Konobarica s tastature
ponedjeljak, 17.03.2025.
Čuvaj
Čuvaj ta rana zimska poslijepodneva
i miris oguljene naranče u
sad već predvečerje
Čuvaj očev osmjeh dok ti pruža dvije kriške
u koje zagrizaš
pa te zubi na tren
od hladnoće sočnog mesa
zabole.
Čuvaj one mirise jutra
kava, kalodont, blagi losion, lak za kosu
Čuvaj pogled sa balkona na hrast,
zelenu draču i onaj sivi zid susjedov.
Čuvaj zvuk udarca lopte o beton obližnjeg igrališta
i viku strastvenih igrača dok se za nju otimaju.
Čuvaj stisak njene ruke dok te vodi preko ceste
čvrst je, boli te malena šakica, ali
tako je sigurnije.
Čuvaj.
Kad jednom stisne studen,
kad zatamni nebo,
kad oblak more u olovo stavi,
kad ti na prsa muka sjedne
Da imaš.
petak, 14.03.2025.
10 tisuća koraka
Pisala sam ovdje o knjizi Danijele Crljen, Strah od kupine. Nevjerojatna knjiga briljantne stilistike.
Nedavno je Danijela izdala drugu knjigu, 10 tisuća koraka. Iskreno, ostala sam jako iznenađena. Ne zato što poput nekih književnih promotora mislim da je žena eto, napisala najbolju svoju knjigu kod prvijenca, već zato što je Danijelin stil i jednostavnost kojima nam pokazuje mnoge strane ovog današnjeg svijeta i našeg društva, a da se pri tome svi čitajući dobro moramo zamisliti - naprosto oduševljava. Čitala sam knjigu dugo i polako uživajući u njoj nemilice, kao da uživam u kutiji Griotta.
Ovdje ću, kao i prvi put pustiti nekim odlomcima da sami progovore o njenoj fantastičnoj drugoj knjizi.
"Mora da je gadno kada ti daju posao kojemu nisi dorastao, a onda ti nema druge nego da navučeš bahati oklop pa se malo šepuriš pred ljudima na nekoj konferenciji. Lako ćeš ih prepoznati. Čak i ti mila, koja dana nisi bila zaposlena prokljuvila bi ih na prvu. iza smrknutih obrva i hinjene strogoće ne krije se ništa drugo nego osnovna računalna pismenost, površno vladanje terminima struke i sposobnost da se proguta vlastito Ja u svrhu pripadanja kolektivnom Mi."
"Trebalo mi je par takvih poziva da shvatim da nema on meni nešto za reći nego da me zove ne bih li mu sažela ono što je sam trebao pročitati. Neki Pravilnik, neku Uredbu, neku Odluku. On ne treba čitati jer mu ja sve sažmem, ja sam njegov marker u narančastoj boji. On je pametniji od mene, jer sam ja savjesnija od njega. Ja sam njegova legenda na kraju teksta, rečenica u tekstu podcrtana debelim flomasterom. Odnedavno mu odgovaram ovisno o raspoloženju. Jednom sam mu prilikom odogovorila tek kratkim "Jesam" i umuknula. Par sekundi dok nije pao neki kompliment, neka šala, nešto smiješno što je čuo jutrospa se eto, baš mene sjetio..."
"Dotući će nas ova sveznalačka pamet na recepcijama državnih firmi, bako moja fina. Ne trebaju nama ni požari ni potresi, dovoljno će biti naše neznanje. Propadosmo. "
I za kraj, rečenica nad kojom sam zastala, pa zasuzila.
"Ništa nismo ako nismo dosljedni u poštenju."
Dakako cijela knjiga nije samo o radnim navikama i stanju u poslovima i strukama, ali eto meni se nekako ovo zalijepilo za tastaturu večeras.
Čitajte Danijelu. Izvrsna je.
subota, 22.02.2025.
Nepoštivanje u vremenu
Da li vam se dogodilo ikada da neki događaj na koji ste otišli započne točno na vrijeme?
Meni jednom.
Petar Grašo izišao je točno u nula-nula zakazano vrijeme na binu i započeo koncert. Ovaj drugi njegov na kojem sam bila. Za prvi se ne sjećam.
Bilo gdje. Ali bilo gdje da odete nikada ti događaji ne započnu u zakazano vrijeme.
Kako godine prolaze sve manje sam spremna tolerirati to kašnjenje izvođača. Znači, potrošim novac da kupim kartu, potrošim vrijeme da dođem na vrijeme, dođem na vrijeme, i onda trošim još nešto vremena da bi dočekala veleuvaženog nekoga da započne sa programom.
Karte za koncert Lepe Brene kupili smo godinu dana unaprijed. Jer, krenule su se prodavati munjevitom brzinom. Mala digresija, mislite što hoćete o mom glazbenom ukusu, nemam se namjeru uopće opravdavati. Kupili smo, dakle, karte godinu dana unaprijed. Na stranu što je iz Rijeke do Zagreba trebalo doći, a kako smo već u godinama koje su daleko od mladost- ludost,statusa u Zagrebu nam je bilo i noćiti, pa je i to noćenje nešto koštalo, a ni put natrag nije bio gratis. Tko nam je kriv što živimo u Rijeci gdje nema velebnih Arena dvorana koje regionalne folk zvijezde pune neizdrživom lakoćom i brzinom. Karte, dakle. Kupili pošteno. Potrošili novce. Da bi regionalna folk zvijezda video simulacijom helikoptera sat i petnaest minuta nakon zakazanog početka koncerta na binu sle-te-la. Kao da je uistinu putovala sve do kraja sveta, dalekih planeta. Koncert je bio zaista vrhunski, produkcija svjetska, gosti odlični i iz velebne Arena dvorane kakvu u Rijeci možemo samo sanjati izišli smo puni dojmova i niti centa od novaca potrošenih za ulaznicu nije mi žao. No, pitanje je koliko košta onaj sat i petnaest neispoštovanog vremena. Puta dvadeset tisuća, koliko kažu da nas je bilo u velebnoj Areni kakvu u Rijeci možemo samo sanjati. Možemo li to malo baciti na papir?
Na koju god sam predstavu ikada otišla, nikada nisam doživjela da je počela na vrijeme. A hoće li me ova na koju se spremam u srijedu u tom pogledu iznenaditi, javim.
Kino.
Dok se izvrte sve reklame čija surround ozvučenja probijaju mozak, a koje ulaze u vrijeme početka projekcije, potroši se barem petnaest minuta MOG vremena. Vremena za koje sam platila da gledam film, a ne da mi netko sa platna para uši uvjeravajući me u izvrsnost nekih proizvoda ili usluga i na kraju još proziva morrrronom.
Književne večeri.
One su uglavnom gratis. Tu ne treba ulaznica. Pisci trebaju biti sretni da neko uopće čita, da čita što oni napišu, razgaljeni su i uzbuđeni prije početka. Komešanje, čestitanje, osmijesi... Mi u publici sjedimo, čekamo. Neki smo na ulazu kupili knjigu po promo cijeni i ushićeni smo što nakon otprilike sat vremena književnog uzdizanja kući odlazimo sa potpisanim primjerkom. U tom troduplom bonusu (popust plus uzdizanje plus potpis) nećemo ni shvatiti da smo na samom početku ostali uredno zakinuti za BAREM desetak minuta vremena. Ako ne i više, jer i pisaca ima popularnih, pa su neke književne večeri ili predstavljanja knjiga izvrsno posjećene i unaprijed se zna da treba doći podobrano ranije da bi se uhvatilo dobro mjesto.
I za kraj ovog malog traktata o nepoštivanju vremena, još jedna kategorija.
Posao.
Na poslu vrijeme nekih kolega jednostavno vrijedi više od vremena ostatka ekipe. Ti vrli djelatnici onako bez srama i pardona nešto ne učine. Banalno nešto, što bi bilo normalno uraditi. Jer zašto bi. Ionako će to netko drugi. A taj drugi njihovoga je ranga u poslovnoj hijerarhiji, zadatak je neki zajednički, svakodneva rutina, nije ga čak ni teško odraditi...No vrijeme drugoga jednostavno vrijedi manje. Pa ga on MORA potrošiti na aljkavost kolege. Kojem se može.
utorak, 11.02.2025.
Starčad i turovci
Ni ljevica ni desnica ni centar. Ni predsjednik ni premijer. Ni omladina danas totalno apolitična, dok mi raznoraznih glazbenih i ideoloških preferenci pišemo traktate o kako mogu i sram ih bilo, a oni flegma danas urlaju što je bilo a sutra hitaju u jednu od pet rasprodanih Arena, dakle ni ta omladina. Ni zazivanje povijesti, ni geni kameni, ni izumrla slava bećara, ni neobrane masline. Ni kvaziintelektualci koji bi prodali prvog frenda za probitak u instituciji, namjesto da udruženi ukažu ostatku društva kako treba.
Ništa.
Ali ništa nam neće biti pokazatelj normalnog, dostojanstvenog, mirnog, kulturnog, socijalno ispravnog života jednog zdravog društva dok briga za starije i adekvatna skrb za djecu sa teškoćama u razvoju ne bude razvijena do stupnja u kojem će to biti na razini ljudskog digniteta.
Država smo iz koje se mlađa populacija iseljava.
Starci ostaju.
Na brigu ostavljeni sami sebi vegetiraju po zapuštenim kućama i stanovima u boktepitaj kakvim higijenskim uvjetima. Osamljeni. Hrane se svakako samo ne nutritivno i na to gutaju masu lijekova jer su godine sustigle. Po neprilagođenim kupaonama lome udove. Kada se ti udovi bolnički zbrinu svaka se bolnica jedva čeka otarasiti tog starca, pa tako imamo jedan primjer gdje su staricu nakon operacije kuka i bedrene kosti (!) iskipali doma bez pitanja ima li ta starica nekoga da se postoperativno brine o njoj. A nije imala. Nepokretnoj, bolesnoj i neoporavljenoj, pelene joj je mijenjao, higijenu održavao i hranio ju prvi susjed. Kada je prvi susjed trebao na put od mjesec dana, aktivirao je društvene mreže, pa se staricu smjestilo. Negdje. Da se razumijemo ponekad su i ti starci tvrdoglavi za neka rješenja. No kada bi ta rješenja generalno bila dostojanstvena, financijski usklađena sa mirovinom, i kada većina domova ne bi bila čisto uštancavanje profita u neadekvatnim uvjetima, već mjesto užitka starijih osoba, mjesta gdje bi te svoje dane zasluženo provodili u dostojanstvenim uvjetima koje su tijekom života zaslužili tvrdoglavost bi bila manja.
Također, kada bi se svakoj obitelji sa djetetom ikakve dijagnoze, nekmoli one teškoćama u razvoju, omogućili normalni uvjeti života. Toj djeci školovanje u skladu sa mogućnostima ili asistenti u školi i svakodnevnom životu, njegovatelji gdje je potrebno.
Kada bi obitelji bez obzira na dijagnoze ili invalidnost svoje djece imali funkcionalan život, a ne bili taoci tih dijagnoza mogli bi reći da smo socijalna država i društvo koje je jako u svim pogledima.
Društvo jakih karika.
Dok to ne dočekamo, možemo se razbacivati lijevima, desnima, centrima, klerikalcima, ateistima, intelektualcima, znanstvenicima, piscima, slikarima, napadati jedni druge poradi glazbenih ukusa, nabacivati se poviješću, navijati za premijera ili predsjednika u njihovim pripetavanjima i mjerenjima onih dječacima tako bitnih dužina, možemo sa tribina urlati sudija lopove! jer tako nam je lakše no priznati si činjenicu da nam omiljeni klub igra katastrofalno jer je prvak već dogovoren u nekom uredu ili restoranu...
I hoćemo, tako ćemo i dalje. Geni kameni, sudija pederu...
Dok nas u obitelji ne pogodi neka dijagnoza ili situacija radi koje ćemo cijeli život razapeti u novim okolnostima. Preokrenuti, staviti na pauzu. Nemoćni. Od države i društva odjebani. Nema, ne može, nemate pravo, morate čekati, morate platiti, nema ko...
I ne, ne mislim da su izlasci na ulicu rješenje. Ljudi koje smo izabrali da nas vode imaju moralnu i etičku odgovornost da rade svoj posao. Njihov je posao da omoguće dostojanstven život žiteljima države za koju rade. Ne da za pristojne novce koje ih plaćamo zabušavaju i izvlače nas na ulice.
Radi mene i obavljanja mog posla nikada nitko nije imao potrebu izaći na ulicu.
Bez obzira što se radi po poslu konobarice.
Lagano nam je vrijeme za gene napredne.
srijeda, 05.02.2025.
Slušam pjesmu
Pa opet. I opet. I mislim da je za moj glazbeni nivo uistinu dovoljno. Dovoljno šansi datih.
Tražim ovdje post o jednoj drugoj pjesmi. Iste svrhe. Motivacija sportašima.
Nakon Katara 2022. (vrijeme baš leti). Nađoh, pročitah. Solidan post, bome.
Za podsjetnik, ako uopće treba, u Kataru smo na svjstskom nogometnom osvojili broncu, a momci iz tog ekipnog sporta za motivacijsku su pjesmu odabrali nekim slučajem onu koju smo generacijama pjevali uz različite stihove.
U onoj izvornoj verziji spominjalo se Sutjesku, hladnu vodu, barjak časti i slobode... Znate uopće kako idu ti stihovi? Evo samo prve dvije strofe:
Kraj Sutjeske hladne vode,
Barjak časti i slobode
Leprša se iznad glave,
Komandanta druga Save.
A okolo guja ljuta
Opasala po tri puta.
Fašističke crne čete
Obruč stežu i prijete.
Komadant Sava je bio kultan i red je bio da mu se posveti pjesma gdje on povede braću partizane da probiju obruč ljute guje. Ima tu mitraljeza koji kose, bombi što smrt donose itd...Uglavnom stihovi su kakvi jesu, ali je melodija tralalajka pa se pamti. Toliko je dobra da nam nam je klincima služila kao dobra razonoda dok smo putovali na izlete i uredno smo je ponavljali uz neke nove stihove.Ove:
U tunelu usred mraka
Sija boca od konjaka
A na boci sitno piše
Da konjaka nema više
Popili je učenici
Naše škole mučenici.
Modificirali smo ponavljanja kako je pjevnosti najviše odgovaralo, a nama je iskreno najviše odgovaralo i bilo bitno da se zna da smo ispili cijeeelu bocu od konjaka. Muke ju ispiti ako nas ima barerm jedan razred... Ali bili smo klinci kojima je to bio vrh, da se zna da iza nas ostaju boce ispijene iako su mnogi od nas svoja iskustva s alkoholom imala tek u pokojem gutljaju vina, piva ili gemišta kada bi nas neki vrckasti stric ili ujak ponukao na taj gutljaj.
Onda je devedesetih došao Stublić koji se na istoj melodiji vozio na raketi kroz Chicago. A mi smo OPET pjevali. Po treći put u dva-tri desetljeća godina naša je generacija pjevala na Sutjeska stihove. Ovaj put o onima koji su opljačkali narod, izgradili vile i stanove. Ovako:
Vozio se Jura Stublić na raketi kroz Chicago
Vozio se Jura Stublić na raketi kroz Chicago
U Chicagu su gangsteri opljačkali narod cijeli
U Chicagu su gangsteri opljačkali narod cijeli
Oj, gangsteri iz Chicaga! Jura Stublić progovara
Oj, gangsteri iz Chicaga! Jura Stublić progovara
Vrati BMW i Mercedes, vrati vilu i tri stana
Vrati BMW i Mercedes, vrati vilu i tri stana
Tu su Juru nešto i zabranili, pa mu oprostili. Sjećanje da je Jura propjevao svom drugu beogradskom u jeku rata kada mnogi nisu za to imali klatilice, možda je i prevagnulo. Kako god, treći će napjev ostati legendaran jer je bio motivacijska pjesma brončanih nogometaša. Koji ništa od navedenoga ovdje vezano uz Jurin Chicago ne znaju. I ne trebaju znati.
Opet slušam pjesmu s početka priče, iako sam još na prvu shvatila da nije moja šalica čaja. Ali mi se ukaže nova spoznaja. Ova zadnja, motivacijska srebrnih momaka, isto je što i ova koju ispratih kroz priču. Malo geografije, malo povika, malo patetike, dobra trlalala melodija, puno zašto smo se mi borili kroz stihove, malo prijetnje, savjeta i uvjeravanja i etogac!
Kraj Sutjeske hladne vode ili po Dunavu oko Vukovara, isto je. Strahote rata su uvijek i oduvijek pogađale one najnebitnije, najnedužnije i najsitnije u tim ratovima.
Te ljude, te žrtve treba poštovati dostojanstveno ne koristeći ih za promidžbu ili jeftine bodove.
I ne samo nakon čaše vina ili ostvarenih pobjeda po terenima.
Pa kada adrenalin splasne i strasti se primire, svatko od nas bi se trebao upitati činimo li to.
petak, 31.01.2025.
Doviđenja Rossi
Nekoliko mjeseci unatrag rečeno mi je "Ona neće dugo, na žalost, ti njeni nalazi su toliko loši..." Bilo mi je teško. Ali baš.
Nekako ipak, kako je objavljivala stare postove preko svoje fb stranice Moje riječi, moji snovi i odgovarala na komentare, stalno sam si mislila - ma oporavit će se Rossi, bude to sve okej...
I sinoć eto...
Žao mi je jako.
Bila je glas razuma na ovdje na blogu. Bila je izvrsna sa riječima.
Najbolja baka svojim najdražim frajerima...
Bila je jedna i jedina naša Smjehuljica.
Nek joj je laka njena petrinjska zemlja.
Počivaj u miru draga moja Rossi.
<3
četvrtak, 30.01.2025.
Spisateljice biraju
Sjećate se kako sam vas negdje godinu i par mjeseci unatrag udavila sa promocijom zbornika Burza rada? Ja se sjećam :)
Bilo mi je to prvo ukoričenje. I bila sam van sebe. I ugnjavila svih i sve.
Nakon toga uslijedilo je drugo ukoričenje, u zborniku broj 2, Spisateljice biraju, A samo dva tjedna nakon iz tiska mi je izišao i samostalni prvijenac.
Maštala sma kao klinka još, čekala nekih dobrih četrdesetak godina na prvo ukoričenje. A onda su uvrlo kratkom roku pristigla tri.
Da ne bih i ovaj put mnogo udavila pokušat ću kratko najaviti.
Promocija drugog zbornika iz projekta Julijane Matanović Žena ženama, Spisateljice biraju sutra je, u petak 31. 1. 2025. u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu s početkom u 19 sati.
Ovaj put su u zbirci sudjelovale čak 24 autorice koje su na svoj način opisale kako doživljavaju svoje najdraže književne likove. Ne po školski, ne zadano već onako kako ih one vide i zašto ih vide tako.
Zbirka je izvrsna, ljubitelji književnosti zasigurno će doći na svoje, pa je toplo mogu preporučiti.
Tko je u prilici neka svrati. Pozvani ste svi.
U zbirci se pojavljuju sljedeće autorice i priče:
Katarina Budić; Mara milosnica (ne ubijajte anđele)
Mirna Brođanac; Celie (žena u božjoj nemilosti)
Danijela Crljen; Knez Miškin (ili zašto volim Idiota)
Lana Derkač; Sizif (dominacija glagola)
Biserka Goleš Glasnović; Margareta pl. Rmetinec (arhe/tip/ kompleksnog ženstva)
Goga Hajtić; Ona (moja likica)
Željka Horvat-Vukelja; Heidi
Vjekoslava Huljić; Pipi Duga Čarapa
Nataša Jukić; Vasja
Rosie Kugli;Ana Krenjina
Bojana Meandžija: Princ
Nada Mihaljević;Richard (vrijeme /i/ nepravlinosti)
Iva Mirčić; Ana (vlak koji je prošao)
Magdalena Mrčela; Nemeček
Vanda Petanjek;Majka - neman
Ljilijana Radobuljac; Gregor Samsa (preobražena ili ja nisam bila Gregorova majka)
Paula Rem; Bijeli klaun (interpersonalna motivacija za korekciju svijeta)
Silvija Šesto; Jan Bibijan (priča o maloj prznici)
Nada Vučičić; Jurij Andrejevič Živago (ljubav jedne pripovjedačice)
Dina Vukelić; Keiko
Blanka Will; Clawdia Chauchat (um je povodljiv, tijelo ne laže)
Mirjam Zaninović; Sonja Marmeladova (nijedna kaplja njezina razvrata nije prodrla u njezino srce)
Darija Žilić; Junakinja iz Seigona (beskompromisna priča o vlastitom životu)
Vidimo se :)
petak, 24.01.2025.
Meni nema nego
Uroniti u riječi, slova, retke
Potonuti u stihu
Izgubiti se u otisnutom crnilu
U ispisanom. Nečijem. Svojem.
Kada stisne u prsima,
dođe loša vijest,
olovo se spusti pod kožu.
Meni nema nego
spašavati se
kako umijem.
A umijem tako.
Uroniti duboko,
najdublje, najžešće, najviše što ide…
Potonuti.
Izgubiti se.
Nestati
u jedinom smislu.
Sa mojim bocama kisika…
…uhrpanim, nasloženim riječima.
Bojkot ili ne
Put od hiljadu koraka počinje onim prvim. Korakom.
Niti potičem niti obeshrabrujem ljude na današnji bojkot.
Znam što sam odlučila, u tom pravcu danas djelujem i za mene je to ispravno.
Ne pada mi na pamet nikoga uvjeravati da jest niti vrijeđati one druge koji ne rade kao ja.
Također, vjerujem da je svatko za sebe izabrao ono što misli da je ispravno.
I ne znači da se radi različitih razmišljanja o tome trebamo vrijeđati i nazivati svakakvim imenima.
Bolje popiti čašu vina i uživati u malim stvarima.
A za to toplo preporučam izbjegavati današnju izjavu vrlog nam vođe države. Koji svesrdno podržava glas i djelovanje naroda što radi onaj posao za koji on nema jajnike.
srijeda, 01.01.2025.
Zdrava i sretna vam bila
Hola!
Evo prvog posta prvog dana friške, nove, tek načete godine.
Rano je još i pravi partijaneri tek liježu.
Na poslu sam. I nakon izlistanih izvještaja, u malom breaku dok srčem ovu jutarnju kavicu, evo kuckam objavu.
Oko mene svi pod dojmom dobrih fešti za doček sinoć.
Super.
Ja sam dočekala onako kako mi najviše odgovara. Na kauču.
Možda već dogodine promjenim modust slavljenja.
Neko vrijeme nisu mi ispraćaji starih i dočekivanja novih radni, pa mogu kako hoću.
A i dok su radne bile, rijetko koji mi doček nije valjao.
Uglavnom da ne davim puno na novogodišnje jutro.
Nek vam zdrava, radosna, puna ljubavi i uspješna ova 2025. bude. Od srca.
Na mnogo toga nećemo moći utjecati.
Ostalo je na na nama.
Živjeli!
