Konobarica s tastature

četvrtak, 13.05.2021.

Istra, edukacija i malo hedonizma (umami u nami)

Imamo ekipicu na poslu. Nekoliko nas vinskih entuzijasta. Kad je prilika, u vrijeme zimske pauze, a ponekad i u sezoni ako nam se poklopi isti slobodni dan skupimo se, nahrpamo u auto ili službeni kombi i put nekog vinara. Obala ili kontinent, kako već možemo. Nije lako uvijek iskombinirati. Vinari imaju cikluse kad su prezaposleni, mi također. No kada uspijemo, bude to na obostrano zadovoljstvo.
Ime firme, ustvari hotela otvara nam mnoga vrata. Upravo jutros pročitah da smo među prvih 10% hotela u svijetu po omiljenosti u gostiju. Ovo je peta godina laskave titule u nizu. Koliko god teško bilo raditi, ma koliko živaca, energije i truda trošili svako priznanje godi. Kontinuitet je teško zadržati. A eto, držimo ga.
Nadalje, gosti su nam dobri potrošači. Konkretno u servisu: jaka vinska karta, dobra prodaja vina, zadovoljni vinari, distributeri, mi, gosti...Lanac.
I najvažnije. Direkt kod vinara najbolji je doživljaj. Najvjerodostojnija informacija. Obiđe se pogon, vinograd, kuša i ono što pod prašinom u arhivi leži. I iz dosadašnjeg iskustva naših putešestvija mogu reći - sve su to dobri ljudi i domaćini. Jest, važni smo mi njima koliko i oni nama, no najbolji se poslovi, utisci i priča uvijek događaju na licu mjesta. I za trpezom.
Dok smo prošle godine stigli do izuzetno nam drage i srdačne obitelji Poletti iz Višnjana čiji je vrhunski cabernet sauvignon četvrti u svijetu, zatim buzetske destilerije Aura koja doduše ne proizvodi vino, ali Karbun ginom i teraninom osvaja svijet, te vodnjanske Medeje čiji se vinogradi, u kojima rastu bobice merlota Punt>a Greca, gotovo nadrealno ljube s morem, ove smo godine uspjeli tek do Fakina u Brkaču na rubu Motovuna i to dan prije otvaranja sezone. Mjere nas mrvičak omele za više aktivnosti.
Možda će netko ovo shvatiti kao reklamu. Nije mi bitno.
Marko Fakin i njegovi laureati moćni teran Il Primo iz 2017, te mirna malvazija La prima 2018. bacili su nas na koljena. U degustaciju nas je uveo mladi Dominik. Vukovarac koji se u Istri super snašao, a u vina zaljubio. Sa Dominikom smo pričali o pjenušcu Chamal, svježoj malvaziji, roseu koji unatoč ponekad tvrdoglavim bobicama terana daje optimalnu svježinu na nepcu te baznom teranu. Kada su na red došli master Il Primo i dama La Prima pojavio se gazda Marko i odveo nas dalje u kušanje i priču. O ta dva vina mogla bi se dva romana. Uistinu.
Obitelj Fakin na ulazu u motovunski stari grad ima konobu. Svako vino iz asortimana može se u njoj kušati na čaše. Na terasi s koje puca pogled na, kako se čini pola Istre, a za lijepa vremena vide se i svjetla Venecije, uz fantastičnih par sljedova, nekoliko čaša vina i priču koja krijepi, sa Markom je par sati proletjelo u hipu. Priču prepričati ne mogu. Tekla je poput blago vijugave Mirne na koju smo cijelo vrijeme, onako s visoka, bacali pogled.
Priča blaga i vijugava. Vino pitko i moćno. U punoj se snazi propelo i iskazalo dok je spretno pratilo čudesa sa šparogama, tartufima, domaćim rezancima i raviolima..ma uostalom, pogledajte sami.
I na kraju, da podvučem, nikakva ovo reklama nije. Marko reče da kroz svo vrijeme uredno podmiruje obaveze, niti jednog djelatnika nije otpustio, a vina na zalihi, unatoč pandemijskoj krizi i godini - nema. Tridesettrogodišnji vinar kojeg svaku večer doma dočekaju supruga i dva mala juniora, svojevremeno je s jedne prezentacije u našem hotelu morao otići ranije jer je slavio godišnjicu braka. Ovog magičnog dana s nama je proveo par sati, a na prezentaciju je onomad unatoč godišnjici došao. U njegovom poslu radnog vremena nema. I obitelj ne trpi.
Radišnim, skrbnim i ljudima koji znaju ne treba reklama.
Treba se samo zahvaliti da takvi postoje. I što ih imaš priliku upoznati.
I naravno, što rade kvalitetna, moćna i zavodljiva vina.
U slast i živjeli !!!
P.S. možda je u kratkim opisima jela pokoja greška. Nije za zamjeriti. Bilo je malo distrakcije i dekoncentracije pamtiti ;)
Domaće tagliatelle sa divljim šparogama


Juha od divljih šparoga

Biftek u redukciji Il Primo terana

Janjeći kotleti u teranu

Biftek sa crnim tartufom

Domaći ravioli s lješnjacima u smokvi i naranči

Ekipa. Marko i konobar Stelio su u sredini. A vaša blogerica tu je negdje :) Spuštajući se polako i veselo kamenim pločama prema autu, nakon magičnog popodneva koje se proteglo u večer, omamljeni Istrom, pod dojmom hrane, pića, priče i druženja po čakavski smo zaključili: "Umami je u nami"

Pogled bogova.

Šarmer

Zavodljivica

Oznake: hedonizam, gastronomija, Istra

13.05.2021. u 21:07 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.05.2021.

Auguste, umami, jaje i kuharska kapa

Kažu za njega da je utemeljitelj moderne kuhinje. Djelovao je u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća i postavio neke standarde u gastronomiji koji se i danas slijede. Auguste Escoffier. Zvali su ga chef kraljeva i kralj chefova. Brigadni sustav rada u kuhinji prije Escoffiera nije postojao. Svi su radili sve. Iako i danas laik koji se slučajno nađe u kuhinji, recimo hotela ili mrvicu ozbiljnijeg restorana u vrijeme posluživanja nekog obroka može zaključiti da vlada kaos, jer u kuhinji je uvijek živo, ne možemo ni zamisliti što je bilo prije uvođenja brigadnog sustava. Brigadni sustav je sistematizacija radnih mjesta kuhinje u kojem postoji hijerarhija koja se poštuje. Od perača do šefa kuhinje, svi zupci moraju istovremeno, a svaki u svom ritmu okretati zupčanike tog mehanizma da bi obrok bio odrađen. Ne samo u vrijeme obroka, nego i za vrijeme pripreme te nakon završetka posluživanja. Tada objekt ima uspješan posao. Tika-taka. I upravo taj tika-taka osmislio je Escoffier.
Unatrag nekoliko dana imali smo u firmi prvu ovogodišnju degustaciju vina. Poznato je da generalno postoje četiri osnovna okusa. U zadnje vrijeme pojavljuje se i peti. Famozni umami. Koji ostaje poludefiniran. Dok za sladoled i najmanje dijete može prepoznati osnovni okus - slatko, o čemu se kod umamija radi ni mnogi znalci iz oblasti gastrononije ne mogu se usuglasiti. Pa tako smo i mi tog dana dotaknuvši se malo organoleptike gatali što je umami. Guglali, nadmetali se u svojim razmišljanjima, pravili se pametni i svi sa degustacije otišlli u neznanju o umamiju. Umami bi trebao biti peti okus. Zaokružena cjelina uravnoteženih okusa. Hajmo još jednom. Gorko, kiselo, slano, slatko, zaokružena cjelina uravnoteženih okusa. Ne ide. Barem meni.
No isti gospodin s početka priče definira današnji umami vrlo jednostavno. "Peti okus je slasno. Slasno!" Točka. Hajmo sad opet. Gorko, kiselo, slano, slatko, slasno. Bolje. Ima smisla.
O čemu sam ustvari htjela u ovom tekstu...
Općepoznato je da je u gastronomiji najteže savršeno izvesti najjednostavnije jelo. Klasik. Pizza margarita. Špageti s rajčicom i bosiljkom. Srednje pečeni biftek. Jaje na oko.
Jaje.
Obratite malo pažnju na sve i jednog kuhara koji išta izvodi s jajem koje montira na neko jelo. Na običan tost čak. Ukoliko se ne radi o omletu ili tvrdo kuhanom jajetu, ono obavezno mota biti položeno, opna kojom se ovio žutanjak lagano zarezana, a iz jajeta mora iscuriti žutilo. Mo-ra. Onda je to, to. Seks. Erotika. Uspjeh. I u redu je. Nije daleko od istine. Pravilno pečeno jaje je fundamentalno znanje, ne samo kuhara, nego svake osobe koja kuha doma. Znaš jaje - imaš potencijala, ne znaš ni jaje skuhat- kuharska tabula raza.
Koliko je pravilna termička obrada jajeta bitna govori sljedeće.
Kuharska kapa svojevremeno, bila je statusni simbol kuhara. Nabori kuharske kape množili su se sukladno broju načina na koji kuhar zna spraviti obično, malo, krhko, dvobojno čudo. Jaje. Deset načina, deset nabora, dvadeset načina, dvadeset nabora. Više nabora, više ugleda. Više kuhar.
Imala sam svojevremeno kolegu koji je, kad bi bio prisiljen raditi nešto mimo pravila struke, uredno svoju kuharsku kapu skinuo, presavio, položio na stolić ili stolicu šefa i odradio. Kad bi bio gotov, natakao bi kapu natrag. Jednom je samo rekao „Ovo što radim nije dostojno moje kuharske kape.“ Nisam čula tu rečenicu, no njegova je kolegica ispričala. Nikad ga nitko ništa više nije pitao, kad bi kapa bivala položena na stol.
Escoffier pak, odbijao je nositi kuharsku kapu. Pęche Melba, kruške Belle Hélčne, perfektni umak od rajčice, gratinirani krumpir, kuhinjske brigade, sustav a la carte naručivanja, samo je onaj široko poznati, no ultra mali dio njegova nasljeđa.
Nije čudo da nije nosio kuharsku kapu.
Pored sve ostavštine, taj je genijalac tvrdio da može napraviti jaje na najmanje šest stotina načina.
A umami je mnogo jednostavnije definirao još prije više od stotinu godina.


Moja jučerašnja večerica. Umami.


10.05.2021. u 19:40 • 20 KomentaraPrint#

subota, 08.05.2021.

Nataša XIV

Tata je dane nakon posla uglavnom provodio u garaži. Garaža ustvari nikada nije bila upravo to. Mjesto gdje bi parkirali i jedan od naša tri automobila. Oduvijek je bila tatina stolarska radiona. Tata bi satima znao sjediti u garaži i iz raznih komada drveta izrađivati štošta. Bio je bio diplomirani inženjer elektrotehnike. Radio je godinama u stabilnoj firmi koja potrese pretvorbi i privatizacija, kroz koje su prolazile mnoge hrvatske tvrtke, nije osjetila. Kroz godine i godine, tata je tamo radio na čelu jednog odjela koji se bavio projektima za inozemno tržište. Ali stolarstvo je bilo ono za što je jednostavno bio rođen. Što je volio. I tako u nekim dugim popodnevima kada ga nismo vidjeli u kući, nismo niti razmišljali gdje je. Znali smo da je u garaži/radioni i da marljivo iz nekih običnih komada drveta izrađuje nešto. Dok smo bili manji, sve je naše krevetiće napravio sam. Sve elemente prve kuhinje koju smo imali kada smo se uselili ovdje u Ružićevu, izradio je sam. I mnogo tih drvenih komada u kući bili su njegovih ruku djelo. Kao što je Željko bio rođeni automehaničar, tata je bio rođeni stolar. Oduvijek. Spletom okolnosti, završio je fakultet, zaposlio se i kako je na poslu uglavnom išlo dobro, nikada nije svoju strast pretvorio u posao. A ne sumnjam da bi mu taj posao išao i više nego dobro.
Koliko god sam bila uvjerena da po pitanju mame nešto moram poduzeti, nisam ni sekunde mislila da je tati pomoć možda više potrebna. On je nestajao u svom svijetu. Mama je uglavnom bila u kući. Ja sam bila izgubljena. Rastrgana u novonastaloj situaciji.
Nerijetko bih, ne mogavši se nositi s turobnim popodnevima, nakon ručka odlazila iz kuće. Nalazila sam se s Ivanom koji je polako, nenametljivo mijenjao status naše veze. Kao da je razlika u godinama sada išla u suprotnom smjeru. Mali je bio genijalan. Kada nisam bila s Ivanom, bježala sam kod Mirele i Irene. Nastojala sam ne biti sama. Biti sama značilo je razmišljati. Razmišljati nisam htjela. Ni o čemu. Nastojala sam samo ići dalje, ne razmišljajući o Željku, njegovu odlasku, o njegovoj obitelji koju je ostavio iza sebe i ne upoznavši ju. Ponekad, nisam mogla. Vrtlog misli odvukao bi me kao po nekom redosljedu, u ljeto šesnaest godina unazad, koje smo proveli na Rabu s roditeljima. Imala sam dvanaest godina i nikad u životu nisam bila sretnija nego ta dva tjedna. Nakon Raba, došlo bi ne red Aleskino vjenčanje...Nikada nisam Željka vidjela sretnijeg, emotivnijeg nego tu večer, kada mi je negdje prije rezanja torte u ponoć priznao da nas ludo, ludo voli. Ti i Aleks...vi ste najbolje sestre na svijetu i ne bi vas mijenjao ni za što. Ja vas obožavam. Jel ti Nataša znaš koliko ja vas volim? Ma sigurno ne, jer nikad vam nisam rekao, al ja vas dvije ludo, ludo, volim i ne daj Bože da vam se nešto dogodi. Ne daj Bože da vas netko povrijedi...Ja sam tako sretan što je Aleks našla Maksa. Maks je super lik... molim te, nađi i ti nekog normalnog tipa.. To mi sjećanje uvijek izmami osmjeh na lice. Bio nam je svima dug dan. Bili smo već lagano omamljeni umorom, alkoholom, atmosferom, emocijama i iz Željka je prokuljalo to priznanje, tih nekoliko rečenica koje su mi u trenu razmazale maskaru po licu drugi puta tog dana. Prvi put to je bilo, naravno, nakon Aleksinog Da.Čvrsto sam zagrlila svoga brata, tu moju najdražu malu živu igračku, mog Željka. Nikada, nikada do tada nisam osjetila toliku navalu ljubavi prema njemu. I nakon toga sjećanja kao po nekom pravilu dovuklo bi se sjećanje na zvuk zvona koje je onako grubo prekinulo božićni ručak. Tu bih uvijek prekidala to nizanje memorija i bježala. Bježala u neki posao, bježala za moj mix pult, u Ivanovo društvo, u Mirelin stan... Znala sam da ću jednom morati sama odraditi sjećanje na cijeli proces koji je uslijedio nakon zvuka zvona. Ali to još nisam mogla. Trebala sam nekako pokrenuti mamu. Pokupiti krhotine koje su ostale nakon što nas je Željko ostavio i pokušati polijepiti što se dade.
I čini mi se da još nije došlo vrijeme. Mama nije bila spremna za Dunju. Ja nisam bila spremna za tatu, niti za sjećanje nakon zvuka zvona.

08.05.2021. u 21:37 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.05.2021.

Branka - ulomak

Umočila je prste u kanticu s blatnom vodom, protrljala ruke i dlanovima obujmila vlažni grumen. Zatvorila je oči. Hladnoća grumena na unutarnjoj strani šaka smirivala je. Mjesecima nije osjetila vlažni grumen. Jednostavno nije imala potrebu. Svoj je umjetnički rad stavila na pauzu. Lakše je bilo sažaljevati se, čini se. I sada dok ovako spokojno sjedi i prima tu blaženu energiju ne može vjerovati da je dopustila da toliko vremena prođe bez tog magičnog dodira. Nogom je kvrcnula po prekidaču i kolo se zarotiralo. Položila je stopalo nježno na papučicu koja je regulirala brzinu vrtnje vretena i krenula. Nije imala pojma, kao ni mnogo puta do tada koji će oblik nakon dvadesetak minuta izrasti sa okrugle ploče. Jednostavno se prepustila.
Dok su vlažni prsti pritiskali smjesu, pokušala se sjetiti kada se uopće ičemu prepustila zadnji put. Osim kad bi osjetila onaj trenutak da je spremna, da pjesma traži, a ostali oko nje čekaju. Tad bi se prepustila bez razmišljanja, a njen duboki alt svom bi silinom prostrujao stihovima i zrakom. Osmjehnula se. Nije dugo bila na probi. Nije dugo pjevala. Nije dugo štošta...
Pritisnula je papučicu malo jače i zarila dva prsta u sredinu grumena. Neće ići duboko. Malo će obraditi glinu bočno, napraviti plitku rupu, možda dodati koju viticu na oblik. Bože, kako je ovo dobro. Sve je nestalo, postoje samo ona, vreteno i ta čarobna kuglica blata koju, za razliku od nepredvidivosti života, može oblikovati kako hoće.
Radi potpune kontrole zarivene prste dodatno je stisnula drugom rukom.


Fotografija preuzeta s Interneta.

06.05.2021. u 19:55 • 24 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.05.2021.

Ipak se kreće

Zove danas šef. Cijepljenje u četvrtak, čišćenje u srijedu, otvaranje u sljedeću srijedu. Ukratko. Razgovarali smo još, ali njegova je malena jednogodišnjakinja bila nestrpljiva, pa nismo mnogo.
Uglavnom, kreće se. Nešto.
Izjahalo se i isurfalo po valovima. Prvi, drugi, treći... Trpiš, trpaš, guraš, čerečiš sve čemere putem. Čuješ svega. Malo se i nasmiješ, okreneš telefon, čestitaš poneki praznik, blagdan, rođendan uz želju da sljedeći bude uživo. Drmaju virusi, potresi, odlaze dragi ljudi, odlaze poznati i neki nepoznati. Nekima je bilo vrijeme, drugi ne bi još da nije ove nevolje.
Misli su najjača energija. I usudimo se uvijek reći, da je to nemoguće jer eto, stvarno mislimo dobro i optimistično, a vidi što se događa. Nismo baš svjesni da te misli treba osjetiti iz nutrine sebe. Da trebaju biti baš oličenje našeg unutarnjeg bivstva (je li ovo uopće ispravna riječ?) i kad stvarno tako, a ne samo u silu jer moramo, mislimo one će se uistinu posložiti u hrpu dobre energije.
Ne znam. Mnogo sam puta u životu pala, dignula se, krenula dalje. Sa više ili manje uspjeha. Ali jesam. Ovaj protekli period bio je uistinu težak. Događale su se male iskrice koje ne bi dozvoljavale totalno potonuće u mrak bezdana. Bljeskalice što ponekad dolaze od bližnjih, nerijetko od nepoznatih. Svjetionici života koji drže glavu nad vodom i onda kad bi ona najradije klonula u tamnu vodu.
Hajde, daj još malo...
Pa dan po dan.
Pa pomalo.
I eto, danas poziv.
Eppur si muove.
Nešto.
Bit će sve okej. Hoće li kao prije? Naravno da neće. I ne mora. Neka svako vrijeme ispiše svoje.
Koje neće biti dijeljeno na staro ili novo normalno.
Nek bude ono dosadno, svakodnevno.

A svatko će ga za sebe već učiniti uzbudljivim.

Ja ću se za početak probati odmaknuti od turobne tematike novog normalnog. A za nastavak vratiti poslu. I čim mi se osjetila povrate, otvoriti onu bocu vrhunskog sauvignona koju vječno čuvam za posebnu priliku. Jer da mi je netko samo godinu dana unatrag rekao da će posebna prilika biti moći osjetiti njegovu aromu...
Ništa još gotovo nije.
Ali nadam se da je započelo.

03.05.2021. u 18:46 • 22 KomentaraPrint#

subota, 01.05.2021.

Nataša XIII

Prokleta nezdrava tupost!! Prožima me svo to vrijeme otkad smo Aleks i ja potrčale za mamom u dvorište. Prštale su bijele male pahulje. Božić kakav treba biti. Božić kakav nikome ne treba biti. Mama je vrištala, Aleks i ja smo upotrijebile zadnje atome snage da njeno tijelo smirimo. Pridržavale smo ju svaka pod jednu ruku. Otimala se. Njen glas parao je tišinu ranog Božićnog poslijepodneva. Bilo je neobično mirno. Ništa se osim neutješnog glasa moje mame nije čulo...A onda je u nemoći i taj glas nestao .Mama se jednostavno srušila. Ostala sam uz nju, Aleks je potrčala natrag u kuću. Policajac je pozvao hitnu pomoć. I tu je počeo moj black-out. Neko međuvrijeme nezdrave tuposti. Funkcionirala sam poput robota. Riječi su iz mojih usta izlazile mehanički. Pokreti su se slagali nekom čudnom inercijom. Sve radnje koje sam odrađivala, kao da me netko vodio kroz njih....Prokleta nezdrava tupost!!!Mrzim ju, mrzim, mrzim....ŽELJKOOOOOOO!!!!!
Vrištala sam u sebi po tko zna koji put u ova tri dana. Nije mi se odazvao. Niti će mi se ikad više odazvati. A ja jednostavno nikada u sebi neću prestati vrištati jer sa Željkom nekako...otišao je dio mene...zauvijek.



KAKO TO MISLIŠ??


....upitala me mama. Prošla su dva mjeseca. Mama je konačno krenula na posao. Dva teška mjeseca nije se htjela uputiti prema zgradi Pravnog fakulteta. Iako smo svi znali da bi zatrpavanje u posao bio najbolji put da se trgne i da ne razmišlja o Željku. Da ne sjedi satima na krevetu u njegovoj sobi. Da ne gleda u jednu točku isto tako saaaaatima. Da ne odgovara na naša pitanja totalno odsutno...I danas, po prvi put u posljednja dva mjeseca osjetila sam da se zaista zainteresirala za nešto što sam rekla. A rekla sam da bi se mi kao obitelj malo trebali pobrinuti za Dunju. Ipak, na kraju krajeva, za otprilike pet mjeseci, Dunja će na svijet donijeti Željkovo dijete.
-Kako misliš, kako to mislim?- ponovila sam ja
-Pa kako bi se mi to trebali pobrinuti za nju, mislim ima ona svoju obitelj. Dobro, nije da ćemo se distancirati od djeteta i nje, al što si točno mislila pod tim "pobrinuti za nju" ?
-Pa mislim da bi ju koji put trebali pozvati na ručak, kavu ili šta ja znam...Da se ne nalazim samo ja s njom po nekim kafićima. Da cura osjeti da će nas uvijek imati kad zatreba...- otkad je Željko otišao s Dunjom sam se našla nekoliko puta na kavi. Bila je odlična cura i teško sam se mirila s činjenicom da nisam kroz tih nekoliko mjeseci što su ona i Željko bili skupa znala za nju.
Mama je ispustila teški uzdah iz grudiju.
-Nataša, znaš da mi je teško. I znaš da smo mi oduvijek bili obitelj koja je prihvaćala izbor sve i jednoga od vas. Tvoji i Aleksandrini dečki, pa i ona jedna cura koju je Željko jednom doveo,svi su nam bili dragi. Ali nekako...meni treba još vremena. Ne znam. Teško mi se priviknuti na činjenicu da je Željko imao curu, koja sad nosi njegovo dijete. Na činjenicu da mi nismo znali za nju, i da sad, odjednom...on nije tu, a ona je tu. S djetetom. Ne znam. Samo...samo mi treba malo vremena...još.-
Gledala sam ju. Kopnila je nama na očigled. Kroz ova dva mjeseca ne znam ni sama koliko je smršavila. Njene nekad živahne zelene zjenice izgubile su sjaj, činilo mi se postale tamnije, a sada su počivale u crnim kolutovima oko očiju. Ruke su nerijetko bez nekog velikog posla uvijek počivale joj u krilu, ponekad drhteći same od sebe. Nisam znala kako i na koji način joj mogu pomoći. Dugo sam mislila da ju trebam pustiti da odtuguje na svoj način. Pa sam ju puštala. Tata i ona gotovo da i nisu komunicirali. Pitala sam se kad je vrijeme. Kad je vrijeme da ju pokušam trgnuti, barem malo. Jer, iako nisam bila majka znala sam da niti jedan gubitak u životu nije mjerljiv s onim kada izgubiš vlastito dijete. I sada, dva mjeseca nakon, još uvijek nisam bila sigurna jeli vrijeme da počnem vršiti pritisak na nju.

01.05.2021. u 18:18 • 16 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.04.2021.

Šugamani, šalabahteri

Neizmjerno cijenim učitelje, profesore, edukatore. Jedna od onih koju zaista cijenim, a bivša je Juniorkina profesorica prije koji dan izbacila je status na fejsu, meni nerazumljiv. Inače su joj postovi britki, kratki i uglavnom komentari svakodnevice. Samo da spomenem da smo na fejsu postale frendice onog dana kad je Juniorka, (inače u nje jedna od boljih učenica), u svakom pogledu prestala biti njena učenica. Takav je ona tip učitelja. Uglavnom, preskočim ja post o šugamanu, bilježnici i olovci, jer kao što rekoh pojma nemam o čemu ona to.
Danas, pročitam post, ustvari mišljenje o šugaman situaciji, jedne žene koju poznajem kao novinarku, ali da se iščitati da je i sama profesorica. I zainteresiram se.
Radi se dakako o slučaju profesorice fizike koja je svojim učenicima naložila da za vrijeme testa imaju preko glave staviti ručnik da ne bi varali na testu kojeg su rješavali putem online nastave.
Najprije sam se slatko nasmijala. Pomislih, žena je ubila, svaka joj čast. Komentara svakakvih. Od duševnih boli djece sa šugamanima na glavi, do pamfleta bivših učenika kako je to jedna odlična profesorica koja je uvijek tražila da se nauči, ali i beskrajno davala šansu za bolju ocjenu.
Komentari većinom od onih koji nisu nikada uronili u čari online nastave.
Jedna sam od dinosaurica koja je u školu išla u vrijeme kad je Blakeov telefon u autu bio osmo svjetsko čudo za koje sam vjerovala da će uvijek i samo postojati u Americi, u mega popularnoj seriji i da je nemoguće da se igdje drugdje dogodi. Već drugu godinu za redom, moja kći nastavu prati i rješava putem mobitela. Laptop koristi rijetko. Kaže lakše joj je preko mobitela, navikla je. Od Blakea do pandemije i prisilne nastave na daljinu skoro je četrdesetak godina razlike. Imam li pravo uopće išta pametno reći na temu "ručnik preko glave"?
Prevencija prepisivanja i varanja na ispitu uvijek je bila disciplina kojoj su se učitelji, profesori dovijali na svoj način. Mašti učenika kada je prepisivanje i varanje u pitanju malo je toga moglo stati na put. Uvijek.
Grupa A i grupa B. Razmještaj sjedenja. Neprekidno šetanje između klupa. Pitanja vješto postavljena da ni knjiga kojom se možeš služiti pri testu ne pomaže, ako nije prije pomno proučena.
Ispisivanje formula ili fraza na klupi. Šalabahter u rukavu. Šalabahter na dlanu. Šalabahter gdje god se mislilo da će ga biti lako iščitati.
Također, znalo se kod kojeg se profesora ne isplati uopće riskirati sa prepisivanjem, jer bi imao ovlasti da i na najmanju sumnju u prepisivanje oduzme test, zakelji na licu mjesta jedinicu, pa ako je dobre volje da šansu da se jedinica ispravi. Kod takvih se učilo i UVIJEK naučilo za dvojku.
U prvom razredu srednje ugostiteljske škole završila sam na produžnoj nastavi iz matematike i pazi sad - LIKOVNE UMJETNOSTI. I dok sam matematiku, koju zaista nisam voljela i gdje sam se zadovoljavala uvijek niskim ocjenama, prošla na prvom roku, LIKOVNU sam UMJETNOST uspjela prolongirati na drugi rok. Moji doma znali su samo za matematiku. Cijelo sam ljeto umjesto ičeg drugog iščitavala knjigu iz likovne umjetnosti. Trauma. Znala sam ju napamet. Na drugom roku ne da sam položila, nego mi je profesor V za zavidno znanje upisao zaključno ODLIČAN. Da rezimiram, cijelu školsku godinu ja znam likovnu umjetnost za jedan, ne ispravim tu jedinicu na prvom roku produžne nastave, a onda, nekim čudom, pred sam početak naredne školske godine znam za pet. I čudaka profesora V nitko nije preispitivao radi ovoga i sličnih slučajeva koje je imao. Uspješno je predavao dva predmeta u školi. Godinama.
Vrlo je jednostavno. U nekim drugim vremenima učitelji su imali mjesto u društvu. Njihove se metode nije toliko preispitivalo, niti dovodilo u sumnju. Ne kažem da nije trebalo. Ali da smo u današnjem sistemu pretjerane političke korektnosti i gotovo bolesne brige za duševne boli djeteta kojem nerijetko ne usadimo prave vrijednosti odgajajući ga, skloni od svake buhice napraviti nilskog konja - jesmo.
Prvi sam razred srednje završila sa dovoljnim uspjehom. Na kraju sam jedina u generaciji maturirala sa odličnim. I tu nije bio kraj mog obrazovanja.
Roditelji su mi išli u školu na informacije i roditeljske sastanke.
Sve ostalo rješavali smo doma.

P.S. A u kojim prilikama ona koristi laptop kod online nastave, stvarno ne bi bilo pametno ovdje napisati.

29.04.2021. u 22:27 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.04.2021.

Braća i sestre i zašto sam lagala

Imam polubrata.
Oduvijek.
Ne znam koja je priča između mog starog, te žene i mog polubrata. Znam da papir kaže da mi je on polubrat. I da se njegova majka grčevito borila za sve ostavine iza mog oca i oca mog oca koji je oporučno svu svoju imovinu ostavio meni. I razumijem. Neki bi mi smjesta odvalili "ma daj ne seri", ali ja stvarno razumijem tu ženu koja se kroz cijeli život probijala sama sa djetetom. Bila je tu očeva alimentacija, ali taj otac, moj otac, naš otac bio je u svemu prisutan samo u životu jednog svog djeteta. U životu pak tog istog djeteta nije bilo braće i sestara. Ne onih sa kojima se dijelila sobica, bicikl, kolač, kidalo živce roditeljima, svađalo i mirilo. Rasla sam kao jedinica. Kad sam od sela saznala da imam brata i to trijumfalno objavila svojima, nisu o tome htjeli razgovarati. Bila sam dijete, čini mi se negdje sedmi razred, i od činjenice da imam brata bila mi je važnija ona da me J, moja fatalna prva ljubav, svaku večer oslonjen na svoj crni bicikl, zelenih očiju i široka osmijeha čeka pokraj oraha na raskrižju u selu.
Kopkalo me neko vrijeme, potom sam zaboravila, a selo četiristotinjak kilometara udaljeno od rodnog grada posjećivalo se dva do tri puta godišnje kada sam, kako već rekoh, imala pametnija posla.
Danas ničim izazvana dobijem dvije priče o braći i sestrama. Jednu ujutro, drugu navečer, dvije osobe, ničim povezane, svaka sa identičnim omjerom i brojem braće i sestara. Onim koji diže demografsku sliku nacije i nasljedniku daje malo veća prava (jer eto klatilice među nogama.)
I obje priče nimalo one na kojima se zavidi.
Neću ih pričati, jer povjerene su mi i kod mene ostaju dok protagonisti sami ne odluče da trebaju ići dalje.
Jednom sam upoznala svog polubrata. Identičan moj stric. Pričali su onomad da stric ne može majku mog polubrata nacrtanu vidjet.
Moj se polubrat meni nije javljao. Nikad. Nisam ni ja njemu. Odrasli smo kao stranci.
Njegova mater nije propuštala niti jednu priliku da podsjeti da postoji. Meni je bilo uistinu svejedno dok se u jednoj sasvim zakonitoj prilici nije pojavila na nekom ročištu potpuno nezakonito, pa sam zamolila sutkinju da ju udalji.
Nema tome nekoliko godina unatrag, nazvao me polubrat. Živi u Srbiji. Čeka dijete. Pita mislim li prodati djedov grunt, jer ionako samo propada. Pripada mu šestina grunta.
Pitala sam ga misli li da bih trebala…
Kada je naš otac umro, dala sam mu i više nego što je zakonski određeno.
Uvijek sam se skanjivala svađa između braće i sestara oko podjele ostavine i obaveza prema roditeljima kad ostare.
Sa polubratom se nisam svađala.
Iako nisam taj tip, i to sam napravila tek tri puta u životu, žao mi je što mu nisam jednostavno poklopila slušalicu.
Nekima sam lagala da sam za polubrata saznala tek nakon smrti oca.
Nisam. Znala sam godinama.
Zašto sam lagala, iskreno, ne znam.
Da li bi bilo bolje da sam bila u prilici s nekim dijeliti sobicu, bicikl, kolač, kidati živce roditeljima, svađati se i miriti…isto ne znam, niti ću ikada saznati..
Grunt stoji. Neprodan.
Neka ga.

26.04.2021. u 23:05 • 24 KomentaraPrint#

subota, 24.04.2021.

Nataša XII


KAD ODLAZI DIO TEBE...ZAUVIJEK


Kuća je opet puna.Posljednji put bilo je tako unatrag četiri godine.Kada je Max sa svojim uzvanicima došao po Aleks...

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

U trenutku dok je tata pokušavao dobiti borbu s puricom petkilašicom, a mi ostali za stolom pokušavali ignorirati činjenicu da se Željko još nije pojavio, grubi, reski, preglasni zvuk zvona s ulaznih vratiju bezosjećajno je presjekao trenutak u kojem smo se našli. Znali smo da nas nitko neće posjetiti za vrijeme božićnog ručka. Nakon zvona utihnulo je sve. Čak je i Lovro prekinuo lupati žlicom o stol. Svi smo međusobno izmjenili poglede. I u sve i jednom mogao se pročitati panični strah. Sve je stalo. Nitko se nije micao. Sa stolice je prvi poskočio Maks Otišao je prema ulaznim vratima. Ja sam se htjela pomaknuti, ali tonu težak teret na prsima pritisnuo me na stolicu punom težinom. Nijemo sam gledala u ništa.Tišina je bila prejaka da ne bismo čuli razgovor policajca i Maksa...jutros..kod Potočnice...bijeli Golf...zavoj...brzina...nije bilo spasa...vidjeli...mještani...oko deset...identifikacija...osobne stvari...patologija...letjele su riječi nekog nepoznatog glasa kroz prostor. Nitko od nas nije niti riječ rekao. Lovro je potrčao u hodnik tati. Mama, tata, Aleks i ja, ostali smo za stolom. Šutke...Maks se vratio u blagovaonicu. Vidio je da sve znamo. Možda nije mogao izreći ono što smo znali, možda nije htio...
-Odvest ću Lovru k mojima, i otići do patologije na identifikaciju. Brzo ću, obećajem.-šapnuo je Maks Aleksandri u kosu držeći Lovru u naručju i poljubio ju nježno;-Daj mami pusu, ideš kod bake.-rekao je Lovri. Lovro je zagrlo Aleks, poljubio je i rekao:
-A puta baka, puta dida, puta Nata?- obožavala sam tog klinca. Izljubio nas je svih i veselo pomahao s vrata...Potom su policajci ušli u blagovaonicu...Mama je zavrištala i istrčala van, ja i Aleks krenule smo za njom...


xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx


Ležim na krevetu u svojoj sobi na katu i pokušavam se sabrati. Pogreb je za tri sata. Nova je godina za dva dana. U nju ćemo ući bez Željka, našeg malog brata. Otišao je onako kako je živio...U prebrzom, našpananom Golfu svog frenda .U košmaru protekla dva dana, odrađivala sam sve stvari rutinski, nekako mehanički. Kao da se sve ovo ne događa meni, nama. Grobno mjesto, prijave, potvrde, papiri Htjeli smo angažirati tvrtku koja to sve obavlja, međutim na području Grada to nije bilo moguće. Oni nemaju koncesiju, tako da smo sve morali obaviti sami. Glupost!! Ima li netko tko određuje takve propise uopće pojma kakav je osjećaj kad moraš birati lijes u kojeg ćeš položiti tijelo brata, sina, kojeg nisi dočekao na božićnom ručku. Nekog tko je namjesto božićnog blagdanskog stola, završio na hladnom, limenom stolu patologije gradske bolnice Ne znam. Znam da me težina iz grudiju ne napušta danima. Ne da joj se preseliti negdje drugdje. Voljela sam Željka, bez obzira koliko posljednjih godina nisam baš bila previše zainteresirana za njegov život. Znala sam da je sretan među svim onim auto-dijelovima. Toliko da je ujutro odlazio na posao u civilki, navečer dolazio u masnoj tuti. Ponekad bi jednostavno zaboravio da se treba presvući, ponekad je bilo prekasno da se presvuče, nerijetko je bio nesvjestan te svoje masne tute. Imao ih je tri. Sivu, plavu i crvenu. Imao je u ormaru još dvije nove .Reklamne .Željko je bio radnik. U punom smislu riječi .Baš ono šljaker. Dan nakon njegova odlaska, došli su nam njegovi prijatelji. I Dunja. Dunja je bila njegova djevojka. Nisam imala pojma. Cijelo sam vrijeme mislila da nema djevojku. Bili su skupa nekoliko mjeseci. Možda da nije bilo Dunje, možda da mu nije toga dana rekla...možda ne bi nikada Goran i on sjeli u taj auto i krenuli van grada da proslave, možda bi sve nekako otišlo drugim tokom...a možda je njemu jednostavno to sve bilo suđeno...Gledam u zelenkaste zavjese...Volim kad je neko drugo godišnje doba. Kad mogu otvoriti prozor i gledati ih kako se njišu Predivne su. Zašto sam uopće išla preurediti ovu sobu dva mjeseca nakon povratka iz stana kojeg sam dijelila sa Sašom? Možda mi je trebala ono, radikalna promjena. Možda da se osjećam svoja na svome.Ili sam htjela zelenkaste zavjese, a one se nikako nisu uklapale u namještaj narančaste dječje sobice, koju smo Aleksandra i ja dijelile godinama...ne znam. No u interijer nove sobe instalirala sam, kao i do tada, dva kreveta. Jedan za mene, jedan za Lovru ili nekog gosta koji će zabauljati k nama, i možebitno prespavati...
Ivan me stalno nazivao, došao tri puta u ova tri dana.I bilo mi je neizmjerno drago, bez obzira na status naše sex-bez-obaveza veze, da je bio tu.Prisutan. Kasnije će se pokazati da je od samog početka očajnički želio promjenu statusa veze. No imao je tek dvadeset godina. I sad je bio dolje. Skupa s Mirelom, Irenom, svojom sestrom i ostalim mojim frendovima. Došao je i Saša. Ja sam jednostavno morala doći ovdje i malo odmoriti oči na ovim predivnim zelenkasim zavjesama...pokušati odmoriti od žamora u prizemlju naše obiteljske kuće. Samo malo...samo na kratko...Željko, kamo si tako požurio?? Koliko je dobrih godina moglo biti u tvom životu još...Dobrih godina punih svega što bi želio...dobrih godina s Dunjom i...sa tim malim bićem koje će doći za sedam mjeseci otprilike. Kojem će najbliže njegovome tati biti njegove dvije tete...Nisam sigurna da to mogu. Izdržati još nekoliko sati. Jednostavno ne znam. Ne osjećam ništa, samo golemu želju za disanjem. Želim disati onako nepokretno. Kao u najdubljoj meditaciji koju sam prestala primjenjivati prije nekoliko mjeseci, ni sama ne znam zašto. Želim ustvari uroniti u to blaženo stanje ničega. Želim da sve ovo nestane. I soba i zeleni zastori, i žamor iz prizemlja, i... i ova spoznaja da je jedna sekunda, jedna faking sekunda na Božićno jutro promijenila toliko života. Mamin, tatin, Aleksin, Dunjin, moj, Goranov...Goran je s teškim ozljedama prebačen na JIL...veliko je pitanje hoće li on uspjeti...Ne znam da li mogu, uistinu ne znam...ne znam zašto još nisam plakala...Išle su mi neke suze niz lice, ali su uglavnom vlažile moje obraze dok bih gledala mamu...Odbijala je bilo kakve sedative i bila je budna preko 40 sati kad smo joj na prevaru u čaj udrobili Praxiten. Koji ju je zabetonirao. Spavala je preko 10 sati. Što je bilo dobro. Nakon toga nije htjela razgovarati ni sa kim od nas slijedećih pet. Osjećala se prevareno. Nije bilo ni važno.Bilo je važno da se odmori, kako god.

24.04.2021. u 23:44 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.04.2021.

Sve je okej

Pluća su okej. Kaže RTG
Krvna slika je okej. Kaže laboratorij.
Osim što sam usporena i tu i tamo kraćeg daha i ja sam okej.
Dok ne pukne mamina demencija na koju se još uvijek privikavam.
Osim demencije i dekubitusa koji uspješno zarasta, i mama je okej.
Zakoniti malo češćće zadrijema na kauču no inače, al i on je okej.
Juniorka stalno zijeva. I nervira se oko online biser nastave.
Inače je okej.
Tako.
Dobro smo.
A i ovaj najćudljiviji april ikada, čini se da je odlučio otić kraju.

Evo fotka mog sretnog mjesta.



Na kojem vršim uzemljenje,
oslobađam teške misli i puštam da putuju dalje
lišavam se negative i još svašta nešto
Uglavnom ovako:


Niti pedeset metara od mene lokalci u kupaćim kostimima i gaćicama ubiru sunčeve zrake i lamentiraju kako je more taman, na otprilike pestnaest do šesnaest stupnjeva dok mokri izlaze iz plićaka
Na plažu dolaze u jaknama.

Super sam si,
i baš okej.
A vi?


22.04.2021. u 22:23 • 23 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2021  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva