Konobarica s tastature
četvrtak, 30.06.2022.
A 208734528 1
Prije godinu dana, nakon 21 godine vjernosti raskinuli smo sa T-com mrežom. Trebao nam je novi laptop pa se mi po isteku ugovora lijepo uputimo u T-com da vidimo ako imaju nešto. U tom trenutku imamo maxtv, flat, fiksnu liniju i 2 broja mobitela u paketu. Kaže teta nema laptopa povoljno. Okej. Ima li kakva druga pogodnost. Nema. 21 godinu smo kod vas. Nažalost, nema. Gut. Hvala, doviđenja. Nekako istovremeno, jer svi su oni umreženi, zove Ante iz A1...I nakon nekoliko poziva, prepiski, mailova, uglavimo mi sa Antom sve. 50 kn jeftinije nego T com, sve će oni oko uklj/isklj sheme riješit, a i evo laptop imaju po super cijeni. Nije neki, al ni ne treba nam neki, već za osnovno. Pisanje, fotkice, nešto malo na mreže i to. Supać. Windowsi 11 na njemu. Jes malo zapeo ove godine kada je Juniorka izrađivala masu seminarskih i prezentacija, i kad je Zakoniti zaigrano prekrcavao svoju muziku od negdje preko laptopa na hard. Al okej. I dalje nam je super, a Juniorki nam ne gine kupiti novi, ako joj se planovi izrealiziraju. Odlično.
Osim što nije.
Krenulo me u svibnju obavještavati da mi ističe neka licenca. Kako se ja kužim u taj dio informatike, nekako se uvijek uzdam da će problem nestati ako ga ignoriram. Pa sam ignorirala. Dok mi nije prdn'o Word. I onda odem čačkat. Naravno ništa ne iščačkam, nego se samo iznerviram. Skupim sve papire što imam u torbu zajedno sa laptopom, pa lijepo podastrem jedan dan kolegi M ajtijevcu u firmi.
On krene kopat i kaže 4 magične riječi "Istekla ti je licenca" "Kakva crna licenca?" "Za office". Pa se posvetimo traženju, ako slučano ga imam, nekog koda koji se ukuca i kao onda je kao sve okej. Prelistamo sve papire, uđemo u one moje obavijesne mailove, ja pretražim mail prepisku sa Antom iz A1 koju čuvam za nedajbože...Nema.
Nudi mi kolega nekoliko opcija od kojih se opredijelim za onu "ili nazovi A1, tog tipa". Nazovem.
Tip kaže, javit će u toku dana. Zovem ja njega drugi dan, on se ispričava, pa reče da nije ništa uspio saznati. Da zovem službu. Zovem službu, 8 minuta čekam spajanje sa agentom i snimanje razgovora. Agentica mi ljubazno govori da mi ne može pomoć, ali nek' odem u servis. Pod servis ja podrazumijevam neki servis za laptope, a ona mi daje adresu A1 servisa. Na Rivi. U centru. Okej, hvala.
Danas, pod 32 stupnja, odemo u užareni centar, u A1. Mora i zakoniti samnom, jer on je nosilac paketa.
Mladac za pultom nam stvarno ne može pomoć, licenca je istekla. Smješka se, nudi i on nekoliko opcija i onu što ne smije izgovoriti frflja u bradu...
Razumijem da se sve mora platiti. Ne pada mi na pamet niti tražiti nešto mukte i uvijek pošteno platim proizvod, uslugu, intelektualno vlasništvo, jer iza svega toga stoji nečiji rad.
No da li je baš nečiji rad koji se mora platiti i onaj koji prešućivanjem proda nešto, ne upozorivši na sve mogućnosti?
I hoće li taj isti A1 uz povećanje računa za 9 kuna po broju mobitela od sljedećeg mjeseca, a kako nas je obavijestilo radi ukupne ekonomske situacije, meni možda platiti jedno 3 sata izgubljenog vremena i 7 kuna uzaludno potrošenih na parking???
Jadni li smo.
Odo na književnu večer. Tamo barem nema fejkanja.
ponedjeljak, 27.06.2022.
Misao uz Monarhiju vol 2
Treba mi ton žice gitare.
Lagan, čist.
I zrak pun mirisa poslije kiše.
Želim planinu slova posloženih u rečenice
koje me trijezne od loših misli...
U dane poput ovog.
*******
Monarhistička tvrtka. Novi vlasnici (H) su skinuli EU zastavu, da bi uz našu i onu bivših vlasnika (A) montirali svoju. Jer, može im se. Za nas se ništa ne mijenja...do jednom.
Na pamet mi pada Matoševa 1909. Znate kako ide??
I ispričavam se što već treći post za redom pilam po istome. Proći će me. Jednom.
Možda već večeras nakon Elvisa. Obožavam ga i baš sam hepi radi filma.
četvrtak, 23.06.2022.
Baš, baš...
Ja se stvarno ovih dana trudim ponovno zavoljeti posao.
Ne ide.
I stvarno pokušavam uvidjeti je li do mene.
Nije.
I znam da sutra odem, naći ću deset poslova u kratkom vremenu, a oni će naći deset drugih koji će raditi ovo moje.
Ali...
Stvar je u sljedećem:
Tu sam htjela dočekati mirovinu, kako je bilo dobro do par godina unatrag.
Do pandemije.
Ironija je, za svu ovu trulež, pandemija uopće nije kriva.
Možda par slobodnih dana pomognu da sve sjedne na svoje.
Nadati se uvijek mogu...
Ovakav je tamo pogled pred početak radnog dana...
I nema tog novca, nema tog vlasnika, nema te provizije koja će moći ovo srušiti. Ikad.
ponedjeljak, 20.06.2022.
Zrno fažola
Vozim neki dan s posla.
Upeklo, auto se cvrčio na suncu par sati i iako je minijaturan dovoljno je u njemu plastike da napravi saunu. Palim klimu i već nakon nekoliko kilometara postane mi hladno. A kako je auto minijaturan, minijaturna je i snaga njegova motora, pa iza onog broja jedan i točke stoji samo nula. Kad se klima upali, ja vjerujem da se ta snaga upolovi. Mislim nema ništa loše polagano jezdit po cesti i uživat u vožnji, krajoliku, sunčanom danu i svašta nečem, al onako rastavljenoj nakon 8 sati rada i jedne loše vijesti, ne jezdi nit uživa mi se.
Loša vijest se ne tiče mene osobno, ali nekako uvijek me dirne, kad nekog u mikrokozmosu mi nešto dirne. I tako u subotu sat prije završetka radnog vremena saznam vijest o jednom otkazu u firmi. Firma je nedavno promijenila vlasnika. Dobili smo svatko poimence lijepo obavijest o promjeni i uz nekoliko priča, uglavnom za vrijeme pauze po kantini ili pušioni među nama radnicima o mogućem razvoju situacije, te uvjeravanju nadležnih kako se za nas ništa ne mijenja, nastavili smo raditi. A i što bi drugo. Sezona je, posao je, drugačije i ne znamo. Uprijeti, dati maksimum. Odraditi i kad se čini nemoguće, i kad se tijekom osam sati promjeni po nekoliko znojem natopljenih košulja, i kad svi naporni gosti zasjednu na potiljak, i kad žuljevi napadnu onu kost iznad pete... Godinama već to činimo dobro. Jako dobro. Potvrde stižu uvijek na kraju godine. One pisane, relevantne, javne, urbi et orbi (da se ne pomisli na neke druge ;) ).
I sve u tome taman smo zaboravili na novog vlasnika pod kojim nam se ništa ne mijenja, pa čisto da nas podsjeti da na svijetu samo mijena stalna jest, kao bomba stiže vijest o prvom otkazu.
Bam!
Možda nas se i na bi trebalo ticati, jer...ono sve prije navedeno. Radimo, uprli smo, sezona nam je odavno započela, a i taj otkazić, pa dogodio se u višem menadžmentu, to je normalno, oni lete prvi.
Osim ako...
Uručilo ga jednoj odličnoj osobi. Na jedan tužan način.
Baš onako da te tresne po pleksusu i presavije u struku iako se tebe ne tiče.
I da po tko zna koji put tijekom radnog vijeka ponovno i iznova podsjeti koliko si samo broj.
Another brick in the wall.
Malo, majušno, minijaturno, gotovo nevidljivo zrno fažola u maneštri viših interesa, novaca, provizija i igara, gdje stručnost ne vrijedi zrnca soli, a moral i humanost kategorije su davno prohujalih vremena.
Koliko će se tko moći i htjeti iskuhavati dok se kožica bobe graha sasvim ne istali i nestane u kaljuži te kaše, pitanje je koje burgija uskuhali mozak. Sve dok se pod uključenom klimom voziš s posla.
četvrtak, 16.06.2022.
Neki mi fale
Hej ekipa, imam nekoliko pitanja...
Kao prvo da mi jave oni kojima se da ili imaju sličan problem, zašto mi se kad otvorim blog postovi prikazuju u normalnom fontu, a kad idem na na datum objave, neizbježno su u kurzivu?
Nadalje,
zna li se šta je sa Morskom? Znam da je rečeno da se seli iz Vale u Split, al meni to sve nekako duuuugo traje. Možda se netko u međuvremenu čuo s njom...
Šta je sa Litterulom?
Ona isto nije dugo ništa postala. A meni je bila baš zanimljiva.
I onda još nešto (opet) osobno.
Izuzetno mi je drago da sam objavila posljenji post "Štićenik". Stari Volvo odšlepali su jučer sa parkinga. Reče njegova mama (vlasnika, ne Volva :) ) da joj je bilo kao da joj odvlače sina od nje po drugi put.
Umorila me plaža danas. Uglavnom budem ispod suncobrana i ne mogu se načuditi onima što se roštiljaju po ručnicima bez ikakve zaštite nekog sjenila...
Toliko za danas.
Možda ne ode u kurziv :)))
ponedjeljak, 13.06.2022.
Štićenik
Gledam robusni, nekad moćni Volvo. Starac. Odguralo ga sa pozicije ispod borova, na novu. Ispod šikare. Gume ispuhane, na brisačima talog borovih iglica. Parkiram tik do njega. Zavirujem u unutrašnjost. Napadala prašina po botunima brojnih komandi smještenih na mostiću između dva prednja sjedala. Drveni volan, masivne felge i tko zna koliko još oku nevidljivog luksuza u metalik srebrnom moćniku. Registarske pločice odavno su ga napustile. Kao i vlasnik.
U dvadesetak sekundi koliko mi je potrebno da prijeđem preko parkirališta sto mi misli protutnji mozgom.
Nogomet na parkiralištu, štukalnice na bobice, male praćkice od tvrde žice i municija za njh od mekše, tapkanje sličicama, Zagor, Veliki Blek, Kapetan Miki, Stripoteke, poker, briškula, trešeta, crvena kraljica, trula kobila, oduzimanje polja, lastik, olimpijada, graničar, košarka. Aplikacije našeg djetinjstva. Kasnije škola, prve ljubavi, ozbiljna "hodanja", glazba...
Neki smo se odselili, neki su neke doselili. Neki još traju, drugi su dočekali da ih štošta osim smrti rastavi. Svega.
Volvo već godinama nitko ne vozi. Tužna je priča njegova vlasnika. Ne vjerujem da se on više i sjeća da je imao Volvo. Dječaka s kojim sam odrastala odnijela je rijeka života u neki svijet samo njegov. Nisam ga, kao i mnogi, vidjela godinama...
Nekada, blaženo nesvjesni da nas čeka zrelost, budućnost i život, otkidali smo na uratke sa pucketavog vinila.
Razdijelio sam blagoslove
i smotao džoju
dugo sam tražio obalu
imala je boju mojih potplata
i nisam je uspio naći
a onda su me gonili neki čuvari
i ružno udarali gvoždjem u glavu
stvarno glupi način da se ubije noć
Sad sam štićenik
imam sve što poželim...
I tko je tada mogao znati da će se njegov život posložiti baš po Džonijevim stihovima...
četvrtak, 09.06.2022.
MOST
Bila sam klinka od ne sjećam se koliko godina, a prema neku večer viđenom ispada da je to bilo između moje šeste i desete godine. Iz Rijeke se dobro vidjelo kako most raste. Nagađali smo kao klinci kada će se lukovi spojiti. Lukovi su išli sa Svetog Marka jedan, sa kopna drugi. Tada pojma nismo imali da postoji taj mali Sveti Marko otočić smješten između kopna i otoka Krka, već smo onako u svojoj dječjoj naivici mislili da to već jest otok Krk. Činilo nam se da sve ide nevjerojatno sporo i počesto smo podbadali jedni druge ukoliko nismo navijali za isti nogometni klub, da će se prije most za Krk izgraditi nego što će taj neki klub za koji nam frend navija postati prvak države. Ipak, konačno, dogodilo se. Za klub ne znam, no lukovi su se spojili, položena je armatura, sjeo asfalt. Rodio se most.
Vrelo ljeto 1980. Most se pušta u promet, a legenda kaže da su tada po prvi put na nekoj svečanosti iza državnih dužnosnika prošetali i predstavnici crkve. Umjesto Krčkim nazvan je imenom friško preminulog oca one bivše domovine.
Legenda dalje priča da je mostarina trebala biti ukinuta čim se isplate svi krediti podignuti za izgradnju. Krediti su se isplatili, mostarina je ukinuta kojih dvadesetak godina kasnije. U međuvremenu, promijenila se država i (naravno) ime mosta, a on se nije održavao kako je trebalo. Unatoč ubranim novcima. Gde su pare, pojma se nema (a u posljednjim godinama godišnji prihod od naplate bio je oko 50 milijuna kuna). Poznati scenarij hrvatskih političkih priča.
Građen je tehnikom spajanja armiranih betonskih ploča, poput lego kocki. Ploče bi se radile na kopnu, dizalice ih heftale na, za tu priliku posebno izrađenu, žičaru kojom su se transportirale i montirale na konstrukciju što je izranjala sa obje strane, kopnene i Sv. Marka. Pričam samo o tom dijelu mosta, jer se sa riječke strane bolje vidi i veći je od drugog dijela, luka između Sv.Marka i Krka. U famozne lukove rekordere ugrađene su i naftne cijevi te cijevi vodovoda. I o naftnim JANAF cijevima ima lijepa hrvatska priča.
Istina je da ovo pišem jer sam sinoć pogledala dokumentarac o izgradnji (Titovog) Krčkog mosta. Red povijesti, red činjenica, red groblja od Haludova, red određenog sarkazma koji se iz govora naratorice dao osjetiti. I za zuckerkommtzulezt osjećaj neizbježno izrugivanje scenarista s vremenima u kojima je most nastajao.
Nisam pretjerani nostalgičar za političkim ustrojem bivše države i realno govoreći fućka mi se za nju. Nostalgičar sam za vremenima u kojima smo svi onako zajedno i u tom mračnom sistemu imali veću svijest o zajednici i društvenom dobru.
I kad u dokumentarcu o mostu koji je doslovno vratio život na raseljeni i opustošeni Krk, mostu koji je sa svojim armiranim betonskim lukom od 390 metara bio svjetski rekorder punih petnaest godina, o mostu s čije su konstrukcije za vrijeme izgradnje poput sitnih bobica visjeli mišićavi do pojasa razgolićeni radnici bez gotovo ikakve zaštite koji bi ponosno isticali kolika je njihova uloga u gradnji, kad se voditelj tog gradilišta u mirovini preseli u drvenu kućicu rekavši da se najbolje osjeća u takvoj gradnji, jer ga podsjeća na najbolje dane života – život sa svojim brigadama po gradilištima, kad u dokumentarcu o takvom monumentu i ljudima pomalo entuzijastima koji su ga gradili osjetim taj nepotrebni ton poricanja dobrote vremena u kojem se gradilo i stvaralo, ne mogu nego biti najveći mogući nostalgičar za svime.
Mostogradnja Beograd, glavni izvođač radova 1980. godine dovršava gradnju Krčkog mosta na Kvarneru te Pješačkog mosta u Osijeku.
Hidroelektra Zagreb, podizvođač, pred nekoliko je godina preselila u vlasništvo ruskog milijardera i doživjela sudbinu, u dokumentarcu prikazanog Haludova.
Možda sam malo subjektivna. Možda me više diraju neke lokalpatriotske teme. Možda o takvim temama emisije trebaju raditi osobe koje materiju osjećaju.
Kako bilo, most nagrizaju bura i sol. Naftne i vodovodne cijevi mu čine veću štetu no silna prometala koja ga na dnevnoj bazi prijeđu u broju do dvadesetak tisuća. Nikada nije adekvatno održavan iako je dobit od naplate mostarine do potpunog ukidanja mostarine višestruko isplatila njegovu gradnju. Otoku Krku će u skoroj budućnosti trebati novi most.
Za neodržavanje ljepotana rekordera odgovarati neće nitko. Za prijelaz preko novog mosta plaćati će (opet) svi.
Jednom je pisac rekao da su svi mostovi jednako vrijedni naše pažnje jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen.
Amen.
Ilija Stojadinović, glavni projektant i Stanko Šram, voditelj gradilišta Krčkog mosta.
U nastajanju...
ponedjeljak, 06.06.2022.
Papa Štrumpf, jel ima još puno...
-Koliko još?
-Dvije minute.
-Jesi sigurna?
-Sigurna.
-Imaš neku unutarnju štopericu, il šta?
-Il šta.
-Šta il šta?
-Nemam unutarnju štopericu, pa bit će da imam il šta.
-Ha ha.
...
-Koliko sad?
-Minutu.
-Jebate, kako moš bit tako cool?
-Uopće nisam cool, nego mislim nekako da neće vrijeme prije proć, ako divljam, il slično. Minuta je minuta, mjeri ju sekunda koja kao i minuta uvijek traje isto. Dakle, eto, još pol minute.
-Neš ti pameti.
-Nije pamet, činjenica je.
-Aha.
...
-Evo, jel sad gotovo?
-Je. Sekunde su iskucale minutu.
Driiing!
-Ma pametnica moja. Idem ja.
-Uzmi...
-Aaaaaaaaaaaa!
-...krpu da se ne opečeš...
četvrtak, 02.06.2022.
Jutarnji fleš
Fokus. Fokusiraj se. Proći će. Sve prođe.
Uvijek se tješio s tih nekoliko kratkih rečenica. I prolazilo bi. Sve. Prije ili kasnije, sa više ili manje uspjeha. Bolno ili ne.
Trima bradu na peticu. Voljela je tako, a vremenom se i njemu svidjelo. Osam godina već trima bradu na peticu. Kad završi, ritualno prođe slobodnom rukom preko uređenih dlačica. Zatim okrene glavu ulijevo, promotri, pa udesno, promotri.
Lakše se fokusirati na bradu, nego razmišljati o boli. Prohujala je godina. Vrtlog tuge, boli, sjećanja, brige, čupanja u prsima, ljutnje, malodušnosti, sjete… Nema koji ga osjećaj nije posjetio, zasjeo mu na potiljak, dosadno masirao dok ne bi dalje odšetao ispraćen sa nekoliko kratkih rečenica. Iscrpilo ga. Ožmikalo, posrkalo na slamčicu. Vertigo svakodnevice. Sažaljenje bližnjih. Svesrdna pomoć koju su dobroćudno nudili, ustručavao im se reći, više je odmagala no bila korisna.
Da je bilo dugo i očekivano, mislio je, bilo bi lakše. Teško al' ipak lakše. Mogli su sve, stremili visoko. Dala mu je život za koji nije znao da je moguće živjeti. Stanovala je u njegovim porama, mislima, kostima. Besramno. Nastanila se onog jutra kad su se sudarili na pragu novootvorene pekare. „Ej, aj mi svrati po mafin od čokolade u pekaru tu dolje kod crkve“ zabipala je poruka, kad se već spremao uspeti stepenicama do ureda. Osmjehnuo se i vratio. Mora paziti na trudnu kolegicu. A i da nije trudna po mafin bi joj, da je trebalo, u Berlin išao jer sto ga je puta spasila kavom u ona teška jutra kad se glava od tijela odijeliti hoće. Srećom po svih, trebalo je samo do pekare na uglu. Dovoljno. Za susret, za život cijeli. Dok ih smrt ne rastavi.
Doslovno.
Sekunda koja nije mogla pričekati još života zaskočila ih je praskom kod iste pekare nekoliko godina kasnije. Dim, urlik, krv, maska s kisikom, vozilo pod rotirkom.
Odluka. Njih dvije. Jedan život. Ljudi u bijelom odlučili su.
Fokus. Fokusiraj se. Proći će. Sve prođe.
Osim ožiljka boli na zaheftanoj pukotini zdrobljene duše.
Pažljivo nanese vosak na dlanove. Miriši božanstveno. Na duhan, vaniliju i klinčiće. Zagladi uređene dlačice.
Ide probuditi malenu.
Njenu mini kopiju.
