Konobarica s tastature
četvrtak, 29.12.2022.
Limunada filmovi
Ja ove božićno novogodišnje limunada, nemoramninaštamislit filmove, naprosto obožavam.
Nedavno je netko imao post, nisam sigurna tu ili na fb, kako seu njima sve na Božić raspetljava u onih par sati na Badnjak. I kako sve ide po istoj zadanoj špranci. Burnout frajer koji zarađuje masu novaca odjednom biva prosvijetljen, daje otkaz, trči doma ženi i djeci i usput kupuje božićne darove, i tu je još tih zapleta, da bi se sve razriješilo na polnoćki, a drugo jutro na Božić sve bilo u najboljem redu, sva djeca na broju, žena također, kave i tople se čokolade puše iz šolji i cijepaju šareni papiri s poklona ispred impresivnog okićenog i svjetlucavog drvca. Otprilike.
Ja eto te limunade volim za kraj godine.
Gledam unatrag, pa vidim da nam je ne tako davno kraj godine bio tako sumoran i depresivan, čemeran, gorak i da smo grčevito i tražili najmanji trak nade da na lica navučemo osmijeh. I te godine gledala sam ih, ali nisu pomagali. Ni najmanje.
Bilo je sve sivo i hladno, bližnjima su umirale drage osobe, potresi su drmali, pandemija nam je po licima takarila maske, zabranjivala druženja i zatvarala lokale, i zato da.
Da.
Obožavam božićno novogodišnje limunada, nemoramninaštamislit filmove.
Ma koliko oni bili teški fiction.
Jer barem sada, barem u tih nekoliko dana pri kraju godine svi imamo pravo zaploviti u
nestvarne radnje limunada filmova.
Sa sretnim završetcima.
Zdravi bili i sretna vam Nova :)
ponedjeljak, 26.12.2022.
Podvlačenje crte
Uz nadu da ste mirno i lijepo proslavili Božić u krugu svojih najmilijih s malim vam ga zakašnjenjem iz srca čestitam.
Krajem godine osvrnem se malo na nju. Ali malo samo. Ocijenim onako kakva je bila. U svijesti nosim još onu deset godina daleku koja mi je bila uistinu nekako teška. Operacija koljena još dvije godine unatrag nije pošla po dobrom tako da dvije godine nisam radila, nakupilo se dugova, a dijagnoza postavljena u godini između tek je počela davati male rezultate. I ta 2012. je baš bila nedobra. Nakon nje, na svaku na koju se osvrnem čini mi se odlična.
Ove godine baš nekako pred njen kraj zaredalo da nas trajno napuštaju mnogi. Bliži, dalji, mladi, stari. Sve je dobro dok ide po redu, govorimo uvijek. No pravila i tog reda više kao da nema. Prekrižimo se, pobacamo tih par latica na drveni kovčeg i krenemo dalje. Jer još nam je dano dalje i treba ga gaziti. Pa čupamo i trgamo se kako umijemo.
I kad se na kraju ove '22. osvrnem mogu samo reći da je bila odlična. Usprkos svim malenim spoticanjima bila je odlična. Nije bilo zdravstvenih problema, obitelj stabilna, likvidnost zadovoljavajuća. Preživjeli smo sve što nosi polaganje vozačkog, maturantski stres i brucoški početak i svjedočili sazrijevanju tog divnog našeg mladog bića.
U širu obitelj stigle su prinove i donijele novu radost.
Putem su otpali neki bez kojih je svojevremeno bilo teško zamisliti da prođe dan. Odradili smo si uloge u životima koje nam je bilo dano i prirodno priču priveli kraju. Nikad ne reci nikad, no sad je tako.
Plesali na Njenoj maturalnoj.
Bili na ljetovanju.
Bili u Rimu.
Kupili novi polovni auto.
Pravi prijatelji još su tu.
Dobro je.
Odlično je.
2023. čekamo te.
četvrtak, 22.12.2022.
Tehničar/-ka(?) posluživanja ili blablabla
Od sljedeće školske godine Ugostiteljska škola Opatija nudit će novi smjer obrazovanja: tehničar/-ka posluživanja! Radi se o sasvim novom četverogodišnjem programu koji je tematski usko vezan uz smjer konobara. U tijeku je izrada programa, koji će buduće učenike osposobiti za daljnje napredovanje u ugostiteljstvu, ali im pružiti i znatno šire mogućnosti za nastavak obrazovanja. Zapratite nas za daljnje novosti uz ovu temu!
Znači za cca 5 godina neće vas dragi moji po restoranima, kafićima, barovima i inim ugostiteljskim objektima posluživati konobari već tehničari/-ce(?) posluživanja.
Ovo je objava Ugostiteljske škole Opatija s njenog fb profila.
Uistinu se trudim biti objektivna u svemu iako sam svjesna da mi baš i ne polazi za rukom.
Škola je to koju sam završila, sad već davne, 1988. godine. Smjer se zvao samostalni konobar. Bio je četverogodišnji, sistem je bio čuveni "po Šuvaru" i mnogi ga nisu pretjerano gotivili. Vjerojatno bi se i mnogi kojima je obrazovanje, školstvo, kurikulum i slično struka složili sa tim negotivljenjem.
Mrsko mi je sada dizati stražnjicu i kopati po plastičnoj kutiji s bijelim poklopcem ne bi li iz nje izvukla svoj srednjoškolski indeks i iz njega iščitavala masu predmeta koje smo tada kao učenici ugostiteljskog smjera morali savladati do mature. Pa ću iz glave. Hrvatski, engleski, francuski, osnove ekonomije, psihologija, statistika, matematika, ugostiteljsko posluživanje, kuharstvo, turistička geografija, kalkulacije hrane i pića, osnove računovodstva. U prva dva razreda nešto glazbene umjetnosti, likovne umjetnosti, malo fizike, kemije i biologije. Higijena. Stručna praksa u kojoj se odrađivala recepcija, domaćinstvo, kuhinja i sala (nismo išli jedino u računovodstvo i tehničku službu)
Da bi na kraju, nakon obrane maturalnog rada pod zanimanje stajalo: Samostalni konobar (kv). Stručni stupanj IV.
Trogodišnji je smjer bio nešto manje zahtjevan, razred koji je radio po trogodišnjem programu bio je označen slovom S (specijalni) , za razliku od naših četverogodišnjih U (ugostiteljski) razreda i na kraju se zanimanje zvalo konobar (pkv), stručni stupanj III.
Blablabla...
Je. Ponekad i sama sebi zvučim tako. No čemu onda tolika lamentacija?
Možda je dovoljno bilo napisati kako je mnogočemu potreban ciklus od nekih 30ak godina da bi se uz lagano redizajniranje vratilo na početne postavke.
Od samostalnog konobara CUO Drago Gervais Opatija iz Šuvareva doba do tehničar/-ke(?) posluživanja Regionalnog centra kompetencije (guglajte značenje, pa kad shvatite javite mi, hvala) Ugostiteljske škole Opatija današnjeg, digitalnog i naprednog doba.
Međuvrijeme su kljucali nesposobni skakavci.
Nešto srezali (obrazovanje za godinu), nešto srozali (dignitet profesije), malo se poigrali i eto nas na početku.
A na početku i na kraju, kao što znamo, bijaše kava.
I konobar/-ica koji ju poslužuju.
ponedjeljak, 19.12.2022.
Zatvorimo Katar
Ako te pitaju, moja jubavi
jel' nan lipo, reci je.
Imamo na svitu sve...
Uz nadu da će na nekim sljedećim bitnim natjecanjima kod proglašenja naj pojedinaca turnira bitnu ulogu igrati i njihove kvalitete kompletnih sportaša. Ne samo one koje izračuna suha statistika, a vrednuju bogovi novca.
Svaka čast vatreni !!!
četvrtak, 15.12.2022.
Lijepa priča
Ma mi smo fantastični.
U posljednjih 30 godina od kada nam je države sudjelovali smo na šest, od mogućih sedam Svjetskih prvenstava u nogometu. A od tih šest, tri puta zaigrali u polufinalu. I nije u ovom posljednjem bila najsjajnija igra Hrvatske, no u razmaku od četiri dana srušiti reprezentacije poput Brazila i Argentine u ovom stadiju Prvenstva uistinu i za jače nogoloptače bila bi nemoguća misija. I koliko god sam do utorka imala neke svoje favorite osim naše reprezentacije, nakon našeg polufinala prestala sam ih imati. Jer se bojim, ne umanjujući uspjeh niti jedne ekipe, da sve to zajedno ide dalje od nogometne igre.
Penal bio nije. Na činjenicu da polufinale sudi 47 godišnji ozlijeđeni sudac, netko bi se debelo trebao posramiti. Ako srama ima. Pitanje je na čiji bi mlin voda potekla da kaznenog udarca nije bilo ili da smo zabili u prvih 10 minuta drugog poluvremena, iako se mora priznati da su Argentici bili taktički bolji i ovaj put se pokazalo da je netko dobro pročitao našu taktiku i okrenuo to u svoju korist. Mi smo svoju najbolju utakmicu odigrali protiv Brazila, Argentina protiv nas. Ono na što sam do neba ponosna su naši dečki koji nakon utakmice, bez obzira na krajnji ishod, uvijek, ali uvijek, vođeni velikim Lukom, pokažu poštovanje prema protivničkoj ekipi i publici. Lijepo je dignuti pehar na kraju prvenstva, no ovo je uistinu neprocjenjivo.
Ako se mene pita, kao što napisah u svom fb statusu prije početka polufinalne utakmice, za mene su naši dečki prvaci bez obzira na krajnji ishod.
U bilo kojem polju kada netko iz Hrvatske uđe u deset najboljih na svijetu golemo je ostvarenje.
A (u najnepovoljnijem ishodu) biti četvrti u nogometnom svjetskom poretku nevjerojatno postignuće.
Hvala vam dečki za još jednu lijepu priču.
ponedjeljak, 12.12.2022.
Sve naše nedjelje
Aktualiziralo se po tko zna koji put, otkad nam je naše samostalne države, pitanje rada nedjeljom. Fokus je u posljednje vrijeme na obitelj. Nedjelja, obitelj, misa, ručak, druženje, tradicija, jer podatci o demografiji porazni su i borba za nukleus kao temelj opstanka ikakve zajednice ili društva krenula je eto od neradne nedjelje.
No da se zadržimo u okvirima ugostiteljstva, iako bi se dobar dio ovih promišljanja mogao primijeniti i na trgovinu.
8-4, 5-2. Radno vrijeme i omjer radnih i slobodnih dana. Ritam koji mnogi žive od prvog zaposlenja pa nadalje. I drugačije ne znaju. Ako slučajno uleti neka subota ili prekovremeni sat izbezumi ih, pomakne ritam, i sve ispada iz kolotečine. Nije da je smak svijeta, ali blizu im je. Od prvog zaposlenja meni, kao i mnogim mi kolegama, takav je ritam totalni iks ipsilon. Osobno sam imala iskustvo, radeći u dva restorana u centru, da mi nedjelja bude slobodna. Oba su restorana tim danom bila zatvorena. No neovisno o satnici ostalih radnih dana, jer tko je onda brojao, evidentirao, i pitao hoćeš li uopće ostati jedan sat više, ta mi je nedjela nedjelja bila i jedini slobodan dan u tjednu. Kad sam pak, još u onoj umrloj državi tek započinjala svoj profesionalni put, normala je bilo raditi sedam sati dnevno, imati jedan dan slobodan da bi se ispoštovao fond sati. A on se poštovao tako da se po sezoni radilo i po par mjeseci bez slobodnog dana, pa kad posao padne koriste se nagomilani nikad plaćeni prekovremeni. Famozna preraspodjela u kojoj se počesto zna dogoditi da dio sati misteriozno iščezne. Sjećam se tako jedne godine u opatijskom hotelu kada su mi svi dani između prvog travnja i prvog listopada bili radni. Četiri mjeseca bez slobodnog dana. Doslovno.
Neki će reći da je onda bilo zlatno vrijeme, bilo je gostiju, novaca, manče, dalo se muljati pa se eto isplatilo. Onda se radilo, al se i zaradilo. I bit će u pravu. Djelomično. Jer za činjenicu da se isplatilo, onako dugoročno - nije nipošto.
Jer svi ti novci, muljanja, padanje s nogu od umora, manča, sve „blagodati“ koje nam je još tada pružao rad nikad zakonski plaćenim nedjeljama i praznicima došle su na naplatu. Ništa bolje nije bilo ni kada smo umrlu državu zamijenili novorođenom. Ugostiteljski divlji zapad krajem devedesetih i početkom novog milenija teško je opisati i ne ponovio se. Uspješni ugostitelji preko naših leđa, postajali su poslodavci koji su debelo kršili sva radnička nam prava.
A mi smo, i ne mareći za radne sate, dane, neplaćene blagdane, praznike i nedjelje, išli za boljim novcima pa za par stotina kuna više na mjesečnoj isplati i radili neprijavljeni ili odrađivali i više od šihte dnevno prijavljeni na tek četiri radna sata. Bilo je bitno odraditi, zaraditi.
Koliko je patio naš osobni nukleus znamo samo mi.
Pravila igre iako su jednaka za sve, postavljaju jači. Mi na terenu odrađujemo. Ponekad se naljutimo na krivu odluku. Pa nastavimo dalje. Možda u drugom objektu, gdje se pravila malo više poštuju.
Mnoga nepoštivanja radničkih prava, zakona i pravilnika polako dolaze na naplatu. Nedjelja, praznik ili blagdan nikako u svim profesijama ne može bili slobodan dan. No u tim profesijama gdje se spomenutim danima raditi mora to mora biti realno vrednovano. Ni sama se nikad nisam potrudila saznati koliko ustvari iznosi zakonski dodatak na rad nedjeljom, blagdanom i praznikom. Jer znala sam da mi on (iako u ugovoru pod nekim člankom stoji) nije i neće biti ispoštovan. Odmahivala bih rukom jer mogu ništa promijeniti. Što je pogrešno. Da je recimo većina nas odbilo raditi u uvjetima i kod poslodavaca gdje se rad nedjeljom i ostalim neradnim danima ne plaća adekvatno, prema zakonu ili pravilniku, danas rad nedjeljom uopće ne bi bio tema.
Na kraju, za neke pojave i nepravilnosti, za neplaćene i neraspodijeljene prekovremene sate, za sve one naše propuštene obiteljske i neplaćene radne nedjelje, moramo i sami preuzeti dio odgovornosti.
Jer previše smo, u gospodarskoj grani na kojoj država temelji strategiju svoga razvoja (i opstanka), kao operativci sa terena važni i nezamjenjivi da bi ovakve stvari puštali da nam kliznu kroz prste dok nehajno odmahujemo rukom na činjenice da naši poslodavci ne ispunjavaju svoje ugovorne i zakonske obaveze prema nama.
četvrtak, 08.12.2022.
Vijesti iz kulture
Gledate li tu malu veliku kasnovečernju emisiju? Kratki pregled aktualnih kulturnih događaja u državi nam. Ja ju baš volim pogledati. Pa odgledam sve. Iako me osobito ne zanima likovna umjetnost, kiparstvo i slično, rado pogledam i vijesti iz tog polja. Nekako mi to bude ono posljednje osvježenje pred spavanje. Volim što su to samo baš vijesti. Bez pretjeranih osvrta, recenziranja, nepristrane. Gotovo obavijesti o dnevnim događanjima. I uvijek se nađem u razmišljanju kako je u stvari genijalno da postoji takav neki format koji će gledatelja informirati o kulturnim aktualnostima.
U nekim će se drugim emisijama, ponajviše na Trećem programu HRTa, secirati sva ta događanja, o njima će govoriti stručnjaci, zasjest će neka eminentna ekipa i sa voditeljicom ili voditeljem emisije približiti nam djelo, događaj, umjetnika.
No Vijesti iz kulture prvi su onaj prag koji ćemo prema tim opširnijim raščlanjivanjima prijeći.
Evo gledam upravo ide vijest o festivalu na kojem su dodijeljene nagrade u polju elektroničke glazbe.
Još jedan dokaz da kultura i te kako ide u korak s vremenom te da uz nju nikada ne bi trebalo vezati pridjev dosadna.
Uz Vijesti iz kulture osobito.
ponedjeljak, 05.12.2022.
Kritika ili ne
Od današnjih 128 minuta utakmice plus penali nisam gledala 105 plus penale.
Kada je počela utakmica bila sam kod mame. Kako moja majka, nikad osobita ljubiteljica nogometa, nekim šesnaestim čulom gotovo uvijek predvidi pobjednika, molila sam se da to ne učini danas. Negdje oko 23. minute susreta prekinula sam gledati. Ne zato što ne bih sa guštom gledala nogomet. Utakmicu osmine finala SPa u kojoj igra Hrvatska. Naše hrabre dečke koji nižu bravurozne poteze...Ne.
Odustala sam jer su i ovaj put po prikazanoj igri pokazali igru ne baš dostojnu ovog kruga i njih samih. Znam, lako je iz naslonjača komentirati, imati svoje mišljenje, i trkeljati o igri i (ne)angažiranosti. Ali isto tako, postoji razlog zašto su ti igrači na terenu a mi navijači na tribinama ili u naslonjačima.
Večeras gledam dociranje jednog od komentatora u studiju nacionalne dalekovidnice, a ono se dogodilo nakon prve naše utakmice, kako nam objašnjava da je zgranut lošim komentarima na igru naših momaka koji su nas zadužili za cijeli život. Oni koji nas u biti jesu zadužili i koje smo debelo razočarali, ako se mene pita, nažalost više nisu među nama. Istina je, četiri godine unatrag momci u crveno bijelim kvadratićima podarili su nam golemu količinu radosti. Bilo je nestvarno. Neopisivo. I dečki su igrali. Grizli, borili se i kad nisu mogli, do zadnjeg atoma snage. Došli do finala odigravši po minutaži ukupno jednu utakmicu više od suparnika. I danas sam dojma da je i ta finalna utakmica, da je bilo pravde, trebala završiti neriješeno.
No, na staroj slavi teško se živjeti može. Nitko od ovih momaka ne očekuje da neizostavno moraju biti svjetski prvaci iako se svi tome potajno nadamo. Nakon osmine finala, sve što dođe ja osobno doživljavam kao bonus. Jer velika je stvar plasirati se uopće na SP. Kao što je jako velika stvar proći prvu eliminacijsku utakmicu. I dečkima svaka čast. No realno, od četiri utakmice, ukupno gledano (pogledala sam ostatak utakmice naknadno) skupila bi se jedna utakmica dobre igre. One u kojoj smo četiri godine unatrag uživali u svakoj utakmici. One na koju su nas navikli. One koja jest prava igra hrvatskih nogometaša.
Vaditi statistike i žaliti se na uvjete i termine odigravanja utakmica samo je izlika za nedobru igru. Nerijetko se pri takvim prilikama sjetim našeg košarkaškog Mozarta, tadašnjeg kapetana reprezentacije, koji je jednom prilikom svojim suigračima koji su se žalili na smještaj na nekom turniru jasno i glasno rekao: Došli smo ovdje igrati košarku, a ne žaliti se na smještaj. Točka.
Možda jednostavno realni navijači, oni koji kažu svoje mišljenje, nisu pravi navijači...
Možda su pravi navijači jedino oni koji slijepo vjeruju da je svaka utakmica dobro odigrana. I onda kad nije.
A možda su pravi navijači i oni koji kukavički ne odgledaju utakmicu, pa kad čuju prasak petardi zaplaču od radosti i nakon toga na najjače odvrnu Samo je jedno u mom životu vrijedno...
četvrtak, 01.12.2022.
Prošli
Eto prođosmo grupnu fazu na SP-u.
Gledajući ove Japance večeras kako idu, idu, iduuuuu i kako disciplinirano drže obrambeni blok mogu samo reći sretno nam u ponedjeljak.
Čitajući razne komentare kako je Španjolska kalkulirala i uplašila se Hrvatske u sljedećem kolu, pa pustila Japancima da pobijede, mogu se samo dobro na njih nasmijati.
Jer u jednom trenutku, igrom golova i pravila prolaska, na nekoliko minuta Španjolci su bili u ispadanju.
Sretno nam dalje.
Volim nogomet, šta ću :)))
