Jesam vam ikada pričala o svom Zakonitom?
Vjerujem da nisam onako dubinski. Ma neću ni sada. Navesti ću samo nekoliko činjenica, e da bih vam što plastičnije opisala jedan oblik vrijeđanja zdravog razuma. Jebanja u zdrav mozak, kako mi to lijepo sročimo.
Osmog siječnja će mu ukloniti sve oblike eventualnog kreditiranja od strane njegove banke. Onakve banke, znate, u kojoj većina moje generacije ostaje od prvog zaposlenja još od Jugoslavije i njenih banaka, pa preko hrvatskih nasljednica banaka Jugoslavije. Jer mi kad se vežemo, nešto nam ide za cijeli život. Barem,.
Oni to nazivaju ukidanje kratkoročnih obveza. Meni sa elementarnim ekonomskim znanjima nije baš jasno kako nešto može postati obveza, a da nije korišteno, ali to sam ja. I slabo razumijem bankarski jezik.
Da malo opišem kreditnu sposobnost svog supruga, onako kako je ja, laik vidim. 1999. godine kupovali smo stan. Skrpali lovu sa svih strana, nešto imali, nešto posudili, nešto dobili i nešto je trebalo izvući kredita. Za one koji nisu upoznati sa tim vremenom, kredite su tada dobivali samo stalno zaposleni, u državnim firmama, stabilnim firmama (ina, hep, hp...) ili jedinicama lokalne samouprave i to pod sljedećim uvjetima: jedan sudužnik, par jamaca ( mi konkretno četiri), svi obavezno iz prethodno opisanih firmi i stalno zaposleni, uz uvjete da iz matične firme korisnika kredita može biti samo jedan od vesele skupine, a ostali iz drugih. Skupili smo dakle jaranice i jarane koji ispunjavaju uvjete i pristadoše nam biti jamci, sudužnici i sve to tako i od banke (ne ove o kojoj ću pisati, jer suprug u to vrijeme prima pola dohotka na jednu, a pola na drgug banku, svojim izborom) nakamčimo 15 milja maraka, od kojih 4 i pol ostavljamo kao polog banci. To je ujedno iznos kojim je pokrivena godina dana našeg dugovanja, pa ako IPAK jedna od stabilnih firmi propadne, kredit se u nekom momentu prestane vraćati etc, etc oni maju osiguranje... Sve ovo prikazujem da pokušam objasniti pod kojim je uvjetima Zakoniti početkom milenija uspio dobiti kredit. Ja to ne mogu ni u snu jer sam konitinuirano u „ako nećeš ti ima tko hoće“ neizvjesnom statusu pri neizvjesnim poslodavcima tih divnih godina koje su istkale oko dva stoljeća blagostanja mlade nam suverene i svoj na svome države. E.
Nakon što smo isplatili taj kredit i malo se stabilizirali, bilo je kredita i kreditića kojima smo išli kroz život, a koje je Zakoniti vukao i uredno vraćao. Nije to baš bio kontunitet iz kredita u kredit, ali bilo ih je. Jer on je u očima banke uvijek bio stabilan.
Ove godine nakon kolovoza, po prvi put, nakon zajedničkih 27 godina zapali smo u financijsko stanje – sad sam si okej. Zakoniti prestaje biti jamac meni koja sam nakon 10 godina zatvorila jedan „kreditić“. Free od kredita. Jeeeeiii!
Četiri mjeseca kasnije, njemu, uberstabilnom prema kreditnoj sposobnosti, mailom stiže obavijest da mu ukidanju sve kratkoročne (?) obveze (?).
Podatke je uredno ažurirao kad je bilo vrijeme za to, da ne bude zabune.
Kada je tražio objašnjenje iz matične banke (kojoj je vjeran duže no svojoj supruzi) što mailom, što telefonom, nekoliko puta sa nekoliko razna dobija istu pilanu od odgovora. U matičnoj ga poslovnici osobna bankarica šalje na šalter, odbivši mu dati termin za sastanak, na šalteru ga djelatnica šalje istoj toj osobnoj bankarici da s njom dogovori sastanak, na kraju svega on iskamči obećanje za telefonski poziv iz banke (jer ste vi na prvom mjestu). Šalje mailove, traži odgovor. Dobija poluautomatizirane odgovore mailom ili u nekoliko navrata i telefonom.
Slijedom naše pomne analize..., usljed promjene uvjeta... i vezano uz poslovnu politiku banke.
U ovom trenutku, kada mu je ostalo još tri tjedna do ostanka bez mogućnosti korištenja „kratkoročnih obveza“ jasno je da ih neće ponovno „izboriti“. Iako mu više do toga i nije stalo, jer neku je odluku već donio.
Želi samo znati što se to dogodilo u uvjetima koje on eto odjednom, nakon pustih godina više ne udovoljava, a da se ništa u uvjetima promijenilo nije. Makar to bio i neki bizaran uvjet tipa pljunuli ste ispred poslovnice Opatija tog i tog dana, a mi to ne toleriramo.
Želi znati koliko je naša pomna analiza vjerodostojan alat za degradiranje dugogodišnjeg klijenta koji ima stabilne prihode, nikada nije išao u nedozvoljeni minus te je sve svoje obaveze prema banci uredno i na vrijeme podmirivao, a trenutno nije kreditni dužnik, niti jamac.
Na kraju, uistinu, želio bi znati kakva je to poslovna politika banke što svog klijenta, dugogodišnjeg klijenta koji je mali ali onaj jaaako bitan, uz milione tako sličnih njemu, kotačić koji uredno podmiruje sve obaveze (kratkoročne obveze kada ih koristi) degradira bez riječi konkretnog objašnjenja.
Kada više nema nikakvih obaveza po kratkoročnim obvezama i kad nije opterećen ničijim kreditom, očito banci više kao takav, iako dugogodišnji, ne vrijedi. Ne vrijedi do te mjere da je ta banka bez jebemti, onako ladno i bez obzira spremna učiniti njega, a i sve nas ostale u sličnom trenutku, glupim i izvrijeđati zdrav razum i inteligenciju.
Izjebati u zdrav mozak.
Jer ste vi na prvom mjestu.
Ako je i od banke – previše je.
I tužno baš.
Kliknem na njegovu stranicu, kaže Zatvoreno radi čišćenja.
Uživala sam u njegovim literarno fotografskim pričama.
Uživala u blog interakciji jer bio je jedan od onih sa kojma se može lijepo sporazumjeti.
Nisam znala da je bio pjevač. I to bas. Onaj što ugodno zna zabrujati toliko da nam kroz prsa doslovno zatitra kao da se strune u njima propinju.
Nekako se svi ispočetka po blogu malo skrivamo, a dok sam se ja razotkrila, on je prestao pisati.
Prije Zatvaranja radi čišćenja zadnji je post objavio nekako u ovo vrijeme 2022.
Vidim da je bio nešto malo mlađi od moje mame. I skidam kapu što je pisao i do te dobi, do unatrag 2 godine, kada mu je imalo biti 83.
Počivaj u miru dragi i dobri čovječe.
Odoh poslušati Šibensku baladu. Danas jedino ona ima smisla.
Pozdrav svima dragi narode!
Bezobrazno, i ne najavivši povukoh se na mjesec dana od objavljivanja na blogu. Jednostavno mi je u jednom trenutku blog postao nešto što radim na silu ponedjeljkom i četvrtkom. Više obaveza no užitak, pa sam odlučila odustati od te "obaveze" i pričekati trenutak kada će to ponovno biti užitak.
Nije me knjiga razmazila niti spavam na lovorikama iako, za sada, pozitivni osvrti i recenzije, nećemo se lagati, gode.
Nastavljam s blogom puno redovitije od naredne godine, ne obećajem dosadašnji kontinuitet, možda će ritam objava biti razbarušenniji, no i dalje sam tu i prisutna.
U prosincu se nadam nekoj dobroj inspiraciji pa pustimo prosinac za testno razdoblje naredne godine.
Imam nekih privatnih planova, znate ono, nešto uvijek gura naprijed kad pomisliš to je to - sad ne moram više ništa.
Novembar je bio baš naporan, jer smo se morali sa što manje posljedica izmjenjivati kod mame u dežurstvima. Pala je jušto na Svi svete, saplevši petu jedne noge o prste druge. Sreća pa je pala u dnevnom, drito na pod, ništa ne polomivši. No natukla se dobro i mjesec dana nije mogla bez asistencije. I kada je počela sve stvari u kući, koje smo prilagodili sebi radi lakšeg rukovanja i njoj radi situacije, vraćati na svoje mjesto, biti nervozna i neugodna prema nama znali smo da je bolje i sad evo hvalabogu može sama. I puno je ugodnija i raspoloženija.
Juniorka i dečko se vratili iz Rima. Da bi ih doselili, u svemu tome kroz studeni smo još i putovali 2x do Rima. Jedan tjedan muž sa kombijem, drugi tjedan ja sa autom. Proletjele dvije i pol godine. Ona je odslušala sve i sada je odlučila ne gljivarit u Rimu, već biti doma i putovati na ispite. U međuvremenu raditi, izlaziti i učiti. Tko zna u koju će destinaciju odlepršati na nastavak školovanja, pa ćemo uživati u ovom vremenu dok nam je tu.
U tih 2 godine nismo bili u Rimu na duži period, (kao imamo vreeemena, u 8. mjesecu nam je prevruuućeee itd) pa smo zbili sve znamenitosti u dan i pol. I to odvojeno. Tako je kako je, pa smo si susret s Rimom onako obiteljski i na nešto duže vremena obećali pri diplomi Juniorke.
Imamo i novog mačića u obitelji. Malu, slatku, sivu lopticu od mjesec i pol dana i 400 grama. Iz legla su ga izopćili, mo smo ga pratili 2 dana kako se ponaša, a obzirom da je uvijek bio sćućuren u nekom kutu i jako mijaukao, zaključili smo da malenome treba pomoć. Sve se to odvijalo oko parkirališta kod mamine zgrade. Uzeli ga jučer iz kuta zida u koji se sklupčao, odveli kod veterinara na pregled i kad je vet rekao da je sve okej, osim te neuhranjenosti, odveli ga najprije mami da ga vidi, a onda doma gdje ga je vidio Bubi. Naš 11 godišnji mačak koji će na kraju i odlučiti o sudbini malenog (btw još nema ime, iako smo izbor suzili na Vigo, Koko, Pucko, Mrcko i Tommy - identičan je Tommy iz crtića osim bijele njuške i vrha repa). Dok je mama poput malog djeteta obilazila oko kutijice s mačićem i stalno nešto primjećivala ( inače ona životinje u ovoj dobi jako voli, ali na daljinu ), Bubi je ponjušio klupko, zanjurgao, utekao van (to ponovio 2x), pa kad se vratio i dalje njurgao, siktao i izolirao se na kuhinjsku stolicu, umjesto na prirodnu mu poziciju jednome od nas u krilo. Vidjet ćemo razvoj situacije.
Eto dinamika života...
Danas je srijeda. U slatkom sam iščekivanju promocije knjige koja će se održati u predivnoj novoj Gradskoj Knjižnici Rijeka.
U ponedjeljak, u 18 sati.
Promociju moderira moj dragi Enver Krivac i svi ste pozvani.
Pišemo se.
Puse svima.
R&J naziv je izvrsne vinarije sa Plešivice. Poznati su po prirodnim vinima i rade ih vrhunski. No ovdje nećemo o vinariji s Plešivice, već o nekim drugima koji nose iste inicijale. R i J su drage žene, umirovljenice, ne viđam ih često, nismo ni osobito nešto povezane, a povezane smo zauvijek i svaki put kad se sretnemo to je veselje i užitak. Nema tu klišeiziranih, ispranih i ispraznih razgovora da prođe eto tih nekoliko trenutaka ili da samo iscuri vrijeme kave.
Ne znam vezale su li nas knjige ili On. I da li bi išta od tih veselja u našim susretima bilo da poveznica nije knjiga koju smatram svojom osobnom Biblijom.
Evo kako ide priča.
U Gradsku sam se knjižnicu, ogranak Zamet učlanila vrlo rano. Negdje u višim razredima osnovne škole. Nisam tada ni bila svjesna da volim čitati, znala sam samo da u knjigama školske knjižnice nema tako zanimljivih štiva kao u Gradskoj, a bilo je očito i da nam je svima u isto vrijeme čitati iste lektirne naslove kojih se ne možemo istovremeno dočepati. I tako eto mene u pravoj knjižnici. A tamo je knjižničarka bila teta R.
Negdje kad je u srednjoj Ćuprija došla na red, znala sam već da volim čitati. Prepreka nije bila ni činjenica da se neki naslovi poput nje ne mogu dobiti na latinici. Pa sam ih rješavala na ćirilici, jer - kako drugačije. A mislim da sam se malo voljela i praviti važna sa tom ćirilicom. Jer naslove koji nisu bili zadani da se čitaju na ćirilici, a koji su bili lektira bez ikakvog sam razloga znala nositi sa sobom u školu. Kao, nek' vidi raja da meni ni ćirilica nije, kao mnogima, tlaka. I u svemu tome, dok sa stranica vrišti ćirilica, a oni mnogi zgražaju se nad čuvenom scenom nabijanja na kolac iz Ćuprije, mene kao morkom krpom po glavi lupa nevjerojatna gustoća pleta pripovijedanja koji teče stranicama. Oborena sam. Ukradena zauvijek. Odradila se Ćuprija, vratila u knjižnicu. Sa polica se uzima isti autor, drugi naslov. Bijele, hrapave tvrde korice, mrvu ohabane, debljina onako, latinica. Milina.
Znakovi pored puta. Jedini primjerak u zametskom ogranku.
Kroz godine što dolaze postaje ishaban, raskupusan, sav podcrtan mojom grafitnom. Uzimam ga, vraćam, opet uzimam. I kroz sve te godine prijetim se mojoj teti R, knjižničarki sa kojom sam si već u frend statusu, da bi se moglo dogoditi da im knjiga nestane iz fundusa. Jer toliko sam ju iscrtala, da je šteta da takva stoji u knjižnici, a i meni će biti lakše no nanovo podcrtavati neku tamo novu. R se samo smješka, ne govori ništa. Jasno joj je da sam zavedena zauvijek. Zna da mi čitateljski fanatici štujemo knjigu na neki naš način, knjige ne otuđujemo, pa tako ni ja svoje prijetnje nikada nisam realizirala. Bijeli primjerak je ostao u fundusu ogranka. Gdje je na kraju završio ne znam. Da je mene i R povezao zauvijek - znam. Kroz ogranke, knjižnice, kave i priče nastavile smo druženje.
Dolaze disibio vremena, prolaze disibio vremena, autor privremeno nestaje sa polica knjižnica, u knjižarama ga sačuvajbože nema ni u mislima prodavača, a i antikvarijati šute Pisca.
Ponešto sam odrasla, promijenila neke poglede na svijet i život. Domogla sam se Sveski, Znakove tražila tu i tamo.
Slučajno u nekom razgovoru, i ne znajući da je J knjižničarka svoje muke po Piscu i naslovu povjeravam joj u nekoj priči o književnosti. A nakon toga, prošla je koja godinica i ona ispisuje jednu od ljepših priča mene čitateljice.
Vraćam se u restoran iz jutarnje nabave sa tržnice. Kolegica mi se osmjehuje i govori da je bila J. Tada, jedna je J moja poslovna partnerica i znam da nema šanse da je bila u restoranu u to vrijeme jer je poslovnim obavezama na drugom mjestu. Kolegica me uvjerava bila je, pozdravila te i ostavila ovo za tebe. Pogledavam zamotuljak. Ništa jasno. Odlažem vrećice, uzimam zamotuljak, trgam ukrasni papir. Sveti Gral mojih potraga ukazuje mi se pod prstima, a meni sine o kojoj se J radi. Fine plave korice uokvirene zlatnim ornamentima sa kojih se koči željeni naslov.
Znakovi pored puta.
Je li knjiga stigla iz fundusa stručne biblioteke u kojoj je J radila ili je izvučena sa polica njene osobne biblioteke ne znam.
Da je ta gesta povezala mene i J zauvijek - znam.
U zadnjih tjedan dana uspjela sam objema sa velikom radošću uručiti naslov iz autorskog fundusa mog prvijenca.
Uz kavu i priču.
Kako i priliči.
Jer,
Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.
A,
priča je život i život je priča.
Olivera Baljak nacionalna prvakinja riječkog HNK Ivana plemenitog Zajca u mirovini, za obilježavanje svojih četrdeset godina umjetničkog rada odabrala je Živku Popović.
Živka je Nušićeva Gospođa ministarka.
Predstava je premijerno odigrana 2020. U međuvremenu je Olivera otišla u mirovinu, no predstavu povremeno uz riječki ansambl izvodi i dalje.
Dugo sam željela pogledati predstavu, jer sjećam se, Nušić je bio jedina lektira koja me onomad u školi nasmijavala. Pa sam pored obavezne Pokondirene tikve pročitala i Ministarku. Davno je bilo da bih se sjećala sadržaja osim legendarnih "metera knjiga".
Večeras konačno pružila mi se prilika.
Predstava je odlična, Olivera izuzetna.
Nevjerojatna energija svih glumaca (Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić...), a osobito Olivere Baljak u glavnoj ulozi nosi predstavu i publiku kroz nešto više od dva sata smijeha i uživanja u fantastičnoj izvedbi.
Nekim smo dijalozima pljeskali jer izriču istine koje su, ma o kojem društvenom uređenju se radilo, svevremenske, aktualne i kao što na službenoj stranici riječkog HNK piše:
//Priča o ženi političara koja mora na brzinu usvojiti obrasce ponašanja i način života „visokog društva“, nakon što joj suprug postane ministar u vladi, postala je gotovo sinonim za nagli uspon na društvenoj ljestvici. Jednako tako, ime Branislava Nušića postalo je sinonim za smijeh u kazalištu, kao i za nepogrešivo seciranje provincijalnog mentaliteta pomiješano s balkanskim šarmom i bogatstvom jezika kojim opisuje komiku naših života.//
Preporuka pogledati.
Zna da sreću nedjeljnog sunca, šetnje i promatranja ljudi koji se trude, uistinu se trude, vidi im to na licima i po odjeći, opustiti; opustiti u toj opjevanoj nedjeljnoj šetnji, svetom gralu svih opuštanja ikada, u trenu može pokopati nešto. Vibracija mobitela, jer opuštanju ništa ne smije stati na put pa je, kao da sjedi u parteru HNK plemenitog Zajca, isključila zvonjavu, podesila na vibraciju. U relaksu je. Nema da omane.
Šeće ona tako manje poznatom, ali ipak pristojno ispunjenom šetnicom. Uz nju odrasla kći, tinejdžer sin i njihov otac. Hepi femili. Nedjelja, sunce.
Karla spuštenih ramena, s muha sunčanim naočalama na nosu. Zeleni crop top bezbrižno pokriva njen trup i ne dotiče rub struka nevjerojatno širokih trapez traperica. Crvene starke. Žvakaća guma u njenim ustima poginut će od slinih ugriza. Mobitel joj, nekim čudom, počiva u stražnjem desnom džepu nevjerojatno širokih trapez traperica. Uhvatila je mamu pod ruku još na početku šetnje i tako njih dvije polagano iza muškaraca klate.
Njih dvojica pak, oboje stasiti i kuštravih vlasi na glavi, zabili ruke u džepove trenerki. David svako toliko izvuče desnu ruku, prijeđe palcem po zaslonu mobitela, pogleda, nasmiješi se, vidi to iako mu gleda u potiljak, pa vrati mobitel u džep. Danas je branio onako reprezentativno baš. Mora da mu stiže hrpa čestitki.
Njihov otac.
On ništa. On samo šeće. Sa obitelji. Nedjelja, sunčano. Sunčane naočale ne skida s nosa, mobitel ne vadi iz džepa.
Njegove vibracije prestaju nedjeljom.
Ustvari dan, večer prije.
Kada zaželi laku noć i zakaže viđanje u ponedjeljak, a ona mu uzvrati vibracijom nakon koje se sa ekrana protegne par srdašaca i nekoliko pusa.
Neće znati da nije prvi koji je, nakon izlaska iz kupaonice, pogledao ekran.
Zna da sreću nedjeljnog sunca, šetnje i promatranja ljudi koji se trude, uistinu se trude, vidi im to na licima i po odjeći, opustiti, opustiti u toj opjevanoj nedjeljnoj šetnji, svetom gralu svih opuštanja ikada, u trenu može pokopati nešto. Vibracija mobitela.
Dan, večer ranije.
Nekako s jeseni
ona razgrće ljeto
i sva ljeta.
Nezanesena toplim bojama
koje vrište s krošnji
Gleda naprijed
Dok u njoj
tutnji prošlost.
Ničim izazvana uranja stopala
u more
hoda mokrom hladnoćom i
cipele se klate s jagodica njenih prstiju.
Nebo se u vodi zrcali,
neizdrživa plavoća postojanja...
Sve će ovo tu biti
i kad nje ne bude.
I kad umorne kosti
oni što ostaju
pospreme
tamo gdje im
mjesto je.
A do tada
gaziti joj valja.
Gledam svoju hrpicu i mislim se - od tih bi se naslova mogla složiti priča.
Dunja Matić, Previše truda
Pavao Pavličić, Općinski pjesnik
Danijela Crljen, Strah od kupine
Tatjana Pernarčić, Nije život Norveška
Marina Vujčić, Sigurna kuća
Zoran Žmirić, Visoke trave
Gordana Brkić Žagar, Netaknuti listovi gline
Slavenka Drakulić, O čemu ne govorimo
Tena Lončarević, Kuću treba srušiti
Julijana Matanović, Stoji ti put (danas pristigla)
Prve dvije su riješene, posuđene iz knjižnice, ovih dana vraćam i uz dovoljno samokontrole neću nove podizati već ću se posvetiti ovom lageru. O Pavlu Pavličiću znamo mnogo, a Dunja Matić je sjajna autorica iz Rijeke. Ovo je zbirka eseja o rodu, radu i rasporedima - kako kaže podnaslov i izvrsna je. Preporučam također njen roman Mirovanje.
Iz lagera je doduše pročitan i Strah od kupine, no do 15. 11. stiže drugi roman iste autorice, pa ovdje stavljam ovaj.
Stoji ti put je pristigla danas i već je na mrvu više od pola. Morala sam se zaustaviti, jer Julijanu kao autoricu baš volim, pa da mi ostane nešto i za sutra.
Ostale ću čitati redom.
Sutra naime počinje Mjesec hrvatske knjige. Meni, koja domaće autore baš volim čitati taj je mjesec svaki mjesec :)
I ne namjeravam obarati rekorde pa pročitati sve preostale naslove u mjesec dana, no eto da tim povodom napomenem kako ih imamo uistinu izvrsnih i vrijedi ih čitati.
Na polici do ove sa lagerom nepročitanih stoje mi Spisateljice biraju...
Ne bi da ovo bude svaki cigan svoga konja hvali, ali zbirka je uistinu odlična. Nova dimenzija u koje su neki poznati književni likovi smješteni moja je topla preporuka.
Dakako, ako vam sve ovo nije baš napeto, predlažem da odmorite uz Dobar dan, izvolite
Do čitanja :)
Kuću ćemo prodati.
Kad god.
Ako se prije ne uruši. U dvorištu su visoke trave, i ulaznih vrata više nema u okviru ulaza gdje pripadaju. Izbečila su se na stepeništu.
Dobra je to gradnja, sjećam se ja kad se gradila rekao nam je T kad smo se prošle godine nakon puno, puno vremena obreli u selu i preko zelene ohrđale kapije navirivali u dvorište. Na pročelju još stoji pločica sa kućnim brojem 198. T nas zove na kavu, još nije podne. Ja jedva čekam da odemo. Daleko od kuće, sela i tog kristalno blistavog dana dok neka random sunčeva zraka tvrdoglavo upire u plavu pločicu na kojoj šljašti bijeli broj 198.
Sva radost za koju sam mislila da mi ravnica jest, skuplja se u meni, kopni pod tugom zaraslog dvorišta, izbijenih ulaznih vrata, zahrđale kapije, neizostavnog blata u koje upadaju moje bijele tenisice... Otići. Ne ukaljati dobe uspomene. Najbolje.
Ta je kuća dobra gradnja. I neće se urušiti. Može joj spasti samo krov.
Sad je u samom centru sela.
Na gruntu prvog susjeda, pokojnog Rajka bez nasljednika, izgradili su mjesni dom.
Ni kriva ni dužna, kuća je postala centar sela.
Ne sjećam se gdje je centar bio prije. Selo je dugačko oko dva kilometra. Možda je to bila birtija koja je zatvorena. Možda trgovina. Možda škola... Možda ga nije ni bilo.
Upravo završih sa čitanjem knjige gdje na kraju njih dvoje pomalo obnavljaju urušenu kuću, vrt.
Iz razonode nakon završenog čitanja odem malo na fejs. I podastre mi se novi Dom Mjesnog odbora, oko njega novi asfalt tik do kuće. Ona stoji tamo na rubu, šuti i čeka. Sama. Godinama.
Vrijeme je da joj netko udahne život.
Gledam prema polici još nepročitanih naslova. Sa jednog hrpta naslov viče Kuću treba srušiti.
Ne.
Ovu sa ruba nove asfaltirane površine oko Doma Mjesnog odbora treba prodati.
I to na daljinu.
Radi uspomena.
Dok ja plutam ovih dana u svom balončiću večeras mi u inbox sleti najkraće moguće objašnjenje života. Osmrtnica.
I stresem se.
Nije mi taj čovjek nešto osobito blizak. Imao je i koju godinu. I bio bolestan. No sve to skupa ne opravdava činjenicu da je otišao.
I dalje šokirana, gledam, ne vjerujem.
Pitam šta je bilo, kako šta? Jer zadnji put kad smo se vidjeli, unatrag nekoliko mjeseci, sve je bilo više - manje, obzirom na godine okej.
Stiže kratki odgovor.
Karzinom pluća.
Na simpatičnom njemačko hrvatskom napisano. Ali tako W inače piše hrvatski (bolje nego ja njemački, iskreno) sa ponekim lapsusom. Govori ga, međutim, izvanredno. Rođeni Nijemac.
Ne znam kako ide priča, ali znam da je ljubav. I da je poradi ljubavi W naučio hrvatski, a L njemački.
Znam da su bili zajedno preko 40 godina i da sam se njihovoj vezi divila.
Detalj da su bili supružnici nisam znala, iščitala sam ga večeras pri dnu čitulje.
Ožalošćeni suprug, sestra i brat s obiteljima. Oni podatci koje iščitamo tek u ovakvim trenutcima, pa izvlačimo zaključke i čudimo se vlastitom neznanju o rodbinskim vezama pokojnih koji su do jučer još bili tu. O kojima smo znali manje nego što se iz obavijesti o smrti dade iščitati.
Ono što je meni bilo bitno jest da su oni bili za mene moji dečki, L i W simpatičan par, a šarmirali su me već kod prvog susreta prije deset godina. Oni na stolu 60, ja pomoćna na rajonu L2. Dva bezalkoholna piva, uvijek. Obavezan jesenji dvotjedni boravak u našem hotelu pri kojem bi slavili godišnjicu veze. Neizostavno kakav sitan poklončić na odlasku. Čokolada, bajadera, jednom čak i CD. W je primjetio na fb da volim Pink i nakon toga njen Beautiful trauma CD dugo se vrtio na mom poslovnom laptopu.
Ti mali čvarci sreće. Žute zrake u sivilu umornog dana. To su bili moji dečki
...
Sve prođe.
Ostane sjećanje.
I kao što bi moj dobri nekadašnji mentor C rekao, dobra spominjanja.
Znam da ću nakon ovoga ponovno zamotati se u svoj sretni balončić i u njemu plutati dokle god mi je dano. Ali drugačije i ne bi bilo dobro.
Šaka suza, vrića smija...
Počivaj u miru dragi L.
A tebi dragi W, najiskrenije saučešće i svu snagu svijeta želim.
< | prosinac, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!