Konobarica s tastature
ponedjeljak, 30.10.2023.
Šetnja
Kreće dobro poznatom stazom. Jednom će i onim puteljkom desno, davno si je obećala. Ne danas. Danas koracima koji poznatim tragovima i obrascima gaze godinama, desetljećima čak, ide uobičajenom rutom. Okrene glavom u smjeru nekadašnje kulice.
Nekada su visili po njenim granama, točno imali šemu po kojoj ide uspon i spust. Kulicu je ispreplelo čudesno pozicionirano drveće koje je nadvilo krošnje poput krova nad prostor u kojem su se igrali.
Kada bi im tlo dosadilo, verali su se po drveću poput najspretnijih majmunčića. I nikad dosta. Malina, amula, šparoga i onih nekih sitnih bobica koje nisu jestive, pa su služile za štukalnice bilo je u izobilju. Štukalnice, cijevčice od tehničkih olovaka, flomastera ili specijalno izrađene u brodogradilištu rukama spretnog oca tokara bile su im omiljena zabava. Kroz njih bi iz usta katapultirali nejestive bobice. Gađali se međusobno, nervirali jedni druge i likovali kod dobrih pogodaka. U školi pak, bobice bi bile zamijenjene mikro grudicama papira, a štukalnicu bi učas složili oslobodivši flomaster, tehničku ili kemijsku olovku unutarnjeg dijela. Moralo se biti kreativan. Igračaka nije bilo mnogo, a i kad ih je bilo nisu bile tako efikasne. Uostalom, koja li je to igračka mogla biti ravna štukalnici? Jedino možda lopta.
Lopta je bila posebna priča. Loptu su imali njih troje iz zgrade. Ako nitko od vlasnika lopte nije mogao iz nekih razloga van (jer nije se išlo u igru ili na igralište, išlo se van) bacio bi ekipi loptu. Graničar, nogomet, oduzimanje polja, košarka...sve je išlo s nogometnom loptom. Ako je igralište bilo zauzeto, igralo se gdje se stiglo. Po cijele dane, a da su roditelji dopuštali otišlo bi to i u noć.
Kiša igri nikad nije bila prepreka. Selili bi u portune. Karte, sličice, kalodont, cukarikafe čak. Vječne priče o nekim junacima iz škole ili kvarta. Susjedi koji njurgaju, i to po običaju oni koji su na višim katovima dok onima u prizemlju nisu u opće smetali iako bi se i u portunu znali zaigrati s nekom manjom lopticom.
Voli stazu poznatih tragova. Zna kada mora produžiti korak, kada dolazi do izbočene žile korijena lipe i gdje je onaj kamen odmetnik prošaran nekim zelenkastim nijansama sa cjevastom rupom pokraj lijevog ovalnog ruba. Redovito se zagleda u suhozid kada zamakne iza laganog zavoja i osjeti nelagodu pokraj razbujalog trnovitog grma kupine. Ni danas nije sigurna da li joj se, godinama unatrag, samo učinilo da je vidjela gmizavo crno crijevo koje nikako nije bilo gumeno.
Iako utabanim stopama vodi od kuće do bivše škole i natrag, dobro poznata staza neizostavno ju odvede na tako draga i poznata mjesta.
Iako ju uvijek malo trastuži onaj dio kojim prolazi pokraj igrališta.
Gdje je hrpu razigranih klinaca zamijenila hrpa uvelog lišća.
četvrtak, 26.10.2023.
Tu sam
Tu sam.
Nisam se odmetnula ili slično.
SItuaciju sam odradila, sad čekam macu i vratanca.
Uglavnom, htjela sam napisati neku priču, ali nekako ne ide.
No zato sam pročitala i-haa, vaših odličnih postova.
I to je nešto.
Hvala na podršci u prethodnom postu. Pleksus je opet onaj stari.
Idemo dalje.
Nego, još sutra se radi, a onda malo g.o.
Baš mi treba i baš se radujem.
Čitamo se ekipa.
Zdravi bili.
Pusa
:*
četvrtak, 19.10.2023.
Vritnjaci
Vritnjak u guzicu, korak naprijed.
Ne znam je li članak u Jutarnjem odradio svoje, no lijepo su neki veznjaci iz "tima" u firmi odigrali.
NIsam očekivala ama baš ništa, a baš se razočarah u par kolega. Koji su sebi dovoljni. Upitah se, znaju li oni da su takva karaktera, ili misle da je uobičajeno imati takav karakter... A onda zaključih da zaista nije bitno.
Prespavah.
Danas je bolje.
Vritnjak u guzicu, korak naprijed.
Idemo dalje.
P.S. nisam ostala bez posla ili slično, čisto da razjasnim. Ostala sam bez respekta kojeg sam imala prema tim nekima. A to nije malo. Šteta :/
ponedjeljak, 16.10.2023.
Mama i radovi
Dakle, radni produženi vikend je skoro pa gotov. Sutra još malo čišćenja.
Subota, dizanje parketa u maminom dnevnom. Zakoniti i frend su pločicu po pločicu kockastog parketa dlijetom i čekićem odizali od poda. Yugo ljepilo svojski je držalo 47 godina, a po žilavosti i čvrstoći čini mi se da bi još toliko...Parket, da je bio onaj lijepi što ide na V ne bih ni dizala, već samo još jednom prebrusila i polakirala, ali ovaj stvarno nije bio lijep. A i udubljen od rolanja yugo fotelja po njem. Fotelja se mama u jednom pointu riješila, no tragovi su ostali. Znači, subota dizanje 20 kvadrata parketa, odnošenje otpada, pometanje prašine. Nedjelja pauza. Danas majstor stigao nakon odrađene smjene u firmi, s njim sin i u 3 i pol sata riješili pod. Stavili smo laminat imitaciju hrasta. Divan je. U planu sam imala i podno grijanje, ali su se razni protufaktori upleli u moje planove, tako da je podno palo u vodu. Nivelacija do skoro 3 cm, gubitak preko 60 % topline koja bi pod laminatom fino grijala strop drvarnice potopili su mi snove o grijanom podu. Nema veze, bit će dobro i ovako. Već je sad druga priča.
Uglavnom, pošla sam s majkom neki dan pogledati malo namještaj. Ono što sam odabrala, i što se njoj mjesecima sviđalo, sad nikako ne valja. Iako smo se dogovorile da nećemo ponovno zakrcati cijeli prostor ormarima i regalima, ona bi visoku komodu. I to onu bijelo sivu iz Yisk kataloga. Iako joj se bijelo nikako ne sviđa. Pa bi onda onu identične boje kao novi laminat. Obje komode, pogađate, nisu namještaj za dnevni, već prva za blagovaomu, druga za hodnik. I onda uz te dvije bi još dva ormara, jer gdje će držati onaj svečani servis koji rabimo tri puta godišnje, o Uskrsu, Božiću i Novoj Godini. Eventualno još moooožda za pokoji ručak. U garnituri namještaja koja nam se svima mjesecima sviđala dva su uzdužna ormara, jedan samostojeći drugi zidni, niska tv komoda i polica za iznad tv-a. Policu ne bi ni montirali, jer je na tom mjestu Zimska noć. Poveći uramljeni goblen. Toliko mi je drag, da će na zidu durati koliko i ja na dišući.
Mama je ovo sa toliko uzbuđenja sve odradila da sam u pojedinim trenutcima bila uplašena da se ne sruši na sred nedovršenog novog poda. U subotu nije dala disati, muvala se svugdje i pokrivala svaki centimetar kvadratni posla koji smo odrađivali. Dok je dvojac ljuštio parket, ja sam skupljala,trpala u vreće, odnosila, pometala i tako. Mama se zaplitala oko nas, brbljala 100 na sat i stalno nas tjerala da idemo jest. Kad smo sve završili, malo doveli u red i konačno sjeli za stol, svo jelo je bilo ili hladno ili polumlako. Jer je naravno bilo bitnije nadzirati radove i stalno pozivati nas za stol, nego to lijepo zagrijati kad već MORAMO jesti.
Danas, jedva smo je na par sata odveli iz stana. Uspjeli smo je nekako uvjeriti da ne može tri sata sjediti na istoj stolici i čekati da majstori završe...
Da ne duljim, mislim da je najveći stres prošao. Za namještaj, pričekat ćemo da Juniorka sitgne krajem mjeseca, pa da joj ona ukaže na pogrešan izbor komoda. Jer, Juniorku se sluša.
Eto. Sad odo na spavanac. Između šihte na poslu i majstora, uspjela sam otići na šišanje i kod zubarice. Tako da mi je stvanro vrijeme.
Nadam se da ne udavih.
Teško je sa starcima.
Iako, nemilo sam zahvalna za svaki naš zajednički trenutak.
Pa i onaj kad mi na sred Momaxa vrišti da neće nikada više fotelju u dnevni. Nakon što se u jednoj lijepo izrelaksirala i rekla da će je kupiti. Neću i neću i neću!!!NiKADA!!!
Laku noć.
četvrtak, 12.10.2023.
Hola!
Samo da se kratko javim.
Imala sam nekoliko intenzivnih dana, a danas slobodan dan u kojm sam se stvarno nastojala odmarati. bez inspiracije sam za neki suvisli post.
Za vikend nas očekuje radna akcija dizanja parketa kod mame, tako da će mi hladna glava i odmorno tijelo uistinu trebati.
Hvala Luki koja je promptno reagirala i objavila fotku mog pojavljivanja u Jutarnjem.
Meni se još sliježu dojmovi od silnih čestitanja.
Hvala na blogu tjedna u kojem i nisam bila nešto pretjerano aktivna, ali eto, samljelo me malo.
Pozdrav svima i čitamo se u ponedjeljak, kad podnosim izvještaj sa radne akcije.
Peace!
ponedjeljak, 09.10.2023.
Njen listopad
Ljeto je te godine trajalo zauvijek. Sunce i more protegli su se do sredine listopada. Plaže nakon 15 sati poslijepodne i vikendom popunjene kao u srpnju. Uz jednu iznimku. Evidentan nedostatak stranaca. Polako je i metodično skidala sa sebe odjeću u kojoj je proteklih osam sati dočekivala i ispraćala klijente na šalteru. Većina njih, činilo joj se, dolazili su pomalo iznervirani ljetom koje traje zauvijek i radovima na gotovo svakih dvije stotine metara po cestama i pločnicima grada. Grad je bio nasukan na brdo i alterntivnih pravaca nije bilo baš na izbor. U kabini ljušti s nogu i struka traperice i gaćice, s trupa majicu, potkošulju, grudnjak. Smije se nevjerojatnoj činjenici da na trenutak potpuno gola stoji između ovitaka plastične cerade, na kojoj je netko napisao "uloške bacaj u koš,10 metara odavdje" , marljivo nacrtao koš za smeće i povukao strelicu od teksta do ilustracije koša.
Navlači šareni polusportski kupaći kostim, uzima u naramak odjeću i odlazi do ručnika. Legne, zatvori oči i odijeli se od ostatka svijeta. Čuje samo lagani klokot mora i svoje udahe i izdahe. Osjeti onaj poznati slani miris u nosnicama. Zadovoljna leži. Minut, pet, deset. I osjeti kako polako nestaje iza koprene sna.
-Idemooooo...forza Fiumeeee. A? Si vidio kako smo ih sprašili čera? Ebenti.
Ne zna koliko je san trajao, zna da je u njem hodala uskim planinskim putićem, dok ju nije navijački povik probudio.
Finta. Tako mu je nadimak, poznaje ga cijeli kvart, svi na ovoj plaži, a vjerojatno i šire. Finta nikada nije zaigrao za seniore. I nikada nije prestao igrati. Mnogi i danas pričaju da se sjećaju kako se do vrha tribine čuo krrrrc, kada je pokraj aut linije na sredini terena Finti polomljena noga brutalnim startom protivničkog igrača. Imao je sedamnaest i sljedeće bi sezone počeo igrati za prvi tim. Umjesto toga, sljedeću je sezonu Finta proveo na štakama i rehabilitaciji. Nogu je povratio, ali nikada za tu najvišu razinu. Nastavio je igrati za neke niže klubove i kategorije. Danas dribla i provlači finte u ligi veterana.
Sve tako razmišlja i ustvari, žao joj ga.
Iz ruksaka uzima kutijicu sa plivačkim rekvizitima za glavu. Izvlači redom siikonsku kapicu, čepiće za uši, naočale za plivanje. Zatim iz mrežice uzima kratke peraje i oslobađa ih gumice s kojom su spojene i uložaka.
Kreće u svježe, bistro, mirisno i natprosječno slano more.
Ulazi do koljena i stavlja opremu.
Obilazi dvije tete koje već duže vrijeme morem ovijene do sredine bedara stoje u plićaku i razgovaraju.
Uranja. Izranja. Kreće desnom rukom, lagano.
Ispod silokonskih čepića ne čuje mnogo. Tek svoje ritmično disanje i pljuskanje pri zamasima ruku.
Narednih pola sata, svijet ne postoji.
četvrtak, 05.10.2023.
Kvota friendly
Ja jako volim kada moj frend; suborac s faksa i kolega po tacni zasjednemo na kavu.
Danas je to bio kafić trgovačkog centra. Da napomenem da smo oboje dinosaur generacija ugostitelja, znamo raditi, pa tako i znamo gdje zafušariti onako profesionalno, da se to ne osjeti.
I sjedimo tako u kafiću, bistrimo svijet, ugostiteljstvo posebno. Gledamo gdje je sve otišlo. Na moment podsjećamo na ona dva starca sa galerije iz Muppet Show emisije.
Na terasi "konobarica" odjevena u sivu Adidas trenerku (gornji dio, ne mogu se nikako priviknuti taj komad odjeće nazvati duksom, nekako mi - ne znam) maskirnog uzorka. Mi smo od onih kojima je uniforma u konobara svetinja. Jest na terasi sjeverne orjentacije nešto hladnije, ali ne možemo prožvakati sivu maskirnu trenerku. Sve i kad je od Adidasa...
Kava je korektna. Cijena joj je 2,20 €. Kafić je to, ponavljam trgovačkog centra. U kavi cijene 2,20 € svakako bi trebala biti sadržana i činjenica da te posluži netko tko je obučen pristojno. Ali tko za to pita. Došla su vremena kada je normalno i u sred januara ispijati kave na terasama, pa je konobaricama i konobarima hladno. I saaaasvim je normalno obući trenerku zanimljivog uzorka dok poslužuješ.
Kolega, zaposlen u jednom hotelu par exelance priča o specifičnostima koje su nam donijeli radnici iz kvota. I specifičnostima standarda hotelske grupacije.
Pa ukratko, po otvaranju grupacija je željela mlađu radnu snagu. Godinu dana nakon, najpoželjniji su im oni poput nas. Dinosauri koji će iznijeti posao. Dinosauri navikli na radnu etiku, posao iznose iz dana u dan, a kada nešto prigovore onima iz kvota, bivaju pozvani na razgovor kod golobradih supervizora i menadžera, jer takvo ophođenje nije u duhu grupacije. Grupacija je friendly prema svim kvotama, manjinama, životinjama, osjetljivim skupinama, ekologiji, bilju, flori, fauni, planeti i svemircima... ukratko svemu. Iz silne friendlyvosti ne znaju kako bi i što bi, pa eto problem su im ti koje dočekuju otvorenih ruku i zapošljavaju maltene samo kad čuju godinu njihove proizvodnje, ALI bez talasanja, molim. Radite i šutite. Onako kako su vas uvijek učili. Ne poštivati pravila, praviti se blesav, raditi u Hrvatskoj preko godinu i pol dana, a komunicirati sa hrvatskim kolegama SAMO I ISKLJUČIVO na engleskom jeziku, tagirati po bifeu nazive "pirinač" i "hleb" - to smiju, mogu i radit će ovi iz kvota. Jer smo kvota friendly.
Zato za sve nas koji sjedimo po terasama i odlazimo u ugostiteljske objekte iamam mali apel.
Za boga miloga, kada sjednete negdje u ugostiteljski objekt, nevažno da li samo na kavu ili na kompletan obrok, imajte na umu da ste tamo došli potrošiti svoje novce i da imate pravo na kompletnu i korektnu uslugu. Ne pristajte na konobarice i konobare u trenerkama koji vam donesu kavu i više vas ne zarezuju do trenutka kad odlazite iz lokala i trebate platiti tu kavu. Ne pristajte na konobarice i konobare( a i to mi se dogodilo) koji vam kao objašnjenje zašto nema pomfrita daju odgovor treba promijeniti ulje u fritezi
, ne pristajte na mojito sa limunom namjesto limete, ne pristajte na prljavu, toplu ili orošenu čašu, ne pristajte na nepoštivanje... Cijenite svoj novac koji ostavljate po lokalima.
Cijenite sebe kao gosta.
Počnimo od sebe. Mi smo ti koji puštamo, ili ne, da sve ode kvragu.
ponedjeljak, 02.10.2023.
Pozbrojeno
Kada ti kažem da bih mogla bez tebe, mogla bih. Neću lagati da ne bih.
Ali...
Kad te gledam dok navlačiš čarapu koja ti se stalno migolji pa tek iz četvrtog pokušaja pristaje zasjesti na tvoje stopalo, smiješan si mi.
Kad se sjetim gdje smo počeli, a gdje smo sad...
Kad prizovem sve one noći koje smo na smjene probdjeli, jer je toplomjer bio tvrdoglav, ona još malecka, a ti, iako je budilica kao i jutro prije zvrndala u sedam i deset, trudio si se odraditi svoju stražarsku smjenu kraj krevetića...
I kad priznam da i danas, iako me ponekad uspiješ nanervirati počestom neprisutnošću duha u trenutku, volim tvoj uvrnuti i škrti humor, prepoznajem težinu tvojih uzdaha, i predviđam poteze koje vučeš...
Kad šutimo, i kad sve kažemo.
Kad smo totalno nesinhronizirani, a povezani.
Kad se ne čujemo cijeli dan, a onda nam večer donese sve to neizrečeno...
Kad sve to tako pozbrojim...
Mogla bih bez toga.
Bez tebe.
Mogla,
ali nikako
(i nikada)
ne želim.
