Konobarica s tastature
četvrtak, 25.07.2024.
Strah od kupine
//Tako mora biti, učilo ih se. Život je tu da mu se pokoriš ili da ga savladaš. Život je nešto grozno što treba preživjeti. Gore će nam biti ljepše, ne brinite. Ako samo patili dolje, gore će biti divno. Ne biramo mi. bira život za nas. Prezimena u koja ulazimo i kuće u koje ćemo se zatvarati, kako će nam izgledati djeca i što će postati kad odrastu. Ništa mi sami ne odabiremo. Imamo samo jedan. Život. I umjesto da ga zgrabimo za vrat, mi ga puštamo da mlatara nama kako mu dođe. Nije život kurva, ne. Mi smo od njega napravili svodnika.//
i još stotine malih mudrosti podarila nam je Danijela u svom prvijencu Strah od kupine.
Presjek nekoliko naraštaja jedne obitelji, ne zaobilazeći i presjek Splita i Dalmacije kroz to vrijeme, ispisan je iskričavo, a finim tkanjem misli i rečenica koje osvajaju britkošću i istinama. Onima što se šute ili tek šapuću.
//Brakove bi trebalo započinjati nakon četrdesete spoznala sam to rano. Do tada svi vježbamo život. I usput sjebemo djecu koju smo rodili i onu koju nismo. //
Ne znam pisati recenzije. No prepoznam i znam kad me dobro štivo pogodi. A Kupina me pogodila i oborila.
Za ovako vrhunsko tkanje oprašta se i prenabijeni font knjige koji na momente zna umoriti čitatelja. Tako da ostaje za nadati se da će kod narednog njena uratka i to biti poravnato po mjeri čitatelja.
A do tada, ostajem zahvalna i ponosna što sam s ovako vrhunskom pripovjedačicom podijelila prostor u Burzi
Topla preporuka.
Dakle, Danijela Crljen, Strah od kupine
Uživajte.
ponedjeljak, 22.07.2024.
Kad bi služili, i svrhu imali
Dobit ćemo automobile koji voze sami. Naziv će opravdati do srži. Bit će automobilini. Sebi dovoljni. Hoće li nama biti dovoljni? Kada ćemo stati sa ovim napretkom koji nas gura unatrag?
Jer, pravi onako iskonski napredak za osobu bilo bi društvo u kojem pojednici neće, nakon što podrignu nakon sedmog piva u kafiću, otići nešto obaviti, a da nakon tog njihova posla svijet ostane kraći za šest života.
Kupujem danas neke knjige preko weba jedne izdavačke kuće i na zadnjem me koraku uredno ispitaju sve one generalije, iako piše kad im novac sjedne oni šalju paket. Nakon nekih pola sata stiže obavijest od dostavljačke službe da mi sutra već knjige stižu. Sve je ultra ekspeditivno. No dok popunjavam svoje generalije upitam se - da li je uistinu tom izdavaču bitan moj broj telefona? Moja mail adresa? Kad već uplaćujem iznos preko računa i nudim svoju kućnu adresu. Kad je već tako da šalju knjige po vidljivosti uplate...Pročitam doduše što će im ti podatci. I sve je uredno u tekstu. Neće oni to zlorabiti. I vjerujem. No, pomalo me plaši koliko ta ekspeditivnost, toliko i izlaganje svima, uvijek i svagdje...
Kažu, vojni će rok od sljedeće godine biti obavezan. Dobro je to koliko i nije. Jer realno, nedajbože da nam sad grune slična agresija kao devedesetih, pokorilo bi nas u roku odmah. Dečki koji su tada ustali u obranu prošli su obuku bivše vojske i imali nekog, makar onog minimalnog vojnog iskustva. Danas, ti su dečki mahom izraubani i nerijetko razočarani pedeset - šezdesetogodišnjaci. Ovi mlađi dečki nemaju iskustva, a mislim da ne bi imali ni pretjeranog zanosa hvatati se oružja i bojovati za domovinu. Nije dobro kad se uvodi obavezni vojni rok jer - nešto se iza toga uvijek kuha.
Znate što ja mislim? Mislim da bi nam svima trebalo uvesti određeno obavezno vrijeme služenja zemlji. Ne zemlji u smislu države ili domovine, već zemlji iz koje rastu plodovi. Pa da lijepo svi mi u određenom dobu odslužimo mjesec - dva godišnje po oranicama, poljima, baštama, voćnjacima, vinogradima... Koje bi to svrhovito služenje zemlji bilo! Odmak od kolotečine, briga, neusklađenih obitelji, isfrustriranih susjeda, klimavih prijateljstava, nadrkanih šefova... Divotica.
Predlažem zato dvomjesečno bienalno služenje zemlji u životnom vijeku između 45 i 60 godine života. Svake druge godine provedeš u finoj fizikaliji dva mjeseca. Nakon toga odeš mjesec dana na godišnji i naredne dvije godine radiš ko urica na poslu, a cvrkućeš i skakućeš ko vrapčić privatno.
Ko je za, neka digne ruku.
Ko je protiv, neka šuti zauvijek.
Suzdržavat se nećemo.
četvrtak, 18.07.2024.
Jedna hladna
U misli joj sleti slika plaže u veljači. Bura propinje valove vrh kojih se lomi pjena i odsjaj slabašnih sunčevih zraka. Nebo kristalno plavo, more modro, najmodrije. Hladnoća prodire kroz sve slojeve odjeće navučene na tijelo, lice mrzne pod vjetrom.
Četiri kocke leda preko kojih šište mjehurići tonika. Limun se u čaši pridružuje kovitlanju kockica i mjehurića. Otpije. Grlom i nepcem prostruji svježina. Kosa mokra, tijelom prosute slane kapi. Sjedi tako u debeloj sjeni hrasta što se nadvio nad njen i još šest stolova improvizirane terase improviziranog kafića na plaži. Dolje, tek nekoliko metara niže more šušti valićima što ritmično polijevaju oblutke žala. Tramontana lagano propuhuje. zrakom.
Kida papirnatu vrećicu, sipa šećer u mirisnu kavu s mlijekom. Miješa šećer lijeno i polako. Još jednom potegne iz čaše leda, limuna i tonika. Pa iz šarene šalice. Ugoda joj prostruji tijelom. Posegne za knjigom.
Dobro je.
ponedjeljak, 15.07.2024.
Čudan svijet
Oko sebe gdje god pogleda čuda. Ne čudesa, u njima bi se uživalo. Pa ne, čak ni čuda. Nego puka čudnost.
Negdje, nekad putem postalo je normalno na posljednje ispraćaje dolaziti u kratkim hlačama. Jer, jbg vruće je, a tome tamo nekome kome/kojoj se došlo iskazati poštovanje posljednjim pozdravom, ionako je svejedno. Valjda.
Postalo je normalno ništa iza sebe ne očistiti, ostaviti čašu, šalicu, masni papir, tanjur opušak onako, bilo gdje. Nema veze, netko će. Nek se ispilo, pojelo, ispušilo...
Sasvim je u redu ne prignuti se i pomoći nekome kad mu iz punih ruku ispadne nešto na pod.
Kao i gomilati stvari bez reda na sve moguće police po zajedničkim prostorima. Netko će već i to riješiti.
Dobro je i poželjno ne poslušati starijeg kad ti nešto govori, već mu se keziti u facu, a ako se i posluša neminovno je drsko odgovoriti. Jer, šta matorci znaju.
Vrhunski je i profesionalno raditi neki posao, pa kad te laik nešto iz domene tog posla upita odbrusiti nemam pojma. Odlično dapače.
Kažu onda, nema više ko nekad.
Neeema ti više toga.
I istina je. Nema.
I ne treba biti kao nekad. Sačuvajbože.
Ali, neki faking minimum poštivanja, pristojnosti, higijene, nečega...
REDA.
Toga biti mora.
Inače odosmo svi da ne kažem gdje.
Reagiram uvijek. I sve više. Počinjem biti nadrkana baba. I tako me boli đon za tu klasifikaciju.
Dosta je brate tog javašluka!
Peace,
Nadrkana baba
četvrtak, 11.07.2024.
Naša generacija i još ponešto
Naša generacija
Iskreno, ovo je trebao biti post o našoj generaciji i hvalospjevima sebi samima kako smo mi posljednji koji o nečemu brinu. Koji se laćaju problema da ga riješe. Znanjem, iskustvom, upornošću. Nedavno smo se nas tri žene pedesetogodišnjakinje jadale jedna drugoj kako eto, ova se nova generacija fokusira na rješenje koje im nije po volji, pa ga samo ostave po strani, a ne hvataju se u problem da bi došli do rješenja koje njima odgovara.
Ustvari, ovo će i biti post o toj našoj generaciji. Nešto malo o njihovoj. I na kraju nešto malo o meni osobno.
Elem, nisam sigurna volimo li mi to sebi laskati, nadalje ću koristiti termin mi za famoznu našu generaciju, ili se stvarno vrijednosti znanja završavaju s nama. Gledam najprije u svojoj mikrookolini, a onda se to pruži i na neke druge razine, pa ode do društva općenito, kako nas neznanje ubija. I kako će nas na kraju dokrajčiti. Nekompetencija osoba koje po babu i stričevima zasjednu na pozicije fascinanatna je. Nedostatak vlastitih kapaciteta nadoknađuju čuvenim APPom i oslanjanjem na kompetencije naše generacije. Ako zapnu, pitaju nas, umjesto da mi pitamo njih. Ako ih pak pitamo dobijemo neodređeni odgovor, pa opet napravimo kako znamo. Rijetki su nam nadređeni koji dođu sa jasnim stavom i zadacima koje trebamo obaviti. Pa onda mi to onako kako znamo, jer nešto se ne smije radi ovoga, a drugo pak zahtjeva ono i ne može na preskok. Pa napravimo, mašala. Izvijestimo da smo napravili. I super. Sve laufa dalje. Do sljedeće situacije.
Sjećam se, na primjer, svojih početaka na poslu. Imali smo nekoliko tetki iz računovodstva, a kolokvijalno su to bile one iz kancelarije koje bi se svakog prvog u mjesecu rastrčale po sili šankova kojima je hotel raspolagao. Radile bi se inventure. Onako, na palentu kako mi u ovim krajevima znamo reći. Pješke, papir, olovka, zapisuj. Digle bi bocu u zrak i nepogrešivo očitale do u mililitar koliko tekućine ima u njoj. Gaće su nam se tresle, ako bi bili odgovorni za šank, narednih nekoliko dana. Ako nije uslijedio poziv na ponavljanje inventure, bilo je super. Ni razgovor kod šefa, isto super. Inventura je bila u redu. No ako bi gospođa V nazvala i rekla šta je ovo, stisnulo bi nam se u području prije navedenih gaća. Znali smo da nešto uistinu nije u redu i da su slijedlie sankcije. Nadoknada manjka, pranje kod šefa, skidanje sa šanka. Jer te su tetke, na čelu sa gospođom V imale znanje i kompetencije da pravilno izračunaju inventuru. I znali smo ako nešto ne štima u njihovim izračunima da smo u tih mjesec dana radili krivo, napravili propust. Bile su oni istinski autoriteti u svom poslu i bojali smo ih se. E sad, strah kažu, nije dobar. Možda i nije. No, kad nekoga respektiraš uvijek postoji ta mrva straha, bolje rečeno strahopoštovanja. A kad znaš da netko onako baš pravo zna svoj posao - drugačije i ne može.
I onda smo mi na tome se učili. Ne samo poslu. Učili i životnim vrijednostima. Bili svjesni radne etike koju treba ispoštivati.
Ostali smo takvi. I danas je u nas te radne etike. Znanja. Poštivanja posla koji obavljamo.
Međutim, nestalo je tetki od kojih nam se tresu gaće. Tetki koje će nam reći što i kako treba, smije ili ne. Ne trabju to nužno biti tetke. Mogu i teče. Može tko god, samo da zna.
No od svih njih koji bi trebali znati, ostali smo mi koji u konačnici i dalje nosimo poslovanje. I to ide na sve razine. Nažalost.
Možda kukumavkanje o našoj veličanstvenoj genraciji nekih drugih vrijednosti i jest samo to - kukumavkanje. Možda su kapaciteti ovih drugih skriveni i tek će se otkriti.
A možda su u šumi.
Tko zna.
i još ponešto
Blog Konobarica s tastature aktivan je od rujna 2020.
Za teme koje odabirem na ovom blogu ne namjeravam se nikome ispričavati.
Znam zašto su tu.
Oni koji čitaju mogu o tome imati svoje mišljenje, bilo ono krivo ili pravo.
Svojim objavama nikoga ne vrijeđam.
Transparentna sam osoba i nikada nisam zaključala komentare ispod niti jedne svoje objave ovdje, kao ni na bilo kojoj platformi gdje imam profil. Niti imam namjeru.
Zamolila bih međutim, pojedine komentatore ukoliko su u mogućnosti da ne vrijeđaju osobe koje u svojim postovima izlažem.
Ujedno bih se zahvalila na razumijevanju na prethodno navedeno kao i svim divnim blogerima što me svojim pisanjem dižu na jednu višu razinu.
ponedjeljak, 08.07.2024.
xxx
Šutnju nevjerice prekidao je samo vjetar.
Bol nam se cijedila iz sredine prsa,
Suzama smo pustili na volju.
Klapa je pjevala o lipom anđelu, Kristu na žalu...
Jecali smo u muku.
Rastavljeni na dijelove
Tuga i nevjerica rasula nas je u prašinu nemoći.
Jer što uopće reći.
Što reći kad mlado tijelo ovijeno bijelim dasakma
spustiš u zemlju,
Kad na te bijele daske baciš bijeli cvijet
i svježi, još vlažni grumen
Raspali smo se još jutros, kada smo u hotelskim novinama vidjeli sliku, crnu vrpcu i obraćanje gostima.
Doručak u tišini.
Razgovaramo mutnim pogledima.
Ispratili smo Filipa.
I dugo nakon
majci pričali o tom divnom, rijetko pristojnom i punom poštovanja mladiću,
I kako smo ga kroz ove godine na neki način odgajali.
jer to njeno dijete
od šesnaeste pa do dvadeset i četvrte...
Bio je dijete kolektiva.
Naš.
I još ćemo pričati o njemu.
I njoj
I međusobno
I sjećati se...
mirnih svijetlih očiju i dječačkog osmjeha
tog mladića
koji nas je svih na svoj način promijenio.
Laka ti zemlja dragi Filipe.
četvrtak, 04.07.2024.
xxx
Nije drugo, već činiti dobro.
Biti dobar.
I kada netko vrijedan dobrote nije, biti dobar,
ne uzmaknuti, ne pribjeći niskim strastima i udarcima.
Jer,
što smo na ovom svijetu...
Sekunda
I kajanje
da moglo je drugačije...
da mogli smo drugačije...
Doviđenja dobri mladiću.
Pronađi svoj mir tamo negdje...
ponedjeljak, 01.07.2024.
Utorak, jutro
Kapljice klize niz vjetrobransko staklo. Semafor, crveno. Skupine gaze zebru pješačkog prijelaza. Jedni prema lijevo, drugi desno pritisnuti ritmom dana trpaju korake u aplikaciju pedometra mobitela koji im se u tempu treskaju po džepovima i torbama ili pritisnuti na uho. Na radiju se prastara, svevremenska Have you ever seen the rain stapa s atmosferom mokrog jutra. Njemu bi više pasala još jedna prastara domaća, ustvari bivša domaća Pobeći negde, obzirom da ništa romantičnog nit afirmativnog u tom jutru utorka ne vidi. Oprane ulice, sivi grad i kuckanje dosadnih kapi.
Lokvice pokraj rubova pločnika u koje nitko ne skače nit se u njima ogleda. Krcate vodom ni za što.
Žuto, spojka, u prvu, zeleno, gas. Lagano, jer drugače i ne ide. Jugo uvijek začepi grad. Gmizanje.
Zmije limenih krljušti plaze alternativnim pravcima, jer oni glavni razrovani su. Kanalizacije koje su gradile monarhije i carstva propuštaju pod stoljetnim opterećenjima i vrijeme je sadašnjim fecesima omogućiti bolju prohodnost novim, modernim kanalima. Tko zna, za nekoliko stoljeća kada se stijenke ovih oporoze, u čemu će tada ljudi gmizati. Koja će im glazba kratiti vrevu mlakog jutra.
Možda više kiše neće padati.
Automobili će ići zrakom i zaista će svejedno biti mijenjaju li se cijevi, kanali, šahte, kolektori...
Možda će biti politički korektno glazbu ne slušati.
Kancelirati je.
Stiže.
Automatika prepoznaje kod u mobitelu, rampa se podiže i automobil proklizi do njegovog parkirnog mjesta. Kad registirira stajanje, ugasi se. Sam.
Uzima torbu sa prednjeg sjedišta i sako sa stražnjeg.
Zalupi vratima.
Navuče modri sako preko tamnosmeđe košulje.
Uputi dobro jutro kolegici koja prođe pokraj njega.
Duboki uzdah. Izdah.
Krene prema vratima Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša
...daleko što dalje,
dajte mi pojas za spasavanjeeeee...
ne izlazi mu iz glave.
ponedjeljak, 24.06.2024.
Tjedan iza
Izuzetno produktivan tjedan je iza mene.
Možebit se i primjetilo da se bavim produktivnošću, kad me nema tu na blogu :) . Propustih svoje redovne dane, ali drugačije nije ni moglo.
Uglavnom, na poslu se pozavršavalo nekih bitnih stvari, proslavilo 20 godina poslovanja hotela ( čestitke - hvala :) ), ideja za jedan privatni a poslovni projekt je na, rekla bih, 90 posto do konačne realizacije, pala je ponuda i za jedan treći projekt, a književno se u roku napisalo traženo.
Kako je fešta u hotelu bila u petak, a uz feštu i zaduženja povodom nje moralo se normalno i raditi, jer nismo tvornica i hotel se 22. lipnja ne može staviti na pauzu na tih nekoliko sati, kada sam taj dan poslijepodne nakon još obavljene kupnje sa Zakonitim došla doma, osjećala sam se skršeno i zadovoljno. Prejeben osjećaj.
Vikend je bio relaks. Plaža, plivanje, zurneje u more, knjiga.
I neka.
Sada malo na iglicama očekujemo tekmu.
I znate šta.
Ako pobijedimo ooooodlično.
Ako ne, idemo doma. Manje odlično, ali nije smak svijeta.
U svemu tome i jedna tužna vijest. Mladi, dobar kolega gadno je nastrado u jednoj nesreći. Sa mislima na njega i molitvama za čim bezbolinijim oporavkom svaku večer liježem.
Dobri mladiću, izdrži! Oporavi se! Vrati nam se, čekamo te <3 !
Pišemo se dalje, dobri ljudi.
četvrtak, 13.06.2024.
Četvrtkovi
Pa eto, opet samo kratko.
Četvrtkom radim uglavnom poslijepodne.
I najvjerojatnije ću tako do kraja ovog mjeseca. I onda... Dođem doma, za niš nisam. Pomogne tome i činjenica da tih četvrtaka imamo gostujuće vinarije u hotelu :))).
Kuckam ovo po mobitelu, ne mogu ni dupe dignut po laptop.
Zdravi bili.
Odo ja pod lancun.
Pišemo se, pusabok
