lagano natrag. Uspinju se dugo i polako.
Kada bi barem uspjela dobiti onaj gradski stan. Na prvom je katu. Bilo bi im oboma lakše. Jeftinije.
A možda i bude.
Nikad se ne zna. Bilo bi dobro da to riješi u ovih par godina pred mirovinu.
On spokojno diše.
Kroz škrto svjetlo koje prodire između rupica roletne gleda u prekrivač koji se lagano podiže i spušta. Udahne još jednom miris dasaka. Izdahne, zatvori oči. Ruke su već upile bezmirisnu masnoću vazelina. Spoji dlanove.
Preko usnica, bez glasa, tiho šapčući krene Oče naš, iže jesi.. I puno prije Amin otme ju san.

14.03.2024. u 20:37 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.03.2024.

Danas

Odužio se dan.
Počeo ujutro sastankom cijelog osoblja hotela sa direktorom. Lijepo je sve prošlo. Ostatak sezone upitan nam je (kod nas sezona traje 10 mjeseci, siječanj i veljača su winter break), obzirom da su gosti Austrijanci, a Austrija, kako znamo u lockdownu je. Direktor i njegova zamjenica pohvalili su trud cijelog tima za proteklu izuzetno izazovnu sezonu, objasnili nekoliko varijanti za nastavak rada i nakon ugodnih dvadesetak minuta sve je bilo gotovo.
Naš dio tima nastavio je sa malim druženjem na (odličnim) čevapima u lokalnoj boćariji i još ponekim pićem.
Od sutra nam teče godišnji do 15.12. sigurno a za dalje... ovisi o situaciji.
Uglavnom, malo sam se smrzla danas. U boćariji smo sjedili na ne baš najspretnije zatvorenoj terarsi i sve je bilo dobro dok je kroz ceradu udaralo sunce. Nastavak je slijedio u kafiću u kojem radi pušača stalno radi ventilacija. Sve je to s pušenjem u redu. No... u prvom lokalu ništa toplije nije bilo niti u unutarnjem prostoru, a kafić je bio leden. Doma sam došla smrznuta. Toćala noge u vrućoj vodi da dođem sebi. A cijelo sam vrijeme imala futirane gležnjače u kojima mi i po snijegu bude toplo. Izgleda da gležnjače ne priznaju primorske hladnoće. Po prirodi sam zimogrozna osoba i smeta mi kad u zimskim mjesecima lokali ne griju unutarnje prostore, već računaju na isijavanje topline iz tijela gostiju, valjda, ne znam. Ne podnosim to nikako.
Uglavnom, dobro je. Nadošla sam nakon toćanja nogu u lavoru.
Malo sam se večeras raspametila na Čilića i onu krakatu talijansku hobornicu s druge strane koja hvata sve i jedan nemogući šut. Hobotnica je nažalost pobijedila
Sad trenutno gubim nerve na Pavića i Mektića čija bi nam pobjeda u parovima donijela prolaz u polufinale Davis kupa. Realno je nadati se da će tako i biti, jer ipak su momci svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, no... Sa druge strane polovicu talijanskog para opet čini krakata hobotnica koja brani šuteve kao da mu je mentor Gigi Buffon.
Kako god, kad neki od vas budu čitali ovaj blog, znat ćemo kako je prošlo.
Idem staviti rublje na štender. Pa odgledati meč do kraja.
Nadam se da mi neće mnogo živaca potrošit.
Živi bili.
Godišnji može započeti.
Peace.

Slijedom realnosti u kojoj nam je dano biti, danas reobjavljujem post od 29.11. 2021. Ujedno se iskreno ispričavam vjernim pratiteljicama i pratiteljima što su uskraćeni za nešto aktualnije i meni svojstvenije. Hvala!

11.03.2024. u 22:32 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.03.2024.

Visoki nivo

Neki dan na poslu, donji šank, nas jedno sedam - osam. Došli kao na trening bariste da nam pokaže tehnike pravljenja kave. Uveli smo od ove sezone drugu kavu, dobili sexy espresso aparat plamenocrvene boje uz prateći mu mlinac. Sve top, divno i krasno.
Elem, u jednom trenutku želim nešto reći, kolegica me prekine u pol rečenice. Ne obraća se ona meni, već kolegi do mene. Čekam da završi, krenem opet, eto nje opet.
Kod treće identične situacije nastavim ja pričati, al priča i ona...I priča istu stvar kao i prva dva puta. Pričamo istovremeno, ružno nas za slušati, mogu si mislit što je gospodin barista trener mislio u tom trenu, ali ne stajemo nas dvije. Nakon nekoliko trenutaka te uzajamne vike ja se na temu nadovežem riječima: Ja ne mogu vjerovat da ovako pričamo uglas nas dvije. Prosto mi je nevjerojatno. Nitko nije skužio da sam zadnje dvije rečenice izrekla. A počele smo sa debatom tko sve treba biti prisutan na edukaciji.
Danas, backoffice.
Voditeljica kadrovske i računovodstva i šefica recepcije. Deru uglas o nekim računima. Obje istovremeno. Gledam sa strane i dobijam silan nagon da začepim uši. Ipak, mazohistički slušam i dalje jer zanima me koliko će sve to trajati. A traje.
Kad je stalo, okrenem se prema printeru na displeju kojeg se uz naziv mog dokumenta vrti zeleni krug i natpis still processing. Zapelo je negdje putem između mog računala i pisača. Mrvu me nervira situacija, jer zadnja dva lista koja sam trebala danas isprintana, uglavila su se putem negdje između dva aparata.
U jednom mi momentu sine misao.
Smeta nas i nervira komunikacija među dva stroja.
Onu između dvoje ljudi lakoćom satrali smo i sahranili.

Neviđeno visoki level postojanja dostigosmo.

07.03.2024. u 21:52 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.03.2024.

Misao uz TV

Zaslonom TV-a šeću goli ljudi
zamućenih genitalija,
neki se drugi
zavjetuju onako,
na prvu
olako

treće zatvorilo u zajedničku kuću
na mjesec, dva
da se svađaju, vole, preživljavaju, seksaju,
pun ih ekran.

...
Kad smo bili mali
reklo nam u školi da ne gledamo večeras TV
jer je neki Zafranović u dvadeset i šest slika
posložio nešto
što nije za naše oči
i umove.
(Dok,
za dvadeset i šest zauvijek zaleđenih
pisali smo pjesmice i slali na natječaje.
26 majki rodilo junake,
rame uz rame u brigadu su stali

tako je počinjala jedna moja,
nenagrađena )
I nismo gledali.

Danas,
goli nam ljudi pradiraju ekranom
a,
djeci više nitko ne govori što nije za njihove oči
i umove.
Partizani zaleđeni radi ideala
i dvadeset i šest nepogledanih slika
ostaje u crno bijeloj prošlosti.
Sažvakala ih politička koretnost,
progutala i
pospremila u višebojni želudac
današnjice.

04.03.2024. u 21:41 • 22 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.02.2024.

Hola!
Samo da se javim.
Bila na Ri Litu... Književno veče na kojem Riječki pisci čitaju svoje priče, a sva publika ne stane na tribine, pa sjedimo po podu i stepenicama u predivnoj dvorani Fillodramatice.
Pa pićence nakon i sad mi prekasno za kakav suvisli post.
Uglavnom, uživancija.
Hvala adminu na anketi po mom prijedlogu i čitamo se u ponedjeljak.
Pusabok :)

29.02.2024. u 23:35 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.02.2024.

Branka, razmišljanje

Mnogo je puta pomislila kako je već prestara. Stotine je sati prosjedila u naslonjaču pokraj balkonskih vrata, za lijepa vremena na balkonu. Samotnjački dani kada kist nije slušao, a vreteno se vrtilo samovoljno. Krošnje oleandera, limuna, i malo niže trešnje, oraha i hrasta propinjale bi se u gostujućim vjetrovima. Čajevi od kamilica i matičnjaka, ulja od lavande, tabletice valerijane. Nemir nije jenjavao. Brojala je greške u koracima koje je činila tijekom života.
Gledajući unatrag shvatila bi da je najviše uzbuđenja i stresa nosio period kada su gradili kuću. Čim su osposobili dvije prostorije u prizemlju, sa imanja Markovih roditelja preselili su na brdo. Stigla je Anja, a s njom spoznaje i strahovi mlade mame. Marko se borio oko posla i gradnje kuće. Ona se borila sa sobom i vječnom dvojbom nije li kriva za nemogućnost proširenja obitelji. Znala je da nije. Ipak, nije bila sigurna. Vječna nedoumica, nesigurnost, misao da nije i nikada neće biti dovoljno dobra. Dovoljna. Borila se sa sobom, borila se s Markom dok su oboje bili ukopani, svatko u svojoj zaposjednutosti.
Mnogo je vremena prošlo dok je pomirila sve. Nikada do kraja. Možda je trebala biti upornija. Možda je bila previše uporna. Nisu bili jedini kojima nije bilo dano imati više od jednog djeteta. Trebala je jednostavno biti zahvalna na tom jednom. I bila je, neizmjerno. Ono čemu nije znala odgovor bilo je pitanje bi li, da je smjela recimo, na prevaru ostala trudna? Iako, to ne bi bila prevara. Dogovor je bio barem dvoje, možda troje.
Dok su se grane u dvorištu povijale, čajevi i mirisi pušili prostorom ona bi satima zapetljavala i raspetljavala vječnu dilemu oko svoje trudnoće, usvajanja djeteta, popuštanja Marku. Kada ne bi došla do nikakvog pametnijeg zaključka od onog da je tako moralo biti, novi čaj, drugi miris, sljedeća tema...
Utukla je sate razmišljajući i analizirajući, sažalijevajući se i tugujući za činjenicom da joj je život prohujao najprije u borbi za dijete, potom u borbi za dostojanstvom nje i obitelji, i na kraju u borbi koju nije ni vodila, a dogodilo joj se da ju je izgubila. Anja. Od sve tri ta je izgubljena bitka boljela najviše.

26.02.2024. u 22:34 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.02.2024.

Tea, monolog II

...
-Dočekala sam ga jedno veče sva seksi sređena sa čašom vina u ruci. Ispale su mu oči. Jadničak je pomislio da sam se sredila za seks koji se ne prorijedio, nego nestao. Da sam ga, mošmislit, poželila. Krenuo je prema meni. Bio me je gladan, vidjela sam. Poslala sam ga pod tuš uz obećanje da ga čekam kad se vrati. I jesam. Čekala sam ga. I kad se gol golcat, još polumokar pojavio predamnom onako sređenom, pitala sam ga što mu je na umu. Vjeruj, bilo je očito. Vodoravnije mu kita nije mogla stajat. –
-Nisi normalna.- prasnula je Branka i odvalila od smijeha
-Pa kad je. Uglavnom, kreno je prema meni i prije nego što je išta izustio rekla sam: Sad spusti taj svoj jadni kurac i pokupi se iz mog života. Zauvijek. Nije mogao vjerovat. MOLIM!?- prolomilo se dnevnim boravkom. Samo djelić sekunde sam osjetila strah. Al milisekundu. Opet je krenuo prema meni. Ja sam hladno uhvatila bocu rukom. U drugoj mi je još uvijek bila čaša s vinom. Da ti nije palo na pamet. Razbit ću ti glavu, trepnut neću. Dvadeset i sedam godina me maltretiraš. Sad odi tamo di ideš već mjesecima po porciju i da ti nije palo na pamet vratit se. Ej, da mi je netko rekao da će poslušat iz prve, ja bi mu rekla da je lud. Ja sam stvarno bila spremna na fizički obračun, vjeruj. Isplanirala sam ranije tog dana s čim ću ga i kako zatuć. Znaš kad mi je došlo, al do kraja. I stvarno mi više nije bilo važno. A ta scena. Ta moja, po prvi put u toliko godina, nadmoć. On gol predamnom, naravno da mu se miš smežurao u roku odmah, ja u ekstra seksi izdanju sa samopouzdanjem level beskonačno. Riječi. Najjebenije ustvari oružje. Ono čime sam kruh zarađivala, a on me tim maltretirao. Dobro, vjerojatno mi se u očima vidio i trag ludila. Ej, samo je rekao Okej. Okrenuo se i otišao iz sobe. Potom najdužih dvadeset minuta dok je spakovao kofer. I samo je produžio kroz ulazna vrata. Otišla sam za njim na hodnik i tamo na sigurnom povikala da mi vrati ključeve od stana. Spustio je kofer na pod, izvukao snop iz džepa i sa alke skinuo karticu od auta. Ostatak je zafijuknuo prema meni.. Nabijem i tebe i ključeve. Glupačo! Zaurlao je hodnikom. Posljednji pokušaj uspostave autoriteta, valjda. Ušla sam u stan, zakračunala vrata, naslonila se na njih i počela se trest. Nisam mogla vjerovat da je otišao. Onda sam se malo pribrala i potrčala prema balkonu da se uvjerim da je upalio auto i, ono, zaista otišao. Nakon toga sam poslala poruku šefu da imam temperaturu i da je moguće da se sutra neću pojaviti na poslu. Presvukla sam se u trenerku i dovršila bocu skoro do kraja. Osjećala sam se kraljevski.
Kako je ustvari to sve skupa tužno. Kreneš s nekim u život, planirate budućnost, dolaze djeca, ljubav u svemu, idila. Zauvijek. Dok nas smrt ne rastavi, ako ne i dulje. I onda negdje putem nešto se izokrene, planovi padnu u vodu, budućnost više nije bitna. Bitno je ustrajati u dokazivanju tko je u pravu, uniziti onog drugog partnera, dokazati da samo jedno ima pravo. Kao da veza između dvoje ljudi nije baš to. Između dvoje ljudi. –
Tea je znalački zavrtila čašu i otpila gutljaj. Zagledala se kroz prozor. Još ju je boljelo, pomislila je Branka. Ne što više nema partnera, boljelo je sve ono ružno što je bacilo tustu, mrku sjenu na dobro, a bilo je i dobroga kroz zajedničke godine.

22.02.2024. u 22:30 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.02.2024.

Tea, monolog I

-Nije me tukao. Ali mi je radio sve ostalo. Ubijao me riječima. Postupcima. Mislim da je najveća greška u svemu bila što sam mu od početka dozvoljavala da se tako ponaša. Ispočetka, zaljubljeno derle, mislila sam da se on na taj način brine za mene. Da mu ničeg važnijeg od mene na svijetu nema. Žalosno je što sam to nastavila vjerovati narednih dvadeset i sedam godna. Ubijao me riječima. Mene, kojoj je komunikacija struka. Nije mi dopuštao da se viđam ni sa kime tko ne bi bio iz našeg zajedničkog kruga prijatelja, aktivnosti, hobiji, interesi, mogla sam sve zaboraviti. Jednom je kolegica iz firme priredila djevojačku u kleti u Zagorju. Trebale smo prenoćiti tamo. Otišla sam na tu feštu, on se pojavio u ponoć s prijateljem. Vratila sam se s njima u Zagreb. Više ni ne znam koji je izgovor imao da su njih dvojica tamo osvanuli. Nije on mene ni na što silio, jednostavno je imao moć da me uvjeri da je sve ono što on kaže ispravno, a ono što ja radim ili bi htjela raditi nije. Ma ja ne znam kako ja to sve nisam vidjela. Ali dobro i to, nego s godinama je postajalo sve gore.
Vezano uz bilo što, uvijek sam ja preuzimala inicijativu. Majstori, škola, dječje aktivnosti, kućni poslovi, sve je bilo na meni. On je išao na posao, malo nešto na vježbe nakon što ga je uklještilo u leđima, vozio djecu po treninzima i non stop kvocao kako ne valja ništa. Ej, znači bila sam voditeljica marketinga u Esplanadi. On - službenik u komunalnom poduzeću. Ali njegov je posao uvijek bio bolji i važniji od moga. Vječno umoran. Došao bi kući, pojeo i zalego na kauč. Lupkao po mobitelu ili zurio u laptop. Žarulja bi pregorila, nije bio u stanju promijeniti je po tjedan dana. Na kraju bi ja popizdila i promijenila i onda bi znao prisrati da je preslaba ili prejaka. Počela sam razmišljati o rastavi još prije sedam, osam godina.
A kad sam stvarno odlučila da ću otići, djeca su već krenula svojim putem. Petra je nakon studija ostala u Rijeci s dečkom. Našla posao, sredila se. Marko, s njim pak nikakvih nikada problema. Za to dijete nisam ni znala hvalabogu da ga imam. Taj čega god bi se uhvatio, još od kad je bio klinac, sve je uvijek i završavao i sve mu je išlo od ruke. Imala sam 43 godine kada su me njih dvoje posjeli na kauč i razgovarali samnom. Bilo je kao kad sam ja njima držala bukvice, samo su sad uloge bile izmijenjnene. Ja sam psihički počela propadat. Sve sam se manje smijala, sve više bila u bedu. Ovaj je i dalje nastojao imati kontrolu nada mnom. Kako su se djeca rasula, mi smo ostali sami. Bila mi je živa muka doći doma, slušati ga, gledati. Znam da je skužio, udaljavala sam se od njega, šihte su mi postajale sve duže, iako bi on navraćao u hotel, provjeravao i dalje. Meni više nije bilo važno. Znala sam da samo moram smisliti dobar način da sve okončam. I dok sam ja bila u fazi smišljanja, ko kec na deset, slučajno sam preko frendice saznala tko je ljubavnik frendice od neke njene poznanice. Moj savršeni-ja sam uvijek u pravu- znam bolje od tebe–ma nemaš ti pojma-odjebi sa tim pametovanjima- muž. Nimalo savršen kakvim se volio prikazivati. Vjeruj, laknulo mi je. Bilo mi je drago. Konačno će me ostaviti na miru. Našao je drugu žrtvu. Tako sam mislila. Tužno je reći, al ja sam bila presretna kad sam se stvarno uvjerila da ta žena u njegovom životu postoji.
...

19.02.2024. u 22:25 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.02.2024.

Marko


Marko joj se osmjehivao. Pogledala ga je prosto ne vjerujući da joj se upravo obratio. Visoki, plećati, crni, zgodni Marko. Čežnja mnogih djevojaka Sverne.
Čekao je oslonjen na pult da mu izda recept za antibiotsku kremu. Osjećala je pogled njegovih tamnih, gotovo crnih očiju. Osjećala je i da joj se dlanovi znoje, a u stomaku joj poskakuje. Strašno se trudila koncentrirati na recept. No, prvi je put napisala Matko, pa recept bacila. Drugi put uspjela je napisati Barko. Tutnula je papir ispod bloka. Morat će popunjavati dodatnu evidenciju za ta dva papira. Bravo! Treći je put krenula jako dobro. Napisala je Marko, a onda začula:
-Jeste možda za neko piće? Kasnije? Sutra? Nekad?-
Jednostavno se ukipila. Mora se koncentrirati. Može on misliti što hoće, ali ona si treći zabrljani recept jednostavno ne može priuštiti. Čula je neki dan kako dr. Avram pere kolegicu joj Mirtu upravo radi tih dragocjenih listova na kojima su brljotine. A tko joj je kriv. Nek' nabavi onu peglu. Svi već imaju pegle za zdravstvene iskaznice. Pegla, kopirni papir, cak – cak. Lijepo, ko u trgovini kad plaćaš karticom. Osmjehnula se i nakon dvije sekunde podigla pogled.
Stajao je i dalje oslonjen na pult, s blještavim osmjehom i upitno uzdignutim obrvama. Neodoljiv.
-Može. -
Kratko i jezgrovito. Bolje da što manje priča. Još nije popunila recept.
-A vragu Branka, oćel to danas. Jebate, dvi san ure tu.-
Njurgava teta Stoša spasila ju je.
-Oće, oćeeeee...evo.-
Spustila je glavu i za divno čudo nažvrljala točno nakon već upisanog imena i prezime i matični broj s Markove iskaznice. Pružila mu iskaznicu i recept, nasmiješila se. Smiješeći se uzeo je pruženo i izišao iz ambulante. Ostala je zbunjena, no bez puno vremena za razmišljanje. Na redu je bila teta Stoša.
-Jeste se iskokolavali.-
-Ma teta Stoše...-
-Ma ništa teta Stoše. Niman ja niš protiv. Samo brate ženo ovo je ambulanta.-
-Da vidimo, imate dvi uputnice, recept...-
Sva se posvetila teta Stoši. Brate ženo.

Nešto malo predanije sljedeće se večeri posvetila Marku

15.02.2024. u 20:46 • 17 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< ožujak, 2024  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2024 (5)
Veljača 2024 (8)
Siječanj 2024 (9)
Studeni 2023 (9)
Listopad 2023 (8)
Rujan 2023 (6)
Kolovoz 2023 (9)
Srpanj 2023 (4)
Lipanj 2023 (9)
Svibanj 2023 (9)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (8)
Siječanj 2023 (9)
Prosinac 2022 (9)
Studeni 2022 (8)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (9)
Kolovoz 2022 (7)
Srpanj 2022 (9)
Lipanj 2022 (9)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (8)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva