Konobarica s tastature

ponedjeljak, 26.02.2024.

Branka, razmišljanje

Mnogo je puta pomislila kako je već prestara. Stotine je sati prosjedila u naslonjaču pokraj balkonskih vrata, za lijepa vremena na balkonu. Samotnjački dani kada kist nije slušao, a vreteno se vrtilo samovoljno. Krošnje oleandera, limuna, i malo niže trešnje, oraha i hrasta propinjale bi se u gostujućim vjetrovima. Čajevi od kamilica i matičnjaka, ulja od lavande, tabletice valerijane. Nemir nije jenjavao. Brojala je greške u koracima koje je činila tijekom života.
Gledajući unatrag shvatila bi da je najviše uzbuđenja i stresa nosio period kada su gradili kuću. Čim su osposobili dvije prostorije u prizemlju, sa imanja Markovih roditelja preselili su na brdo. Stigla je Anja, a s njom spoznaje i strahovi mlade mame. Marko se borio oko posla i gradnje kuće. Ona se borila sa sobom i vječnom dvojbom nije li kriva za nemogućnost proširenja obitelji. Znala je da nije. Ipak, nije bila sigurna. Vječna nedoumica, nesigurnost, misao da nije i nikada neće biti dovoljno dobra. Dovoljna. Borila se sa sobom, borila se s Markom dok su oboje bili ukopani, svatko u svojoj zaposjednutosti.
Mnogo je vremena prošlo dok je pomirila sve. Nikada do kraja. Možda je trebala biti upornija. Možda je bila previše uporna. Nisu bili jedini kojima nije bilo dano imati više od jednog djeteta. Trebala je jednostavno biti zahvalna na tom jednom. I bila je, neizmjerno. Ono čemu nije znala odgovor bilo je pitanje bi li, da je smjela recimo, na prevaru ostala trudna? Iako, to ne bi bila prevara. Dogovor je bio barem dvoje, možda troje.
Dok su se grane u dvorištu povijale, čajevi i mirisi pušili prostorom ona bi satima zapetljavala i raspetljavala vječnu dilemu oko svoje trudnoće, usvajanja djeteta, popuštanja Marku. Kada ne bi došla do nikakvog pametnijeg zaključka od onog da je tako moralo biti, novi čaj, drugi miris, sljedeća tema...
Utukla je sate razmišljajući i analizirajući, sažalijevajući se i tugujući za činjenicom da joj je život prohujao najprije u borbi za dijete, potom u borbi za dostojanstvom nje i obitelji, i na kraju u borbi koju nije ni vodila, a dogodilo joj se da ju je izgubila. Anja. Od sve tri ta je izgubljena bitka boljela najviše.

26.02.2024. u 22:34 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.02.2024.

Tea, monolog II

...
-Dočekala sam ga jedno veče sva seksi sređena sa čašom vina u ruci. Ispale su mu oči. Jadničak je pomislio da sam se sredila za seks koji se ne prorijedio, nego nestao. Da sam ga, mošmislit, poželila. Krenuo je prema meni. Bio me je gladan, vidjela sam. Poslala sam ga pod tuš uz obećanje da ga čekam kad se vrati. I jesam. Čekala sam ga. I kad se gol golcat, još polumokar pojavio predamnom onako sređenom, pitala sam ga što mu je na umu. Vjeruj, bilo je očito. Vodoravnije mu kita nije mogla stajat. –
-Nisi normalna.- prasnula je Branka i odvalila od smijeha
-Pa kad je. Uglavnom, kreno je prema meni i prije nego što je išta izustio rekla sam: Sad spusti taj svoj jadni kurac i pokupi se iz mog života. Zauvijek. Nije mogao vjerovat. MOLIM!?- prolomilo se dnevnim boravkom. Samo djelić sekunde sam osjetila strah. Al milisekundu. Opet je krenuo prema meni. Ja sam hladno uhvatila bocu rukom. U drugoj mi je još uvijek bila čaša s vinom. Da ti nije palo na pamet. Razbit ću ti glavu, trepnut neću. Dvadeset i sedam godina me maltretiraš. Sad odi tamo di ideš već mjesecima po porciju i da ti nije palo na pamet vratit se. Ej, da mi je netko rekao da će poslušat iz prve, ja bi mu rekla da je lud. Ja sam stvarno bila spremna na fizički obračun, vjeruj. Isplanirala sam ranije tog dana s čim ću ga i kako zatuć. Znaš kad mi je došlo, al do kraja. I stvarno mi više nije bilo važno. A ta scena. Ta moja, po prvi put u toliko godina, nadmoć. On gol predamnom, naravno da mu se miš smežurao u roku odmah, ja u ekstra seksi izdanju sa samopouzdanjem level beskonačno. Riječi. Najjebenije ustvari oružje. Ono čime sam kruh zarađivala, a on me tim maltretirao. Dobro, vjerojatno mi se u očima vidio i trag ludila. Ej, samo je rekao Okej. Okrenuo se i otišao iz sobe. Potom najdužih dvadeset minuta dok je spakovao kofer. I samo je produžio kroz ulazna vrata. Otišla sam za njim na hodnik i tamo na sigurnom povikala da mi vrati ključeve od stana. Spustio je kofer na pod, izvukao snop iz džepa i sa alke skinuo karticu od auta. Ostatak je zafijuknuo prema meni.. Nabijem i tebe i ključeve. Glupačo! Zaurlao je hodnikom. Posljednji pokušaj uspostave autoriteta, valjda. Ušla sam u stan, zakračunala vrata, naslonila se na njih i počela se trest. Nisam mogla vjerovat da je otišao. Onda sam se malo pribrala i potrčala prema balkonu da se uvjerim da je upalio auto i, ono, zaista otišao. Nakon toga sam poslala poruku šefu da imam temperaturu i da je moguće da se sutra neću pojaviti na poslu. Presvukla sam se u trenerku i dovršila bocu skoro do kraja. Osjećala sam se kraljevski.
Kako je ustvari to sve skupa tužno. Kreneš s nekim u život, planirate budućnost, dolaze djeca, ljubav u svemu, idila. Zauvijek. Dok nas smrt ne rastavi, ako ne i dulje. I onda negdje putem nešto se izokrene, planovi padnu u vodu, budućnost više nije bitna. Bitno je ustrajati u dokazivanju tko je u pravu, uniziti onog drugog partnera, dokazati da samo jedno ima pravo. Kao da veza između dvoje ljudi nije baš to. Između dvoje ljudi. –
Tea je znalački zavrtila čašu i otpila gutljaj. Zagledala se kroz prozor. Još ju je boljelo, pomislila je Branka. Ne što više nema partnera, boljelo je sve ono ružno što je bacilo tustu, mrku sjenu na dobro, a bilo je i dobroga kroz zajedničke godine.

22.02.2024. u 22:30 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.02.2024.

Tea, monolog I

-Nije me tukao. Ali mi je radio sve ostalo. Ubijao me riječima. Postupcima. Mislim da je najveća greška u svemu bila što sam mu od početka dozvoljavala da se tako ponaša. Ispočetka, zaljubljeno derle, mislila sam da se on na taj način brine za mene. Da mu ničeg važnijeg od mene na svijetu nema. Žalosno je što sam to nastavila vjerovati narednih dvadeset i sedam godna. Ubijao me riječima. Mene, kojoj je komunikacija struka. Nije mi dopuštao da se viđam ni sa kime tko ne bi bio iz našeg zajedničkog kruga prijatelja, aktivnosti, hobiji, interesi, mogla sam sve zaboraviti. Jednom je kolegica iz firme priredila djevojačku u kleti u Zagorju. Trebale smo prenoćiti tamo. Otišla sam na tu feštu, on se pojavio u ponoć s prijateljem. Vratila sam se s njima u Zagreb. Više ni ne znam koji je izgovor imao da su njih dvojica tamo osvanuli. Nije on mene ni na što silio, jednostavno je imao moć da me uvjeri da je sve ono što on kaže ispravno, a ono što ja radim ili bi htjela raditi nije. Ma ja ne znam kako ja to sve nisam vidjela. Ali dobro i to, nego s godinama je postajalo sve gore.
Vezano uz bilo što, uvijek sam ja preuzimala inicijativu. Majstori, škola, dječje aktivnosti, kućni poslovi, sve je bilo na meni. On je išao na posao, malo nešto na vježbe nakon što ga je uklještilo u leđima, vozio djecu po treninzima i non stop kvocao kako ne valja ništa. Ej, znači bila sam voditeljica marketinga u Esplanadi. On - službenik u komunalnom poduzeću. Ali njegov je posao uvijek bio bolji i važniji od moga. Vječno umoran. Došao bi kući, pojeo i zalego na kauč. Lupkao po mobitelu ili zurio u laptop. Žarulja bi pregorila, nije bio u stanju promijeniti je po tjedan dana. Na kraju bi ja popizdila i promijenila i onda bi znao prisrati da je preslaba ili prejaka. Počela sam razmišljati o rastavi još prije sedam, osam godina.
A kad sam stvarno odlučila da ću otići, djeca su već krenula svojim putem. Petra je nakon studija ostala u Rijeci s dečkom. Našla posao, sredila se. Marko, s njim pak nikakvih nikada problema. Za to dijete nisam ni znala hvalabogu da ga imam. Taj čega god bi se uhvatio, još od kad je bio klinac, sve je uvijek i završavao i sve mu je išlo od ruke. Imala sam 43 godine kada su me njih dvoje posjeli na kauč i razgovarali samnom. Bilo je kao kad sam ja njima držala bukvice, samo su sad uloge bile izmijenjnene. Ja sam psihički počela propadat. Sve sam se manje smijala, sve više bila u bedu. Ovaj je i dalje nastojao imati kontrolu nada mnom. Kako su se djeca rasula, mi smo ostali sami. Bila mi je živa muka doći doma, slušati ga, gledati. Znam da je skužio, udaljavala sam se od njega, šihte su mi postajale sve duže, iako bi on navraćao u hotel, provjeravao i dalje. Meni više nije bilo važno. Znala sam da samo moram smisliti dobar način da sve okončam. I dok sam ja bila u fazi smišljanja, ko kec na deset, slučajno sam preko frendice saznala tko je ljubavnik frendice od neke njene poznanice. Moj savršeni-ja sam uvijek u pravu- znam bolje od tebe–ma nemaš ti pojma-odjebi sa tim pametovanjima- muž. Nimalo savršen kakvim se volio prikazivati. Vjeruj, laknulo mi je. Bilo mi je drago. Konačno će me ostaviti na miru. Našao je drugu žrtvu. Tako sam mislila. Tužno je reći, al ja sam bila presretna kad sam se stvarno uvjerila da ta žena u njegovom životu postoji.
...

19.02.2024. u 22:25 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.02.2024.

Marko


Marko joj se osmjehivao. Pogledala ga je prosto ne vjerujući da joj se upravo obratio. Visoki, plećati, crni, zgodni Marko. Čežnja mnogih djevojaka Sverne.
Čekao je oslonjen na pult da mu izda recept za antibiotsku kremu. Osjećala je pogled njegovih tamnih, gotovo crnih očiju. Osjećala je i da joj se dlanovi znoje, a u stomaku joj poskakuje. Strašno se trudila koncentrirati na recept. No, prvi je put napisala Matko, pa recept bacila. Drugi put uspjela je napisati Barko. Tutnula je papir ispod bloka. Morat će popunjavati dodatnu evidenciju za ta dva papira. Bravo! Treći je put krenula jako dobro. Napisala je Marko, a onda začula:
-Jeste možda za neko piće? Kasnije? Sutra? Nekad?-
Jednostavno se ukipila. Mora se koncentrirati. Može on misliti što hoće, ali ona si treći zabrljani recept jednostavno ne može priuštiti. Čula je neki dan kako dr. Avram pere kolegicu joj Mirtu upravo radi tih dragocjenih listova na kojima su brljotine. A tko joj je kriv. Nek' nabavi onu peglu. Svi već imaju pegle za zdravstvene iskaznice. Pegla, kopirni papir, cak – cak. Lijepo, ko u trgovini kad plaćaš karticom. Osmjehnula se i nakon dvije sekunde podigla pogled.
Stajao je i dalje oslonjen na pult, s blještavim osmjehom i upitno uzdignutim obrvama. Neodoljiv.
-Može. -
Kratko i jezgrovito. Bolje da što manje priča. Još nije popunila recept.
-A vragu Branka, oćel to danas. Jebate, dvi san ure tu.-
Njurgava teta Stoša spasila ju je.
-Oće, oćeeeee...evo.-
Spustila je glavu i za divno čudo nažvrljala točno nakon već upisanog imena i prezime i matični broj s Markove iskaznice. Pružila mu iskaznicu i recept, nasmiješila se. Smiješeći se uzeo je pruženo i izišao iz ambulante. Ostala je zbunjena, no bez puno vremena za razmišljanje. Na redu je bila teta Stoša.
-Jeste se iskokolavali.-
-Ma teta Stoše...-
-Ma ništa teta Stoše. Niman ja niš protiv. Samo brate ženo ovo je ambulanta.-
-Da vidimo, imate dvi uputnice, recept...-
Sva se posvetila teta Stoši. Brate ženo.

Nešto malo predanije sljedeće se večeri posvetila Marku

15.02.2024. u 20:46 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.02.2024.

Nacija bez radnog vremena

Preskočila sam objavu u četvrtak iz sasvim praktičnog razloga. Mamu je oko 8 navečer počela satirati crijevna i želučana viroza i naredne 3 noći i 2 dana smo bili u onom začaranom krugu koji vjerujem svi što ih je i jedanput pokosilo slično poznaju. Majka je nedavno napunila 87 i ovo ju je blagorečeno poharalo. Ponovno ponavljam ono što sam već negdje zapisala, njegovateljica ne bih mogla ni u ludilu biti i svaka čast ljudima koji su te profesije. No, njegovateljski poslovi su kamilica u odnosu na činjenicu da kod takvih situacija moram balansirati sa njenim ljekovima. Za svoju dob ne pije ih puno. No ipak pronalaženje ravnoteže između onoga što joj neće iziritirati želudac, izazavati poremećaj sa tlakom i gustoćom krvi i pri tom paziti da izbjegnemo dehidraciju organizma vraško je žongliranje i 0-24 satni stand by party.
U petak sam išla po savjet kod doktorice. Svi smo kod iste obiteljske liječnice. Kako se mama oporavila od viroze, no još je prilično slaba, a na boji lica svaki bi joj limun pozavidio, otišla sam opet danas kod doktorice da otvorim bolovanje na par dana dok se sasvim ne oporavi, jer sama ne može.
Neki od vas znati će kako riječki kvart Zamet ima nekoliko izvrsnih mikrolokacija sa sadržajima koji su bitni za svakodnevicu. Tako i mama živi u jednoj. Na niti 200 metara u krug gotovo je sve. A ako protegnemo nožice na nekih 500-600 može se komotno reći da je ta mirkolokacija idelana za život.
I krenem ja tako danas. Podne je i računam gužve u odrinaciji bit će manje. Do ordinacije treba mi oko 5 minuta hoda. Dođem, pozdravim , sjednem. Unutra 5 osoba, na balkonu (vrata prema balkonu nisu otovorena jedino u slučaju jake bure ili juga bez obzira na temperaturu) još toliko. I sestra me obavijesti da doktorica vjerojatno neće biti u mogućnosti da me primi. Vrijeme prijema je do 12.45. Okej. Kažem joj zašto sam tu, ona zapiše na papirić i uputi me da dođem po potvrdu sutra. Hvala, doviđenja.
Kećem prema kiosku, ustvari trafici i kupit ću novine. Ipak je jučer bio Karneval, Rijeka je pobijedila u Gorici, a volim listati novine pod prstima više nego klikati po njima. Od kad znam za sebe, tamo stoji ta mala klasična trafika. Tri osobe teško stanu unutra. Kako god, volim malu trafiku, i rijetko mi ne privuče sjećanje na one dane kad sam tati išla po dvije kutije Vranjske Morave, ali Vranjske, ne Niške, pazi!
Te su vraške Morave, i Vranjske i Niške, imale identične crvene kutije; sve je bilo isto osim natpisa na bočnoj strani kutije. Ponekad je uz cigarete trebalo kupiti i Tempo ili Sportske, a za vrijeme ljetnih ili zimskih praznika smjela sam se počastiti i stripom. Uvijek navru ta sjećanja kada krećem put male trafike.
I tako ja uđem u trafiku, unutra jedan kupac. Dobar dan - ja, dobar dan teta prodavačica. Ne radimo Vam trenutno - opet teta prodavačica. Okrenem se i bez pozdrava iziđem. Radno vrijeme trafike je do 15 sati.
Krenem prema obližnjoj mesnici. Idem po jedan svježi batak od kojeg ću zakuhati pileću juhicu. Bitno je povratiti izgubljene elektrolite, a uz mrkvicu, rezance i par komadića mesa bit će mami idealno za ručak. Dobar dan - ja, dobar dan - barba mesar. Imate kakav svježi batak? (a vidim da nema). Nema, na žalost, imat ću sutra. - iskren je. -Okej, vidimo se sutra. Hvala, 'đenja
Izlazim van i ulazim u obližnje mini Plodine koje su prošle godine zamijenile kultnu Žudiku, dućan koji je tamo obitavao također od kad znam za sebe. Bio je u sklopu nekad moćne, premoćne Brodokomerc firme koja kao da se u proteklih tridesetak godina prebacila na poslovnu politiku nama lokalcima poznate kartaške igre Chi fa meno i tužno je ući u bilo koji dućan u vlasništvu Brodokomerca. Ulazim dakle kupiti novine. Od svih novina koje su preostale, nema one koju bih ja.
Izlazim.
Prelazim cestu, spuštam se stepenicama do poslovnice Erste banke. Dok čekam da čiča ispred mene završi sa transakcijom na bankomatu, slušam kako se dva para, mlađi i stariji, međusobno svađaju ispred ulaza. Pokušavam ne čuti svađu, pa mi pogled padne na petero ljudi koji čekaju ispred vrata zgrade u kojoj je još jedna ordinacija obiteljske medicine. Kod te se liječnice, a znam jer od nas svih jedino je Juiorka kod nje, treba telefonski naručiti za termin. Smjena uskoro počinje pa ljudi čekaju ispred. I tu mi se nametne misao kako postajemo nacija bez utvrđenog radnog vremena.
Istaknuto, ono uredno visi na svim vratima. Prešutno, ono se neuredno poštuje. Isto tako prešutno, na to pristajemo. Jer što? Naše vrijeme uvijek vrijedi manje? Nas nekih koji sve te usluge i proizvode plaćamo svojim novcem i dolazimo u propisano radno vrijeme...
Čiča je gotov, na redu sam, izvlačim nešto novca iz bankomata, pa opet niz stepenice. Prolazim uz ljekarnu (iz koje mi za divno čudo ništa ne treba, tako pomislim barem a kasnije se ispostavi da sam u krivu) i spustim se u Bipu. Treba mi krema za ruke od Garniera i za lice Cera di cupra. Nema ništa od navedenog.
Izlazim i odmah ulazim u trgovinu do.
Lidl.
Tamo kupujem sve što sam namislila. U asortimanu ionako nemaju novine.
Dolaskom u stan skužim. Zaboravih u ljekarni uzeti baby kremicu.
U niti 150-200 metara, toliko neuspjelih pokušaja.
Uspjeh je što mami, polako ipak ide na bolje.


12.02.2024. u 22:38 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.02.2024.

Lagano

Bistrim misli.
More miruje.
Koračam lagano,
ne žurim.

Pomalo je sivo.

Trkač sa bežičnim slušalicama,
Obitelj, dječja kolica, malecki pas,
Dvojica tinejdžera ispituju more
kose im se sjaje
kapi padaju na gola ramena i prsa.
Znaš kako je to zdravo
prvi uvjerava drugoga.

Jato šarenih pataka neumorno čija svoja pera
Uranja glavice ispod vode, otresa se
Drže se obale.
Na pučini caruju galebovi
žućkastih kljunova
opjevani u baladi kojom caruje
dugačko a (AAAa a a aaa).

Obluci škripuću pod đonovima
starih udobnih tenisica.

Fino je.
Lagano.

Dobro je sve.

05.02.2024. u 22:57 • 16 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.02.2024.

U oftamološkoj čekaonici

Znaš, nije mi uopće svejedno kako izgledam. Volim izgledati lijepo i udobno da mi bude. Lijepo i udobno. Onda sam si okej.

...
Zeleni, čudno zeleni skafander do pola bedara ona ima. Ništa manje čudnu frčkavu poludugu, polukratku kosu. Mala, mini šnalica više u svrhu estetike zabijena iznad lijeve polovice čela. Neka šarena majica. Ali onako ružno pastelno šarena izviruje ispod čudnozelenog do vrata ne zakopčanog skafandera.
Dolje, iz njega izviruju traperice. Presvijetle za crno pretamne da bi sive bile.
Zvršni dodir svega. Te neke retro mode na ženi u, rekla bih, svojim tridesetima, nove skečersice. Lijepe. Krem. Đon im je šarenkasto cvjetičast. Izgledaju skupo, moderno i primamljivo udobno.
Nakon prijemnog šaltera sjeda na stolicu u čekaonici. Razmjenjuje par riječi sa staricom na stolici do. U pratnji joj je. Iz šarenog ruksaka na cvjetićevadi mobitel sa zelenom maskicom.
Udobno se osjeća, vidim.
Započinje skrolati.

...
Čiča ima oko sedamdeset. Mustang trapke, Tom Tailor kožnjak. Ne djeluje ništa hipi ili rokerski. Već voli kvalitetnu odjeću. Osamdesetih je vjerojatno jednom bar mjesečno pičio Do Trsta po jedan baremkomad odjeće. Možda i nije.
Ako nije onda je zasigurno nosio ona kvalitetna Kamesnko ili Varteks odijela.
Ispod jakne diskretno tamnplava pamučna majica. Cipele kožne, klasične, na vezice, mrvu iznad gležnjeva.
Casual za noniće u punom smislu.
Sjedi miran. Ukrštenih prstiju, laktovi počivaju na bedrima.
Čeka.
...
Eto. Ovako nešto nastane u desetak minuta kad u čekaonici ne skrolaš po mobitelu.
Kad si jedan od onih iz anegdote U busu nas desetak. I svi normalno gledamo u mobitel, samo jedan, neki luđak, čita knjigu.

01.02.2024. u 21:36 • 13 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 29.01.2024.

Nakon knjige

Pravda se tiče svakoga ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednog tiče samo njega, s njime umira i pravda sama. piše na stražnjoj strani korica tiskanim slovima upečatljivo crvenom bojom.
Istim fontom i bojom preko cijele naslovnice vrišti naslov knjige.
Slučaj vlastite pogibelji.
Ne znam niti želim pisati recenzije. Znam međutim, kada neka knjiga ostavi na mene dojam, kada me dotakne. Natjera na razmišljanje.
Većina je čula za Novakovu knjigu koja je postala uspješnica gotovo i prije no što je izišla iz tiska.
Osim konkretnog slučaja mladog policajca za kojeg ostajemo u neznanju počinio li je samoubojstvo ili ne, i svih likova i radnji upletenih oko tog čina, knjiga je meni otvorila pitanje koje me već nekoliko dana goni.
Koliko djelujemo kad možemo?
Koliko smo spremni uopće djelovati?
I koliko smo puta propustili djelovati jer ma bolje to pustit, ionako ne mogu ništa promijenit.
Pustiti, jer onu o lepetu leptirovih krila izrecitirati ćemo spremno samo u trenutcima kada nam to odgovara. Kada sami možemo biti lepet, propustit ćemo lepetanje i skrenuti u neko utješno lupetanje kako ionako od toga nikakve koristi. To vrijedi ionako samo za kaos i njegove teorije.
A što ako nismo zalepetali kada je trebalo, i upravo tako iza sebe ostavili kaos?
I kako je i kada postalo normalno da nam se čini da se nelepetanjem, nedjelovanjem, nereakcijom, ne ukazivanjem na nepravilnosti spašavamo od svega? Da su oni koji reagiraju crne ovce koje se u pravilu moraju sklanjati pred bijelim stadom vrhunskih debelokožaca? Savjesni, moralni, odgovorni, igrači koji štuju fair play bivaju pokošeni na sred igrališta, izneseni na nosilima, iskrcani pokraj put linije u black outu. Kad otvore oči ne vide nebo, već krvavu boju crvenog kartona kojom ih se izbacuje iz igre.
Da takvih igrača nije bilo, da nisu vodili kolone, išli u prvim redovima, stajali pred streljačkim vodovima, da nisu lepetali...
Kakav bi nam svijet danas bio? Kakva bi društvena uređenja imali? Bi li ovih dana aktualno spominjanje na najveći pogrom u povijesti čovječanstva, bilo samo to. Spominjanje. Ili bi ga još uvijek živjeli?
Knjiga ostavlja dubok dojam. Iako se može se čitati i kao običan krimić, uvjerena sam, nakon čitanja malo tko neće osjetiti mrvu nelagode ako je ikad mogao zalepetati krilima. Ma kakav kaos nakon toga nastao. Ili ne nastao.

29.01.2024. u 19:42 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.01.2024.

Greška

...poslijepodne se polako iscrpljivalo, a večer pristizala. Kroz poluotvorene zastore tuđeg nečijeg dnevnog boravka vidjelo se večernje nebo koje je izgaralo u plamenim tonovima nadolazeće večeri. Fine, mirne, spokojne, prave primorske večeri. One za koju bih odmah potpisala da u njoj i samo takvoj želim umrijeti i da mi posljednji pogled u životu bude uperen u plamteće nebo iznad Kvarnera.
Razvaljena.
Osjećam dva gusta mlaza kako se polagano spuštaju s unutarnje strane bedara. Jedan se kapima spušta na plahtu. Drugi natapa gaćice omotane malo iznad koljena desne noge, koje u silnom naletu nisu uspjele biti skinute .Polako, smirujem dah. Ležim na trbuhu. Nepomično. Ispunjena.
Savršenstv se dogodilo nekoliko trenutaka ranije. I sada bez ikakve misli u malom mozgu ležim. Među plahtama je mokro. Među mojim nogama je bezobrazno mokro. Osjećam se taman dovoljno prljavo, da bih mogla ponoviti .Sekundu razmišljam.
Podižem se.
Na laktove i koljena. Šutke tražim još. On šuti. Trenutak se ne događa ništa, a onda osjetim njegovu ruku na bedru...I znam da, dobit ću još..
Ne smeta mu
što se njegova vlastita sluzavost već polako kori po mojim bedrima. Tamo gdje njemu treba još je dovoljno vlažno.
Namještam se.
Točno onako kako najviše volim.
Spremna.
I još jednom...Osjećam sam se slatko umorno i nekako...zadovoljno. Nije mi važno ni koji je dan ni koji je sat, a niti dali se Zemlja još uvijek okreće. Tako sam spokojna da ovako mogu ostati do kraja života bez ikakve pobune. Svijest i savjest ne postoje, izbrisale su se. Postoji jedino čvrsto rame na koje sam položila glavu i umjereno disanje; moje i njegovo koje se izmjenjuje ritmički. Prva se probudila njegova savjest.
-Koliko je sati?- upitao je
-Pojma nemam.- rekoh lijeno, ne pomaknuvši se. Nasmiješio se.
-Moramo polako, dodaj mi sat.- izvukao je svoju ruku ispod moje glave i nadvio se nad mene u namjeri da se domogne svog masivnog sportskog sata sa stolića. Promrmljah:
-Moramo?- na taj se upit on odvoji od mene i pogleda me. Glasno se nasmijao.
-Ej, ubit ćeš me, pa imam ja skoro četrdeset. Ovako nešto izveo ni sa sedamnaest, čini mi se.-
Sada sam se nasmijala ja. Bio mi je ovo vraški kompliment. Iako, ni mene nije tako puklo odavno.
-Nažalost, to nije sve. Moramo još nešto.- uspravi se u sjedeći položaj .Učinih isto.
-A to je?- upitah jer je on zastao. Zapravo nisam htjela odgovor, znala sam kakav je.
-Moramo ovo ne ponoviti.- zastane i prođe mi rukom kroz kosu
Nisam ništa rekla. Privukla sam ga k sebi.Kada je već tako, pomislih, zašto ovo ne iskoristiti do maksimuma. Bez trunke protivljenja prihvatio je dodir mojih usana na svojima i sve ponuđeno. Čitao mi je i najskrivenije misli. Vođeni gladi koja je cijelo vrijeme strujala našim tijelima izgubili smo se u vrtlogu užitka.
I nije moglo drugačije biti. Želja je tinjala godinama i odjednom buknula. Sada kad je najmanje trebala.
Ovaj put trajalo je cijelu jednu malu polaganu vječnost u kojoj ja nisam bila ja. Barem ne ona koju sam poznavala. Bez kompromisa srušila sam sve ograde, pustila mu da me oslobodi do kraja.
I opet sam osjetila onaj blaženi osjećaj spokoja. Grižnja savijesti će ionako doći naknadno. Ležala sam glave položene na njegova prsa i slušala otkucaje njegova srca koji su bivali sve sporiji.
-Neznam hoćemo li uspjeti biti toliko čvrsti.- reče. Opet se on prvi probudio iz sanjarenja. Zapalio je cigaretu i pružio mi. Zapalio je drugu i duboko uvukao dim. Ja sam šutjela.
-Previše je toga na kocki.- opet je počeo.
Zar ne može jednostavno uživati u ovome trenutku, pitala sam se.Bit' će vremena za analizu ove toliko željene greške. Nisam govorila ništa, nastala je tišina. Cigarete su polako dogorijevale i bile su poput satova koje nam mjere vrijeme kada ćemo se dignuti s ovog ležaja, spremiti ovu avanturu u kutak podsvijesti rezerviran za uspomene, i nastaviti svatko svojim životom tamo gdje smo stali prije nekoliko sati.
Nebo je već poprimilo boju noći. Bilo je krajnje vrijeme da krenemo. Netko od njegovih ili, netko osim moje V, koja je sve znala a da joj riječ nisam trebala reći, mogao bi zbrojiti dva i dva .Digla sam se s namjerom da odem u kupaonicu.
-Gdje ćeš?- upitao je. Nisam htjela da sve ovo ispadne tragično kako je on to počeo nesvjesno predstavljati.
-Higijena je pola zdravlja.- rekoh od srca se nasmijavši.
Konačno se nasmijao i on. Kad sam se vratila zatekla sam ga kako poluodjeven stoji pokraj prozora i gleda negdje u daljinu. Nevjerojatno ali njegovog se napetog tijela ne bi posramio ni dvadesetogodišnjak. Ma ne možeš biti toliko dobar u četrdesetima, pomislih gotovo bolno. Prišla sam mu i položila ruku na njegovo rame. Okrenuo se. Sad je bio red da ja nešto pametno kažem o svemu.



25.01.2024. u 21:14 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.01.2024.

Javljanje

Toliko sam večeras u poslovnim prepiskama da ne stignem složiti pošten post.
Od četvrtka idem na godišnji pa se čitamo onako pravo.
Pozdrav dragi blogići!
I da, skoro zaboravih, hvala adminu na novoj fotkici. Supać je.

22.01.2024. u 22:35 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< veljača, 2024  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29      

Veljača 2024 (7)
Siječanj 2024 (9)
Studeni 2023 (9)
Listopad 2023 (8)
Rujan 2023 (6)
Kolovoz 2023 (9)
Srpanj 2023 (4)
Lipanj 2023 (9)
Svibanj 2023 (9)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (8)
Siječanj 2023 (9)
Prosinac 2022 (9)
Studeni 2022 (8)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (9)
Kolovoz 2022 (7)
Srpanj 2022 (9)
Lipanj 2022 (9)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (8)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva