Konobarica s tastature
ponedjeljak, 30.01.2023.
Na plaži u zimskom periodu
Hridi su lomile valove. Igra ustrajnosti. Rastuži ga pomisao da će jednom, za dvjesto, tristo, hiljadu godina ova ista hrid u ovoj istoj igri postojano stajati, a njega neće biti. Kako smo moćni dok mislimo da možemo sve, da smo izumili svijet, da nam nitko ništa ne može. Sve dok ne sjednemo na pusti žal u zimsko rano poslijepodne prošarano škrtim suncem, zagledamo se u hrid i pustimo mislima na volju. Ne plaši se svog odlaska. Volio bi da ima malo više hrabrosti, pa da kao onaj čiča tamo u sred januara ležerno uskoči u ledeno more i nonšalantno projezdi par stotina metara gotovo lijeno pljuskajući zamasima po površini. E tada bi se još manje plašio. Ustvari uopće ne bi.
Strah ga je napustio onoga dana kad je i drugorođenu ispratio pred svećenika. Odradio je što je bilo do njega. Iako taj posao nikad ne završava, sada su obje bile u sigurnim rukama, savijenih gnijezda, sretne. Sretan je i on.
Timor mortis samo je davna uspomena na hektične dane borbe, preživljavanja, bolesti, tuge, rastanka.
Ona se ničeg bojala nije. Bila je hrabra za oboje. Smijala se široko tankom razapetom kožom na kostima obraza. Sve će biti u redu, ponavljala je iscrpljena
Čiča izlazi iz mora. Protrljava bicepse kratkim i žustrim pokretima. Sigurno mu je preko sedamdeset. Poprilično je naboran i viškovi mu se prelijevaju preko narančastih kupaćih gaćica koje nekako nisu primjerene njegovoj dobi. Zamahuje glavom lijevo - desno, a kapljice sa sijedih vlasi veselo pršte u zrak. Iako im se divio, nikada mu nisu bili jasni ti likovi koji se po cičoj zimi umaču u more. Prije ili kasnije ni njih, kao ni njega neće biti. Poništit će ih jedna tek sekunda u kojoj će biti izbrisani. A hrid, hrid će i dalje biti tu. Pržit će ju sunce, hladiti bura, valovi ju neumorno zapljuskivati tko za koliko milenija još.
Čiča i on neće postojati ni jednim svojim atomom više.
Ipak, sada, tu i još to neko vrijeme koje im je dano, odživjeti treba.
Okrene glavu na drugu stranu i široki mu osmjeh rastegne lice.
Sva je u poslu, pomisli kad ugleda malenu. Na par metara od njega Ema je, uz malenog dječaka, pod budnim okom njegove majke lopaticom razgrtala krupni šljunak i trpala ga u kanticu koju je dječak pridržavao. Igra jednostavnosti. Djeca nemaju problem sa hridima. Podigne pogled prema nebu i zahvalno kimne glavom.
Imala si pravo. Sve je u redu. Osim što te nema...
četvrtak, 26.01.2023.
Možda
Možda ne bi bilo loše
svijetu vratiti malo pristojnosti.
Morala.
Odgovornosti.
Poštenja.
Možda bi glazba mogla ponovno
glazba biti.
Politika ostati gdje joj je mjesto.
A cirkus se u šator vratiti.
Možda bi mogli malo
udahnuti, stati.
Ne podilaziti.
Sitnih se interesa okanuti.
Možda ne bi loše bilo...
pogledati malo unatrag
Da bi nam unaprijed smisla imalo.
ponedjeljak, 23.01.2023.
Osamdeset i šest
Sjeća se i danas. Tata je ležao u bolnici, mama je otišla kod susjede, a ona je pozvala nekoliko frendova na "tulum". Osmi osnovne. U kućnom baru, onom famoznom ormariću masivnog regala gdje se držao alkohol, stajala je boca cherry brandya iz koje su po gut potezali periodično svi.
Boca je ostala bez otprilike pola litre crvenog napitka, oni su bili mortus i u dnevnom boravku pjevali na novi album Prljavaca, Korak od sna. Ploča je bila rođendanski poklon i neumorno je odvrtila nekoliko puta ispod igle Traviata gramofona.
Nakon dva sata zabave, taman kad je Prljavce trebalo zamijeniti Azrino Krivo srastanje mama je pozvonila na vrata i upitala ju zna li čije ime na vratima piše. Rekla je da zna. A potom je upitala jel zna da taj trenutno leži u bolnici. Bila su to vremena kada su se pacijenti oporavljali u bolnici, a ne doma. I opet je ponovila da zna. A onda je mama, na taj njen četrnaesti rođendan iz stana istjerala sve šeri brendijem omamljene partijanere. Ostale su njih dvije, dok je zrak parala mučna tišina nabijena krivnjom koju joj je mama uspješno, kao uvijek do tada, uspjela natovariti. Tata je bio u rekovalescenciji, operacija je bila daleko iza njega. Nastradao je na Badnjak, a nova je godina već ispisivala prve dane februara. Očekivao se njegov skori povratak kući.
Voljela je tatu, ali sjeća se kako je tih dana pred rođendan Boga molila da se ne vrati baš tih dana. Nego barem jedan dan nakon. Jer do tog četrnaestog, ne sjeća se niti jednog proslavljenog uz prijatelje.
Danas, u istom dnevnom boravku, sjedi sa mamom i zakonitim. Mljackaju izvrsnu čokoladnu tortu. Mama je dobila komad na kojem je ispisano 86. Ona i zakoniti žvaču sretan, nona i rođendan dijelove. Netom prije toga pozvonile su na troja vrata i vjernim susjedama podijelile po tri komadića. Bez brojki i slova. Jedna od tri susjede je i ona koja je mamu tog razbludnog dana gotovo četrdeset godina unatrag udomila na par sati. Traju te susjede u vremenu. Odavno su svoje zakonite pospremile pod mramorne ploče, no one su još, na sreću, tu.
Zašto ju je na današnji dan stiglo baš ovo sjećanje, pojma nema.
-Baš je dobra.
-Mhm.
-Super je.
Dok se između jezika i nepca tale mekani biskvit i čokoladna krema poželi samo jedno.
Da dogodine šesticu na torti zamijeni sedmica.
Sretan ti 86. mama 
četvrtak, 19.01.2023.
Mon accordéon
Znaš ono...
Kad razdvojiš bas
i
klavijaturu?
Ne znaš?
Ono kad desna plete po crnom i bijelom. Žao ti bude tog palca koji najmanje skakuće. Žao ti ga bude, jer mu se ostala četiri drugara razmeću po tom igralištu. Dodaju se akordima, raspucavaju sekstama, nabijaju kondiciju u malom i velikom skipu. A on uskoči tu i tamo. Malo manje od njih. Kao kakav rekovalescent. Ili kao onaj sedmi u novoj nebulozi od pravila rukometne igre. Al tu je. Spreman se pridružiti. I tako se oni razbacuju, sceiraju crno-bijeli teren, svoje igralište. Ponekad zapnu pa se neizostavno se čuje uzdah. Vlasnika razigranih drugova i vlasnika igrališta. PŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ. Mijeh se sklapa, kreće se ispočetka. Jen, dva, tri...
A oni drugi tamo lijevo. Što samo po crnom ili bijelom skakuću.
Opet ne znaš?
Ritam. Ritam frende. Osnovni i durski. Pa onaj za mol. Pa križanje sa osnovnim iz drugog dura. Pa u tri tona prijelaz. Da slađe zvuči. Onda raspon. 32, 48, 60, 72, 80, 96, 120, 140, 160... Oni baš pravi majstori i tu mogu razvući cijelu priču. Da se i desna posramiti može.
Iako, kad naučiš na 32, sve do 160 možeš ić u po muke. Osim ako ti ne natovari Czernya. U jebate taj je težak.
Kako god.
U slatke akorde, sekste, po nekad septime, a najčešće dvoglasja. Pa u um-pa-pam ritam pratnju druge strane, jer nikad velika majstorica bila nisam.
Moja terapija.
Crvena je. Mijeh joj mrvicu pušta i pišti. Broji dvije i nešto sitno oktave, šezdeset crnih dugmića lijevo i četrdeset i sedam godina.
Kad uđemo u zonu izgubimo se jedna u drugoj.
Obožavam je.
Godinama.
ponedjeljak, 16.01.2023.
Sretna
Koliko još?
Škripuca kamen pod štapovima za hodanje i đonovima novih treking tenisica. Diše duboko. Sunce se probija poljem i ovom utabanom stazom. Čudno je kako joj misli naviru bez prestanka dok se žustro probija zacrtanim putem.
Neće još mnogo. A i Buks je umoran. Iako mu se rep zadovoljno leluja desno - lijevo, zna da ga ne smije forsirati. Njen vjerni pratitelj, blentav od odanosti, išao bi s njom i nakraj svijeta, blaženo nesvjestan činjenice kuda ide.
Jučer je srela frenda iz srednje. Kaže dobro je. Žena i on su sad sami, djeca se razišla svojim putem, ima dvoje unučića, još malo do mirovine, zdravi su svi. Sretan je, kaže. Baš je dobro kad ti se život u dobro okrene.
A ne kao nekim njenim frendicama. Daleko bilo kad su jedna drugoj redom u nepune dvije godine hodočastile po vjenčanjima. Plesovi bijelih vjenčanica i crnih ili tamnoplavih odijela, potpisivanje na vječne zavjete po matičnim uredima, crkvama i hramovima. Potom krštenja. Nikad sretnije. Satima su na dječjim rođendanima
raspredale o vrtićima, dječjim bolestima, kreditima za netom kupljene kvadrate, razmjenjivale iskustva i iznošenu malu odjeću. Puštale da život huče pokraj njih. Pogubile se u vrtlogu.
Dok trepneš, klinci su odrasli, krediti se otplatili, novi namještaj pohabao. Poput njihovih brakova i života. I sada, kad su djeca po fakultetima, nekim drugim državama ili na dobrim poslovima trebalo bi se okrenuti sebi. Ili onome što je od sebe ostalo. Neke od njih ne mogu. Izgubile su se. Nitko im nije prišapnuo da djeca jednom odu. Izblijedio je, poput tinte ovjere davnih potpisa po matičnim i crkvenim knjigama, ushit novog početka, potrošile se godine.
Z nema snage ni sebi, ni nama, a ni svom uskoro bivšem priznati da je njen prvorođenac gej. A se bori sa neriješenom papirologijom i dugovima koje joj je u amanet ostavio njen nedavno preminuli suprug. I se razvela, kako kaže konačno, i brže bolje pronašla drugog, gotovo identičnog. D je još uvijek posložena i sretna iako nam nije jasno zašto se na svim forografijama, osim na onima koje svjedoče skijanju, sama s djecom prikazuje.
Prekratko ova njena šetnja traje da bi mogla u nju posložiti sve situacije koje su ih snašle.
-Buks! Idemo natrag! -
Čupavac veselo zalaje, okrene se i dotrčkara do nje.
Imala je sreće. U svemu je imala vraške sreće. Kvadrati su otplaćeni, dugova nema. Klinci su zbrinuti. Zadovoljni.
Njen supotpisnik zavjeta već više od četvrt stoljeća mirno dubi rupu u lijevom uglu već četvrtog po redu kauča u njihovom 1/1 stanu.
Kao njen frend kojeg je jučer srela, sretna je.
Uistinu.
četvrtak, 12.01.2023.
Roman
Nomen est omen. Roman. Tako se zvao, a ništa manje nije iza sebe ni ostavio.
Nikad nije planirao otići. Jednostavno se dogodilo. Pijana noć i njih trojica. Kad se otrijeznio našao se na peronu 2. Mannheim pisalo je na tabli. U životu nije vidio toliko ukrštenih krakova tračnica. Pruge su se račvale nevjerojatnom gustoćom, a vagoni miljeli preko njiih. Teško je otvarao slijepljene kapke. Kraj njega je ležao Emir, prekoputa na dva se sjedala ispružio Koki. Jutro sviće negdje iza grafitima obojenih zidova. Magla u mozgu i pitanje u oblačiću iznad glave. Protresao je Emira koji se bunovan samo promeškoljio i preklopio glavu na drugu stranu. Kako god, uskoro će morati izaći, čini mu se da vlak ulazi u posljednju stanicu. Ostatak putnika kojih je većinu vidio kako ih ispod oka promatraju, počeo se ustajati i pripremati za izlazak. Znao je te poglede. Dobro ih je apsolvirao. Cijela je njena obitelj imala isti pogled kada bi dolazio na njihova okupljanja, rođendane, obljetnice. Kao da je on bio kriv što se dogodila ljubav.
Kotači su zaškripali. Cvilež pritiska željeza o željezo. Emir i Koki su konačno otvorili oči.
-Šta je ovo?
-U jebote, ukočio sam se.
Osmjehnuo se. Činilo mu se da su ponovno mulci. Srednjoškolci koji su napravili neku psinu i sad se bude nakon što pojma nemaju što su, kada i kako napravili.
-Ajmo van. Izgleda da smo stigli.
-Ma di smo stigli, šta je ovo?
-Ne znam ni ja, al zadnja je stanica. U Mannheimu smo.
-U Mannheimu!? -vrisnuo je Koko;- Pa kako, šta?
-Pa eto, ne znam ni ja, al tu smo. Idemo vidjet šta ćemo sad. Moramo izać.
Gurkao je svoje frendove prema izlazu iz vagona.
Tako je počelo. Spletom okolnosti, nevjerojatnim spletom okolnosti, gotovo holivudskim raspletom ostao je tu.
Jer onako iskreno, dosta mu je bilo osuđivanja, teških i promašenih riječi kojima su ga karakterizirali nesvjesni da mu duboko ruju po duši. Nije bio kriv za pigmente koji su njegovu kožu bojali tamnijim tonovima od njihovih, niti za kemiju koja ga je spojila sa vitkom brinetom iz poznate obitelji. Da, mogao se javiti. Odmah je tog jutra mogao ubaciti par kovanica u utrobu telefona javne govornice, okrenuti 00385 i nastavak broja, objasniti sve, kupiti kartu za još isti dan i jednostavno se vratiti. I bio bi to učinio. Samo da je znao.
Ali tog je jutra, obavijenog maglicom koja je svoje koprene pružila preko ukrštenih krakova, sivih zgrada i njegove svijesti na peronu broj 2 osjetio nevjerojatno olakšanje i donio odluku. Ostaje.
Za roman koji je ispisao saznao je dvadeset godina kasnije.
Kada je nakon jednog din-dona i otvaranja ulaznih vrata, na podlošku od tamnih pigmenata, ugledao najljepši osmijeh ikada.
ponedjeljak, 09.01.2023.
Počinje odmor
Već sam pisala da nama u hotelu full time sezona traje deset mjeseci. Od početka ožujka, do prvog vikenda iza blagdana Tri kralja. Što je bilo jučer. Jučer je bila i fešta, danas smo dobili voljno, a sutra je čiščenje, inventura i konzerviranje pred odlazak na odmor.
Znam da sam u prošlom postu obećala vraćanje fikciji, ali obzirom na okolnosti (ključne riječi fešta i čišćenje :) ) sa fikcijom se družimo (ipak) od narednog posta.
Idem nanati. Sutra ribenzi.
Pusa sivma :)
četvrtak, 05.01.2023.
Tresla se brda
Tresla se brda rodilo se niš. Tako će bit. Na svaku ćemo nebulozu reagirati uraganskom burom u štampliću vode.
Danas gledam račun. Artikl koji je do 31.12. 2022. koštao 33 kune i po novoj valuti na četiri decimale trebao bi koštati 4,37 €. Naravno da košta 4.40. Tri se centa izgubila u prijevodu, bit će. U konverziji nisu. Jer da je po konverziji i važećem kursu ne bi se tri centa izgubila. Nije to neki veliki novac, možemo pomisliti. Istina. Na 4.40 ovih 0,03 baš i nije mnogo. Međutim, kad se proda 10 000 artikala. iznos je to od tri stotine eura. I sa druge strane, kad već i nije tako mnogo, pa zašto ga netko sebi grabi??
Podsjetilo me to na jednu priču gdje se šef obraća djelatnicima pa tako drugoj smjeni nalaže da obavi jedan zadatak koji je realno dužnost prve smjene, ali oni imaju puno posla. Tako da to imate napraviti vi. I uostalom, to je samo tri minute posla.
Nečije vrijeme, evidentno je, jednostavno vrijedi više.
Tako i u ovom slučaju. Pa to nam je samo tri centa. ne znači nam ništa. Više znači trgovcu. Novac nekome, evidentno je, vrijedi više.
I onda uprla ista ona svita koja se ispred bankomata i podignutih brklji ozarena povijesnim trenutkom naslikavala ozbiljno upozoravati trgovce i pružatelje usluga da je bezobrazno i nemoralno to što rade. I da će im poslati inspektore, carine, porezne i ljute kontrole. Ako ne postanu pristojni i moralni u najkraćem mogućem roku.
Mogla bih sad ovdje nastaviti distopijski pa napisati da su se svima onima koji su nepošteno, nemoralno i bezobrazno podigli cijene jednog jutra pojavili inspektori i naredili im da u roku tri sata sve vrate na realne cijene. I tu svi zasukaše rukave i vratiše cijene na pravo stanje. One koji nisu uspjeli momentalno zatvoriše sa zabranom rada narednih godinu dana. A kad ponovno otvore, u periodu od naredne tri godine neće smjeti raditi nedjeljom, i sva će se zarada tih dana slijevati u kase konkurencije. Ovaj je pasus, kao što rekoh, distopijska crtica.
Jer, niti će trgovci i davatelji usluga vratiti cijene, niti će svita ići dalje od prijetnji, niti će 0,03 centa ikada nama potrošačima imati tu vrijednost koju ima onima koji cijene formiraju.
Pa sretna nam Nova i svi njeni povijesni trenutci.
Tresla se brda, rodilo se niš.
A osobno, da sačuvam mentalno zdravlje, od sljedećeg se posta vraćam fikciji.
Tamo je mnogo ljepše.
I kad nije.
ponedjeljak, 02.01.2023.
Operativci u povijesnim trenutcima
Šušur se pomalo privodi kraju.
Sarme se dovršavaju, lampice pregorijevaju, još jedna je dočekana.
Možda mrvu napetije no prethodne.
A možda se ova nova valuta i podignute brklje na dojučerašnjim granicama nekoga savršeno ne tiču pa napetosti ni u tragovima.
Neki dan smo brojali mamine države kroz koje je živjela, a da se dvadeset i tri godine nije makla iz rodnog sela, i potom šezdeset i još malo pa tri iz ovog grada, a sve to na ukupnoj udaljenosti od kojih sedamdesetak kilometara. Italija, Jugoslavija, Hrvatska. Nakon par dana smo pobrojavali valute kojima je plaćala kroz taj period. Lire, dinari, hrvatski dinari, kune i sad još malo euro. Dinamično. I mislimo da je to nešto posebno. Kada bi se baš zainteresirali za slične fenomene, vjerojatno bi se naišlo na još sličnih primjera negdje širom ove naše planete.
Ipak, mi smo tu i to smo mi, pa nam je interesantno.
Gledam jučer, u najpovjesnijem prvom danu nove godine, visoki se dužnosnici uvjeravaju da sve prolazi glatko i bez problema. Ministri i guverneri izvlače friške novčanice nove valute iz bankomata. Eto, sve funkcionira, konstatiraju ozareni. Gledam premijera, ministrice i predsjednice gdje u svu silu mikrofona, uz uzdignutu rampu i obješene barjake u pozadini, tumače kako je ovo povijesni trenutak koji smo jedva dočekali. A mi jako volimo tu sintagmu. Povijesni trenutak. To nam je ovako malima jako bitno. Imati povijesne trenutke, obarati rekorde i biti vrhunski natjecatelji. Jako nam je bitno. Ustvari ne bih ni rekla da smo mali. Veliki smo mi, no uvijek imamo sreću da nas vodeći strpaju u "za ovako malu zemlju" ne bi li time uvećali neke stvari i hitro nam objasnili svoj jako veliki uspjeh. Uzeti nešto malo i suprotstaviti mu događaj koji uparen sa malim izgleda jako velik.
Gledam dakle sinoć kako sve oko povijesnih trenutaka ide glatko da bolje ne može.
Onda jutros dođem na posao i sva se glatkoća promjena uruši kao loše obnovljena kuća pri neumoljivih 6,2 po Richteru.
Pola informatičkog sustava hotela ne radi. Zbunilo ga. Ponio ga trenutak. Ovaj euro povijesni. Vade se paragoni. Ručno se piše, računa, hefta. Korak do abakusa. Ne možeš se nego preneraziti činjenicom koliko smo u nekom od spomenutih trenutaka postali ovisni o informatici. Nikad napredniji, a nikad nemoćniji.
Sreća pa mi ovako mali u rukavu uvijek nešto veliko spremno imamo imamo.
Pa pozadinsko urušavanje kod ključnih trenutaka spašavaju operativci.
Koji sa smiješkom na licu i olovkom u ruci predano izračunavaju i konvertiraju svaku stavku na računima odlaznih gostiju.
Veliki.
