Konobarica s tastature

četvrtak, 13.01.2022.

Silvanac

Čizme mu upadaju u tanko blato. Dobro je. Kiša je pala taman koliko treba. A sunce koje uvijek dođe nakon, promolilo se najprije stidljivo iza mekih oblaka, potom nešto hrabrije. Danas skroz. Još koji sat i sasušit će se tanko blato. Pogleda prema dolini. Proštepani zeleni prekrivač. Žućkaste i smeđe kocke nesimetrično prekidaju zelenilo i svaki bi dizajner momentalno obolio od jala što se nije dosjetio kreirati ovakvu harmoniju na nekom vlastitom uratku.
Saginje se lagano i grabi grudu mekog blata. Smiješak.
-Oćemo sad u kupine?
-Oćemo, oćemo junače moj. Evo samo da dedo pokupi još ovo.

Istočile se godine. Dedo je na susjednom brdu, odmara pod čempresom. Kupine su opet urodile. Kao i vinograd.
Vinograd. Dedina zadužbina. U štepu doline ima nekih hektara zelenila koje mu pripadaju. Ne mari puno za njih. Godinama su u arendi. Nudiše mu za vinograd dobre novce. I u vremenima kad nije bilo grozdova ni berbi. Dolazili do njegova broja nakupci, vinari, iznajmljivači. Mnogi. Ni na kraj pameti.
Skupljao je radni staž, brusio i krpao automobilske limove, sastavljao i ravnao branike i blatobrane dugih dvadeset i pet godina u dalekom Wolfsburgu. O godišnjem odmoru vozio bi danonoćno do rodnog sela, verao se na brdo, gledao zeleno smeđe štepove dolje u dolini, skidao kupine sa bodljikavih grmuljaka i kao nekad trpao ih u usta po silasku sa brda. Zatim bi se verao na susjedno brdo i iz godine u godinu dedi obećavao kako nije zaboravio.
-Ima da se uvijek sjetiš, boljeg silvanca nema od ovog, ali niđe.
Sjeća se da se uvijek čudio zašto dedo uporno krivo izgovara ime grožđa.
-Vid'. Probaj. Sladak, mekan, sav svilen. Odlučno bi škarama za lozu sa čokota precvikao jednu peteljku i pružao mu nabubreni grozd iz svog hrapavog dlana. Zelenkasto žute bobice natiskane jedna na drugu u naboranoj koži dedine velike šake činile su se tako zaštićene da im je zavidio. Znao je da taj isti dlan najviše voli dodir s njegovom plavom razbarušenom čupom na glavi, pa ipak na sladak, mekan, sav svilen grozd silvanca bio je ljubomoran. I uostalom, ako je sav svilen, zašto ga dedo ne zove tim pravim imenom. Svilanac.
Dijete. Prkosno bi pozobao tri-četiri bobice ljubomoran na grozd i jedva čekao da krenu natrag. Niz brdo bi kupili kupine, a njih je stvarno volio. Više od tog glupog grožđa.
Imao je osamnaest kad su dedu odvezli na susjedno brdo. Bila je rana jesen. Mirna, topla i sunčana. Činilo mu se da se grmovi ogoljeni od kupina sklanjaju s puta dok kola sa dedinim umornim tijelom polako prolaze stazom širokom, za kola taman. Na prvom brdu stajao je obrani vinograd. Od teških će ga čokota ponovno obrati tek trideset i četiri godine kasnije. Mnogi su govorili da silvanac ne može bit dogodine, a on je toga dana otprativši dedu po prvi put probao dedin prošlogodišnji silvanac. Karmine su trajale duboko u noć. Boca mu je potrajala, taman.
Tada je shvatio. Može.

Na pragu je šezdesetih. Ispušta grudu blata iz hrapavog dlana. Smiješak mu ne silazi s lica. Sutra je berba.
Godinama već, nitko ne uspijeva napraviti bolji silvanac.
Sladak, mekan...
...sav svilen.


13.01.2022. u 19:47 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.01.2022.

Vrtnja balade (jer, nigdar ni tak bilo...)

Nije mi na čast što nisam čitala Krležu. Ali nekako sam od njega odustala kod Latinovitza u srednjoj kad nam je bilo lektiru rješavati. Jednostavno nije išlo i gotovo. Uglavnom, eto danas mi došlo da mi prvi put žao. O spomenutom sam dosta pročitala. Mnogi se slažu da nije bilo većeg cinika među piscima na ovim prostorima. Pod ovim mnogi mislim na struku. Vjerujem da bi se i njegovi čitatelji složili. A zašto mi je žao? Zato što bih u njegovim uradcima i izdvojenim citatima, podcrtanim rečenicama i mislima najvjerojatnije uspjela bolje opisati cirkus, hipokriziju, grotesku malih prljavih poteza koje veliki vuku besramno. Najbolje bi se vjerujem Bardovim rečenicama i mislima opisala malograđanština i duboko ukorijenjeni mentalitet krepivanja krave susjedove.
Na poslu su nam oni odozgo, a ovo je koliko figurativno toliko i u stvarnosti istinito, jer uredi su pozicionirani nekoliko razina više od operative, opet malo pokazivali mišiće. I može im se. Njihovi nisu u grčevima dočekali završetak sezone. Kičma ovih u operativi malo boli, ne znam kako je sa kičmama mišićavih. Glupo bi sada bilo reći da se saginjanjem može kvalitetno istegnuti. I mišiće i kičmu. A može. I u redu.
Koliko god uvijek tvrdim, i stojim kod mišljenja da uvijek postoji izbor, i da nitko nije drvo, pa se samim tim može i pomaknuti od raznih toksičnih okolina i situacija, uvijek se zapitam zašto se ustvari ne bi ostalo i poradilo na boljim uvjetima ostanka. Zašto? Jednostavno je. Radi onih gore, njihovih mišića, kičmi i viših razina.
Nadalje, na globalnoj se razini već danima pažnja pridaje običnom spinu. Plešu se užička kola, dežura pred ambasadama, drže mitinzi, sve diže na biblijsku razinu, kompromitira pravni sustav koji stišće i prdi istovremeno (umjetnost je to, svaka čast), prekida konferencija kad krenu nezgodna pitanja, čami u hotelu, sport spušta u crne rupe, bitan je cirkus. Koji je uzbibao mase, podelio ceo svet na naše i njihove, napunio stupce i televizijske minute. Samo nek se vrti.
Lokalno, globalno, svugdje isto. Jer - oni gore...
Kruha, kolača, igara.
Na kraju balade (ili vrtnje, svejedno), slegneš ramenima, sagneš se da istegneš kičmu i otreseš grčeve iz umornih mišića, zarežeš šrtucu, namažeš fetu. Zagrizeš.
Jer,
nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo.
A moja mama zna reći da je s kruhom sve dobro.
...pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu...

( toliko sam pročitala :) )

10.01.2022. u 20:27 • 24 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.01.2022.

Onako, iz ničeg, a iz svega

Upravo odgledah film o košarkaškom treneru, o jednoj sveučilišnoj košarkaškoj ekipi. "Put do slave". Neću sad o radnji iako je film bio odličan. Meni barem, volim te sportske biografske filmove, pa možda i nisam objektivna. Iako film odličan, jedna me scena osobito dojmila i malo potakla na razmišljanje. Scena se gotovo uvijek u takvim filmovima događa. Prije najvažnije, finalne neke utakmice, utrke glavni protagonist izlazi na sportsko bojno polje na kojem sutradan ima odigrati tu bitnu utakmicu ili utrku. U ovom filmu trener izlazi na parket. Nigdje nikoga, svi reflektori u pogonu. Pogledom kruži preko tribina, koševa, trenerskih klupa, zapisničkog stola. Prazna dvorana. On izlazi do centra. Polako se okreće u prostoru oko svoje osi. Oči vlažne...
Kada sam se posljednji put tako obrela u nekom prostoru i ostala impresionirana? Trenutkom, prostorom, osjećajem... Zaplakala iz ničeg, a u biti iz svega?
Sjećam se onog jednog srpanjskog dana kada sam izašla do stola 106 na malu terasu. Mala je terasa orijentirana jugoistočno, a stol 106 više istočno. U suton što je počeo prekrivati Kvarnerski zaljev put neba, tamo iznad Rijeke počeo je praskati vatromet. Za stolom 106 sjedili su Englezi. Umjesto da ih upitam išta vezano uz njihovu večeru pogled mi je odlutao u smjeru Rijeke i vatrometa, u prsima je malo stislo (nije ovo figura, stvarno je tako bilo), osmjeh mi je krenuo licem, suze se promolile u očima. Njih su dvoje ispratili moj pogled i upitali čemu vatromet. Naš nogometni klub je osvojio nacionalno prvenstvo,rekoh, po prvi put ikada.
-Oh really? So this is big, ha?
-Oh yeah. Really, really big. - i krenuše one, niz svaki obraz po jedna. Meni svejedno. Jer, stvarno, veliko je to. Prosjedi, proćelavi, bradati čiča Englez je vjerojatno spazio vlažne stazice na mom licu. Glas i pitanje koje je uslijedilo zauvijek će mi zvoniti mislima.
-You really like football, huh?
Eto. Tog se trenutka, tog osjećaja, te večeri koja se sklanja velikoj riječkoj noći, sjećam. Kao što se sjećam da, obavivši posao za stolom 106, nisam krenula direktno u ofis, već u osamu kutka praznog restorana i tamo zaista otpustila planinu emocija zajecavši onako iskreno iz dubine pluća.
Tog se trenutka sjećam.
Ne može se reći baš da je bio iz ničeg, jer bilo je to really, really big. . Izlasci pred gosta mi nisu striktno ozbiljni, nikako niti ograničeni, uštogljeni nekim strogim normama ponašanja, više sam opuštena iako to izvodim profesionalno. Ipak, nikad mi se do tada nije dogodilo da pred njima pustim suzu.
Osim tada. U praskavom sutonu šampinoske večeri.
Skoro iz ničega, a ustvari iz svega...

06.01.2022. u 23:08 • 22 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.01.2022.

Mlada nam je još

Mlada je godina još. Ima vremena, pomalo. Nekoliko tik takanja i eto nas opet, i prije no što mislimo u džinglbelsima, jelkama, bakalaru, najboljim željama. Neka.
Jučer mi jedni gosti za manču ostaviše devedeset centi. Drugi euro i četrdeset. Skupim te kovanice u pretinac za sitno, pomislim kako je moglo i bez cenata, jer njih uistinu ne mogu ni na banku, ni u promet na kraju dana, a kakva je situacija trenutno, ni u Italiju. Mah, pa i kod nas će uskoro Euri. Neće propast.
Istu večer na Dnevniku onaj glavni barba od nacionalne banke, objašnjava kako će već od kolovoza, dakle za nešto više od pola godine, Euri u korištenje jer započinje dvojni promet valuta. Kune i Eura. Proć će nam godina u lamentaciji o Eurima, o taktici izbornika rukometnih, nogometnih, košarkaških, vaterpolskih, jer godina je prepuna svjetskih događanja u tim sportovima, a mi moramo biti bar prvi, jer nam mentalitet ne dozvoljava da išta ispod bude uspjeh.
Proći će u dijeljenjima na njihove i naše, na pro i anti. U označavanju teritorija, mjerenju raznih veličina od kojih je ona tradicionalna pala u zaborav.
Trošit će se godina lagano iz jednog u naredno toliko očekivano godišnje doba, u čekanjima na bolje vrijeme da obavimo ono nešto za koje čekamo da mu bude pravo vrijeme.
Zamijenit ćemo zimske gume ljetnima, pa opet nataknuti zimske i već će joj biti kraj.
Što ti je godina.
Dvije izmjene guma na automobilu. Četiri godišnja doba. Nekoliko planova, nadanja čekanja...
Tri stotine šezdeset i pet dana istopit će se u hipu.
Proći će godina.
Nekome neće.
Za nekoliko dana vratit ćemo kuglice u kutije. Iz stanova iseliti blagdansko zelenilo.
Čekat ćemo proljeće i prvu izmjenu guma na automobilima.
Al pomalo, ima vremena. Mlada nam je godina još.

03.01.2022. u 21:58 • 26 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.12.2021.

Ode godina...

Zadnji post godine na izmaku koja u suštini i nije bila osobito loša. Kao ni osobito dobra. Nakon dugo vremena jedna me godina ostavila totalno ravnodušnom. Kada se sjetim kako mi je dvije i devetnaesta bila dobra i kako sam blaženo bila nesvjesna te činjenice samoj sebi se podsmjehnem. Posramim se. Gotovo je smiješno što nešto što nam je ugodno i dobro shvaćamo zdravo za gotovo. A kada je zdravo za gotovo, onda je u pravilu gotovo. ( obožavam ove tipa zdravo za gotovo, zbrda zdola, navrat nanos i slično ). I tako su nakon dvije i devetnaeste došle ove dvije posne godine. Koje su u svoj punoći izrazile tu zadnju dobru godinu.
Nekad sam za nadolazeću imala one standardne želje. Zdravlje, ljubav, sreću, mir, bolje. I dalje to želim, no ne naglašavam. Za svaku narednu imam želju da ne bude gora od odlazeće. Ako može.
Nostalgičar jesam, priznajem. Ali ne od onih koji će uvijek ustvrditi kako je prije bilo bolje nego sada. Jer nije. Svako vrijeme nosi svoje. To vrijeme prije bilo nam je bolje jer smo bili mlađi, neki kojih više nema bili su tu, nismo užurbano hitali da nigdje ne stignemo, već smo išli i dolazili na odredišta mnogo lakše i sa manje pritiska. Bilo je to neko vrijeme samo naše. Sporije. I zato bolje. Čini nam se.
I u nadolazećoj će biti i virusa i bolesti i prepucavanja ona dva dječaka koji nam državu vode i nekompetencije na svakom polju, i loših odluka, neuspjeha.
Bit i će dobrih filmova, druženja, kazališta, knjiga, mora, sunca, ljeta, fešti, ljubavi, bebača, sreće, ljubavi, radosti...
Ode još jedna...
Ringišpil će okretati kao i do sada. U glavi il' do cirkuske šatre.
Jedni će se na njem vrtjeti, drugi gledati.
Neki će
u novoj godini života
uistinu uživati.
Sve vam najbolje dragi blogeraši u 2022. od srca želim.








30.12.2021. u 22:08 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 27.12.2021.

Blagoslov kata niže

Malo sam zarežala danas.
I odmaknula se od mainstreama okoline na poslu koji me gušio već neko vrijeme. Znači, kad sam shvatila da kreće još jedna predstava stanovitih osoba, sklonih se kat niže. Sreća je da imam tu mogućnost. Skloniti se kat niže.
Zarežala sam na neke iz gentleman's kluba. Kasnije si mislim, pa nisu dečki krivi, oni su jednostavno tako odgojeni i uzgojeni da im se prirodno postaviti gardom nositelja svemira u svakoj situaciji. A u onoj u kojoj se tako ne postave, pomoći će ti bez beda. I onda to napomenuti nekoliko hiljada puta. Papirić pojedene praline ostavit će na stolu, stolicu nakon objeda neće privući pod stol, nešto čemu ne znaju gdje je mjesto neće se potruditi saznati gdje se odlaže već će to odložiti bilo gdje, usput će proći pokraj tebe i sa sigurnošću švicarske banke promrmoriti ovo ćeš ti riješiti upitnim tonom, ne dozvoljavajući međutim onaj drugi odgovor. E neću!
Pokušavam izbjegavati konflikte. Nisu mi potrebni. Ponekad i pokleknem. No uspijevam ušutjeti u nekim situacijama u kojima nekad nisam. Kažem svoje mišljenje, ali ne uvlačim se u lamentacije.
Intuicija koja me rijetko kad prevari i koju izreknem, u času izricanja okolini je često neprihvatljiva. Dok im se sama ne ukaže pa počnu kukati o tome. Onda ih lijepo otpravim sa jednostavnim nemoj se meni žaliti, o tome sam govorila već.

Ipak, nekada je potrebno malo zarežati.
I skloniti se kat niže.
Kad se već može.

Negdje sam čitala da je poželjno svakih sedam godina promijeniti radno mjesto/posao.
Moguće.
Nitko nije drvo. Osim drveta samog.

Sutra sam free.
Jeeei.
(a onda kreće turbo osam dana)

27.12.2021. u 23:01 • 24 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.12.2021.

Pred Badnjak

Koliko još? Koliko nam još Božića preostaje? Koliko zamotanih poklona, okićenih jelki, lampica, božićnih zabava... Dovoljno? Premalo?
Putem otpadaju dragi ljudi, sele se na neka druga mjesta, na repu kometa putuju u vječnost, čudimo se, oplakujemo ih, šaljemo molitve želje za mirni počinak. Mirni počinak. Nije li mir važniji nam sada i tu, dok jesmo? Dok nas ima. Nije li važnije umiriti misli prije nepromišljenih djela?
Mamu sam danas vozila na ispovijed. Jedva uđe i izađe iz auta. Krene, stane, namjesti se, zarotira, podupre štapom, uhvati za vrata, pa jednom, dva puta, nekako sjedne. Ili se ustane, iziđe. Prije par dana ukazuje mi na zavidnu visinu štikli voditeljice Dnevnika. Vidiš, ovakove take san i ja imala. Hodila san na ples u njima. Od Nine do Partizana na noge i plesala i vratila se nazad hodeć sve na te take. A vidi me sad. Bez ovoga ni do vecea ne mogu. protrese štap koji oslonjen na trosjed strpljivo čeka.
Koliko od štikle do štapa? Koliko nam je dano tog vremena za koje stalno mislimo da je beskonačno i da ćemo stići ama baš sve, samo dok još...
Ne znamo.
Škole, poslovi, djeca, brakovi, borba za kvadrate, krediti, rastave, mirovine...Štikla - štap.
Kratko je. Čime god mjeriš - beskonačno kratko vrijeme. Oksimoron. Ljušti se i troši neumoljivo. Ne primjećujemo.
Dok jednom, na Badnju večer stavljajući onu jednu kuglicu koju od njene četvrte godine kačimo, jer uradak je iz vrtića još, ne okrzne sjećanje na davni prvi Božić o kojem se na drvcu našla pa proleti misao kako su brzo putem života nam protrčali svi Djedovi. Mrazovi, Božićnjaci, naši vlastiti što su na repovima kometa, uz mnoge drage nam osobe otputovali u mirne počinke...
Leti vrijeme. Ostavlja sjećanja.
U prošlost ide sadašnjost.
Budimo sada
i budimo si dobri.
Koliko god možemo.
Radujmo se
ljudi
i narodi!

Sretan vam i blagoslovljen Božić!









23.12.2021. u 20:56 • 19 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.12.2021.

Lijepi postovi

Odem na blog i u danima kada ne objavljujem. Nešto kao pauza između...nečega što li se već tada događa mi u životu. I osjećam se odlično nakon malo plutanja među postovima. Pa i onim koje prestanem čitati nakon par rečenica jer shvatim kako sam sretna što mi je stanje svijesti totalno drugačije od tih pročitanih misli. Što se ne opterećujem mnogim nebitnostima, što živo mi se fićuka tko što o meni, koliko me upoznati kroz blogojavljanje može, misli.
Nekako poimljem da je poprilično visoko stanje samopouzdanja kada ti uistinu nije bitno što će tko o tebi reći. Znaš gdje si, tko si i što si i nije ti bitno da te pretjerano hvale, niti te pomiče iz ravnoteže kada netko o tebi nema dobro mišljenje.
Različiti smo. Nemamo svi isto mišljenje o svemu i logično je da se ne možemo složiti oko mnogočega. Prihvaćanje. Ta umješnost s kojom je neupitno lakše živjeti, u mnogih se potrošila. Ako je i postojala.
Nije ni čudo. U vremenu koje nas na ovim prostorima neumoljivo već nekoliko desetaka godina unatrag uči da je jedino ispravno biti naš ili njihov i ni milimetra drugačije, osobina prihvaćanja nečijeg mišljenja, uvjerenja, karaktera, pohabala se poput stare tenisice. Mediji, društvene mreže, platforme, beskonačan prostor koji nudi anonimnost i prikrivanje identiteta ohrabrili su nas da izađemo iz svih naših ormara i prosipamo riječi viralno virtualnim prostorom kao da se nikoga ne tiče što one znače, kakvom snagom mogu udariti u mozak, pleksus i srce, koliko snova mogu porušiti, koliko lažnih nadanja pružiti...
Bezgraničnost nove slobode mnoge je sputala. Negve stežu oko mentalnih zglobova.
Škrgutanje zraka što se jedva probija plućima i u onih najzdravijih, cijepljenih kolikogodtreba puta, i nenačetih ovim virusom koji pluća razara, i u takvih dakle zrak se plućima jedva probija dok čitaju svaštarije nesposobni prihvatiti da nas ima...
I zato biram. Biram što ću čitati, što ne.
I zato volim. Kada naletim na lijepe postove. Oduvijek naginjem dobroj priči, poeziji no i lijepe fotografije ne preskačem.
I zahvalna sam na ljepoti svakog posta koji me obnovi, obogati.
Kao i na onom suprotnom koji mi izmami zahvalu što sam drugačija.
Hvala svima na lijepim, životnim, optimističnim postovima.
Ovdje, na fejsu, po portalima... Jer, uvijek imamo izbor.
Na nama je.


20.12.2021. u 23:24 • 37 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.12.2021.

Osjeti se

Prođi dodirom tabana po mokroj travi. Po toplim oblutcima plaže. Po mirisnoj zemlji. Noseći u desnoj ruci par cipela od kojih oslobodiš svoja stopala. Upij zraku sunca, miris zraka pred kišu, trag bure nek zatreperi ti u nosnicama.
Dotakni koru debla, hrapavu.
Uhvati ruku nekog dragog, pogledaj ga u oči i uvjeri se da vrijedi.
Uzmi zalogaj u usta, zatvori oči. Uživaj dok između jezika i nepca rastapaš rapsodiju okusa. Ono bitno, oku je ionako nevidljivo.
Osjeti glazbu. Notu. Vibraciju. Ritam.
Povuci kistom po platnu.
Perom po hartiji.
Oćuti gutljaj vina dok klizi niz ždrijelo. Glatko, svileno, nek propuzi lagano. Sladostrasno.
Esencija života nek bude radost življenja.
Preskoči grube riječi. Rašpa što grebe nečije uho, dušu...
Probaj.
Promijeni frekvenciju kad krenu vijesti.
Jer sve ono što može uskovitlati um, bjesomučno tutnjati mislima, nazubljeno svrdlati moždanim vijugama...nek ljubav samo bude. Ona jedina ima pravo na to.
Zaurlaj sa litice ime koje te čini sretnim.
Može biti i tvoje.
Učini sebe boljim mjestom.
Na kraju balade.
Zahvalit ćeš si.
Na sebi.

16.12.2021. u 22:29 • 21 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.12.2021.

60 i još ponešto

Zakoniti je prekjučer napunio 60. Lijep broj. Jučer smo malo obiteljski proslavili. Danas je otišao na posao u 7.30. Jedan je od onih koji godinama već u jednoj lokalnoj samoupravi kao službenik zarađuje mirovinu. Do nje ga dijeli još 5 godina. Tad će, kaže, imati i godine i staž pa možda i pristojni iznos mirovine. Dakle, godinama već u percepciji mnogih moj šezdesetogodišnjak ima onaj dream job - od osam do četiri, vikendi i praznici slobodni.
Osim što nema.
Posao mu je takav da mora biti prisutan na sjednicama, sastancima, primanjima građana kod gradonačelnika i slično...
Jutros je, kako rekoh otišao u 7.30. Još je na poslu. Evo gledam sjednicu uživo preko YT kanala. Sada je 22.50. i raspravlja se po 11. točki dnevnog reda od ukupno 14. Uz malo sreće, eto njega kući oko ponoći.
Istina, ima i onih koji taj svoj od osam do četiri, vikendi i praznici slobodni radni dio odrade malo laganije. No i u državnim i gradskim službama postoje mnogi koji i te kako zarade svoju plaću. I osim Zakonitog, znam ih još takvih. Predanih i radišnih. Malo ih ubija sustav, jer nerijetko je trom, ali ima ih.
No, da se ja vratim na mog dragog. Kvarat smo stoljeća skupa, a godinu minus kvarat službeno. Bilo je svega, na sreću više dobrog no onog drugog. I neizmjerno sam zahvalna što smo u tom svemu bili i ostali zajedno.

Uz nadu da ćemo i u budućnosti brodeći životom imati više bonace nego bure, kapetanu moga srca nek je sretan ovaj okrugli 60.

P.S. i aj ubrzaj te točke, nećeš nikad doma...

13.12.2021. u 22:29 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2022  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva