Konobarica s tastature
ponedjeljak, 01.12.2025.
Zašto (ni)sam išla na marš
Možda i ne bih otišla da se nije dogodila prijetnja.
Možda bih opet iz naslonjača gledala izvještaje, čitala komentare ispod objava, povremeno se sekirala ili pljeskala na njih. Ne bih išla ni da me zakačio radni vikend. Jer jedno je kad sa posla utekneš na književno jutro dobre autorice/autora, a drugo kad ideš u hodati u neku kolonu. Ne bih išla ni da mi se barem u jednom trenu učinilo da time narušavam išta od prve Adventske nedjelje, jer kao kršćanka poštujem vjerske blagdane i običaje.
A ne bih zasigurno otišla da se nije pjevaču otelo prijetiti radikalnim potezima ni više niti manje gradonačelniku glavnog grada države. Da se ne ponavljam puno, pisala sam o tome već i većina meni dragih i onih koj me poznaju ljudi zna kakav mi je stav oko glazbe. Slušam ono što mi se sviđa. Sviram ono što želim. Pjevam ono što volim. Ostalo zaobiđem, okrenem stanicu ili kanal, isključim...
I stvarno mi nije bitno što pjevač pjeva. Fora nam je bila ta sad sporna pjesma jer u doba kad je snimljena i izašla, davala je na hopsalicu narodnog melosa koji smo do tada slušali, a odjednom ga nije bilo nigdje. Svidjela nam se i poruka iz stihova, jer iskreno svi smo željeli da rat stane i da dočekamo tu novu, normalnu i pravednu državu. Bilo nam je normalno da treba baciti bombu i goniti bandu preko izvora. Tu ništa nije sporno bilo.
Sada, trideset i kusur godina kasnije sporno mi je mnogo toga.
Spornije no tada tih olovnih devedesetih. Ne, nije mi nitko iz obitelji stradao u smislu da je ubijen, ranjen, ozlijeđen ili pogođen kasnijim PTSP sindromom. Ono što nam se tih godina kao obitelji događalo, a bilo je toga, uvjetovano jedino vić završetkom prezimena smataram totalno benignim u odnosu na prava stradanja, patnje i gubitke drugih.
Sporno mi je da se do kraja nepodojeni dječaci skupljaju kako se kome sprdne, navuku kapuljače, podignu desnicu u zrak, zazivaju kvazi tvorevinu koja je onomad prodala pola njihove današnje domovine u čije ime to sve rade, idu po trgovačkim centrima i manifestacijama i ispituju svoje vršnjake koji se tamo zateknu izletom ili posjetom od kuda su, pa kad dobiju lokaciju prave im sačekuše ispred tih centara i mašu noževima pred nosom a to sve prođe bez sankcija.
Sporno mi je da me netko, iako živim, radim i odgajam po pravilima pravi budalom i mjeri mi domoljublje pomaknutim parametrima.
Sporno i tužno mi je što kad se nađem u ulici bez automobila i ljudi u kišnoj riječkoj večeri produžim korak i zadihana uletim u salon u koji sam se uputila deset minuta prije termina, jer su se dvojica od četvorice mladića pod kapuljačama odvojila i nešto se došaptavaju.
Sporno mi je što nikad veći gospodarski rast, a nikad siromašniji.
Sporno mi je što me premijer pravi budalom svakom svojom novom izjavom u kojoj je on i samo on zaslužan za nikad bolje (blago)stanje nacije dok mu je u njegovim mandatima više od pola ministara završilo po zatvoru radi krađa i manupilacija za koje nikad nije odogovarao ni on ni ministri, dok se ovrhe kače i naplaćuju na leđa najosjetljivijih.
Sporno mi je što država, grad ili tko već nema rješenje za nekoga tko provali u stan, tamo živi bez struje i vode, prolijeva fekalije po zajedničkim kanalima i naposljetku, jer ta ista država, grad ili tko već nije imala rješenje, to završi paležom stana od strane neadekvatno zbrinute osobe i smrću dvije osobe.
Sporan mi je svaki ZDS, svako dizanje desnice. Svaki ustašluk, četnikovanje i fašizacija kao i referiranje na komunizam.
Sporno i jadno mi je vrijeme i državno uređenje u kojem jedan pjevač prijeti radikalnim potezima spram legalno izabrane gradske vlasti, ma tko on bio i ma koja ona bila.
Zato sam išla na antifašistički marš.
Jer fašizam nije samo ono kad čekamo da se opet pojavi neki Adolf, Gabriele, Benito ili Ante, mobilizira narod i krene kako se već tada kretalo. Klice fašizma siju se polako ali sigurno svuda oko nas uz blagoslov nedjelovanja institucija koje neka rade svoj posao.
Nisam stigla jučer na sam početak marša, pa nisam prisustvovala igrokazu nepodojenih dječaka kojima mame nisu dale pare za gostujuću tekmu, a vrijeme se moralo nekako ubiti pa su se sjetili eto malo spustiti na Jadranski trg i tamo urlati. I neka. Urlati na neistomišljenike, koliko god to meni apsurdno bilo, u ovoj demokraciji njihovo je pravo i okej. No dizati desnicu u zrak, urlati zabranjeni poklič za kojeg više nitko i ne haje da je protuustavan i potom bacati petarde na ljude, a sve to preko glava policije koja stoji ispred njih i ne mrda, to mi nije niti će mi ikada biti jasno ni prihvatljivo. Ponavljam, nisam bila tamo, no iz 5minutnog videa koje je objavio riječki portal Fiuman, sve se vidi kristalno jasno. I desnice i hukanje i petarde.
Ono radi čega nikako nisam išla na marš su zastave. Od meni totalno nejasnih crveno crnih, preko one jedne koja je nemilo asocirala na bivšu državu i bila skroz nepotrebna do izostanka ijedne hrvatske zastave. Taj me segment jako zasmetao.
Da zaključim.
Ovaj se marš nije referriao na fašizam koji je krenuo prije 100 godina i poharao sve.
Ovaj marš nije imao veze sa komunizmom.
Ovaj marš nije zazivao bivšu državu.
Da je u ovoj teško izborenoj i krvlju plaćenoj državi razuma, vjere i domoljublja u pravom smislu - ovaj se marš nikada ne bi dogodio.
Smrt fažizmu - sloboda narodu!
ponedjeljak, 17.11.2025.
Divna skupina mladih ljudi
Pao je mrak još u Vatikanu. V je hvatala sjene, postrojavala nas izvan snopova svjetala upaljenih lampi na trgu S. Pietro. Malo lijevo, tako, vi stanite unutra, a vi malo dolje, može, super... Baterija ne njenom profi fotiću je već iscurila i posljednje smo fotke uhvatili nečijim ajfonom, jer on ima najbolju rezoluciju. D je parkirao tik do nekog zapadnog ulaza na trg. Toliko blizu da sam se cijelo vrijeme bojala da nas auto neće tamo dočekati dok se vratimo. No, D je polu Talijan i izuzetno snalažljiv tip pa zna gdje se, kako i kada može parkirati. Ovo je free 2 move, kad vide oznaku te aplikacije, ne dižu i ne stavljaju kazne, samouvjereno je izjavio zaključavajući auto.
Pofotkali smo se dakle u Vatikanu, dok je noć krala dan, a kad smo sjeli u auto unajmljen preko aplikacije free2move, mrak se spustio na rimske ulice. U relativno novome C4 D je samouvjereno vozio kroz grad, prešaltavao se iz trake u traku na onaj italo način. Uguravanjem. U autu smo stiješnjeni na zadnjem sjedištu V službena fotografkinja promocije, studentica režije u Gorizi i Juniorkina frendica od vrtića još, Juniorka i ja. D Juniorkin dečko je vozač, a L, također frend od vrtića preko osnovne i srednje pa do studentskih dana i brat blizanac Juniorkine najbolje frendice - suvozač je. On je naime morao biti u autu, jer free2move ima kompliciran postupak iznajmljivanja auta, a ispostavilo se da na neku foru jedino njegova vozačka odgovara svim uvjetima. I tako mi zadovoljni, opijeni lijepim danom u kojem je mladost potegnuvši oko devetstotinjak kilometara uveličala i uljepšala obranu i proklamaciju diplome svoje frendice jezdimo zakrčenim rimskim ulicama. Odjednom se kroz zvučnike protegne glas Lorette Goggi i njen svjetski poznat, talijanski klasik Maledetta primavera.
Pa ti čisto dođe milina što, uz sve dileme i propitivanja tijekom tog odgovornog procesa, odgajaš kako odgajaš.
Dok kliziš zakrčenim rimskim ulicama, kroz zvučnike krene talijanski glazbeni klasik, a njih četvero dvadesetdvogodišnjaka krenu pjevati u riječ, u notu...
Ponosiš se odgojem svoga djeteta, ponosiš se s ostalih troje, ponosiš se i onima kojima je rimskim cestama i tračnicama drugim prijevozom bilo ići.
Ponosiš se njihovim roditeljima.
Jer ispravni su. Tako ispravni.
Srce ti je golemo i puno.
I svijet je u balansu.
ponedjeljak, 10.11.2025.
Diploma i Roma
Juniorka diplomirala! Prve su tri akademske godine uspješno privedene kraju. Obranila je završni rad baš na svoj 22. rođendan, u vječnom gradu, onom kamo svi putevi vode. Četrnaest prijateljica i prijatelja, nas troje starijih (Zakoniti, naša kuma i ja ) u različito vrijeme i različitim prijevozima, iz Rijeke i Trsta stigli smo u Rim dan ranije, a tridesetog listopada sudjelovali u njenoj duploj fešti i danu samo za nju.
Ona i dečko stigli su dan ranije od svih. Dok je ona po Rimu obavljala neke sitnice, on nas je dočekivao i usmjeravao na smještaj koji je ona riješila par mjeseci unatrag, tako da smo svi bili smješteni u Camping in town Roma. Mladi u lijevom krilu, nas troje u desnom, jer bolje je tako. Kamp izuzetan. Bungalovi topp. Za nekoliko dana Rima, preporuka, jer ako se na vrijeme rezervira, noćenje u vječnom gradu, može izaći baš povoljno. Nas je došlo 106 € po osobi za 4 noći. Mlade nešto i jeftinije, jer njihovi bungalovi nisu imali nešto od komfora. Točnije, koliko sam ja zapazila – TV. Koji ti u Rimu, onako realno, i ne treba.
Četvrtak, uz nešto logistike pokupili smo dio cvijeća, dio je ekipa pokupila dan ranije, ja otišla s njom na faks, obrana je bila u 11, tata, dečko i frend po zakusku, imali smo unajmljen auto, a ostatk ekipe se polako iz kampa, busom pa metroom uputio do faksa. Kad su svi, osim zakuske i ekipe zadužene za to, stigli, obrana je bila odrađena, a proklamaciju kojoj smo svi prisustvovali, čekali smo oko sat vremena.. Obranila je s najboljom ocjenom. Nakon toga, a takav je tamo običaj, u dvorištu fakulteta pronašli smo klupicu oko koje smo feštali. Fotografije, mala torta, šampanjac, konfeti, cvijeće, baloni i ono najbitnije – izuzetno dobro raspoloženje svih nas. Samo sreća, radost i ponos. Petero njih zajedno su prošli vrtić, osnovnu i srednju školu, sada su na 5 različitih fakulteta u dvije države i još uvijek traje njihovo prijateljstvo i zajedništvo. Bila sam preponosna na sve tamo okupljene. Mladi su to ljudi koji znaju što su obaveze, odgovornost, svi studiraju, uz studij i rade, volontiraju... I znaju se dobro zabaviti, bez incidenata i problema.
Nakon fešte, po njenoj želji uputili smo se do Koloseuma, a potom do Vatikana na zajedničko fotografiranje. Nas 5 autom, ostatak opet busevima i metroom. I obavili smo sve. Puni izuzetnog raspoloženja. Čak je i najavljena kiša odustala taj dan tako da smo zaista uživali.
Po povratku u kamp, mi starci otklipsali smo do svog bungalova, a mladi su u svom krilu nastavili s druženjem.
Bilo je zaista izuzetno.
Naredna dva dana, svatko u grupicama prema vlastitim interesima obilazili smo Rim. Pali su Koloseum, Vatikan i Bazilika, Villa Borghese, Pantheon, Piazza Navona, Piazza di Trevi sa neizbježnom fontanom, Piazza del Popolo, Piazza Spania sa poznatim stepenicama, Piazza Venezia i Oltar domovine, Ponte Sisto i trg Trastevere... A pale su i neizbježne tjestenine, sladoledi, kave i pokoji koktelčić...Dio ekipice je potegao i na izlet u Napulj.
Ni dugačak put, ni iscrpljujuće špartanje uz obaranje nekoliko desetina tisuća koraka, ni kašnjenja autobusa, ni gužva... Ništa nama smetalo nije.
Jer bilo je onako baš – savršeno.
Rim apsolviran.
Naša dottoressa nastavlja magisterij u Padovi.
Ma nek nam je zdravlja – bit će svega.
Ad maiora semper!
četvrtak, 23.10.2025.
Nije do kiše - do mafije je
Opet nas potopilo.
Gledam video koji je netko snimio kroz vjetrobransko staklo gradskog autobusa. Potok teče Krešimirovom, autobus se jedva kreće, automobili stoje.
Nekada, dok su zime bile zime, kad bi napadalo i malo snijega Rijeka bi bila blokirana. Obzirom na konfiguraciju terena i nije neko čudo. U nemogućnosti normalnog prometa, a veće radne etike no danas, pješačili bi do posla ili škole ukoliko bi bilo nastave.
Danas, blokira nas kiša. Malo je to manje do spomenute konfiguracije. Više do neplanske gradnje, čupanja drveća, nestajanja zemlje iz tla e da bi se nalilo čim više betona za neke gradnje. Mafija za koji novčić više u džepu omogućava drugoj mafiji da nesmiljeno gradi. I tako imamo to što imamo. Čuđenja nakon svake kiše. Koja ne mora biti ni pretjerano velikoga intenziteta. Dovoljno joj da pada dva dana pa da svi doslovno potečemo njenim tokovima.
Na pješačenje uslijed blokada i ne pomišljamo. Kiša je.
Neka druga mafija, kojoj je nogomet industrija, a ne igra, evo odlučila je da se evropska utakmica na Rujevici mora nastaviti. Naime, utakmica zakazana za 18.45. počela je u to vrijeme, da bi nakon samo trinaest minuta radi jake kiše bila zaustavljena. Od kišnih se zavjesa nije vidjelo s jedne ne drugu tribinu, na svaki dodir noge igrača sa travnjakom u vis prštala je voda, a lopta se ukopavala u teren. Teren bazen. No obzirom na kupljene ulaznice, tv prava, prekrcane termine tih modernih, nogometnih gladijatora utakmica je u 21 sat nastavljena. Uvjeti još gori no kad je prekinuta. Ne bi li sačuvaj bože bila odgođena, a sva ta klika izgubila pokoji novčić. O zdravlju gladijatora nitko ne vodi računa. Kakve posljedice mogu biti prilikom ozljeda u takvim uvjetima - nije bitno.
Iznad Rijeke trenutno grmi i sijeva.
Možda na Rujevici nekim čudom udari munje ne izazivaju nikakve posljedice, pa se bezbrižno može plivati kroz evropski nogomet.
Kruha, igara i mafije.
Evala!
ponedjeljak, 20.10.2025.
Ništa nije birala kad je izabrala
Nije birala imena svojim kćerima. Prvorođenoj je dao ime otac. Po prvorođenoj njegovih roditelja, a kojoj nije bilo dano živjeti više od četrdesetak dana. Činilo mu se primjereno. Onda je prvorođena, sa nepunih četiri godine, po najboljoj prijateljici iz vrtića, svojoj sestri nadjenula ime. Marla i Lena ostale su u čežnji njenih misli, neispunjene želje.
Nije birala njegove hirove, bolesti i nepopravljiv tvrdi karakter vječne žrtve. Ni otiske dlana na svom obrazu. Nije to on, to je bolest u njemu. Nije to on, to je njegova ovisnost. Nije to on, to mu je još od rata...Nizalo se svakom grubom riječi, svakim udarcem, svakim treskom vrata, svakim tragom oštrice po mekim tkivima. Njenim, njegovim.
Točno se sjeća dana kada su se upoznali. I da su joj govorili da on nije za nju, neka ide dok je vrijeme. Nek se spasi. Ali kad srce bira pamet ne sluša.
Sjeća se vjenčanja. Pred jutro polomljenih čaša, crvenih tragova na njenoj haljini, kuma koji ga punog gnjeva u očima i škrguta u zubima, odvodi od stola upirući svu svoju snagu u njegova ramena, prema izlazu. I svoje mame koju je njegova mama tješila. Da je to slučajno, popio je malo, dug je bio dan.
Sjeća se rotirki ispred prozora koje su budile cijelu zgradu, a ona se drugi dan pravila da ništa nije bilo i pozdravljala susjede nehajnošću mlade domaćice, mame i supruge. I kako je jednom uzeo tromjesečnu onu kojoj je sestra nadjenula ime i poput štita ju postavio između sebe i plave uniforme. Dok ga nije popustilo. I dok opet nije rekao kako mu je žao i da neće više.
Malo je toga birala, gotovo ništa. Samo njega.
Njega posjećuju njegovi, negdje tamo na kraju države u nekoj ustanovi za takve kao on.
Njoj su ostala sjećanja i dvije krasne djevojke nebiranih imena.
ponedjeljak, 13.10.2025.
Ženska književnost, nogomet, odbojka...
Do unatrag dvjestotinjak godina postojala je književnost. Mislim, hvalabogu postoji ona i dan danas, no što se promijenilo.
Mnogi skaču na sintagmu ženska književnost.
Ali, do unatrag dvjestotinjak godina postojala je ta književnost koju su ispisivali muškarci. I nije se zvala muška književnost. Već književnost.
Identično je sa sportom. Ako je nogomet onda se podrazumijeva da je muški nogomet. Rukomet, odbojka, košarka. Svaka, aktivnost nazovimo, u svom izvornom obliku je muška i ne treba to posebno isticati. Jer logično je. A kada dobije pridjev ženski onda ide pitanje zašto isticati da je to nešto - žensko.
Pa eto, vjerojatno zato što je tisućljećima sve to bilo jedino i samo muško.
Još ako dodamo malu onu općepoznatu zgodu kada su onomad poznatom nogometašu na promociji knjige njegove supruge, talentirane spisateljice postavili pitanje A tko vam čuva djecu dok vaša supruga piše...
Da, potrebno je istaknuti da to nešto sada rade i žene. Barem sljedećih nekoliko stoljeća.
I još se ne bi uspjeli izjednačiti.
U to ime, odoh pogledati Meryl Streep. Dok glumi željeznu lady.
Nekako, volim žene koje prave razliku u ovom svijetu koji se ubrzano prazni od kvalitetnih ljudi, žena...
ponedjeljak, 06.10.2025.
Čitajte. Čitajmo.
Mislim, u ovim se vremenima najbolje okrenuti čitanju. Literaturi koja nam odgovara. Meni jako, recimo, odgovara Andrić. Ponajprije Sveske, Znakovi pored puta i Ex Ponto, a zatim sve ono njegovo pripovijedanje, preplitanje, onaj krvotok glavne misli koja krene žilom pa se račva u stotine žilica i kapilara da bi se smisleno i pravovremeno, na samom rubu da joj izgubimo nit, vratila u tok iz kojeg je krenula.
Treba utonuti u vodoravne linije slova. Radi fokusa. Čitanje je jedna od rijetkih radnji kojoj se u trenutku treba u potpunosti posvetiti. Knjiga se drži najčešće objema rukama, pogled je uperen u retke, gibanje tijela ne postoji – tijelo je sasvim umireno, misli su koncentrirane na čitanje… Jedino što ide uz čitanje jest strujanje neke glazbe u pozadini (koje kod mog Zakonitog, ako nema nikoga doma nikako nije strujanje već ide do visokih decibela; on tako obožava), za koju nisam sigurna da dopire do mozga već je tu samo kao primjetno neprimjetna kulisa.
Nahraniti se dobrim mislima iz knjige je neprocjenjivo.
U posljednje vrijeme vidim da je trend na mrežama ponosno isticati broj pročitanih knjiga kroz protekli mjesec. Nekoga, pasioniranog čitatelja, book blogera, ili onoga tko rado objavljuje po mreži to vjerojatno veseli. I to je sasvim u redu. Ja pak s druge strane mislim da je broj pročitanih knjiga u ovom ili onom periodu sasvim nebitan. U mjesec dana mogu pročitati jednu, niti jednu ili osam knjiga. I u svakom sam slučaju na dobitku. Jer bitno mi je koliko mi je koje djelo dalo. Ako je riječ o kvalitetnom štivu bivam presretna. Ako mogu podijeliti s nekim mišljenje o pročitanom, ako me obogati, sreća ide level više. Nerijetko se javim autoru ili autorici sa pohvalom, jer u današnje vrijeme to zaista nije problem, a dobre stvari treba dijeliti i ljudima koji ti pruže radost – a čitanje meni jest radost – treba to dati do znanja.
Ponekad osjetim da ljudi, pritom mislim i na čitatelje i na autore, bivaju nezadovoljni ako im kažeš da ti knjiga nije sjela. A ne bi trebali. Nisu sve knjige za svakoga od nas. Ja imam sistem 33 – 60. Ako mi knjiga nikako ne ide na 33. stranici je zaklapam i vraćam u knjižnicu ili na policu, a kad mislim da bi se nešto ipak moglo poboljšati dam šansu do 60. stranice. Nekad se ispostavi da sam dobro napravila, a nekad radnju sa 33. ipak napravim na toj 60. I to nikako ne znači da je knjiga, koja je meni završila na jednom od ta dva broja stranica, loša. Već da nije meni dobra. A to je velika razlika.
Ono što je svakako dobro jest da me svaka knjiga nečemu poduči. Pa i ta od koje odustanem jer mi da znak što nadalje trebam izbjegavati.
Zašto sve ovo?
Danas sam na netu naišla na jednu misao maestra s početka priče, a ona ide ovako:
Čitajući dobre pisce, dešavaju se pred nama čuda. Često na početku neke rečenice, kad vidimo kako se pomalja jedna misao, mi zastanemo zadivljeni i uplašeni. I sa nevericom pitamo: "Je li moguće? Hoće li se to što naslućujem zaista desiti? Je li ovo zaista ona ista misao koju smo i mi, ne jednom, naslutili pri dodiru naše svesti sa svetom oko nas, skrivani deo naše unutarnje stvarnosti? Zar ima još neko da je ovo ovako video i osetio?"
A kad, pročitavši do kraja, vidimo da je zaista tako, mi ostajemo nad tom rečenicom zamišljeni, zahvalni i srećni, jer nam je pao u deo najveći dar koji čitanje može da nam pruži: osetili smo da nismo sami nikad, ni u najtežim ni u najlepšim trenucima, ni u svojim najogorčenijim nedoumicama, ni u najsmelijim zaključcima, nego da smo povezani sa drugim ljudima mnogostrukim i trajnim vezama koje i ne slutimo, a koje nam "naš" pisac otkriva.
To je spasonosno.
A meni to uistinu jest spasonosno.
I neopisiva radost.
A u vremenu dobivanja svakakvih informacija i raspucavanja toksičnim komentarima fokus na kvalitetno štivo može svima biti spasonosno.
I radost.
Eto.
Čitajte.
Čitajmo.
četvrtak, 02.10.2025.
Fiume o morte!
Nadam se da ćete večeras više uživati u briljantnom dokumentarcu o komadiću povijesti Rijeke no što ste (tko je gledao) u utakmici njenog kluba.
Preporuka pogledati, sjajan je!
I javite dojmove, svakako.
Ja ga odoh pogledati po 3x.
Adminu hvala na naslovnici!
ponedjeljak, 29.09.2025.
Bili - uživali - vratili se
I da, bio je ovo najbolji mogući izbor za getaway weekend krajem rujna.
Uživali smo na max. Oktoberfest, Allianz Arena, komadić Minhena, dašak Njemačke.
Sretna sam što sam se vratila u domovinu tog jezika. Iako posljednjih desetak godina radim sa gostima iz Austrije pa komunikacije na njemačkom jeziku ne nedostaje, njemački njemački totalno je druga priča od austrijskog njemačkog. Ponavljam, moja razina znanja tog jezika daleko je od idealne. Pisati ga ne znam, ono što pročitam podosta razumijem, govorim ga prilično solidno, no kroz ova 3 dana ponovno komunicirati sa Nijemcima bila je za mene renesansa.
Činjenica da ostatak obitelji uopće nije htio komunicirati tamo na engleskom, jer hej! ti pričaš njemački ti pitaaaaaajjjjj ponekad je malo zažuljala, ali Zakoniti je vozio sve rute i relacije i cijeli put, a Juniorka manirom rođene Minhenke (jel se tako kaže?) vodila nas je bespućima javnog prometa, ponajviše metroa bez ijedne greške.
Podijelili smo uloge, odlično se proveli prvi dan na Oktoberfestu, a drugi u obilasku dijela Allianz arene i FC Bayern fan shopa, Mariensplatza te dijela dvorca Nymphenburg za kojeg vjerojatno 3 dana ne bi bilo dosta za obići.
Da je neznanje blaženo potvrdilo nam se u subotu kada smo nakon 5 sati razgledavanja šatora, ringišpila, štandova i obilaska po Theresienwiese ("livada" na kojoj se održava fest) nešto prije 17 sati odlučili da nam je dosta i da idemo polako natrag prema apartmanu. Naime samo pola sata kasnije uslijedila je smjena rezervacija. Rezervacije za šatore traju od jutra pa do 17:30h i nakon 17:30 do kraja. Ta smjena rezervacija blokirala je cijelu "livadu" ljudi su doslovno stajali u gomili bez pomicanja, pa su organizatori na sat vremena zaustavili ulazak u prostor "livade" dok se ne isprazni do zadovoljavajuće razine. Mi smo tada već bili u Fröttmaningu od kojeg nam je autom još bilo 20ak km do Allershausena i našeg apartmana. Tek smo navečer čuli vijest o blokadi uslijed smjene rezervacija. Blaženo neznanje.
I da, svaki smo dan vozili autom 20ak km Allerhausen - Fröttmaning da bi se tamo ukrcali na metro za Minhen što je sljedećih 17 km. U trenutku kad smo odlučili ići na Oktoberfest to nam je bila jednina povoljna opcija. Što zbog već velike popunjenosti kapaciteta, što radi cijene.
Fröttmaning je inače mjesto gdje se nalazi impresivan dom FC Bayerna - Allianz Arena, pa smo se nje kroz četiri dana nagledali izvana.
Evo za kraj još nekoliko zanimljivih činjenica o cijenama.
Oktoberfest - pivo 15,35€, suvenir magnetići 5-6 €, kobasica ili steak u pecivu oko 6 €, kapučino 6 € itd...
Supermarket - onako odokativno sve za oko 30% jeftinije no u lijepoj našoj.
DM - neusporedivo jeftiniji, pa od hrpe upazarenog izdvajam recimo vrećicu hrane za mačke DM marke. U Njemačkoj 0,30 €, u Hr 0,70 €.
Dalo bi se još... No nismo od onih koji na putovanje idu da bi uštedjeli, pa nema mjesta kukumavkanju. Potrošili jesmo, no doživljaj nema cijenu.
Bili, vidjeli, proveli se, uživali.
A ujutro opet budilica.
Prost!
četvrtak, 25.09.2025.
Off to Germany
Baš sam malo uzbuđena :)
Ujutro krećemo na Oktoberfest.
Nisam toliko uzbuđena radi činjenice da ćemo pohoditi Oktoberfest, što je već neko vrijeme Juniorkina ustvari želja, već radi toga da se nakon punih 30 godina vraćam u Njemačku.
Moja je pečalba trajala 1993. - 1995. I nije bila radi novca. Ne mogu reći da se nije nešto zaradilo, ali najveći kapital koji baštinim iz tog razdoblja je jezik. Sluhista sam, jezici mi idu, no doći u Nejmačku a znati od tog jezika brojati do 100 i nekoliko tek konobarskih fraza, a nakon dvije godine solidno savladati i komunicirati bez problema na njemačkom jeziku - velika je moja pobjeda. I neprocjenjiv kapital za cijeli život.
Novac se ionako, kao i svaki novac, potrošio.
Ostaje mali žal što si nisam kroz ovih 30 godina nikada dala još malo truda, pa da savladam i pisanje njemačkog. Sa čitanjem i govorom, iako nisu sasvim idealni, nemam problema.
Kako bilo, ujutro palimo naš njemački auto pa put Njemačke.
Pišemo se i čitamo nakon Minhena.
Prost!
