Konobarica s tastature

ponedjeljak, 18.01.2021.

Voljela bih

Na ovom blogu manje svađa, manje ujedanja, manje ego balona.
Moderniji dashboard (a nisam neki informatički ekspert)
Mogućnost da kliknem na link bloga kojeg pratim, pa da ga otvorim, i pratim.
Mogućnost da pohranim blogove koje pratim u rubriku "Blogovi koje pratim" i "Novo a blogovima koje pratim"

Da ukucam u tražilicu ime bloga, pa da mi ga ista pronađe.

I tako, štošta nešto

A možda sam samo blog nepismena.

Možda puno volim pratiti.
I ne volim kad ne pronađem.

Bit će da su u bunaru.

18.01.2021. u 22:15 • 18 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.01.2021.

Stara žvrljotina i nova lamentacija

Oni tipovi ljudi koji ne piju, ne puše, umjesto kave piju čaj i kod kuće ga imaju nebrojeno mnogo vrsta. Po najvećoj vrućini muškarci tog tipa nose bermude i košulje dugih rukava, sandale i torbicu o ramenu. Ne preko prsa, pa da pada na suprotni bok, već onako old fashion na bok koji stoji ramenu s iste strane. Slamnati šešir koji veze s modom nema, nego upravo svrsi služi..Kada prislone mobitel na uho, pričaju mekanim engleskim jezikom za kojeg, kad ga čuješ pomisliš da će se raspasti dok dođe do sugovornika s druge strane bežične veze. Kad ne pričaju na mobitel, lice im ima onaj vječni tupasti, dobroćudni osmjehić.
Žene pak, po toj istoj najvećoj vrućini nose suknje koje skrivaju gležnjeve ili haljine dugih rukava. Lepršave, šarene. Do gležnjeva, pa i duže, da im prekriju sandale s milion kaišića. Majice su im jednobojne, nerijetko crne ili bijele i bez rukava.A ako su košulje onda sasvim druga krajnost...naravno, dugi rukav.
Ti ljudi putuju posvuda s nekom čudnom mirnoćom u očima i osmjehu. Vjerojatno su proputovali, ali doslovno pola svijeta...I niti jedna im policijska uprava nije strana...

Zapis iz čekaonice MUP-a 14.09.2011.

Nabasah danas na ovaj zapis. Materijal dragulj. Može se razraditi u kvalitetnu priču. Mnogo sam ovakvih žvrljotina napisala kada bi me zaskočilo neko čekanje. Za planirana čekanja uvijek imam neko štivo.Nesreća je - danas kad me čekanje zaskoči, mobitel iskoči. Prerijetko gledam oko sebe i bilježim, premalo sakupljam ovakve bisere. Ne znam koji sam mobitel imala 2011. al obzirom da sam bila sklona Nokiji ne sumnjam da je te marke i bio. I da je od zanimljivih sadržaja imao onu zmija igricu.
Pametni telefon sam prvi kupila prije dvije godine. Do tada bih uglavnom dobijala, ili za sitne pare kupovala odbačene, ali još sasvim funkcionalne modele frendice koja luduje za gadgetima. Dva polovna Blackberry modela koja mi je poklonila i danas ne mogu prežaliti. Odlični su mi bili. Al da se ne lažemo, i na ovaj pametni sam se brzo navikla.
Žao mi ponekad bude koliko i kako brzo.
I zato me žvrljotine iz nekih bivših dekada razvesele. I često dobro posluže.

14.01.2021. u 23:11 • 22 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.01.2021.

Heroji, a ne samo chefovi

"Da se ne lažemo, godinama kolektivno stvaramo atmosferu gdje nekompetenciji dajemo na značaju zbog sitnih osobnih interesa. Sada nam se svima to vraća." - Mate Janković
Dvije rečenice u koje je poznati hrvatski chef sabio dugogodišnju boljeticu hrvatskog društva. Nekompetenciju. Jer dali smo, negdje putem svi mi, da nam struke vode nekompetetni, neobrazovani, bez iskustva ljudi. Svi zadiremo u sve i svi se u sve razumijemo. Odlučuju oni koji imaju veću moć, više novca, bolje utjecaje, veze posvuda.
Ostat ću u okvirima svoje struke.
U vrijeme divljeg zapada druge polovine devedesetih lokale, ugostiteljske objekte, pa i hotele vodili su nećaci, bratići, zetovi, kćeri i sinovi gazdini ili gazdinih pozanika. Bez dana rada u operativi. Drmali sudbinama ljudi koji su iskustvo sticali godinama i učili od gospode kuhara, konobara, hotelijera. Plaće se nisu isplaćivale. Ili jesu. pola na račun pola na ruke (čitaj nikad). Gazdine su osobe od povjerenja hodale lokalom u cipelama vrijednim mjesečne radničke plaće, dok za plaće radnika nije bilo. Početkom devedesetih dobar dio kvalitetnog kadra je otišao van granica umrle države. Nakon toga svojim su ponašanjem novokomponovane gazde uspjele otjerati dobar dio ostatka druge polovice van granica suverene i samostalne.
Al preživjelo se. Nekako.
Krenuo je neki novi val, turizam je postao glavnom strategijom države i nešto se pomaklo. Državi. Turizmu. Ugostiteljima. I umjesto da turizam generira zamah u ostalim granama privrede, pa da prodišu mnogi osim ugostitelja - ništa. Tromo, neizvedivo, ne ide, stoji. Interesi.
Korona.
Koliko je krhko graditi strategiju razvoja države na takvoj jednoj grani poput turizma, postalo je očigledno u vrijeme još uvijek aktualne pandemije. Mjere i zatvaranja ponovno prijete turizmu i ugostiteljstvu.
I onda nam se, nažalost dogodi 6,2.
I shvatimo paradoks apsurdistana u kojem živimo.
Državi koja je uslijed epidemioloških mjera pozatvarala ugostiteljske objekte, od kojih mnogi uopće više neće biti u mogućnosti otvoriti ponovno svoja vrata, guzicu spašavaju isti ti kojima je ona zalupila vrata.
Skupe se cure i momci iskoriste svoje kontakte, postave kazane, kotlove, rezervoare, dovuku roštilje, peći za pizzu, izorganiziraju kuharske brigade u kojima se kao u profesionalnoj kuhinji punoj perverzija poput konvektomata, shokera, hladnjaka, dry agera, indukcijskih ploča nemilo kuha u onom luđačkom ritmu u kojem su navikli. Od ujutro do uveče. U organiziranom sistemu. U papirnato evidentiranoj potrošnji doniranih namirnica. Zaboravi se na pjenice, posteljice, crumbleove, mousseove, saus videove, carpacciove...Rokaju se grahovi, bolonjezi, pohana mesa, tripice, kotleti, čevapi, pizze, variva...Po 15 tisuća porcija dnevno.
Petnaest tisuća porcija.
Trinaest dana.
Većinom u combo uvjetima.
Volonterski. Radi ljudi u potrebi.
Drugi dan po potresu stvorili su se na Baniji. Postavili sistem, sproveli ga, krenuli, rade. Oni nisu specijalizirani za krizne situacije. Po školama i edukacijama nisu učili o djelovanju pri prirodnim katastrofama. Možda su neki od njih u prvi put u životu vidjeli kazan od tisuću litara. No navikli raditi u sustavu gdje se DJELUJE, poštuje hijerarhija i gdje je svakodnevna borba. Za opstanak.
Država je nakon 13 dana uspjela pronaći tvrtku (u svom poluvlasništvu, a koja je običaje s početka priče - pronađi kod druge polovice devedesetih - zadržala), koja će, još se ne zna po kojem ključu, preuzeti kuhanje obroka u reduciranom obimu. Država će tvrtku platiti. Koliko će sistem tvrtke biti učinkovit, ostaje za vidjeti. Iskreno se nadam da hoće, jer ovo je situacija koja ne dozvoljava obilježavanje teritorija, već pomaganje ljudima pogođenim prirodnom katastrofom. Država u slučaju prirodne katastrofe treba imati plan i sustav.
Kakav i koliko ga ima, pokazalo se na ovom primjeru.
I neka sutra tvrtka započne sa poslom koji su tih trinaest dana odrađivali ovi heroji, ostaje pitanje. Da njih nije bilo, da li bi uistinu trebalo proći pola mjeseca da se ljudima omogući pijat toplog fažola?
Ne umanjujući trud sve i jednog volontera koji na bilo koji način pomaže da se ljudi na Baniji čim prije osove na noge, s pravom svi pred hrvatskim chefovima, kuharima, konobarima, i onima koji u tom segmentu djeluju možemo skinuti kapu.
Jer zorno su nam svima pokazali - kako djeluje i kako se poštuje sustav. Kad postoji.




11.01.2021. u 20:42 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.01.2021.

Mir božji...

U životu se nisam toliko misa i liturgija putem TV-a nagledala kao u zadnjih petnaest dana.
Gledali smo Bozanića. Gledali Porfirija. Gledali neke anonimne.
Da se razumijemo, nisam osobiti vjernik. Žao mi je onih koji govore da su u umrloj državi bili radi svoje vjere na bio koji način šikanirani, jer baš u to doba imala sam sreću da sam vjeronauk učila od divnog protojereja kojem pamtim samo ime. Lazar.
Obitelj nam je šarolika po pitanju vjere. Svega ima. U mojoj najužoj, Zakoniti ateist, kćer katolkinja, ja pravoslavka. Da imamo sina, on bi vjerojatno bio musliman, kako nam ide...
Majka katolkinja, otac pravoslavac.
Moj prvi susret sa crkvom bio je u Sv. Srca Isusova u koju me majka ponekad vodila na mise. Majka koja je, ustrajna da obavim vjeronauk i potom sve po pravilima, samnom otišla u Hram Sv.Nikole i tražila velečasnog. Kojeg pravoslavna crkva nema. Majka koja, dok oca nije upoznala, pojma nije imala da na svijetu postoji neka druga vjera osim njene. I nije joj bilo važno. Vjeruje i danas, moli i dalje, a donedavno je na nedjeljnoj misi u Sv. Srca Isusova bila redovita.
Sve smo odradili. Sve sakramente imamo svi osim Zakonitog. Njega su zaboravili krstiti, pa je postao ateist.
Pretprošle godine na samu Staru godinu na vrata je nam je pozvonio svećenik, tj njegov asistent i upitao ako želimo blagoslov doma. Bila sam u depri i nimalo dobrog zdravstvenog stanja. Pristala sam. Svećenik je dolazio iz župe Sv. Nikole kojoj pripadamo. Iste one iz koje me protjerao unatrag 17 godina jedan drugi nečovjek koji je na moje "Dobro veče" rekao "Ako vi kažete da je dobro veče, onda je dobro veče", a zatim, kad sam mu rekla kojim sam poslom stigla, sasuo na mene salvu gluposti i hrpu rečenica što božjem poslaniku nikako ne pristaju. Posao smo obavili u susjednoj župi sv. Josipa. Malena je sa svojih devet mjeseci bila najmirnija beba koja prima prvi sakrament. Naredna dva primila je u svojoj župi. Uz neke druge divne svećenike i blagoslov, po mom mišljenju, najboljeg biskupa države. Blagoslov doma tog dana odradio mi je divan svećenik. Okrijepu razgovorom pružio mi je pravi božji poslanik, čovjek.
Mnogo sam ovdje župa, svetaca, likova i svega udrobila. Neka.

Kad sam u prilici, najviše volim otići u malu crkvicu Sv. Jerolima u centru, u hram Sv. Nikole ili pohoditi Trsatsko svetište.
Nema mi razlike. Svaka je moja. U svakoj molim, meditiram il samo sjedim u miru.
Crkva kao institucija, nažalost, gubi sve više na vjerodostojnosti.
Vjera je nešto meni sveto. Vjerovati treba, vjere moramo imati.
Bog nije neki starac sa bradom koji sjedi na oblacima i upravlja zemaljskim svijetom. Bog je u svima nama. I u ateistima. Bog je ljubav, energija je.
Religija - e za nju nisam sasvim sigurna i bojim se da ona ne ljulja sve.
Četiri pojma koja se uporno u iste uzde upregnuti hoće.
Meni totalno različita.
...Hristos se rodi


07.01.2021. u 22:48 • 18 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.01.2021.

Koliko je to teško?

Ovo je moj fb post od neki dan. Zaredale su optužbe na račun nekih humanitarnih organizacija, institucija, sustava...I onda sam se zamislila pa ga ispisala.
No još nešto. Cynthia Mattheys iz USA jedna od naših stalnih gošći, s kojom sam u kontaktu mailom javila mi se nakon što sam pomislila na nju neki dan. Ustvari pomislila sam, onako da budem iskrena, kako me nitko ovih dana nije od tih dragih ljudi s kojima sam kliknula na nivou višem od od osoblje-gost, nije u svoj ovoj nesreći kontaktirao. Pa mi na pamet pade Cynthia. Živahna bakica koja se u Opatiju zaljubila. Dolazi jednom godišnje. Sestra joj je imućna i reče da joj neće ništa od tog imetka ostaviti, ali da će joj rado plaćati putovanja. Ameri :) Jučer mi se javi mailom i reče da joj se srce slama radi potresa i da se nada da nismo pogođeni. Hvala joj. A hvala i ostalima. Nisu se javili, al vjerujem da su pomislili slično.
Moj fb post od 02.01. 2021.


Dakle, ja sam ugostitelj I u tome sam najbolja. Okej, ide mi nešto i s riječima, pa si volim utvarati da lijepo pišem. Imam još nekih znanja. Jedno do njih nikada nije bilo matematičko ili informatičko. No nekako mi se logično nameće pitanje.
Koliko je danas, u vremenu informatike, tehnologije, start up-ova, crowfoundinga, algoritama, aplikacija kojim krcamo mobitele za sve što nam koristi ili ne koristi, uz sve informatičke i ekonomske stručnjake (a imamo ih) teško složiti neku javnu platformu, aplikaciju, stranicu, ne znam što, kojom bi u svakom trenutku bili bjelodani tokovi doniranog novca u ovoj nesreći??? Znači onako jednostavno, brojevi računa na koje se uplaćuje pomoć, uplate i imena donatora, isplate i imena primatelja. Transparentni iznosi svima na uvid u svakom trenutku.
Još u srednjoj se ekonomskoj školi pri osnovama računovodstva uči preraspodjela sredstava s konta na konto. Tijek novca. Bilanca. Prihod – rashod. Ulaz – izlaz. E pa ne mogu vjerovati da u vremenu u kojem živimo nije moguće napraviti neku platformu gdje bi svatko mogao vidjeti gdje je koja kuna otišla.
Danas u novinama čitam donacija na donaciju, firme, općine, gradovi, države…Pusti milijuni.
Ljudi, oni koji i sami malo imaju, reagiraju emotivno i s empatijom, uplate koliko mogu. Par desetaka ili stotinjak kuna...Skupi se i tu pokoji milijun.
Da će sve biti usmjereno gdje najviše treba, iluzorno je očekivati. Svaka prirodna katastrofa, nažalost, usput nosi nečasne radnje onih koji empatije nemaju. Za takve mogu samo reći, žalosna im duša. Možda je i ovo moje razmišljanje iluzorno.
Ogromna će logistika, organizacija i znanje trebati da se Banija ponovno osovi na noge.
Za one koji imaju znanja i alate da naprave ovo o čemu lamentiram – najiskrenije se nadam da će o tome barem razmisliti.
A da ćemo moći jednoga dana s ponosom pričati unucima o čistom srcu i računu kojima smo pomogli u nevolji iskreno nam svima želim.

04.01.2021. u 17:07 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 31.12.2020.

Kad fazani lete



Pojma nemam što se tada događa.
Sumnjam da je i Džoni znao
Jednom ću
Samo da ovo prođe
Trčati
Grliti
Smijati se glasno
Skinuti masku
Spustiti sve ručne,
A nogom neću stiskati
Duboko zadrijeti u sve
U što do sad nisam

Gledat ću fazane
Razdijeliti blagoslove i smotati džoju
Šišati kroz straobalna jata pingvina
Donijeti plavog goluba
Prošetati ispod neba iznad Trnskog...

Samo da ovo prođe

Udahnuti ću do najzadnje kapilare
U plućima.
Hoću.




31.12.2020. u 22:42 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.12.2020.

Čemer, rasčerečen

Čerečenje čemera. Glasio je moj naslov jedne vježbe sa CKP radionice. I upravo mi je on danas cijeli dan u mislima. Sreća pa je blog dan i mogu svoj čemer pisanjem rasčerečiti do krajnjih granica i natrag.
Buđenje u 6.10. Ništa neobično, no nikada nisam bila od onih koji se bude u svitanje. A danas sam nadmašila samu sebe. Svitanje ni blizu, sve u mraku. Navlačim na sebe sinoć preipremljenu odjeću i tapkam na prstima u kupaonu. No mama koja hrče na 3sjedu privremeno preuređenom u njen krevet, iako na jedno uho gluha, a na drugo ne čuje, čim izađem iz kupaonice zaviče ko da kroz megafon govori KO JE TAMO!!!? Stresem se od siline njena glasa. Naravno da sinoćnji dogovor kako će se ustati tek kad se i Zakoniti ustane za posao ostaje okačen na boru uz lampice. A cijeli smo raspored ponovili dva puta. Nema veze. Presvlačim je, i dok sve dovedem u red, iako me tjera (odi ti sad, odi) znam da ne mogu otići dok je propisno ne uglavim, jer sklona je ne poštivati pravila, kako već rekoh.
Dvadeset do sedam. Izlazim. RTG mi je zakazan u 7. Vani kiša, mrakača, vjetar, a meni je do Opatije odvoziti dvanaestak kilometara i stići na vrijeme. Milina. Ajde bar je na radiju veselo. Glas godine ( i ove godine nominiran) i neki barba u eteru se dogovaraju za glazbenu želju. I kad je barba reako da upravo iz Kostrene kreće put Zagreba, Glas reče da se pazi po putu, snijeg, crveni alarmi, jugo, vjetrovi...Odsvirala želja, pa još jedna i na Preluci sam (odličan prolaz, a sve po pravilima 50-60) . Glas, koji je meni uzgredbudirečeno i stas, se opet javlja. Ovaj put uz podsjetnik o kijametu obaviještava i o potresu. Pojačavam i hvatam samo 5.2 jugoistok, Zagreb...Ne mogu vjerovati!! Opet??! Al kaže, potres je bio pred dvadesetak minuta, a više u kronici u 7 sati. Aaaaaa.
Stižem pred Talaso u 4 minute do 7. Puštaju me unutra i dok čekam na prijamnom pultu rasplet situacije sa uputnicom i narudžbom za ultrazvuk čiče ispred mene, gledam video koji se vrti na ekranu iznad prijavnice. Nasmješeni doktor radi koronografiju. Isti čas oćutim stezanje u prsima. Pa još jedno. Nikad mi kod tih stezanja nije svejedno, i nemam pojma srce, pluća il kičma li su, al pomislim, pa eto, ako zveknem na pod dobro da sam ovdje.
Obavljam RTG. Putem u labirintu klinike, naravno, zapnem iako je uputa bila da ne može jednostavnija, prvi kat lijevo. I opet poznata Talaso-susretljivost. Vidi doktorica da sam zbunjena, pa me lijepo uputi samo malo u produžetak prostora, do RTG-a. Pri povratku čitam joj ime na vratima. Legenda je reumatologije. Opet se pojavljuje i pozdravljamo se izuzetno ljubazno. Ne zveknem nigdje.
Dolazim kući, palim teletekst, to mi je nekako najbrži info o potresu. Šaljem poruke ZG frendovima, treslo je i tutnjalo, al svi su više manje okej. Potreseni su, naravno, još ih peru traume iz ožujka. Tada tek saznajem da je potres bio oko Siska, a osjetio se nadaleko. Bjelovar, Čazma, Petrinja... Opet poruke. Okej su.
Nisam više ni za što.
Dodiruju me teške situacije dragih ljudi. Nema tome dugo u dva dana, ljudima koji su meni dragi put neba iznenada odoše bliske osobe. Nisam ih poznavala. Al sam isplakala ove koji su iza njih ostali u boli i tuzi.
Danas zorom vijesti o potresu.
Pa oluja koja se iz Britanije i Francuske približava,
Pokušavam riješiti neke osobne stvari, telefonski pozivi, mailovi, vozim u slalomu između posjeta medicinske sestre koja mami dolazi u kućnu njegu, posjeta nove fizioterapeutkinje koja mami dolazi raditi vježbe, dajte mi riješenje, oib, matični, potpišite...Nešto i uspijevam.
Dva su sata poslijepodne.
Obzirom da su danas juniorki omiljene tortilje na meniju, odrađujemo pripravu pola - pola (bar nešto). Ručamo. Kava. Zakoniti dolazi s posla, motam mu dvije tortilje, opet red informacija...Potresi, oluje, kuma jutros bila na covid testiranju, čekamo da javi rezultate.
I tu negdje mamu počinju udarati konjski bolovi kako ih je opisala, u ruci. Malo se pogubi pa krene bez hodalice u ormar (prema kupaonskim vratima) vidjeti što će obuć, da ju zet odveze u ljekarnu po nešto najjače protiv bolova. Trpam joj Lekadol u usta, pokušavam utrpati i neke riječi do mozga, skidam joj trenerku, masiram suhonjavu ruku. Pričam do iznemoglosti, mažem crvenom kremom, na Tv-u vijesti u 17...
Potresi, oluje, cijepljenje, covidi, tuneli, svjetla, krajevi, počeci, sivulja u 7 ujutro ista kao u 5 poslijepodne, jugo, kiša, tmina, ljepljivo, tusto, teško, memljivo, mokro...Metiljavo.
Čemer.
Negdje sam putem, otkazala i današnje kušanje beljskih vina u provjerenom društvu. Vino zaslužuje bolje.
Nikako čerečenje.
U čemeru.
Mama hrče na trosjedu.
Sutra je novi dan.

28.12.2020. u 18:16 • 9 KomentaraPrint#

subota, 26.12.2020.

Nataša II

-U jebote, pa ti uopće njega ne znaš?-zaprepastila sam se i sama.
-A kako ću ga znat?! Nestala si ženo. Nema te nigdje! O.K. kad si krenula s njim, ono, tek ste počeli pa ste u svom svijetu... Al' postoji to neko vrijeme koje odhiberniraš za vanjski svijet, pa se ponovno nekako vratiš.U svijet gdje još uvijek postoje ljudi koji su bili tu i prije hibernacije. A ti nikako ne dolaziš. Nekoliko smsova, čestitke za rođendane i blagdane i to je to...Barem samnom. Ne znam jesi li se drugima javljala, al koliko čujem nisi. Dobro, ako si nas odlučila odsjeć, i to je u redu...Al' si nas mogla barem obavijestit'.-dala je vedru notu ovom malom prekoravajućem monologiću.
Tog sam se dana olovnim koracima dovukla do stana. Ne zbog vrućine. Već zbog spoznaje da sam si dozvolila da postanem nevidljiva za bilo šta van njegovog malog svemira.
Nekoliko dana nakon, u mom sjajnocrvenom Fiatu Bravo vać su bila četiri kufera. U posljednji sam tijekom poslijepodneva, dok je on bio na rekreacijskom nogometu četvrtkom, ukrcala posljednje ostatke iz kupaonice i kuhinje. Peti kufer trebao je biti prvo što je ugledao kad je ušao na vrata i ritualno bacio svoju sportsku torbu na pod u hodniku. Produžio je put kuhinje, točnije frižidera i izvukao malu bočicu Heinekena. Nagnuo požudno. Zatvorio je frižider tek kada je iskapio i podrignuo. Onako iz dubina .Produžio je u dnevni. Sjedila sam na dvosjedu i nezainteresirano gledala u ekran nove, zajednički kupljene plazme.
-Šta to gledaš?- upitao je onako usput.
-Nemam pojma.-rekla sam ravnodušno
-Kako ne znaš šta gledaš?- jer on je uvijek u svakoj sekundi svog života bio maksimalno skoncentriran..
-Eto tako, ne znam.-
-O.K. Idem pišat.- ustao je.Nisam rekla ništa, nadala sam se da će njegova koncentracija ovaj put odraditi svoje.I jest..
-Šta radi ovaj kufer ovdje??-upitao je putem prema kupaonici. Ustala sam se iz dvosjeda, prišla mu i izrekla te tri rečenice:
-Ne mogu više. Trebam pauzu. Javit ću ti se.-
Uzela sam ključeve s komode, slobodnom rukom energično potegla ručku kufera i uhvatila kvaku ulaznih vrata. Kada je prošao prvi šok, uhvatio me za ruku, lagano povukao i rekao:
-Šta ne možeš više?Kakvu pauzu? O čemu ti pričaš?- bio je ljut
-Molim te pusti me.Javit ću ti se nakon par dana.Sad mi treba mali odmak od ove naše veze, od tebe.Ionako ćemo se viđati na poslu.-
-Pa kamo ideš?-
-A kamo bi mogla? Tamo od kuda sam i došla. Vraćam se kod staraca.-

-Ti nisi normalna!! Tako odjednom. Daj da porazgovaramo o tome. Šta god da je možemo riješiti...- navio se.
Stala sam sekundu. Istina je ustvari bila da ja nisam htjela ništa riješavati. Duboko sam uzdahnula i mirno rekla:
-Ne. Ne možemo. Previše sam dala da me uzmeš. Ja više nisam ja. Ja sam nešto što je tvoje. A ne želim biti nešto sto je tvoje, ne toliko...I ne znam kako bih to drugačije riješila, nego da se malo maknem od tebe i porazmislim o svemu.-
-A-ha!! I to si shvatila...kad? Prosvijetlilo te iznenada? Ili si srela neku od svojih frendica koje su te prosvijetlile?- njegov je ton postajao svakom riječi sve viši i to mi se nije nikako dopadalo. Bila sam savršeno mirna:
-Kako god. Idem.- otvorila sam vrata i izišla. Zatvoriti ih nisam morala. Čim sam iskoračila začuo se tresak. Zalupio je vratima žestoko. Zastala sam sekundu u očekivanju sljedećeg treska. Onog koji će naznačiti da su vrata od siline udarca pala na tlo. Nije ga bilo. Šteta! Voljela bih baš da je tresak onesposobio vrata. Pa da ima jednu brigu više. Aha, bila sam strahovito malodušna u tom trenutku, ali drugačije nisam mogla. Produžila sam do lifta, pritisnula gumb. U prsima je stezalo, a suze su nadolazile.U tom su se trenutku vrata ponovno otvorila i čula sam njegov ljutiti glas:
-Ej i samo da znaš!Plazma je sad moja.MO-JA!Jesi čula.- i opet tres!!
Plazma? On je u ovom trenutku ponovno otvorio vrata da me obavijesti da će zadržati plazmu. O jebala te plazma, dragi! Šteta što ne kužiš bez čega ustvari ostaješ!! Lift se konačno dovukao i iz njega je uz smješak izišao barba Miha. Taj dobroćudni djedica vjerojatno je imao neku dužu verziju imena, ali za svo ovo vrijeme kada smo se znali ugodno družiti s njim i njegovom suprugom tetom Anom, onako ponekad na poslijepodnevnoj kavici uglavnom za kišnih dana vikenda, nisam ga upitala kako mu je pravo ime.
-O! Kokić! Dobar dan! Putuješ?- pozdravio me. Uvijek me zvao Kokić, a njega Junior. Sad mi je palo na pamet zna li on upće kako se mi zovemo.
-Dobar dan.-rekla sam pa zastala. Na trenutak sam spustila pogled, jer nisam htjela da barba Miha vidi oči sjajne od suza. Naravno da je vidio. Imao je on utakmica u nogama.
-Kokić, šta se desilo?-upitao je.Nježno me uhvatio za bradu i podigao mi glavu.
-Idem, barba Miha.-rekla sam kratko
Malo je otpuhnuo. U tom je trenutku barba Miha znao da ostavljam Sašu.
-Nemoj mi samo bit tužna, molim te.Bit će sve u redu.-povukao me u zagrljaj. I tu sam se slomila. Počela sam jecati u barba Mihinom zagrljaju ispred vrata lifta koji je u međuvremenu otišao svojim putem. Zagrlio me očinski i ostavio u svom naručju koliko mi je bilo potrebno. Kad sam se malo pribrala i prestala tresti, odmaknuh se od njega.
-Oprostite.-
-E-heej, pa šta misliš da si prva koja mi plače na ramenu?-namignuo mi je;-Jel malo bolje? Bar za sad?sad?-
-Je. Puno bolje.Nisam valjda proplakala unutra, pa sam tu sad malo pukla. U svakom slučaju, pozdravite mi puno tetu Anu. Žao mi je što se baš nisam onako pravo oprostila s vama ali javit ću vam se....kad malo dođem k sebi i kad ovo malo prođe...-
-Sve je u redu, Kokić. Ti najprije dovedi sebe u red. Kao prvo smiri se. Najbitnije je, šta god da se dogodilo da znaš da nije kraj svijeta i da se sve može popraviti. Ali najprije trebaš sebe popraviti. A ti to možeš. Pametna si cura.-
-Je, pametna...Baš-osmjehnula sam se i ponovno pritisnula gumb za pozivanje lifta.
-Ma sve će biti dobro, na kraju krajeva...svo zlo s tim, dijete moje..-rekao je i u tom mi je trenutku zasvijetlilo koliko je bio u pravu. Lift se dovukao. Nasmiješila sam se barba Mihi, od srca ga cmoknula u obraz i koraknula u lift:
-Čuvajte mi se i čuvajte tetu Anu. Javit ću se.-
-Hoću, ćao Kokić-
Smješak na licu dobroćudnog starca dok se vrata zatvaraju. Lift povlači moj kufer i mene ka prizemlju zgrade u kojoj sam barem pola od godine i pol dana zajedničkog života sa Sašom glumila statuu. Svaki bi režiser poželio takav kadar.

26.12.2020. u 11:19 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 24.12.2020.

xxx

Nije drugo, već činiti dobro.
Biti dobar.
I kada netko vrijedan dobrote nije, biti dobar,
ne uzmaknuti, ne pribjeći niskim strastima i udarcima.
Jer,
što smo na ovom svijetu...
Sekunda
I kajanje
da moglo je drugačije...
da mogli smo drugačije

24.12.2020. u 13:51 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.12.2020.

Taj dobar trenutak

Mala sala restorana Feral. Oko pet poslijepodne. Upravo odrađen Božićni cocktail party za jednu političku stranku. Ljudi se razišli i doveli smo stolove i red. U velikoj sali također je minula gužva. Nekoliko sati ranije, u vrijeme ručka restoran je pucao po šavovima. Od osam ujutro nismo stali. U međuvremenu, prva smjena ustupila je radno vrijeme drugoj. Za mene radnog vremena nema.Voditeljica sam restorana i logično je da sam tamo na raspolaganju, na svim pozicijama u svako vrijeme.
I sada je nastupio onaj slatki umor. Stolovi su, dakle, posloženi u uobičajeni red, prekriveni čistim stolnjacima. Druga će smjena dovršiti postavljanje. Zatvaramo vrata prema velikoj sali i odvajamo si vrijeme za sebe. Sanji je došao sin, Milka je tu, Mira, Jadra i ja. Nas dvije srčemo tradicionalni bakalar, Sanjin Zoran melje frigane lignje, Mira, Sanja i Milka ispijaju kave. Ide priča. Mir. Spokoj. U pet poslijepodne, nakon uspješno odrađenog posla, moje kolege, ja i neki članovi naših obitelji.Oslobađajući trenutak.
Možda je čudno da sam pod dobar trenutak ubilježila upravo ovaj. Kasnije, a dosta je vremena prošlo, taj sam trenutak prepričala gotovo svim onima koji su bili njegov dio. Mislila sam, neće shvatiti i pomalo se pribojavala njihove reakcije. Prevarila sam se. Shvatile su. Sve i jedna. Iako bi sve i jedna, vjerojatno, za dobre trenutke svog života odabrale neke druge...i njima je bilo jasno da je taj trenutak uistinu bio nešto posebno
Pamtim mnogo dobrih trenutaka. I nije da bih ovaj stavila na vrh piramide.Skloni smo u životu sjećati se onih koji su nam bili važni, veliki. Kad nam se rodlilo dijete, kad smo diplomirali, osvojili neku medalju, položili vozački, izgovarali bračne zavjete, kad smo se zaljubili, ispraćali put dobrih sjećanja drage ljude... Trenutci koje vezujemo uz bitne događaje u životu.
I imam ih, naravno.
No, volim kada u meni zažive trenutci mira i spokoja, ugode, tih malih srećica koji nisu posljedica. Već uzrok. Uzrok da se radujem svakom danu, uvijek i iznova, uzrok za forte života u punom smislu.
Oduvjek vjerujem da se život sastoji od niza malih detalja koji se, nekom nama nepoznatom energijom, isprepliću i polako i strpljivo grade nešto što prepoznajemo kada dobije na određenom pripadajućem volumenu. Ja eto ponekad, neke od tih sitnih detalja uspijem prepoznati. I onda, onda ih nastojim odživjeti, sačuvati i pohraniti tu, duboko u sebi, gdje pripadaju.
Toga dana, oko pet poslijepodne, u maloj sali restorana Feral, zatekli su se neki ljudi s kojima sam dijelila radnu svakodnevicu. U istom se sastavu nikada više nismo našli.
Čarobno vrijeme, nad zdjelicama bakalara na mornarski i šalicama kave, uz priču, unatoč napornom radnom danu, bolovima u leđima, kapljicama znoja na čelu, osjećaj neopisive ugode, mira i spokoja, taj dobar, dobar trenutak sačuvala sam u sebi zauvijek...



21.12.2020. u 20:23 • 12 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2021  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2021 (5)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

https://blog.dnevnik.hr/marival01
https://blog.dnevnik.hr/kintsukoroi
https://blog.dnevnik.hr/litterula

Arhiva

Dok ne shvatim kako sve djeluje, samo ova rečenica
Kasnije dodam.
Nešto.
Valjda.