Konobarica s tastature
ponedjeljak, 28.07.2025.
Od male do centralne plaže
Po ne zna ni sama koji put u životu gleda kako se krošnje povijaju pod vjetrom. Nebo je sakrilo sunce, sivo je, prijeteće i krcato oblaka. Ne zna da li je normalno što voli takvo vrijeme. Sunce, bura, vedrina, plavo more - sve joj je to drago. Ali u sivilu zadnjih godina nemjerljivo uživa. Rashladilo je dane, a tek je polovica ljeta.
Ipak, valovi su maleni.
More joj do gležnja.
Nikome nije rekla kuda se uputila.
Jer da nekome kaže da ide voljeti se sa morem u ovom plesu vjetra i sivila, netko bi se već ponudio da joj pravi društvo za svaki slučaj. I nije problem u tome, društveni je tip.
Smeta ju što nitko od njih koji bi s njom, ne osjeća. Ne osjeća kako se uživati može u toplini sivog mora dok se oblaci prijete rastvoriti, iskrcati svu vodenu muku koju jedva susprežu tamo gore.
Pruži korak po oblucima i uđe do koljena. Za koji će trenutak cijela nestati u malenim kratkim valićima, ispuhivati mjehuriće zraka, grabiti more, pjeniti stopalima, mjeriti koliko je metara izgrabila kraulom, koliko leđno od male do centralne plaže i natrag.
I koliko god se trudila, ne može se točno sjetiti trenutka kada se zaljubila u ritam zamaha rukama, pljuskanje nogama, u izdahe ispod i udahe iznad površine. Klor ili sol u nosnicama i isušenom grlu, svejedno joj je. Samo da je grabiti.
Kruži kukovima, ruke joj na već mokrim bokovima.
Podigne ruke iznad glave, ukrsti dlanove i obavi nekoliko udaha i izdaha na suho. Osmjehne se, odrazi i nestane ispod površine.
Kad izroni kod prvog joj se zamaha otme zadovoljni krik.
Sretna, zahvali vjetru, prijetećem nebu i teškim oblacima.
I krene.
Lagano.
Gotovo lijeno.
Od male do centralne plaže.
četvrtak, 24.07.2025.
Stakleni strop
U uredu
kolege,
ja
i stakleni strop.
Visok.
U drugom uredu
ne znam kako je.
Na katu naših ureda
za stakleni strop
nitko čuo nije.
kako to misliš?
jel nije knauf ovdje
kuc kuc
šuplje, vidiš
o čemu ti pričaš...
A ja svaki puta kad ukucam
šifru za svoj kompjutor
i kad čujem nekontrolirano
lupanje po tipkovnici
sa produžetka nekog drugog
ekrana
Osjećam da se strop
povisio.
I da se sav onako visok
prijeti
stisnuti me
do dna.
ponedjeljak, 14.07.2025.
Elem i evala!
Elem, završilo je objavljivanje nastavaka moje priče Branka, platno na blogu. Riječ je o većoj cjelini, koja je u fazi završnog šmirglanja i poliranja. Hvala svima koji su popratili objavljivanje. Komentari su mi dobrodošli u svakom slučaju, no i kada se samo pročitalo, dragocjeno mi je, vjerujte.
Kako se vrijeme objavljivanja priče poklopilo sa jednom (opet) situacijom gdje se moralo biti za i protiv odlučila sam objavljivati svoje nastavke i ne komentirati situaciju. Neću ni sada pretjerano. Napisati ću tek par riječi.
Kada se frontmen jednog benda, kojeg sam ga baš mnogo slušala u mladosti, odlučio deklarirati četnikom, prestala sam slušati taj bend. Identično sam napravila sa svim pjevačima koji ne odgovaraju mom svjetonazoru, a on je takav da ne priznaje nikakve totalitarizme, osobito fašizme.
Nadalje, u muzičkoj školi (ovo muzičkoj nije slučajno, zvala se tada muzička) učili smo note, dobe, polovinke, četvrtinke, osminke, šesnaestinke, sa partitura (ustvari notnih zapisa, ali partitura zvuči više feš) bili obavezni čitati i pratiti ritam i tempo, znati dijelove opusa skladatelja i libretista. U višim razredima zadatke nam je bilo savladavati iz 5 notnih udžbenika. Ispiti su bili kvartalni, polugodišnji i završni, a škola je imala i svoj orkestar. I sve to ništa u mom slučaju ne bi vrijedilo da nisam prirodni sluhista i da nisam gajila ljubav prema svom instrumentu na čemu sam beskrajno zahvalna.
Slijedom toga, ako ikada kojim slučajem zasjednemo u nekom društvu, a meni instrument bude pri ruci i dogodi se da padnemo u dobro raspoloženje, bez pola problema ću vam moći, doduše ne nešto osobito virtuozno, odsvirati što god. Zaista što god.
Na meni je izbor hoću li. Ne jer sam isključiva i selektivna po pitanju glazbe.
Jednostavno zato jer znam što nikada, ali nikada, neću prstima dati da uobliče u tonove melodije koja ikoga vrijeđa.
I dok se danas završno kolo trećeg čina poznate komične opere vrti u svim milim i nemilim obradama, meni je ono jako dobro poznato još sa onih partitura na kojima je pisalo I. Gotovac - M. Begović.
Evala!
četvrtak, 10.07.2025.
Branka, platno VIII - blog kraj
-Anja stvarno ne moramo o tome. Bilo pa prošlo...-
-Znaš zašto sam bila ljuta sve ovo vrijeme?-
-Ne mama. Moramo. Želim da znaš. Nisam više klinka. A i tada sam naglo odrasla. -
-Znam. -
-Bojim se da ne znaš. I da ne mislimo na isto tada. -
Branka je otpila gutljaj hladnog čaja. Grana raskošnog oleandra u dvorištu junački se borila sa naletima bure. Koliko god je bio lijep i razgranat, nikada se nije s njim suživjela. Ne zato što ga je, kada su konačno završili kuću, posadila Markova mama. Jednostavno, oleandar nije voljela. Bio je toksičan. Nije voljela ništa što je ničim izazvano moglo proizvesti otrov. Biljke, životinje, ljude, svejedno. Ipak, oleandar je preživio. Kao u inat bio je velik, bujan, zelen, i svako ljeto rascvjetan poput jorgovana. Navikla se. Što je jedan nevini oleandar u moru otrova kojim je okružena.
-Dobro ljubavi, slušam.-
Iskreno, nije bila spremna za Anjina priznanja. No znala je da im to objema treba. Jer, iako je srčano vjerovala u uspjeh operacije i pobjednički status borbe sa beštijom, ona mala trakica neizvjesnosti u svakom je trenutku visila tu negdje iznad njene glave. Anja je jednostavno trebala što više ovakvog razgovora sada, prije operacije. Upravo zbog te trakice. Koja je iznad Anjine glave bila mnogo, mnogo deblja...
-Vratila sam se izvana. Ušla sam u kuću, ali vas dvoje uopće niste skužili iako sam sa vrata viknula pozdrav. Čula se buka iz kuhinje. Urlali ste oboje. Ti više. Prošla sam na vrh stepenica da me ne vidite, a ja sam vas mogla čuti. Čula sam mama sve. I znala sam sve. I...
Branku je prošla zimica i zadrhtala je. Nikada ju nije imala hrabrosti upitati o tome. Anja nikad nije ničim pokazala da zna.
-Malo mi je teško sad sa odmakom pričati o tome. Bila sam ljuta. Najprije ljuta što sam uopće čula o čemu se radi. A kasnije, ne znam da li više ljuta na tebe što mu opraštaš, ili na njega što je sve stavio na kocku. A stavio je na kocku uistinu sve. Nas. Obitelj. Imala sam još malo pa četrnaest. Osmi razred. Taman da mislim kako znam sve, a ustvari nisam ni o čemu imala pojma.
Branka je tupo buljila kroz balkonska vrata. Oleandar se i dalje propinjao.
-Pomislila sam najprije kako se to mene ne tiče. Vaša svađa, ni prva ni zadnja, vaša stvar. Pomirit ćete se. Tata je pogriješio. Ispravit će. Al kako je vrijeme prolazilo, bez obzira na sve blagodati i bezbrižnost tinejdžerskog života, često sam se pred spavanje pitala jel moguće da se to vama dogodilo. Niste bili ko Marini starci, koji su se non stop svađali. Ili ko Ivanovi, čiji je otac bio pijanac i maltretirao ih svih. Ne, uspjeli ste napravit još veću nevolju. I što je bilo najtragičnije – svi su znali.
Bože mili, da. Svi su znali. A ona je glumila da je sve u redu. Tješila se da je iznad situacije. I kad joj je Biba prošetavala ispred nosa u dućanu, dolje na rivi ili, najgore u ambulanti. Jedino što je uspjela, u prvom i posljednjem razgovoru s tom ženom, zaprijetit joj da se prebaci kod doktorice u drugu smjenu, što je ova i napravila. Nije baš najhumanije kako se ponijela prema ženi u tad već četvrtom mjesecu trudnoće.
Proplakala je mnoge sate i noći radi spoznaje da joj nije bilo dano imati više od jednog djeteta, da je htjela drugo, pa i treće. Al gospodin nije htio dijete za koje bi znao da nije moje. Pa je valjda išao ispraviti situaciju, što li. I da je to barem bila avantura. Ono, pijanstvo, seks, jebiga dogodilo se. Ne. On je, kako joj je neuspješno objašnjavao, volio njih obje. Ona nije nikako mogla shvatiti. Bit će da su to ti Marsovi i Venere u glavama. Odlučila se nositi sa svime. Voljela ga je, kvragu. Od prve minute. Od trenutka kada je zabrljala dva recepta dok joj se on sa prijemnog pulta kezio dvoredom svojih blistavih zuba. I nikad nije prestala. Usprkos svemu, ljutnji i povrijeđena, voljela ga je i dalje. Voli ga i danas. Sedam godina otkako ga nema. Još ga voli. Mnogi su je uvjeravali, nakon što je otišao, kako nema smisla da samuje. Uistinu nema smisla. A ona je činila upravo to. Samovala. Dvije usputne avanture i ne računa. Trajale su koliko i dvije noći nevrijedne ponavljanja.
Napinjala je mozak u želji da Anji kaže nešto pametno.
Uzalud.
ponedjeljak, 07.07.2025.
Branka, platno VII
Nakon svega, Branki je bilo drago što Dr. Avram nije poslušala njenu želju. Kopala je, povukla neke kontakte preko poznanstava i Anja se tjedan dana prije operacije pojavila na vratima. Branka se nemalo iznenadila kad je poletjela prema njoj i gotovo ju oborila s nogu našavši se u njenom naručju. Kao u transu ponavljala je:
-Oprosti, oprosti, oprosti...- Dugo su čvrsto zagrljene stajale u hodniku kuće na brdu. Branka joj je davno oprostila. Znala je da, ma kakvi god bili, i koliko god ju razdirala odsutnost kćeri, Anjine razloge i odluke treba poštivati. Mlada je ostala bez oca. Mlada je odlučila dalje i bez majke. Sad je tu. I to je jedino bitno.
Pred kraj posljednje godine na fakultetu, stavila je sve obaveze u mirovanje. Nastavit će kad se Branka oporavi. Možda i sljedeće godine, nije bitno. Do tada u svakoj sekundi bit će uz nju. Dva dana nisu prestale razgovarati. Branka se toliko emocionalno iscrpila i mislila je da tako iznurena sigurno neće preživjeti operaciju. No treći dan, Anja ju je posjela u auto i odvela na izlet. Cijeli su dan šetale, pričale, smijale se i nestvarno, ali pet godina šutnje, ignoriranja, nedorečenosti, ponosa, nestalo je sasvim. Branka je odlučila izbrisati to mučno vrijeme u kojem je svake noći pred spavanje nebu slala molitve za Anju. Nije čak ni sebično željela da joj se Anja vrati. Samo da bude dobro. Zdrava. Da joj se ništa loše ne dogodi. Njenoj maloj djevojčici.
-Mama...Ono jutro. Kad si našla tatu.-
Branka je znala da će jednom doći i do toga.
-Mhm. Reci. -
-Kad si mi rekla. -
-Sjećam se. Spavala si tvrdo. Tinejdžerski. Nisi uopće čula moj vrisak. -
-Nisi meni prvoj rekla.-
-Nisam. Najprije sam nazvala Hitnu. Pa Anku. Nisam znala u tom trenutku ništa. A najmanje kako tebi reći uopće. Onda sam shvatila da će kroz vrlo kratko vrijeme kuća biti puna ljudi, da će doć Hitna...Bila si tako spokojna. Kao i uvijek kad bi spavala. Znaš Anja...meni nema ljepšeg prizora nego promatrati dijete kad spava. Znam da ćeš sad reć da tada nisi bila dijete. Ali moje si dijete i ostat ćeš to zauvijek. I kad budeš imala ovako pedeset, a ja ako Bog da osamdeset, ništa se neće promijeniti. Uglavnom, ja sam se raspala. Dan prije prepirali smo se za tvoju tetovažu, govorili ti onako ujedinjeni da si još premlada i da imaš svo vrijeme svijeta za tetovaže. Kao da je tetovaža bitna. Kao da je spram života išta bitno. Kada sam vidjela tatu na podu, prvo što mi je prošlo glavom bilo je Anja! Ma ne želim se ni sjećat. Ne znam koji mi je trenutak bio gori. Onaj kad sam ga vidjela onako zgrčenog na podu ili onaj u kojem sam stajala nad tobom znajući da ti moram reći da ga više nema. –
Sjedile su u dnevnoj sobi njihove kuće na brdu. Bura je u krošnjama divlje plesala, a niže dolje more se propinjalo u divovskim valovima. Vladao je mrki, ćudljivi ožujak koji nije mogao odlučiti ide li prema proljeću ili bi se vratio u zimu. Čaj od mente ohladio se. Ostala su još tri dana do operacije. U najboljem scenariju mogla bi za dva mjeseca biti opet ona stara. O najgorem je prestala misliti onog dana kada se Anja pojavila. Kako god, produženu patronažu neće organizirati. Iako je Dr. Avram bespogovorno organizirala redovnu patronažu u sklopu postoperativne skrbi. To je minimum onoga što joj sustav može vratiti za godine predanog rada. Branka moja, ako itko to zaslužuje, Vi ste ta. I ni riječi. O ovom odlučujem ja. Točka. Njena draga šefica. Bila je malo i posramljena svojom svojevremenom odlukom da Dr. Avram u kasnoj fazi obavijesti o svemu. Onako jadna, tužna i uvjerena da može sama, ustvari je bila sebična. Vijest se naravno proširila. Ne po cijelom mjestu, ali kroz pola barem. Teško je zadržati tajnu. I ona unatrag deset godina pročula se, kako je kasnije saznala u velikoj mjeri. Svi su znali, da se ne varamo. Ljudi su je poštovali, no istovremeno i sažalijevali. Nekoliko godina bila je dobra tema za popodnevne kave dugih zimskih mjeseci kad život u Sverni zamre. Znala je da im je dobar materijal. Još bi se nekako, koliko god iznenada bilo, nosila sa Markovim odlaskom. Nešto malo teže sa Anjinom naprasnom odlukom punom ignoriranja. Pretresanje tih tema radoznalih Sverničana ne bi joj teško palo. Uvijek je u Malom mistu netko bio aktualan. Ali prva, ona baš prva za koju je bila sigurna da je Marko barem bio dovoljno pametan kad se već događa, da ostane u tajnosti, ta kako je kasnije saznala, najjavnija tajna Sverne najviše ju je boljela. I danas. I sada.
Zato je utvarala da je beštija dobra stvar. Bol će konačno postati fizička. Osjetit će borbu nagriženog tijela sa zlom. Nakon deset godina razdiranja iznutra, sad bit će za stvarno, na površini prsa i opipljivo.
četvrtak, 03.07.2025.
Branka, platno VI
-Doktorice, imamo, ustvari imam problem. I malo je veći.-
I to je bilo sve što je uspjela reći suhih obraza. Narednih pola sata razgovora Branka je govorila kroz suze, Dr. Avram se trudila biti prisebna, no većinu je vremena pričala drhtavim glasom i vlažnih očiju.
Dr. Avram je uvijek bila korektna prema njoj. Davala joj šansu da se educira i napreduje. Primila ju natrag nakon njena avanturističkog izleta u vode bespućima KBCa u Gradu. Bilo je to godinama unatrag, vladala su neka druga pravila igre, ali sa dr. Avram odličan odnos imala je kako tad, tako i danas. Privilegija rijetkih. S malim prekidima njih su dvije zajedno brodile kroz vrijeme u ambulanti Grada skoro dvadeset godina. Znale kako koja diše i kako sa svojim pacijentima od kojih su mnogi bili u ambulanti stažom dugovječniji od njih dvije.
-Zašto mi pobogu niste ranije rekli! Išlo bi sve brže. Možda biste već biti operirani! – gotovo da je vikala na nju. Nije joj bilo jasno da je Branka tvrdoglavo odlučila cijelu kalvariju proći sama.
-Doktorice, morate znati da sam cijelo vrijeme htjela vjerovati da neće doći do te dijagnoze. A onda kad je ipak došlo i u početku sve išlo preko moje ginekologinje odlučila sam Vas ne opterećivati. Ipak, na zadnjem razgovoru kod onkologinje, shvatila sam da neće baš ići kako sam zamislila. S druge strane, nekako sam navikla posljednjih godina bitke voditi sama. Anja...pričala sam vam...- tu je zastala, a nova su dva slankasta potočića krenula niz obraze. Dr. Avram ju je nježno uhvatila za ruku.
-Branka moja, to sa Vašom Anjom, nemojte se ljutiti, meni je malo neshvatljivo. Ali nitko ne zna što mu život sprema. To Vi niste izabrali, ali kad je već tako, možda možemo nešto pokušati. Ne znam, nisam Anju zaista dugo vidjela i nemam pojma kako diše, ali možda da joj ipak kažete...-
-Ne doktorice. Kako kažete, Anja je to izabrala. Bilo mi je u početku nestvarno teško prihvatiti činjenicu da osim sedmodnevnih ljetovanja, tijekom kojih je više vremena provodila sa svojim društvom nego sa mnom, ne želi nikakvu komunikaciju. Nekako sam to posljednje dvije godine pomirila. A i ona više razgovara, nego prvih godina. No to je sad neki ritam koji smo obje usvojile. Na fakultetu je jedna od boljih. Slijedeće će godine diplomirati. Nakon toga, tko zna kamo će ju život odnijeti. Ne želim ju opteretiti ovime.
Dr. Avram je protrljala korijen nosa.
-Branka. Znam da ćete napraviti po svome. Samo da Vam kažem da, ako joj ne kažete, moguće da Vam pak to neće oprostiti.-
-Sve mi je jasno. Vi ste jedina kome sam rekla. Nitko meni blizak ne zna. Iskreno, ne znam kako ću nakon, ako budem zaglavila na kemo. Mislila sam angažirat neku pomoć. Postoji ona produžena patronažna skrb.-
-Sve to lijepo zvuči, ali znate da će Vam biti potreban netko tko će biti 24 sata prisutan. Produžena patronažna je maksimum 15 sati. Kratki ste za još devet. -
-Kratka sam ja za štošta. – zaključila je i nekako objema izmamila slabašni smješak.
